www.rogaticani.com

PARTIJSKA DUZNOST

Sve stvari u nasoj carsiji su radjene po partijskoj duznosti. Od uvelicavanja nekoga ili necega, postavljanja na pravo (radno) mjesto, pravljenje krive slike o induvidualcima, prepricavanja (mahalanja) sve u interesu za bolje sutra. Ovo me asocira na sliku koju vidjoh, Husu Hodzica i Djoku Rebica u Domu Ljiljana (Zambaka) zajedno, kadar koji je rukovodio u Kontex-u ili Rotex-u po liniji nije sala "Partijskoj".

Moj a.r. otac je radio tu preko 32 godine dabi ga neki delegati po partijskoj duznosti prebacili u ZOIL. Ali vidim da ta partijska linija, jos funkcionise (sljaka, pika i prolazi). Mnogi jos vole ove linijase.

Sacinovac

PARTIZANSKO GROBLJE

Na lokaciji zvanoj Luznica, s lijeve strane puta Rogatica-Rakitnica, pocetkom pedesetih godina vlasti i prezivjeli saborci podigli su Spomen groblje izginulim partizanima u narodno-oslobodilackoj borbi. Radi se mahom o borcima Romanijskog odreda i Satorovacke i Gucevske cete. Posmrtni ostaci prikupljeni su od Romanije, Zelengore, Volujaka i Neretve. Svake godine, o godisnjici Prvog oslobodjenja Rogatice na spomenik su polagani vjenci uz prigodne govore i ispaljene plotune.
Vremenom se u Rogatici ukazala potreba za ateistickim grobljem i vlasti su dozvolile da na jednoj parceli, tik uz Spomen groblje, podigne parcela za ateiste rahmetlije i pokojnike. Prvi je tu sahranjen direktor Nize realne gimnazije prof. Mustaha Dzinic. Namjera je bila posto se, ipak, radi o spomenickom kompleksu, da se tu sahranjuju zasluzni gradjani, ali je kasnije, u red zasluznih ulazio svako zavisno od toga na kakvom mu je, trenutno, polozaju rodbina ili uza familija.
Posljednji je tu, u osvit nadolazeceg rata, sahranjen dr. Zoran Gavric, a ispracen je mitraljeskom vatrom sa obliznjih Bukrica i Pljesevice, a sve po sugradjanima koji su dosli na ispracaj zasluznog gradjanina.

Sele

PEJDO

U Strosmajerovoj ga zvase i Dzon Matovic, pa se i u carsiji poce i ovaj nadimak koristiti za Sejdu Matovica. Pejdo je ipak ostalo ime koje svi, pa i oni sto ih on zva poprdani, zapamtise. A pamti se Pejdo po mnogo cemu. Po prvom redu, sjediste broj 7 iz Kina, a i po tome kako je sjedio jer je to vise izgledalo kao lezanje. Ispred Kina je vazda sjedio na podzidu uslonjen uz drvo. I po frizuri koju nije dao dirati, po brkovima koji se nakrive prema gore, ko u meksikanaca, kad je raspolozen. Upamtili su Pejdu neki i po plahoj naravi, a i inatu.
Bi nas Pejdo zanesenjak, pa tako trosio i sebe i dane, a onda poceo i raditi u TPR-u. Kako vrijeme sve promjeni, tako i Pejdu, te dodje vakat kad se i ozeni. Veli Pejdo "sta's poprdanka", ali izrodise i troje djece. O njihovom Mustafi, kom Sejdo po ocu rahmetli dade ime, cusmo plahe vijesti, a o mladjem stize tuzna vijest. Ostali su i oni i mi bez Pejde u ratu. Inat i ponos, koje nikad nije skrivao, a najvise to sto nije znao za strah nije mu dalo da se skloni prilikom granatiranja. Geleri cetnicke granate ispaljene od strane nekog njegovog sugradjanina zaustavise dusu u kojoj bi mjesta za mnoge. Ukopali ga njegovi i nasi na Brcigovu, gdje i skonca dok je sjedio gledajuci prema Otricevu odakle mu bi "poprdanka". Mozda se zamislio i pitao da mu mozda djeca nece moci u Rogaticu, te da nemaju kud vec tamo.
Sehidski kabur ga od nas odvoji, a njegovi se Rogatici ne vratise. A njegovi smjesteni u kolektivnom smjestaju deveraju dane i godine, a ja ga jos ponekad vidim kako niz carsiju ide. Hodom kom je davao neku eleganciju, u plecima pogurenih ledja, s lijevom rukom u dzepu, od koje su samo srednja tri prsta bila uvucena, a desna, u kojoj vazda bi cigara, manirom revolverasa kao da bi spremna na potezanje.
Svejedno rekli Sejdo, Dzon ili Pejdo mi ga se sjecamo.

Zele

PIKE

Nadimak je poznatog fudbalera sarajevskg "Željeznicara" Fikreta Mujkica, neprevazidjenog talenta i jedne od "Željinih ikona". Piketov brat Midhat Mujkic Medo, takodjer odlican igrac "Želje" bio je ozenjen iz Rogatice, tacnije sa Zivaljevine, a Rogaticanin Salko Fetic (cija je majka Canusa, i koji je danas taksista u Sarajevu) bio je ozenjen sestrom od Mujkica. Eto, to je ono sto Piketa veze za Rogaticu u kojoj se za "Željom" bolovalo, a bolesnike predvodio legendarni Halid Colic Colaja.
Pocetkom sedamdesetih godina u Rogatici pocinje da radi Gimnazija, a za profesora povijesti i latinskog dolazi Radovan Pejcinovic iz Sarajeva. Sin uglednog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu Pere Pejcinovica, elokventan, erudita, brzo osvaja simpatije kako ucenika i kolega, tako i cijele carsije. Osim sto je bio vrstan predavac i pedagog, prof.Pejcinovic je bio i "bolesnik" "Želje", pa mu Rogaticani, kako je obicaj, odmah dadose nadimak Pike. Radovan je u Rogatici bio samac (stanovao kod Avde i Mine Colic) gdje je ostao dvije, tri godine da bi se zaposlio u "Oslobodjenju", a kasnije u RTV BiH na poslovima istrazivanja i analitike, gdje je proveo i prve dvije godine rata u kom je izgubio i sestrica jedinca, borca Armije BiH, sina Afana Ramica i slikarice Ljiljane Pejcinovic. Potom se jedno vrijeme, kao izbjeglica; skrasio u Svicarskoj, a danas zivi u Koloradu. Dok je bio u Svicarskoj objavio je u izbjeglickim novinama ("Euro Bosna", "BiH Pres" i "Most") niz zapazernih tekstova o Rogatici, za koju mu je, kako je uvijek isticao, proraslo srce.

Sele

PIKE, PEJČINOVIĆ RADOVAN

Došao je u Rogaticu da predaje prvoj generaciji Rogatičkih gimnazijalaca. Preporuke, ne mogu bolje biti. Otac Petar Pejčinović, autor knjige "De studio laingue Latina", po kojoj su gimnazijalci u cijeloj Jugoslaviji učili osnove latinskog jezika. I zavolješe ga udmah svi učenici. Profesori su imali dozu ljubomore. Pike je bio sarajevski mangup, ali od onih poštenih. Krvi bi ti dao da je trebalo. Dobar znalac svog posla. Predavao je Latinski i Istoriju. Često je vodio učenike na časove u prirodi. Galib bi ponio harmoniku, Sakib po koju pivu, neko pite i čas je tekao svojim tokom. Na odmoru se malo i zasviralo. Bogami podosta se i naučilo. Čak i danas mnogima koji sada uče latinski, mogu da pokažem ponešta. Zahvaljujući Piketu. Bio je bolesnik Želje. Sada dolaze nared one pive. Pike ih je volio malo više popiti. To ga je koštalo otpuštanja sa posla. I tada se dešava nešto neviđeno. Dva razreda rogatičkih gimnazijalaca stupaju u štrajk. Roditelji misle da su učenici u školi, a oni su bili negdje "za rijekom" na Okuci, sa Piketom. Poslije par dana digla se velika halabuka. I komitet je upleo ruke da riješi nastalu situaciju. Na žalost učenika, Piketa nisu vratili u školu, a mi smo se morali vratiti u školske klupe.
Pike je otišao u Sarajevo. Pred ovaj rat Pike je bio član glavnog odbora MBO stranke. Kasnije odlazi u bijeli svijet. U jednoj svojoj izjavi je rekao:"Nikad se neću vratiti u državu gdje se govori da je Rogatica srpska. Za mene to nikad nije bilo niti će biti, jer sam ja tamo živio."
Takav je bio Radovan Pejčinović PIKE

Pitar-Istok

"PIONIRI" FK MLADOST

Sredinom osamdesetih godina u Rogatici je ponovo oformljena pionirska ekipa FK Mladost. Odgovornost za formiranje pionirskog pogona preuzeo je Lutvo Jesenkovic.
Odziv djece je bio jako veliki za malu carsiju kao sto je Rogatica. Negdje oko stotinjak djecaka uzrasta od 11 do 14 godina se pojavilo na prvim okupljanjima.
Na jednom od prvih treninga pojavio se i bivsi igrac Mladosti Kemo Soso, kojeg je Lutvo Jesenkovic predstavio kao novog trenera pionira.
Selekcija igraca je trajala oko tri mjeseca, ali i nakon toga svi su bili dobrodosli na treninge. Svoju prvu zvanicnu utakmicu ova generacija je odigrala protiv vrsnjaka sa Sokoca, protiv Glasinca. Na zelenom terenu rezultat je bio 5-1 za Glasinac, a strijelac tog prvog gola je bio Esmer Torlak Teci. Ipak, nakon utakmice, trener Kemo Soso informisao je igrace da je utakmica registrovana 3-0 za Mladost, jer su za Glasinac nastupali igraci koji su bili starijeg uzrasta.
U istom rangu takmicenja sa pionirima Mladosti igrali su i Sarajevo, Zeljo, Glasinac, Azot, Sutjeska, Drina iz Visegrada, Stupcanica, Romanija sa Pala i drugi.
Najbolji igraci te lige su bili Elvir Baljic iz Zelje i Sretko Vuksanovic Doktor iz Sarajeva. ''Najveca utakmica'' iz tog pionirskog vremena jeste predigra utakmice Sarajevo – Velez u sezoni 1987/88, protiv pionira Sarajeva.
Ekipu su u toj prvoj sezoni cinili slijedeci igraci: rahm. Edin Vrana, rahm. Muhamed Zivojevic Ziva, rahm. Fikret Curevac, Edin Milavica, Esmer Torlak Teci, Muamer Torlak Tosa, Nego Stanisic, Asim Curevac, Nebojsa Nedic, Haris Pesto, Emir Tantula, Admir Tantula, Abdulah Brankovic, Jasmin Hasecic Zuco, Ermin Mesic Mesa, Miroslav Djeric, Nihad Hasanovic, Behadil Kurtic, Edin Misic, Admir Katica i drugi.
Kasnije su dolazili neki novi klinci, a neki od pomenutih su prosli komplet skolu Mladosti i nastupali i u seniorskom timu.
Ali dosla je agresija i zaustavila jednu sjajnu generaciju u razvoju. I ne samo to, vec su zivote izgubili neki od bivsih pionira, a kasnije i seniora FK Mladost.
A ova prica je zasluzila mjesto u nasem ABC, kao jedan mali pokusaj, da se od zaborava otrgnu i neki mladici koji su cinili vazan dio Rogatice.

Rogaticani

PLIVADONKA

Sijetih se jedne prelijepe apotekarke, koju u Rogatici prozvasmo Plivadonka, a poslije mnoge medicinske radnice nosise isto ime.
Mirsada, mislim da joj ime, a prezime Dobraca, inace sestra Dike Jesenkovic i dr. Aziza Dobrace. Negdje kad sa carsije apoteku preselise na trg i ona ode u Priboj, a naziv Plivadonka osta u upotrebi.

Zele

PODRUM

Svi koji su imali kuce, imali su i podrume, debela hladovina (prvi sprat iznad temelja) u kojima se ostavljalo sve i svasta. Ali od svog tog materijala bile su dvije tri stvari sa prioritetom.
"Kazan za Rakiju, Rakija i Skrinja..."

Sacinovac

POGLEDALA

"...Romi su se cesto u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspjesnija takva skupina doselila se na pocetku 19.vijeka iz Novopazarskog sandzaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanila se u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istocno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoci Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni."
"Ljudi su vrlo radisni, sposobni, stedljivi, postene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi: stanuju u prilicno siromasnim kucama. U toploj sezoni od proljeca do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, zeljeznicom, svake godine traze posao... Vecina njih je pismena i vrlo ljubomorno cuva svoj ciganski jezik."
Nakon Drugog svjetskog rata, kad je Uhlik ponovo dosao na Pogledale, zatekao je pusto selo.
"Zahvaljujuci intervenciji visih muslimanskih svecenika", zapisao je Rade Uhlik, "sprijecen je jos veci pokolj bosanskih Cigana" (iz knjige POVIJEST BOSNE Malkolma Noela).
Pogledala su i danas u Rogatici, samo tamo, vec odavno, zive neki drugi ljudi, na romskoj zemlji, na romskoj nevolji. Romi Bajramovici (porijeklom iz Rogatice) ugledni su majstori u Kaknju(Selo Bare), vjesti u kovanju bakrenog posudja, ali i likova, tako da su poznati diljem svijeta. Jedan od njih, Ramo Bajramovic, izabran je i za akademika Italijanske akademije primjenjenih umjetnosti. U saradnji sa dubrovackim kiparom Marijanom Kockovicem napravili su niz impozantnih statua koje krase privatne kolekcije, galerije i parkove diljem svijeta.

Sele

POLIP-POLIPA

Prva se u medicini koristi za nesto sto izraste na insanu. Da li tako i naselje koje izraste nazvase Polipa neznam, ali jedno je od starih dijelova Rogatice. Tu je cijelo vrijeme koje pamtim bio i Mejtef, a Bogami i kuce uglednijih ljudi. Jedna, koje sada vise nema, bi pretvorena u "zgradu", a druga rusevna ispod nje, zvala se Karahmetova. Lijevo prema Dvorskoj (jos jedno ime za Abecedarij), bi Fetahova kuca. Ova poslednja osta citava poslije onog rata, pa se malo docerala i u nju smijestilo par povratnickih porodica.
Cekajuci da Baza (jos jedno ime) napravi njihovu kucu, neko vrijeme u toj kuci bi moja nana sa svojim evladima. Jedna od rodica moje matere koja je zivjela u Sarajevu, a svoj radni vijek provela u istoimenom klubu, adresirajuci dopisnicu koju je uputila mojoj materi, napisala je
FETAHOVA KUCA OKRECENA U BIJELO.

Zele

POŠTA

Ovaj put nije govor o posti, javnoj ustanovi koja se bavi prijemom i otpremom pisanih posiljki, paketa i novcanim transakcijama, a koja u svom poslu obavlja usluge telefoma i telegrafa.
Postom se u Rogatici, nekad davno, zvao i autobus/kamion koji je saobracao na prvoj prijevoznickoj liniji Rogatica-Mesici. Najprije je to bio kamion pokriven ciradom, sa namjestenim drvenim klupama i prirucnim stepenicama "za uzaci i sici". Polaziste je bilo ispred kuce Zejnila i Muzafera Peste, gdje se nalazila i biletarnica za prodaju karata. Organizacijom prevoza bavilo se bivse preduzece "Transport" koje je u svom voznom parku imalo nekoliko kamiona dobivenih iz reparacijske kvote (ratne odstete) razlicitih marki od "Renoa" do "Dodza". Medju prvim vozacima bili su Rasim Kazic Skoda, Zdravko Bajevic, Omer Soso, Salko Masala, Avdo Piljevic, Redzo Alkovic, Ljupko Markovic...
Posta je "isla" do Mesica i natrag tri puta dnevno, a red voznje se poklapao sa dolaskom i odlaskom putnickih vozova. Mnogo kasnije vozni park se pojacava autobusima "Pionir", "Praga" i "Cepel", a bio je nabavljen jedan dotrajali autobus iz Londona, na sprat, ali posto nije mogao proci na jednom usjeku na Sastavcima tzv. Anstiku, prodat je, a nabavljen autobus sa tapeciranim sjedalima, sa posebnom kabinom za vozaca, takodjer isluzeno londonsko prevozno sredstvo,a ustanovljavaju se i dvije nove linije za Sarajevo (rani i jutarnji autobus) i jedna linija za Focu.
Prava Posta (PTT) izgradjena je odmah poslije rata. Postanski djelatnici bili su mnogo uvazeni u carsiji, od njih su se dobivale ruzne i dobre vijesti, oni su uspostavljali telefonske veze sa nekim dalekim svjetovima, oni su bili ljudi od povjerenja jer novac, upucen nekom u armiju ili dr., bio je siguran i sigurno urucen. Prvi upravnici su bili neki Lucic, Mustafa Ostro, monteri TT linija Huseinaga Salan, Omer Sisic Postar, Suljo Kerla i neki Gojkovic, pismonosa Stanoje Milutinovic, i postanski sluzbenici Murat Muhic, Ahmed Paralovic, Miko Obradovic i telefonistkinja Sevala. Kad bi Stanoje raznosi penzije, on, npr. dodje na Mejdan na Poljunu i da ne bi zalazio po sokacima glasno proziva. "Biba Sehic...", uredno isplati, popije dec rakije pa proziva slijedeceg, pa slijedeca rakija, pa Stanko pijan. Ali mu se nikad nije desilo da ga neko zakine, jal on njega.
Danasnjim generacijama vjerovatno je nezamisliv takav vid komuniciranja, ali tako je bilo

Šele

PRALO

Da je najveca od svih prirodnih ljepota voda u kuci, cuh u jednoj seriji koja se davno prikazivala, a dok i u Rogatici ne bi ove ljepote, moralo se snalaziti na razne nacine.
Sa ulicnih cesmi, koje jedine bjese prikljucene na gradski vodovod, donosila se voda za pice, kuhanje i pranje. Tako se ona za pice donosila u manjim kantama, ibricima i testijama, dok se za ostalo donosilo u vecim kantama. Najveci problem u to doba zenama bi pranje odjece i onog ostalog sto je od platna, jer za to je potrebna veca kolicina vode, pa se tako dugo zadrzao stari nacin pranja na rijekama i potocima. Da bi sve bilo lakse za ovo se pravilo Pralo.
Za one na rijekama pravile su se stepenice kako bi se lakse prislo do vode, a uz obalu od kamena ili drveta bjese nacinjena mjesta gdje bi se platno pralo i moglo spustiti.

Kroz Gracanicu je tekla istoimena rjecica, a njene obale citavim tokom kroz ovo naselje bjese obradjene kamenom, a da niko ne zna kad i ko to uradi. Cista voda Gracanice bi odlicna za pranje, te joj stepenice koje su vodile prema pralima ispresjecase one kamene obale. I svako imade svoje pralo, dok oni cije kuce i imanje nisu bile uz nju, to cinise kod mosta koji je vodio prema Vrbanju. Da to nebi cinili, nekad davno narod ovog rogatickog naselja odluci i odvoji negdje kod Dijanovine potok, koji je vodio kroz gracanicke basce, pa potom kroz tekijske i na kraju se ulijevao u Rakitnicu kod kuce Suvalija (gdje je danas ona zgrada kog Crkvenog Doma). Poslije svako kroz ciju je bascu (vrt) tekao potok uredi njegovo korito i u svakom bi nacinjeno i pralo.
Naravno da su najveca prala bila na Rakitnici, ali mali broj sretnih bi onih cije je imanje uz ovu rogaticku ljepoticu.
Na prala nase stare su odlazile, a osim onog za pranje sa sobom su nosile pratljace, kojima morase mlatiti po platnu kako bi se sto bolje oprale, prije nego bi se nasle na tenefu.
Padinski djelovi Rogatice, osim onih uz Toplik, nemadose pralo te tekne i voda, pretezno iz bunara se i za ovo trosise.
U "novije" doba pratljacu odmjenise "masine" za pranje. Bi to uramljen izrebran metalni dio uz koji se trljalo platno, a u narodu ih prozvase Gorenje Dolenje.
A onda i u rogaticke kuce udje ona prirodna ljepota i rogaticka prala ostadose bez pralja. Podsjecase prolaznike na stari vakat, a onda nestadose, jer betonom obradise obale i Rakitnice i Gracanice i samo po zelji onih upornih na par mjesta nacinise stepenice prema vodi i licise na pralo.

Zele

PRAŠO

Amir Praso bio je dugogodisnji direktor Osnovne skole "Ragib Dzindo" u Rogatici. Dosavsi u Rogaticu ranih pedesetih godina kao nastavnik istorije i geografije, ubrzo je, nakon iznenadne smrti direktora i profesora njemackog jezika Mustafe Dzinica, preuzeo tu odgovornu funkciju. Vrstan predavac, erudita, sposoban, reklo bi se vrhunski organizator, godinama je uspjesno rukovodio skolom koja je, za njegova mandata, uvijek bila u vrhu obrazovnih institucija BiH, a dobitnik je i republicke nagrade za razvoj osnovnog skolstva "Hasan Kikic". Za svog mandata direktor Praso je uspio da podigne dvije nove zgrade sa savremenom opremom, ucionicama i kabinetima, sportskom dvoranom, a ucenici te skole godinama su bili najuspjesniji u nastavnim i vannastavnim takmicenjima u Republici. Skola je kontinuirano razvijala vannastavne aktivnosti pa su se tu ucili mladi telegrafisti, radio amateri, foto amateri, avio-modelari, mladi pjesnici, literate, likovnjaci, glumci, plesaci. Skola je, kao dio svoje tradicije, imala svoj djacki tamburaski orkestar, svoj djacki literarni list, svoju scenu i svoje sportiste. Iako je tesko vezati sve to za jedno ime, u ovom slucaju ne grijesimo. Amir Praso je bio alfa i omega svega. Umio je animirati, okupiti kadar, iznaci sredstva... U i oko skole "Ragib Dzindo" vrtio se gro obrazovnih, kulturnih i sportskih aktivnosti. A iznad svega voljeli smo slusati njegova predavanja iz istorije, koje je on dramatski prenosio na djake da smo uvijek pomisljali da se nalazimo u centru svijeta.

Šele

PRED KINOM

Neznam kako bih naslovio i pod koji ABC... bih stavio ovo kazivanje.Ono sto znam je da je ovo dio zivota mnogih nas.Ni veliko,ni upadljivo. Nit osim sto je u mnogim od nas,prostor ispred kina ni pocemu nije upadljiv. Al kad bi ovaj dio prcati mogao imao bi pricu duzu i vecu od svih.
Sta se tu svasta dogodilo niko ispricati nemoze pa i zbog toga mu naslov nemogu dati.
Kako bioskopske pedstave bjese tih godina atrakcija,il kako to sada kazu u fazonu tako i ovaj dio rogaticke carsije bi sve.Mladzim ono o cemu su mastali,prispjelim za put u stvarnost mjesto za sve a starim ono sto treba drzati pod kontrolom.Eto tako bih najkrace opisao ovaj prostor na kom mongi mnogo prozivise.
Pocinjalo se kuckanjem za kartu i bezecom jal cigarom.Ni zbog nabrojanog
se stvarno bivalo nije vec zbog toga sto je tu sve bilo i ako nisi tu koda te i nama.Mjesto za sastanke onim koji asikovat pocese, il ko Pejdi na onom podzidu uz drvo naslonjen odakle ima pregled na sve a i nikom ne davsi ovo mjesto svoj status na carsiji pokaziva.
Kibic se baco s ovog mjesta na djevojke koje setaju i Boga mole da him odabrani pridze. Znalo se ovdje i ko je jaci,i ko je mirniji. Kog treba izbjegavati a s kim se druziti treba.Sve se ovdje izvagalo i sve se znalo.I kartu za kino kad kupuje znalo se ko je dobija po redu a ko onu koju trazi.A sve zbog toga sto mu se i na ovom dijelu mjesto znalo.Hanako daj mi jednu do prozora.....Volilo se nasaliti po onom s Biletarnice.

Najpopularnije bi ovdje ljeti i u vrijeme korza.Znam one koji su korzirali samo 20 metara navise i toliko nanize od ovog prostora i to samo zato da bi bili vidzeni. Sjecam se Fajca koji je u jednom smjeru isao sa jednom djevojkom a drugom smjeru s drugom. Nista duze od pomenute relacije al bi vazno da ga ovi odavde vide.
Starije nase pripadnice ljepseg pola nekako se ko plasise tuda proci. Dobacivanje bi popularno pa i ono slobodnije i provokativnije. Zbog svega toga crvenili su se obrazi,usne se u osmijeh razvlacile a Boga mi i preko oka se pogled baco.Nije bilo prijatno kad sretnes pogled ignorisanja a i toga podosta bi.
A ono kad moda poce vise kratiti suknje odavde se moglo najbolje sejiriti. Poslije mu uz modu dodase i Hipi Klupu pa i ovaj momenat govori koliko bi vazan dio Rogatice. Neko s onog kamena dze Pejdo volio sjediti i bojom i kistom obiljezi mjesto i vrijeme pa nas sad na portalu podsjeca na mjesto i na vrijeme a i na ono sto ovdje prozivismo.
Koliko god volio i falio moju Gracanicu ovdje sam se drugacije osjecao i ovdje sam najvise uzivao.

Zele

PREPOROD

Preporod nisu samo bile haber novine. Bio je i dobar sporet sa istim nazivom /drva-ugalj/. Made in Cacak YU. I novine i sporet idu pravo zajedno, sa 10m bukovine, za jednu sezonu.

Sacinovac

PRINČEVI

Krajem osamdesetih godina uz FK Mladost pocela se okupljati grupa rogatickih mladica cije su je jezgro izmedju ostalih cinili Šef, rahm. Caje, Fudo Bradarac, rahm. Zop, rahm. Adonis, rahm. Fikret, rahm. Riki, Muhamed Sisic, Cober, Kiza Dobraca i mnogi drugi.
Ta raja se okupljala u Topliku i tu se rodila ideja za osnivanjem navijacke skupine. Na rahm. Cajetovu inicijativu grupa je dobila ime Princevi, jer je rahm. Caje volio Paris Saint-Germain u kojem je tada igrao Safet Susic. U to vrijeme bili su prisutni na svim domacim, a i gostujucim, utakmicama Mladosti. Igraci su ih veoma cesto finansijski podrzavali sa logistikom, kada bi isli na gostovanja.
Kada smo igrali u Brezi, domaci navijaci nisu obracali sta se dogadja na terenu, vec su pratili sta Princevi rade na tribinama. Nisu bili huligani, vec su na sebi svojstven nacin znali napraviti sjajnu atmosferu na tribinama i svojim navijanjem dati veliku podrsku nama igracima. Njihova najdraza i najpopularnija pjesma je bila: ''Princevi, princevi, princevi smo mi, ko ne voli princeve, nek'.......“
Svaki poraz i pobjeda su obiljezavani u Topliku nakon utakmice, bilo proslavom ili tugovanjem. U slucaju pobjede Toplik bi bio prepun raje, a u slucaju poraza raja bi izbjegavala dolaziti u Toplik, jer ne bi bilo mjesta za sjedenje. Svi bi se onako tuzni rasporedili u posebnu ''kiflu'' i tugovali zbog poraza. Tako da sam se i ja osjecao krivim nakon tih poraza, gledajuci njih tako tuzne.
Navijacka grupa Princevi funkcionisala je do same agresije, kada su mnogi njeni clanovi, uzeli aktivno ucesce u odbrani domovine. Nazalost, veliki broj njih danas vise nije medju zivima. Neka je rahmet njihovoj dusi.

Midho/Rogaticani

PRVI GLAS ROGATICE

Ovo je naziv jedne od kulturnih manifestacija, koje su se odrzavale u Rogatici. Smisljena i realizirana ideja o izboru najboljeg pjevaca Rogatice odrzavala se jednom godisnje i u tom periodu bila je jedna od najpopularnijih predstava u Rogatici.
Uz oficijelnog voditelja, Sefika Isakovica Seleta, u programu su redovno ucestvovali clanovi KUD-a SVC Rogatica, grupa glumaca amatera koji su izvodili razne skeceve, clanovi grupe VIS "OLUJA", kome su se u programu prikljucivali i harmonikasi.
Iz grupe amatera glumaca treba pomenuti Bakira Nalbantica Somu, Avdicevic Mustafu Avdagu, Krluc Mustafu Ciku i Hadziahmetovic Hamdu Coju. Clanovi grupe VIS "OLUJA" bili su zaduzeni za izbor kandidata pjevaca na prethodno odrzanim audicijama, a ovu grupu cinili su legendarni izvodjac zabavnih pjesama Sahinpasic Fudo Piksi, Kozic Nego solo gitara, Behlulovic Teufik Tale bubnjevi, Coric Zoran bas gitara, Durmisevic Zijad Zika solo gitara, Behlulovic Muhidin klavijatura. Povremeno u sastavu su svirali i Hasecic Muaz Haz, Kustura Salim Kule bas gitare, Camo Sukrija bubnjevi, Ljoti Ismet bubnjevi, a okusao se i u pjevanju i Holuclic Muberis Muza bas gitara. Za pratnju izvodjaca narodne muzike na harmonici tu su bili Nedim Lihic Nedo, Suljagic Adnan Ado i Alkovic Hamza.
Od ucesnika i pobjednika ovog takmicenja pomenucu Avdicevic Mustafu Avdagu (Omer beze), Skaljic Rusmira Jakog, Lihic Galiba (ovu pobjedu smo zestoko proslavili, a o tome i suhom mesu od medvjeda smo ovdje u redovima stranice pisali), Teskeredzic Amru, Kasima Lemezana, Amru Karisik, dok su kao specijalni gosti zapamceni ostali, Piljevic Izet i "O sole mio", Mesic Muhamed Abeda i neizbjezna "Oj sudbino ja te pitam", Adnan Mrguda i "Ramo, Ramo", Miso Jankovic Belegija sa pjesmama Mise Kovaca ili Sahinpasic Sejo Skegro sa njegovom najdrazom pijesmom "Ti si mi bila u svemu naj naj".
Interesantno je da Braco Dorovic, jedan od onih koji je ostao najvjerniji pjevanju, nikada nije ponio ovaj naslov. Umjesto Prvi Glas Rogatice, ovaj je ostao Prvo Grlo Rogatice. Ni Esad Hadzihasanovic Buljko, koji je cesto ucestvovao, isto tako nikada nije pobjedio. Isto kao i Makas Vahid Dado, koji je vazio za dobrog izvodzaca narodnih pjesama.
Audicije za izbor pjevaca ucesnika bile su voma zanimljive, pa je i dosta posmatraca bilo prisutno dok su trajale. Meni u sjecanju ostao je Osman Hasanagic Sizi, koji je te godine ucestvovao i u samom takmicenju sa pjesmom "Zelena rijeka".
Citava ova manifestacija bila je i uljepsana raznim takmicenjima, kao sto je jedenje sampite, puhanje u kasiku punu brasna da bi se pronaslo sta je na dnu i sl., a tu je bio i kviz znanja u kom su ucestvovale ekipe ili pojedinci.
Kako i zasto se ovako lijepa manifestacija prestala odrzavati nikada nisam dokucio, ali takmicenje pjevaca pod nazivom Prvi Glas Rogatice nikada ne mogu zaboraviti.

Zele

PRVI SEDAM

Vjerovatno sam naslov velikoj vecini Rogaticana ne znaci nista, ali je ipak zasluzio mjesto u rogatickom abecedariju. Kao i svaki gradski bioskop, tako je i onaj rogaticki, imao svoje stalne posjetitelje. Izmedju ostalih, najcesci i najupecatljiviji su bili rahmetli Alija Hodzic i Adnan Mrguda. Rahmetli Alija je sjedio u zadnjem redu, a Ado je obavezno sjedio u prvom. I to prvi red, sedmo sjediste. Ili prvi sedam. Ukoliko bi kojim slucajem neko sjeo na to mjesto, namjerno ili slucajno, projekcija nije mogla poceti. Onda bi rahmetli Adem, morao sici da provjeri u cemu je problem. Problem bi bio rjesavan, tako sto bi uljez prepustio mjesto Adi. Bilo je to nepisano pravilo, prvi sedam je bilo Adino mjesto.

Sejo/Rogaticani

PILANA

1900. godine u Rogatici niče prva pilana za preradu drveta Bećir-age Čapljića.

Kod rogatičana moje generacije, pa i onih starijih, ostala je u uspomeni pilana, ona po nazivu STARA PILANA, koja se nalazila odmah preko puta stadiona „Mladost“.

Nekada davno, bila je to građevina, baraka, duga nekih 30-tak metara i pokrivena crijepom na 'dvije vode' koji je nadkrivao mašine, bolje reći parnu mašinu koja je pokretala gater za rezanje drveta i građe.

Ulaz prema ovom dijelu je bio od drvenog mosta, koji je na samoj rijeci Rakitnici, a glavni ulaz tj. kapija pilane je bila sa glavne ulice, od strane i ćoška nasuprot ulazu na fudbalsko igralište „Mladost“. Pilana je bila ograđena, što drvenim parmacima, što žičanom ogradom.

U pilani su radili radnici Osman Pavica, Nusret Šuvalija i ostali. Posao nije bio nimalo lahak, jer je trebalo sirovo izrezanu građu slagati i sortirati prema dimenzijama za tržište. Onda su se još osim radnih odijela nosile kožne pregače, kecelje i kožne rukavice, a fapovi-šticeri bi sa prikolicama vozi građu. Pilanu je odlikovalo i brdo pilote koje se uvijek dizalo iznad visoke drvene ograde, gledajući sa glavne ulice i bezbrojnih redova složene drvene građe.

PODRUM


U podrumu, na samom ulazu prema AMD radio je dugo godina Boro, koji se brinuo da rogatičane podmiri sa svim vrtsama napitaka, od mineralne, sokova, piva do žestokog alkkoholnog pića. Pordum je pripadao Zemljoradničkoj zadrugi koja se prije nalazila na mjestu gdje se danas, a i prije nalazio ugostiteljski objekat «Ruža».

Do podruma, sa lijeve strane, nalazila se stara jevrejska sinagoga koja je u moje vrijeme bila pretvorena u skladište. O daljoj sudbini ovog objekta nije mi poznato.

Ispred Podruma bi se znali zadržavati 'malo duže' oni koji su bili žedniji poslije napornog rada i posla.

PAJKI

Mincijev brat Ceson je isto kao i on voli cugnuti a to nikad nije propustao kad dobije platu.Ujutru kad bi se probudio falila bi uvijek jedna kolicina novca.Znao je da je to mincijeva rabota ali bi mu to halalio i sutio.Kad je vidio da nema reakcije Minci je ovo poceo raditi kad god bi Ceson pokvasen dosao i nije vise cekao platu.Tada Ceson poce kriti lovu ali dzaba.Gdje god bi sakrio Minci bi nasao i uzeo svoje hise.Dumo Ceson i dumo pa tako dodze i plata.Mano ga,doso kuci al gdje s parama a da Minci ne nadze.Ne znajuci vise gdje on lovu gurnu pod Mincijev jastuk.
Ujutro ga probudi Mincijev glas jer je vise poceo galamiti.Progleda cesom i vidi skroz bijesnog burazera.Upita ga sta mu je i sto je ljut mada je pretpostavio o cemu se radi jer je sve bilo ispreturano.
Na to mu Minci rece damu kaze gdje je sakrio lovu a on obecava da vise nikad nece sam uzeti i kad se Ceson podize i ispod njegovog jastuka izvadi pare Minci poludi.Udarajuci se u glavu izasao je iz kuce i vise nikad nije sam diro Cesonovu lovu.

„PROMETOVA RADNJA“

Na samom raskršću ulica one, koja je vodila od Toplika, izlazeći na glavnu Titovu ulicu, sa lijeve strane, nalazila se 'Prometova radnja' u kojoj bijahu zaposleni a.r. Hajro (Hajraga) Durmišević, Šehka i Zinka Omerović.

To bijaše 'naša' radnja u kojoj su osnovne namirnice kupovali svi koji su tu i u tom dijelu grada stanovali, a bijaše nekako 'taman i na mjestu'. Uvijek 'pri ruci' otvorena vratima i srcem velikih trgovaca, kao što bijahu gore navedeni i kao trgovaci, a prije svega, kao ljudi koji su gledali da pomognu, gdje su mogli, a toga će se sjetiti svi oni koji tada bijahu redovni kupci, a
veresija bijaše ljudska stvar od povjerenja.

Iznad radnje je bilo mjesta sa kojeg bi se za svih važnijih datuma vihorile zastave, od državne, republičke do partijske, baš onako, kako to zakonom bi i predviđeno.

Ulaskom u radnju, cijelom dužinom bijaše veliki sivi pult koji se protezao cijelom radnjom i desno završavao, onako na „L“. Lijevo bijahu jedna vrata koja su vodila u susjednu prostoriju, gdje se nalazio dodatni magacin za robu. Ravno na zidu su bili 'rafovi' u kojima su stajali prehrambeni produkti, od riže i kocke u refuzi do brašna koje se u 'moje doba' zahvatalo velikom lopaticom od nehrđajućeg čelika u kojoj su djeca poput mene, vidjela nešto neobično posebno, kao i staklene posude napunjene sa bombonama na pultu ili naredane jedna na drugu.

U ćošku su bila položena buradi iz kojih je izlazila slavina odakle se točilo ulje. Kupovina ovih produkata bijaše na decilitre i litre, sol i šećer na frtalj, a cigarete na komad. Plaćalo se sa 'bankom' i 'dinarima' koji bijahu aluminijski i od legure, a 'crvene banke' je moguće i danas kupiti kao raritet iz tih 'slavnih vremena', kojih svi bijahu duboko svjesni, osim nas djece, kada nam sve bi svejedno i potaman.


Prof. Hamdo Čamo

"PUTNICKI TRGOVCI"

Ustvari,TRGOVACKI PUTNICI,ali smo ih mi,u Rogatici,zvali "putnicki trgovci",eto,cisto onako da nije ni nalik tadasnjim savremenim izrazima.
Prve trgovacke putnike u Rogatici angazovao je TPR i tadasnji direktor rahm.Mehmed Hajric Mede koji je bio ,bas ono ,trzisno orijentisan jer valjalo je ubijediti kupce diljem Juge da se u Rogatici proizvodi nesto od auto-dijelova,da to ima kvalitet i prihvatljivu cijenu.Zato je Mede odabrao dvojicu brace Smajovica,Adila i Fadila,visokoobrazovane ljude,a uz to i velike smekere i "glumce".Naime,stariji Fadil bio je diplomirani glumac sa zavrsenom Akademijom za scenske umjetnosti.Putnici su radili na procenat,dobro im je islo,ali je dobro bilo i tek stasaloj fabrici.Uz to skolovali su i domaci kadar:Sejo Kazic,Hakija Ajanovic,Midho Aksamija,Meho Sabanic i Fadulah Sahinpasic,a kasnije se toj ekipi,s razlogom,prikljucena i dvojica "Famosovaca" Dostimir Nikolic i Sefkija Saric.Poso s trgovackim putnicima trajao je petnaestak godina,dok posao nije uhodan,i dok TPR,zahvaljujuci njima i agresivnoj reklami,nije izgradio svoje ime.Rahm.Ramiz Lihic bio je cetvrti direktor TPR-a koji je kao vrstan ekonimista i znalac zakljucio da su "putnicki trgovci" zavrsili svoju misiju.
Iskustvo TPR-a kasnije je koristio i Huso Hodzic tadasnji direktor "Roteksa",a kasnije i Konfekcija "Jasna".

Nije posteno a da se ne pomenu i drugi iz ovog zanimanja.Koliko se sjecam ovim poslom se dosta bavio Omer Ajanovic Gobelja i Fadulah Sahinpasic koji su jedan period ovaj posao obavljali za Rotex.

Zele,nabrojao sam samo putnike koji su radili za TPR,pa kako vidis spomenuo sam Fadulaha.U drugim preduzecima nisam spominjao jer se bojim da cu nekog preskociti.Iz tog razloga nisam spomenuo Omera Ajanovica,Simu Lubardu,Smaju u Jasni i vise drugih koje nisam poznavao.Pricom sam ciljao da je TPR(i Mehmed Hajric)bio prvi koji je prihvatio savremeniji,trzisniji nacin razmisljanja sto se u zaostalim provincijama kakva je bila i Rogatica smatralo "nesocijalistickim",da ne upotrijebim tezu rijec,a da su tu praksu prihvatili i drugi("Roteks" i "Jasna")

PRATLJAČA

Alatka za pranje vesa/rucni rad/

PODOBNI

Sjetih se TPR-a i kako su se "podobni"ponasali.Tako na jednom od sastanaka Radnickog Savjeta kog je vodio Makas Avdo i na kom se vodila diskusija za rijec se javio Ismet Vrazalica.U
trenutku kada je predsjednik Avdo Ismetu dao rijec za rijec se javio i direktor Ramiz Lihic.Vidjevsi da je Ramiz zatrazio rijec Ismet rece"Neka Avdo ja se slazem s onim sto ce direktor reci.".
Treba li reci da je u ocima rukovodeceg kadra Ismet bio dobar radnik.

PODVORNIK

Bio i osto uvijek vrijedan, ljut i dobar covjek Ramiz Velic radeci u skoli.