TABAN
U rjecniku vijerovatno stoji pod Turcizam. Kao ispravna alternativa bezbeli STOPALO. Ipak se ona prva više koristila, pa tako se i neke druge rijeci izvodie iz nje. TABHANE bi sokak u Rogatici, a kad se sjetim slike džamije Serdarije, koju mi nismo prepoznali, vidim i zašto dobi takvo ime. U novi vakat govorilo se setati ili korzirati. Al' tad se tabhanalo tim sokakom, pa otud i ime. U Travniku ima slično ime, a zove se DALTABANIK. Mi to sad vićemo pjesacenje, jal ti pjeske hoditi. Možda je bila zabrana upotreba vozila kosto se to u mnogim mjestima ukorijenilo kao praksa za odredjene ulice. Helem nejse ove dvije su zasigurno bile setalista.
Zele
TAKIŠA
Znamo svi da je takiša kruška, ne naročito kvalitetna, uglavnom se potapala u turšiju. Jedna takva kruška-takiša rasla je na onoj krivini kod TPR-a, gdje ulica Janka Jolovića prelazi u Podljun (ulica Ahmeda Hafizovića), a sa kojom se spaja ulica koja "silazi" sa Živaljevine (Slavka Gluhovića). Ta kruška je bila znamenita po tome što je običaj bio u Rogatici kad se skupe "kićeni svatovi" koji kreću veseli s mladom, ja l` tek po nju polaze, nakresani i veseli, formiraju kolonu ja l` konjanika, ja l' auta i obavezno prolaze ispod takiše , i to tako da takiša ostaje s desne strane, nikako drugačije, jer svatovi bi se, ne dao Bog mogli vratiti, a i mlada ne bi bila "dugovjecna". Nije poznato otkud taj običaj, ali tako je bilo. I ne znam, a pamtim podosta, da su i jedni svatovi prošli Rogaticom, a da obavezno nisu prošli "ispod takiše", pa i pisac ovih redova, i kao mladozenja, i kao kum, i kao svat - nebrojeno puta.
Šele TALE
Ako je Nego Kozić bio najbolji rok-gitarista, ako je Nedo najbolje svirao klavijature, onda je Teufik Behlulović - Tale, zacijelo bio najbolji bubnjar koji je lupao u bubnjeve u Rogatici. Samouk, ali sa istančanim sluhom, jednostavno, on je udarao po dobošima i činelama kao što dokoni kuckaju po kafanskim stolovima iščekujući susret sa nepoznatom osobom. Teufik je uvijek bio brz u životu, brz na bubnjevima (što je tolerantno), prečesto brz na jeziku, ali je u svemu bio umjeren, imao je mjeru. Iz fine porodice, otac mu je godinama bio jedan od najprepoznatljivijih brendova Rogatice, čovjek koji je prvi napravio novogodišnji "park bajke", organizovao prvu modnu reviju u Rogatici, doveo Mišu Kovača, "Pro arte" i Josipu Lisac, predsjednik "svega" gdje se nije tražio honorar, Bekir Beća Behlulović. Sina mu Taliha (Taleta) stavljamo u naslov zato što ga je zločinačka ruka sunovratila u jamu "Paklenik", zato što je bio prepoznatljiv čaršijski čovjek, i što bi mu se Bekir prevrtao u grobu da je znao šta su uradili oni kojima je toliko, sam, dao.
Taletov sin jedinac Ismar sad raste u Švedskoj, u zemlji koja ne zna, niti razumije zašto je njegov otac bačen u jamu, "na dno pakla", i zašto on, isčupan iz korijena, ne podnosi hladnoću i svjetlost polarnih noći.
Šele TAMBURAŠI
Često se u Rogatici koristio izraz tamburaši za one koji "pričaju radi priče", a da pri tom ništa ne kazu, pa otud i izraz/glagol tamburati - pričati u prazno.
Ali istinski tamburaši Rogatički su oni koji su se prihvatili zicanih instrumenata (u narodu poznatih po skupnom imenu tambure), pa bilo da se radilo o primovima prvom ili drugom, baspromovima prvim ili drugim, bugarijama prvim, drugim ili trećim ili najkrupnijoj tamburi - berdetu. Slijedeci prijeratnu tamburašku tradiciju, u Rogatici je poslije onoga rata pri kulturno-umjetničkom društvu "Slaviša Vajner Cica" formiran tamburaški orkestar koji je tamburao do novog rata, a pod rukovodstvom Nikole Juricevica. Da nabrojimo samo neke tamburaše: Avdo Hurem, Hajro Karić, Alija Fejzić, Avdo Muftić, Mensur Ajanović, Ahmed Borovac, Braco Čohodar, Alija Isaković, Muharem Koro, Hašim Lihić. I pri osnovnoj školi bio je formiran tamburaški orkestar kojim su, poslije odlaska Nikole Juricevica, rukovodili Mirko Pajčić, Alija Isaković i Muhamed Žunić, a tamburali su Behka Hadžihasanović Muftić, Jasmina Karić, Desa Bajević, Nasko Titarić, Šemso Mehmedović, Šefik Isaković, Rifet Medošević, Vehbija Karić, Rajna Ivanović. . . Pri preduzeću "Tehnotrans" u tamburaškom orkestru svirali su Galib i Ismet Salan, Mustafa Hurem. . U tamburaškom orkestru KUD "Rudar" Kukavice najpoznatiji tamburaši bili su Jusuf Makaš i Enver Žiga.
Tamburaše su vremenom zamjenili gitaristi raspoređeni u raznim VIS-ovima Nego Kozić, Zijad Durmišević, Mišo Janković, Zoran Ćorić, Goran Mandić, Salim Kustura, Sabrija Džindo. . . .
Šele
TEFERIČ
Svakog ljeta su na Ptičijaku (poslije koševine) organizovani teferiči, ili ti piknici za čaršijski narod. Organizator je uvijek bilo Dobrovoljno vatrogasno društvo na čelu sa Halidom Čolićem. Naplaćivao se i ulaz, organizovana su razna sportska takmičenja, kao trčanje s jajetom u kašici, trke u vrećama, razbijanje bardaka......, a bila je uspostavljena "vatrogasna straža" koja je znala "zarobiti" kakvu usamljenu djevojku i ne bi je puštali iz specijalnog pritvora dok se ne pojavi kakav delija i plati otkup (obično piće i meze za stražu).
Prodavala se tombola, a za nju je bio zadužen vječni sekretar Rušid Hodžić, dok su za pečenje, slatki i slani bife (tako se to tada zvalo) bili zaduženi Mustafa Teskeredžić Beg, Ibro i Alija Kustura. Slatkiše su prodavali Osman Hodžić, Halilaga Bradarac, Raif i Badema, a sabese i soda-vodu sodadžija Milivoj. Teferič se završavao loženjem vatri i izvlačenjem dobitnika na tomboli, a onda kreni pjesma Akšamlijska ispod krušaka, šljiva ranki i grabica. Kulturno umjetničko društvo sa svojim tamburaškim orkestrom obavezno bi, na kraju, označi završetak teferiča. Razilazilo se kako ko, nekog žena odvuci, a neke dertlije osvani i do sabaha. . .
U svojoj knjizi "ROGATICA - kazivanje o jednom gradu" Munib Hasanagić također spominje teferiče, ali one između dva svjetska rata, kojima su ovi "socijalistički" bili indentični što govori da je urbana tradicija nešto jače i od sistema. Teferiča više odavno nema u Rogatici, jer nema onih kojima su bili priredjivani.
Šele TEHNOTRANS
Odmah poslije drugog sv. rata, u opustošenoj Rogatici pokusavao se uspostaviti bilo kakav normalan život. Iz reparacija su pristizali rabljeni kamioni, autobusi razni "Renoli", "Pioniri", "Prage", "Dodževi" i "Lejlandi".
Ali, ko će to voziti. Prvih poratnih godina posla se prihvati Ejub Hasečić, angazuje i prve šofere (Zdravko Bajević, Rasim Kazić Skoda, Suljko Kazić, Redžo Alković, Galib Hasečić, Milan Stica, Ljupko Marković, Alija Džambasović, Ahmo Piljević. . . ) i mehaničare (Mustafa Sijerčić, Mustafa Vrana, Ismet Koro. . . ) i krenu preduzeće "Transport". Iz njega kasnije izraste "Tehnotrans" koji je u to vrijeme bio treća prevoznička firma u BiH, otvori poslovnice u Višegradu, Foči i Goraždu, a iz njega izraste Tvornica prečistača koja je sedamdesetih godina bila vodeci proizvođač filtera u Jugoslaviji.
Ejub je Hasečić izrastao u velikog i cijenjenog privrednika tako da je dva puta biran za poslanika u Saveznoj skupstini Jugoslavije. "Tehnotrans" i TPR su uoči zadnjeg rata zapošljavali preko hiljadu radnika, plus osamostaljeni "transi" u Foči, Goraždu i Višegradu, sa jakom kadrovskom strukturom bili su okosnica razvoja Rogatice i nosioci (i finansijeri) sveukupnog kulturnog, zabavnog i opštedruštvenog života Rogatice.
Šele
TEKA
Mada nije vezano samo za Rogaticu, ipak želim reci kako to nekada bi u Rogatici sa tekom. Nikome ne treba objašnjavati šta je teka, jer svakoga je pratila u životu. I danas ima isto ime, samo što se nekada drugačije upotrebljavala. Ono kad ja krenuh u školu, moradosmo imati pisanske i racunske. Pisanske smo zvali one sa uskim i sirokim linijama, a koristile se samo za prva četiri razreda na casovima jezika i prirode i društva. One sa sirokim se koristise od petog razreda. Za matematiku smo koristili racunske, a poslije i bez linija zbog geometrije. Za muzičko imadosmo kajdanke, za likovno crtanke do početka koristenja bloka br. II, a kasnije i one A4 formate sa tankim plavim koricama koje smo koristili za pismene.
Moradosmo poneke imati i duple, pa smo jedne koristili za školski, a druge za domaći rad(zadacu). Sve ih moradosmo umotati plavim hamer papirom i moradose biti uredne. Kad bi se napravile usi na cosku znalo se kecinu fasovati, a i za pesinluk na omotu ili koricama. Na svakoj moradosmo napisati ime i prezime i za koji je predmet.
U one pisanske sa uskim i sirokim linijama ispočetka prvo pisasmo tanke i debele linije, pa onda prave i kose. Tako jednu npr. kosu prvo smo upisali samo u usku, a iza nje u i usku i siroku. Kad smo počeli sa ucenjem slova velika slova smo pisali u obadvije, a mala samo u uska polja. Nije valjalo ako bi se prelazilo preko linija, ni gore, ni dole. Svako novo nauceno slovo veliko i malo moradosmo kod kuće napisati polovićama graha zalijepljenim na komad kartona. Često graske otpadale, jer OHO ljepilo bi poskupo, a i ono što bi u malim okruglim kutijicama u kojoj kad je otvoris bi odvojak i za malu plasticnu kasicicu, kojom se ljepilo razmazivalo pa se graske ponekad lijepile i tijestom koje je trebalo zamijeniti ljepilo. I za to smo slabe ocijene dobivali, pa bi matere obično rondale kod kuće, ali nikad u školi. Malo prije nego ja krenuh u školu one starije generacije imadose i malu tablu na kojoj su sa jedne strane bile iscrtane linije za casove jezika, a s druge bijaše racunska za matematiku, pa se na te table kući pisala i zadaca i to kredom. Učitelji i učiteljice su u tekama penkalima sa crvenom tintom turali ocjene, a i ono što roditelji moradose da pročitaju i da potpisu. Za slabo ili neispisanu zadacu dobivala se kazna da se ista ispise i po dvaes puta.
Osim ove postojase i druge kazne. Tako se znalo po dlanu ili po vrhovima skupljenih prstiju fasovati prutom. Ako je broj udaraca bio veći onda si to morao na obadvije ruke naizmjenicno da podneses. I u cosku se znalo stajati ili klecati na koljenima, a cijelo vrijeme gledajući u zid. Ponekom se pod koljena znalo baciti i zrna kukuruza koja su uzasno zuljala. Jedna od najblazih kazni bila je magareca klupa, koja je obavezno bila na kraju i izdvojena tako da te niko ne vidi, a ni da sa kim možes pričati. Za vrijeme školskog casa ruke moradosmo drzati na ledjima ili paralelno polozene na klupu. I ove nabrojane kazne najčešće upravo zbog teka dobivasmo. Da li zbog onog u kakvom su stanju ili zbog onoga napisanog u njima a i zbog nenapisanog. Možda danas zbog svega ovoga i ne volim obracati paznju na greske prilikom pisanja, jer za sve imadosmo kaznu, pa i kad bi zaboravili koju teku.
Zele TERS
Kazu da je u Rogatici bilo jako puno tersova. Za nekoga to može biti uvreda, nekome je simpaticno, a opet onim trećim je svejedno. Ters je po nekom mom švatanju osoba koja ima svoj stav i veoma često zbog tog stava dolazi u konfliktne situacije. A zbog toga se o njemu/njoj stvara iskrivljena slika u društvu. Ipak, ako bi se pravio kakav popis stanovništva, onda bi, bar u bivšoj Rogatici, svaka treća osoba bila ters.
Inače sama riječ ters je turcizam i ima jako veliki broj značenja. U turskom jeziku između ostalog ters se može prevesti i kao mrzovoljan, zlovoljan, svojeglav, naopak, uporan, kontras, ostar. . . . A poznati Rogatički tersovi su bili. . . . . Ma bilo ih je previse da bi se mogli tek tako nabrojati, a ima ih i na ovom forumu dosta.
Rogatičani TIFA
Mladen Vojičić Tifa, poznati roker iz Sarajeva iz grupe "Bijelo dugme" nema ama baš nikakve veze s Rogaticom, ili, ipak. . . Jedini video spot koji se vrtio na ondašnjim TV stanicama, a reklamirao je neku firmu iz Rogatice, bio je spot o TPR-ovim prečistačima. Spot je režirao Milan Bilbija, muziku i tekst načinio Milan Stupar, a "otpjevao" ga je Tifa. Spot je snimljen u nekom kamenolomu (krupac), kada iz oblaka prašine nakon eksplozije izranja blistav i čist TPR-ov prečistač, a na bageru sa plesačicama u radnim odijelima Tifa pjeva: "Da ne dimi, da sve zrači, da motori budu jači, zato su vam prečistači, i najbolji i najjači - "Famoooos", TePeeR Rogaticaaaaa".
Spot se vrtio dvije-tri godine i nas, TPR-ovce, gdje god bi se pojavi od Maribora do Ohrida domaćini su dočekivali sa onim: "Rogaticaaaa. . . "
Šele TITINO KUMČE
Bi lijep običaj u bivšoj nam, zajedničkoj, državi. Svako deveto dijete rođeno u jednoj porodici dobivalo je dar, ni od kog drugog, nego od Predsjednika države, Druga Tita. Tako se 1955. godine u familiji Mehage i Mulije (Mehagince) Kazić rodi deveto dijete, žensko, Senija. Za tu priliku, i radost, Tito posla svog izaslanika, nekog generala Kezunovića da sa darovima obiđe i čestita sretnoj obitelji. Mi pioniri, sve sa maramama, cvijećem i pionirskim kapama uveličasmo to slavlje u Podljunu.
Ta fina, građanska, čestita porodica već je na put izvela najstarijeg Ibru Longu, Hikmetu, Midhu, Envera, Muniru, Fikretu, a stasavali su Asim i Osman. Ovo posljednje troje rano, mladi, umriješe, rat učini da Titovo kumče Sena osta bez muza, Hašima Hodžića, koga i danas trazi, a u Rogatici, na porodičnom ognjištu još jedino vatru raspuhuje i održava Enver.
Koliko pamćenje sluzi pisca ovih redaka još je jedino šumar Sulejman Hajdarević, iz sela Godimilje, imao devetoro djece, onoj najmlađoj da li je Tito bio kum, nije mi poznato.
Šele
|