www.rogaticani.com

Ma vidi se da i ma coka iz Gracanice ha umije ovako.Iako je mlada eto iz njene poruke naucih da se moze biti sretan i kada to ne znas a poklapa se i sa onom starom da insan nikada ne zna gdje zaradi sevap a i grijeh.

FUAD MUFTIC

Ako je iko obiljezio narastanje mnogobrojnih generacija mladih Rogaticana,a koji su zavoljeli prakticni rad,bio je to nastavnik opstetehnickog obrazovanja(tako se tad to zvalo) rahmetli Fuad Muftic.Govorim iz licnog sjecanja...u nevelikoj radionici on nas je ucio svemu,ama bas svemu,onom prakticnom sto nam treba i dan danas u zivotu.Mi,tadasnji,njegovi djaci,naucili smo(pazite;imali smo po jedanaest-dvanaest godina) kako se obradjuje drvo,metal,kako se pravi tehnoloski crtez,kako se letuje,zakivaju nitne...pa smo,poslije casova,pravili modele letjelica,jedrilica i balona,modele camaca koji su istinski plovili po nasoj Rakitnici,usput,obavljali smo i korisne poslove - proivodili smo laku ambalazu za komsijski "Sjemec".
I danas,pedest i vise godina poslije,kad nesto tehnicki ispravno uradim:zamijenim sijalicu,osigurac,odvrnem neki zavrtanj,postavim stalak,otklonim neki sitni kvar na elektro aparatu - ukucani se cude,kako to znam.Pa eto,ja sam isao u skolu gdje se ucilo.Pitaju,kad? Pa u osnovnoj.I oni su prosli istu skolu,ali nisu imali nastavnike kakve sam ja imao:Trkmana,Prasu,Fuada,Rasu Djuraskovica,Husu Konjhodzica...
Vrhunac naseg "druzenja" s nasim nastavnikom Fuadom bilo je kad smo na Berhamovini pustali nase modele jedrilica koje su dugo kruzile po vedrom nebu nase Rogatice,ili balona koje je podizao topli zrak proizveden od vate natopljene benzinom...
Rahmetli Fuad je ostao predan svom prosvjetiteljskom pozivu,mada je mogao u svemu biti uspjesan,u privatnom obrtu,preduzetnistvu.Dugo godina dijelio sam kancelariju sa njegovom suprugom Behijom,rodjenom Hadzihasanovic,a da nikad,ama bas nikad nismo se krivo pogledali.I jos jedna Ljubica od plemenitih Rackovica s kojom i dana dans razmjenjujem ova elektronska srca,a ona s Behijom i isjrena prijateljstva.
Sudbina je htjela da sam se naslusao prica Behijinih o Samiru,sinu,talentovanom i vrijednom,o maloj Jasni...
I onda je,koji put to vec govorim,dosao prokleti rat.Fuad i Samir su nestali,kako se to,danas uobicajeno voli reci,Behija i mala Jasna izbjegli su u Sarajevo.Malu Jasnu sreo sam prije desetak godina u Podacama sa rahm.tetkom Hedijom.Jedino sto sam uspio reci bilo je:,mogo mi pozdravi mamu.
Zivot se neda.Jasna je diplomirala na stomatoloskom fakultetu,ima i vlastitu ordinaciju.Amidza Hakija napisao je knjigu o Rogatici,tetak Dervis je skoncao u "zivom zidu",dajdza Safet takodjer,nestao,tetak Ismet ubijen,teka Hedija umrla uSarajevu.i tako redom...
Ako treba reci cu:bili su meta.Ugledni,uspjesni.Ali necemo dalje,ovo je samo sjecanje na nase nastavnike koji su nas ucili,i naucili kako se zivi.

UCITELJICA MIRA
Pojam s kojim se covjek prvi put,ozbiljno,suocava u zivotu.Davno sam posao u skolu,ali svoje uciteljice pamtim ko najrodjeniju familiju,one,pored roditelja ,sto je normalno,ostaju trajni spomenici naseg djetinjstva i odrastanja.Pedesetcetvrte sam posao u skolu,spreman ,sto bi se reklo,naucio slova,naucio citati,jer:da se ne obrukam,ne ja,nego da ne obrukam familiju.Moja prva uciteljica je bila Lela Cavarkapa supruga Zdravkova koji je tada bio upravnitelj skole...ali nije dugo,odselili su u Sarajevo gdje su napravili zavidnu prosvjetiteljsku karijeru.Zamijenila je Mira Pavic.Bila je blaga osoba,kao majka,i tiho nas je uvodila u svijet slova i brojki,kosih i uspravnih linija,tankih i debelih...Bilo je to vrijeme opste oskudice pa smo po troje-cetvoro sjedili u drvenim skemlijama i ispisivali nevjestim rukama,po tablicama za koje je bio okacen komad sundjera, kredama i "pisaljkama" prve znakove pismenosti,jer se stedio papir,sveske,a olovke smo dobivali po komad od dva-tri centimetra,nasadjivali na stilo,i njima smo pisali domace zadatke.Bilo nas je preko pedeset u jednoj ucionici koja je bila premazana preradjenim uljem,gdje je bilo zagusljivo,ali nam je bilo lijepo jer nas je nasa uciteljica uvodila u neki novi,nepoznat svijet.Za cetiri godine provedene u onoj duretnoj austrougarskoj zgradi odrastali smo brze nego sto je to nama izgledalo.Novi upravitelji Drago Jovicic i Milorad Kozic aktivno su pripomagali,oskudnim sredstvima, da izgradimo vlastiti svijet...tako smo naucili da od starog novinskog papira i uz pomoc kalupa,sake gipsa i vode proizvodimo maske koje cemo nositi na Maskenbalu za Novu godinu,pripremali smo male igrokaze za roditelje,bili smo mali pjesnici,glumci,autori...Ne treba zaboraviti i Bejtu koja je bila skolska cistacica koja nas je ucila redu i gadjala mokrim krpama ako ne bi obrisali obucu,ni podvornika Vlajka koji je ogromnim bronzanim zvonom oznacavao pocetak i kraj casa,ni skolsku "kuhinju" gdje smo za veliki odmor dobivali solju nekakvog napitka na bazi mlijeka i kakaoa,i krisku hljeba namazanu margarinom.
Uciteljica Mira je bila brizna,ko majka,kad bi dodji djaci-pjesaci iz okolnih sela u hladnim zimskim jutrima,dozoljavala im je da se skupe oko furune koju je podvornik Vlajko,predhodno,zalozio.
Nasa uciteljica Mira bolovala je od epilepsije,pa se znalo desiti da je napad spopadne na sred casa,mi isprepadani,bacali smo nase kaputice na nju i bjezali vani trazeci pomoc.
I tako,kad smo posli na "vise skole" u onu zutu zgradu na Garibovcu gdje je vec stajala spomen ploca na njenog djaka,narodnog heroja Ragiba Dzindu,vise nije bilo uciteljica nego su nas docekali nastavnici,svaki za svoj predmet.Medju njima i Mirko Pajcic,Pancevac,koji nas je naucio notama,oformio orkestar,naucio da slusamo Sopena,Betovena,ali i napolitanske kancone,ruske romanse,sevdalinke i starogradske pjesme.Ozenio je nasu uciteljicu Miru,odselili su,ne znamo kamo,ali nisu izasli iz sjecanja,mozda u bajku iz koje,svih ovih godina,nisu ni izlazili.

NASTAVNIK HUSO

Bili smo peti razred,pocelo kao niza realna gimnazija kratko i onda - osmogodisnja skola.Bi nam drago jer:nije se morala polagati mala matura kojom su nas stariji sistematski prepadali.Hemiju i biologiju predavao je Husein Konjhodzic,medju nama zvan nastavnik Huso,Ljubusak,otkud,nije nam bilo znano.Bio je blag i sto se kaze "naravan" covjek.Biologiju smo voljeli jer ju je volio i nas nastavnik,a hemiju,one dosadne formule,dvovalelntne i jednovalentne elemente,katione i anione,Medeljejev sistem i ostalo smatrali smo necim sto je daleko od nas i sto nam nikad,poslije skole,nece trebati.Nastavnik je to znao i nije se bas trudio da nas natjera na tu neprirodnu ljubav.Ali biologija,e,to je nesto sto vidimo svuda oko nas,kad bosonogi trckaramo po proljetnim bastama,kad beremo lubicice i visibabe ili ganjamo patke i caplje po barama Pticijaka na njihovom povratku iz toplih krajeva...
Interesovanje za botaniku pocinjalo je s prvim danima proljeca...u saradnji s nastavnikom Husom cupali smo,zajedno s korjenom,prve proljetne biljke:visibabe,jaglice.ljubicice,sukundjede(sase),papreati i mahovine,ociscene presovali u starim knjigama,podmetni pod seciju ili seharu,a onda onako suhe i tanke,lijepi u herbarij,ispisi datume,narodna imena i latinske nazive uvezi medju kartonske korice,predaj nastavniku na ocjenu i ostavi za uspomenu.U narednom razredu ucili smo zoologiju,hvatali smo punoglavce po barama,lovili ribice i zabe,gustere i bjelouske a sve za skolski akvarijum i terarijum.Slijedece godine nastavnik nam je donio gipsani kostur covjeka te smo ucili i prstima pokazivali svaku ljudsku kost sve dok jednom,jedan hasarijast djak nije donio pravu ljudsku lobanju kakvih se moglo naci u vododerinama i potocima od cega nas je nas nastavnik oducio,prekorio.Shvatili smo da su to bili ljudi,mozda i djeca kao i mi i vise nismo remetili njihov mir.
Jedan nas jaran iz petog razreda bio je bjelokos pa ga je nastavnik Huso,onako u sali da nas relaksira ,upitao:"A od cega si ti tako bijel?" - "A od sikiracije,moj nastavnice".Svi se nasmijasmo ,a nas kolega dobi ime Sikiracija s kojim je zivio sve do smrti.Drugi put,jedan ucenik koji je imao obicaj zakasniti,banu na pola casa.Pita ga nastavnik:"Zasto ti kasnis?" - "Ma.druze nastavnice,kod nas je starinski sa(h)at,a on je malo spor!".I on dobi nadimak Starinski,ali ne znam,iz kog razloga, svi to zaboravise,samo su ga rijetki pod stare dane tako zvali.
Bilo kako bilo ostala su sjecanja,na biologiju,na nastavnika Husu i njegovu ljubav s kojom nas je uvodio u tajne prirode i zivota,herbari koji su cuvani kao kakve relikvije nestali su u vihoru rata i pljacke,mozda je na zgaristima prezivio kakav list i osusene latice ljubicice(violaceae) s datumom iz marta godine 1959.kad smo ucili pjevati Listovu:"Gdje je onaj cvjetak zuti..."A,mozda,ni caplje vise ne slijecu po barama Pticijaka na povratku iz nekih toplih zemalja,mozda...jer nema bosonogih derana da ih vikom razgone na nova,daleka putovanja.

MILORAD KOZIC
Dragog ucitelja i jedno vrijeme upravitelja iz osnovne skole,Milorad Kozica,sjecam se sa posebnim postovanjem.Ne znam ga kao ucitelja,nikada nije zavirio u ucionicu gdje smo se nas, pedeset i vise, gurali da naucimo prva slova,ali ga znam jer je uvijek bio tu.On je pokretao aktivnosti nas mladih klinaca zajedno s uciteljicama Mirom Pavic i Mersidom Barakovic,sa uciteljom Fadilom Hadziahmetovicem i tek pristiglim Kasimom Kokotom i Asimom Aksamijom...Nasa skola je bujala od vannastavnih aktivnosti,osnovali smo pozoriste lutaka,imali smo djacku organiozaciju Crvenog krsta,imali smo hor,dramsku sekciju,i sve smo sami,uz pomoc nasih ucitelja,radili.Sjecam se da je meni u trecem osnovne "povjereno" da uradim scenografiju za lutkarsku predstavu "Suma striborova".Dala mi uciteljica neke boje u prahu,vode,neke ohrndane cetke,neke kartone,i oslikale su se kulise.Svojerucno smo izradili lutke,kostime,zastore,a glumci smo bili mi:Vera,Mira,Rifet,Rato...Davali smo i male dramske komade u prepunoj sali Kina,likovno smo obradjivali glinu,crtali grijacima po sperploci,izradjivali novogodisnje kostime.Sve to nije bilo moguce bez nadzora Milorada Kozica,uciteljica i ucitelja...A za Novu godinu,drug Milorad je oblacio neku bundu,pravio bradu od pamuka,nosio ranac i glumio Djeda Mraza.Takav je ostao i onda,kada smo mi vec punoljetni pravilui "Rogaticka ljeta",uvijek je bio u prvom redu i od cijeg smo pogleda i osmjeha najvise ocekivali.
Ucitelja Milorada vise pamtim kada smo okoncali skole i kada je ucitelj otisao u penziju.Znali smo satima sjediti u penzinerskoj kafani,listati dnevne novine,srkati kafu...i tad nas je ucio,ako bi ko od prisutnih "izletio" s pogresnim izgovorom blago ga je prekorio,a ne daj Boze ako je pogrijesio padez.I onda se razvezi prica o Branku Copicu,Djuri Jaksicu,Skenderu Kulenovicu.Bio je i ostao ucitelj,i kad je bio aktivan,i kad je bio penzioner,Kasnije je bilo zadovoljstvo tabiriti i analizirati novinske clanke i reportaze koje smi iscitavali u "Oslobodjenju",NIN-u,"Piolitici" . Predraga Milojevica(koga se nas ucitelj sjecao jos iz predratne "Politike")Juga Grizelja,Tihomira Lesica,Zuke Dzmhura...
Sin jedinac Nego danas s porodicom zivi u Svedskoj.Milorad i njegova Dara umrli su poslije ovoga rata i sahranjeni u rodnoj Rogatici.Nego je bio aktivan ucesnik svih tih nasih amaterskih igrokaza i pokusaja koji je najvise "dobacio".Danas,u hladnoj Svedskoj, svojoj jani,djeci i unucima,u rijetkim casovima ,svira tople akorde Spanije,Sevilje i Granade.

TRI ROGATICKA DIREKTORA Na groblju Sehovina,gdje su mi ukopani rahmetni roditelji,prije dvadesetak i vise godina otkrio sam,zaraslog u travu i mahovinu,stamen muski nisan prelijepo izradjen od poznate sarajevske hrese.Na njemu je latinicom pisalo:Murat Sinanagic,direktor gradjanske skole,gaodinu rodjenja i smrti sam zaboravio,ali je to svakako bilo prije drugog svjetskog rata i napomena da "svom neprezaljenom drugu nisane podize Artur".Gonjen zavicajnom znatizeljom htio sam saznati o kome se radi.Put me je vodio nezaobilaznom Munibu Hasanagicu,koji je sve,ama bas sve znao o Rogatici.On je znao ko je bio Murat Sinanagic,znao je da je imao dva sina koji su s majkom otselili iz Rogatice,ali mu je Artur nepoznanica.Medjutim za moju znatizelju to je bilo malo.Ali drugih izvora nije bilo.I opet slucajnost.Ispricao sam to svom prijatelju Rahm.Husniji Avdicu kao rijetku zanimljivost iz gradjanskog zivota Rogatice,a na moje veliko iznenadjenje Husnija je rekao:"Znam Muratove sinove,oni su danas u Brckom,ugledni ljudi sa akademskom karijerom." Rahmetli Husnija,Bilecanin po porijeklu,ali odrastao,skolovao se i radio u Brckom bio je pouzdan svjedok.Padali su dogovri da se s njima stupi u kontakt,a onda je dosla l992.i sve je otislo do vraga.Znam da su braca Sinanagici izbjegli iz Brckog,da su radili na Tuzlanskom univerzitetu,i da su se,cini mi ,se vratili u svoj grad.
Jos jedaon direktor Nize realne gimnazije ostao je vjecno u Rogatici.Prof.Mustafa Dzinic prerano je preminuo na Novu godinu 31.12.1954.Ukopan je na Partizanskom groblju i sugradjani su mu napravili dostojan spomenik.I rahm.Dzinic imao je dvoje djece,sina Murisa koji je samnom isao u prvi razred,i mladju sestru Jasminku.Poslije oceve smrti s majkom su se vratili u rodnu Modricu.Do pred sami rat Jasminka je radila kao nastavnica njemackog jezika,a Muris je zavrsio elektrotehniku.Prezivjeli su rat,ali ne znam da li su se vratili u svoju Modricu.Do l992.godine odrzavali su zive veze sa rodnom Rogaticom koju su cesto posjecivali.
Svakako u ovu pricu spada i legendarni direktor rahm.Amir Praso,koji je zamijenio Dzinica,ali koji takodjer nije bio rodjeni Rogaticanin,iako je po svemu bio pravi Rgaticanin,jedan od najboljih.Skola kojom je on godinama upravljao bila je uvijek u vrhu u BiH,a njen direktor okicen brojnim nagradama za svoj pregalacki prosvjetno - pedagoski rad.Rahm.Praso je docekao penziju.Ne sjecam se tacno godine smrti,a sahranjen je na groblju Zahrid.
Ove tri kratke crtice stavio sam u "hodoljublja" na zavicajnom portalu gdje ozivljavamo svoja sjecanja http://www.rogaticani.com smatrajuci hodojlublje nesto sire nego sto mu samo ime kaze.Ima hoda osim pjesacenja,hoda po mukama,hoda po sjecanjima,a moze se hodoljubiti i uspomeni na tri znacajna covjeka iz nase Rogatice.

SEJDALIBEG Rogaticani iz Podljuna znaju gdje je bila njegova skromna kuca u kojoj je zivio sa svojom drugom zenom.Ispod njegovih prozora bio je nisan,kao krajputas,u njegovoj basti.Rahmetli Sejdalibeg Brankovic je bio istinski rogaticki bekrija.Pricao je jedanput,meni i M.C.koji mu je blizak rodjak,a koji ga je pred smrt cesto obilazio,kako ge je,prije onoga rata,njegov babo,na samrti,zamolio da mu donese flasu vode bunarske,sa Ljuna.Sejdalibeg,hasarijast kakav je bio,a mrzeci ga da se pentra na Ljun,ode na Mejtas i sa izvora Kadinovac, ispod Hafiz-kadijine kuce(Ajanovica) naspe vodu,malo oturise da napravi vremenski odmak i kobajagi umoran,oznojen donese babi.Babo srkne i zausti:"Ah,Kadinovac".Sejdu ubije stid tako da od tada vise nikad babu nije slagao.A onda dosla ratna l945.i Sejdalibeg ispod svojih prozora pio i mezetio sa Ragibom Capljicem,zemljoposjednikom i industrijalcom,velikim zupanom Tuzle i bliskim Poglavnikovim saradnikom.Naletili saveznicki avioni da bombarduju njemacku kolonu u povlacenju(kojom je komandovao gen.Ler)a koju su prethodno desetkovali borci l6.Muslimanske brigade u Stupnom Dolu.Sejdalija je zapomagao da se sklone,a Ragib Capljic mu odgovorio da se od sudbine ne moze pobjeci,i poginuo od gelera avionske bombe.Ukopan je na mjestu gdje je poginuo.A Sejdalibeg,jedan izuzetan kozer i sarmer, jos je cetrdeset godina pijuckao i bjegao "od sudbine".Njegovim posljednjim satima prisustvovali smo M.C., ja i dr.S.A.Izdahnuo je lahko kao ptica,na nacin kako je i zivio.Ispod njegovih prozora,u koprivi,ostalo je sijaset ispijenih sisa.Neka se Bog smiluje njegovoj plemenitoj dusi.

FRIZERSKI SALON "DM"

Onomad,prije jednu godinu,onako usput pogledah neki video iz Haga sa sudjenja Radovanu Karadzicu gdje on drvi o svojoj multieticnosti pa kao primjer navodi,eto,da se godinama sisao u ulici Kosevo 28 kod Muhameda Dedajica,a s kojim je,usput,bio i prijatelj.
I sjetih se ja da je samnom isao u osnovnu skolu u Rogatici Muhamed Dedajic,sjetih se i da je ucio zanat u kosevskoj ulici gdje je,vjerovatno,postao i gazda,sjetih se da je nas studentariju znao ponekad i dzaba osisati.Zivot je,medjutim,krenuo drugim tokovima,pa sam svog skolskog druga odavno bio zaboravio,sve dok ga ne spomenu...Dabic Karadzic.
Pa se prihvatim Googla,pretrazim sve,ima Muhamedovog salon u registrima i turistickim vodicima,ima ga i u nekim tekstovima gdje ga pojedine javne licnosti spominju kao "omiljenog frizera",ali slike - nigdje.
Stoga,ako kakav rogaticki Sarajlija slucajno tom stazom prolazi,a blizu je legendarne kafane "Kosevo" neka navrati,upita se za junacko zdravlje i izruci mu pozdrave od skolskog druga iz tudjine.
Proslo i godina,moj FB prijatelj Mugdim Galijasevic,poznati sarajevski novinar i pisac,objavi neku crticu sa setnje gradom i kako je navratio u brijacnicu kod prijatelja Muhameda.Reagovah odmag,sutradan Galija svratio,pozdravio ga,a on sretan veli da i on pozdravlja skolsku raju Bibija,Pavu,Studeta.
I onda nadjem na Faktoru i iskopiram:
"Razgovarali smo i sa Muhamedom Dedajićem, bricom kod kojeg se Karadžić šišao 20 godina.

-Niko ga nije htio šišati, jer je bio prljav. Imao je bijeli džemper, po šest mjeseci ga nije skidao. Ja bih ga ošišao za hatar mom prijatelju Zahidu, koji je bio obućar. Zahidu se sažalilo pa ga primio kod sebe u radnju, da tu uči. Tako je i učio, ležeći kod Zahida u radnji na podu – priča nam Dedajić.

Muhamed nam govori da je Karadžić bio pravo seljačko dijete koje je došlo u grad, a kome je bio glavni cilj Beograd, ali ga Beograd nije primio, pa je ostao u Sarajevu. dedajic

-Sanjao je da ode u Beograd, ali Ljilja nije dobila posao. On je bio pravi interesdžija. Iz interesa je svašta bio spreman uraditi. Grad mu je sve pružio, muslimani su mu bili najveći prijatelji sve su mu pomagali, počevši od mene, pa do Izete, Zahida – priča nam Muhamed.2

HRUSTEMBEG
Dosao je u Rogaticu,po rasporedu,na duznost sumara .Hrustembeg Medosevic i njegova hanuma Zarfa, rodjena Herenda.Hrustembeg iz Medosevica,a Zarfa iz Gunjacica,opstina Cajnice.S njima i stara majka i sin Rifet.Smjestili se,negdje 1952.godine u Gracanicu,na Oprkanje u neku trosnu kucu gdje su se rodili Refija i Safet.Najstariji Rifet rodio se u Baljevcu,opstina Gornji Vakuf,danas,valjda,Uskoplje ,gdje je babo Hrustem dobio prvo zaposlenje nakon teskog rata i stradanja.
Nakon premjestaja u Rogaticu,nakon dvije-tri godine na Oprkanju,Sumska uprava je sagradila stambenu zgradu gdje su stanove dobili Hrustembeg i moj babo Salko.
I od tada krece nepatvoreno prijateljstvo dvije porodice,i u zalosti i u radosti,odrastanje nas djece s djecom sefa Aziza Jahica u
istoj avliji i s djecom iz komsiluka Titoricima,Agicima,Jankovicima,Cvorama,Jovanovicima u kvartu zvanom Barake...
Kasnije Hrustembeg gradi kucu na Holucu,seli,ali ne sele nasa druzenja i to je trajalo i trajalo,a da nikad izmedju te dvije familije nije pala teska rijec,ili ne dao Bog kakva uvreda,kako medju roditeljima,tako i medju djecom - do dana danasnjeg.Zivotni putevi su nas odvodili na razlicite strane i u razlicite gradov,ali drugarstvo je ostajalo.Svemu tome doprinosila je i Hrustembegova majka,medju nama Nena,koja je dozivjela stotinu godina uz duhan i cigare i bezgranicno postovanje unuka i komsijske djece.A uz to,za vrijeme ljetnih raspusta dodji moji amidzici iz Sarajeva,Ahmed,Mujo,Dzevad,rodjaci Serlimbegovici,Rifetov dajdza Arif,legendarni vozovodja i njegovi sinovi Osman i Fahro,amidza Hilmo iz milicijske stanice Logavina i svi smo stimali ko jedna porodica.
Moj babo i majka su na bolji svijet otisli prije ovog strasnog rata,Hrustembeg je docekao prve demokratske izbore,a znam,pricao sam sa njim, kako je on to razumno obrazlozio.Pitam ja njega,nakon izbora:"Beze,na sta ovo lici?",a veli meni mudri Hrustembeg:"Znas,Sele,i poslije Kraljevine Jugoslavije nama je izgledalo da je ono staro bilo bolje,tako i danas,ama ne valja sto se dijelimo po vjeri i naciji.Ti znas da sam ja vjernik,da ni jednu dzmu nisam propustio,mada sam radio u drzavnoj sluzbi,a vidi danas od onih istih zbog kojih nisam mogao u Partiju,danas ne mogu ni u dzamiju.Tolika je guzva."
Bio rat,golgota i stradanje.Sad da ne pricam,prezivjeli su i Hrustembeg i njegova hanuma,prezivjela i djeca...a onda potucanje,ponovo muhadzerluk,na tudjem.Zarfa je umrla netom poslije rata,umro i zet Ismet ugledni graficar i poznati malonogometni sarajevskli golman,Hrustembeg hoce u Rogaticu.Rifet nekako skonatorio neku pomoc,podigao krov na temeljima,osposobio jednu sobici i - Beg se vratio.
Prilikom mog prvog poslijeratnog dolaska u Rogaticu odem na Holuc,Hrustembeg usijao lijehu luka,lijehu salate,zalozio vatru i klanja...Boze,da li te ima.I redovno sam ga obilazio,bilo mu drago,ponekad me ne prepoznaj jer pritisle ga brojne godine.ali uvijek mi se obraduj:"Ma vidi mog Seleta,pa jos sa kcerkom i zenom doso.Ma vidi ga.Puno ti fala."
Prije tri godine Hrustembeg je preselio na bolji svijet,Rifetu umrla zena,pa on danas,sam ko i babo mu zalaze vatru na Holucu,miran,tih,gladi osjedjele brkove,puno ne zbori i mudro suti.S vremena na vrijeme cujemo se preko telefona,ne pricamo mnogo,upitamo se za zdravlje,malo odsutimo,poneko "jah" prozborimo i prekinemo.
Tako zivot tece,valjda onako kako je sudjeno.I sta nam ostaje nego da se prisjecamo sretnih djetinjstava i prijatelja i da se susrecemo na djenazama,nista ne govorimo,potapsemo se i slijezemo ramenima dok tutnji zemlja po naslonima na kaburu,a valja svima nama tamo.I onda se razidjemo u tisini svako sa svojim uspomenama ,odmaknemo se i brzo zaboravimo.
Neka je rahmet dobrom mom Hrustembegu.

POSLJEDNJI BOZIC U ROGATICI

Januar 1992.godine.Bi,valjda,neradni dan tog sestog,malo prohladno,ali nista ne pada...popila se poneka rakijica u mejhani "Kod Tuluma" pa uz carsiju.Odnekud dolazi miris pecene janjetine,kad,pred Belegijinom kucom zalozena vatra,gazda Ljubo, Belegijin stari, okrece janje,svratimo da se "ogrijemo",Staka iznese po rakiju,navadi sarene salate,dobri cika Ljubo se izvinjava,pocastio bi nas pecenjem,no nije red ni obicaj nacinjati razanj prije ponoci.Shvatamo mi,znamo,razumijemo,ali guzica zinula.Veli Akso,a i ostali su saglasni:"Cika Ljubo,a mozemo li mi na istu vatru pristaviti "nase" janje,kad se vec dobro razgorelo?"."Kako ne." - odobri dobri domacin Ljubo.I sve se izorganizova za tili cas,u obliznjoj mesari Muhamed Pezo imao citavo janje,Belegija nadje razanj,natakarismo janje,Staka usu jos jednu litru i krenusmo.U neko doba,vec se pomalo i smrklo, skidosmo nase janje,nailazi Maksim Subara i s ironicnim osmjehom pita Ljubu."Zar to nije,Ljubo,malo rano...nije to red!"."Svakom svacije" - odgovori Ljubo i ne obaziruci se tiho nam rece samo nastavite,a ako sta usfali,tu smo ja i Staka.
Skupila se prilicna ekipa,uvijek ima onih koji namirisu "dzabni" teferic,podobro omrklo pa Belegija predlozi da predjemo u njegovu tek otvorenu radnju za prodaju keramicke galanterije(tako je on zvao),sto i ne bi los prijedlog...I bogme pilo se,a i pjevalo se do neko doba noci,a razbio se i poneki cup i uredno platilo.Sutradan odemo do Ljube i njegove gospodje Stake da cestitamo blagdan,kupismo i neki skroman poklon (Akso je uvijek na sve mislio),i bismo pocasceni hladnim pecenjem, a Bogami(sto reko Djuro nadrealista) i kolacima.
Prisjetih se ovog dogadjaja iz nase Rogatice i posljednjeg Bozica s nasim sugradjanima,ote se uzdah za nekim vremenom kad se nije pitalo,da i ja upotrijeb vec otrcanu floskulu, ko je koje vjere i nacije,nego kakav je ko covjek.
Ubrzo nakon toga desio se rat,rasuli smo se po izbjeglistvu,s nama i Belegija,a Akso,Nasko,Soma i Tale nestali su ustrijeljeni i preklani u jamama i zgaristima porodicnih kuca,Ljubo Jankovic i njegova Staka umrli su od tuge nakon sto su im kucu srusli "zastitnici srpstva",Makso Subara ,nakon sto je drvio po sumskim televizijama da Drina,napokon,ne dijeli Srbe,umro je prezren i izblijedio iz sjecanja...Nakon petnaestak godina,poslom u Rogatici,Belegija u istom onom dvoristu,po sto je s mukom izganjao "pravo" da obnovi kucu(jer tvrdile su mu lokalne vlasti da tu nikad nije ni bila),sjedi sa sinom Ljubom i kuha grah na otvorenoj vatri.Pitamo ga sto je grah bez mesa,a on ,seret kakav je uvijek bio ,veli:"Ama ljudi,necete mi vjerovati,kad god stavim meso,grah mi zagori!!!???...nego,ima li ko tih maraka,ove dinare sto sam donio iz Vojvodine,budale ovdje ne primaju,da odemo na pecenje".Belegija inace zivi u Vojvodini,kad su poljoprivredni radovi on je u Rogatici,kad je zetva i otkup - on je u Vojvodini.Tako, bar, vele njegovi sestrici.
Neka je rahmet mojim drugarima i pokoj dusi mojim komsijama Staki i Ljubi Jankovicu.

"NIKAD VISE U FERIZOVICE "
Bilo je davno,ima tome trideset i vise godina.U Mesicima ,u osnovnoj skoli ,radio moj dobar ahbab(Bibi),direktor bio jedan stariji ahbab(Ahmo),i bio neki sekretar,cini mi se da se zvao Babic.I falio se meni ahbab kako su u nedelju zazvani(sto reko rahmetli Bugi) na domacinsku slavu u selu Ferizovici.A iste te nedjelje moji jarani M.C(Cpla).,D.K(Deba). i R.P.(Pike),planirali jednu malu planinarsku rutu sa lozenjem vatre po okolnim rogatickim brdima.Po obicaju ekipu je predvodio M.C.iskreni hodoljubac i zaljubljenik u starine.Krenemo mi od Toplika,uz Hapsan,pored Gladnog groblja,sada vec obraslog u jablanove koje su puckoskolci zasadili sesdesetih godina.Naime, vlasti su odlucile da zagrade taj lokalitet i posume,nemogavsi na drugi nacin zastiti groblje nastalo u toku l941/42,a u kojem su se sahranjivali umrli od gladi i zaraznih bolesti koje su tada poharale Rogaticu.Ispevsi se na Vijenac osvrnemo se na Rogaticu koja je pomalao drijemala u izmaglici prohladnog decembarskog jutra.M.C.nam pokazuje ocuvano jevrejsko groblje sa natpisima,Papo,Altarac,Kamhi,a desno,ispod Hrida malo katolicko groblje skoro pa u Fahrinoj avliji gdje je,po osobnoj zelji,posljedmji sahranjen neki Krizmanovic iz Sarajeva ..A to je bilo dosta iza rata.Vodic nam u Boricima pokazuje mezar Hajrage Vajzovica jednog od najimucnijih Rogaticana i poslanika u Bosanskom saboru,inace Hercegovca koji je u Rogaticu dosao kao preduzimac na izgradnji pruge Sarajevo-Vardiste , koncem XIX vijeka.Tik do njega mezar Aziza Jahica,legendarnog lovca i dugogodisnjeg sefa sumske uprave cijom zaslugom su i posumljene vrleti oko Rogatice.Pogled se prostire prema velikom muslimanskom groblju,nisani se bijele,i sve odise cistotom kao da je neka basta sa tek procvjetalim bijelim breberinama.U daljini vidimo i pravoslavno groblje sa malom porodicnom kapelom Kosorica,na lokaciji Matino Brdo.Nas put okrece desno pravac Ladjevine gdje ugledasmo dva ogromna stecka,bar dva metra visine.Najljepsi stecak sa ove lokacije,onaj Vlatka Vladjevica davno je odnesen u bastu Sarajevskog Zemaljskog muzeja,kao i stecak vojvode Miotosa.Treba li reci da su to jedinstveni primjerci sa bogatim reljefima i natpisima.Krecemo dalje u pravcu sela Varosiste do jedinstvene nekropole stecaka sa motivima konjanika i stitonose koje je koristio slikar Radeko Misevic kada je kreirao naslovnu stranicu monografije ROGATICA iz l961..Odatle,bogami plaho uzbrdo, u srediste razvalina srednjevjekovnog grada Borac vlastele Pavlovica.Borac su razrusili Turci prilikom osvajanja i nikada,kao znamenita utvrda,nije obnoveljen.Smjesten je visoko na litici inad lijeve obale Prace,dostupan jedino iz pravca Varosista,ali obezbjedjen ogromnim hendekom.-Nalozimo vatricu,popijemo po gutljaj,ispecemo sto smo ponijeli,spremali smo se za povratak sredjujuci utiske.Posto je s nama bio i R.P.inace povjesnicar i rodjeni Sarajlija bio je odusevljen rogatickom istorijom,ali i multikulturalnoscu o cemu smo svjedocili obilazeci groblja sve cetiri konfesije,a bogami i pete,ako racunamo i one bogumile sahranjene ispod kamenih "mramorova".Pripremamo se za povratak kad D.K. priupita vodju puta je li odavde daleko u Ferizovice,racunajuci,posto je bio poguzija,da nadjemo ekipu iz Mesica,pa,ono,kao slucajno svratili i haj,izvolte,posluzite se."Pa i nije" odgovori vodja pute i mi se zaputismo pravac Ferizovica.Malo smo vrljali,raspitivali,ali pronadjosmo kucu i bi kako smo predvidjeli.Te sretno domacine,a lijepe kuce,a fina kajmaka i tako.Receni povjesnicar,njezne konstrukcije,malo vise potegao,a vrijeme je za povratak.Decembarski dan je i vec smrkava.Domacini nam objasnise kako nekom skracenicom trebamo ici,da zaobidjemo Varosiste i Hapsan,nego lijevo na Vragolove,pa desno niz Dolove i eto vas.Tri debela sahata trajao je taj povratak,prljavi i izgrebani,s jednim sto ne moze da hoda ugledasmo svjetla u dolini i mukama nasta kraj.Otpratismo R,P. kuci a on nam umjesto pozdrava otporuci:"Nikad vise u Ferizovice".
Za kraj da kazemo,arheolog jos uvijek iskopava artefekate po rogatickim brdima mada ga je ratni vihor otpuhao u Sarajevo,povjesnicar iz istih razloga tuguje za Sarajevom u falekoj i suncanoj Kaliforniji,poguzija se dokopao nekakve sluzbe u diplomatskom predstavnistvu u Londonu posto se prethodno iz Sarajeve dokopao Pala sa odbjeglom ekipom TV radnika,a pisac ovih redova kopa po sjecanjima prekracujuci penzionerske dane.

AVDULAH DETLIC prica iz oslobodilackog rata Negdje l986.ili ranije,tacno se ne sjecam ali put me"nanio" sirokom sremskom ravnicom pored grada Sida.Puhala je ona ledena kosava sto ledi ravnicarsko blato i krv u zilama.U blizini autoputa znakovitog imena "Autoput Bratstva - jedinstva" bio je podignut monumentalan spomenik zrtvama historijskog proboja Sremskog fronta kljucne bitke za oslobodjenje sada vec rahmetli Jugoslavije.Hiljade imena ispisanih na bijelom mermeru,cijela jedna mladost koja je svoje kosti ostavlila u bespucima panonskih ravnica.Trazim ime naseg Rogaticananina Abdulaha Detlica,sedamnaestogodisnjaka,partizanskog porucnika,najmladjeg oficira koji je svoj zivot dao u narodnom oslobodjenju.
Abdulah Detlic rodjen je u Kovanju kod Rogatice.Uzimu l941/42 nakon jedne cetnicke ofanzive Kovanj je popaljen,a mnogo zitelja pobijeno kada su naisli borsi Prve proleterske brigade nakon osnivanja u Rudom i kraceg zadrzavanja u Rogatici sa Vrhovnim stabom.U zgaristima kovanja,sakrivenog u kokosinjcu,pronasli su prestravljenog i uplasenog djecaka Avdulaha.Ne znajuci sta ce sa njim poveli su ga borci Kragujevackog bataljona Prve proleterske.Abdulah je s njima presao pakao Igmanskog marsa,bitku za ranjenike na Neretvi,Sutjesku da bi svoj mladi zivot skoncao na Sremskom frontu.
Poslije oslobodjenja majka i mladji brat Mustafa vratili su se u rodni Kovanj,sirotinjskoj muci i crnom kruhu,ne znajuci nista za svoga Abdulaha.Ali kragujevacki borci nisu ga zaboravili.Pet sest godina kasnije jedna delegacija Kragujevcna na celu sa narodnim herojem Rajom Nedeljkovicem obisla je Abdulahovu porodicu,pomgla koliko se moglo pomoci,a malog Mustafu,uz majcin blagoslov poveli sa sobom,u Kragujevac,na svoju brigu i skolovanje.Mustafa je u Kragujevcu zavrsio zanat u "Crvenoj zastavi" i nedugo zatim vratio se u Rogaticu gdje se zaposlio u Tvornici precistaca.
Proslo je od tada vice od dvadeset godina kad sam,u jednom slucajnom razgovoru,u Kragujevcu spomenuo da sam iz Rogatice-Odjednom je jedan postariji gospodim zapitao:"A da li slucajno poznajete Mustafu Detlica"? Na moj potvrdna odgovor cuo sam pricu koju vam,eto,prenosim.Na njihovo pitanje sta je sada sa Mustafom,sto im se vec godinama ne javlja,uslijedila je moja prica.Mustafa je radeci u TPR-u cesto iz druge smjene znao svratiti u Hotel"Sloboda" gdje je u duge zimske noci trestala muzika sa poznatim kafanskim pjevaljkama.Mustafa se zblizio sa jednim kapelnikom,pa posto je imao motocikl,jedne noci je zamoljen da ga preko Jabuke,makadamom,preveze do Gorazda gdje ce nastaviti terevenciti.Elem,kapelnik nikad nije stigao u Gorazde,osvanuo je na Jabuci mrtav i zapaljen.Mustafa je zaglavio na dvadeset godina u Zenici.Mustafa je svoje odrobijao,ponovo se vratio u TPR,zasnovano porodicu,i zivio radino i cutljivo.
Ispricao sam Mustafi moj susret s Kragujevcanima,rekao mu da zele da im se javi,ali u Mustafinim ocima osjetio sam golem stid.Nijemo je potvrdio obje price i nije rekao nista.Tesko je uzdahnuo i kao da sam cuo ono :"Oj zivote"
Ne znam da li je Mustafa prezivio ovaj zadnji rat koji je po svemu bio drugaciji od onog.Niti je bilo cojstva,niti je bilo partizana,niti vise ima stida.