www.rogaticani.com

ROGATICA, PERIOD PRIJE AGRESIJE

Na FORUMU http://www.rogaticani.com, otvara se javna rasprava o radu i zivotu (sire gledano u sklopu Jugoslavije),
posebno, sa osvrtom na period PRIJE AGRESIJE i desavanja na podrucju opstine Rogatica.

Ubacicemo kratko datume, okvirno i hronoloski, radi boljeg pregleda i pracenja, po godinama zbivanja.

Rasprava je javna po svojoj prirodi i na nju su pozvani svi oni koji su cinili i sacinjavali ono sto se nazivalo i naziva Rogaticom.
Naravno, pravo sutnje imaju svi isti, mada cutanje znaci "precutno odobravanje" i njihovo nejavljanje, ukoliko nije opravdano -
smatra se precutnim odobravanjem, prepustanja svega zaboravu, a zaborav je jos jednom ubijanje svih nevinih.

Zaborav je takodjer jedna vrsta zlocina i ja, ne zelim da ucestvujem u njemu.

Mole se svi, koji su imali svoje priloge, da prate ovu raspravu i kada dodjemo do vremenai i po mjesecima, datumima, ubace svoje priloge
na odgovarajuce mjesto, tako da se ima bolji pregled.

Dobro dosli, a rasprava moze da pocne..

NEKOLIKO OPSTEPOZNATIH TEKSTOVA RADI BOLJEG OPSTEG PREGLEDA

Političko stanje prije početka rata

Rat (agresija!) u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza počinje slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti, a što se može okarakterisati kao dio općih promjena koje su uslijedile završetkom Hladnog rata u svijetu. U slučaju Jugoslavije, komunizam je sve više gubio ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih i separatističkih ideologija krajem 1988. i početkom 1989. godine, naročito u Srbiji i Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, te u manjoj mjeri i u Sloveniji.

Ovaj proces je također proporcionalan sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, koji je svoj put započeo odazivajući se na buđenje iste nacionalističke ideologije, te postavljajući se kao vođa Srba na Kosovu 1989. godine. Osnovni cilj Miloševićeve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milošević je iscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori, postavljajući na vlast garnituru političara koji su odgovarali njegovoj viziji buduće Jugoslavije. Ta vizija se zasnivala na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ, te Miloševiću kao vođi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogoršava nakon što Milošević manipuliše proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon čega konsolidira kontrolu nad gotovo pola Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.

Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990. godine Milošević je po prvi put upotrebio svoju dominaciju za obstrukciju mnogih Ustavnih amandmana, koje su slovenski predstavnici u saveznom parlamentu pokušali da sprovedu, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama između saveznih republika. Kongres se završava debaklom i napuštanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, što se može okarakterisati i kao početak raspada Jugoslavije.

Produbljenje krize omogućava nacionalističkim opcijama da dođu do vlasti, među kojima najviše dolazi do izražaja Franjo Tuđman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Miloševićevoj nacionalističkoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom započinju proces osamostaljivanja i proglašavanja nezavisnosti, koji vode u oružane sukobe. Ovo je pogotovo slučaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izraženu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i područje oko Knina, Lika, Kordun, Banija), tako i u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Vukovar).

Situacija u BiH

Popis stanovništva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4.377.033 stanovnika.

Izvod iz popisa stanovništva BiH 1991. godine

Narod Broj Udio u ukupnom broju stanovnika

Bošnjaci1 1.902.956 43.47 %
Srbi 1.366.104 31.21 %
Hrvati 760.852 17.38 %
Jugoslaveni 242.682 5.54 %
Ostali2 104.439 2.38 %

1 Pri popisu stanovništva 1991. godine nije postojala mogućnost izjašnjavanja kao Bošnjak.

2 Pod kategoriju ostali su navedeni slijedeći narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, Česi, Italijani, Židovi, Mađari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali sa nepoznatim, regionalnim i neizjavljenom nacionalnom pripadnošću.

Po popisu stanovništva Bošnjaci su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 općina (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili većina u 20 općina (6 relativna, 14 apsolutna).vidi Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.

Na prvim slobodnim demokratskim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH).

Izvod iz rezultata izbora 1990.godine u BiH

Politička partija
Broj predstavnika Procenat osvojenih glasova

Stranka demokratske akcije SDA
86 - %

Srpska demokratska stranka SDS
72 - %

Hrvatska demokratska zajednica BiH HDZ BiH
46 - %

Ostali1
26 - %

Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Završetak raspada SFRJ, započet slovenskim proglašenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991. godine intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova (MUPH) i jedinica Zbora narodne garde (ZNG). JNA je koristila teritorije BiH kao odskočnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH je, reagirajući na slijed događaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Bosanska Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. godine u Grudama je proglašena i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992. godine uopšte donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje tzv. Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine su mu služile kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje tzv. srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su podsjećale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom.

Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u RBiH nisu bila ugrožavana, a njihovo učešće u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, stvaranje nacionalnih zajednica je predstavljalo antiustavni pokušaj podjele države i pripajanja teritorija susjednim državama po planovima i kartama političkog vodstva Srbije i Hrvatske.

Sami akti su obrazloženi organiziranjem pojedinog naroda, samoupravom usljed nesposobnosti i neusaglašenosti centralnog aparata, kao i samoobranom usljed neefikasnosti republičkog MUP-a, te raspadom Teritorijalne obrane BiH i osnivanjem niza paravojnih jedinica po nacionalnoj osnovi (Patriotska liga, Hrvatsko vijeće obrane, te niza srpskih dobrovoljačkih jedinica, koje su potpomagane od strane JNA i dobrovoljačkih jedinica sa teritorije Srbije). Samim tim činom bile su jasne poruke vodećih političara koji su govorili o jedinstvu i nedjeljivosti BiH, a radili na podjeli BiH stvaranjem nezavisne vlasti, posebne policije, uprave, vojske, komunikacijskog i monetarnog sistema.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici BiH bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da učestvuju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje.

U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za obranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u obrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban-Karadžić u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor.

Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice. Da BiH nije stekla međunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tokom rata.

(Wikipedia)

VREMENSKI REDOSLIJED VAZNIJIH DATUMA I DOGADJAJA

1980. Umire Josip Broz Tito

1984. Vrh JNA razradjuje mehanizme kako da onemoguci republike da vode autonomnu odbrambenu politiku, koje pokrece cim su u januaru 1990. u Sloveniji najavljeni prvi visestranacki izbori. Kadijevic pise: “Jedna od najznacajnijih mjera paralisanja pogubnog ustavnog koncepta (iz 1974) o oruzanim snagama bila je odluka o oduzimanju oruzja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod kontrolu JNA. Protiv ove odluke su mnogi ustali, posebno Slovenci”.

1986. 24. septembra, objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) – (ukljucujuci Udruzenje knjizevnika), u Vecernjim novostima u kojem se tvrdi, da se Srbi u Jugoslaviji od Drugog svjetskog rata, nalaze u tako nepravednom polozaju da im je i egzistencija ugrozena. Ovaj cisto srpsko-naionalisticki nastavak plana o stvaranju “Velike Srbije” tj. rjesenju “srpskog pitanja” (cisti destilat ideja Dobrice Cosica & Co), ce rezultirati izradom sljedeceg – izradom plana “RAM”.

Ovdje mozete skinuti i procitati original Memorandum SANU (PDF) - http://www.esnips.com/doc/13e208fd-f393 ... andum-SANU

1987. 24. aprila, posjeta lidera srpskih komunista Kosovu Polju – Slobodana Milosevica, koji se prvi put predstavio kao zastitnik svih Srba.

1988. 5. oktobra. Jogurt revolucija u Srbiji, koja ce Milosevica izbaciti na povrsinu kao najmocnijeg covjeka Jugoslavije.

1989. 28. juna, milion Srba pohrlilo je na Kosovo da padne pred noge Milosevicu na proslavi sest vjekova srpskog poraza od Turaka. Najava onoga sta predstoji.

1989. godine dolazi do krize presjednistva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.

1990. 20. 1. na XIV. kongresu SK Jugoslavije doslo do raspada te organizacije prema nacionalnom kljucu.

1990. maja, Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori.

1990. U BiH osnivaju se i registruju prve gradjanske politicke stranke

1990. 22-23. aprila – prvi demokratski izbori (prvi krug, a 6-7. maja drugi krug) u Hrvatskoj, velika pobjeda Hrvatske demokratske zajednice s Franjom Tudjmanom na celu. Izborna kampanja u aprilu 1990. svestrano je potpomognuta hrvatskom emigracijom.

1990. 15. maja, redovna smjena predsjednika u Predsjednistvu SFRJ, kada je predsjednika Predsjednistva SFRJ (predstavnika Slovenije) Janeza Drnovseka, trebao zamjeniti Milosevicev covjek, predstavnik Srbije, Borisav Jovic.

1990. 15. maja, vodstvo JNA sve se vise pojavljuje i ponasa kao politicki faktor na prostoru SFRJ.

1990. 26. maja, osnovana je u Sarajevu Stranka demokratske akcije (SDA) kao “politicki savez jugoslovenskih gradjana, pripadnika muslimanske kulturne i historijske tradicije.” Ugledni muslimanski intelektualac i pravnik po obrazovanju Alija Izetbegovic, postao je prvi sef partije. Potom je odmah izjavio: “Nismo na putu da stvorimo nacionalnu drzavu, nas jedini izlaz je slobodna gradjanska zajednica. To je buducnost”. Ali, ideju jedinstvene Bosne, kao domovine za sve narode BiH, a time i za Bosnjake – taj prioritet – skinut je sa dnevnog reda vecine zapadnih zemalja, na kraju i od Vasingtona – vec u ljeto 1993, a posebno krajem septembra na Jadranu na nosacu aviona “Invisible” britanske mornarice. Tada je Medjunarodna Zajednica ubila ideju o visenacionalnoj Bosni, nakon propasti Vens-Ovenovog plana, posrednistvom Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga, nudeci podjelu (plan je dao 53 odsto bosanske (povezane) teritorije Srbima, 17 odsto Hrvatima, podijeljene na dva dijela, a muslimanima je ostavio preostalih 30 odsto – Piznanje i kao prava nagrada agresoru od Medjunarodne Zajednice). Ova podjela dace Bosnjacima (vec jednom priznatu) ponovno, bosansku drzavu. Ovog puta nesto drugaciju. Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na brodu “Invincible”.

1990. jula, Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic.

1990. 9. novembra, odrzani prvi slobodni demokratski izbori u BiH. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA, Aliji Izetbegovicu.

1990. 25. novembra, predsjednik SDA Alija Izetbegovic postaje predsjednik Predsjednistva BiH.

1991. februar-juni, pobuna Srba u Hrvatskoj se siri. Milan Babic i Milan Martic, politicki i vojni vodja ustanka, u februaru su svoju akciju usmjerili prema gradicu Pakracu, u zapadnoj Slavoniji. Pobunjeni Srbi, odani svojoj samoproglasenoj Srpskoj autonomnoj oblasti, preuzimaju kontrolu. 30. marta razbijene srpske barikade na Plitvickim jezerima.

1991. 12. marta, djednica Predsjednistva SFRJ na kojoj se raspljava o Uredbi za proglasenju izvanrednog stanja u SFRJ (Jovic trazi kvorum i da Bogic Bogicevic, kao predstavnik BiH da svoju saglasnost). Bez uspjeha, Kadijevic pocinje razmisljati o napadu na Sloveniju u kome treba da osigura da Hrvatska ne intervenise. Obecanje je dobio od Tudjmana da se nece mijesati u spor JNA i Slovenije.

1991. 12. juna, Slovenija najavljuje da ce njihove pripreme za nezavisnost biti okoncane krajem meseca. Isto tako, Tudjman je vec najavio da ukoliko se Slovenija odcijepi, Hrvatska nece ni “dan duze” ostati u Jugoslaviji.

1991. 12. juna, istog dana, predsjednici Srbije, Hrvatske i Bosne okupili su se u drugom po velicini hrvatskom gradu, u antickoj luci Splitu, na dalmatinskoj obali, na sastanku dogovorenom u Sarajevu, da bi razmotrili plan Izetbegovica i Gligorova – razlaz u miru i izbjegavanje rata, podjele i progona. Razgovor je poznat kao ´Razgovor gluvih´, posebno sto se tice Milosevica i Tudjmana.

1991. 21. juna, americki drzavni sekretar Dzejms Bejker je dosao 21. juna u Beograd. Formalno naglasio poglede vlada zapadnoevropskih zemalja, kao i to da je americka politika zastupala stav, da je potrebno sacuvati jedinstvo i integritet Jugoslavije. Sjedinjene Drzave, vec tada, nisu gajile nadu da mogu sprijeciti rat.

1991. 25. juna, gotovo jednoglasnom odlukom Parlamenta, Slovenija je proglasila nezavisnost i time jednostrano, prvi put od Jalte, izmjenila granice u Evropi. Istog dana, i Hrvatska je proglasila nezavisnost. 26. juna preuzeta je kontrola granica, vazdusnog saobracaja i pomorskih luka. Milosevic je igrao dvostruku igru. S jedne strane, podsticao je Sloveniju na secesiju, a s druge, Beograd ju je optuzivao za jednostrano odcjepljenje.

1991. 25. i 26. juna – nova koaliciona vlada preuzela vlast u Sloveniji.

1991. 27. juna, napad Srbije (JNA) na Sloveniju.

1991. 7. septembar, lord Karington je sazvao u Hagu – Prvu sjednicu Konferencije o Jugoslaviji. Vec poslije prvog sastanka sa Tudjmanom i Milosevicem shvatio je, da ce, bez posredovanja u sklapanju ustavnog sporazuma, dva najveca naroda pokusati da silom nametnu rjesenje ostatku Jugoslavije. Namjeravali su da podjele Bosnu i Hercegovinu.

1991. 14-15. oktobar, Sjednica Skupstine BiH gdje se raspravlja o statusu republike u novonastalim drzavnopravnim okolnostima. Karadzic izjavljuje da bi muslimanski (bosnjacki) narod mogao nestati, krene li republika u osamostaljivanje. Skupstina donosi Deklaraciju o BiH kao suverenoj i nedjeljivoj drzavi ravnopravniha naroda.

1991. 9.-10. novembra, srpski ekstremisti organizuju nelegalni plebiscit na kome je Srbima ponudjeno da biraju izmedju nezavisne BiH i ostanka u sastavu Jugoslavije, pa je na osnovu krivotvorenih rezultata objavljeno da je druga varijanta dobila vecinu. Na temelju toga, Klub poslanika SDS u Skupstini BiH 21. novembra 1991. g., preimenovao se u Skupstinu srpskog naroda u BiH i oni od tada, definitivno prestaju izvrsavati odluke legalnih republickih organa i zadatke pocinju primati direktno od vlade tada jos Socijalisticke Republike Srbije.

1991. decembar, Slobodan Milosevic nadmocno pobjedjuje na prvim srpskim slobodnim izborima.

1991. 20. decembra, Ante Markovic daje ostavku.

1992. 9. januara, SDS na Palama proglasava “suverenu” Srpsku Republiku BiH (Republika srpskog naroda u BiH), sastavljenu od pet SAO i nekoliko okruga. Karadzic izjavljuje da “nema vise jedinstvene BiH”. Milosevic izdaje tajnu naredbu da se u BiH vrate svi oficiri JNA rodjeni u toj republici.

1992. 15. januara, Evropska zajednica priznala Hrvatsku kao nezavisnu drzavu.

1992. 29. februara do 1. marta – Referendum o nezavisnosti u BiH, bojkotovan od srpske strane, ali kako god, 66% od naroda glasalo je za nezavisnost i da zeli zajednicki da zivi u BiH. Barikade su podignute poslije zavrsetka referenduma o nezavisnosti (koji je posluzio kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju), odrzanog za vrijeme vikenda, a za koju su se ogromnom vecinom glasova izjasnili muslimani i Hrvati. Kao sto se i ocekivalo, Srbi, koji su se cetiri mjeseca prije toga i sami plebiscitarno izjasnili, masovno su bojkotovali glasanje. Bila je to samo zvanicna potvrda onoga sto je bilo sasvim ocigledno: sve dubljeg jaza izmedju najvecih nacionalnih zajednica u Bosni. Referendum o nezavisnosti bio je jedan od uslova predvidjenih Badinterovom komisijom da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Njime se nije namjeravalo dovesti strane blize rjesenju, vec ozakoniti priznanje.

1992. 1.- 2. marta, Srpski lideri u BiH su naredili da se odmah dizu barikade po Sarajevu sa ciljem da se omete prikupljanje glasackih kutija.

1992. 3. marta, objavljeni su rezultati referenduma u BiH: glasalo je 63,4% ukupnog birackog tijela, od cega 92,68% potvrdno, a 0,19% odrecno. Vlada RBiH proglasava nezavisnost zemlje, na koju sljedecih dana pocinje otvorena agresija. Bivaju napadnuta sela oko Capljine, Bosanski Brod, puca se po bosnjackim selima oko Gorazda.

1992. 7. marta, napadnuta sela oko Capljine.

1992. 8. marta, artiljerija JNA iz Tuzle krece prema Savi.

1992. 15. marta, srpske paravojne formacije napadaju predgradja Bosanskog Broda.

1992. 19. marta, srpska artiljerija gadja Neum.

1992. do 19. marta, srpskim dobrovoljackim jedinicama je JNA podijelila 51.900 komada streljackog naoruzanja, a posebno su clanovi SDS dobili 23.298 komada.

1992. 24. marta, Skupstina srpskog naroda BiH na Palama izjasnjava se protiv nezavisne i suverene BiH.

1992. 25. marta, u dotad najjacem srpskom napadu na Bosanski Brod, ispaljeno je oko 2000 minobacackih projektila.

1992. 27. marta, samozvana Skupstina srpskog naroda u BiH proglasila je cak i Ustav Srpske Republike BiH, koja ce kasnije skratiti naziv u Republika Srpska.

1992. 27. marta, dva dana uoci referenduma u BiH, u Grazu (Austrija) odrzan je tajni sastanak predstavnika hrvatske vlasti (predsjednikov savjetnik Zvonko Leroti, predstojnik Ureda za zastitu ustavnog poretka Josip Manolic) i Srba iz BiH (Radovan Karadzic i clan Predsjednistva BiH Nikola Koljevic).

1992. krajem marta, dosta naivno Alija Izetbegovic tvrdi, da u ovoj zemlji rata nece biti, jer za rat treba – dvoje. Uskoro ce se dogoditi apsurd u historiji ratovanja, za rat je potrebno – jedno. Bez obzira na to, svjetski i bosanski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda (1993.). Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

1992. 1. aprila, Arkanovi “Tigrovi” ulaze u Bijeljinu, u sjevernoistocnoj Bosni. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i prirodu krize koja se nadvila nad BiH. Izetbegovic se za pomoc obratio generalima, a JNA je 3. aprila do tri sata poslije podne okupirala grad. Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. Bjekstvo gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine.

1992. 4. aprila, Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica, covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom muslimana iz sjevernoistocne Bosne, predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane.´JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju.´(Ganic).

1992. 5. aprila, oko 15 sati poceo srpski napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Malo se ko slaze kada je zapravo pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. Jedni ce reci da je pocela u BiH sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Ali, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno.

1992. 6. aprila, Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a SAD priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Isti dan, slijedi totalna agresija Karadzicevih trupa na gradove sirom BiH, slijede cetiri godine opsade Sarajeva. Slijedi agresija Srbije, Crne Gore, lokalni Srbi napadaju, kolju mnostvo Bosnjaka, unistavaju, ruse i pljackaju imovinu. Sihronizovani napadi pokazuju da je agresija brizljivo planirana i pripremana. Uobicajena karakteristika operacija ciscenja bilo je sistematsko eliminisanje lokalnih celnika, istaknutih ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih ljudi “po vec brizno pripremljenom spisku”. Postojanje takvih spiskova imena, bilo je samo po sebi, instrument ciscenja. Ponizavanje, zastrasivanje i psihicka tortura bili su takoreci opsta praksa. Tokom aprila mjeseca, stvaranje enklava Zepe, Gorazda, Srebrenice i drugih.

1992. 6. aprila, Karadzic je osnovao svoju novu nezavisnu drzavu u ponoc – Republiku Srpsku. Upravo etnicko ciscenje, bilo je instrument koji je toj drzavi davao teritorijalnu definiciju. Dvije su oblasti na koje je ovaj pohod bio najvise usredsredjen: sjeverozapadna Bosna, oko grada Banja Luke, i dolina rijeke Drine. U sjevernoj Bosni zivjelo je 700.000 muslimana; u vecem dijelu doline Drine muslimani su predstavljali apsolutnu vecinu stanovnistva. Ocito se etnicko ciscenje nije moglo obaviti preko noci.

1992. 7. aprila, Hrvatska priznaje BiH u njenim granicama, ujedno nudeci Hrvatima opciju dvojnog drzavljanstva.

1992. 8. do 10. aprila, artiljerijski napad srpskih paravojnih formacijam i jedinica tzv. JNA sa teritorije Srbije na Zvornik. Arkan, komandant paravojne jedinice “Tigrovi” postavio je ultimatum zvornickim muslimanima da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila

1992. godine. Egzekucije, progon, silovanja, pljacka. Genocid. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji je bio ocevidac. Neocekivano i slucajno, po povratku iz posjete Milosevicu u Beogradu i na putu za Sarajevo, prolazi kroz Zvornik u kojem traje ´ciscenje trena´. Kasnije je rekao: “Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigdje nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad poslije masakra. Bio sam ubijedjen da ce me ubiti”. Nisu ga ubili, pustili su ga. Vojislav Seselj, koji je otisao u Zvornik ubrzo poslije, kako on kaze, “oslobadjanja” grada tvrdi: “Operacija Zvornik je planirana u Beogradu”.

1992. aprila, Srebrenica – Bosnjacki lideri grada pokusali su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli. Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije – upravo oni koji su “ocistili” Bijeljinu i Zvornik, sada su krenuli dalje uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gdje su Srbi pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata.

1992. 27. aprila, rekonstituisana nepriznata jugoslovenske drzava (SR Jugoslavija), koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, a Milosevic u stalnoj svadji sa Panicem, ponudio je mjesto predsjednika Cosicu. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele izmedju Srba i sebi obezbjedi mjesto u srpskoj historiji, vremesni Cosic htio je da se prikaze, kao da je iznad politickih borbi.

1992. 2. maja, JNA hapsi Aliju Izetbegovica na aerodromu u Sarajevu, poslije njegovog povratka sa neuspjesnih pregovora iz Lisabona. srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju na sjeveru republike, otjeravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana, Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan podjele grada Sarajeva, na odvojene muslimanske i srpske dijelove. Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski sektor, sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom miroljubive koegzistencije i nacionalne izmjesanosti Sarajeva. Bez stida, on je i pred novinarima i pred diplomatama zagovarao potrebu izgradnje zida kroz srce grada. Na planiranje da se Bosnjaci ´smjeste´ u najmanji dio: “Muslimani su navikli da tako zive”, poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. “Oni vole da zive jedni iznad drugih.

To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora.”

1992. 21. maja, Bosna i Hercegovina je primljena u UN.

1992. maja, Londonska konferencija, ciji su domacini bili britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni sastanak na vrhu o Bosni i Hercegovini. Vise od trideset zemalja i organizacija sastalo se zahtijevajuci ponistavanje posljedica etnickog ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji, da ce medjunarodna zajednica preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da istupaju sa moralnih visina. Ucesnici su se dogovorili da poostre sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi. Generalni sekretar UN, Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile. Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od 1.300.000 ljudi zavisiti od obezbjedjivanja hrane, odjece i sklonista spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbjednosti UN mogao da oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i kontrolisale kretanja vojske.

1992. 30. maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na Milosevica je vrsen snazan pritisak da dadne ostavku. Po prvi put su se institucije u Srbiji – Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike, okrenule protiv njega.

1992. juna, proglasena Herceg-Bosna. Bivsi poslovodja prodavnice konfekcije, po imenu Mate Boban, izronio je na scenu, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom, kao de facto vodja bosanskih Hrvata, ubrzo bacivsi u zasjenak izabrane predstavnike, Kljujica i Borasa. Boban je osnovao svoju sopstvenu drzavu u zapadnoj Hercegovini – “Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu” – sa sopstvenim oruzanim snagama. Zaveo je hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i “hrvatski” je postao “zvanicni jezik”. Herceg-Bosna postala je u skoro svakom pogledu odraz u ogledalu Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Boban je smijenio skoro sve muslimane sa odgovornih duznosti u javnom zivotu i na njihova mjesta doveo pristalice HDZ-a. Pretvorio je “Herceg-Bosnu” u jednopartijsku, etnicku drzavu, muslimanima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu. Bobanov zamjenik u srednjoj Bosni, Dario Kordic, jedan novinar, bosanski Hrvat i nacionalista, tvrdio je da muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati – islamske vjere. Do jeseni 1992. godine dvije paralelne vojske koegzistirale su na teritoriji BiH – nelegitimno Hrvatsko Vijece odbrane (HVO) i legitimna armija Bosne i Hercegovine.

1992. 20. jula, selo Biscani bilo je odredjeno za akciju ciscenja. Pripadnici paravojske upali su u selo i razulareno poubijali na desetine ljudi.

1992. krajem jula, zamjenik premijera Hrvatske, Mate Granic, objavio je da njegova zemlja ne moze vise da prima izbjeglice. Hrvatska, sa samo 4,7 miliona stanovnika, bila je dom i za skoro milion izbjeglica, i pretvarala se u dzinovski izbjeglicki logor. Narednih par godina nastaje najvece iseljavanje Bosnjaka po svijetu u njihovoj historiji, uz ´pomoc´ Medjunarodne Zajednice, poslije zadnjih velikih valova iseljavanja Bosnjaka u Tursku, krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. (Povlacenjem Turaka sa Balkana, okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske monarhije i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije).

1992. avgusta, u mnogim krajevima BiH zavedena su stroga ogranicenja slobode kretanja nesrpskog zivlja koja su avetinjski podsjecala na rane nacisticke zabrane aktivnosti Jevreja. U Celincu, kod Prijedora, muslimanima je uredbom gradonacelnika zabranjeno da voze ili da putuju automobilom, i da telefoniraju osim sa poste. Bilo im je zabranjeno okupljanje u grupama vecim od troje ljudi, kao i da napustaju mjesto bez dozvole vlasti. Istog avgusta mjeseca, muslimanska domacinstva pocela su da isticu bijele zastave na balkonima, to je bio signal da su spremni da mirno odu i da ne prave probleme. Masovna pljacka Bosnjackih domacinstava je postala organizovan dio etnickog ciscenja. Vecini muslimana i Hrvata nije dopusteno da odu, ukoliko prvo ne potpisu dokumenta kojim se odricu svih buducih prava na svoju imovinu. Na stotine hiljada ljudi dobrovoljno se odreklo svojih kuca, automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe, strahujuci od lokalnih srpskih vlasti i paravojnih teroristickih grupa za svoje zivote. Mnogi su i platili za privilegiju da budu opljackani. I kao vrhunac ponizenja, naplacivala im se naknada sto su otjerani iz grada, poharani, i prognani u Hrvatsku ili dijelove Bosne pod vladinom kontrolom. Organ Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR (Visoki Komesarijat UN za izbjeglice), bio je zatecen ovim egzodusom.

1992. u jesen, poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 – Vasingtonskim sporazumom.


Izvor: http://shmajser.wordpress.com/2007/09/2 ... ija-bosne/

Kako sam razumio predlagaca teme na ovom forumu se ocekuje "doprinos" i svjedoka,ucesnika,u najkracem,svih prezivjelih Rogaticana kroz sjecanja,svjedocenja,dokumente,dnevnicke zabiljeske.Prof.Camo je kontekst dogadjaja koji su dokrajcili Rogaticu 1992. locirao na pocetak - 198o.godinu,kada umire Tito,no,ja bih,po onome sto sam upamtio,procitao,svjedocio i u amanet primio,to locirao jos na davni 6.septembar 1941.godine (rodjendan kralja Petra) kada su navodni oslobodioci "oslobodili" Rogaticu(citaj prognali,poubijali,popljackali i zapalili) i taj datum godinama slavili kao Dan prvog oslobodjenja Rogatice iako se u normalnom svijetu slavi dan konacnog oslobodjenja.
No,ja bih dogadjaje pomjerio blize godistima koja ovo citaju,a to je pocetak sedamdesetih kada u Rogaticu pristizu prvi vlastiti kadrovi,inzinjeri,ljekari,profesori koji znanjem i lokalnim patriotizmom Rogaticu zele izvesti iz bijede u koju se uprno gura velikosrpskom kadrovskom plitikom sakrivenom iza mocnog autoriteta SKJ.
Jedan od prvih kadrovskih stradalnika je Bekir Behlulovic koji jednostavno u naponu snage biva pometen,a na njegovo se mjesto instalira Rato Brkic,zet glavnog mundjarosa Bogdana Rosica koji niti ima skole,niti je borac,a nije ni Crnogorac,ali koji,uz pomoc lojalnih Bosnjaka ,sprovodi kadrovske cistke.Poslije Bekira "svilen gajtan" se sprema Sefiku Kikaknu Cohodaru,ali saobracajna nesreca ih sprijecava i da mu ga stegnu,Avdi Muhovicu,direktoru PD"Borike",namjesta se krivicna optuznica,Stevo Obradovic,jedan veliki neimar zbog zene Hrvatice i svoje odbojnosti prema svim vidovima nacuionalizma,biva najuren iz Rogatice,Ahmo Kukavica,jedan suvereni direktor Srednjoskolskog centra biva pomaknut na cinovnicko mjesto u Opstini...I da ne duljim,poslije su stradali Nusret Agic kao direktor Narodnog univerziteta,Ramiz Lihic biva optuzen za veleizdaju(!!!!) i napusta Rogaticu itd.itd.
Rogatica se sistematski obezglavljuje tako da iole sposobniji ljekar,sudija ili inzinjer trazi utociste u Sarajevu gdje bivaju uvazavani,cijenjeni i uspjesni.
Narocito perfidne pomicaljke su u nizerangiranim vojnim i policijskim struktirama gdje imamo provjerene Srbe i "podobne" Bosnjake.
Dakle,dolaze turbulentna vremena,poslije Titove smrti,na Borikama se pjeva "Muslimani sitni mravi,nema Tite da vas brani",slicne parole ispisuju se po nuznicima u fabrikama i skolama,i nimalo ne iznenadjuje,ono sto ce uslijediti,pocev od 1989. kada se organizuju prvi demokratski izbori,bosnjacka neorganizovanost,nekonzistentnost da se odgovori istorijskom trenutku koji i vrabci na grani vide,donijece,pored ostalog i nedvojbenog,do ogromnog stradanja bosnjackog stanovnistva.

Hvala Seletu, oprosti sto te prekidam, upravo sam htio napisati sljedece:

Pozivaju se svi prisutni i zainteresovani, da podrze ovaj forum, da kazu, u ime svih zrtava, ono sto znaju, jer dio njihovog znanja ce,
kao mozaik da se uklopi i tako stvori cjelinu iz koje se mogu sagledati posljedice zbog koje nam se desilo, sve sto se desilo.

Ne bi bilo na odmet, da sudionici rogatickog javnog, kulturnog, vjerskog i politickog zivota, progovore i kazu samo ono sto je bilo, kakva je bila politicka klima.

Za mladje generacije i sve one koji tih godina nisu bili u mogucnosti da ucestvuju u javnom zivotu, da se objasne strukture opstine, vojne, policijske, politicke, vjerske.
Ko je bio ko u Rogatici, nakojoj funkciji i mjestu, jer se jedino tako moze imati uvid ko je gdje bio, sta radio (ili nije radio), a kasnije ce dijelom imati utjecaja koji ce se odraziti na na cjelokupnu situaciju, kako naseg kraja, tako i sire.

Ako ne bude takvih, na zalost, bicemo prisljeni sami da po sjecanju, dajemo prikaze i vidjenja, koja ce mozda odstupati od stvarnih, ali ne bitnije.

Mislim da ne treba naglasavati da se sve cinejnice iznesu dostojno, rijecima, slikom i djelom i sve sto se bude reklo, jednog dana mozda bude svjedokom neke knjige, zapisa i pozivanja na izjave koje se budu ovdje iznosile. Nama trebaju cinjenice. Nama treba ISTINA. Kakva god da jeste.

Za sve one koji se budu nasli i pronasli u prici, pogodjeni ili uvrijedjeni, izjave, nadam se bice samo ogledalo njihovih zasluga,
njihovog rada i za mnoge ona mozda bude bolna.

A, koja istina najvise boli, bego istina i spoznaja o sebi.


S postovanjem

U potpunosti se slazem sa gore recenim, posebno dijela, koji se odnosi na datum iz 1941.

Ako bih mogao dati kratku natuknicu, ne bih puno o tim godinama duzio, za mene jedna od najvecih gresaka koje je moglo da napravi rukovodstvo Jugoslavije jeste amnestija zlocinaca sredinom pedesetih godina, koja zapravo omogucava da se veliki broj zlocinaca iz Drugog svjetskog rata ubacuje « u redove » normalnih politickih struktura, pa tako i u Rogatickom kraju. Inace, odakle i kako objasniti toliki broj cetnika koji nose partizanske spomenice ?!

Ovdje zelim da naglasim takodjer, u arhivama Drugog svjetskog rata, kojima sam imao pristup i originalnim dokumentima, prilikom trazenja podataka o Blajburgu, nisam nikada naisao na naredbu od strane Tita, (mislim da je nikada nije niti bilo !), ali sam nasao porazan podatak koji govori o velikom broju partizana u tim operacijama, dojucerasnjih cetnika, koji su presli u partizane pred kraj rata, te sam taj podatak daje po sebi odgovor na pitanja, sta se sve i zasto desavalo u Blajburgu.

Rogaticki i vesegradski kraj, nisu slucajno izabrani za skrivanje cetnika, od Draze do danas...

Iz tog perioda, sve policijske strukture su znale za familije koje su radjale i davale cetnike, ustase, partizane i sve druge, i svi su za njih znali i tako su znali svi – jedni za druge. Ako treba, mozemo pokrenuti temu i imenom i prezimenom nazvati svaku cetnicku i ustasku, ali partizansku familiju. Mislim da nije potrebno, jer da su takve stvari opisane na drugim mjestima.

Pitanje je, kako je opstao tako veliki broj ‘takvih’, jer stalno govore i podsjecaju da su stoljecima ubijani, muceni, paceni, zatvarani!

Ne bih ulazio u price, koje vise stradao. Dovoljno je pogledati danasnju sliku Rogatice, Foce, Visegrada..

I, jednom, samo jednom u historiji ovog kraja, dolaze do oruzja, postaju ne, demokratski izabrana vlast, narodno izabrana vlast, na referendumu, vec VLAST SILE, STRANACKA SILA, SILA STRANKE – i sve se okrenulo, zemlja gore, nebo dolje. Mudro i epohalno!

U vrijeme Tita, za koja mnogi kazu da nisu bila dobra, a evo ova valjaju, SVI su imali pravo na zivot, kredit, kuce su se gradile kao nikad, stanovi kupovali, sa pasosem se moglo kuda se htjelo, svega je bilo u principu, cak je bilo i kahve. Da li je tako i danas ?

Ucesnici dogadjaja na nivou Jugoslavije kao i strani politicari i drugi<br>
Ukoliko ste zaboravili, a zelite pisati, da vas podsjetimo. Posluzite se.


Abdic, Fikret - Vodja otcjepljene Autonomne pokrajine Zapadne Bosne, u Bihacu, na sjeverozapadu Bosne. U savezu sa Srbima prije sloma njegove mini drzave u hrvatsko-muslimanskoj ofanzivi avgusta 1995.
Adzic, Blagoje - general. Nacelnik Generalstaba JNA (1991)
Akasi, Jasusi - glavni izaslanik Ujedinjenih nacija u prethodnoj Jugoslaviji (decembar 1993 - oktobar 1995)
Aksentijevic, Milan - general JNA u Sloveniji, uhapsen u Hrvatskoj, prebacen u Sarajevo pocetkom rata. Milosevic ga penzionisao po kratkom postupku.
Andjelkovic, Radmila - Milosevicev saradnik u periodu njegovog dolaska na vlast.
Azemi, Husamedin - etnicki Albanac. Jedan od Milosevicevih ljudi u Savezu komunista Kosova.
Babic, Milan - centralna licnost samoproglasene Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj (1990-1995). Bio na vise polozaja; ministar spoljnih poslova u vrijeme hrvatske ofanzive avgusta 1995.
Badinter, Rober - sudija francuskog Ustavnog suda, predsjedavajuci Arbitrazne komisije EU za Jugoslaviju (1991).
Bajramovic, Sejdo - naimenovan za predstavnika Kosova u Predsjednistvu SFR Jugoslavije - nepokolebljivo odan Milosevicu.
Bejker, Dzejms - drzavni sekretar SAD (1991).
Bavcar, Igor - zamjenik ministra odbrane Slovenije i prvi ministar policije po sticanju nezavisnosti.
Bilandzic, Dusan - Tudjmanov savjetnik clan Predsjednistva Republike Hrvatske (1991).
Bilt, Karl - mirovni izaslanik Evropske unije, zamjenio lorda Dejvida Ovena (ljeto 1995). Bivsi premijer Svedske.
Boban, Mate - lider bosanskih Hrvata. Proglasio posebnu hrvatsku drzavu u Bosni. Smjenjen pod americkim pritiskom nakon stvaranja muslimansko-hrvatske federacije.
Bogdanovic, Radmilo - ministar unutrasnjih poslova Srbije. Smjenjen posle demonstracija 9. marta 1991. godine. Ostao u najuzem Milosevicevom krugu ljudi od povjerenja.
Bogicevic, Bogic - predstavnik Bosne i Hercegovine u Predsjednistvu SFRJ. Srbin koji je ostao lojalan bosanskoj vladi u toku rata.
Bokan, Dragoslav - publicista, ultranacionalista. Vodja srpske paravojske.
Boljkovac, Josip - prvi ministar unutrasnjih poslova nezavisne Hrvatske, odgovoran za regrutovanje hiljada novih pripadnika hrvatske policije 1990-1991. godine.
Boras, Franjo - predstavnik Hrvata u bosanskom Predsjednistvu. Poslije maja 1992. nije se vise vracao u Sarajevo.
Borstner, Ivan - Slovenac, podoficir; dao povjerljiva (podmetnuta) dokumenta Mladini (1988).
Butros-Gali, Butros - Generalni sekretar UN.
Brezak, Ivan - zamjenik ministra za unutrasnje poslove Hrvatske.
Brovet, Stane - Slovenac, admiral JNA, zamjenik ministra za odbranu. Penzionisan u prvoj velikoj cistki 1992. godine.
Broz, Josip - Tito - osnivac komunisticke Jugoslavije. Vladao od 1945. do svoje smrti, 1980.
Bucin, Nenad - predstavnik Crne Gore u Predsednistvu SFRJ. Dao ostavku zajedno sa Borisavom Jovicem, marta 1991. godine. Za razliku od svog srpskog kolege nije se vratio na polozaj.
Budimirovic, Bosko - srpski aktivista sa Kosova.
Bulatovic, Kosta - srpski aktivista sa Kosova.
Bulatovic, Momir - dosao na vlast drzeci se za skute Slobodanu Milosevicu. Najmladji sef partije u Crnoj Gori; kasnije izabran za predsjednika Crne Gore.
Karington, Lord Piter - prvi mirovni izaslanik EZ.
Kristofer, Voren - drzavni sekretar SAD (od 1992).
Curkin, Vitalij - specijalni izaslanik Rusije za prethodnu Jugoslaviju (1993-1994).
Ckrebic, Dusan - politicar, funkcioner SKJ u vrijeme raspada Jugoslavije, 1988. odglumio ostavku po naredjenju Milosevica.
Cosic, Dobrica - uticajni srpski nacionalisticki pisac koga smatraju "ocem Srbije". Predsjednik SRJ (1992-1993).
Cvetkovic, Jovan - gradonacelnik Svetozareva, suprotstavio se Milosevicu na sastanku gradonacelnika, marta 1991.godine.
De Mikelis, Djjani - ministar spoljnih poslova Italije (1991).
Dedakovic, Mile - Jastreb - hrvatski komandant Vukovara. Uhapsen posto je optuzio Tudjmana za uskracivanje pomoci u odbrani grada.
Degoricija, Slavko - istaknuti funkcioner HDZ. Bio na vise kljucnih polozaja u Hrvatskoj.
Delimustafic, Alija - ministar unutrasnjih poslova BiH (1991-92). Saveznik Fikreta Abdica.
Divjak, Jovan - general, Srbin. Zamjenik komandanta Armije bosanske vlade.
Dizdarevic, Raif - predstavnik Bosne i Hercegovine u Predsjednistvu SFRJ. Zamjenio ga Bogic Bogicevic 1989.
Djukic, Slobodan - gradonacelnik Valjeva. Prisustvovao sastanku gradonacelnika 16. marta 1991. kada je Milosevic izjavio: "Ako ne znamo da radimo, bar znamo da se bijemo".
Djurdjevac, Vojislav - general. Komandant JNA u Sarajevu.
Doko, Jerko - Hrvat. Ministar za odbranu Bosne (1991).
Draskovic, Vuk - harizmaticni lider srpske nacionalisticke opozicije. Hapsen od strane Milosevica 1991. i 1993; pred susret u Dejtonu njegov takticki saveznik.
Drnovsek, Janez - predstavnik Slovenije u Predsjednistvu SFRJ, kasnije premijer nezavisne Slovenije.
Durakovic, Nijaz - lider Saveza komunista Bosne i Hercegovine, ostao u opoziciji Izetbegovicu.
Iglberger, Lorens - bivsi ambasador SAD u Jugoslaviji. Vrsilac duznosti drzavnog sekretara (1992).
Frejzer, Robert - americki predstavnik u Kontakt grupi. Tragicno poginuo u saobracajnoj nesreci na planini Igman na putu za Sarajevo, avgusta 1995. Tvorac americke mirovne inicijative.
Galbrajt, Piter - prvi americki ambasador u Hrvatskoj (od juna 1993).
Ganic, Ejup - predstavnik "Jugoslovena" u bosanskom Predsjednistvu, ali lider SDA. Od 1992. godine de facto nastupa kao potpredsjednik Bosne.
Genser, Hans Ditrih - ministar spoljnih poslova Njemacke. Naveo EZ da prizna Hrvatsku 1991.
Gligorov, Kiro - veteran, pet decenija u jugoslovenskoj politici kao predstavnik Makedonije; 1991. ovu republiku doveo do nezavisnosti, njen prvi predsjednik. Tesko ranjen u atentatu oktobra 1995.
Gracanin, Petar - general JNA. Predsjednik Srbije (1988-1989). Ministar unutrasnjih poslova u vladi Ante Markovica.
Granic, Mate - ministar vanjskih poslova Hrvatske (od 1993).
Greguric, Franjo - funkcioner HDZ. Obavljao vise funkcija, ukljucujuci i funkciju premijera Hrvatske (1991).
Gvero, Milan - portparol JNA, kasnije zamjenik komandanta armije bosanskih Srba.
Hadzic, Goran - sekretar vukovarskog ogranka SDS (1991). Kratko vrijeme "predsjednik" Krajine.
Hadzifejzovic, Senad - voditelj informativnog programa Televizije Sarajevo.
Hafner, Vinko - stari slovenacki komunista. Clan Centralnog komiteta SK Jugoslavije. Upozorio Milosevica da vodi zemlju u propast.
Halilovic, Sefer - prvi komandant bosanske armije.
Holbruk, Richard - pomocnik americkog drzavnog sekretara. Na celu americke mirovne inicijative od ljeta 1995.
Herd, Daglas - britanski ministar vanjskih poslova (do jula 1995).
Izetbegovic, Alija - osnivac muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA). Izabran za predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine posle visepartijskih izbora 1990. Predsjedavao pri donosenju odluke o nezavisnosti Bosne i tokom rata.
Jakovic, Viktor - prvi americki ambasador u Bosni i Hercegovini (do proljeca 1995).
Jagar, Vladimir - pukovnik JNA, u Virovitici odao generala Spegelja, hrvatskog ministra odbrane u tajnoj operaciji krijumcarenja oruzja.
Jansa, Janez - slovenacki novinar i aktivista opozicije koji je postao ministar za odbranu u nezavisnoj Sloveniji.
Zanvije, Bernar - francuski general-potpukovnik. Komandant snaga UN u bivsoj Jugoslaviji (od februara 1995). Njegovo protivljenje da odobri koriscenje vazdusnih snaga NATO-a znatno je doprinijelo rascjepu izmedju UN i SAD.
Jasari, Kacusa - Albanka, sef Saveza komunista na Kosovu. Smjenjena zajedno s Vlasijem.
Jokanovic, Zarko - vodja studentskih demonstracija marta 1991. Kasnije clan parlamenta.
Jovanovic, Vladislav - ministar vanjskih poslova Srbije (do ljeta 1995).
Jovic, Borisav - predstavnik Srbije u Predsjednistvu SFRJ. Obavljao vise partijskih i politickih duznosti. Blizak saradnik Slobodana Milosevica.
Zipe, Alan - ministar spoljnih poslova Francuske (do naimenovanja za premijera 1995).
Juric, Perica - zamjenik ministra policije Hrvatske (1990).
Kacin, Jelko - slovenacki ministar informacija kome se pripisuje munjeviti medijski udar tokom rata u Sloveniji.
Kadijevic, Veljko - general JNA. Savezni ministar za odbranu (1988-1992).
Karadzic, Radovan - lider bosanskih Srba (od 1990). Psihijatar, 1995. optuzen od strane Medjunarodnog suda u Hagu za ratne zlocine 1995.
Kavaja, Burhan - Albanac, upravnik rudnika u Trepci. Zatvoren posle strajka rudara 1989.
Kertes, Mihalj - jedan od vodja "jogurt" revolucije. Milosevicev covjek od povjerenja u tajnoj policiji. Pomogao naoruzavanje Srba u Hrvatskoj.
Kljujic, Stjepan - predstavnik Hrvata u bosanskom Predsjednistvu. Zalagao se za jedinstvenu Bosnu. Uklonio ga Boban 1992, vracen na polozaj 1994.
Koljevic, Nikola - potpredsjednik Republike Srpske. Clan bosanskog Predsjednistva prije rata.
Kolsek, Konrad - general. Komandant Pete armijske oblasti u JNA.
Komsic, Ivo - predstavnik Hrvata u bosanskom Predsjednistvu (1993). Podrzavao muslimansko-hrvatsku federaciju.
Kordic, Dario - bosanski Hrvat, novinar. Postao glavni komandant HVO u muslimansko-hrvatskom ratu (1993-1994). Vodja hrvatske mini drzave u Bosni. Optuzen od strane Medjunarodnog suda u Hagu za ratne zlocine (1995).
Kosnik, Hans - Nemac, administrator EU u Mostaru (od 1994).
Kostic, Branko - vrsilac duznosti predsjednika krnje Jugoslavije po povlacenju hrvatskog predstavnika Mesica iz saveznog Predsjednistva.
Kostic, Jugoslav - predstavnik Vojvodine u Predsjednistvu SFRJ (1991).
Kozirjev, Andrej - ministar spoljnih poslova Rusije.
Krajisnik, Momcilo - Srbin, predsjedavajuci predratnog parlamenta Bosne. Predsjedavajuci Skupstine bosanskih Srba. Zbog cvrstog stava ima nadimak "gospodin No".
Krunic, Bosko - funkcioner Saveza komunista iz Vojvodine, smjenjen u antibirokratskoj revoluciji 1988.
Kucan, Milan - lider Saveza komunista Slovenije, postao prvi predsjednik nezavisne Slovenije.
Kukanjac, Milan - general. Komandant JNA u Sarajevu.
Lagumdzija, Zlatko - jedan od lidera bosanske opozicije.
Lilic, Zoran - predsjednik SRJ (od 1993). Dobija instrukcije od Milosevica.
Lokar, Sonja - funkcioner slovenackih reformisanih komunista.
Mekenzi, Luis - general, Kanadjanin. Komandant UN u Sarajevu (1992).
Mahmutcehajic, Rusmir - lider SDA, zagovornik formiranja Patriotske lige u Bosni.
Mamula, Branko - admiral JNA. Jugoslovenski ministar za odbranu do 1988.
Manolic, Josip - lider HDZ i, do razlaza 1994, jedan od Tudjmanovih najpovjerljivijih savjetnika.
Markovic, Ante - posljednji savezni premijer (1989-1991). Uveo trzisne i, u manjoj mjeri, politicke reforme.
Markovic, Mirjana - supruga Slobodana Milosevica. Mocna i uticajna licnost. Profesor Beogradskog univerziteta.
Martic, Milan - sef kninske pozicije na pocetku rata. Kasnije predsjednik Krajine. Pobjegao pred hrvatskom ofanzivom avgusta 1995. Optuzen za ratne zlocine od strane Medjunarodnog suda u Hagu.
Mendiluce, Hoze Maria - glavni funkcioner UNHCR u prethodnoj Jugoslaviji (1991).
Mesic, Stipe - hrvatski predstavnik u Predsjednistvu SFRJ. Lider HDZ i, do razlaza 1994. godine, jedan od Tudjmanovih najpovjerljivijih savjetnika.
Milosevic Slobodan - predsjednik Srbije. Licnost koju medjunarodna zajednica smatra najodgovornijom za nasilni raspad Jugoslavije. Kasnije hvaljen zbog mirovnih napora.
Mitevic, Dusan - prisan prijatelj Milosevica i bivsi direktor Televizije Beograd. (do 1991)
Micotakis, Konstantin - grcki premijer (1993).
Mladic, Ratko - general. Komandant armije bosanskih Srba od 1992. Prije toga komandant Kninskog korpusa JNA. Od strane medjunarodnog suda u Hagu optuzen za ratne zlocine.
Morijon, Filip - komandant snaga UN u Bosni (1990-1993).
Morina, Rahman - Milosevicev Albanac. Rukovodilac Saveza komunista Kosova, prije toga sef policije. Umro 1990.
Nambiar, Satis - general. Prvi komandant snaga UN u bivsoj Jugoslaviji.
Okun, Herbert - desna ruka Sajrusa Vensa. Bivsi americki ambasador.
Opacic, Jovan - Srbin iz Hrvatske, bundzija koji je pomogao osnivanje SDS-a.
Oric, Naser - vodja branilaca Srebrenice (od 1992). Milosevicev bivsi tjelohranitelj.
Oven, lord Dejvid - posrednik EZ, kopredsjednik Mirovne konferencije o bivsoj Jugoslaviji (1992-1995).
Panic, Zivota - general. Komandant Prve armijske oblasti za vrijeme operacija Vukovar. Kasnije nacelnik generalstaba VJ. Smjenjen 1993.
Panic, Milan - kalifornijski milioner rodjen u Beogradu. Premijer SRJ (1992).
Pankov, Radovan - jedan od vodja antibirokratske revolucije u Vojvodini.
Paraga, Dobrosav - osnivac Hrvatske stranke prava. Dugo godina hrvatski nacionalista - disident.
Paspalj, Mile - predsjedavajuci Skupstine Krajine.
Pavelic, Ante - vodja pronacisticke ustaske Nezavisne Drzave Hrvatske, 1941-45.
Pavlovic, Dragisa - rukovodilac beogradske partijske organizacije (do 1987), Stambolicev sticenik.
Peterle, Lojze - slovenacki premijer (1990).
Plavsic, Biljana - potpredsjednik drzave bosanskih Srba. Clan predratnog bosanskog Predsjednistva.
Pohara, Armin - novinar koji je postao branilac Bosanskog Broda.
Pos, Zak - ministar vanjskih poslova Luksemburga (1991).
Praljak, Slobodan - pozorisni reditelj. Komandant HVO (1993), odgovoran za rusenje Starog mosta u Mostaru.
Pucnik, Joze - bivsi slovenacki disident. Lider opozicione koalicije DEMOS na izborima 1990.
Racan, Ivica - lider hrvatskih komunista. Napustio posljednji kongres SKJ posle Slovenaca. Izgubio na izborima 1990.
Raseta, Andrija - general JNA. Zamjenik komandanta Pete armijske oblasti.
Raskovic, Jovan - osnivac Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj. Umjeren. Potisnuo ga Milan Babic. Preminuo 1993.
Raznjatovic, Zeljko-Arkan - komandant surovih paravojnih jedinica, kratko vrijeme clan parlamenta. Radio za srpsku tajnu policiju. Optuzivan za ratne zlocine u Bosni i Hrvatskoj.
Redman, Carls - americki specijalni izaslanik na mirovnim pregovorima (1993-1994).
Rajhl-Kir, Josip - sef policije u regionu Osijeka koji je pokusao da sprijeci izbijanje rata. Ubijen od strane ekstremista HDZ.
Ribicic, Ciril - lider slovenackih komunista.
Rouz, ser Majkl - britanski general potpukovnik. Komandant snaga UN u Bosni (januar 1994 - januar 1995).
Rugova, Ibrahim - lider Albanaca sa Kosova (od 1989).
Rupel, Dimitrij - ministar vanjskih poslova Slovenije (1991).
Sacirbej, Muhamed - bivsi bosanski ministar vanjskih poslova i bosanski ambasador u Ujedinjenim nacijama.
Sapundziju, Riza - predstavnik Kosova u Predsjednistvu SFRJ, smjenjen 1991.
Skoukroft, Brent - vodeci kreator americke vanjske politike, u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD (do 1992).
Seselj, Vojislav - ultranacionalista, clan parlamenta, komandovao paravojnim jedinicama u toku rata. Milosevic ga je nazvao svojim omiljenim politicarem i pomogao mu da osnuje partiju. Kasnije ga je strpao u zatvor.
Silajdzic, Haris - premijer Bosne i Hercegovine, bivsi ministar vanjskih poslova.
Sipovac, Nedeljko - jedan od vodja antibirokratske revolucije u Vojvodini.
Skoljc, Joze - vodja slovenacke opozicione omladine (1989).
Smit, Rupert - general potpukovnik, komandant snaga UN u Bosni (januar - novembar 1995).
Sogorov, Milovan - rukovodilac vojvodjanskih komunista, uklonjen s polozaja 1988.
Solevic, Miroslav - srpski aktivista sa Kosova.
Spegelj, Martin - prvi ministar odbrane Hrvatske. Bivsi komandant Pete armijske oblasti u Jugoslovenskoj armiji.
Stambolic, Ivan - bivsi predsjednik Srbije. Pomogao Milosevicu da dodje na vlast da bi zatim, 1987, bio izdan. Smjenio ga je njegov najbolji prijatelj.
Stanovnik, Janez - predsjednik Slovenije (1988).
Stoltenberg, Torvald - Norveski diplomata, izaslanik UN u Medjunarodnoj konferenciji, zamjenio Sajrusa Vensa (1993-1995).
Suklje, Borut - slovenacki komunista. Clan CK SK Jugoslavije.
Susak, Gojko- ministar odbrane Hrvatske. Istaknuta licnost ekstremne nacionalisticke dijaspore. Vratio se u Hrvatsku 1990. i postao jedan od Tudjmanovih najblizih saveznika i lider desnog krila HDZ.
Suvar, Stipe - lider hrvatskih komunista, predsjednik SKJ (1988-1989). Hrvatski predstavnik u Predsjednistvu SFRJ (1989-1990).
Tasic, David - novinar Mladine. Uhapsen 1988.g. zbog odavanja povjerljivog vojnog dokumenta.
Tarar, Sasi - specijalni pomocnik Generalnog sekretara UN za mirovne operacije.
Tornberi, Sedrik - civilni funkcioner UNPROFOR-a.
Todorovic, Zoran - srpski partijski aktivista. Sticenik Mire Markovic.
Trgovcevic, Ljubinka - clan srpskog Predsjednistva. Stala na stranu Stambolica.
Tudjman, Franjo - osnivac i lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i prvi predsjednik nezavisne Hrvatske.
Tupurkovski, Vasil - makedonski politicar. Clan Predsjednistva SFRJ (1991).
Tus, Antun - Hrvat, general JNA. Preuzeo rukovodjenje hrvatskim oruzanim snagama 1991. godine.
Unkovic, Slobodan - predsjednik srpskog parlamenta (1991).
Van den Bruk, Hans - holandski ministar vanjskih poslova (1991).
Vens, Sajrus - izaslanik UN i kopredsjednik Mirovne konferencije za prethodnu Jugoslaviju (do 1993).
Vasiljevic, Aleksandar - sef kontraobavjestajne sluzbe JNA (KOS) (1991). Uklonjen maja 1992. u cistki generala.
Vico, Ratomir - bliski Milosevicev saradnik. Direktor Beogradske televizije. Ministar za informacije.
Vlasi, Azem - Albanac, lider SK na Kosovu. Uhapsen 1989. nakon sto je Milosevic na masovnom zboru obecao da ce ga uhapsiti. Osudjen zbog kontrarevolucije, oslobodjen aprila 1990.
Vejnands, Henri - holandski ambasador u Francuskoj, Karingtonov zamjenik.
Zavrl, Franci - glavni urednik Mladine. Uhapsen kao jedan od ljubljanske cetvorice 1988.
Zimerman, Voren - posljednji americki ambasador u Jugoslaviji (1989-1992).
Zubak, Kresimir - Hrvat iz Bosne, predsjednik muslimansko-hrvatske federacije u Bosni (od 1994).
Zulfikarpasic, Adil - Bosnjak, biznismen u Svajcarskoj. Finansirao SDA i potpisao "Beogradsku inicijativu" sa Milosevicem 1991.

Skracenice
Radi lakseg razumijevanja. Posluzite se.

DEMOS Demokratska opoziciona koalicija u Sloveniji
EZ Evropska zajednica
EU Evropska unija
SRJ Savezna Republika Jugoslavija
HDZ Hrvatska demokratska zajednica
HVO Hrvatsko vjece odbrane
MMF Medjunarodni monetarni fond
JNA Jugoslovenska narodna armija
KOS Kontraobavjestajna sluzba JNA
MASPOK Masovni pokret u Hrvatskoj 1971.
NDH Nezavisna Drzava Hrvatska (1941)
SAO Srpska autonomna oblast
SDA Stranka demokratske akcije
SDB Sluzba drzavne bezbjednosti - tajna policija
SDS Srpska demokratska stranka
SFRJ Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija
SPS Socijalisticka partija Srbije
SKJ Savez komunista Jugoslavije
TO Teritorijalna odbrana
UN Ujedinjene nacije
UNHCR Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice
UNPROFOR Snage Ujedninjenih nacija za zastitu

Na ovom mjestu, bilo bi jako pozeljno, da se navedu vodeci ljudi, politicka, vojna, policijska, vjerska struktura - "elita" Rogatice, direktori skola, preduzeca, firmi i
svake vaznije osobe, da ostane za uspomenu, kao i da se navedu svi oni koji ce iole igrati kakvu ulogu u dogadjajima koji slijede.

TPR koji je vazio(a i jeste) za vodecu rogaticku firmu i koji se uvijek ponosio svojom vlastitom strucnom bazom(izstipendirao je niz mladih inzinjera,ekonomista i tehnologa) uvijek je bio pod prismotrom kao "muslimanska" firma.Cinjenice jesu neumoljive,svi direktori TPR-a bili su muslimani ili bar su im takva imena:Mehmed Hajric,Hamdija Hadzihasanovic,Ramiz Lihic,Kemal Suljagic i Hamid Smailovic,i svi su.neko vise neko manje doprinijeli razvoju TPR-a.No takav je bio odnos strucnih kadrova,trudili smo se zbilja da popravimo tu strukturu,pa je izvjesni bezveznjakovic Zika Novakovic bio rukovodilac proizvodnje,Ratko Stanisic,pogonski,rijecki dopisni inzinjer,rukovodilac kontrole kvaliteta(a daltonista) i koji je govorio:suplje cijevi i slicne bedastoce...elektro inzinjer Radomir Jovicic (danasnji nacelnik Opstine Rogatica)bio je rukovodilac sektora odrzavanja i energetike,drugih,sa srpskim imenima,jednostavno nije bilo,tek nesto kasnije...Zato je spremljen "svilen gajtan" Ramizu Lihicu koji je optuzen za izdaju vojne tajne jer je "objelodanio" da ce se u Rogatici(a objavljeno u "Rogatickim novinama") proizvoditi dijelvi za motor koji ce se ugradjivati u "kapelu"(kodno ime za tenk M84).Zajedno sa njim optuzen je i novinar Nusret Agic,sudjeno im je pred Okruznim vojnim sudom i zahvaljujuci mozda i intervenciji Saveznog tuzioca generala Ahme Hodzica prvukli su se sa uslovnom kaznom,ali su oba morali napustiti svoje funkcije.Na mjesto direktora kratko je imenovan Kemo Suljagic,jedan vispren i pronicljiv inzinjer s kojim se ne moze manipulisati,ali teska bolest ga sprijecava i u TPR-u su vec Radovan Rosic rodjak kadrovika Bogdana Rosica koji rukovodi Stabom TO ,a da nikad nije zavrsio nikakvu skolu niti je sluzio vojsku,te Dusan Jankovic i Mica Jankovic sve propali direktori u nizu manjih rogatickih firmi...I tada,ispotiha pocinje rasturanje TPR-a,Kemo umire,a na njegov mjesto dolazi Hamid Smailovic.Rosic vec zauzima kljucne pozicije: opste i kadrovske poslove i finansije,a uz pomoc "domacih snaga" postaje i prva licnost.U TPR dovodi Tomu Andjelica,Kusic Rajko ne izlazi iz njegove kancelarije,a i neki vrli bosnjacki komunisti.TPR neumitno propada i u takvom stanju docekuje agresiju.Radovan Rosic je direktor u ratu i poracu i dovodi TPR do likvidacije.Danas je SNSD -ovac na kljucnom resoru opstinskog nacelnika za privredu.Da li mu se Radomir Jovicic oduzuje!!!???
O ulozi TPR-a u konstituisanju novih partija i stranaka(SDS-a,SDA.Reformista,ali i obezglavljenih,smusenih,izgubljenih u vremenu i prostoru komunista nekom drugom prilikom,kad se bude govorilo o "prvim demokratskim izborima".

I ja bih se malo vratio prije 92-e.
Mislim da je potrebno podsjetiti na isceniranu aferu "Agrokomerc" i njenog direktora Fikreta Abdica.
Ovo je vrijeme kada su pocele pripreme za ono sto je otpocelo 90-e.U ovim pripremama se Bosnjackom narodu servirao Abdic
jer znajuci sta je i kakav scenarij stvaranja velike srbije on je predvidzen za Bosnjackog lidera.Naravno da je kao podmetn
kosovac trebao raditi za one koji su sve isplanirali za stvaranje velike srbije.I ovaj plan je uspio jer poznat je ishod glasanja za clana predsjednistva iz reda Bosnjackog naroda.

A sad o onom o cemu dugo imam dilemu a to je drugi clan izabran na izborima a rijec je o Aliji Izetbegovicu.
O njegovom sudzenju je svima poznato ali o oslobadzanju i pustanju naslobodu malo je receno.
Peticiju za njegovo pustanje medzu prvim potpisao je i pokrenuo Seselj a potom i clanovi SANU nakon cega biva pusten na slobodu.Odmah nakon toga prisustvuje sastanku u Svajcarskoj(nisam potpuno siguran ali je u inostranstvu) na kom se osniva SDA.Tu je prvi dio moje dileme.
Osobe osudzene za ovakvo dijelo izmedzu ostalog po osudi gube i gradzanska prava medzu kojim je i pravo na pasos.Po oslobadzanju(bilo da odlezi ili se pusti prije)osudzeni mora pokrenuti parnicu na sudu da bi mu se vratila gradzanska prava pa i pravo na pasos.Kako se Izetbegovic samo par dana nakon pustanja nasao u inostranstvu i kako je dobio pasos nisam uspio dokuciti i saznati.
U pomenutim datumima ne vidim da je pomenuto da je Dzordz Bus odmah po napadu na Bosnu Jugoslaviju(citaj srbiju) i JNA proglasio agresorom i uveo joj sankcije.Sutradan u Skoplju gdje se sastalo lutajuce predsjednistvo Izetbegovic za TV da je jos jednu "naivnu"izjavu u kojoj kaze da JNA nije agresor u BiH.Ovim udara samar americkoj administraciji nakon cega se americko djelovanje preusmjerava.Dali je slucajna ova izjava Izetbegovica?Ovo pitanje produzava moju dilemu isto kao i pitanje koje jos uvijek sam sebi postavljam.Zasto Abdic ustupa mjesto Izetbegovicu?
Po datumima imamo poredano tok napada na gradove u Bosni a u Sarajevu se nista ne cini osim sto se protestvuje,upucuju apeli,priziva intervencija i sl.Znajuci kako se sve desavalo u Hrvatskoj gdje je Vukovar zrtvovan samo da bi branioci imali vremena da se organizuju i naoruzaju i sprijeci sirenje ratista u Hrvatskoj pitam se zasto to nije ucinjeno i u Bosni.Zar se nije moglo pruziti otpor u Zvorniku,Bijeljini,Brckom,Visegradu ili Foci i na granici napraviti ratiste i ne cekati da agresor dodze do Sarajeva i blokira grad koji je mogao 100 000 vojnika mobilisati i uputiti na granicu.Siguran sam da bi stradanje civila bilo daleko manje a otpor daleko veci gdje bi agresor trpio ogromne gubitke.Koju je politiku vodio tadasnji predsjednik nije mi jasno.?
Zasto je poslije u toku sukoba sjedao za sto sa agresorom i razgovarao o podjeli je sljedece moje pitanje.
Podjela je moguca ako su za nju svi narodi i to ce MZ prihvatiti a pocetkom pregovaranja dat je signal MZ sta treba ciniti.Izetbegovic je po profesiji pravnik i neznam zasto "naivno" ulazi u pregovore i daje prednost agresoru i kad je pravo u ovoj oblasti potpuno jasno(rijec je o medzunarodnom pravu).
U vrijeme opsade Sarajeva 10-ak donacija mobilne telefonije i satalitske televizije isti zaustavlja(gdje su zavrsile ove donacije nije objavljeno)i koji je razlog za to imao nikada nije obznanjeno.
Na njegov zahtjev proglasene su zastcene zone a koko su zavrsile poznato nam je.Jedino Bihac i Dudakovic nisu poslusali njegovu naredbu i nisu predali naoruzanje a znamo i sta je i kako zavrsio rat u Bihacu i krajini.
U Tuzlu koja se odbranila bez njegove stranke i kadrova salje krajem rata kao vojne savjetnike Poharu i Jaganjca(to su oni koji nam u ledza zabise u Posanvini i Hercegovini)a Divjaka,Sibera,Halilovica i druge patriote sklanja.
Jos u toku rata i Tihica priprema za nastavak iste politike kom u miru i prepusta mjesto predsjednika stranke.
Iz ove igre pocetkom ispada i Adil Zulfikarpasic koji vrlo brzo predlaze savez sa srbima sto kao lideru SDA nije smijelo da se desi.Uz Abdica koji se isto kao i on brzo razotkrio ovaj uvezeni patriota ispada iz politike ali ostaje prijatelj sa predsjednikom sto nije slucaj sa prvim komadantom Armije BiH.
Imao bih jos mnogo toga o Bosni pisati i pitati ali sad i o Rogatici.
Po neznam koji put postavljam pitanje.ZASO SU CELNICI SDA IZVELI NAORUZANU VOJSKU IZ ROGATICE A NAROD PREPUSTILI CETNICKIM ZVJERIMA???
Primice se 19-i i godisnjica stradanja Gracanice,Tekije,Holuca,Rudog i drugih djelova na lijevoj obali Rakitnice.17 godina prodze a ni jenog sehidskog spomenika,nijednod spomenika civilnim zrtvama,nijedno okupljanje u Rogatici nijedne ruze za tolike zrtve.Sve ovo je trebala da uradi ona stranka koja ih je i izdala i nije cudno sto ovoga nema.Ali zato ima koalicija sa SDS-om.Istom onom strankom Kusica,Sokolovica,Ujica,Batinica i slicnim koji pobise zrtve koje pominjem.Ako narod Zepe moze zasto nemoze i Rogatice?Prepusten sam sebi narod tog datuma prodze kroz najgore moguce.Mada niko od njih nije vodio antisrpsku politiku niti fasisticku,a ni antijugoslovensku ako hocemo ipak ih kao takve pobise i proglasise rogaticki srbi.
Dok sutimo oni ce to i biti a ne nevini narod sto i jesu pobijeni tog datuma i u narednim danima.
Ako imamo ogovore na ona pitanja o Bosni onda imamo i za Rogaticu.To je zasigurno sto se tice drzavnih organa i vladajuce stranke.
Sve ostalo je NAROD i nista drugo.Narod se sam polako samoorganizovao i u pocetku trazio goli spas da bi poslije postala prava ARMIJA BiH zbog koje i nisu smijeli da podjele Bosnu(mislim na Bosnjacke politicare).Ni najcrnije misli u srbijanskom planiranju nisu predvidjele ovakav otpor naroda.Zasto nije stvorena velika srbija u tome je odgovor.Ekmedzic(kog nije Hamdo nabrojao)Maksimovic,Buha i mnogi drugi i danas setaju i planiraju i niko ih ne osudzuje.Mada narod zna politicari nece da znaju i da svakog aktera zlocina nad Bosnjackim narodom progone.
A Brkici,Rosici,Jankovici,Ujici,Sokolovici i ostali ce i dalje da kroje kadrovsku politiku u Rogatici jer to hoce SDA i oni sto him glas daju.Citavog Ramazana gledam vrijeme Iftara u BiH gdje i Zepa ima a nase Rogatice nigdje.Izbrisali su je oni koji se u nju i nas kunu pa cak i u vremenskoj prognozi TV Bjeljine.Sva opljackana,unistene privrede,unazadzena,i kakva sve nije u negativnom pogledu Rogatica kao grad nestaje a s stim i istina o onom sta se u njoj desavalo.

Hvala g. Zeletu na javljanju, na zrelom i dobrom izlaganju. Sve stoji! U velikom dijelu neodgovorenih pitanja, kao i vecina ljudi koja se isto pita, potpuno si u pravu. Sutjeli ljudi ili ne sutjeli - svi nestajemo, to pokazuju osmrtnice svaki dan. U pravu si o organizovanju naroda i tu sumnjam, da cemo dobiti potrebne odgovore, na to cemo morati sami da odgovorimo!

I vidjeces, uopste nece biti tesko.

Mi cemo se ovdje potruditi, da to sprovedemo do karaja, ostali kada god budu mogli, neka nadogradjuju. Ko misli da je nama lahko, mislim da nije u pravu.
Kako moze biti lahko onom kome su pobijeni najmiliji, ko je nastradao, protjeran i zivi sada negdje na kraju svijeta?! Ni najmanje nije lahko.

Trenutno smo tu da vidimo situaciju u Rogatici, kako je bilo po preduzecima.
Da se vidi, ko je bio ko - u Rogatici, ko je koju funkciju obnasao!?

Po meni, se odnos snaga u Rogatici mijenjao u „negativnom smislu“ i toliko radikalizovao, na odredjenim radnim mjestima, sto ce izaci na povrsinu, te su ta ‚radikalizovana lica’ pocela zauzimati radna mjesta, koja ce, pretpostavljam u odredjenom momentu „planirano zakazati“, te na taj nacin uveliko sprijeciti „organizovanu“ odbrana Rogatice.

U tome ce im, pretpostavljam pomoci veliki broj „onih koji ne znaju“ il su namjestima i pozicijama, sa kojih ne mogu efektivno djelovati ili je u igri opasan mix oba scenarija.

Kroz poremecaj u odnosu snaga, a misljenja sam, mada nisam bio u Rogatici, postoje slicna iskustva i u drugim sredinama, „zdravi dio snaga“ nije bio u mogucnosti da se organizuje i pripremi, pa tako i suprostavi u datim momentima.

Na drugom mjestu stoje, pretpostavljam, jos uvijek snage Saveza komunista, i na ta mjesta se provlace lica koja djelujuci za „srpsku stvar“, okrecu odnos snaga u svoju korist. Sto se moze jedino dokazati, ko je bio na kojoj funkciji prije izbijanja agresije. Zato je vazno objasniti, ko je ko u Rogatici, do izbijanja agresije. Ako ne budem u pravu, pristacu na svaku demantiju.

Mislim da znam i dogovor na pitanje ZASO SU CELNICI SDA IZVELI NAORUZANU VOJSKU IZ ROGATICE i to cu obrazloziti uz karte i mape naseg kraja u dijelu koji stoji iza ove rasprave, pod naslovom ROGATICA U VRIJEME AGRESIJE, pa stoga mislim, da ce Tebi i svima koji zele da cuju odgovor, biti jos interesantnije.

Bilo bi jako dobro, a i interesantno, da se jave komandiri iz tog perioda i daju koju rijec, ukoliko su u prilici, jer se radi o odbrani od agresije, a nikako ono, zbog cega je „druga“ strana / citaj Srbija / - od 48 trazenih lica sa medjunarodne potjernnice, Hagu isporucila 46, medju kojima su i dva predsjednika!!! To su cinjenice!

Sto se tice dijela o rahm. g. Aliji Izetbegovicu, mislim da cemo dati objasnjenje u istom dijelu - ROGATICA U VRIJEME AGRESIJE, tako da imamo sve na jednom mjestu. Ono u sto u „zadnjem dijelu mozga“ postoji i u sto se sumnja – to je, samo treba dokazati. Veliki ce dio toga, odgovoriti samo vrijeme, historija je cudna grana nauke u kojoj SVE ispliva na povrsinu, kad tad.

Sto se tice ABDICA, on je kao legalno izabrani predsjednik BiH „predao“ vlast g. Izetbegovicu i o tome mozemo dodati kasnije nesto vise.

S postovanjem