www.rogaticani.com

Zasto smo ovaki?

Prosle godine odmor sam koristio u Domovini u nasoj Bosni.Posto sam igrom slucaja ozenjen iz Osova kod Rogatice a medu vremenu su umrli punac i punica,odlucio sam da posjetim njihove mezare na groblju u Osovu.Prolazeci kroz Rogaticu,primjetio sam da to vise nije ni iz bliza ona stara,preratna Rogatica.Nema vise onog naroda,zamora,cekanja na autobuskoj stanici u raznim pravcima.Sve se svodi na prezivljavanje i neke cudne poglede.Moj dolazak u Osovo je kao u neku usamljenu poljanu Livadu] u nekoj sumi.Obnovljeno je par kuca,nisam vidio da se dimi vatra ni iz jedne nove kuce.U jednom kraju Osova vidio sam dvie srne i nista vise zivo.Dok sam prilazio groblju to mi bi prvo iznenadenje,bilo je liepo zagradeno i nije obraslo korovom.Proucijo sam fatihu umrlim i onako usamljen razmisljam,koliko je tu bilo selo,gledam u svojoj masti mnoge ljude koje sam poznavao i nemogu da vjerujem da ih vecinom vise nema medu zivim a onda iznenada me probudi iz razmisljanja neki muski glas.Merhaba,povika neko,bi mi drago sto ipak nije dobar dan pa pozurih da pridoslom odgovorim Merhaba momcurino,vidim da je mlada osoba,ali mi bi neugodno sto je usao u groblje.Upoznam se sa momkom koji od prilike ima 25,26 godina.Izgledao mi je zabrinut,malo uplasen,na moja pitanja kratko je odgovaro.Poslije pitanja kako se zove rece mi :Ja sam Divovic Adnan.Sa kime zivis,upitah? Adnana.Sam,odgovori mi Adnan.Ma kako bolan sam,kako smijes ovdi uopce biti sam.Kada si se vratio upitah ga.Prie 3 godine i sve sam sam,ima nas jos poneko u selu..Koga imas,pa si sam.Imam oca koji zivi u Sarajvu sa drugom porodicom a majka neznam gdje se udala.Pomazeli ti iko,kako zivis.Nemam ja osim Alaha nikoga drugog,otisao sam u opstinu Rogatica i trazio da mi sta pomognu,vjeruj nista nisam dobio.Kazu mi nemam zemlje i nije nista moje pa zbog toga nemogu dobiti kravu niti nista drugo.Kako cu ja imati zemlju,kada moj dedo ima svoju djecu i zemlja je normalno njihova,meni otac nije nista dao jer ima svoju drugu porodicu a ja nemam nikoga.Kaznila me sudbina a onda me kaznjavaju i ovi svi iz opcine Rogatica.Nisam znao da opcina ne pomaze one svoje gradane koji nemaju licnu zemlju.Zivio sam ija u Sarajvu dok mi je bio ziv dodo i nena a kada su umrli,evo ih ovdi vidis,onda sam ija za njima dosao ovdi.Bicu ovdi ija dok ne umrem a kada umrem ukopace me kod njih sa ovu stranu do dede.O Boze,kakve sudbine dajes,zaledih se.Kako si dosao ovdi.Pa ja sam dosao sa jednim rodakom,donijo sam neke odjece i haljina,kuca dedina nije izgorela,nije ni stala,ali je prazna,nema u njoj nista.Kada sam dosao za jednu sedmicu,jedna mi Srpkinja donijela vrecu krompira i mlieka a druga Horu i koku,jedan malac mi donijo jednog malog cuku,da ga vidis veliki sada.Slusam momka i cas se ledim,cas malte ne gubim.Jesmo li zaista ovoliko losi ljudi,pa obicno pomazemo samo one koji ponesto imaju,dok naj ugrozenije negleda niko.Odlucih se da vidim kucu i cuku kod Adnana.Kuca je za njene prilike cista,prazna,cuko porasto ali pomrsav...Po mom povratku u USA sa mojom porodicom skupili smo 800 dolara i poslali Adnanu,od kojih je on kupio 10 ovaca i to je sve sto je on dobijo i sto ima i danas.Gledam ove ramazanske ivtare,koji se organizuju uglavno tamo gdje ima i tamo gdje ih jedu vecinom oni sto imaju,zar nebih bilo bolje da su se od ivtara troskovi sakupili i dali ovakim,gdje Rogaticki merhamet,zasto opcina ovakim okrece leda,zasto smo mi ovoliko sebicni,imali iko da pomogne ovog usamljenog covjeka,citao sam na onoj drugoj Rogatickoj stranici,gdje neka Adila moli da se Adnanu pomogne,do sada braco niko,svima nam je grijeh liepo jesti dok je Adnan u ovakoj situaci.

Amire na tvoju pricu i ja zanijemih.Evo Ramazanski dani idu pa kao i obicno,vise nego inace ovih dana se uci.U svemu sto citam u prevodu govori se i o Alahovoj kazni.Pomislim ponekad da je i nas narod kaznjen(ustvari dobio sto je zasluzio)i opemenut zadnjim ratom.Tvoje pitanje sto smo ovaki(vaki)je i odgovor za ono sto prezivljavamo.Eto mnogi za Adnana nisu ni culi ni znali te i nisu mogli pruziti pomoc ovom momcini(dobro si ga nazvao) ali mnogi od njegovih komsija i rodbine su znali i eto nista dok ti nisi dosao.I situacija u porodici dodatno otezava uslove zivota Adnanu isto kao i to sto je sam(kako ti rece)pa i nikog uz njega i nema da bi mu pomagao.Ali ipak bez obzira na sve pa i to sto kazna i opomena nije opametila njegove bliznje,komsije i prijatelje smatram da se i moze i treba pomoci Adnanu.Mada je vecinom narod vitre vec dao ipak pozivam one koji se jos nisu odlucili da razmisle i o Adnanu.
Nas Sana je veliki poznavalac tog kraja,a mozda i Adnana licno poznaje pa cemo s njim vidjeti i o nekom drugom nacinu oko svega ovoga.

PROBLEM PRUŽANJA POMOĆI NEMOĆNIMA

Prilog o Adnanu iz Osova, je dobar prilog ovoj stranici, bez sumnje.

Čovjek može krenuti od samog naslova u kome je ‚mogućnost kombinacija’ neizmjeran.

„Zašto smo ovakvi?!“, se može pretočiti u „Zašto je svijet ovakav?!“, „Zašto su oni ovakvi?!“ i t.d.

Odgovor se može potražiti u zakonu prirode, zakonu sile, Kur’anu, zakonima i Ustavu, normalnoj društvenoj komponenti, ljudskosti, (ne)funkcionisanju države, nekog sistema..?!

Sve je moguće, a na kraju - čovjeku je, zapravo - mnogima je, poput našeg Adnana, potrebna pomoć, a zima je na pragu!

U religiji, čovjekovo nije da se pita, jer odgovor je poznat, zbog čega, odgovor ima na svako – zašto? Ako je odgovor onaj, što čovjek misli da jeste, osim volje Svevišnjega, pomoći nema, ne samo jednom, već većini ili bolje reći, svima, ostalima – kako želite.

Uzmimo, pomogne se (ako Bog da!) Adnanu, zar se ne treba upitati, koliko je još Adnana? Koliko je porodica koji nisu u stanju da nahrane svoju djecu.
Koliko je starih, nemoćnih, bolesnih, koji leže negdje zaboravljeni, za koje, za razliku od Adnana, ne znamo?!

Zaboravljeni od društva!

Ko će njima pomoći?

Ko će pomoći (i pomaže?!) borcima, njihovim porodicama, onima koji su u odbrani za državu, koji su dali noge, ruke, sve! Danas leže zaboravljeni, bolesni bez i jednog novčića primanja! Bez stanova! A, o školovanju njihove djece, da ne govorimo. A, zovu ih – heroji!?

U državu BiH , ako je današenjem izvještaju u ‚Dnevnom avazu’ vjerovati, ušlo je više pomoći nego što je to slučaj ukupne pomoći za Njemačku i Japan zajedno, poslije Drugog svjetskog rata!!!

(Link: http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/u-bih-nakon-rata-ulozeno-vise-nego-u-njemacku-i-japan-iza-ii-svjetskog-rata).

Zašto pitanje ne bi bilo:

Gdje su pare?
Gdje je ta silna pomoć?
Gdje su te grdne milijarde ?

Milostinje onda, ne bi imalo smisla tražiti !

Svako malo, pa pročitamo da je na ‘dobrotvornom sijelu’ sakupljeno na stotine tisuća nečega.
Nije li pametnije…ali o tome, šta je pametnije, a šta nije, gledamo svaki dan po Bosni.. ?!

Da, ne bi bila potrebna nikakva milostinja, već bi država bila toliko jaka, da svojim resursima pruži pomoć tamo, gdje je ona stvarno i potrebna !
(Međutim, sistem plavih koverti je ipak privlačniji ?!).

Opet se očekuje od « malog čovjeka », njegove milosti i milostinje, da se njegovim ličnim merhametom, uzme ‘ostatak njegovih ostataka’ i tako odupre “prstu sudbine” i pomogne pojedincima, zaboravljajući da su se ‘drugi pojedinci’ obogatili na « tuđoj nevolji », gradeći građevine ‘svakakva oblika’, za koje riječ ‘pojedinac’, ‘neko u nevolji’, ‘narod’, jeste zapravo samo imaginarna riječ i fraza, ništavna kategorija, koju eto, samo ‘mali’ tu i tamo spomenu, a zapravo, na takav način se slabi njegov ionako ‘dobro napadnut’ kućni budžet.

Ovakvim načinom, pomaganjem, tu - pa onda tamo, samo se « krpe » društveno-sistemske rupe ili čak i ‘već određene sudbine’, glavni problem ostaje nerješen, ako ne postaje još i veći. Dakle, pokušaj rješavanja problema je samo površinsko poliranje, a ne (istinski) i dubinsko rješenje problema.

Na kraju, možda zvuči ‘prejako’, ali nije pretjerano reći, ako država nije u stanju da učini ono šta joj je dužnost, kako može nekolicina onih, uvijek istih, koji se pozivaju na davanje pomoći, jer u Adnanovom slučaju, milostinja bi bila stvarno odvratna riječ !

U sjećanje mi opet dođu slike, porodica čiji su očevi pobijeni ili poginuli, a oni prepušteni sami sebi, dok drugi imaju više nego što je potrebno za čitave generacije svojih potomaka. Zna se kako su se obogatili, a danas se nazivaju još i vjernicima ! dok nam Adnani i slični njemu, posebno oni koji imaju još i malu djecu, nemaju šta da jedu !

Konačni postulat jeste, da treba prestati sa poimanjem « davanja milostinje » i preuzimanje problema u vlastite ruke, ono što je dužnost države i sistema ! a ne volje i vjere, a naziva se državna obaveza pružanja i davanja pomoći, koja je u svijetu, pa i kod nas poznata, ne samo kao pojam, ali eto, nešto ne funkcioniše !, pa da se opet ne pitam - zašto ?!


Prof. Hamdo Čamo

Ne znam, bez komentara sam. Nazalost, ovo je samo jedna od mnogih tuznih bosanskih prica.
Kao sto vec Zele rece, naci cemo nacin da pomognemo Adnana.

A sto se tice ovog sto si napisao Hamdo, sve stoji naravno. Ali nije bas tako zlatna situacija ni na zapadu. Konkretno u SAD-u zivi blizu milion beskucnika. A veliki broj njih su veterani vijetnamskog i korejskog rata. Najvecu pomoc primaju od volontera i ljudi dobre volje.
Znaci, nije to samo tako u BiH.
Treba pomoci, pa koliko god. A usput sva ova pitanja koja si postavio, treba ponavljati.
Ono sto me zestoko nervira jeste kada drugi pokusavaju da grade neku reputaciju humanitaraca na tudjoj nevolji, a ima ih dosta takvih.

Dugo se zadrzah na onom portalu tvog kraja pa i na nekim drgim koji bi trebali biti sto u narodu vele ko jedan.Tako na portalu Senada Begica u preko 300 ponudzenih nema ovog linka.Pomenuh samo ovaj jer ih najvise nudi a osim Zepe nijedan drugi(a ni ovaj)ne nudi nama bliske portale.
Napisah ovo jer i ovdje ima odgovora na tvoje pitanje zasto smo ovaki.

Za ovu stranicu sam saznao ove sedmice,slucajno sam ukucao Rogatica i naisao na ovu stranicu.Link jos nisam postavijo,iskljucivo sto sam malo polijen a imas link od ove stranice na kratkim porukama kod mene.

To u porukama sam vidio i nemoj misliti da je napisano upuceno tebi jer sam isto kao i ti opcenito o nama(nasem narodu)pomislio jer Boga mi imamo i mahana.

Selam.
Kakvi smo takvi smo!
Vjerovatno mnogi od nas nevilimo ni da citamo ovake price,jer nismo navikli da pomazemo ni bliznjeg a kamoli daljnjeg,ma da bi trebalo zivjeti u braskom duhu.Svakako da nisam zelio nikakvu reputaciju humanitarca,da sam to zelio ja bih napisao nik mog pravog imena,moje pravo ime nije Amir.Svuda smo mi manje vise isti u Srebrenici najmanje motokultivatora su dobili oni kojima trebaju,znam covjeka kojem su napravili kucu prie 5 godina jos nikada u njoj nie nocio,dik se njegov komsija prvi vratio u to selo i zivi u kucerku koji je sam sagradio a jos mu nisu kucu napravili, ix tuzni slucajeva.Neko pomenu Ameriku?u Americi je socijalna pomoc $675.ta klasa ima i socijalnu zastitu,vecinom i socijalni stan sa gotovo placenom strujom to se nemoze porediti sa nasim stanjem niti treba i opet ima mnogo ugrozeni.

Ali ako pogledamo istini u oci ovo je cudan izuzetak!
Takav covjek da ne dobije od opcine Rogatica nikakvu pomoc je gotovo ne svatljivo,od Merhameta ja sam vidio tokom rata u Sarajevu kako dijele pa me nimalo ne cudi sto ga niko nikada jos nije posjetio.

Ipak ova prica je imala smisla,nazalost kod malog broja Rogaticana,ali je imala,ja imam neke sture informacije,pa dok ih potvrdim istinom napisacu ih.

ZIVOT TECE DALJE....

U Sarajevu je odrzana najveca do sada "humintarna"akcija.Na koncertu SRPSKOG pjevaca Zeljka Joksimovica okupilo se po procjenama(i pisanju stampe)oko 45000 gledaoca(uhar i da je po 1KM.ulaz).

Bravo balije i velika hvala na ucescu i pomoci.

Sto se cudis Zele. "Dijaspora" brzo zaboravlja sta him se dogodi, a pojedini, mozda i slavi...

GREBOVIĆI ŽIVE NA RUBU EGZISTENCIJE
Dječak Mirsad sakupljao željezo kako bi prehranio porodicu



Da li možete zamisliti kako je živjeti u 21. stoljeću bez struje? Šestočlana porodica Grebović iz Perinog Hana kod Zenice posljednje dvije godine živjela je u kući koja nije imala struju, ali uz pomoć dobrih ljudi svjetlo se vratilo u njihov skromni dom.
Grebovići već nekoliko godina žive na samom rubu egzistencije. U protekle dvije godine živjeli su bez struje, u hladnoj kući, ali uz pomoć dobrih ljudi uspjeli su donijeti svjetlost u svoj dom, uz pomoć agregata koji su kupili od novčane pomoći, ali i toplotu nakon što su dobili nešto malo drva kako bi se grijali ovu zimu.
Izdržavali su se prodajom starog željeza koje je sakupljao 58-godišnji demobilisani borac Esad Grebović, otac petero djece koja su i pored svih problema, nasmijana i sretna.
"Radio sam sa starim željezom, činjenica je da se zarađivalo po 30-ak maraka po jednom sakupljanju koje je znalo trajati danima, ali prije mjesec dana, prije nego je pokrenuta akcija, imao sam povredu i bio sam prisiljen da ležim. Iako nisam htio da moj sin, 11-godišnji Mirsad, radi taj posao, on je insistirao, a u jednu ruku, od toga smo i živjeli. Radnicima koji rade na koridoru 5C Mirsad je za kratko vrijeme postao drag i zavoljeli su ga zbog njegove iskrenosti, pa su sve što je bilo za baciti, davali njemu", govori nam Esad, vidno ponosan na svog 11-godišnjeg sina, koji je nekoliko dana svojoj porodici donosio novac za hranu, te dodaje:
"Ujutro je išao u školu, poslijepodne je sakupljao željezo. Kada bi se vratio, dao bi mi 10 KM koje je dobio i kazao: 'Evo babo, može nam bit za ručak'".
Situacija u porodici Grebović bila je veoma teška i još uvijek je. Djeca nikada nisu imala igračke, kao ni televizor, jer nisu imali struju. Uskraćeni su za djetinstvo, prerano su odrasli, ali su željni znanja, novih pobjeda i uspjeha u životu. Uprkos teškoj situaciji, Esadu nije jasno kako je njegova kćerka uspjela prolaziti odličnim uspjehom u školi, pa se pita kada je stigla učiti...
"Moja ljepotica Rahima, koja ide u sedmi razred, odlična je učenica i u posljednje tri godine ima sve petice. Često sam sebe znao upitati, kako uopće uspije učiti kada nemamo struje? Bilo je dana kad nismo imali ni svijeća, pa smo u 16:30 znali leći spavati, jer ne vidi se ništa i jedino to nam preostaje, kad je stigla učiti, ne znam", izjavio je Esad.
Za svoj odličan uspjeh Rahima mjesečno ima 100 KM od fondacije Hastor i to je jedino primanje koje ova porodica ima, kako kažu, ni za dječiji doplatak se nisu mogli izboriti.
Stipendija od Fondacije Hastor u iznosu od 100 KM rasporedi se na nas šestero za mjesec dana. Dječiji doplatak, koji je zakonom regulisan, nisam mogao dobiti, jer nisam imao 16 KM za četiri rodna lista za djecu da izvadim", govori razočarano Esad, koji je nakon traženja pomoći od načelnika Zenice dobio odgovor da se zakon ne može mijenjati samo radi njega.
Mnogi dobri ljudi su posljednjih dana pružili pomoć Grebovićima u vidu prehrambenih i odjevnih sredstava, ali njihov najveći problem je krov nad glavom, koji nije njihov.
"Hvala Bogu, sada hrane imam, i uz Božiju pomoć i pomoć dobrih ljudi može nam biti do ljeta. Međutim, nije mi riješeno stambeno pitanje, a struje nismo imali dvije godine. Kupili smo sebi agregat od novca koji smo dobili, pošto sam elektrotehničar, sam sebi sam sve razveo i sada gledamo i televizor koji smo dobili od dobrog čovjeka iz Švicarske", govori Esad u razgovoru za Klix.ba, te dodaje da mu je još samo potrebna motorna pila i brašno, kako bi mogao raditi i osigurati hljeb na stolu za svoju porodicu.

Porodici Grebović može se pomoći putem računa otvorenog kod "Raiffeisen banke", filijala Zenica. Broj računa 161 055 000 000 0032, na broj 095505428-3, na ime Esad Grebović, Mutnica 66, Zenica.

Uplate iz inozemstva mogu se ostvariti putem "Raiffeisen banke", SWIFT code RZBABA2S, IBAN code - BA391612550012373543, također na ime Esad Grebović, Mutnica 66, Zenica.