www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 20th, 2018, 9:13 pm.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Tema je zaključana, ne diraj.  [ 5 posts ] 
Autor Poruka
 Naslov: Rogaticki abecedarij - T
TekstNapisano: Novembar 18th, 2008, 1:04 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2024
TABAN

U rjecniku vijerovatno stoji pod Turcizam. Kao ispravna alternativa bezbeli STOPALO.
Ipak se ona prva više koristila, pa tako se i neke druge rijeci izvodie iz nje. TABHANE bi sokak u Rogatici, a kad se sjetim slike džamije Serdarije, koju mi nismo prepoznali, vidim i zašto dobi takvo ime. U novi vakat govorilo se setati ili korzirati. Al' tad se tabhanalo tim sokakom, pa otud i ime. U Travniku ima slično ime, a zove se DALTABANIK. Mi to sad vićemo pjesacenje, jal ti pjeske hoditi. Možda je bila zabrana upotreba vozila kosto se to u mnogim mjestima ukorijenilo kao praksa za odredjene ulice. Helem nejse ove dvije su zasigurno bile setalista.

Zele



TAKIŠA

Znamo svi da je takiša kruška, ne naročito kvalitetna, uglavnom se potapala u turšiju. Jedna takva kruška-takiša rasla je na onoj krivini kod TPR-a, gdje ulica Janka Jolovića prelazi u Podljun (ulica Ahmeda Hafizovića), a sa kojom se spaja ulica koja "silazi" sa Živaljevine (Slavka Gluhovića). Ta kruška je bila znamenita po tome što je običaj bio u Rogatici kad se skupe "kićeni svatovi" koji kreću veseli s mladom, ja l` tek po nju polaze, nakresani i veseli, formiraju kolonu ja l` konjanika, ja l' auta i obavezno prolaze ispod takiše , i to tako da takiša ostaje s desne strane, nikako drugačije, jer svatovi bi se, ne dao Bog mogli vratiti, a i mlada ne bi bila "dugovjecna". Nije poznato otkud taj običaj, ali tako je bilo. I ne znam, a pamtim podosta, da su i jedni svatovi prošli Rogaticom, a da obavezno nisu prošli "ispod takiše", pa i pisac ovih redova, i kao mladozenja, i kao kum, i kao svat - nebrojeno puta.

Šele

TALE

Ako je Nego Kozić bio najbolji rok-gitarista, ako je Nedo najbolje svirao klavijature, onda je Teufik Behlulović - Tale, zacijelo bio najbolji bubnjar koji je lupao u bubnjeve u Rogatici. Samouk, ali sa istančanim sluhom, jednostavno, on je udarao po dobošima i činelama kao što dokoni kuckaju po kafanskim stolovima iščekujući susret sa nepoznatom osobom.
Teufik je uvijek bio brz u životu, brz na bubnjevima (što je tolerantno), prečesto brz na jeziku, ali je u svemu bio umjeren, imao je mjeru. Iz fine porodice, otac mu je godinama bio jedan od najprepoznatljivijih brendova Rogatice, čovjek koji je prvi napravio novogodišnji "park bajke", organizovao prvu modnu reviju u Rogatici, doveo Mišu Kovača, "Pro arte" i Josipu Lisac, predsjednik "svega" gdje se nije tražio honorar, Bekir Beća Behlulović.
Sina mu Taliha (Taleta) stavljamo u naslov zato što ga je zločinačka ruka sunovratila u jamu "Paklenik", zato što je bio prepoznatljiv čaršijski čovjek, i što bi mu se Bekir prevrtao u grobu da je znao šta su uradili oni kojima je toliko, sam, dao.

Taletov sin jedinac Ismar sad raste u Švedskoj, u zemlji koja ne zna, niti razumije zašto je njegov otac bačen u jamu, "na dno pakla", i zašto on, isčupan iz korijena, ne podnosi hladnoću i svjetlost polarnih noći.

Šele

TAMBURAŠI

Često se u Rogatici koristio izraz tamburaši za one koji "pričaju radi priče", a da pri tom ništa ne kazu, pa otud i izraz/glagol tamburati - pričati u prazno.

Ali istinski tamburaši Rogatički su oni koji su se prihvatili zicanih instrumenata (u narodu poznatih po skupnom imenu tambure), pa bilo da se radilo o primovima prvom ili drugom, baspromovima prvim ili drugim, bugarijama prvim, drugim ili trećim ili najkrupnijoj tamburi - berdetu. Slijedeci prijeratnu tamburašku tradiciju, u Rogatici je poslije onoga rata pri kulturno-umjetničkom društvu "Slaviša Vajner Cica" formiran tamburaški orkestar koji je tamburao do novog rata, a pod rukovodstvom Nikole Juricevica. Da nabrojimo samo neke tamburaše: Avdo Hurem, Hajro Karić, Alija Fejzić, Avdo Muftić, Mensur Ajanović, Ahmed Borovac, Braco Čohodar, Alija Isaković, Muharem Koro, Hašim Lihić. I pri osnovnoj školi bio je formiran tamburaški orkestar kojim su, poslije odlaska Nikole Juricevica, rukovodili Mirko Pajčić, Alija Isaković i Muhamed Žunić, a tamburali su Behka Hadžihasanović Muftić, Jasmina Karić, Desa Bajević, Nasko Titarić, Šemso Mehmedović, Šefik Isaković, Rifet Medošević, Vehbija Karić, Rajna Ivanović. . . Pri preduzeću "Tehnotrans" u tamburaškom orkestru svirali su Galib i Ismet Salan, Mustafa Hurem. . U tamburaškom orkestru KUD "Rudar" Kukavice najpoznatiji tamburaši bili su Jusuf Makaš i Enver Žiga.

Tamburaše su vremenom zamjenili gitaristi raspoređeni u raznim VIS-ovima Nego Kozić, Zijad Durmišević, Mišo Janković, Zoran Ćorić, Goran Mandić, Salim Kustura, Sabrija Džindo. . . .

Šele


TEFERIČ

Svakog ljeta su na Ptičijaku (poslije koševine) organizovani teferiči, ili ti piknici za čaršijski narod. Organizator je uvijek bilo Dobrovoljno vatrogasno društvo na čelu sa Halidom Čolićem. Naplaćivao se i ulaz, organizovana su razna sportska takmičenja, kao trčanje s jajetom u kašici, trke u vrećama, razbijanje bardaka......, a bila je uspostavljena "vatrogasna straža" koja je znala "zarobiti" kakvu usamljenu djevojku i ne bi je puštali iz specijalnog pritvora dok se ne pojavi kakav delija i plati otkup (obično piće i meze za stražu).

Prodavala se tombola, a za nju je bio zadužen vječni sekretar Rušid Hodžić, dok su za pečenje, slatki i slani bife (tako se to tada zvalo) bili zaduženi Mustafa Teskeredžić Beg, Ibro i Alija Kustura. Slatkiše su prodavali Osman Hodžić, Halilaga Bradarac, Raif i Badema, a sabese i soda-vodu sodadžija Milivoj. Teferič se završavao loženjem vatri i izvlačenjem dobitnika na tomboli, a onda kreni pjesma Akšamlijska ispod krušaka, šljiva ranki i grabica. Kulturno umjetničko društvo sa svojim tamburaškim orkestrom obavezno bi, na kraju, označi završetak teferiča. Razilazilo se kako ko, nekog žena odvuci, a neke dertlije osvani i do sabaha. . .

U svojoj knjizi "ROGATICA - kazivanje o jednom gradu" Munib Hasanagić također spominje teferiče, ali one između dva svjetska rata, kojima su ovi "socijalistički" bili indentični što govori da je urbana tradicija nešto jače i od sistema. Teferiča više odavno nema u Rogatici, jer nema onih kojima su bili priredjivani.

Šele

TEHNOTRANS

Odmah poslije drugog sv. rata, u opustošenoj Rogatici pokusavao se uspostaviti bilo kakav normalan život. Iz reparacija su pristizali rabljeni kamioni, autobusi razni "Renoli", "Pioniri", "Prage", "Dodževi" i "Lejlandi".

Ali, ko će to voziti. Prvih poratnih godina posla se prihvati Ejub Hasečić, angazuje i prve šofere (Zdravko Bajević, Rasim Kazić Skoda, Suljko Kazić, Redžo Alković, Galib Hasečić, Milan Stica, Ljupko Marković, Alija Džambasović, Ahmo Piljević. . . ) i mehaničare (Mustafa Sijerčić, Mustafa Vrana, Ismet Koro. . . ) i krenu preduzeće "Transport". Iz njega kasnije izraste "Tehnotrans" koji je u to vrijeme bio treća prevoznička firma u BiH, otvori poslovnice u Višegradu, Foči i Goraždu, a iz njega izraste Tvornica prečistača koja je sedamdesetih godina bila vodeci proizvođač filtera u Jugoslaviji.

Ejub je Hasečić izrastao u velikog i cijenjenog privrednika tako da je dva puta biran za poslanika u Saveznoj skupstini Jugoslavije. "Tehnotrans" i TPR su uoči zadnjeg rata zapošljavali preko hiljadu radnika, plus osamostaljeni "transi" u Foči, Goraždu i Višegradu, sa jakom kadrovskom strukturom bili su okosnica razvoja Rogatice i nosioci (i finansijeri) sveukupnog kulturnog, zabavnog i opštedruštvenog života Rogatice.

Šele

TEKA

Mada nije vezano samo za Rogaticu, ipak želim reci kako to nekada bi u Rogatici sa tekom.
Nikome ne treba objašnjavati šta je teka, jer svakoga je pratila u životu. I danas ima isto ime, samo što se nekada drugačije upotrebljavala. Ono kad ja krenuh u školu, moradosmo imati pisanske i racunske. Pisanske smo zvali one sa uskim i sirokim linijama, a koristile se samo za prva četiri razreda na casovima jezika i prirode i društva. One sa sirokim se koristise od petog razreda. Za matematiku smo koristili racunske, a poslije i bez linija zbog geometrije. Za muzičko imadosmo kajdanke, za likovno crtanke do početka koristenja bloka br. II, a kasnije i one A4 formate sa tankim plavim koricama koje smo koristili za pismene.

Moradosmo poneke imati i duple, pa smo jedne koristili za školski, a druge za domaći rad(zadacu). Sve ih moradosmo umotati plavim hamer papirom i moradose biti uredne. Kad bi se napravile usi na cosku znalo se kecinu fasovati, a i za pesinluk na omotu ili koricama. Na svakoj moradosmo napisati ime i prezime i za koji je predmet.

U one pisanske sa uskim i sirokim linijama ispočetka prvo pisasmo tanke i debele linije, pa onda prave i kose. Tako jednu npr. kosu prvo smo upisali samo u usku, a iza nje u i usku i siroku. Kad smo počeli sa ucenjem slova velika slova smo pisali u obadvije, a mala samo u uska polja. Nije valjalo ako bi se prelazilo preko linija, ni gore, ni dole. Svako novo nauceno slovo veliko i malo moradosmo kod kuće napisati polovićama graha zalijepljenim na komad kartona. Često graske otpadale, jer OHO ljepilo bi poskupo, a i ono što bi u malim okruglim kutijicama u kojoj kad je otvoris bi odvojak i za malu plasticnu kasicicu, kojom se ljepilo razmazivalo pa se graske ponekad lijepile i tijestom koje je trebalo zamijeniti ljepilo. I za to smo slabe ocijene dobivali, pa bi matere obično rondale kod kuće, ali nikad u školi. Malo prije nego ja krenuh u školu one starije generacije imadose i malu tablu na kojoj su sa jedne strane bile iscrtane linije za casove jezika, a s druge bijaše racunska za matematiku, pa se na te table kući pisala i zadaca i to kredom. Učitelji i učiteljice su u tekama penkalima sa crvenom tintom turali ocjene, a i ono što roditelji moradose da pročitaju i da potpisu. Za slabo ili neispisanu zadacu dobivala se kazna da se ista ispise i po dvaes puta.

Osim ove postojase i druge kazne. Tako se znalo po dlanu ili po vrhovima skupljenih prstiju fasovati prutom. Ako je broj udaraca bio veći onda si to morao na obadvije ruke naizmjenicno da podneses. I u cosku se znalo stajati ili klecati na koljenima, a cijelo vrijeme gledajući u zid. Ponekom se pod koljena znalo baciti i zrna kukuruza koja su uzasno zuljala. Jedna od najblazih kazni bila je magareca klupa, koja je obavezno bila na kraju i izdvojena tako da te niko ne vidi, a ni da sa kim možes pričati. Za vrijeme školskog casa ruke moradosmo drzati na ledjima ili paralelno polozene na klupu. I ove nabrojane kazne najčešće upravo zbog teka dobivasmo. Da li zbog onog u kakvom su stanju ili zbog onoga napisanog u njima a i zbog nenapisanog. Možda danas zbog svega ovoga i ne volim obracati paznju na greske prilikom pisanja, jer za sve imadosmo kaznu, pa i kad bi zaboravili koju teku.

Zele

TERS

Kazu da je u Rogatici bilo jako puno tersova. Za nekoga to može biti uvreda, nekome je simpaticno, a opet onim trećim je svejedno. Ters je po nekom mom švatanju osoba koja ima svoj stav i veoma često zbog tog stava dolazi u konfliktne situacije. A zbog toga se o njemu/njoj stvara iskrivljena slika u društvu. Ipak, ako bi se pravio kakav popis stanovništva, onda bi, bar u bivšoj Rogatici, svaka treća osoba bila ters.

Inače sama riječ ters je turcizam i ima jako veliki broj značenja. U turskom jeziku između ostalog ters se može prevesti i kao mrzovoljan, zlovoljan, svojeglav, naopak, uporan, kontras, ostar. . . .
A poznati Rogatički tersovi su bili. . . . .
Ma bilo ih je previse da bi se mogli tek tako nabrojati, a ima ih i na ovom forumu dosta.

Rogatičani

TIFA

Mladen Vojičić Tifa, poznati roker iz Sarajeva iz grupe "Bijelo dugme" nema ama baš nikakve veze s Rogaticom, ili, ipak. . .
Jedini video spot koji se vrtio na ondašnjim TV stanicama, a reklamirao je neku firmu iz Rogatice, bio je spot o TPR-ovim prečistačima. Spot je režirao Milan Bilbija, muziku i tekst načinio Milan Stupar, a "otpjevao" ga je Tifa.
Spot je snimljen u nekom kamenolomu (krupac), kada iz oblaka prašine nakon eksplozije izranja blistav i čist TPR-ov prečistač, a na bageru sa plesačicama u radnim odijelima Tifa pjeva: "Da ne dimi, da sve zrači, da motori budu jači, zato su vam prečistači, i najbolji i najjači - "Famoooos", TePeeR Rogaticaaaaa".

Spot se vrtio dvije-tri godine i nas, TPR-ovce, gdje god bi se pojavi od Maribora do Ohrida domaćini su dočekivali sa onim: "Rogaticaaaa. . . "

Šele

TITINO KUMČE

Bi lijep običaj u bivšoj nam, zajedničkoj, državi. Svako deveto dijete rođeno u jednoj porodici dobivalo je dar, ni od kog drugog, nego od Predsjednika države, Druga Tita. Tako se 1955. godine u familiji Mehage i Mulije (Mehagince) Kazić rodi deveto dijete, žensko, Senija. Za tu priliku, i radost, Tito posla svog izaslanika, nekog generala Kezunovića da sa darovima obiđe i čestita sretnoj obitelji. Mi pioniri, sve sa maramama, cvijećem i pionirskim kapama uveličasmo to slavlje u Podljunu.

Ta fina, građanska, čestita porodica već je na put izvela najstarijeg Ibru Longu, Hikmetu, Midhu, Envera, Muniru, Fikretu, a stasavali su Asim i Osman. Ovo posljednje troje rano, mladi, umriješe, rat učini da Titovo kumče Sena osta bez muza, Hašima Hodžića, koga i danas trazi, a u Rogatici, na porodičnom ognjištu još jedino vatru raspuhuje i održava Enver.

Koliko pamćenje sluzi pisca ovih redaka još je jedino šumar Sulejman Hajdarević, iz sela Godimilje, imao devetoro djece, onoj najmlađoj da li je Tito bio kum, nije mi poznato.

Šele


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogaticki abecedarij - T
TekstNapisano: Maj 3rd, 2009, 8:38 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2024
TITO

Prvi put je u Rogatici boravio komandant NOV Josip Broz Tito (sa glavninom svog Vrhovnog štaba) 25. i 26. decembra 1941. godine. U pratnji vrhovnog komandanta bila je Prva proleterska brigada sa komandantom Filipom Kljajićem Fićom i političkim komesarom Kočom Popovićem nakon što je, netom, 22. 12. formirana u Rudom. Tito tada u Rogatici nije donio neke ključne odluke, ugl. odatle je (uz pomoć atomskog fizičara Pavla Savića) uspostavio vezu sa Kominternom, a tu se i sastao sa glavnim obavještajcem Kominterne za Balkan Josipom Kopinićem.

Drugi put Tito se nakratko zadržao na željezničkoj stanici u Mesićima, u ljeto 1972. godine kada je tzv. "Spahinim vozom" (prilično luksuzan voz za uskotračne pruge vožen dizel-lokomotivom) prolazio na putu za Tjentište.

I treći, posljednji put, godine 1978, jula mjeseca kada je na putu za Sarajevo svratio "na kafu" u hotel "Park". Dočekao ga je hor pionira sa učiteljom Alijom Isakovićem, a kafu je s Predsjednikom pio, kako to i doliči, domaćin, predsjednik opštine Rogatica Osman Teskeredžić. Tito se živo interesovao o Rogatici, a u jednom momentu je upitao domaćina:
"Šta ima novo u Rogatici"?
- "Ništa, vala, posebno, druže Predsjedniče. " - u rogatičkom maniru odgovorio je Osman.
Tito se ljutnuo: "Kako ništa? Ja kad sam zadnji put ovdje boravio, bile su samo ruševine. A vidim sada novi hotel, asvalt, puno novih zgrada. . . "

Po Titovom odlasku iz Rogatice konobari su se gurali ko će prije poljubiti šolju iz koje je pio, ko će prije sjesti na stolicu na kojoj je sjedio. . . Isti ti, koji su ga desetak godina kasnije zvali Šabanom i lopužom. Eh. A zna se i koji su to i ondašnji i današnji prvoborci.

Šele

TMOR

Negdje ranih šesdesetih i u Rogatici su se pojavili prvi TV aparati, a da bi mogli primati sliku morao se podici i TV relej. Za tu namjenu izabran je Tmor koji je optički bio vidljiv iz svakog ugla Rogatice, ali pošto do njegovog vrha nije bilo ni puta, a ni struje, omladina se prihvatila tog zadatka. Ne treba posebno isticati da je "na celu kolone" u takvim prilikama uvijek bio nezamjenjivi Nasko. Radnim akcijama za manje od mjesec dana izgrađena je kozja staza, dovedena struja, a potrebna oprema na ramenima iznesena, a za nadzor je zadužen elektricar Meho Huremović.

Prvi televizori u Rogatici pojavili su se u društvenim domovima, a program su naizmjenicno emitovali TV studiji iz glavnih gradova republika. Program je počinjao oko 18 sati, a završavao oko 22 sata. Utorkom je bila pauza. Između uključenja pojedinih studija čekalo se ponekad i po pola sata.
Sjećam se najpopularnije serije "Ogledalo građanina Pokornog" sa Mijom Aleksicem Rakom u glavnoj ulozi. Pet-šest godina nakon toga u Rogatici se Raka pojavio lično kao učesnik nekog zabavnog programa, koji je organizovala Međurepublička zajednica za kulturu iz Pljevalja. Naravno da smo se svi na ulici okupili oko popularnog Rake, a najuporniji je bio Ismet Branković koga smo tada, zbog sličnosti s Mijom, prozvali Raka. Na Mijino pitanje: Kad smo dobili televiziju, Ismet je odgovorio: "Kako ko!" na što se Mija grohotom nasmijao, on mislio na to od kada možemo primati signal, ali ga je nas Raka preduhitrio.

Na pomenutom Tmoru često su munje znale izbaciti osigurače i valjalo se Mehi spremiti na dobar komad pjesačenja od Pesurica do vrha Tmora. A to se najčešće dešavalo bas pred neke vazne prenose kad bi zavladaj prava panika, jer je zavisilo od Mehine volje, hoće li on po nevremenu ili po noći, htjeti ići na Tmor. Valja reci da je on to rado činio na opšte zadovoljstvo, nakon što bi nas, okupljene, malo ojadio pričama o kisi, munjama, reumi i sl.

Izgradnjom TV repetitora na Trovrhu i Tmor je otisao u penziju, a sa njim i Meho Huremović.

Šele

TRI ROGATIČKA DIREKTORA

Na groblju Sehovina, gdje su mi ukopani rahmetni roditelji, prije dvadesetak i više godina otkrio sam, zaraslog u travu i mahovinu, stamen muški nišan prelijepo izrađen od poznate sarajevske hreše. Na njemu je latinicom pisalo: Murat Sinanagić, direktor građanske škole, godinu rođenja i smrti sam zaboravio, ali je to svakako bilo prije drugog svjetskog rata i napomena da "svom neprežaljenom drugu nišane podiže Artur". Gonjen zavičajnom znatiželjom htio sam saznati o kome se radi. Put me je vodio nezaobilaznom Munibu Hasanagiću, koji je sve, ama bas sve znao o Rogatici. On je znao ko je bio Murat Sinanagić, znao je da je imao dva sina koji su s majkom odselili iz Rogatice, ali mu je Artur nepoznanica. Međutim za moju znatiželju to je bilo malo. Ali drugih izvora nije bilo. I opet slučajnost. Ispričao sam to svom prijatelju rahmetli Husniji Avdiću kao rijetku zanimljivost iz građanskog života Rogatice, a na moje veliko iznenađenje Husnija je rekao:
"Znam Muratove sinove, oni su danas u Brčkom, ugledni ljudi sa akademskom karijerom."
Rahmetli Husnija, Bilećanin po porijeklu, ali odrastao, školovao se i radio u Brčkom bio je pouzdan svjedok. Padali su dogovori da se s njima stupi u kontakt, a onda je došla 1992. i sve je otišlo do vraga. Znam da su braća Sinanagići izbjegli iz Brčkog, da su radili na Tuzlanskom univerzitetu, i da su se, čini mi , se vratili u svoj grad.

Još jedan direktor Niže realne gimnazije ostao je vjecno u Rogatici. Prof. Mustafa Džinić prerano je preminuo na Novu godinu 31. 12. 1954. Ukopan je na Partizanskom groblju i sugrađani su mu napravili dostojan spomenik. I rahmetli Džinić imao je dvoje djece, sina Murisa koji je samnom išao u prvi razred, i mlađu sestru Jasminku. Poslije oceve smrti s majkom su se vratili u rodnu Modriču. Do pred sami rat Jasminka je radila kao nastavnica Njemačkog jezika, a Muris je završio elektrotehniku. Preživjeli su rat, ali ne znam da li su se vratili u svoju Modriču. Do 1992. godine održavali su žive veze sa rodnom Rogaticom koju su često posjećivali.
Svakako u ovu priču spada i legendarni direktor rahmetli Amir Prašo, koji je zamijenio Džinića, ali koji također nije bio rođeni Rogatičanin, iako je po svemu bio pravi Rogaticanin, jedan od najboljih. Škola kojom je on godinama upravljao bila je uvijek u vrhu u BiH, a njen direktor okićen brojnim nagradama za svoj pregalački prosvjetno - pedagoški rad. Rahmetli Prašo je dočekao penziju. Ne sjećam se tačno godine smrti, a sahranjen je na groblju Zahrid.

Ove tri kratke crtice stavio sam u "hodoljublja" na zavičajnom portalu gdje oživljavamo svoja sjećanja http://www. Rogatičani. com smatrajući hodoljublje nešto šire nego što mu samo ime kaže. Ima hoda osim pješačenja, hoda po mukama, hoda po sjećanjima, a može se hodoljubiti i uspomeni na tri značajna čovjeka iz naše Rogatice.

Šele


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogatički abecedarij
TekstNapisano: Februar 3rd, 2011, 2:35 pm 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5741
TRKE MOTORA

U Rogatici, dvije-tri godine poslije "onoga" rata nekolicina mladih entuzijasta naisla je na ideju da, zbog naroda i praznika Dana oslobođenja organizuje Ulične moto-trke. Prije toga takve su se trke održavale samo u Prnjavoru, Sarajevu, i ponekad u Vlasenici. Rogatičke ulice su imale kružni tok (Titova, Bolnička, Podljun, Mejtaš, Toplik, Titova) i samim tim bile su veoma pogodne za brzinske utrke. Nekako u isto vrijeme u Sarajevu je "Pretis" počeo praviti motorcikle "NSU" te je za tu potrebu angazovao i probne vozače, među kojima su bili najistaknutiji braca Zijad i Kemal Bucalo, Sulejman Nuhic, Mustafa Sunulahpašić, Zijad Alic, Sadik Koro, pa se našao ugodan spoj prakticnog i korisnog da se organiziraju i moto-trke s isprobavanjem najnovijih modela što su spretni Rogatičani iskoristili. Tadašnji AMD na celu s Nikolom Juricevicem i nekoliko poletaraca (Amir Lihić, Fadil Šuvalija, Mustafa Sijerčić) uz svesrdnu pomoć Opštine koja uspije asvaltirati jedan kilometar Titove ulice, organizuju i Ulične trke za Nagradu Rogatice u kojoj učestvuju pomenuti vozači koji su tada i nosili titule prvaka Jugoslavije u klasi 125 i 25o ccm. Godinama je u Rogatici neprikosnoven bio Mustafa Sunulahpašić, u Rogatici znan i kao Mujica, koji je onako u koznom odijelu sa crvenom maramom preko usta bio olicenje neustrasivog borca s brzinama i izazovima prašnjavih cesti. Rogatičani su ga znali nagraditi dočekavši ga na Podljunu, kada je s lovorovim vijencem obilazio pocasni krug, sa serbetom, baklavama, katmerima , a bogami i vrelim poljupcima lijepih Poljunki.

Trke motora ostale su Rogatičanima u trajnom sjećanju, miris benzina, nesnosna buka, prasina i hrabri trkaci koji kao da su dolazili iz nekih poznatih filmova Džona Forda. U ranu zoru, tog šestog septembra, dugacka kolona motociklista, s vijencima i cvijećem uputi bi se Zahrid na mezar poginulog kolege Saida Kore što je bio nezamjenjiv ritual, ali i postovanje ovih hrabrih ljudi najhrabrijem od svih.
I neki Rogatički lokalci znali su uzeti učesca u trkama da pokazu desetinama hiljada posmatraca da "i mi konja za trku imamo". Najprije se tu okušao Muhamed Džindo, a potom ljubimcvi rogatičke publike Mustafa Pavica i Rasim Kapo koji su na nekim moto-kros masinama "Java" pokusavali. hrabro, dostici uglancane masine iz Vogosce.

Kasnije su Rogatičkim stazama jurcali neki novi asovi poput Pere Popovića, Nijaza Zune, Alica, ali niko, u Rogatici, nije dostigao slavu i popularnost jednog Mujice. Mjesecima nakon trka rogatička su dječurlija, nosecxi letvu u ruci sa nevjesto ispisanim brojem, jurcali mahalama zavijajući kao pravi motori, razbijajući gole tabane, ne bi li dostigli komadic slave kakvu je uživao Mustafa Sunulahpašić.

I na kraju, jedan od Rogatičkih pionira tehnike i motociklizma, Rasim Kapo, kad je otisao u penziju, zamolio je rogatičkog slikara Mustafu Neretlića da mu na zidu njegove kafane oslika taj trenutak, kada se na starnoj crti kod Bašte pale moćne masine, ozbiljna lica Pere Popovića, Rasima, Mujice, Sulejmana. . . zategnuta zastava u rukama Fadila Šuvalije, što je ovaj nadahnuto uradio. I ta slika, mjesto da se čuva ko što se stotinama godina čuvaju ikone po pravoslavnim manastirima, nestala je bez traga, kao što je nestalo i Rogatice onakve kakvu je znamo,


TRKMAN

U Rogatici je godinama u osnovnoj školi radio nastavnik Miroslav Miro Trkman. Predavao je matematiku i fiziku, ali je po potrebi predavao i ostale predmete (zbog nedostatka nastavnika, bolovanja), jer je jednostavno znao sve. Ipak, predajući matematiku i fiziku, a često i Njemački jezik ostavio je neizbrisiv trag među generacijama Rogatičkih đaka. Neobično elokventan, znalac, šarmantan.

Još mi je uvijek u glavi dramatično obracanje nama dvanaestogodišnjacima na dan kada ćemo učiti jedan od temelja matematike. Pitagorin poučak. Nas nastavnik je donio u učionicu brdo kvadratnih pločica, ručno izrađenim, onda je pomoću letvi formirao pravougaoni trougao, zadužio nas da poredjamo kvadrate, a on je "glumio" madjionicara: pogodio je koliko ćemo potrositi pločica na katetama, a koliko nad hipotenuzom. I kad je slavodobitno ustvrdio da je "zbir kvadrata nad. . . . " nešto nas nije dojmilo, računajući da je to on nastimao, ali i da jeste tačna ta teorema, pa šta ako je. Kod kuće smo svi ipak pravili svoje trouglove i svoje kvadrate i zapanjeno posmatrali da je rezultat uvijek isti. "Zbir kvadrata nad. . . "

Tad kad se nešto upamti nikada se više ne zaboravlja. A da ne spominjem kako smo zamisljali Arhimeda, pa Njutna, kad je nas nastavnik donio jabuku i svima je spustao na glavu. Bilo je još sličnih primjera sijaset, naročito su bili zanimljivi opiti iz fizike, ali i časovi Njemačkog kada smo sričuci prve riječi naučili da je "Fridrih Siler veliki Njemački pjesnik čija djela odisu slobodom i napretkom. " (na Njemačkom, naravno). Njegova supruga Edita predavala je hrvatsko/srpski, a mi ga zvali Š, što njoj nije smetalo, a od nje smo čuli za A. B. Šimica, Matosa, Musu Ćazima Ćatića, S. S. Kranjčevica. . .

Njihova djeca Miranda i Dubravko bili su pravi mali Rogatičani. Zločesti i druzeljubivi u isto vrijeme, kakva samo djeca mogu biti. Po odlasku u Sarajevo nas je nastavnik diplomirao i povijest i latinski, pa je jedno vrijeme, kao penzioner predavao i u rogatičkoj gimnaziji.
Penzionerske dane u Sarajevu provodi kao strastven šahista i aktivan šahovski sudija.

Šele


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogatički abecedarij
TekstNapisano: Oktobar 21st, 2011, 12:08 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
TURISTIČKI SAVEZ

Dugo godina Rogatica nije ima svoj turistički savez. Iako je imala šta ponuditi i pokazati iz svoje kulturne baštine i svoje historije, mudri rogatički oci nisu smatrali za shodno tako nešto oformiti u Rogatici. Tako su desetljećima drugi pokazivali svoje arheološke iskopine, svoje prirodnje ljepote, sportski lov i ribolov, bogatsvo svojih krajeva, a sve je to imala i Rogatica.
I onda grupa entuzijasta na čelu sa Fehimom Huremom, Šefikom-Šeletom Isakovićem i drugim... dogovorii se da se formira taj famozni turistički savez, a u okviru njega otvori turist biro. I bi tako. U birou se zaposli lijepa Beograđanka sa Banovog brda, Zorica udata Perković, i Nedim-Nedo Lihić kao jedan sa liste zaslužnih sportista koji nisu bili zaposleni. Dobro su se dopunjavali. Zorica je znanje naučila na beogradskom univerzitetu a Nedo je imao veliki krug prijatelja i bi to dobitna kombinacija. I počeše oni da rade. Posao krenu sve bolje i bolje. Počeše da dolaze i prvi stranci u Rogaticu. Lično sam vodio neke arheologe Italijane na Borač i na Varošište da gledaju stećke. Divili su se toj ljepoti koju smo mi godinama zanemarivali.
Biro postade respektabilan u cijelom kraju. Turističke destinacije poput Venecije, Istambula i drugih evropskih gradova postadoše dostupne i "običnim" građanima. Bilo je tu i šoping tura u Rumuniju i gradove Arad i Temišvar. Na more se poče ići "prko turističkog". U turističkom birou su se mogli kupiti suveniri iz rogatičkog kraja, slike rogatičkih slikara, a bi tu i markirane garderobe...
I onda dođoše 90-te. Ratni vihor pokuca i na rogatičke kapije. Biro presta sa radom. Zorica doživi duplu tragediju. Umrije joj sin Uroš a supruga Dragana ponese srpski nacionalizam, probudi u njemu zlu krv i ode putem kojim se nije nadala ni Zorica ni neki njegovi prijatelji. Neda rat dovede u Sarajevo gdje i danas živi sa porodicom.
Turist biro u Rogatici ponovo radi. Kako i šta ne znam.
PITAR


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogaticki abecedarij - T
TekstNapisano: August 29th, 2016, 4:05 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2024
TVICA

Kad narod nije plaho dumo o gramatici, običavalo se ovako reci za svu vrstu životinja koje lete. Ja zbog ove vrste nemam namjeru pisati, ali zato imam namjeru pisati o Ahmetu Tvici. Znaju neki dobro o kome govorim, dok onim koji to ne znaju moram reci da je riječ o Musanoviću, ocu, Hasana-Harija, Arifa-Pekara, Esme i Fehime. žena mu bi Fadila i živjeli su u Pohridu iznad Kosturnice. Već smo o Sokolu pisali, a kad se sjetimo i ostalih iz komšiluka, eh tad znamo o kakvim akšamlijama je rijec. Ja sam od onih sretnih koji je imo prilike da od Toplika pa navise proprati pomenute, dok onako ucvrcani pjevajući idu kuci. Znalo se ovo dogoditi u svako doba dana, jer him to nikad nije bilo vazno. što ne mogu reci ali Tvica nikad nije proso, a da na Polipi nije zast'o, pa čak nekad i malo duze se zadrzo. Često bi ga do Polipe pratio i Suljo Garagić i tada bi i duskusija bilo.
Slabo ko bi se usudio da ih poremeti, a oni, a posebno zene, koji bi se zaboravili bivali su rezil. A onda bi Ahmet do kuće završio pjesmom, a ja se sjećam da je često pjevo onu "Sunce bi sjalo sjati ne more. . . . . "

Zele

TVIČJAK

Svaki Rogatičanin je bar jedanput u životu bio na brdu, koje jednim dijelom gleda u Gračanicu, a drugom njegovom dijelu grad okreno lice i ko da asikuje snjim. Mjesto gdje se od vajkada druzilo, igralo, Akšamlučilo, teferičilo i slobodno se može reci mjesto gdje se prve društveno-kulturne aktivnosti počele održavati. Sve to i još više je za Rogaticu i Rogatičane Tvicjak. Negdje sam već rondo kako mu moderno doba i moderan pravopis nametnu drugačije ime, pa posta poznatiji kao Ptičijak i da nije onih starih Rogatičana iz Gračanice, koji ga najviše voliše i najbolje znaše, Tvicjaka više nebi bilo. Teferiči i uranci na Tvicjaku ostali su da se o njima priča i prisjeca, a novije doba donese moto-kros trke što na Tvicjaku nadomjesti ono što je izgubio prestankom organizovanja teferiča. Tako kulturne manifestacije modernijeg doba zamjenise one stare i tradicionalne i koje su zasigurno bile najstarije u Rogatici. I Bandere kao dio Tvicjaka dosta značise Rogatici i njenim građanima. Bilo kroz pomenute trke, koje se održavase na ovom lokalitetu i njegovim padinskim djelovima, ili što sve veći broj zaljubljenika škijanja i drugih zimskih aktivnosti švatiše cari i ljepotu njegovu. A urancima koji se tradicionalno pravise prvog Maja, pa i šestog na Jurjev punili su njegovi travnjaci hladovine njegove. Nemogu se izbrojiti pjesme i njihovi izvodaci što ih Tvicjaku u njedra ispjevasmo, a ni ljubavi što ih mnogi zaljubljeni po njemu prosuse. Djeci Dženet, mladim drug što ih skriva i nikome ne odaje, starim uspomena i ćeif, a svima Tvicjak je urezana slika koliko i Rogatice.

Zele

TVORNICA PREČISTAČA

Kada je Ejub Hasečić davne 1960. zagrmio u krugu "Tehnotransa" zašto mu vozila stoje, a dobio odgovor nema filtera, još ga je više spopao bijes. Uzeo je stari, naftom zaprljani filter, razvalio ga i rekao: "Ovo će Ahmo Džiko s Galibom Pašićem napraviti za tili čas!".
I bi tako, Ahmo (obućar) uradiće i zalijepiti zaptivke, Galib (limar) će skrojiti i napraviti limenu kutiju, a Vrana Mustafa (automehaničar) će to valjano ispitati. I bi tako. Urađeno je desetak komada, kamioni su pokrenuti, a Ahmo i Galib su sa svojim radnicima iz obućarske zadruge i limarsko-bravarske radionice "Rad" preuzeti od strane "Tehnotransa". Bio je to pionirski početak, ali će ovaj skromni pogon za dvadesetak godina izrasti u vodećeg jugoslovenskog proizvođača filtera.
Po odvajanju pogona za proizvodnju prvi direktor je bio Mehmed Hajrić, trgovački maher, koji je angažovao čak i jednog diplomca sa akademije za pozorište i film (Fadila Smajovića) i krenuo u marketinsku kampanju. Kupci TPR-ovih filtera ubrzo postaju vodeci proizvođači privrednih vozila u bivšoj državi. Slijedeći direktor bio je mladi i ambiciozni inžinjer Hamdija Hadžihasanović, koji akcenat daje na školovanje vlastitog kadra. Sa Školom učenika u privredi uspostavlja saradnju i stipendira najbolje đake na fakultetima. Kupuju se i licence "Boš" i "Donaldson", gradi se nova hala, zapošljavaju se novi radnici. . .

Hamdija odlazi u Sarajevo, a dužnost preuzima ekonomista Ramiz Lihić, koji ulaže cijelog sebe i TPR je u nezaustavljivom razvoju. Grade se nove hale, ulazi se u nove projekte, podižu se novi infrastrukturni kapaciteti za tri nove fabrike (grijanje, plinska stanica, kompresorska stanica, prečistači otpadnih voda, plinska stanica). Uspjeh je kao trn u oku i Ramiz ubrzo mora dati ostavku zbog zakulisnih, nacionalističkih igara.

Poslije njega dolazi mladi inžinjer Kemal Suljagić, koji mladošću unosi nov način razmišljanja. Čovjek ima viziju, veliki je znalac, okuplja saradnike koji znaju, ali ga iznenadna smrt sprjecava u njegovom naumu. Naslijedjuje ga inž. Hamid Smajlović, koji se ne snalazi u sve turbolentnijim vremenima, u TPR ulazi politika na mala vrata, u kancelarijama njegovih novih rukovodilaca zameće se i jezgro budućeg SDS-a, čiji vojvoda Rajko Kušić s čovjekom iz sjene podriva temelje TPR-a, koji danas doživljava stečaj.

U svojoj tridesetogodišnjoj istoriji (do rata) bila je to firma koja je mogla povući razvoj cijele Rogatice, koja je bila prepoznatljiva u Jugoslaviji, koja je imala budućnost.

Za sve to vrijeme TPR je bio neodvojiv dio Rogatice pronoseći njeno ime širom zemlje, od TV filmova i spotova, učešća na međunarodnim sajmovima automobila (Brno, Zagreb, Frankfurt, Beograd, Solun) preko mecenstva mnogih kulturnih i sportskih dešavanja. Radnici-sportisti učestvuju na mnogim igrama radnika auto i motorne industrije od Ohrida do Beograda i Maribora, TPR je sponzor mnogih republičkih sportskih i kulturnih manifestacija, u njegove hale navraćaju umjetnici, političari, privrednici i drugi uglednici.

Danas je to samo jedna tužna priča, kakvih je mnogo u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. TPR je u stečaju, a njegova vrijedna imovina koju su stvarale stotine Rogatičkih radnika, rasprodaje se u bescijenje.

Šele


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Tema je zaključana, ne diraj.  [ 5 posts ] 

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group