www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: Novembar 14th, 2019, 12:37 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 4 posts ] 
Autor Poruka
 Naslov: Rogatički abecedarij - A
TekstNapisano: Septembar 3rd, 2016, 4:52 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2081
Attachment:
abeda-www.jpg
abeda-www.jpg [ 92.21 KiB | Pogledano 1598 puta. ]


ABEDA

Muhamed Mešić, poznatiji kao Abeda na izvjestan način obilježio je podosta vremena u Rogatici, negdje između šezdesetih i osamdesetih godina. Poznati brico iz još poznatije frizerske familije (otac Galib, majka Nedila i sestra Vesna) svoje vrijeme je obilježio kao vrstan pjevač sevdalinki.

Svjedokom sam bio kad su ljudi u Beranama (Ivangradu), Pljevljima (Taslidži), Prijepolju i Novoj Varoši skidali sakoe i bacali ih, u oduševljenju, u zrak. A Abeda je nizao pjesme: “Oj jeseni tugo moja”, “Platno bijeli Sarajka djevojka”, “Evo ovu gondže ružu”…

Samo jednu sevdalinku nije javno izvodio. Nju je pjevao u Poljunu, pod pendžerom, s dertom, jednoj Nermani, dok su mirisale komšijske bašte džulom i katmerom, a komšinice sa neizbježnom znatiželjom izvirivale iza prozorskih zavjesa i potiho uzdisale.

Jednom je Jovica Petković sa Šerbom tražio talente po Bosni, naišao na Abedu, ali Abeda, ko što dolikuje čaršijskoj raji, odbio ploče i radio snimke: “Ja to pjevam što volim, a naročito kad malo popijem ispod beharli grane.”

Šele

AFERIM

Moze imati hejbet znacenja. Pa tako i ova prica i sjecanje na a.r. Sejdu Krajinu. Covjeka postena, vrijedna i ljuta. Ne znam koja godina bjese dosao Izet Pinjo u Rogaticu da radi kao veterinar. Jedno vrijeme je stanovao kod famelije Krajina na Djurinom brijegu. Ko momak Izet je tutnjo/skito/hodo i vazda kad ga Sejdo pita kako je rodjak ima li sta novo, kako ti je famelija u Sarajevu, a Izet ce odgovoriti dobro su i zdravo, rodjak poselamili su vas. A Sejdo zna da Izet odavno nije bio kod kuce, jer nije imo kad od hodanja, te ce mu Sejdo na to: AFERIM RODJAK (ko veli ne L.......i ). Pa eto sjetih se a. r. Sejde Krajine i Izeta Pinje meni dragih ljudi.

Sacinovac

AJAN

Ako ga ne spominju u sirim bosanskim (i bosnjackim) okvirima kao jednog izuzetnog intelektualca i stvaraoca, onda cemo ga spomenuti na nasem ABC jer je "nase gore list". Midhat Ajanovic Ajan od roda je Ajanovica iz Cadovine, a u svijet poznatih usao je prije tridesetak godina kao autor prvih BiH animiranih filmova, kao novinar, ilustrator i karikaturist iz onih nasih "Nasih dana". Rat ga je, kao mnoge, odveo u Svedsku gdje danas radi kao cijenjeni filmski kriticar, teoreticar, ilustrator. Predaje na Svedskoj visokoj filmskoj skoli i autor je vise udzbenika. Do sada je objavio i pet romana na svedskom jeziku od kojih ovdje spominjemo
"Gadjana" jer je radnju smjestio u Cadovinu i u vrijeme posljednjeg rata. U Bosni se jos niko "nije sjetio" da te romane prevede iako je do sada preveden na pet svjetskih jezika, ali jeste u susjednoj Hrvatskoj, gdje cesto gostuje kao predavac na Akademiji za kazaliste i film. Istovremeno, kao priznat autor vise animiranih filmova, cesto je imenovan u zirije uglednih filmskih festivala od Tokija do Stokholma.
A mozda je i ovo nekom interesantan podatak, on je blizak rodjak nasih Muhameda i Rusmira Pavice i njihovih sestara od kojih sam i cuo pricu o "Nasem Ajanu".

Sele

ALEKSA

Ime je jednog od clanova ugledne, gradjanske, obitelji Kojic. Aleksa Kojic bio je mesar, kobasicar, trgovac i ugostitelj. Njegov otac bio je dobrocinitelj izgradnje pravoslavne crkve u Rogatici, davne 1895., na imanju, i preko puta porodicne kuce Kojica. Pomenuti Aleksa bio je upamcen kod rogaticke mladjarije kao covjek koji je "pola Rogatice" naucio plivati. Dodji on na gradsko kupaliste i sve one posmatrace/neplivace pobacaj u hladnu vodu, a onda se i sam pruci i vadi jednog po jednog. I tako danima...i svi proplivase, odagnavsi strah vidjevsi onako krupnog Aleksu kako pluta na vodi, a ne tone. Aleksa je imao stopedest kila, pod stare dane drzao je gostionu na Musali, imao je sinove Zorana i Dragana i kcerku Ruzu. Zoran je bio vrstan atleticar, prvak BiH na srednjim prugama, strastven lovac, umro je mlad, a drugi sin Dragan (Penda) odselio je u Visegrad i bavio se (uspjesno) automehanicarskim zanatom. Sestra Ruza udala se za mladog tehnicara Dragana Andjelica iz Kraljeva i rodila je dva sina: kosarkasa Tomu i odbojkasa Sinisu. Kazu da nisu bili, u zadnjem ratu, ni nalik na dedu i pradedu. Nadimak Aleksa dobio je jedan Rogaticanin iz carsijske porodice, zbog toga, sto je onako, u mladosti, krsljav i mrsav, zelio da bude ko Aleksa. Zelja mu je ostvarena pa ga danas rijetki njegovi prijatelji zovnu: "Aleksa" i on se, naravno, odazove, prepoznajuci u tom pozivu i dio svog djetinjstva.

Sele

ALIJA

Cesto ime u Bosnjaka, pa i u Rogatici. Legenda kaze da je neki Srbin s Borika dosao zavrsavati posao u Rogatici, pa posto mu nista ne polazise za rukom, pozalio se nekom poznaniku u prvoj birtiji, uz casicu rakije: "Zapucam ja u Rogaticu da prituzim komsiju Rada i podjem do stanice milicije, kad ono tamo komandir (H)Alija, ma necu njemu, krenem ka sekretaru opstine kad i tamo (H)Alija, ama kus name, ja pravac predsjedniku, kad nuto, i tamo (H)Alija. Bem ti i komsiju i tuzbu, krenem ja do skole kad i tamo(H)Alija, ma necu jopet i svratim na kavu kad i tamo(H)Alija. Ma bem ti , osljem Boga, sve moram ici na Sokolac zavrsavat poso."

Komandir stanice milicije Alija Smajlovic, sekretar opstine Alija Golic, predsjednik opstine Alija Aksamija, ucitelj Alija Isakovic, kafedzija Alija (Alaga) Hasecic, a pricu zapamtio i godinama je prica Alija Fejzic. Pored njih u Rogatici su poznate Alije, izmedju ostalih, i Alija Brankovic Lastika, Alija Daidzic Sikirica, Alija Nalbantic, Alija Karic, Alija Hodzic, Alija Hodzic Kaljka, Alija Pesto, Alija Zec, Alija Aksamija, Alija Sehic, Alija Divanovic (veterinar).

Sele

ALIJA HODZIC SECEN

Jedan od nasih rogaticana sa ovim imenom i prezimenom bio je i sin hadzi Secena, Alija Hodzic. Po ocu, svi su ga zvali Alija Secen. Zivio je u Gracanici, u onoj kuci sa desne strane rijeke, u kojoj poslije, do rata bi porodica Ramiza Oprasica. On i zena mu Nedzibhanma imali sinove Muniba, Ramiza, Amira, Salima Cocu i Subhu Tupog. Radio kao trgovac stokom za rogaticku klaonicu, a zanat koji nauci od starog Ibrahimage Dzananovica dobro svjesti. Vidio Ibrahimaga da Alija dobro zna svoj poso i jedne prilike kad je vec bio u penziji sjedne sa njim. Tom prlikom mu preporuci da sve u Rogatici rasproda i da ode u Sarajevo, jer je i njemu zao sto to nije uradio. Najstariji Alijin sin Munib, vec je bio odselio u Brezu i tamo zapoceo ovaj posao, i to uspjesno, pa mu i to bu kao dobar razlog da ode. Od tog dana, pa narednih desetak dana, Alija dumo o ovom prijedlogu. Na kraju odlucio da ga poslusa. Sa cijelom svojom porodicom odseli u Sarajevo i ubrzo u Brezi otvori i klaonicu, a domalo i mesaru u Sarajevu. Posao sve bolje isao i kako koji od sinova odskakao tako zapocinjao svoj posao. Kad godine pritiskose sve prepusti djeci, a on i zena mu obavise i Hadz. Sve vise ova familija posta prepoznatljiva na sarajevskoj carsiji, tako da danas mnogi za njih zna. Alija i Nedzibhanma uzivase u svemu, a u susretima sa rogaticanima nikad nije obisao da ne pomene Ibrahimagu i njegov savjet. Kad mu i Salim obavi hadz domalo starost i bolest savladase ovu ljudeskaru, a samo njegovi rogaticani znaju ko je Alija Secen. Za sve druge on bi Alija Hodzic.

Zele


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogatički abecedarij - A
TekstNapisano: Septembar 3rd, 2016, 5:10 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2081
A D E M

Staro arapsko i u Bosni, među Bošnjacima udomaćeno ime. Meni najdraži Adem, kojega nisam zapamtio, bio je moj rahmetli Amidža, koji je 1941. godine nestao u krvavoj Drini, kao i mnogi Bošnjaci u Foči. . . Zato, ovdje spominjem Ademe kojih je u Rogatici bilo i koji su, svaki na svoj način, obilježili vrijeme u "našemu malom mistu".

VUKAS, jedan od najmlađih u brojnoj familiji Ahmeda i Muhameda Vukasa. Dok su se njegova braća posvetila fudbalu, sviranju i igranju, mlađahni Adem je počeo izučavati zanat obućarski u zanatskoj radnji Hamde Sokolovića, kao što su to prije uradili njegovi amidža i babo kod majstora Ibrahima Sokolovića. Adem je bio revnostan učenik, vješt, pa ga čaršijska raja prozvaše Majstorom. I onda je došao rat, mlad, krhak i neiskusan pun patriotskog naboja prihvatio se oružja, priključio Armiji BiH i poginuo. Ostalo je samo sjećanje na našeg Majstora i uspomena na njegovu odvažnost i hrabrost...

AKŠAMIJA, Adem, iz jednog drugog vremena , vrlo mlad se priključio Skojevskoj omladini u Rogatici, a po okupaciji - partizanima. Imao je sreću da preživi oslobodilački rat i da kao pobjednik, pripadnik komande slavne Šesnaeste muslimanske brigade, oslobodi Sarajevo. Dugo je službovao kao vojni atase u diplomatiji, penzionisan je i cinu pukovnika, a penzinerske dane najradije je provodio u Rogatici družeci se s mladim, dijeleci savjete, a ponekad i primjedbe.

JAŠAREVIĆ, Adem, inžinjer agronomije, rodom iz Međeđe kao prvo zaposlenje dobio je u Planinskom dobru na Borikama. Vrlo obrazovan, strucan, ubrzo je postavljen za direktora u cijem je mandatu Ergela "Borike" doživjela svoje najsvjetlije trenutke još od vremena njenog utemeljitelja - austrougarske uprave. Bio je vrlo omiljen, društven i postovan, kako među seljanima, tako i među gradskom rajom. Službovanje je nastavio u Sarajevu kao osnivač "Agrarijakomerca" koju je kasnije pripojio "Agrariji" kojom je rukovodio Esad Hadžihasanović, da bi iz te integracije, kasnije, nastao mocni UPI sa preko trideset hiljada zaposlenih.

KARIĆ, Adem, bio je jedna dobra ljudina iz Poljuna koga smo mi, kao djeca, upoznali čuvajući krave na Barakama, na onoj livadi iza katoličke crkve. Volio je da ga zovemo KarOvić, naglaseno na ova velika slova. Bio je slogiran, teško se kretao, teško govorio ali je bio simbol za nas, dječurliju. Voljeli smo ga i on nas.

ĆATIĆ, Adem, sav svoj radnik proveo je kao radnik ui kinooperator u gradskom bioskopu, Na http://www.Rogaticani.com sjajnu priču napisao je Armin, Munibov sin, Mehmedović, gdje je, po njemu Adem obiljezio vrijeme njihovog dječačkog stasanja, gdje su učili caroliju filmske trake i magičnu privlačnost filmskog plakata. Adem je stradao u zadnjem ratu od zločinaca vodjenih mržnjom.

ŽUNIĆ, Adem, je jedan od utemeljitelja tekstilne industrije "Rotex", i jedan od njenih prvih direktora. Vrlo predan radu, temeljit, i često neshvacen od provincijskih kadrovika nije ustrajao u svojoj borbi za pravedniju raspodjelu, u toj borbi je i izgorio.

Šele

AERO MODELARI

Posli mi u peti razred Osmogodisnje skolei odmah nas doceka nov predmet:opstetehnicko obrazovanje.I u onako skucenom prostoru stare Gimnazije nezamjenjivi direktor Amir Praso osposobi jednu ucionicu i pretvori je u radionicu gdje su mladji skolarci prakticno mogli vidjeti(i uciti) sve tajne tehnike i fizike.Nastavnik Fuad Muftic,pored redovne nastave iz osnova tehnike,popodne je okupljao znatizeljne u raznorazne sekcije.Tako se rodila ideja da se pocnemo baviti,ni manje ni vise,nego avio-modelarstvom.Izradjivali smo razne jedrilice,pa cak smo i probali s elisnim avionom(motor je bio proivod Fabrike djecijih igracaka Izola).Nase jedrilice,izradjene od lakih materijala mogle su se lansirati sa kakve uzvisice da bi po dva ili tri sata kruzile iznad Kratina.Cak smo probali i sa balonom koji je bio napravljen od lagane hartije,a zagrijavanje smo postigli sa vatom namocenom u benzin,pridrzavali smo ga rucno sve dok ne bi osjetili da je dovoljno "zagrijan" i onda ga lagano pustali sve do prvog naleta vjetra koji bi sve pretvori u plamen.
Jednom prilikom u nasu radionicu upade drirektor Praso i saopsti nam da cemo dobiti vazan zadatak ,a zatim je donio masinu za vrcanje meda koji je "ubran" sa skolske ekonomije.Mi,mladi modelari,i taj smo posao uradili,ali s medom raditi ,a prste ne olizati,nikako nije moguce.Posto smo mi malo vise lizali direktor je procijenio da mu fali nesto meda od ocekivanog i onda je nas avio-modelare nazvao AVIO-MEDARI.
Zbog toga,a i neuspjeha s balonima,okrenemo se izradi malih camaca,takodjer s Izolinim motorima na baterije,e,tu smo imali puno vise uspjeha.Pustimo nase camce na starom kupalistu,navijemo kormilo,i oni prave krugove na opste zadovoljstvo.Valja reci da smo sve dijelove sami izradjivali postujuci zadate uslove dinamike,i bili smo prilicno uspjesni.No,na tome se sve zavrsilo.
Nas dobri nastavnik Fuad Muftic zajedno sa sinom "nestao" je u zadnjem rat,a "avio-medari" su ko zna gdje po svijetu.

Sele

ALKOVICI

Porodica Alkovic postade dio rogatickih porodica, nakon sto je najstariji Redzo dosao iz Sandzaka u Rogaticu. Ozenio se iz familije Delija i zasnovao porodicu.
Redzo je od tada vjecito sa svojim novim sugradjanima, koji ga onako dobrog odmah prihvatise. Jedan je od najstarijih rogatickih sofera, a ja ga drugacije i ne pamtim. Ili za volanom ili dok radi na opravci od nekih od vozila. Nikad slike onih lijepih i velikih OPEL REKORDA koje je imao ne mogu izblijedjeti. Poslije mnogih pokusaja odlucio se za Taxi vozaca. Ljeti bi u Basti sjedio u drustvu kolega, dok je cekao musteriju i u takvim prilikama cesto je pricao o svojim dozivljajima za volanom. Trenutno sad svoje staracke dane provodi u Sarajevu, a po mom saznanju jos uvijek pomalo taxira. Mislim da je najstariji taxi vozac u drzavi, a moja je zelja da ga zdravlje jos puno godina posluzi i ako Bog da, da bar jos jednom sa njim sjednem u taxi.

Prvo musko dijete dobi ime Redzep, a raja mu dade nadimak Ciga. Posebno bi nadaren za fudbal, pa pored njegove dobre naravi i kolegijalnosti mnogi su ga znali. Mnogi jos uvijek pamte njegove sjajne igre, a posebno njegove prodore po krilu. Kad se poslije pobjede veselilo njegov glas se u pjesmi znao isticati i uz onaj njegov vjeciti prelijepi osmijeh jednostavno je plijenio sebi prijatelje. Rano ga stize bolest i od tada samo u rijetkim prilikama na raznim turnirima imadosmo prilike uzivati u njegovoj igri. Preselio je u Gorazdu poslije rata, gdje je izbjegao sa porodicom.

Najmladji Hamza nas svojim sviranjem na harmonici dugo razveseljavao i cinio da nam vrijeme provedeno u Nasem gradu bude sto ljepse. Veoma nadaren za ovaj instrument odlazi na skolovanje, pa tako zavrsava Muzicku akademiju. I pored mnogih ponuda ipak se vraca Rogatici i svojoj familiji gdje pocinje raditi kao nastavnik muzickog. Nastavlja nas zabavljati svojom svirkom, a u posebnim trenutcima svog oca Redzu. Zajedno sa Kuckom imo sam priliku uzivati u tim trenucima. "Kad moj Redzo naspe trodec, ja mu zasviram i jos kad vidim da uziva nema toga cime bi mi platili da ovo ostavim". Ove Hamzine rijeci govore o kakvom covjeku i karakteru je rijec.
I sad Hamza svom Redzi zasvira, samo u Sarajevu, gdje trenutno zivi i radi, a osim onog na sijelu nasi sugradjani ga cesto imaju prilike slusati u Reumalu u Fojnici, gdje je jednostavno nezamijenjiv.

Zele

ALAGA

Cesto bosnjacko ime Alija kod starijih generacija bilo je "ukrasavano" i plemickom titulom pa smo od raznih Alija imali Alibegove,Alage..Prvi Alaga kojeg se sjecam bio je KARIC,imao je kucu u Podljunu,a generacije Rogaticana sjecaju ga se ka "kahvedzije" iz Doma kulture(gdje je bila citaonica sa svim dnevnim novinama na stalcima od trstike i niz casopisa i publikacija,bogata biblioteka i mala "Kahva" gdje se igrao sah i gdje je posluzivao Alaga.Bio je prilicno strog i nama mladjariji nije dozvoljavao ulazak da ne bi remetili mir iako smo mi samo krisom htjeli procitati poneku epizodu stripa koji je izlazio u "Oslobodjenju.".Alagin najstariji sin Ahmed Karic, poznati BiH slikar i likovni pedagog, ljeta je provodio u Rogatici,razapinjao stafelaj na svakom cosku i neumorno slikao na radost nas djecurlije koja mu,zacudo,nije smetala.Alaga je imao i kcerku Sevku(udatu za direktora "Tehnotransa" Ejuba Hasecica),te mladje sinove Sulejmana i Mustafu koji su bili takodjer nadareni za umjetnost,a Mustafa za sport,a koji su,nazalost,rano oboljeli.
Alaga Nalbantic bio je zemljoposjednik i vrstan poljoprivrednik i bastovan.Zivio je u Gracanici.Imao je konje i prikolice(sto je tada bila osnovna poljoprivredna mehanizacija).Kasnija socijalisticka komasacija,okrupnjavanje posjeda ili kako se sve to nije zvalo,ostavila je Alagu bez najplodnijih mukata u Rogatickom polju,a tad je pocelo i propadanje uglednih rogatickih poljoprivrednih proizvodjaca.Alagin sin Muhamed je vidio da od toga "nema nista",prihvatio se zanata,zaposlio u TPR-u kao alatnicar(iako tezi invalid),bio cijenjen,postovan i omiljen kako od rukovodilaca tako i od radnih kolega.
Alaga Nalbantic je pod nikad razjasnjenim okolnostima poginuo u saobracajnoj nesreci.
Alaga Hasecic,jedan fini gospodin s gradskim manirima,citav radni vijek bio je ugostitelj.Kada je za potrebe izgradnje Robne kuce trebalo srusiti njegovu kucu(u kojoj je bila i frizerska zadruga),Alagi je dat plac preko puta i naknada,od cega je on podigao lijep objekat sa uzornom kafanom u prizemlju davsi joj ,mozda, najljepse ime od svih kafana -"BAGREM" .Alaga je uzivao u svom poslu,glancao djezve i bio sretan da gosta usluzi kahvom tako gustom da ni vrabac ne bi propao kad bi na nju stao,kako je imao obicaj reci.Alaga Hasecic nije imao djece pa ga je,nakon smrti,naslijedio brat Omer koji je po tom poslu dosao iz Sarajeva gdje je naucio sve kafansker marifetluke,pa samim tim i kafana " izgubi sjaj i ugled kakav je imala dok je njom upravljao i u tom poslu istinski uzivao,Alaga Hasecic.

Sele

ATOMSKO SKLONISTE

U podrumu zgrade Suda, nekadasnje prostorije Saveza Izvidjaca uspjede dobiti Ole predsjednik Planinarskog Drustva i njegovi clanovi ocistise i osposobise ih za koristenje. Nedugo poslije toga, na jednom druzenju rodi se ideja da se jedna od prostorija preuredi i stvore se uslovi i za primanje gostiju, a ne samo clanova. Muberis Holuclic u ovoj nakani bio najuporniji, pa uz pomoc nekih od clanova, a i moju vlastitu, ova ideja se i realizova. Iako ni izgledom ni inventarom nije privlacna, ipak u ovoj prostoriji se poce iskupljati raja. Jedan od posjetilaca rece da se osjeca kao u atomskom sklonistu, ali i da mu je lijepo. Nije znao da ce oni koji su culi njegove rijeci, upravo po tome, ovo mjesto zvati Atomsko skloniste. Prostorija nikada nije za ovu namjenu registrovana, pa tako nije ni mogla dobiti zvanicno ime, ali ipak ime Atomsko skloniste zazivi na carsiji. Neki iz radoznalosti dolazili da vide i odlazili, dok oni koji su uzivali u drustvu i atmosferi koja je tu vladala, sve cesce dolazise. I meni prijalo drustvo Sajke, Skoljkasa, Macka, Muberisa, Ibrice, Babure, Cike, Dace, Mugeta i mnogih jos, pa mnogo vremena ostavih ovdje. Imasmo gdje, kad je svuda bio fajront, a i ljubitelji dobrih kutaka ponekad uzivase ovdje. Meni ni onda, a ni sada nije bilo jasno, gdje i kako Macak (jedan od domacina, kako smo zvali one koji sluze) uspije sakriti boce napitka, koje su u ovim trenucima bile itekako vazne. Meze???? Ne mogu se sjetiti, jer i nije bilo toliko vazno.

Zele

AVDAGA

Bilo ih je vise u Rogatici,Avdaga Dajdzic predratni trgovac ,a kasnije staklorezac,Avdaga Krlo,pekar i trgovac,Avdaga Lihic,Avdibeg Agic,cinovnik...ali je medju njima najpoznatiji Avdaga(kome to i nije ime,nego nadimak),Mustafa Avdicevic.Zasluge njegove da bude uvrsten u svojevrstan dnevnik rogatickih ljudi i dogadjaja su - jednostavne.Poznat je,popularan,kako medju djecom,tako i medju odraslim,kako nekad,tako i danas - a to traje,evo ,vec cijelih cetrdeset i vise godina.
Sin mesara Izeta Abdicevica(porijeklom iz Pljevalja) i rogaticke hanume Bisere iz ugledne porodice Kazica,nas Mustafa se profilirao,ni po babu,a ni po materri,odlucio je biti zabavljac,usput zavrsivsi automehanicarski zanat.Da je imao vise zelje,malo vise skorojevickog "slifa",a Bogami i instruktora i medijatora,Nele Karajlic bi za njega bio nula...jednostavno, covjek je u sekundi znao snimiti svakog,njegov karakteristican hod,gestikulacije,manire.Super Nadrealista,kad su poznati nadrealisti "ceprkali po lugu".Ali kako to obicno biva on se zadovoljio da nasmijava svoju carsiju,da je uveseljava i svojim sugradjanima zivot,bar na trenutak,ucini laksim.Kako nekad tako i danas.A iznad svega imao je glasovne mogucnosti da bude operski pjevac,da bude sevdalija,roker,zabavnjak,samo da ga je pamcenje malo bolje sluzilo,on je znao prve dvije-tri strofe,melodiju je znao perfektno,a ostalo je islo,ono,la,la,la...Taj njegov dar malo "vuce" na nenu Kazicku,a bogami i na dajdzu Mustafu.
Avdaga je mogao biti glumac,imitator,cirkusant,iluzionista,jedino nije mogao biti ono za sta se skolovao - automehanicar.Motore je ganjao ko niko,iako bez vozacke dozvole,brkove je gladio na osebujan nacin da bi mu i Klerk Gebl pozavidio,bio je sve u carsiji koja je prepoznavala istinske gradjane,i "obicni sarlatan" u ocima skorojevica,partijskih poslusnika,a danas novokomponovane kvazi elite.
I da zakljucim,malo je takvih ljudi koji su radost cinili hiljadama svojih sugradjana a da zato nisu trazli ni dinar naknade.Sva nagrada za njegov trud bila je radost,osmjeh nekog djecaka ili djevojcice,nekog "ukokanog" alkosa,koji se blago osmjehivao na njegove nestasluke zaboravljajuci zbog cega je tog dana pio.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogatički abecedarij - A
TekstNapisano: Septembar 3rd, 2016, 5:17 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2081
ABECEDARIJ

Abecedarij je abecedni popis svih naslova članaka enciklopedičkog djela. Uz abecedarij koristi se i termin abecedar. Abecedarij je osnova za organizaciju rada na enciklopedičkom djelu, pa njegova izrada prethodi radu na člancima. Stoga sadrži i procijenjen opseg članaka uz pojedine natuknice, njihovu pripadajuću struku, te dopunske sadržaje.

Ovo je definicija abecedarija koju sam pronasao pretrazujuci internet, ali se nas abecedarij ipak dosta razlikuje od gore navedene definicije. Rogaticki abecedarij je zbirka kratkih prica o zivotu, ljudima i obicajima u maloj bosanskoj varosici u periodu do pocetka agresije na BiH. A djelimicno se pominju i odredjeni dogadjaji iz perioda same agresije i nakon agresije.
Cilj ovih prica je prisjecanje na neko drugo vrijeme, kada su likovi iz abecedarija davali zivot Rogatici, toj bosanskoj varosici. Vecina njih vise nije medju zivim, a njihovi potomci zive daleko od svoje ocevine. I bas zbog toga, ostace ova pisana rijec, jer su nam jos jedino ostala sjecanja. Imovina je spaljena ili pokradena, a zajedno sa njom i veliki broj fotografija. A i ta sjecanja polako blijede, likovi, imena, nadimci se polako zaboravljaju.
Kroz ove price, oni kojima je Rogatica u srcu, vracaju se u te dane ili se prisjecaju nekih nama dragih i poznatih ljudi.

Do sada su u abecedariju svoje mjesto nasli Nasko, Tale, Hoki, Bugi, Lambo, Šef(ovi), Abeda, Lambo, Šecen, Badza, Šebek, Baja, Pike, Coe, Colaja, Duvel, Frcko, Coto, Macan, Belegija, Žaga, Bektes, Crni, Macak i mnogi drugi. Samo u abecedariju i nigdje vise.
I naci ce se jos mnogo drugih ljudi, koji polako odlaze u zaborav, a nisu to zasluzili. I ne samo ljudi, vec i objekti, obicaji, pa i anegdote.

Za one koji citaju, a iz njima znanih razloga nece ili ne zele da pisu, po ko zna koji put citiracu Mesu Selimovica: "Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis?"


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Rogatički abecedarij - A
TekstNapisano: Septembar 3rd, 2016, 5:19 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2081
Attachment:
rahmetliadem.jpg
rahmetliadem.jpg [ 143.49 KiB | Pogledano 1629 puta. ]


ADEM – Kino (plakata viška)

Ne treba neko biti ni profesor, ni inžinjer, ni doktor, niti ne znam ti šta, da u životu jednog mladog čovjeka ostavi neizbrisivi trag i usadi nešto što će ga pratiti cijeli život. Priča je o čovjeku kojega svi Rogatičani sigurno znaju, barem oni koji su bilo kada otišli u kino. Riječ je o rahmetli Ademu Ćatiću.

Adema sam skoro znao od kada znam za sebe. Uselili smo se u stan iznad kina, ja mislim sedamdeset treće ili četvrte, kad mi je bilo četiri ili pet godina. Rahmetli Teufik Akšamija se preselio u svoju kuću, a mi uselili u njegov stan.

U to vrijeme filmove je prikazivao rahmetli Rifet Čamdžija, Adem je održavao kino, a teta Hanka prodavala karte. Rifeta pamtim kao blagog, uvijek nasmijanog čovjeka. Volio je fotografisati. Skoro sve slike koje sam imao iz tog vremena, imao sam zahvaljujući njemu. No kako to u životu obično biva, dobrim ljudima se dešavaju ružne stvari. Rifet ubrzo oboli od bubrega. Jedno vrijeme je išao na dijalizu u Foču ja mislim. Nedugo poslije toga izgubi borbu sa tom opakom bolešću.

Nakon toga, Adem je preuzeo prikazivanje filmova. Često sam mu i ja pomagao mada Adem nije volio da mu se neko petlja u posao, jer je bio jako pedantan. Vrata prostorije iz koje su se prikazivali filmovi su bili odmah do naših kućnih vrata. Meni je kao djetetu bilo jako zanimljivo da se vrtim oko aparata za projekciju i posmatram kako filmska traka putuje sa jednog kotura na drugi prolazeći kroz nekoliko nazubljenih valjaka uz karakterističan zvuk. Aparatura za prikazivanje filmova je bila poprilično stara pa se često dešavalo da film u toku predstave pukne uz burno negodovanje publike. Kasnije su te aparature zamjenjene novim, isto tako češke proizvodnje, ali dosta modernijim.

Svakog drugog dana, Adem je išao u poštu da pošalje stari, a podigne novi film. Filmovi su dolazili u nekim sivim paketima sa opkovanim ćoškovima. Unutra su bile okrugle limene kutije, a u njima filmska traka ili jedan čin. Obično su filmovi imali šest do osam činova u zavisnosti o dužini trajanja, tako da su za jedan film bile potrebne dvije takve kutije, jer je u svaku moglo stati najviše četiri čina. Onda bi se film premotavao na veće koture, a usput bi se pregledao da nema nekih oštećenja.

Ukoliko bi film bio oštećen, morao bi se prerezati, oštećeni dio izbaciti i onda zalijepiti u jednom posebnom kalupu. Film bi se lijepio acetonom. E to je dio posla koji sam ja volio raditi, mada uvijek pod Ademovim budnim okom. Tu se nema šta zajebati, ali je Adem uvijek volio da provjeri jesam li to dobro uradio.

Plakate za filmove su dolazile posebno. Uvijek sam molio Adema da mi ostavi jednu plakatu, jer sam ih skupljao. Moja prva plakata je bila Let iznad kukavičjeg gnijezda. Mislim da je to bio film iz sedamdeset pete. Ponekad bi došle samo dvije velike plakate koje je Adem morao poslati dalje, tako da bih ja ostao uskraćen za veliku, ali bih onda zalapio neku malu koje su pokazivale neke inserte iz tog filma.

I kasnije kada sam malo poodrastao dosta sam vremena provodio sa Ademom. Obično prije škole ponekad bih mu pomogao da pomete kino. Bilo mi nešto mrsko da mete sam. Subotom i nedjeljom bi doveo svoju raju pa bi čistili. Adem bi nas sviju kasnije pustio da džaba gledamo film. Skoro sav otpad iz kina su bile oljupine od košpica koje je raja nemilosrdno tamanila. Skoro negdje čitam kako su košpice od tikve dobre za prostatu, pa nešto kontam ako je samo deseti dio toga tačno, mi Rogatičani ne bi trebali imati problema s tim jer smo svih tih godina bili podvrgnuti masovnoj terapiji Mikija košpicara.

Jednom smo, čisteći tako, našli neke bonove za topli obrok. Nekome ispali. Nismo znali šta ćemo sa njima pa ih odnesemo Fići naletu. On onda pokupi nas svu malu raju ispod zgrade i odvede u expres restoran ispod hotela na grah i šampite.

U to vrijeme gledao sam skoro svaki film koji je dolazio u kino. Najveći utisak na mene u tom periodu je ostavio film Lovac na jelene. I dan danas ga mogu stalno pogledati, jer me uvijek vrati u to vrijeme kad sam ga gledao prvi put. Bila je nedjelja 1978-e i predstava je bila u 12 sati popodne. Pored tog filma sjećam se i filma Bidai ili Rastanak. Bio je neki tužni indijski film i raja je plakala naglas tokom cijele predstave.

Tih godina najpopularnija glumica, barem za moju generaciju, a mislim i malo stariju, je bila Sylvija Kristel sa svojom ulogom u filmu Emmanuelle. Njeni glumački kvaliteti su bili neupitni i upravo zbog toga smo mi svi sa sa nestrpljenjem čekali svaki novi nastavak Emmanuelle. Ona je ostavila neizbrisiv trag u svima nama i usadila nam tu bezrezervnu ljubav prema sedmoj umjetnosti.

U moje vrijeme, neprikosnoveni vladar sjedišta u prvom redu sa brojem sedam je bio Adnan Mrguda Nanda. To je bilo nepisano pravilo koje je raja bezuslovno poštovala. Jedino u zimskim mjesecima bi mijenjao mjesto za sjedište sa brojem šest. Razlog je bio taj što mu je šaraf kojim je broj sedam bio pričvršćen za stolicu izvlačio žicu na džemperu, koji mu je po njegovim riječima poslala tetka iz Pariza, pa ga je ljubomorno čuvao.

Sjedište na broju šest je bilo sigurno, jer je neko bio odvalio broj. Kad bi došlo do prekida filma Adnan bi u znak protesta kao oparen skočio iz sjedišta, napravio jedan krug i ponovo bi se vratio na mjesto. U sali je bilo strogo zabranjeno pušenje. Uvijek bi se našao neki frajer koji bi pokušao krišom zapaliti cigaru, ne znajući da Adem odozgo vidi dim kroz zrake projektora. Ubrzo bi se Adem kao nindža stvorio iza njega ufatio ga za kragnu i prestupnik bi se i ne znajući šta ga je snašlo na brzinu bio izveden iz sale napolje u mrak pored baba Kosine ograde.

Usput bi dobio i zabranu dolaska u kino, što je u vrijeme kada nije bilo videorekordera i samo dva kanala na TV bila poprilično surova kazna. Baba Kosa je opet bila posebna priča. Nikada se nije pomirila s tim da joj je država oduzela zemlju da bi napravili kino (tj. produžila zgradu da bi napravili svlačionice). Svoje nezadovoljstvo tom odlukom je izražavala na taj način što bi ponekad raju koja je izlazila iz kina posipala vodom sa njene verande.

Adem se trudio da održava kino besprijekorno, koliko su tadašnje mogućnosti dozvoljavale. Dolazio bi rano ujutro, a odlazio kući poslije večernje predstave. Kada bi pravio pauzu, ja bih nam iznio kafu pa bi ponekad bacilli tavle. Nije se nikada ljutio kad bi gubio, niti je volio zajebavati kad bi dobijao za razliku od mene.

Mislim da je kino ostavilo poseban trag u nama svima, jer se svi sjećamo neke dogodovštine u i oko kina. Ja sam imao posebnu privilegiju, zahvaljujući Ademu, da sve to pogledam i iza scene i da direktno sa kućnog praga zakoračim u svijet filma i da doživim na neki drugi način.

U ovum ratu zlikovci ubiše Adema negdje kod Kovanja. Ne mogu da se sjetim našeg posljednjeg susreta. Volio bih da sam imao šansu da mu se zahvalim za sve sretne dane moga djetinjstva i rane mladosti koje sam proveo velikim dijelom zahvaljujući i njemu. Ali opet nešto kontam da dobri ljudi ne očekuju zahvalnost, jer je njima to nešto normalno, a Adem je bio dobar čovjek. Ja to znam.

Ljetos sam bio u Rogatici. Samo sam se provezao pored kina. Nisam se uopšte zaustavio da pogledam. Neke uspomene ne treba dirati. A i jebalo ih kino bez Adema.

Ipak mi kroz glavu prođoše dvije scene.

Scena prva:
Lijepa ljetna veče. Plato kina oživi oko sedam sati kad teta Hanka počne da prodaje karte. Adnan je tu prvi da pokupuje cijeli prvi red za manju raju, koja mu je dala pare. Ispod kestenja raja sjedi i čeka početak filma, a iz bašte se čuje muzika.

Scena druga:
Jutro. Adem ide preko platoa i nosi pakete sa filmovima. U ustima mu cigara sa filterom izgriženim do bola, tako da mi nije jasno kako dim ikako prolazi kroz njega. Ja ga sretnem i dok spušta pakete da se pozdravi sa mnom, ja ono svoje uobičajeno “Šta ima ba Ademe care? Hoće li biti plakata viška?“

Skoro sam ponovo gledao film Lovac na jelene. Odlični glumci, dobar scenario. I opet, kao i svaki put, taj film me oduševi i vrati u mislima u davnu 1978-u godinu kada sam ga gledao prvi put. Tako mi se ponekad čini da je i Rogatica bio strašno dobar film, jedna neponovljiva priča sa odličnim glumcima od kojih je svaki dao svoj maksimum da bi se i mlađe generacije rado sjećale i prepričavale priču o rogatičkoj čaršiji s kraja jednog vijeka. Kao i većina priča iz Ademovih filmova, ni ova nije imala happy ending.

Armin


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 4 posts ] 

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 2 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group