www.rogaticani.com

ROGATICA, PERIOD AGRESIJE

Rogatica početak agresije

Možda je najbolje da počnemo naš nalsov 'agresija na Rogaticu' upravo svjedočenjem Ramiza Alajbegovića


PODJELA POLICIJE I TERITORIJE, ALI NE I VLASTI

Na suđenju Momčilu Krajišniku, svjedok Ramiz Alajbegović opisao kako je SDS u Rogatici pored Sarajeva insistirala da se dijele policija i teritorija, ali da se “sva vlast preda Srbima.”

Srpske snage su u maju 1992. napale Rogaticu, gradić sa muslimanskom većinom nedaleko od Sarajeva. Veliki broj stanovnika je ubijen, protjeran ili zatočen, a gotovo sve džamije su uništene ili oštećene. O tom napadu i događajima koji su mu prethodili je na suđenju Momčilu Krajišniku svjedočio Ramiz Alajbegović, tadašnji komandir Stanice javne bezbjednosti u Rogatici.

Alajbegović je opisao kako su pripreme za napad počele još tokom 1991. godine kada je Srpska demokratska stranka (SDS) organizovala naoružavanje srpskog stanovništva, postavljajući istovremeno “ultimatum” Muslimanima da “predaju svo naoružanje” jer im u suprotnom neće biti garantovana bezbjednost u Rogatici.

Lokalno rukovodstvo SDS rekao je Alajbegović, je na skupovima koji su organizovani u maju i aprilu 1991. pozivalo stanovništvo na stvaranje “velike, jednonacionalne Srbije”, ističući istovremeno da neće dozvoliti “odvajanje BiH iz Jugoslavije i ponavljanje genocida koji je nad Srbima izvršen 1941. godine”.

Srbi su naoružavani iz magacina JNA u Han Pijesku, nastavio je svjedok opisujući kako je oružje kamionima JNA isporučivano u prisustvu srpskih policajaca koje je poznavao. Paralelno s tim, tvrdi svjedok, SDS je nastavila kampanju među onim Srbima “koji su izbjegavali da se naoružaju i prihvate njihovu politiku.”

Alajbegović je opisao kako je u Rogatici formirana jedinica kojom je komandovao izvjesni Rajko Kušić. Četrdesetak vojnika u maskirnim uniformama sa beretkama na kojima je bila trobojka, naoružani su “automatskim oružjem, ručnim minobacačima i bombama”, opisao je svjedok.

U dva navrata, u decembru 1991. i martu 1992. godine, Rogaticu je posjetio i Radovan Karadžić. Alajbegović je po službenoj dužnosti obezbjeđivao ove sastanke i o tome obavještavao republički MUP u Sarajevu. Nakon druge Karadžićeve posjete je, prema riječima svjedoka, došlo “do zaoštravanja situacije u opštini”.

U pregovorima koji su vođeni od marta do početka maja 1992. godine, srpska strana je, prema Alajbegoviću, insistirala najprije na podjeli policije, zatim na podjeli teritorije, a onda i na “predaji sve vlasti Srbima.” U želji da izbjegnu sukob za koji, prema riječima svjedoka, “nisu bili spremni”, Muslimani su prihvatili prva dva zahjteva, ali ne i treći.

Lokalno srpsko rukovodstvo je međutim insistiralo na tom zahtjevu, objašnjavajući da se na njih vrši pritisak iz Glavnog odbora SDS i vojne komande u Han Pijesku. Tužilac Mark Harmon je svjedoku predočio izvještaj agencije TANJUG sa sastanka u Sokolcu 12. maja 1992. godine, na kojem je Momčilo Krajišnik rekao “da je došlo vrijeme za razgraničenje sa Muslimanima i Hrvatima, zato što to oni žele i zato što su oni nametnuli rat”.

Nedelju dana kasnije, svjedočio je Alajbegović, u Rogaticu je ušao Užički korpus JNA a grad je granatiran 22. maja 1992. Uslijedila su ubistva, protjerivanja i zatočavanja. Svjedok je potvrdio autentičnost spiska stradalih civila kao i listu sa imenima “24 ugledna građanina Rogatice” čija su tijela ekshumirana iz masovne grobnice 1998. godine.

Ramiza Alajbegovića će sutra unakrsno ispitivati odbrana Momčila Krajišnika.


http://www.sense-agency.com/ba/press/printarticle.php?pid=6354

Copyright ©2009 SENSE Tribunal

Ovdje će biti nešto olakšano predstavljanje iz razloga što su neke stvrai več poznate, dijelom iz presuda, suđenja koja traju, a i
novisnkih naslova, koji upućuju, da za neke aktivnosti neće biti potrebe puno tragati, jer objašnjavaju 'redosljed stvari', koje ovoga
puta nisu važne za ovu temu, ali navedimo koji naslov, tek da vidite o čemu se radi.


"ARKANOVCI" I "ŠKORPIONI" POD KAPOM SRPSKE DRŽAVNE BESZBJEDNOSTI
ZAJEDNIČKA KOMANDA ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE

VOJSKA I POLICIJA NA ZAJEDNIČKOM ZADATKU
VOJSKA NIJE MOGLA DA KONTROLIŠE POLICIJU
POLICIJA NIJE MOGLA DA KONTROLIŠE REZERVISTE
REZERVISTI ODGOVORNI ZA GENOCID

ODBRANA: VOJSKA FALSIFIKOVALA DOKUMENTE !!!


Treba ostati na području opštine Rogatica, za početak.

Bez njihovog znanja ili direktnog učešća nije se ništa dešavalo u Rogatici za vrijeme rata.

Komandni kadar ''VRS'' u Rogatici:

- Komadant brigade je major Kušić Rajko (vojvoda)
- Bezbjednost u brigadi vodi Čarkić Zoran
- Komadant logistike je Đoko Pazdeljac, a njegov zamjenik Slobodan Marković
- Komadant 1. bataljona Abazović Dragoljub zvani Piđe, a njegov zamjenik je Slavko Lelek
- Komadant 2. bataljona je major Stojan Perković
- Komadant 3. bataljona je Mikan Janković
- Komandir voda minobacača je neki Kozić
- Komandir interventnog voda je Radisav Ljubinac zvani Pjano
- Komandiri četa su Miro Jovičić i Lelek Branko
- Komandir Vojne policije je Radenko Ilić zvani Dok

Od navedenih imena za sada je osuđen jedino Radisav Ljubinac zvani Pjano.

Kada se sve sredi kako je sredzen uvod u ovu temu nemogu a da se ne zapitam.
Pripadnicima Armije BiH iz Rogatice a koji su u toku rata imali ucesca u Rogatickoj brigadi koja je formirana,mislim u Gorazdu kada je Rogatica-grad vec bila okupirana i zauzeta od strane srba kao datum stupanja u ABiH stoji 8.April 1992.god.
Ja sam vec pomenuo datum mog izlaska i zasigurno znam da do tog datuma nije bilo nikakvog organizovanog stvaranja bilo kakve jedinice.Da je bilo ja bih sigurno bio clan te jedinice i nikada nebih otisao iz Rogatice.
Ono sto se pitam je.Zasto je uzet taj datum i zasto je upisan u knjizice nasih boraca.Jer ako je tako zaista bilo(za sta ja nisam znao)onda se ona hronologija i Ramizovo svjedocenje ne slazu sa tim podatkom.
Ovo se pitam iz jednog jedinog razloga.
Dali je ovaj datum upisan u knjizice nasih boraca iz Rogatice srbima adut?.Dali se mogu braniti i promjeniti istinu zbog tog datuma koji je sad vez zvanicna evidencija?
Da ne bude da je jedno bilo a dugo pisemo poceo sam sa ovim.Kakva god je istina nek se zna.

P.S.Ako neko zna da je tog datuma bila ikakva jedinica ABiH(OS BiH) molim da mi javi,napise ili bilo kako o tome obavjesti.

Ja mogu samo da ti pošaljem jedan link, gdje piše dio toga, a ne znam i nisam siguran
da li je to sve i da li možeš naći odgovor na postavljeno pitanje. Ukoliko to bude slučaj,
samo navedi ono što i misliš..

(Naravno, više ti mogu pomoći, koji stvarno i konkretno znaju o tome). Mi se možemo
držati samo datuma koji su navedeni, a tu su i sudski akti, siguran sam da ćemo naići.

Ispraća osmu deceniju života i njena jedina želja je da bude
ukopana u seoskom mezarju kraj sina Adema i supruga Mehmeda.

PAŠIĆ-KULA KOD ROGATICE: BOLNE USPOMENE NA UBIJENE MJEŠTANE


Mula Čavčić ima 78 godina i niko je nije mogao spriječiti da se ne vrati u Pašić -Kulu kod Rogatice, selo u kojem je u maju 92. ubijeno dvadesetak
njegovih stanovnika. Ispraća osmu deceniju života i njena jedina želja je da bude ukopana u seoskom mezarju kraj sina Adema i supruga Mehmeda.

Vratila se prije devet godina, punih šest je živjela bez struje, iako je stub sa žicama od njene kuće udaljen samo stotinjak metara.

- K'o u trapu. Ako svijeću ugasim ne umijem da nađem gdje ću leći - sjeća se, te dodaje kako nikada neće halaliti zvijerima što ne ubiše i nju kad su
ubili njenog sina.

Bomba na vratima

Napad na selo počeo je 21. maja u 12.05 sati, sjeća se Nurko Karić, najstariji preživjeli. Dio stanovnika Pašić- Kule krenuo je preko šuma do slobodne
teritorije, a dio je ostao vjerujući komšijama.

- Goli i bosi krenuli smo u svijet, pored svega što smo imali - kaže Nurko.

Mula je ostala. Ranjena je gelerima ručne bombe koja joj je bila podmetnuta na avlijskim vratima.

- Kad sam ranjena psovala sam onog što mi prilazi a neće da me ubije. Voli da se patim. Izranjavana sam po rukama i nogama i sada kuglice nosim.
Puzala sam sve do Envera Kozadre vratnica, al ne mogu da ih otvorim, ni da dovičem nekoga - sjeća se Mula.

Razmjena iz škole

Komšije su je pronašli, previli i liječili. Dio stanovnika, na kraju, sišao je u Rogaticu. Mulinog sina Adema odmah su odveli i ubili, a ranjenu ženu sa
ostalima smjestili u školu, odakle su razmijenjeni.

U Pašić -Kuli prije rata živjele su 24 porodice. Uprkos svemu pet ih se vratilo, obnovilo kuće, na proljeće će još jedna. Nurko već tri godine obnavlja
imanje, ima oko 50 dunuma obradivog zemljišta, a mehanizacija bi mu više nego dobro došla. Mula devera sa ovcama, a lakše bi joj, kaže, bilo da ima
štalu gdje bi zatvorila kravu.

Usijanost u glavama

- Svi smo mi kovači svoje sudbine. Ljudskom rukom niti jedan narod nije istrijebljen, a Božijom voljom silne su civilizacije postajale i nestajale. Još uvijek
ima usijanosti u glavama, zablude da može neko sam, ali Bosna je nadarena zajedništvom - kaže Nurko Karić.

Avaz
16. Mart 2009

HRONOLOGIJA NAPADA (OPĆENITO)

Juni-1991 - SDS općinu Rogatica uključuje u "srpsku autonomnu oblast-Romanija".

Jesen 1991 - na Borici se uz prisustvo čelnika SDS-a i stariješina tzv. JNA bira rogatički vojvoda.

Decembar 1991 - Formira se "srpska Skupština opštine Rogatica"

Početak 1992-formira se"Krizni šteb srpskog naroda" opštine Rogatica.

Februar 1992 - prva bošnjacka žrtva na Borici. Ubijeni je bio svjedok naoružavanja srpskog stanovništva od strane tzv. JNA i kao takav se morao ukloniti.

Početak 1992 - razne bande zavode na boračkoj visoravni totalnu blokadu, terorišu i hapse koga žele. Počinje otimačina putničkih i sanitetskih automobila,
novca, nakita.

Kontrolišu se i pljačkaju putnici autobusa. Putnici svakodnevno dolaze u rogatički MUP prijavljujući da su pokradeni. U ljude se uvlači strah i nepovjerenje,
a ujedno se prekida komunikacija na relaciji Rogatica-Žepa.

Početak 1992 - srpska milicija kontroliše sve ulaze i izlaze iz Rogatice. Sva roba koja se vozi ovim putevima se kontroliše, a kontrolišu se i putnici kako
osobnih vozila tako i autobusa.

Kontrolni punktovi su najčešće bili: na Sastavcima, Han-Stjenicama, Borici, kod Sladare, u Seljanima itd.

10.mart 1992 - Formira se tzv. "srpska stanica milicije"

Mart 1992 - u Gučevu se pod okriljem tzv. JNA formira jednonacionalna vojna jedinica sa srpsko-četničkim obilježjima, kao začetak ostalih vojnih formacija.
Početkom agresije na Sarajevo, Višegrad, Goražde i druge gradove ove formacije uzimaju učešće.

Mart 1992 - rukovodioci SDS-a blokiraju upravnu zgradu i krug ŠIP-Sjemeć u Rogatici pod izgovorom da su autoprevoznici srpske nacionalnosti ugroženi i
zapostavljeni u dodjeli poslova.

Mart / April 1992 - helihopteri tzv. JNA učestalo slijeću na boričku visoravan i na druga mjesta, donoseći municiju oružje i oruđe raznih kalibara za srpsko
stanovništvo općine Rogatica.

Proljeće 1992 - artiljerija Užičkog korpusa tzv. JNA sa lokaliteta Barica bez ikakvog povoda granatira bošnjačka sela Dub, Alagiće, Karšiće i Pokrivenik u
MZ Kozići.

April 1992 - veliki zajednički mirovni miting rogatičke omladine u kojem je učestvovalo i veliki broj odraslih a sa ciljem nastavka zajedničkog života. Poslije
obilaska centra i nekih ulica u gradu, kolona je sa cvijećem u rukama krenula u tzv. "Crveni karanfil” dio gdje živi srpsko stanovništvo, gdje je dočekana
rafalima iz automatskog oružja, a neki su dobili i poneki šamar. Tako je prošao ovaj pokušaj rogatičke mladosti da mirnim mitingom spasi ono šte se izgleda
nikako nije moglo spasiti.

April 1992 - kroz grad satima prolaze dugačke kolone vojnih vozila tzv. JNA i srpskih dobrovoljaca, koji pucaju po džamijama i okolnim kućama Rogatice,
želeći na taj način unijeti strah rogatičkom stanovništvu.

April 1992 - kroz grad prolaze šleperi sa registracijama raznih gradova Srbije, koji opljačkane mašine, golfove i druga materijalna dobra iz Sarajevskih općina,
odvlače na već određene lokacije u Srbiji i Crnoj Gori.

Mart/April 1992 - većina Srba napušta svoja radna mjesta iz rogatičkih firmi i drugih društvenih institucija.

Mart/April 1992 - rukovodstvo bosanskih Srba svijesno dopušta da mnogi rogatički rukovodioci ali i obični ljudi napuste grad. U ovom periodu na hiljade
rogatičana napušta grad što putničkim automobilims što organizovanim putničkim autobuskim linijama za Sarajevo preko Olova, što za Njemačku preko
Srbije. Mnogi stanovnici Rogatice koji vode porijeklo sa sela, odlaze u svoja sela, misleći tako da će im tamo biti sigurnije.

2. maj 1992 - Bošnjacki predstavnici pristaju da podjele općinu na bošnjačku i srpsku u omjeru 60:40 u korist Bošnjaka. Utvrdeni su poslovi oko podjele
grada, privrednih bogatstava, privrede, školstva itd.

April-Maj 1992 - grad po komandi napušta svo srpsko stanovništvo i odlazi što na Sokolac, Pale, okolna srpska sela, Srbiju i djelove Rogatice gdje je živjelo
većinom srpsko stanovništvo u Donje polje i u dio ulice M Tita na izlazu iz grada tzv. "Crveni karanfil".

Time se stvaraju preduslovi za neometano granatiranje grada.

6. maj 1992 - grad napuštaju pripadnici tzv."srpske milicije" i članovi kriznog štaba srpskog naroda.

6.maj 1992- napadnuto je bez ikakvog povoda bošnjačko selo Živaljevići-opljačkano i spaljeno. Istog dana spaljen je i bošnjački dio sela Stara Gora.
Dva dana poslije toga spaljena su sela Gornje i Donje Godimilje a sutradan i veliki dio sela Šetići.

Maj 1992 - jedne od prvih žrtava agresije i genocida su med.teh. Ćamil Poljo i stomatolog Zoran Gavrić. Stradali su samo zato što su se družili i što se
Zoran nije uklapao u velikosrpskui ideologiju. I dok je Zoran sahranjen u Rogatici, za Ćamila se ni do danas ništa ne zna.

12.maj 1992 - Srbi izglasavaju i daju ultimatum Bošnjacima da predaju oružje, a da poslije toga Bošnjaci "sretno žive" u "srpskoj Republici BiH".

Maj/Juni 1992 - svakodnevno se upućuju pozivi Bošnjacima da se predaju srpskim vlastima i da žive u srpskoj R BiH, gdje u se garantuju sva prava.
Nažalost mnogi su nasjeli ovoj propagandi i dobrovoljno su se predali. O kaklvim se pravima radilo ubrzo su mnogi osjetili na svojoj koži.

22.maj 1992 - Prvo granatiranje grada Rogatice i okolnih prigradskih naselja. Od tada granatiranja su svakodnevna. Obično se gađaja nasumice i
selektivno po bošnjačkim mahalama.

Maj/Juni/Avgust 1992 - napadnuta su opljačkana i spaljena sva rogatička sela

Maj 1992 - Srpski transporteri i oklopna vozila ulaze u krug Doma zdravlja “Rasim Džindo" Rogatica sa ciljem da odnesu sav medicinski i sanitetski materijal.
Branioci grada pokušavaju da ih sprijecče u tome, kojom prilikom padaju jedne od prvih žrtava rogatićkih branitelja.

Maj/Juni 1992 - svakodnevno se pljačkaju prigradska bošnjačka naselja Ptičijak, Pašić Kula, Zlatni Do, gdje se traktorima i kamionima pljačka bošnjacka
imovina, a po pravilu opljačkane kuće se te noći pale i tako svaki naredni dan.

Maj /Juni/Juli 1992 - avioni tzv. JNA su u više navrata bombardovali područje naše općine i to u rejonu Šarana, sela Kukavice, Vragolove, Pokrivenik i druga.

18. juna napadnuto prigradsko naselje Živaljevina.

19. juni 1992. poslije žestokog granatiranja Rogatice, uslijedio je isto tako žestok napad na bošnjačke mahale - Tekiju, Gračanicu, Holuč, a dan ranije i na
naselje Živaljevina. Prema kazivanju preživjelih svijedoka toga dana je na zvijerski način ubijeno više od 140 Bošnjaka.

Mnoge bošnjačke kuće su toga dana gorile, a na stotine Bošnjaka završilo je u koncentracionim logorima. Nažalost mnogi od njih se vode kao nestali i za njima
državna komisija traga.

Juni/Juli/Avgust 1992 - ruše se ili pale sve džamije na području naše općine, Arnautovića, a nešto kasnije i Čaršijska džamija. Isto tako ruši se mezarje oko
rogatičkih džamija, a rogatička mezarja Zahrid i Šehovina se djelimično oštećuju.

Juni 1992 - Formira se više koncentracionih logora, a za to su bili korištene prostorije Srednjoškolskog centra, Sladare, Poljoprivrednog dobra, Crkvenog doma.
Kroz logor je prošlo više hiljada rogatičana, a nažalost mnogi su i završili u njima kao žrtve velikosrpske ideologije. Kasnije su se mnogi od njih pretežno žene,
djeca, i starci koristili za razne razmjene.

Juli/Avgust 1992 - sistematski i neometano se pljačkaju rogatičke bošnjacke mahale Podljun, Podhrid, Ćanovac, Mejtaš, Kruščica, Zakula, Korovina i druge
mahale. Za ove fizičke poslove se koriste i logoraši iz rogatickih konc. logora. Poslije i pljačkanje namještaja, tehnike, automobila i drugog,

Juni/Juli/Avgust 1992 - oko 250 rogatičkih-bošnjakinja raznog uzrasta je silovano u rogatičkim koncentracionim logorima.

Juni 1992 - srušene su i rogatičke džamije, prvo Arnautovica džamija a nešto kasnije i Čaršijska.

Juni 1992 - Rogatičani spašavajući gole živote i spašavajući živote svojih porodica a i zbog sve opće novonastale situacije, nešto zbog loše organizacije u
Rogatici napuštaju Rogaticu u tri velika zbjega.

Jedni se probijaju prema slobodnim teritorijama MZ Kozići i tu se pokušavaju organizirati.

Drugi preko Ljuna, Vragolova i Karačića se probijaju do teritorija slobodne Goraždanske opštine-lokalitat Ustiprača. Na žalost taj put je bio koban za mnoge
rogatičane, naime desetak ih gine, a pedesetak biva teže i lakše ranjeno od žestokih granatiranja i upotrebe snajperskog i pješačkog oružja.

Treći preko Ljuna Vragolova, Sočica, Dobrača i drugih sela, dolaze do slobodne teritorije Bara općina Goražde.

Juni/Juli 1992 - rogatički Srbi tj. njihovi prvaci uz prisustvo pravoslavnih sveštenika iz Rogatice vrše nasilno pokrštavanje rogatičkih logoraša.

Avgust 1992 - zarobljeni rogatički Bošnjaci se koriste kao živi štitovi prvo u nekim akcijama provjeravanja terena u Rogatici, u deminiranju minskih polja, te u
akcijama na Duljevcu, širem regionu Mesića i drugim akcijama.

Pokrštavanja i ubijanja djece

“U junu i julu 1992. godine počela je akcija pokrštavanja rogatičkih muslimana. Srbi naše općine, tj. oni koji su bili zaduženi za ovu vrstu velikosrpske
propagande, pristupili su ostvarivanju ovih djela velikosrpskog projekta. U ta dva mjeseca u Rogatici je nasilno pokršteno više stotina, uglavnom žena,
djece i staraca’’... Četnici nisu birali žrtve pa je među ubijenim bilo i dosta djece :

“Jednogodišnji Anes i njegov godinu dana stariji brat Ahmedin Zuberović iz Rogatice, u majčinom naručju su izmasakrirani. Dva brata - četrnaestogodišnji
Emir i dvanaestogodišnji Elvir Torlak iz Laza, zaklani su četničkom kamom u neposrednoj blizini svoga sela. Njihove nešto mlađe rodice, rođene sestre
trinaestogodišnja Amira i četverogodišnja Nermina Torlak, također su nastradale od četničkog noža.

Sestre Džebo - desetogodišnja Merima i šestogodišnja Mirela, četničkim rafalom pokošene su na svom kućnom pragu.

Dvije ljupke imenjakinje - petogodišnja Alma Saračević i sedmogodišnja Alma Hasanović i njihov jedanaestogodišnji komšija Ermin Omanović, podlegli su
od posljedica četničkog ranjavanja.’’ Na kraju kroz nekoliko svjedočenja Fejzić pokazuje i stanje u Žepi nakon pada ove enklave 1995. godine, te nas
kroz svoj komentar podsjeća na prevaru JNA, na naš stub odbrane Armiju BiH, na naše komšije Srbe koji su nas izdali i prevarili.

http://www.armijabih.com/index-rogatica2.html

Justice report

''Bratska podjela'' u Rogatici

22. mart 2006 Svjedok odbrane Dragoja Paunovica iznio detalje o “sporazumu” o podjeli teritorije i ustanova u Rogatici po nacionalnoj osnovi. Kraj iznosenja dokaza odbrane ocekuje se 7. aprila.


Prema izjavama dvojice svjedoka odbrane, Mileta Ujica i Gorana Kozica, optuzeni Dragoje Paunovic bio je clan rogatickog bataljona 1992. godine i ucestvovao u bitkama na podrucju opcine.

Mile Ujic, koji je 1992. godine bio nacelnik vojnog odsjeka, svjedocio je u srijedu o postojanju “sabirnog centra” u Rogatici. Govoreci o periodu prije samog pocetka rata, Ujic je spomenuo i “sporazum” koji su postigli vijecnici Skupstine opcine Rogatica o “podjeli teritorija i ustanova” po nacionalnoj osnovi u ovoj opcini.

Kako je ispricao, geodeti su pomogli vijecnicima da oznace teritorije, a potom je izvrsena podjela na muslimanske i srpske djelove.

“Mozda ce to nekome sada biti smijesno, ali mi smo to uradili po nalogu politicara. Fizicki smo podjelili zgradu policije i zgradu opcine. U policiji, Srbi su ulazili na glavni, a muslimani na nekadasnji sporedni ulaz. Bili smo jedni uz druge, skupa, a odvojeni. Podjelili smo i teritorijalnu odbranu i odvojeno patrolirali kroz sela. Mi smo bratski sve podjelili na dva dijela,” rekao je Ujic.

Potvrdio je i da je u Rogatici 1992. godine u zgradi Srednje skole oformljen “sabirni centar”. “Megafonom su pozivali civile da napuste grad” rekao je Ujic u sudnici, tvrdeci da je cilj bio pomoci civilima i “osloboditi grad”.

Ujic je rekao da je licno obisao zatocenike, medju kojima je bilo i njegovih prijatelja svih nacija. “Pitao sam ih da li ima nekih problema. Svi su rekli u glas, Mile, nema. Nama je ovjde lijepo, niko nas ne maltretira, hrana je dobra, samo nemamo cigara.”


Zlocinci nekad i sad

Prvo lice, alfa i omega zločina u Čajniču bio je ljekar Duško Kornjača. On je bio čelnik SDS-a i predsjednik Općine, kao i Kriznog štaba, a bio je i ministar u samozvanoj vladi samozvane SAO Stara Hercegovina. Glavni je ideolog etničkog čišćenja, formiranja logora, protjerivanja, ubijanja, pljački, rušenja stambenih objekata, džamija itd. I pored svih počinjenih zločina, Duško Kornjača je i nakon Dejtona ostao prvo lice Čajniča. Ostao je načelnik Čajniča sve dok ga nije smijenio visoki predstavnik nekad 2002. godine. Istovremeno je radio u bolnici kao internista. Odlikovan je od strane Karadžića, a tokom rata, a i nakon njega važio je kao veliki ljubitelj Karadžića i Mladića. Pored njega, tu su i njegov brat Milun Kornjača. Milun je bio komandir jedinice ''Plavi orlovi'', koja je formirana u martu 1992. godine.

Ova jedinica zarobila je najveći broj ljudi koji su kasnije okončali u logoru Mostina. Poslijeratno utočište našao je u Rogatici, gdje ima pilanu i kafanu. Zatim se u zločinu istakao i Vitomir Kajević. On je bio upravnik logora Mostina, za sve vrijeme njegovog postojanja. Poznato je da je lično išao u Pljevlja da uhapsi jednog preživjelog logoraša iz Mostine. Uhapsio ga je i od tada se tom čovjeku gubi svaki trag. Živi mirno u Rogatici i uživa u penziji. Treba spomenuti i Duška Tadića. "Dana 18. 5. 1992. godine između 17 i 18 sati među zatvorenike u logor Mostina ušli su Tadić Veljko i Tadić Duško i izveli Homoraš Ramiza i Ališehović Fehima, nakon čega se napolju čuo rafal. Ubrzo su se vratili po sljedećeg zatvorenika. Pritvoreni Muslimani nisu htjeli izaći i sabili su se u jedan ćošak... Nakon toga su otvorili vatru...

Tada su izašli, a jedan od njih je bacio ručnu bombu među zatvorenike." Preživjeli zatvorenik ovog masakra kaže da je čuo kako Duško Tadić kolje Fehima Oruča, "govoreći da mu je jabučica tvrda". Duško Tadić živi u Vakufu pored Čajniča. On je jedini do sada bio na sudu i odgovarao za ratno stanje u Čajniču, ali ga je sud oslobodio. Također, kao učesnici u zločinu spominju se i Milorad Živković, komandir policije, za koga se pouzdano zna da je hapsio Bošnjake i odvodio u logor. On je i nakon rata bio na čelu policije. Jedan od četničkih predvodnika bio je i Stojan Baturan, koga smo već spominjali kao učesnika, a možda i organizatora zločina u selu Mahrevićima. Tu su još Đoko Steunić, Dušan Pejović, zatim čuvari u logoru: Dragan Kuvelja, Željko Pljevaljčević, major Čevriz. No, ovo nije kompletna brojka i nisu nabrojani svi počinitelji zločina. Nažalost, iako tužiteljstvo zna za spomenute zločince i njihova nedjela, kao i za mnoge druge zločince i njihove zločine, ipak do sada još niko nije odgovarao za počinjene zločine. Svi spomenuti žive ili se viđaju u Čajniču, slobodno rade i kreću se.

ROGATICA: Početkom juna srpske snage pod zapovjedništvom Rajka Kušića napale su i protjerale bošnjačko stanovništvo iz nekoliko rogatičkih sela. U napadu je ubijeno 15 civila, najveći broj kuća je zapaljen, a preostalo stanovništvo deportirano u dva logora u gradu.

Vinko Bojić: Upravnik logora u Rasadniku od novembra 1992. "Kada je za upravnika logora postavljen Vinko Bojić, počela su se češće događati ubistva. Prvi zatvorenik kojeg su odveli bio je Himzo Branković. Po njega je došao Brano Planojević i odveo ga u upravnikovu kancelariju. Čuli smo njegove krike, a zatim pucanj", kaže preživjeli logoraš u izjavi datoj po razmjeni. "Vinko Bojić silovao je žene koje su bile zatvorene u Rasadniku. Mene je silovao nekoliko puta", rekla je jedna od zatvorenica, navodeći da je Bojić silovao još pet žena, od kojih je jedna imala 60 godina. "Prilikom ofanzive na Goražde 1994, u logor "Rasadnik" je doveden izvjesni Alija, pripadnik AR BiH. Nakon sedam dana njegovog boravka u logoru, mene je Vinko Bojić pozvao u svoju kancelariju. U kancelariju je došao i Alija. Bojić ga je tukao kundakom puške, stolicom, rukama i nogama. Zatim je uzeo motornu pilu i htio ga je zaklati. Pošto pilu nije mogao upaliti, naredio mu je da ispruži nogu, a onda mu je pucao u nogu, zatim je to učinio i sa drugom nogom, da bi ga tjerao da puže prema njemu. Bojić i još jedan čuvar odvukli su ga do šahta za kanalizaciju gdje ga je Bojić ubio. Potom su ga bacili u šaht." Vinko Bojić živi u Rogatici kao penzioner.

Mladen Vasiljević: Načelnik SJB Rogatica tokom rata. "Odvodili su nas u neke stanove (), prijetili su mi noževima, pištoljima i automatima, tjerali me da skačem sa trećeg sprata da bi me u posljednji čas vratili. Jedno veče su me natjerali da sjedim na protivtenkovskoj mini, a poslije toga su me tukli i silovali", potresna je ispovijest djevojke koja je među svojim mučiteljima prepoznala i Mladena Vasiljevića. On je prednjačio i u silovanju djevojaka i žena pritvorenih u Srednjoškolskom centru u Rogatici. Vasiljević je danas visoki službenik u hijerarhiji MUP-a RS.

Evo kako se 1992 godine „bratski „ dijelila Rogatica, zbog cega je poceo rat u Rogatici i kako je lijepo bilo onima koji su se nasli u Srednjoskolskom centru. Mila Ujica nije bilo stid lagati i nakon deset godina iako tada nije morao lagati.

I to je jedna od srpskih istina.