www.rogaticani.com

Historija rashlađivanja

Ko će se sjećati onoga što će sa mojim sjećanjem nestati

Prva riječ koju sam uspješno pročitao bila je "Obodin". Nakon što sam dugo skupljao pojedinačna slova, konačno sam se suočio sa frižiderom na kojem je u reljefu bila označena njegova marka "Obodin" i uspio da u komadu sročim svoju prvu riječ. Bilo mi je oko pet godina, moja mati je bila prisutna. I danas se jasno sjećam tog trenutka, kao što se i jasno sjećam tog frižidera Obodin, zlatnih slova u reljefu, mirisa njegove unutrašnjosti i njegovih noćnih uzdaha.

To je bio prvi frižider u historiji moje porodice, direktna posljedica sveopšteg socijalističkog napretka i s tim vezanih fakultetskih diploma mojih roditelja. Prethodne, ruralne, generacije u mojoj familiji su hranu čuvale u trapu ili špajzu, nisu je kupovale u granapu nego mukotrpno proizvodile na licu mjesta. Bio sam prvi koji je u historiji moje porodice otvorio frižider iz dosade, da vidim šta ima pojesti, a onda ga zatvorio jer mi ništa u njemu - ni pečenica, ni kolači, ni jagode sa šlagom - nije bilo dovoljno zanimljivo. A bio sam i ostao prvi koji je na frižideru naučio čitati.

Taj frižider Obodin je u posjedu naše porodice proveo bezmalo četvrt stoljeća - socijalistička frižiderska tehnologija je bila dizajnirana (u Mariboru, na korak od Zapada) da traje sve do komunizma, kad je trebalo da bude "svakome po potrebi", što će reći da bi pohranjivanje prehrambenih zaliha bilo izlišno. Ali umjesto da se baska u rahatluku komunizma, frižider Obodin je u mirovinu otišao na Jahorinu, u našu vikendicu, gdje je dahtao sve do poslije rata, dok tu vikendicu nismo prodali turističkom preduzetniku sa Pala, koji ga se vjerovatno kutarisao i bacio ga u grozomornu gomilu smeća iza Hotela Šator.

Frižider Obodin je u našem stanu zamijenio novi frižider, za koji se jedino sjećam da je bio Gorenje. (Čudno je to kako što su stvari starije, to ih se čovjek bolje sjeća.) Novi frižider je bio mnogo veći - mogla je, recimo, u njega stati kompletna šerpa sarme, dok je za Obodin bila neophodna redistribucija u nekoliko manjih šerpi - ali ne i dovoljno velik za potrebe porodice u kojoj su djeca ubrzano rasla i koja je morala deverati sa tzv. privrednom stabilizacijom, periodom u razvoju socijalizma kad u radnjama nema ničega pa se hrana mora uvoziti od rodbine sa sela. Otud se ukazala potreba za zamrzivačem u koji bi se moglo pohraniti kompletno zaklano tele, kao i boranija, šljive (za knedle) i crvene paprike koje nisu završile u ajvaru. Odgovarajući zamrzivač moj je otac, iz nekog neobjašnjivog razloga, spazio u Murskoj Soboti, gdje me je poslao da ga kupim - taj put u kupovinu je duga, druga priča. Stajao je, nakon toga, taj ogromni zamrzivač, na našoj ustakljenoj terasi, uvijek dupke pun, spreman da hrani četveročlanu porodicu u slučaju rata. A čim je rat stigao, nestalo je struje, sve se brzo otopilo i pokvarilo, a zamrzivač je onda neko negdje odnio.

Sljedeće poglavlje u porodičnoj historiji rashlađivanja odvija se u Kanadi, gdje je gorespomenuti rat bacio moje roditelje, kao i dobar komad rodbine. U gradu Hamiltonu, koji je za Ontario ono što je Zenica za srednju Bosnu, moji su roditelji dugo radili kao kućepazitelji u zgradi sa nekih četrdesetak stanova. Mama je čistila stubište, tata je nedjeljom iznosio smeće, stanari su im jednom mjesečno donosili kiriju, a jednom godišnje božićne poklone. Vlasnik zgrade je bila korporacija koja je takvih zgrada imala diljem Hamiltona, a i šire, ali su se moji roditelji o njoj brinuli kao da je bila njihova - zgrada im je postala komšiluk. Pošto u Americi i Kanadi kućni aparati dođu sa stanom koji se iznajmi ili kupi, korporacija je bila odgovorna za njihovo pravilno ferceranje, pa bi povremeno, po nekom nepoznatom rasporedu, odlučila da zamijeni stare kućne aparate potpuno novim. Pošto im je bilo jeftinije da to sve urade odjednom, moji roditelji bi dobili dopis da moraju da iznesu frižidere iz desetina stanova do određenog datuma, kada će stići kamion pun novih frižidera. Problem nije toliko bilo vukljanje starih frižidera po hodnicima i liftovima, za šta je moj otac bio zadužen, koliko to što su ti stari frižideri bili potpuno ispravni, što će reći da je bila velika grehota tek tako ih baciti - korporacija nije imala nikakve koristi od starih frižidera i nije htjela da s njima išta ima. Otud se moj otac upustio u telefonsku kampanju tokom koje je zvao svakog člana naše porodice u Hamiltonu da vidi treba li im frižider - džaba, a k'o nov - a kad je podijelio rodbini što je mogao (što nije bilo puno, budući da je većina radila isti kućepaziteljski posao, te su tako često i sami imali višak frižidera), zvao je poznanike i njihove poznanike i molio ih da uzmu barem po jedan frižider. Ali u kapitalizmu svako ima svoj frižider ili dva, i na gomili za odvoz smeća, našla bi se neizbježno, na veliku žalost mog oca, gomila dobrih frižidera.

Ovo pišem u Londonu, gdje ću sutra (u utorak), učestvovati u diskusiji u Britanskom muzeju posvećenoj "Moći objekata". Jedan od ostalih učesnika je direktor Britanskog muzeja, ozbiljan čovjek, strašan stručnjak u svojoj oblasti, koji će između ostalog govoriti o sjekiri od žada, muzejskom eksponatu starom više od 4.000 godina. Sjekira je onomad nađena u Canterberyju, ali žad potiče, otkrilo se, sa vrha jedne planine u Italiji. Žad sa te planine je nađen čak i u Skandinaviji i za sada su putešestvije tog žada po Evropi potpuna misterija, kao što je i potpuna misterija zašto je taj žad kopan na vrhu te planine iako ga također ima i u podnožju. Ozbiljan čovjek se neizbježno pita kako su ti ljudi živjeli prije 4.000 godina, za šta im je služila ta sjekira od žada, čega je bilo na vrhu planine, a da nije bilo u podnožju.

A neozbiljan čovjek se pita šta je bilo sa frižiderom Obodin, ili sa nestalim zamrzivačem, ili sa kanadskim frižiderima. Neozbiljan čovjek se pita ko će se sjećati onoga što će sa mojim sjećanjem nestati.

BHDANI

Bujrum


U srednjoj školi, koju sam pohađao u Drugoj sarajevskoj gimnaziji, moj razred je bio matematski. Imali smo mnogo više matematike i fizike nego drugi razredi u našoj generaciji - dok su se oni borili sa razlomcima, mi smo deverali sa diferencijalnim jednačinama i kompleksnim funkcijama. Zbog toga je kod nas bilo dosta mozgovitih učenika koje je, povrh matematike i fizike, ozbiljno furao šah. Tako je, recimo, Mladen, koji je onomad bio osvojio zlatnu medalju na Matematičkoj olimpijadi u Washingtonu, znao na času igrati slijepu simultanku protiv šestorice protivnika, dok bi u isto vrijeme uredno pratio nastavu i bilježio sve što je nastavnica pisala na tabli. Često smo u školi sve vrijeme, uključujući i veliki odmor, znali provesti igrajući šahovski turnir, na tablama koje smo krili ispod klupe. Turnir je znao trajati nekoliko dana, a na kraju svakog dana rezultati bi se upisali u tabelu. Na jednom ili dva turnira koje sam odigrao, završio sam na dnu tabele, pošto sam bio i ostao pacer. Iako je Mladen uredno pobjeđivao na tim turnirima (sve dok nije položio ispite i maturirao par godina prije nas), imao je par ozbiljnih protivnika. Jedan od njih je bio Ljubo koji je nekoliko puta uspio dobiti Mladena, ali po cijeni potpune opsjednutosti šahom. Ja sam kao i svi jedno vrijeme bio zanesen šahom, ali onda sam se vratio standardnim pubertetskim interesima - žene, fudbal, preferans, landaranje i zajebancija. Ljubo je, međutim, ostao opsjednut šahom: čitao je literaturu, proučavao otvaranja i završnice, igrao ozbiljan šah u prostorijama Šahovskog kluba Bosna.

Ali onda je negdje poslije vojske Ljubo puk'o. Spucala ga je šizofrenija, razvile su se kompleksne fantazije u kojima je figurisao i Stipe Šuvar, tvorac zloglasnog usmjerenog obrazovanja, koje smo mi za dlaku izbjegli. Ljubo je završio u duševnoj bolnici, gdje su ga kljukali sedativima dok paranoidne fantazije nisu popustile.

Nakon što je jednom, obezdušen, pušten iz duševne bolnice, posjetila ga je delegacija drugova iz razreda. Dok nas je njegova mati služila sokovima, mi smo sa Ljubom sjedili bez jasne ideje o čemu bismo to mogli popričati. On se onda upustio u monolog posvećen šahu, u kojem je, recimo, veliki velemajstor Aljehin bio Bog - i to ne u prenesenom, nego u doslovnom smislu. Kulminacija tog logički nekonzistentnog monologa bila je Ljubina tvrdnja da danas šah igraju samo paceri. Pošto šah ima ograničen broj kombinacija, svi ozbiljni igrači su došli do kraja šahovskih mogućnosti, skontali su sve moguće partije te je tako šah postao besmislen. Kasparov, koji je tih godina spojeno igrao protiv Karpova i za kojeg se uveliko smatralo da je najveći majstor svih vremena bio je, po Ljubi, najobičniji pacer. (Tada nisam znao, ali danas znam, da broj dozvoljenih pozicija u šahu ima 40 nula, dok broj mogućih partija ima 120 nula, što je više nego broj atoma u kosmosu.) Ozbiljni igrači su, tvrdio je Ljubo, batalili obični šah i posvetili se bujrumu, što je, za neupućene, šah koji se igra u suprotnom smjeru - onaj koji prvi izgubi je pobijedio. Ljubo se zato bio potpuno posvetio bujrumu. Nakon svog izlaganja, Ljubo je program završio prigodnom kompozicijom: na harmonici je odsvirao svoju verziju Ode radosti, potpuno lišenu bilo kakvog oblika radosti, što će reći da je za Beethovenov original bila ono što je bujrum za šah - apsolutna suprotnost. Do dana današnjeg, Ljubina verzija Ode radosti je najtužnija muzika koju sam ikad u životu čuo.

Šahu sam se nakratko vratio u Chicagu, polovinom devedesetih, kad sam vikendom dreždao u kafeu u Rogers Parku i igrao (i uglavnom gubio) protiv galerije nepatvorenih likova: moler po imenu Al, koji bi preko puta mene sjedio doslovno ofarban svim farbama; briljantni mladi Indijac koji je zbog svoje opsjednutosti šahom izgubio mnoge poslove - na univerzitetu, u software firmi, kao taksista - a na kraju i ženu; vijetnamski veteran koji je od 1973. živio isključivo od vojne invalidnine, pošto je u Vijetnamu bio puk'o, i koji se u životu bavio samo šahom i drogama; Marvin, ogroman Afroamerikanac, nosilac titule velemajstora, veličine igrača američkog fudbala, koji bi se ukazao tek povremeno da bi brzinski pošamarao pristune pacere. Meni najdraži je bio Peter, stariji čovjek čija je priča vrijedna romana: Asirac, rođen u Beogradu, zato što su mu roditelji tu izbjegli od genocida u Turskoj, kad su se tamanili ne samo Armeni nego i Asirci; iz Beograda su otišli u Irak, gdje je Peter odrastao i zamomčio se. Iz Iraka se ispalio jer se, rekao mi je, sporječkao sa premijerovim sinom, i završio u Iranu, gdje se oženio i zasnovao porodicu. Kad je u Iranu izbila Islamska revolucija, Peter je radio u američkoj ambasadi, što je najgore moguće mjesto zaposlenja u slučaju Islamske revolucije. Sin mu je imao dvadesetak godina kad su ga revolucionari na ulici zaustavili, pošto je bio upadljiv u farmerkama, i strovalili mu revolucionarni metak u glavu nakon što su mu u gorespomenutim farmerkama našli travu. Peter se, tako, našao u Chicagu, gdje je u doba kad sam ga ja znao imao radnju za prodaju parfema. Sjedio bi preko puta mene, u uvijek istoj, kariranoj košulji iz čijeg su džepa uvijek štrčale kojekakve koverte, vonjajući na Eternity for Men, čekajući strpljivo da ja napravim pacersku grešku i izgubim napola dobivenu partiju. Peteru je šah bio spas, mjesto gdje se mogao od historije povući u beskrajne kombinatorne mogućnosti, gdje se mogao sakriti od svih katastrofalnih revolucija.

Ali od revolucija nema spasa. Nakon digitalne revolucije, svi su postali paceri - kompjuterski program od $50 može bez ikakve muke dobiti većinu velemajstora. Kasparov, najveći pacer svih vremena, više ne igra aktivno, nakon što je morao priznati apsolutnu dominaciju kompjutera koji može u sekundi da pozove milione prethodno odigranih partija i iskombinuje desetak poteza unaprijed. Šah se igra na internetu, nekad protiv kompjutera, nekad protiv obezdušenog protivnika koji nema ni lica ni mirisa.

Vrijeme je, tako, da se i paceri, kao nekad istinski majstori, posvete bujrumu, u kom slučaju bi se konačno isplatile sve one duge godine previda i poraza.

BHDANI - Aleksandar Hemon

Sto jes jes.Pametno mu ono kad rece da se okreno zenama,fudbalu,preferansu,landaranju i zajebanciji.A bilo bi jos pametnije da spomenu i bar mehku.

Ja ljutu

shto ga i Sasha zna truniti, nako slatko sarajevski bosanaski, ko ga ne bi volio...

zna on i sam shta je neuspjeh a uzeo je bujrum i Ljubu kao primjer....

jeste li ga vidjeli kako palamudi o Ameriki Evropi politiki, ima video klip na sax-u...

ipak je fino vidjeti nekoga nashega (ili "nashega" ako neko misli voli ) kome su tutnuli mikrofone ispred nosa i uperili kamere na njeg...

Ko Titina skola.I kad laze to radi lijepo.

Pješke

Šetnja je tu ne samo oblik transporta, nego i fizičko zadovoljstvo, a gotovo uvijek i jedina fizička aktivnost svijeta preko određene dobi, svijeta koji bi se, otud, rijetko pretjerano ugojio

U Chicago kao da je stiglo proljeće - otopio se snijeg, odmrzlo se tlo, ptice pročistile grlo i propjevale. Iskustvo nas uči da ćemo, prije nego što konačno spakujemo duge gaće i debele potkošulje, doći na udar barem još jedne brutalne mećave, ali svijet se pomalja iz svojih stanova i jazbina i počinje da vjeruje u mogućnost punopravnog proljeća, pa čak i dalekog ljeta. Tako sam, čim se temperatura popela malo iznad nule, napumpao gume i krenuo biciklom u grad.

I u skoro potpuno praznom parku, istočno od ulice Sheridan, naiđem na par penzionera: žena drži čovjeka pod ruku, a on u drugoj ruci, blizu uha, drži tranzistorski radio prijemnik - tj. tzv. tranzistor - veličine ozbiljne knjige, tako da mora da rastegne šaku i ukliješti ga palcem i malim prstom. Moja je glava, na čelu sa ušima, bila priključena na iPod, tako da nisam čuo sta je čiko slušao, ali sva je prilika da je bio u pitanju neki program na ruskom. U tom dijelu Edgewatera, u malim stanovima u neboderima uzduž Sheridana, živi dosta starijih ruskih Jevreja. Povrh toga, tetina pletena kapica i zdepasta tjelesna struktura (kombinacija koja je čini nalik na vrganj sa kratkim nogama), čikin futrovani mantil, kunduraste cipele i tranzistor iz prošlog vijeka, kao i činjenica da tako (polako, penzionerski) šetaju - sve to odaje činjenicu da pripadaju potpuno drugom, dobrim dijelom iščezlom, svijetu.

Vazda rad da promišljam iščezle svjetove, ja sam se, cijelim putem do grada, obliven znojem i milinom, prisjećao iščezlih svjetova u kojima penzioneri poklopljeni francuskim kapama i naoružani tranzistorima nedjeljom hodaju po Željinom stadionu (pošto Željo igra u gostima) i slušaju prenos utakmica tog prvenstvenog kola, a kad se reporter uključi da objavi da je u Prištini, recimo, pao gol, malo zastanu da ne propuste neki detalj, da čuju zveketanje žičane ograde iza gola gostiju; u kojem tranzistor ima vlastitu kožnu futrolu sa rupicama na sitnom zvučniku, a stigao je iz Njemačke, gdje je dati penzioner bio na poslovnom putu dvadeset godina prije toga, na kojem je, jedan jedini put, prevario svoju ženu; u kojem je tranzistor najdragocjenija stvar za svakoga na odsluženju vojnog roka na potezu od Vardara pa do Triglava, pošto se noću, na straži, može uhvatiti radiostanica rodnog grada - Radio Sarajevo, naprimjer.

U tom iščezlom svijetu, ljudi šetaju. Šetnja je tu ne samo oblik transporta, nego i fizičko zadovoljstvo, a gotovo uvijek i jedina fizička aktivnost svijeta preko određene dobi, svijeta koji bi se, otud, rijetko pretjerano ugojio. U proljeće bi se roditelji s posla pješke vraćali kući, a omladina bi lako poslije škole odustala od prepunih tramvaja i krenula polako Vilsonovim. Mnogi su se omladinci (naročito budući roditelji) prvo spazili dok su ukrug, sizifovski, šetali po korzu ili glavnoj štrafti, ašikujući u hodu pogledima, a skontavanje bi se ozvaničilo nakon što bi omladinac kući pješke otpratio omladinku i u haustoru joj svečano položio jezik u usta. U tom iščezlom svijetu sve se moglo pješke, zato što se često nije moglo drugačije. Automobili su bili nepojmljivi luksuz, urbani prostori, dizajnirani u prošlim stoljećima, bili su namijenjeni stopalima i kopitima, a ljudska tijela su bila oruđa, skoro sve se radilo rukama i nogama - uvijek sam volio to što se, kad se (odavno zaboravljeno) računanje olovkom na papiru (za razliku od računanja digitronom, tj. kalkulatorom) zvalo računanje pješke.

Hodanje je bilo intelektualna aktivnost, skoro svako je bio bodlerijanski flaneur - sofisticirani besciljni šetač koji geografiju grada uči nogama, njegovu historiju čita tabanima, a urbanu poeziju crpi na potezu od kafane do kafane. To nije bilo teško u gradu u kojem su svi prijatelji, sva rodbina, svi voljeni ljudi i lokali, bili unutar trideset minuta laganog hoda. Svuda se šetnjom moglo dobaciti. Pješke se živjelo, autom se išlo na put.

Nakon što sam se u Chicagu našao spočetka onog rata, imao sam potrebu da naučim grad hodajući po njemu, kao što sam sve o Sarajevu naučio pješke. Tako bih, budući nezaposlen, izabrao film u nekom čikaškom bioskopu, raspitao se gdje se isti nalazi, a onda se u tom komšiluku ukazao dva sata prije predstave (obično jeftini matine) i hodao besciljno oko bioskopa u koncentričnim krugovima upijajući urbano znanje koje je isključivo tako dostupno. Prije svog dolaska u Chicago, u Sarajevu sam živio pješke, te je tako prvi i najlogičniji pristup novom urbanom prostoru bio pješački.

Ali težak je život pješaka u američkom urbanom prostoru. Gradovi su preveliki, ulice su najčešće dizajnirane za automobile, pločnici nisu namijenjeni šetačima, a kamoli flaneurima, nego im je glavna svrha da se iz auta ne stupi direktno na cestu. Automobili su ljušture koje štite ljude od svijeta - od navodnog uličnog kriminala, hladne have i zloglasnog gubljenja dragocjenog vremena. Ljudi žive i skapavaju u automobilima, koji su, smatram, glavni razlog epidemije američke gojaznosti. A oni koji hodaju, hodaju iz razloga samounapređenja, u prostorima ili na mašinama predviđenim za to, što će reći da nikad ne prošetaju - jedan od uobičajenih prizora ovdje, prizor zbog kojeg me redovno obuzme nepokolebljiva tuga, je usamljeni, često gojazni, hodač, koji u punoj sportskoj opremi (atletsko odijelo, patike, znojnici, slušalice) hoda sam sa sobom, u potpunoj osjetilnoj i ljudskoj izolaciji, često gledajući na sat, da vidi je li dobacio do zadatog cilja. Hodanje je mnogima ekstremna aktivnost, stvar očeličavanja i prevazilaženja vlastitih ograničenja, kao maraton.

Ja se volim transportovati biciklom i javnim prevozom, pošto me u autu obično obuzme mješavina depre i huje. Gospođa i ja također volimo prošetati. Kad smo onomad bili u Parizu, prijestolnici flaneurluka, hodali smo tri-četiri sata dnevno, a u Chicagu živimo u komšiluku gdje se to može - pločnici su široki, kafane su na svakom koraku, do svega od važnosti (do pekare, do brice, do videoteke, do mesare, pa čak, ljeti, i do pijace) se može pješke dobaciti. Svaki dan se tako po komšiluku malo prošeta.

I kad spazim dvoje penzionera koji, uz pomoć tranzistorskog vremeplova, šetaju ulicama i parkovima koji i jesu i nisu u Americi, osjećam se kao bogumil koji na ulicama Vatikana prepozna drugog bogumila.

BHDANI - Aleksandar Hemon

odavno ne prochitah zanimljiviji i pikantniji chlanak, iz stvarnog zhivota, brez puno vitoperenja....

situacija svedena na minimalizam i periferiju zhivotnih oblika ali raskoshna u akciji - sve Bosna iznjedrila tojes demokratija na BH RS nachin...

holivudski scenaristi bi ovo trebali imati kao neizbjezhni "case study", i to na starijim godinama studiranja

"Maratonci trche pochasni krug" i "Ko to tamo peva" su malehna djeca prema ovome

postavljam ovdje jer je iz BHDana, ne znam dje bih drugo (a dje da znam)

primijeticete podebljani tekst koji mi je privukao izuzetnu pazhnju (hvala novinaru MD, tekst je "izprozhimat" tananoshc'u...)

-----------------------------------------------------


Otmica u Osmacima

K'o u filmskom scenariju

Odbornik Naše stranke u Skupštini Općine Osmaci (općine koja je nastala od dijela teritorije Kalesije koja je po Daytonu pripala RS-u) Laza Vidaković 1. septembra otet je ispred lokalne kafane i prevezen u Srbiju kako ne bi prisustvovao sjednici Skupštine na kojoj je trebao biti smijenjen načelnik Branislav Bošković, stoji u Vidakovićevoj izjavi koju je dao policijskoj stanici Osmaci. Iako ovaj scenario više liči na zaplet nekog akcionog filma i iako je teško vjerovati da bi se neko zaista potrudio da u, ni manje ni više nego Osmacima, otme odbornika kako bi sebi osigurao skupštinsku većinu, sve se doista odigralo ispred kafane na području Kalesije. U izjavi koju je dao policiji, Vidaković je ispričao potresno iskustvo kidnapiranja. Tog dana se Vidaković u kafani sastao s načelnikom Branislavom Boškovićem, članom SNSD-a. "Branin prijedlog meni je bio da ja i dalje ostanem potpredsjednik SO Osmaci, a da budem u njegovoj koaliciji koja bi činila skupštinsku većinu. Ja sam te njegove prijedloge odbio. On mi je rekao da se smislim do ujutro i da mu to javim na njegov ( ) telefon", stoji u Vidakovićevoj izjavi policiji. Bošković je otišao u pravcu svog automobila Škoda Octavia (inače službenog automobila Općine Osmaci). Oko 21:30h Vidaković je krenuo prema svome vozilu, ali su ga iz mraka presrela dva nepoznata lica, uhvatili ga za ruke i rekli mu: "Nećeš u taj auto, nego u Škodu", te mu oduzeli mobitel. Vidakoviću tada postaje jasno da ga kidnapiraju kako ne bi bio prisutan na Skupštini koja se trebala održati 3. septembra, a na kojoj se trebalo odlučivati o opozivu načelnika Boškovića.

Nepoznata licaVidakovića odvode u pravcu Boškovićevog vozila, gdje sjeda na zadnje sjedište između otimača, dok je na mjestu vozača niko drugi do Branislav Bošković. Bošković je auto vozio do Drine, gdje su čamcem prešli rijeku oko ponoći. Nakon što su prešli u drugo vozilo, Bošković je vozio još neko vrijeme, a zatim je Vidaković premješten u drugo vozilo s nepoznatim licima. Tokom ovog perioda Vidaković nije razgovarao ni s kim u autu. Oko tri sata ujutro dovezli su ga u neku kuću, u kojoj je boravio do petka, 10. septembra. Imao je hranu, vodu, TV, ali nije imao telefon te se nikome nije mogao javiti. Nije bio zlostavljan, a s nepoznatim licima, dvojicom muškaraca 40-ih godina, čak je tri puta izašao u mjesto Beška kod Čortanovaca, te su sjedili u kafiću. Rekli su mu da će kod njih ostati mjesec dana. Međutim, u petak 10. septembra Vidaković odlučuje pobjeći - oko 19:30h s balkona skače na pločnik, a potom hoda do željezničke stanice, gdje saznaje da se nalazi između Novog Sada i Beograda. Njegov put kući trajao je nekoliko narednih dana - od Novog Sada, preko Sremske Kamenice, Šapca, Loznice i Malog Zvornika, gdje je sačekao zeta da dođe po njega, odnosno da mu donese dokumente kako bi mogao preći granicu na Karakaju. Narednog jutra, u ponedjeljak 13. septembra, Vidaković je došao u PS Osmaci kako bi dao izjavu o otmici.

Igrom slučaja, upravo se tog jutra održavala i Skupština Općine Osmaci, koja je 3. septembra odgođena radi Vidakovićevog izostanka. Uspio se pojaviti na sjednici, ali je načelnik Bošković pokušao prekinuti, te je na njegove optužbe za otmicu odgovorio da je sve izmišljotina. "Boškoviću je izglasan opoziv. Na referendum je 8. augusta izašlo oko 1.000 građana i uglavnom su glasali za njegovu smjenu. Na Skupštini se trebao usvojiti izvještaj komisije za opoziv, koji se potom trebao poslati u Centralnu izbornu komisiju i na osnovu tog izvještaja CIK je trebao donijeti konačne rezultate da se on smijeni. On je pokušao mene prebaciti u Srbiju kako bi se stanje u Skupštini blokiralo i kako se ne bi mogla donijeti nijedna odluka", kaže Vidaković za Dane. Vidaković tvrdi da je Boškovićeva samovolja dovela do toga da Općina Osmaci ima minus od pola miliona KM. "Radi se o čovjeku koji smatra da je jedini i da mu niko ne može ništa", kaže Vidaković i dodaje da Bošković ima veliku podršku SNSD-a iz Banje Luke.

Njegov nestanak su 6. septembra prijavili odbornici SDS-a i PDP-a u Skupštini Osmaci. U međuvremenu niko nije znao gdje se Vidaković nalazi. On je u svojoj izjavio napomenuo da je samoinicijativno 23. augusta došao u PS Osmaci i prijavio da bi mogao biti otet: "Te prilike pri podnošenju obavještenja ja sam policiji ostavio svoj broj telefona i ako ne budem na ovaj broj dostupan, onda sam otet, a za to optužujem SNSD", stoji u Vidakovićevoj izjavi, a on za Dane dodaje da je to učinio jer mu se slična stvar desila prije 13 mjeseci. Imao je informacije da će biti kidnapiran, pa se na vrijeme sklonio i ujutro prisustvovao Skupštini.

Vidakovićeva izjava će uz policijski izvještaj biti proslijeđena bijeljinskom tužilaštvu. Iz CJB-a Bijeljina potvrđeno je da je Branislav Bošković u zarobljeništvu držao Lazu Vidakovića. Međutim, šta o tome misli sam Branislav Bošković, nismo mogli provjeriti. Kada nije zauzet kidnapiranjem odbornika koji bi mogli spriječiti njegovu smjenu, Bošković je zauzet političkim aktivnostima - kako nam je obrazložilo nepoznato lice koje se javilo na telefon nakon što smo pozvali Općinu Osmaci, Branislav Bošković "ima promotivni skup" te se "ne može javiti na telefon". Međutim, dok CIK ne potvrdi njegovu smjenu, Bošković i dalje ostaje u svojoj fotelji. Iz koje može planirati druge otmice. (M.D.)