www.rogaticani.com

TEKST POSVEĆEN SJEĆANJU NA ROGATICU

„Gospodo senatori, ako ne budem mogao sasvim dostojno da iskažem zahvalnost za vaše besmrtne zasluge, ja vas molim i preklinjem da taj nedostatak prije pripišete veličini vaših dobročinstava nego mojoj nesposobnosti.“

„Besjeda“ - Ciceron (106-43. prije n. e)


10. juni 2009

Ja izabrah današnji dan, da kratkim tekstom posvetimo sjećanje na sve rogatičane, nevino pale, poginule, ubijene, mrtve, umrle, ranjene i ucvijeljene..



Ovako sam čuo.

Rogatica je gorjela 21. maja 1992. godine, gasila se i nestajala mjeseca juna, jula, avgusta.

Bog tako dao ! Vrijeme umiranja ! Zašto nedužna, nevina djece, ne može se odgonetnuti.

Na taj dan je Rogatica kažu gorjela, a sa njom i njeni građani, Bošnjaci.
Živjela je stoljećima, a taj dan je umirala u plamenu.

Visoko, na zgarištu bošnjačkih kuća, u dimu i krvi uzdizao se usamljen okrvavljeni stub « Bratstva i jedinstva ».

Umilne pjesme savdalinki koje su se toliko vremena razlijegale obalom rijeke Rakitnice, okolnim lugovima, pašnjacima i brdima, od Plješevice do Zaganovića, sa Ptičijaka, Holuča, odzvanjao Hridom i Polipom, najednom je zanijemio potmulim tutanjem topovskih salvi.

Topovske salve su uništavale Rogaticu, a dojučerašnji sugrađani, komšije, prijatelji, kumovi, poznanici i drugovi iz školskih klupa, krvavih očiju i isukanih noževa, milili su ulicama iz pravca Seljana, Holuča i počeli ubijati nevine stanovnike, majke, trudnice, žene, djecu, dojučerašnje nastavnike…Snajperi i specijalne jedinice su proradile. Zadatak..?!

Umjesto ubijanja, svaka salva i svaka smrt, svaki kuršum, rađao je besmrtnike !

Svaki poginuli, naš je zlatni i srebreni ljiljani.

Na poljima krvi, danas kao uspomene na te dane, rastu bijeli rogatički ljiljani.

Nije uzalud.

Danas smo pametniji u spoznaji i iskustvu. Nadajmo se da je tako.
Inače bi njihova nevina žrtva bila uzaludna. Zaboravom, sve njih pojedinačno, opet ubijamo.

Danas saznajemo, svi smo trebali nestati.

To pokazuju spiskovi, planski i tajno nastajali. Ko će biti ubijen.
Komšije su znale planove. Skrivećke noću i po danu javno odlazeći, ništa ne govoreći o onome šta se sprema.

Nastajali su i prvi logori - Rasadnik… SC “Ragib Džindo”…

U njima su nevini ljudi silovani i ubijani. Svirepo. Svjedoci su opisali te strahote ubijanja, da ljudi koji čitaju o tome u inostranstvu, takve postupke nazivaju - varvarskim !!

U momentima kada život nije život, kada se smatra da život nije moguć, živjelo i preživjelo se.
Ostaci predaka naših, danas su razasuti širom svijeta i svjedoče o onome, o čemu svjedoka nije smjelo da bude!

Jedan cijeli narod, nikad niko, nije mogao, niti će moći da izbriše!

Posebno ne, danas.

A uspomene i sjećanja ostaju.

U bunilu agresije na Rogaticu, Zlatni do, ne svojom voljom, već nevoljom postaje odredište rađanja i nastanka simbola rogatičkog otpora, stvaranje 1. Rogatičke brigade, koja će prelaskom na Pokrivenik braniti lijevu obalu Drine, postati besmrtna u otporu agresoru i odnositi sjajne pobjede na području Ustiprače, Goražda, Podrinja, Hranjena…često, samo sa flašama napunjenim benzinom, protiv agresora, sa daleko boljom opremom i naoružanjem.

Huda vremena rađaju silom prilika, izdajice i heroje.
Ali i tada, čovjek ostaje čovjek. Mnogi su prevazišli sebe.

Za jedne vječnost i slava, za druge vječna ljaga, sramota i Hag. Breme je to. Golemo!

Mi nemamo čega da se stidimo.
Uzdignutog čela možemo svijetom hodati.

Čehra, nucleus, jezgro, šaćica izbjeglih rogatičana, bježeći preko Ljuna, spašavajući živu glavu, nisu mogli ni slutiti, da time spašavaju Rogaticu, djecu, sebe, sjeme i sjećanje, koje po nečijim mjerilima, nije smjelo preživjeti. Od te šačice, nastalo je deset, sto, tisuću i nastaće tisuće tisuća šačica roda rogatičkog. Besmrtnog roda, koji će pričati šta se u Rogatici desilo na dan 21. maja 1992. godine. Taj maj za Rogaticu i rogatičane, ulazi u povijesti našeg naroda , više nego ikad, kao krvav datum.

Tog dana je umirala stara i rađala se nova Rogatica.
Rogatica koje danas ima u 126 zemalja svijeta.

Bog tako dao. Vrijeme rađanja.

Mnogi žive i umiru u tuđini, nadajući se, da se vrate u Rogaticu.

Na žalost, povratak u Rogaticu još nije moguć. Imamo 2009-tu godinu.

Ali, ko zna, možda jednog dana..možda i prije nego mislimo..

Život je čudo !

Rogatica je naša, mi je nosimo u srcu, sve dok u grudima kuca i postoji uspomena na nju.
U Rogatici mi nismo fizički prisutni, to je vidljivo.
Međutim, Rogaticom šetaju duše svih nas i duše naših rahmetlija.
Progone sve krivce, kovače i saučesnike naše nesreće i proklinju ih.
Mnoge kletve su pale, kao suze majki i očeva što im tolika nevina djeca stradaše.

I, to će potrajati, sve dok i zadnji krivac ne bude odgovarao za svoje nedjelo.

Dobro se dobrim vraća, a zlo-zlim.

Svoj put su sami odabrali i nikako on nije miran i spokojan.

Koliko u svemu tome može neko da bude dobar kršćanin, veoma je upitno.

A, sigurno da svi nisu i nismo isti. O njima i o tome, skoro da se i ne govori.
Na žalost, ljudskost ima jednu mahanu, a to je, da se ljudskost smatra normalnom pojavom?!

Znamo svi, da nije tako.

Ali u našem bolu, momentima prijetnje istrebljenje, čovjek zaboravi - ne namjerno, ono što se zaboraviti ne smije.

Poštenim ljudima, ljudima dobre volje, hvala i da znaju, da rečeno, što se odnosi na progon, ubijanja, ne/pomoć i ne/podršku ili izdaju - nije upućeno njima, već pojedincima, zločincima.

Nikad nećemo zaboraviti plemenitost i očuvanje obraza i porodičnog imena u najtežim trenucima, kao što je to znao, imao i bio naš Ristanović Slavko, veliki gospodin, pokoj mu duši, uzor, kao i nekolicina njemu sličnih. Bilo je njih, naravno. I, po njima se Rogatica mogla prepoznati, ali nažalost – mali broj !!

Rogatica bez Bošnjaka je izgubila dušu.

Suđenja su tek počela, traju i trajaće, čini se, još dugo.

Narodno pamćenje još duže.

Ovako sam čuo.


(Kraj)


Bijeli svijet, dana 10. juna 2009

Prof. Hamdo Čamo