www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 12th, 2021, 6:09 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 76 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 7  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 14th, 2008, 3:59 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
EKSPLOZIVNO ZADOVOLJSTVO

Autor: Hamdo Čamo
Objavljeno: 10. October 2008. 13:10:33

Slika

Za svaku religiju, potreban je slobodan, demokratski, prostor, pristup po principu za svakoga „po nešto“.
Potrebna je zemlja, od svih priznata i slobodna. U Bosni i Hercegovini je bilo uvijek mjesta za istinske religije. Jedino, neki ljudi neće da shvate i prihvate minimum normalnog i širom u svijetu općeprihvaćenog pravila, u Evropi, kojoj i sama pripada, u kojoj i Bošnjaci traže da vrijedi i u državi, u kojoj su još uvijek većina, a to je, koja religija je u BiH prva - među jednakima. Suvišno je nijekati i negirati činjenicu, da je to – islam, koji na ovim područjima, ima korjene prije dolaska Turaka, dakle, prije nekih šesto i više godina.

Balkan je pakao popločan zlim namjerama velikih sila“

Ostavljen kažu, zaboravljen!
Bosna i Hercegovina, ostavljena sigurno nije u smislu samostalnosti onako, kao u vrijeme, kad je bila „priznata“. Predstavnici‚ međunarodne zajednice’ se nalaze još uvijek tu, za svaki slučaj. Da se nađu pri ruci, pogledaju, da nema nalazišta nafte, vode. Da zarade koju paru i da, iz gore navedenih - „zlih namjera velikih sila“ državi, kojim slučajem, ne bi krenulo na bolje. Opće poznato je, da teško sebi mogu da pomognu, da li u takvoj situaciji, država može očekivati nešto od njih, suvišno je i pomišljati? Imaju kvazi državu, radi prezentacije „svoje moći“, kao i radi svoje nezaposlenosti. Sa njihove strane nije ništa lično, kao na današnji dan, tačno prije 130 godina, one 1878. godine, kada su između njih sklopljeni ugovori, na štetu Bosne i Hercegovine. Dobrim dijelom građanstvo zemlje, ništa manje nije krivo, ako se zna, ne samo za narodnu, već i za latinsku izreku, po kojoj, Occasio facit furem - prilika čini lopova, a na papiru kuca, dvije tisuće i osma godina.

Bosna i Hercegovina, jedna od država Balkana, prije agresije, priznata (istog kobnog vremena raspada SFRJ, kada traju priznavanja, svih budućih država Balkana), a onda, bez pardona, od međunarodne zajednice, biva ostavljena duže vrijeme na cjedilu. Nije, da oni uopšte ne shvataju situaciju i složenost odnosa u BiH. Ne, oni nemaju snaga. Fali taj stvarni instrument provođenja svoje politike, izuzmu li se snage koje se protive promjenama trenutnog stanja, u očekivanju‚ pogodnije klime’ tako, svojom politikom gurajući zemlju u vode fundamentalizma. Reeakcija, patriotizam se prelijeva u fundamentalizam. U svoju suprotnost i krajnost. Ako to, nije i namjera. U tom slučaju, historija ne poznaje, ko nije ginuo za svoju zemlju?! Trenutno, Bosna i Hercegovina, sjedi opasno na buretu baruta.

Odgovorni za zločine, nisu (svi) uhapšeni, niti osuđeni. Izgleda, da će tako stanje i ostati. Mada se zna gdje su, kuda idu, šta rade i čime se bave. I, ako budu uhapšeni, osuđeni - šta sa njihovim nakaradnim produktom, njihovim djelom koje su ostavili iza sebe i koje živi?! RS jeste djelo, genocidom nastalo, niko skoro i ne poriče, u svijetu skoro nikom kao da i ne smeta, i njeno postojanje, niko ne može više negirati. Današnje priznanje Kosova od strane Crne Gore, i od strane Makedonije, samo pojačava tenzije. Ko će priznati RS, kako da to prođe, a da ne izbiju novi sukobi širih razmijera? RS je bio i ostao problem, koji se morao pod hitno rješavati i koji mora da se riješi. Umjesto „rješavanja problema“, zemlje međunarodne zajednice „problem zvani RS“ vremenski iznimno dugo „trpe“, kao da sve to nije namjera, ako ne, sve se više navikavaju na nju, za razliku od zemlje, koja smatra da joj je „istrgnut“ iz naručja državnog tijela. Ona je za RS, imovina stečena ratom, ratna dobit. Dodik, novi Milošević, kako ga naziva g. Stipe Mesić, nastavlja politiku, očito podupiranu, dijelom svjesno, dijelom i nesvjesno, sa Zapada i sa Istoka. Time su nova poglavlja, tek otvorena. Sumnja ostaje. Nekada, zajedničko dobro, postalo je, u isključivosti svih drugih, trend, dobro i svrha samom sebi. Političkim strankama ništa više ne stoji na putu. Pretvorba države i društvene imovine, postala je pljačka.

Određene snage u Hercegovini, čekaju da proglase pripajanje Hrvatskoj. Ništa novo. Svima je jasno da, nikako nije dovoljno samo osuditi krvnika, a njegovo djelo ostaviti. Svako odugovlačenje, krizu ne rješava, već nakaradnom, genocidom začetom embriju – RS, omogućava da dođe do daha, skupi snage, radi na jačanju lobija, stvaranju saveznika u provođenju onoga što je Milošević jednom započeo. RS je stvorena na krvi, ne samo Bošnjaka. Genocidno djelo, želi da živi, da vlada i da bude prihvaćeno kao „konstitutivni dio“ Bosne i Hercegovine?! Nekome to izgleda moguće, čak i normalno. Svi skoro, na to gledaju, kao da je to tuđa stvar. Sjećanja na ’68 i ’69, samo su blijeda slika, pokreta mira, slobodarstva. Tišinu para strah.

Milom, nikada neće biti vraćeno!

Ono, što je silom uzeto, silom se može i vratiti. Međutim, lakše je reće, nego sprovesti. Bez obzira što pravsolavci njeguju kult četništva, simbola i suradnika fažizma, koji je preživio sve godine od Drugog svjetskog rata do danas, Bošnjacima visi omča, lukavo okačena oko vrata, zbog mudžahedina, koje su u Bosnu i Hercegovinu dolazili, kao što su na druge strane dolazile snage iz Grčke, Ukrajine, Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske, Danske. Dakle, ako je vrijeme „čišćenja terorista“, onda ne treba jedne favorizirati, a druge zaboravljati, umanjivati i čak negiraati da su postojali.

Trenutno, RS ne čeka, ona se sprema. Plan „RAM“, do kraja, još nije sproveden. Do Sarajeva!
Planovi otvaranja „vlastitih ambasada, samo su ispitivanje terena, po svemu sudeći, niko osim domaćih, ne bi imao protiv.“

Negiranja Bosne i Hercegovine, od strane g. Dodika i Republike Srpske koju on predstavlja, daju naslutiti planove. EU i g. Lajčak, ne da ne vide, već nemaju snaga. Zbog političkog nejedinstva nisu u mogućnosti.

Srebrenica je samo opomena?

Ako međunarodna zajednica ne prestane olako shvatati Dodika i Republiku Srpsku, kako gosp. Tihić nedavno blagim tonom reče: "U BiH može, ne daj Bože, doći do sukoba". Stvarno, sukob nikada nije ni prestajo!?

NATO, bojeći se egzodusa Srba, sukob zaustavlja Dejtonom, na štetu Bosne i Hercegovine.

Činjenica je, sukob je Dejtonom zaustavljen. Činjenice su i da kažnjavanja ratnih zločinaca trenutno traljavo traju. Ne zbog tehničkih problema, već - političke volje, bolje reći - političkog nehtijenja.

U međuvremenu, zadnjih 13 godina, skoro 5.000 dana, dojučerašnjim zločincima, ogorčenim agresorima, samoproglašenim vjekovnim neprijateljima islama i dušmanima Bošnjaka, svo to vrijeme je stajalo na raspolaganju i odjednom, dobro smišljenim „političkim gafom“, sebe žele predstaviti „konstitutivnim“ dijelom BiH, nesmetano prebacivajući tijela ubijenih i strijeljanih Bošnjaka iz primarnih grobnica u sekundarne! Mediji RS navode, kao da se radi o najobičnijem „poslu“, bez osjećaja grižnje savijesti, pijeteta prema mrtvima, što s druge strane, produbljuje krizu i netrprljivosti, od strane običnog građanina i od strane stradalih i preživjelih žrtava rata, prema dojučerašnjim Bosancima, pravoslavcima, danas odjednom, koji se javno izjašnjavaju - velikim Srbima, da su samo rođeni u Bosni i Hercegovini, a da im je prava država i zemlja zapravo, Srbija!

U dugom tom međuvremenu i razdoblju, ne slučajno, odgovorni subjekti, dozvolili su, da se nekad tako hitno „pitanje humanog preseljenja“ dovršava sasvim polako. Ono traje i danas. Protjerane žrtve moraju, zbog odlaska u bivša mjesta boravka i uzimanja potvrda, izvoda, diploma, da dolaze agresoru na noge. Patnje i ponižavanja i dalje traju, što je žrtvama rata, pred očima svojih vlasti, bolnije čak i od same smrti.

Činjenica je, da zbog političkog nehtijenja, krivicu snosi, ne jedna, već sve političke strukture, time i građani koji ključeve demokratskih izbora svoje vlasti (čitaj političara), drže sami u svojim rukama.

Činjenica je, Dejton je zautsavio rat, ali ne nepravdu i patnje. Primjetno je, umjesto da se „kriza“ spriječi, ona se produbljuje. Za evropske institucije, „sve ovo“, samo je problem tehničkog pitanja, za Bošnjake - pitanje opstanka!

Optuživanje i traženje krivca, ne prestaje. Prestati optuživati „druge“, za propuste koje čine svi, teško je. Zajednica odgovorna za razvoj zemlje, kao i međunarodna zajednica, našla se u procjepu, između dvije vatre. Finansijska kriza se pretvorila u ekonomsku. Sa druge strane je i normalno, da niti jedan od „nametnutih konzula“, od strane EU, ne može zadovoljiti „domaće kriterije“, što, njihovom čestom smjenom, stvara još veću klimu nezadovoljstva kod domaćeg stanovništva. Jedno od rješenja je, ukidanje RS, koje nikako nije jednostavno, ali moguće izvodivo zatim, proglašenje agresora!, kao vrlo važna satisfakcija, poznata pravnom sistemu, ako ga ima, a što Bošnjaci i očekuju, a ne samo, kao što ko zna iz kojeg razloga neko želi, dugogodišnje izvođenje „tercijalno odgovornih“ ratnih zločinaca pred sud pravde, svih strana i njihovo, a ne kažnjavanje stvarnih naredbavaoca i država, za koje se zna, da su logističkom, političkom, vojnom, novčanom i svakom drugom podrškom, pomagali snage, koje su povlačenjem iz Hrvatske naišle na odobravanje snaga koje su ih spremne dočekale u BiH.


Kritičnu i mizerna situacija, Bosni i Hercegovini ne ostavlja puno vremena, kojom ona vrijeme troši na optužbe. Česta deviza ovih prostora je - „Zavadi, pa vladaj!“ Ona nije dolazila, uvijek i samo!, iz „tuđih“ redova.

Na kraju, čovjek treba da shvati nekad, možda i prekasno, kao narod u Palestini, što nije isključeno, da se i ovoj napaćenoj zemlji ne može desiti - a bliže je, nego što sama misli i želi priznati - da religija nije sve. Ona pomaže, da se istraje na putu, daje snagu. Smrću svakog čovjeka, nestaje i dio religije. Spasiti život, spasiti čovjeka, znači, spašavati i religiju! Ne obratno. To može ili ne može samo zvanična politika. Ako dođe do „nestajanja čovjeka“, to je prvi znak, da je politika definitivno zakazala. Time su gubitnici - svi.

Za svaku religiju, potreban je slobodan, demokratski, prostor, pristup po principu za svakoga „po nešto“.
Potrebna je zemlja, od svih priznata i slobodna. U Bosni i Hercegovini je bilo uvijek mjesta za istinske religije. Jedino, neki ljudi neće da shvate i prihvate minimum normalnog i širom u svijetu općeprihvaćenog pravila, u Evropi, kojoj i sama pripada, u kojoj i Bošnjaci traže da vrijedi i u državi, u kojoj su još uvijek većina, a to je, koja religija je u BiH prva - među jednakima. Suvišno je nijekati i negirati činjenicu, da je to – islam, koji na ovim područjima, ima korjene prije dolaska Turaka, dakle, prije nekih šesto i više godina.

Širiti „vijesti“, o tek tamo nekom stvaranju Bošnjačke naciije, negirati činjenicu, da Bošnjački narod ne postoji, prošlost je, ali i naivno opasna igra. Mač sa dvije oštrice.

U Bosni žive Bosanci, u Hercegovini Hercegovci, svi oni govore bosanskim jezikom, od kojih su, kao narod, najbrojniji Bošnjaci, kojima se nacionalni i vjerski nazivi slučajem poklapaju, muslimani dakle, židovi, pravoslavni, katolici i ostali. Stvari ne mijenja ni činjenica, da poslije 1992-1993, bosanski pravoslavci „uvode i konzumiraju“ sve više čisti srpski jezik, a katolici čisti hrvatski, izražajavajuči, na taj način odjednom, pripadnost drugoj matičnoj državi. Bošnjaci, koji nemaju „rezervnu matičnu državu“, iste smatraju ‚izdajicama’ a, čin - svojevrsnim paradoksom. Što on i jeste. (Primjer: Dojučerašnji bosanaski katolik, npr. iz Livna, nazivajuće se „Hrvatom“, bori se na strani HOS, Hrvatske oružane snage, HVO, Hrvatsko vijeće obrane. Napada vlastiti grad - Livno, da ga očisti od Bošnjaka, na taj način paradoksalno, ali istinito, postaje agresor u vlastitoj državi, na strani, uvjeren „rezervne mu i matične države“ Hrvatske.).

Ista stvar je sa pravoslavnim stanovništvom. O tome, da obje Crkve stoje iza takvog paradoksa, u svakom slučaju - oblika „agresije“ - suvišno je i govoriti. Na takav način, izvršen je klasični spoj, sprega „agresije iz vana“ sa snagama unutar Bosne i Hercegovine, pa se pojednostavljeno nazivaju, obadva oblika - agresorom, što to oni u punom smislu, unutar granica države BiH, po njenom Ustavu, ali i međunarodnom ratnom pravu - jesu!

Međutim, time se, ne baš simboličnim činom, novopojavljeni „izdajnici države odriču“, BiH kao matične zemlje, a Bošnjaci, (p)ostaju nasljednicima i istinskim čuvarima onoga što se zove - domovina!

Da to ima nekog osnova, pravu nije nepoznat izraz - Heres legitimus - zakonski nasljednik, kao niti izraz, Heres necessarius - nužni nasljednik, a još manje - Ignorantia iuris nocet - nepoznavanje zakona škodi, tj. ne opravdava!

Međutim, „odmetnute“ sukobljene strane, ne priznaju pravo naslijeđa, više vjeruju u pomoć sa „druge strane“, a na dojučerašnju domovinu gledaju, kao na ratni plijen.

Situaciju komplikuje, što novonastali „izdajnici i otpadnici“ dojučerašnje zajednice, ne žele otići u „rezervne i matične im države“, što Bošnjaci očekuju ili možda potajno žele, naprotiv, ovi izražavaju još i pravo na dio „dojučerašnje domovine“ (ratni plijen), koju žele priključiti, kao poklon pripadnosti, na tanjiru servirati „svojim matičnim“, susjednim državama. Poklone svi vole, da li je pravno i moguće? Kako trenutno die RS, sve je moguće. U pitanju je dakako i drugi dio, koji sebe naziva - Herceg Bosna, kao i dio koji sebe naziva Republika Srpska, a koji su teritorij pod svojom kontrolom „očistili“ progonima i tisućama ubijenih. Za centre moći, izabrani su, ne slučajno - Mostar i Banja Luka. Desilo se, šta se desilo. Da li i neočekivano?!

Zaustavljanjem sukoba, prije Dejtona, silom i progonima zauzeta zemlja je očišćena, podijeljena i dodijeljena tako, da u budućnosti nemaju problema sa „drugim narodnostima“, kao što to imaju Bošnjaci, kojima je u amanet nada sve, ostavljena, labava Federacija Bosne i Hercegovine?!, koja je unaprijed osuđena, kao što se zna, da ne može funkcionirati. I, ona stvarno, do sada, ne funkcioniše.

Dijelovi Hercegovine, koji su se u vrijeme embarga, sumnjivim poslovima jako obogatili, danas su izuzetno jako zaleđe, ali i jaka potpora, ne samo regiji Mostara i koju katolici, nekad potpuno begovsku zemlju, naseljenu muslimanskim življem, danas negiraju, stavljajući time na znanje, da je to njihovo.

Na najdominantnijem brdu iznad Mostara, Humu, postavljen je križ visok trideset metara, kojeg Bošnjaci vide, više kao izraz opomene u budućnosti, nego vjere, što bi taj križ srama, od strane katolika, trebao zapravo da izražava i predstavlja.

Da bi se iskazalla moć jednih u sukobu strana, većinskom stanovništvu Mostara, Bošnjacima, na svoju sramotu, srušen je, kao i sebi čuveni - stari most! Simbol grada Mostara. Most, koji je ponosno spajao istočnu i zapadnu obalu Mostara, simbol zajedništva, djelo neimara Hajrudina, napravljeno između 1556 i 1557. godine. Odgovornima za njegovo rušenje, trenutno se sudi. Most je u međuvremenu obnovoljen.

U svemu tome, spomenute „rezervne države“ nikako nisu bile nevine, kako se želi predstaviti.

U ime njih i njihove neodgovorne politike, mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, što je opasno, ne žele prihvatiti činjenicu da, Srbi žive u Srbiji, a Hrvati u Hrvatskoj. Pravo svakog da živi gdje mu je volja, neosporno je, kao što je neosporno, da življenjem u drugoj državi, isti pristaje biti lojalan građanin. Sve drugo, u suprotnosti je sa Ustavom, pravnim aktima i zakonima, građanskim slobodama zemlje, etc.

Drugačije mišljenje i razmišljanje, dovelo je danas, po ko zna koji put, BiH ponovno na rub rata u kome svaka strana polazi od temeljne postavke - gde je sloga, tu je i pobjeda i u kojem sa svih strana vlada, spokojno trpljenje čudnog mira i spokoja, neko čudno - eksplozivno zadovoljstvo.

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 14th, 2008, 2:57 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 10:52 pm
Tekstovi: 10155
Lokacija: nije u rogatici
Vidi ti naseg hamde sto plaho kiti.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 14th, 2008, 4:31 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
ZELE je napisao:
Vidi ti naseg hamde sto plaho kiti.


I bice ga na nasim stranicama ako Bog da jos i vise.
I ne samo on, vec i neka druga rogaticka iznenadjenja.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 19th, 2008, 2:08 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Uz petu godišnjicu preseljenja u bahšče ahiretske padišaha rahmetli Alije Izetbegovića

IZETBEGOVIĆ - LIČNOST EPOHE

Autor: Ferid Ferko Šantić

Objavljeno: 17. October 2008. 07:10:14

SlikaZnam da nije baš ni lahko pisati ili govoriti o nekome ko je, bar što se nas Bošnjaka tiče, osoba epohe. O nekome ko je posjedovao samo njemu svojstvenu harizmu, sugestivnost, umjerenost u svemu. A to su odlike dobrih, plemenitih osoba. Posebno onih koji u vjeri pronalaze snagu, koji iz vjere crpe i snagu i mudrost i ... svoj putokaz.

Peta je godina kako u bahčama ahiretskim boravi prvi bosanski predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović. Premalo se, tako mi se bar čini, u ovih proteklih pet ljeta pisalo i govorilo o našem prvom predsjedniku. Jal se mnogi pribojavaju toga jal je u pitanju nešto drugo. Kako god da je vidno je neko isčekivanje, čekanje nečega. Znam da nije baš ni lahko pisati ili govoriti o nekome ko je, bar što se nas Bošnjaka tiče, osoba epohe. O nekome ko je posjedovao samo njemu svojstvenu harizmu, sugestivnost, umjerenost u svemu. A to su odlike dobrih, plemenitih osoba. Posebno onih koji u vjeri pronalaze snagu, koji iz vjere crpe i snagu i mudrost i ... svoj putokaz.
Dvadeset deveti novembar 1991. godine, velika dvorana Sportskog centra „Skenderija“ u Sarajevu. Prvi kongres Stranke demokratske akcije. Sjedim negdje u prvom dijelu sale, gledam i slušam upavo baš njega, danas rahmetli Aliju Izetbegovića.
- ...Nezaboravimo nikad to da u svijetu nema pravde i nepravde. Ima samo jakih i slabih. Nastojmo, koliko god je to u našoj moći, da u svakom pogledu budemo od ovih prvih.... Dijalogom se mogu riješiti svi nesporazumi....
Ovo je, između ostalog, izgovorio tako uvjerljivo tako da ton i zvuk tih riječi kao da i danas čujem. Tokom cijelog ovog skupa ko god je želio mogao ga je direktno pitati, poselamiti... jer oko njega nije bilo nekakvih silnih čuvara... Plijenila je ta njegova neposrednost. Po svemu ličio je na nekog političkog viteza.
Slika
Ličnost epohe: rah. Alija Izetbegović, prvi Predsjednik RBiH


Vidjelo se to i na ovom skupu kad je za govornicu izašao niko drugi do ratni zločinac, srpski fašista, Momčilo Krajišnik. Iako je ovaj monstrum imao kurtoazno, pozdravno obraćanje očekivao sam negodovanje i protest prisutnih. No, ništa od toga se nije desilo, jer ne bi tako nešto odobrio ni rahmetli Alija Izetbegović. Njegova umjerenost vidjela se i ovdje kad je za govornicu izaošao odrod bošnjački i ratni zločinac Fikret Abdić. Cijelo vrijeme svojeg vikanja, jer nije umio normalno govoriti, Fikret je visoko iznad glave držao podignutu svoju knjigu sa naslovom „SDA zna, hoće i može“. Već se tada vidjelo kud je Fikret krenuo ali je mudri Alija Izetbegović i njegov nastup saslušao bez trunke jeda ili ljutnje. To mu je omogućavalo upravo njegovo političko viteštvo. Njegove poslijednje riječi na ovom skupu bile su:
- Dozvolite mi da ovo svoje obraćanje završim porukom Bošnjacima kako u Bosni i Hercoegovini tako i onima u Sandžaku, Hrvatskoj, Crnog Gori, Makedoniji..... VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.
Ovim posuđenim i ovdje citiranim stihom Alija Izetbegović je na najljepši i najorginalniji način svima predočio da se jedino sa hrabrošću, odlučnošću, istrajnošću.., koje su i njega tako plemenito krasile, uz pouzdanje u Stvoritelja, može ostati i opstati bez obzira kolika je snaga dušmana.
No, nakon svega, nakon svih ovih skoro dvadeset godina, o Aliji Izetbegiviću možda ponajbolje govore riječi jednog od njegovih bližih saradnika:
„Čast i sreća je bila lično upoznati Aliju Izetbegovića, sjediti s njim, razgovarati… Sreća i zadovoljstvo je bilo družiti se i s njegovim knjigama kroz sve ove godine. Smatram to gotovo najvećim bogatstvom koje čovjek može da ostvari. Bošnjački narod na koncu dvadesetog vijeka živio je burnu historiju, historiju koja je već ušla u sve udžbenike, a koja će u budućnosti postati njen nezaobilazan dio. Mi smo sudionici tog vremena, živuća historija, a Izetbegović je bio njen istinski nosilac, njen pečat, nešto neizostavno i nezaboravno…. prolaziti nesvjesno pokraj nje, ne upoznati je, bez obraćanja pažnje na nju, ne iščitati je, a što dobar dio našeg naroda, na žalost, upravo čini, gotovo da je ravno grijehu spram svog razuma, spram svih vrijednosti kojima čovjek teži: istini, pravdi, moralu, čovjekoljublju, humanizmu….“

Ne pripadam onima koji mogu mjerodavno pisati i govoriti o rahmetli Aliji Izetbgoviću kao gaziji, odnosno koji mogu pisati i govoriti o njegovoj borbi u periodu srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. To mogu samo oni koji su svjedoci te herojske borbe. Ja zbog toga mogu pisati i govoriti o još jednom neprolaznom dijelu rahmetli Alije Izetbegovića. O njegovoj pisanoj riječi, o njegovim knjigama, o njegovim porukama, mislima... koje nadahnjuju svakog.
Slika
Slika
Slika
VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.

Jer odista, ko god se danas druži sa knjigama rahmetli Alije Izetbegivića spoznat će jednu izuzetnu misao, jedan izuzetan duh. Naprimjer, u jednoj prilici, govoreći o svojem kratkom ali briljatnom dijelu „Islamska deklaracija“ naglasio je da je ona „upućena muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje”. Ovo njegovo dijelo koje predstavlja „zalaganje da muslimanski narodi izađu iz kruga zavisnosti, zaostalosti i siromaštva, te željeni uspon na stazu dostojanstva, prosvjećenosti, genija i vrline” jedno je od dijela „kroz koje upoznajemo Izetbegovića kao islamskog mislioca koji kroz prizmu savremenog shvatanja i tumačenja islama, njegovog pozitivnog uticaja kako na pojedinca tako i na cjelokupne narode želi da ukaže na put muslimanskog prosvjetiteljstva i renesanse.“

Teško je danas i zamisliti momka od dvadeset i jednu godinu koji uspije napisati dijelo koje samo u egleskom prijevodu doživi dvanest izdanja. Upravo je rahmetli Alija Izetbegović imao dvadeset i jednu godinu kad je napisao svoje remek dijelo Islam između Istoka i Zapada, a uspio ga je objaviti tek nakon nekoliko desetljeća života. Ovo njegovo filozofsko dijelo, koje mnogi nazivaju Knjiga o slobodi na najbolji način predstavljaju Aliju Izetbegovića u onom intelektualnom i misaonom svijetlu.

U knjizi Ja izdati ne znam, koju, u stvari, sačinjava skup njegovih govora, članaka i intervjua u domaćim i inostranim medijima u periodu od početka devedesetih pa sve do poslije rata 1996. godine. Ovdje će čitalac upoznati Aliju Izetbegovića kao političara, predsjednika političke stranke čiji cilj je uspostava pravedne vlasti. Ovdje se vidi da Alija Izetabegivić, prvo kroz političke pregovore i druge aktivnosti za samostalnost BiH, preuzima breme odgovornosti za sudbinu zemlje i naroda. Ovdje se spoznaje i njegova herojska borba u političkoj i diplomatskoj odbrani od agresije na Republiku Bosnu Ii Hercegovinu.

U knjizi Čudo bosanskog otpora, koja govori o najtežim danima agresije i borbi za opstanak i slobodu Bosne i njenih naroda, Alija Izetbegović piše: “Mi smo svijetu priredili dva šoka. Prvi je bio taj naš otpor, naša žilavost. Očekivali su da ćemo biti razbijeni za dvadesetak dana. A grmljavina našeg otpora čula se do neba. To ‘čudo bosanskog otpora’ potpuno neočekivanog, kad mi ne samo da nismo poraženi i ne da se uspješno opiremo nego smo, hvala Bogu, svaki dan sve jači, dok je neprijatelj, iako jak, svaki dan sve slabiji. U ovom ratu skoro svi zakoni rata su poraženi sa njihove strane, ne sa naše. Drugi šok, je taj da se kultura ili ljudskost našla na našoj, a ne na njihovoj strani. Ako će već neko rušiti bogomolje, mostove, kulturne spomenike, ubijati žene i djecu, Evropa bi to očekivala od Bosanaca. Zašto? Pa tako je pisalo u njenim knjigama, to su te zablude širene stotinama godina. Mi smo za njih bili poludivlji svijet, porijeklom s Istoka, Azijati neki. Ali dogodilo se upravo da su oni od kojih su očekivali kulturu, narodi evropske provenijencije, ubijali nejač, rušili džamije, mostove. Mi to nismo radili.”
Kroz materijale ove knjige sve današnje i buduće generacije Bošnjaka uvijek će spoznati onu poruku: VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.

U knjizi A. Izetbegović – govori, pisma, intervjui... nalazi se i podatak da je Vijeće sigurnosti UN, upravo na zahtjev Alije Izetbegovića 1993. godine donijelo odluku o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu. Do tada ovaj sud nije postojao a danas je on institucija koja će, na najorginalniji, najistinitiji način zabilježiti ono što se odnosi na ovaj period hiistorije Bosne i njenih naroda. Ova institicija je, uz to, i ono od čega se i te kako boje dušmani Bosne i Bošnjaka. Isti oni koji su, koliko do jučer, važili za ”oslobodioce, sokolove, junake.....” ovog ili onog naroda.

Godine rata i mira je knjiga u kojoj se na jednostavan i neposredan način govori o prekidu agresije na Bosnu i Bošnjake, o prvim poslijeratnim dešavanjima, o izgradnji porušene zemlje. Ovdje se predočavaju sve teškoće ponovne uspostave normalnih odnosa među ljudima u BiH, uspostavi povjerenja i saradnje, kao i o ”dubokim i teškim duševnim i fizičkim ranama i bolima nastalim kao posljedica ratnih razaranja, izdaje i brutalne agresije”.

U knjizi A. Izetbegović 1997. sadržano je ono što govori o svim teškoćama dalje, političke, ekonomske..... odbrane Bosne i Bošnjaka. Jer i nakon prividnog mira dušmani BiH su nastavili raditi na njenom uništenju. Tada i danas drugim, ne oružanim, srestvima.

Moj bijeg u slobodu 1983.-88. je knjiga gdje se nalazi sve ono o čemu je rahmetli Alija Izetbegović razmišljao, govorio sa rijetkima, bilježio čak i u danima izdržavanja komunističke nepravedne zatvorske osude i tamnovanja u komunističkim kazamatima.
Nepodjeljena su mišljenja da je ovo, uz Islam imeđu Istoka i Zapada, drugo genijalno dijelo i proizvod genija rahmetli Alije Izetbegovića. Tek kad se čita ova knjiga postaje se svijestan ovoga o čemu pišem. U ovoj knjizi za koju je napisano i to da je ona „jedno nezaboravno intelektualno putovanje kroz mnogobrojna područja neslućenih prostranstava ljudskog duha i uma, oplemenjenog Božanskim darom ispravnog rasuđivanja“ susrešće te puno citata svjetskih genija: Muhammeda a.s. Hegela, Aristotela, Anštajna, Isse a.s., Froyda, Tolstoja...

Druženjem, diskusijama... sa njima, u najtežem periodu svojeg života, Alija Izetbegović se na najbolji, najoriginalniji mogući način priprema za ono što slijedi a to su dolazeća džehenemska vremena kojih je on, još tu u zatvoru i te kako bio svijestan.

“Sjećanja” predstavljaju poslijednju knjigu koju je uradio rahmetli Alija Izetbegović. To je, u stvari autobiografsko dijelo u kojem on, na jedan poseban način, predstavio svoj život u cjelini. Život više nego težak ali ipak u svojoj suštini veličanstven, ljudski, plemenit. Na završetku knjige on piše:
“Ono što zovemo srećom ponekad je saglasnost našeg života i zatečenih okolnosti, naše biografije i historije, naših ličnih težnji i historijskih tokova. Ako tako posmatram stvari, mogao bih reći: prerano sam se rodio da bih bio sretan. Ali rođenje je jedna od mnogih stvari koje ne biramo. Ono je dio naše sudbine. Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život”

Slika
Dženaza koja se pamti
Slika
Turbe mislioca, bošnjačkog gazije, alima nad alimima, plahog čovjeka Alije Izetbegovića

A dobar dio svojeg života Alija Izetbegović je proveo u jednom običnom, trosobnom stanu. Iz tog stana organizovao je i formirao najveću bosansku i bošnjačku političku organizaciju. Iz tog stana postao je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine. Iz tog stana suprostavio se dušmanima koji su, kao nikad do tada, nasrnuli na Bosnu, Bošnjake i sve one koji su stali u odbranu BiH. Iz tog stana postao je poznat i cijenjen u cijelom dunjaluku. U tom stanu ostao je cijelo vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske fašističke agresije na Bosnu i Bošnjake.
U taj stan, nakon svih predsjednikovanja, vratio se i iz njega preselio u bahšče ahiretske.

Pišem ovo zbog toga što, vjerovatno dunjaluk nije zapamtio takav primjer skromnosti kod onih koji dođu u priliku da, kao predsjednici, vladari....., pohitaju da sebi kule i gradove grade. Njemu je, za sva njegova genijalna dijela, bio dovoljan i njegov obični stan. Hasli i zbog toga obično je i njegovo današnje, ovodunjalučko boravište. Jedno skromno, prelijepo otvoreno turbe.

Eh, nadam se da će te sad shvatiti zašto ja našega rahmetli Aliju uvijek oslovljavam samo sa „padišah“. Jednostavno, u razgovoru i govoru o njemu ja uvijek kažem: „kad je padišah Alija..... i sl.
Riječ „padišah“ nije danas u govornoj komunikaciji u jeziku bosanskome. Ostala je zauvjek zapisana u bošnjakoj literaturi, epici, porukama, pričama.... Korijen joj je u perzijskom jeziku gdje se riječima: „pad“ – velik, stalan, čuvar.... i „šah“ – kralj, vladar.....“, označava neko ko nije obični ni vladar, ni obični kralj, nego... Nego je taj „car careva, kralj kraljeva, vladar nad vladarima...“ Upravo takvo značenje riječ „padišah“ ima i u jeziku bosanskome.

Alija Izetbegović je po svemu, odista bio padišah.

Nek je vječni rahmet velikom bosanskom i bošnjačkom sinu.

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 19th, 2008, 2:59 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Velikan ljudskosti...

BRANITELJ CIJELE BOSNE I HERCEGOVINE

Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 18. October 2008. 07:10:47

SlikaRahmetli Alija Izetbegović se nije dao pokoriti nametnutim mu, kao i nama, sistemu. On ga je vidio, spoznao i suprotstavio mu se. On ga je prokazao. Oni, koji su to mogli razumjeti, i koji su mu vjerovali, su ga podržali. On je imao podršku većine. U njegovom Kabinetu su bili patrioti Bosne i Hercegovine sviju vjera i narodnosti.

On je mogao pozvati u vjerski rat. On je mogao pozvati u vjersku i nacionalnu mržnju. On je mogao pozvati u osvetu zbog svojih stradanja. On je mogao pozvati u osvetu protiv Srba, Crnogoraca i Hrvata zbog stradanja Bošnjaka u ovom najzadnjem genocidu.

On je prvi Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, i to za vijeke vjekova.Umni vođa naroda koji nije smio postojati. Idejno-politički vođa države koja nije smjela postojati. On je vodio Bosnu i Hercegovinu kad je skoro cijeli svijet bio protiv nje.

Mislilac, intelektualac, vojskovođa, vjernik, državnik, pisac, komšija, susjed, prijatelj...

Rahmetli Alija Izetbegović se nije dao pokoriti nametnutim mu, kao i nama, sistemu. On ga je vidio, spoznao i suprotstavio mu se. On ga je prokazao. Oni, koji su to mogli razumjeti, i koji su mu vjerovali, su ga podržali. On je imao podršku većine. U njegovom Kabinetu su bili patrioti Bosne i Hercegovine sviju vjera i narodnosti.

Njegov poziv na razmišljanje, „Islamska deklaracija“, u svom samom naslovu, u današnjem svijetu i vjersko-etničko-političkom podneblju, zvuči agresivno. Razlog tome je da živimo u vremenima kad se sve greške svih postojećih sistema upravljanja ljudima nastoje prebaciti na jedan nazivnik kojeg se relativno jednostavno identificira - Islamizam. Ne znam odakle je došla ova kovanica, ali mi je kao kršćanu jasno da je, u najmanju ruku, zloćudna i pakosna i uvredljiva.

„Islamska deklaracija“ nije nikakav poziv u vjersku mržnju i rat. Ta izjava je poziv za narodno, vjersko i društveno-političko osvješćenje jednog naroda kojeg su stoljećima zatirali u njegovoj vlastitoj postojbini.

Slika
On je prvi Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, i to za vijeke vjekova.Umni vođa naroda koji nije smio postojati. Idejno-politički vođa države koja nije smjela postojati. On je vodio Bosnu i Hercegovinu kad je skoro cijeli svijet bio protiv nje.

On se nikad nije prihvatio puške, međutim je zbog nekih šezdeset stranica filozofskog razmišljanja dobio četrnaest godina robije. Samo to ukazuje na sumanutost svijeta u kojem živimo. On je sve nas, i Bošnjake i druge, svojim djelom upozoravao na prave, izvorne opasnosti. Zbog toga je bio opasan velikom sistemu.

Iste godine kad je Inkvizicija prognala sefardske (španjolske) Židove, srpski hajduci su po prvi put provalili u Srebrenicu. To je bilo 1492., po gregorijanskom kalendaru. Bosna i Bošnjaci su prihvatili i udomili sefardske Židove, a potom ispratili srpske hajduke natrag preko Drine. Židovi su sobom donijeli svoje narodne i vjerske artifakte, među kojima je bila i Sveta knjiga „Hagada“, jedan od šest primjeraka koji još uvijek postoji.

Vlada Republike Bosne i Hercegovine, kojom je predsjedavao Alija Izetbegović, je čuvala i sačuvala tu Svetu knjigu. Da je to bila ikakva „fundamentalna“, „nacionalistička“ ili „islamistička“ vlada, ta Knjiga ne bi danas postojala.
Da je on htio napraviti malu muslimansku zajednicu u kršćanskoj Europi on ne bi bio ovlastio mene, rimo-katolika, da organiziram vojno-materijalnu pomoć. U takozvanim „mirovnim pregovorima“ koji su se vodili u ono doba u Ženevi, svima je postalo jasno da se ne radi o miru nego o uništenju Bosne i Hercegovine.

Slika
Predsjednikovo ovlašćenje Milićeviću i drugima u Informativnom uredu BiH u Ottawi

Dobrovoljna organizacija rodoljuba Bosne i Hercegovine je radila u Ottawi između 1992. i 1995. godine. To je bio „Informativni ured Bosne i Hercegovine“, kroz čiji rad smo organizirali javno-političke nastupe i slanje medicinske pomoći. Međutim, to svakako nije bilo dovoljno i trebalo je pomoći vojno-oslobodilački napor i žrtvovanje naroda koji nije nikad htio rata.

Pod-predsjednica demokratski izabranog Upravnog odbora „Informativnog ureda Bosne i Hercegovine“, nakon hitnog zasjedanja, me je poslala u posebnu misiju. Ja sam se toga prihvatio uz uvjet da dobijem ovlaštenje, koje je ovdje priloženo.

Na osnovi zaduženja našeg ureda i ovlaštenja Predsjednika, ja sam putovao u tri zemlje. Naravno, UDBA, a potom i britanska MI6, su postali jako zainteresirani i pomno su pratili moj put, pogotovo kad sam se pojavio u Aziji. Kršćanin, koji organizira vojno-materijalnu pomoć za Bosnu i Hercegovinu, u trenutku kad kršćani ubijaju Muslimane! To je bilo nepojmljivo onda, a i danas je.

To nije bilo nepojmljivo Predsjedniku Izetbegoviću.

Ja sam živi dokaz da rahmetli Alija Izetbegović nije radio na stvaranju male muslimanske državice na Balkanu. On je bio branitelj cijele Bosne i Hercegovine i njenih naroda.

Neka Ti je rahmet duši, Predsjedniče!

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 30th, 2008, 12:54 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
POLITIČKA PODOBNOST

Autor: Hamdo Čamo
Objavljeno: 29. October 2008. 17:10:38

SlikaHamdo ČAMO: Ostaju mnoga otvorena pitanja, na koja društva moraju da daju naučne odgovore. Ako se jednim građanima vjeruje, znači li to da se drugima ne vjeruje? Da li je takvo ponašanje u demokratskom društvu, gdje je vladavina naroda, „normalno“, jer „ide odzgo prema dolje“?! Da li se stavljanjem jednih u povoljan položaj, drugi stavljaju u nepovoljan položaj? Da li se „sistemom podobnosti“ podrivaju prava i slobode ljudi...

Podobnost - Ugodnost, stanje podobnosti, stručnosti, sposobnosti, znanja, stručna, tjelesna, fizička, mentalna, klasna, rasna, duhovna, tjelesna, vremenska, matematička, vojna, ideološka, politička, ekonomska. U nekim društvima označava skup ideološko-političkih uvjerenja, vjernosti, povjerenja i angažiranosti, po kojem se, kao odrednica, određuje pripadnost vladajućoj i povlaštenoj klasi, kasti, sloju, strani.

Na prostorima Balkana, pojam podobnosti, koji je još uvijek u upotrebi i označava ideološko-političku podobnost. U novije vrijeme „podrazumijeva“ i vjersku podobnost kojom opet, udaljavanjem od demokratije, vezu sa vjerom čini većom? Mnogi „stanje podobnosti“, udobnosti, žele prikazati samo negativnom karakteristikom bivšeg, socijalističkog društva, komunističkog režima, na takav način izražavajući svoju imunost toj pojavi i da oni, svemu tome „ne pripadaju“. Egzistencijalna riječ vezana uz podobnost, kojom se otvaraju vrata, postiže garancija uspješne političke, ekonomske budućnosti i karijere, rješenje i magično pitanje: „biti ili ne biti“, znak pitanja mnogih generacija, kojim se rješava nečija budućnost i koji je povezan sa drugim znakom od kojeg ovisi, a to je - „Imati vezu!?“

Imati vezu znači, biti uspješan u društvu, imati „upliv“, „otvorena vrata“ za posao, a time i potvrdu da je čovjek „punopravan“ član društva. Ne imati „vezu“ - po prirodi stvari, u društvu, gdje vlada „takav red, mišljenje i praksa“, čovjek je - niko i ništa. Osuđen na propast. Mada će jedni, koji su na vrhu društvene ljestvice, to nijekati i negirati, pronalazeći tisuće izgovora, pa čak, kako to u praksi jeste i biva, i optužiti one, koji drugačije tvrde i misle, kao što se to radi u vrijeme strahovlada i diktatura.
Tako se nameće, da neka društva nije moguće drugačije izgraditi, nego podijelom, na crne i bijele, podobne i nepodobne, na one „koji imaju vezu“ i oni koji je nemaju. Iz tog proizilazi cilj postavljanja principa „podobnosti“ kojim je zapravo lakše vršiti manipulisanje i kontrolisanje.
Ovakav oblik „društvenog ponašanja“ , često primjenju društva i sistemi, u kojem se nužno pojavljuje princip mita i korupcije, a kao propratna pojava su povećani primjeri lakših i težih oblika ekonomskog kriminala, koji često vode do samohg državnog vrha, zbog čega je u narodu nastala krilatica, da „riba smrdi od glave“, aludirajuči time, ne na ribu već, na korupciju u državnim organima, a u nekim primjerima čak i spregu, povezanost državnog vrha sa organiziranim kriminalom.

Ovakvi oblici „društvenog ponašanja“ simptomatični su za takozvana „društva u tranziciji“, a često i pokazatelj potpune nezrelosti i nespremnosti društva, društvenih instrumenata i subjekata, da u procesu svog prelaska u demokratskog društvo inauguriraju, hitno potrebnu, za funkcionisanje društva, profesionalnu čistotu obavljanja poslova svih subjekata, a posebno poluga vlasti, koji kako praksa pokazuje, prve bivaju na udaru često, teško i same pogođene korupcijom.
Što je odnos subjekata u ovakvim društvima, uzročno i posljedično zavisnijie veći i jači, proporcionalno raste i opasnost od mogućnosti pojava mita, korupcije, seksualnog iskorištavanja i ovisnosti „potčinjenijeg ili nižeg“ u odnosu na onog, ko je u hijerarhiji na većoj poziciji.

Paleta boja i mogućnosti primjera ovisnosti u jednom društvu su bezbrojne. Potpuno istrebljenje svih oblika iskorištavanja je neomoguće, ali smanjivanje i umanjivanje negativnih efekata pojava istih, svakako je društvu potrebna i moguća. Razvoj mehanizama u kojem će društvo da umanji efekte negativnih pojava mita i korupcije, imperativ i stalni je proces svakog društva.Izraz, ali i praksa - „pogodnost“ i „veza“, izraz su političke (ne)zrelosti društva, koje može da se iz razloga ekonomske, vojne ili druge vanredne situacije primjenjuje potpuno normalno, po principu da - „vanredna stanja zahtijevaju vanredne mjere“, te time trenutno, društvu, politici, stranki, partiji, podobnost i povjerenje, znače više od sposobnosti i znanja. Ta „tehnika“ i praksa primjene, u izvjesnom smislu, može značiti, a često i znači „autogol“, kojim se potvrđuje da „cilj opravdava sredstva“.

U nastavku, može da rezultira, kao nezrelost demokratskog društva tj. društva koje nije zrelo da prihvati činjenicu ili opciju, kojom je važnije imati čovjeka od znanja, nego čovjeka od povjerenja.
Da li je u „vanrednim“ okolnostima prihvatljivije jedno ili drugo, pitanje je za širu analizu.
U svakom slučaju, ovakva ponašanja vode stvaranju staleškog društva, koje se režiji, odakle je samo poteklo, često vraća, snagom bumeranga. Što se jače „baca“, povratni udarac je jači.
Društva se počnu dijeliti na podobne i nepodobne, vjernike i nevjernike, udate i neudate, oženjene i neoženjene, po spolu i po vjeri, a društvo umjesto da raste, da se razvija, da dobiva na kvaliteti, počiva na raslojenosti, podijeljenosti, međusobnom podozrenju, izolaciji, nesposobno da funkcioniše, slabeći sebe i druge, toneći u dubine nadmudrivanja i prebacivanja krivice sa jednih na druge.
Na kraju, uz princip podobnosti, kojim nesumnjivo nastaje era staleškog, povlaštenog, nikako slobodarskog i demokratskog društva, otvara se borba, za rad i raspodjelu: društvenog dohotka, dobitka, zarade, penzija, plaća, viškova, odmora, ali i borba za „veća vjerska, građanska, staleška, klasna i druga prava“.
Ostaju mnoga otvorena pitanja, na koja društva moraju da daju naučne odgovore. Ako se jednim građanima vjeruje, znači li to da se drugima ne vjeruje? Da li je takvo ponašanje u demokratskom društvu, gdje je vladavina naroda, „normalno“, jer „ide odzgo prema dolje“?! Da li se stavljanjem jednih u povoljan položaj, drugi stavljaju u nepovoljan položaj? Da li se „sistemom podobnosti“ podrivaju prava i slobode ljudi? Je li povlaštenost, jedan od oblika rasizma ili je samo bezopasna propratna pojava koja vremenom nestane, izblijedi? Je li takvim načinom ponašanja isključena svaka mogućnost socijalnih i političkih nemira? Ako se traže podobni, a ne sposobni – postoji li strah od znanja? Koji cilj je društvo sebi dalo u zadatak? Kuda društvo, koje je sebi dalo takve norme ponašanja i prakse, ide i kuda ga to vodi?
Biti različit i izražavati različitost, biti spreman na pluralizam u društvu, siguran je znak zrelosti društva, da krene putem demokratije i razvoja.
Društvo samo mora da daje odgovore na pitanja: „Ako ste podobni, znači li to da ste kvalifikovani?“.
Ili je to princip, koji su preuzimali ljudi, koji su se borili protiv bivšeg modela vlasti, naslijeđene prakse bivših sistema, gdje je politička podobnost služila za kontrolu intelektualaca . Princip „stvaranja tipa partijskih kulturnih radnika, ljudi koji su vjerni određenoj partijskoj oligarhiji.

Trenutno bezimeno vrijeme, vrijeme vakuuma, ciklus koji stvara pojedince bogataše, ciklus što države osiromašuje i pretvara u kulturnu i moralnu rusevinu rugla. Stvaranjem simbola kulta, koji gaji i širi spoznaju „ako ste podobni, da ste kvalifikovani“. Podobnost znači verifikacija, kvalifikacija, sposobnost, znanje, a uvode ga oni koji su se borili protiv bivšeg modela vlasti, što predstavlja izvjesnu reanimaciju političke podobnosti i satisfakciju, stvarajući na taj način poslušni tip čovjeka potrebnog centralizovanom modelu partijskoj jednoumlja, čovjeka i ljudi, koji će tako biti vjerni određenoj partijskoj oligarhiji.
Zu ovakvo postavljenu strukturu, može se sa sigurnošću reći, uspostavlja se siguran sistemski aparat, koji uz prisutstvo patronata, jednoj strani, sa sigurnošću, osigurava izvjesnu dobiti i benificije.

Svako djelovanje društva, u principu, uspostavljeno na ovakvom modelu, djeluje na bazi straha, dezinformacija, dobro razgranatog policijskog aparata, građanskog osjećaja inferiorne nemoći u društvu, koje pri tom prate, neizostavno kriminalne radnje poput mita, korupcije, seksualnog napastvovanja i iskorištavanja na radnom mjestu. Najčešće su radnici, posebno žene, izložene maltretiranju, zapostavljanju po pitanju radnih prava, minimuma zaštite u kojem često izostaje utjecaj djelovanja državnog aparata, tako potrebnog u zaštiti radnika. Radnicima ne preostaje ništa drugo, do da rade često više od 10 radnih sati dnevno, nekada je to 12, nekada 15. Prekovremeni sati se ne plaćaju, zabrana i žalbe svakog oblika biva isključena pod prijetnjom trenutnog otkaza. Time, nastaje društvo u kojem vladaju skupine, lanac pojedinaca, (diktatura pojedinca), koji privatna preduzeća pretvaraju u oblik „svog malog carstva“, otetog svakoj državnoj i društvenoj kontroli. Opasnost koja leži u takvim pojavama, koje su direktna prijetnja društvu u cjelini, jer su u direktnoj vezi ugrožavanja porodice, a šteta nezamisliva.

Ovim primjerom, cijeli se lanac društvenih odnosa, ima tendenciju, urušavanja u sebe, vukući sve subjekte, posebno one, koji su pojedincima omogućili, po principu podobnosti „da radi šta hoće“.
Jer, kako je poznato, „idealna država je moralna i pravedna zemlja zasnovana na princupu Platona, gdje svaka osoba radi ono za šta je najbolje kvalifikovana i za šta ima najviše talenta ili barem istinski pokušava da se što više približi ostavrenju Platonovog principa. Sa druge strane, perverzna država je nemoralna i nepravedna tvorevina u kojoj svaka osoba ima posao ili poziciju u društvu na osnovu korupcije, „političke podobnosti“ i nepotizma. Sumanuta država je u osnovi perverzna država koja samo umišlja da jeste, te se lažno predstavlja kao, idealna.“
Često, uz označavanje podobnosti, postavlja se i nota moralnog, kao što je moralno-politička podobnost, što govori samo za sebe, koliko moral igra i ima ulogu u svemu tome. Zanemruje se pitanje, šta je za koga moral, koliki je i dokle može da ide?!

Politika i moral imaju vrlo veliku „energetsku vrijednost“, i skoro pupčanom vrpcom su povezani, u kontekstu rečenog. Visina morala, ovisi od „visine politike“ i ugla gledanja svakog društva za sebe.
Uzroci moralne krize mogu biti i u temeljima uzročno-posljedične veze, prilikom čega su posljedice nesagledive, jer se ne izražavaju samo na nivou i sferi političkog, već za sobom povlače etiku, kulturu, izdižu se iznad moći sociološkog, pedagoškog, ekološkog, materijalnog, te duhovnog poimanja društva i pojava u društvu, kao i postavljanja normi, po kojima bi društvo zapravo, trebalo da bude i jeste.

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Oktobar 31st, 2008, 3:58 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 10:52 pm
Tekstovi: 10155
Lokacija: nije u rogatici
Sve sto Hamdo napisa stoji.I o politici i moralu i njihovoj povezanosti.Ipak ne smijemo zaboraviti da je politika izum covijeka a ne Boga.Zbog toga se i desavaju lose stvari.Zamislite situaciju kada na vlast dodze los vijernik ili jos gore nevijernik.Covijek koji se u toj poziciji nicega i nikoga ne plasi.Mislim da je primjer Milosevica za to najbolji jer ovu gresku nas narod dobro plati.
Ali da budem kratak.Moral se jedino moze vezati za vijeru a nikako za politiku.Samo onaj koji je iskreni vijernik moze imati i morala i biti spreman za politiku odnosno da vodi narod.Ako nikoga bar se Boga boji i ne cini zlo ni svom ni tudzem narodu.Svaka druga opcija se uklaplja jedino u ono sto je tvorac politike(covijek koji je izmislo nacin kako da manipulise drugim)zamislio a to je da nije kriv pred ljudskim zakonima.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Novembar 3rd, 2008, 3:02 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Veoma rijetko su ti moral i vlast mogli biti u istoj recenici. Mesa Selimovic je to prelijepo opisao u svojoj Tvrdjavi i eto nekoliko decenija poslije situacija je jos uvijek ista.

Quote:
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.


Sve ti je ovdje i cini mi se da se nikad nista promijeniti nece kada je vlast u pitanju.
Razlika je mozda samo sto sada nisu vise nocni leptiri, vec lesinari. Ali svejedno je, na kraju svi postaju isti.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Novembar 17th, 2008, 2:36 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
PATRIOTIZAM

Autor: Hamdo Čamo
Objavljeno: 15. November 2008. 06:11:54

Slika Prof. Hamdo ČAMO: Koliko ponosa u par riječi, zbog kojih se mnoga „koplja lome“, mnogi krvavi ratovi, sukobi na sociološkom, društvenom, kulturnom, vjerskom, ideološkom i drugom nivou.

„Moja zemlja, država i domovina!“

„Mnogi smatraju da, sa njom smiju raditi, kao da samo njima pripada, da smiju činiti što im je volja, da je zagađuju, prodaju, dijele, poklanjaju, prepuštaju, prljaju, zapuštaju, kao da je svojina jednoga.

Ništa sličnoga, ne smije neko raditi, jer nikome ne pripada - osim svima onima, koji su njeni državljani.

„Moja domovina“ može značiti samo, da se u njoj, zapravo čovjek osjeća „kao kod kuće“, po ponašanju, više kao „dobar gost“, nego kao tiranin i dušmanin kuće.“


POJAM
Patriotizam, domoljublje, rodoljublje (lat. patria, otadžbina, domovina, grčki patrios, πατρίς, porijeklo, pripadnost), najistaknutiji je vid izraza ljubavi prema domovini. Emocionalna povezanost sa vlastitom nacijom. Osjećaj povezanosti izražava se kao „nacionalni osjećaj“, osjećaj pripadnosti koji se može shvatiti kao izraz nacionalnog ponosa, kao i čitav niz drugih karakteristika (etničkih, kulturnih, političkih, ideoloških, vjerskih, historijskih), vezanih za pripadnost i prvrženost svojoj naciji. Posjeduju ga sve nacije. Neko ga shvata i izrazom kao što je „prijatelj države“.

Pod domovinom se podrazumijeva šira društvena zajednica, koja može biti grad, regija, a najčešće nacija ili nacionalna država. Patriotizam se odražava kroz osjećaj ponosa prema dostignućima i kulturi svoje domovine, nastojanju da se očuva njen karakter i identitet, odnosno identifikacija s ostalim pripadnicima zajednice koja tvori domovinu.
Patriotizam je također ideja, ideologija, pokret. U mnogim državama svijeta postoje patriotske političke partije koje se zalažu za to, da se ljubav prema domovini stavi ispred svih ideala i da se njemu podređuju ostale političke vrijednosti.
Patriotizam je ljubav kojom se označava poseban, nadvišen odnos vrijednosti prema zemlji, tradiciji, kulturološkim, historijskim vrijednostima i doprinosa, svemu tome, snagom i slogom vlastitog naroda.

Patriotizam se može podrazumijevati i kao izraz pripadnosti u odbrani osnova demokratskog duštva, osnovnih ljudskih, kao i drugih prava i vrijednosti, a naziva se „Ustavni patriotizam“. Njime često zemlje Zapada, kao demokratske zemlje, izražavaju svoje etničke i političke vrijednosti, kao i vrijednosti zapadne kulture, kojom svoje vrijednosti i načela prikazuju univerzalnim u borbi za ljudska prava i slobode.

Patriotizam se razlikuje od nacionalizma i šovinizma, utoliko što se patriota identifikuje sa svojom domovinom, narodom, nacijom, bez stavljanja i izdizanja svoje nacije iznad drugih, čime ne ugrožava, ne umanjuje, ne nipodaštava i ne potcjenjuje slobode i prava drugih naroda i nacija.

U negativnom smislu te riječi, patriotizam može prerasti u aroganciju, šovinizam, nacionalizam.

Patriotizam izražava ljubav prema zemlji, dok nacionalizam izdiže vlastitu naciju, kao „višu“ u odnosu na druge nacije, a šovinizam je - nacionalizam povezan sa mržnjom. Šovinizmom se izražava mržnja prema nekom narodu, naciji. Patriotizam je ljubav prema svojima, a nacionalizam - mržnja prema drugima. Često ga smatraju, za one koji ga izrazito naglašavaju, zadnjim ostrvom spasa. Pojavljuje se u više oblika.

U Srednjoj Evropi, patriotizam se razvio iz revolucionarno shvaćenog liberalizma i građanskog nacionalizma u borbi protiv feudalizma, koji je na početku težio demokratsko uređenoj nacionalnoj državi. Takva „vladavina odozdo“, vladavina naroda, koja se probila od vremena američke revolucije 1776. godine i francuske revolucije 1789. godine (Sloboda, jednakost, bratstvo), ustavno se ustalila i u evropskim državama. Patriotizam 19. stoljeća je, za razliku od danas, bio više u vezi sa nacionalizmom i šovinizmom tj. kao veličanje i nadmoć vlastite nacije u odnosu na druge, kao i ponižavajući odnos prema drugim nacijama i narodima.

Slika
Patriotizam je danas pozitivno shvaćen pojam uvezan u ustave i zakone većine evropskih naroda i država. Naravno, kao i uvijek, ostaje „vječni problem“ između danas pozitivno shvaćenog patriotizma i negativno shvaćenog nacionalizma, kao i opasnost da današnji desno orijentirani, fundamentalistički nastrojeni, radikalisti, ekstremisti, neonacisti, svoj nacionalizam kriju i prikazuju kao patriotizam.

Posebno su se fašisti i nacionalsocijalisti Evrope koristili pojmom patriotizma, kako bi naišli na odobrenje širokih masa, u korištenju istih u stvaranju svojih ciljeve. Patriotizam je uvijek bilo oruđe političara i osvajača.

Posebno vrijedi napomenuti historijsku izjavu nekadašnjeg predsjednika njemačkog „Bundestaga“, g. Johannes Rau, u kojoj ističe slijedeće: „Patriot je neko, ko voli domovinu. Nacionalist je neko, ko domovine drugih - mrzi!“

U Americi je običaj, mnogih domaćinstava, iskazivanja patriotizma isticanjem zastava, što se sve više preuzima i u Evropi. Poznat je izraz:„God Bless the Amerika - USA“ („Bože blagoslovi Ameriku - SAD“) - kao način izražavanja patriotizma SAD-u.

Ljudi sa ‚izraženim’ patriotizmom, ne odbacuju nacionalizam.
Puno više, kao što je više puta rečeno, ova dva pojma idu „ruku pod ruku“.

Na Balkanu, poslije krvavih sukoba, još uvijek, zadržani su izljevi pojmova, kao:“Bog i Hrvati!“, „Smrt ili sloboda!, ili umjesto toga, jedni drugima „Srbe na vrbe!“ itd. Takvo iskazivanje, koje bi trebalo da bude izraz patriotizma, u biti to nije. To pokazuje svu latentnost, negativnih snaga društva, koje zapravo, pokazuje nespremnost i nezrelost društva, nespremnog da krene putem demokratije.

Za takva društva, u ime stvarnosti i realnosti, istraživanja pokazuju, jako pomaže - javno izražavanje diferenciranje i razlika između ta dva pojma, javno iskazivanje pripadnosti demokratskim idejama i društvu, te javna osuda nacionalizma. Samo pozitivna nastrojenost demokratiji i njenim vrijednostima daje dovoljno jaku zaštitu od učestalih izbijanja i divljanja nacionalizma i mržnje prema drugima, kao i rasnih stavova, izjava i djela, koja kao što znamo, lako mogu da prerastu u rasne sukobe (L.A), većeg obima. Javnim iskazivanjem, daje se na znanje stav društva, svim snagama koji drugačije misle, da će njihovi postupci stvarno biti i sankcionisani.

Patriotizam svoju ranjivost pokazuje u kriznim situacijama, gdje jedna od strana, da bi nametnula svoje stavove, promijeni zakone (npr. Patriot Act), optuži druge „za nedostatak patritizma“, da je tako u javnosti diskvalifikuje. Ovakvo „ponašanje“, može dovesti do ozbiljnih posljedica po društvo. Osim što trpi demokratija, javno mišljenje, novinarstvo, može dovesti do ozbiljnih kriza i sukoba, čak i do izbijanja građanskog rata.

Na žalost, pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj "domovini" ili "otadžbini", može u određenim uvjetima, postati svoja suprotnost. Patriotizam se često povezuje s nacionalizmom, pa se ta dva pojma često navode kao sinonimi. Razlog za to je činjenica, da se i nacionalisti, skoro po pravilu, uvijek izjašnjavaju, odnosno, nastoje predstaviti, kao patrioti. Žrtve rata, kriju često svoje zločine i nedjela iza paravana patriotizma, što opravdavaju, kako im je i rečeno, u vremenima - „nacionalne borbe“. Novuum novije povijesti je pojava, da široke narodne mase, da li kao psihološki mehanizam odbrane, u vremenu osjećaja stvarne ili prividne ugroženosti života, prava i sloboda počinju, krijući se iza patriotizma, da se poistovjećuju, sa kriminalnim radnjama, zločincima, čak njihovim ciljevima, još i gore - sa njihovim djelima. Pojam kolektivne odgovornosti, dobiva tim sasvim drugu težinu, kvantitativno i kvalitativno.
„Patriotizam pretpostavlja, da domovina sama po sebi, predstavlja moralnu vrijednost, prema kojoj pojedinac, vlastite interese uvijek mora podrediti - interesima šire zajednice.

Slika
Patritizmu se mogu pripisati mnoge osobine kao što je emocionalni naboj, neupitnost, moralnost, ali i ranjivost, osjetljivost, zloupotrebljivost.
Postoje vremena u kojima se patriotizam manje ili više konzumira. U vrijeme mira, patriotizam se upražnjava, više u tekstovima vezanih za kulturu, književnost, poeziju. U vrijeme kriza, posebno rata, kada to zahtijevaju „nacionalni interesi“, pojam patriotizma se upotrebljava kao (politička) ideologija, u krajnjem slučaju, kao oružje.


U najekstremnijem obliku, patriotizam se odražava kao spremnost, da se za domovinu žrtvuje vlastiti život“. Neke države, kao ideologiju vlastite egzistencije, koriste i svjesno žrtvuju mlade ljude, kao posljednje sredstvo koje im je, bilo iz unutra ili iz vana ‚nametnuto’. Jedni, iste žrtve, koje se bore u ime patriotizma i odbrane domovine, nazivaju herojima, a drugi, nazivaju ih - teroristima?! Na kraju ostaju otvorena i neodgovorena pitanja, da li su jednoj državi (svijetu!), potrebne takve žrtve, na takav način, da li je, i kome je, u interesu vođenje takve politike, posebno zastupljene na Bliskom Istoku. Je li žrtrva, patriota, terorista ili je žrtva, koja ‚daje’ svoj život u ime patriotizma, „žrtva“ vođenja pogrešne politike svih strana, tj. „žrtva“ politike, koja ne vidi drugog, „pametnijeg“ izlaza i drugog rješenja. Samo „žrtvovanje“, brzo ćemo se složiti, također nije rješenje budućnosti niti osnov rješenja problema, posebno ako se ima u vidu veliki broj žrtava civilnog stanovništva, koje se „tim činom stavlja pod pritisak“, da utječe na promjenu politike, te velike materijalne štete, kao propratne pojave.
Nacionalni osjećaj je „subjektivno pravo svakog čovjeka, koje mora biti poštovano“ i zbog toga, ne smije biti „predmet kritike (naučne) analize“, ukoliko on ne vrijeđa i ne negira nacionalne osjećaje drugih.

Ništa neobična nije, sve češća pojava, da se iza „patriotizma“ u cilju i „u ime države“, sakrivaju kriminalne grupe i oblici organizovanog kriminala. Tim činom, kojim se pokrivaju sasvim druge pobude, baca se tamna sjena na nacionalni ponos, a time i na patriotizam.

Zloupotreba patriotizma, kao tema sama za sebe, naučno nije razrađena u dovoljnoj mjeri.

Patriotizam označava pripadnost, koja nacionalna opet može, i ne mora, da dijeli višenacionalnu ili istonacionalnu zajednicu na patriote i ne-patriote. Patriotizam se može izražavati i upražnjavati, na veoma veliki broj načina, on može biti snaga, a može biti i slabost.
Patritizmu se mogu pripisati mnoge osobine kao što je emocionalni naboj, neupitnost, moralnost, ali i ranjivost, osjetljivost, zloupotrebljivost.
Postoje vremena u kojima se patriotizam manje ili više konzumira. U vrijeme mira, patriotizam se upražnjava, više u tekstovima vezanih za kulturu, književnost, poeziju. U vrijeme kriza, posebno rata, kada to zahtijevaju „nacionalni interesi“, pojam patriotizma se upotrebljava kao (politička) ideologija, u krajnjem slučaju, kao oružje.

Mauricio Viroli, italijanski profesor historije filozofije u Ferari, knjigom „Za ljubav otadžbine“, koja se bavi temom „Patriotizma i nacionalizma u historiji“ - (Per amore della patria. Patriotismo e nazionalismo nella storia, Ed. Laterza, 1995), analizira shvatanja patriotizma i nacionalizma kroz historiju, očigledno pokazujući i razliku između patriotizma i nacionalizma tvrdeći, da je u vrijeme fašizma izražavan i veličan više nacionalizam, da patriotizam nije niti postojao, kao i to, da se više poistovjećivao i izražavao po privrženosti - naciji i rasi.

U šumama fašističke kulture u Italiji, kao što su bili Enciclopedia italiana i Dizionario di politica, odrednice »patria« i »patriotizam« ne postoje. U običnom jeziku i u akademskoj literaturi, objašnjava autor dalje svoje razloge, »patriotizam« i »nacionalizam« su smatrani ekvivalentima. Zato on namerava da pokaže da oni »mogu i moraju biti različiti«, jer jezik patriotizma je, kroz stoljeća, upotrebljavan, da bi ojačao ili izazvao »ljubav prema političkim institucijama i načinu života, koji podržavaju zajedničku slobodu jednog naroda«, dok je jezik nacionalizma, koji je u Evropi nastao u kasnom XVIII st., stvoren da bi »odbranio i ojačao jedinstvo i etničku, jezičku i kulturnu homogenost jednog naroda«.

Patriotizam, kako slijedi iz historije i kako ga shvata Viroli, svojim neprijateljima smatra tiraniju, despotizam i korupciju, a za nacionalizam najveći neprijatelji su zagađivanje tuđim idejama i uticajima, heterogenost, etnička i kulturna nečistoća, a onda i političko i socijalno nejedinstvo. To ne znači, ističe Viroli, da teoretičari patriotizma preziru ili ignorišu kulturu, jezik ili tradiciju jednog naroda, jer su patrioti »uvijek, kada govore o slobodi i republici, podrazumijevali zajedničku slobodu jednog posebnog naroda, sa njegovom specifičnom historijom i njegovom kulturom«, ali, za patriotu, glavne vrijednosti su »res publica i slobodno življenje koje ona omogućava«, za razliku od nacionaliste, za koga su najveće vrijednosti »jedinstvo i kulturna i duhovna čistota jednog naroda«, tj. nacija.
Jezik patriotizma je, kaže Viroli, korišten da bi se ujedinili svi oni koji hoće da žive kao građani nasuprot onima koji građansku i političku jednakost smatraju nepodnošljivom. Jezik patriotizma slobode poziva pojedince da ostanu kulturno definisane, zainteresovane, strastvene i da nastoje da uspostave kulturu slobode, da bi oni koji vole slobodu postali jači od faktora represije. Taj jezik ohrabruje kulturnu različitost i poštovanje prava drugih i drukčijih.

»Smatram, navodi g. Viroli, naprotiv, jedinstvo ili kulturnu, etničku ili religioznu homogenost jednim od najvećih poroka republike. Jedinstvo i homogenost ne čine republiku jačom i ne pomažu da u srcu građana raste ljubav prema slobodi«, kaže Viroli. Služe, samo da od države naprave jednu represivnu i dosadnu zajednicu, naseljenu netolerantnim gradjanima.
U prvom poglavlju (»Naslijeđe republikanskog patriotizma«), obrađuje stavove nastale u antičkom Rimu, naročito, obnovu rimske ideje patriotizma u doba humanizma, posebno Makijavelija; - u drugom (»Pomračenja i vraćanja«), analizira ideje poznog XVI i XVII st. u Italiji, zatim one koje nastaju u Holandiji u istom periodu i posebno ideje u vrijeme engleske revolucije; - treće poglavlje bavi se idejama XVIII veka u Italiji, Francuskoj (Monteskje, Volter, Ruso); - u četvrtom (»Rađanje jezika nacionalizma«), bavi se idejama koje nastaju od kraja XVIII st. u Engleskoj, Italiji, Njemačkoj (Herder, A. Slegel, Fihte), Francuskoj (Misle); - u petom poglavlju (»Nacionalizacija patriotizma«) analizira ideje XIX st. u Engleskoj, naročito Italiji (Macini), Francuskoj (Renan, Moras). U poglavlju-epilogu,(»Patriotizam bez nacionalizma«), na osnovu tog pređenog historijskog puta, Viroli, imajući u vidu iskustva fašističke aberacije ideje nacije, a s obzirom na mogućnost vraćanja opasnih ideja nacionalne netolerancije i isključivosti, rezimira svoje stavove.“
„Za patriotu, glavne vrijednosti su »res publica i slobodno življenje koj ona omogućava«, za razliku od nacionaliste, za koga su najveće vrijednosti »jedinstvo i kulturna i duhovna čistota jednog naroda«, tj. nacija.“
Naučnici su uočili vrlo interesantan proces, kojim se trenutno stvara „evropska nacija“. Interesantan, prije svega je koncept, gdje će se, silom prilika, izvod „etničkog porijekla interesa više nacionalnih država“ pokušati stvoriti evropska nacionalna država, (u kojoj bi ideal evropskog zajedništva bio iznad ideala pojedinačnih nacionalni interesa), i institucija koja će morati biti prilagođena i odgovarati, (zbog svog institucionalnog uređenja, načina glasanja i sl.), trenutno, zbog ogromnog i glomaznog birokratskog aparata, više sebi i koja će silom prilika, u ime tog „višeg cilja“, stvaranja evropske nacije, biti prinuđena zapostaviti nacionalne interese „malih“.

U svakom slučaju, očekuje se burna politička budućnost u kojoj je trenutno na prvom mjestu stvaranje jedinstvenog evropskog tržišta, njegova zaštita u kojoj odlučujuću ulogu igra, naravno i profit, koji je izbacio na površinu često potcjenjeni i neshvaćen pojam globalizacije.
U svemu ovome, sam pojam patriotizma, njegovo značenje, doživljavaće zasigurno svoju preobrazbu u pokušajima da se stvori nešto, što bi trebalo u budućnosti, da bude osjećaj i izraz ljubavi, ovoga puta - evropskog patriotizma. Razvojni put evropskog patriotizma, gdje kod mnogih postoji znak pitanja, da li on uopće i postoji, interesantno je posmatrati, ne samo sa naučnog stanovišta, već i društveno-sociološkog.

Patriotizam veliča vrijednosti slobode, slobodarstva i jednakosti. Patriotizam se vremenom stječe, uči. Iskrivljeno je i pogrešno tumačenje, da se čovjek sa njim rađa ili ne. Patriotizam se stvarno nalazi u mozgu, emocionalno, kažu „u duši“. Patriotizam se ne naslijeđuje, ne propisuje i zakonski donosi, ali može, često i jeste, ugrađen u društveni sistem, kao imeprativ, moralna norma očekivanog ponašanja, sa kojom generacije odrastaju „ideološki i emocionalno vezivane“, izražavajući patriotizam i ljubav prema otadžbini, povezanošću sa simbolima države koji su vezani za bilo što, kao što je to slučaj u sportu, politici i sl.
Za mnoge narode svijeta, patriotizam je nešto sasvim normalno, nepotrebno naglašavati. Za narode koji to ipak čine, počinje bivati patološki normativ koji ne oslobađa, već „stavlja u lance i potčinjeni odnos“, zarobljava i iz čisto stanja i izraza, nazovimo pobude ljubavi, postaje i uzima oblik razornog mehanizma, koji drugi osjećaju ne kao ljubav, već kao mržnju. Isti izraz - različito djelovanje.

Ne treba zaboraviti tako malu razliku, skoro nevidljivu nit, koja razdvaja, graniči i po kojoj hodaju patriotizam i nacionalizam „ruku pod ruku“, kao „dva oka u glavi“ i koji mogu, da se pretaču iz jednog oblika u drugi. Patriotizam, u kojem je izraz i jezik ljubavi, latento u sebi sadrži i lako može da postane jezik općeg ludila. Ipak,

Patriotizam nije isto što i nacionalizam.
Nacionalizam nije isto, što i patriotizam!

Patriotizam je sastavni dio društva, nešto što se samo po sebi podrazumijeva, tako da ga nepotrebno naglašavati zbog toga, jer se očekuje, da svi pripadnici društva vole zemlju, državu, domovinu u kojoj žive. U višenacionalnim zemljama, nije tako, pa se pokušava u obrazovnim sistemima raznim programima, osjećaj ljubavi prema zemlji u kojoj je čovjek izabrao da živi, potaknuti i „usaditi“ patriotizam, kao moralnu normu, dijelom onog „tako svetog“, koje ostali članovi zajednice, kao „minimum“ od drugih očekuju. Ako i to ne može, zbog kulturoloških, vjerskih, ideoloških, uvjerenja, pobuda ili drugih razlika, očekuje se u krajnjoj liniji, kao zamijena za patriotizam - građanska lojalnost. Prava je rijetkost, da neko više voli drugu zemlju od svoje - vlastite, jer uz patriotizam ide jezička kultura, vjera, običaji, tradicija itd.

LITERATURA
• Günter Birtsch (Hrsg.): Patriotismus. Meiner, Hamburg 1998, ISBN 3-78730-978-0.
• Arnold Ruge/Peter Wende: Der Patriotismus. Insel Verlag, Frankfurt a. M. 1968.
• Klaus Wagenbach, Winfried Stephan, Michael Krüger, Susanne Schüssler (Hrsg): Vaterland, Muttersprache – Deutsche Schriftsteller und ihr Staat seit 1945 (Offene Briefe, Reden, Aufsätze, Gedichte, Manifeste, Polemiken zahlreicher namhafter Schriftsteller und Dichter der deutschsprachigen Literatur des 20. Jahrhunderts – mit einem Vorwort von Peter Rühmkorf), Verlag Klaus Wagenbach, Berlin 1994, ISBN 38031-3110-3; 476 Seiten.
• Hermann L. Gremliza: Krautland einig Vaterland (zehn Patriotismus-kritische Kolumnen aus der Zeitschrift konkret zwischen Januar 1989 und Februar 1990), Konkret Literatur Verlag, Hamburg 1990, ISBN 3-922144-83-7; 55 Seiten.
• Wolfgang Pohrt: Der Weg zur inneren Einheit – Elemente des Massenbewußtseins BRD 1990 (soziologische Studie, erstellt im Auftrag der Hamburger Stiftung zur Förderung von Wissenschaft und Kultur), Konkret Literatur Verlag, Hamburg 1991, ISBN 3-89458-103-4; 318 Seiten.

IZVORI
1. Adam Rutland, Development of the positive-negative asymmetry effect: in-group exclusion norm as a mediator of children’s evaluations on negative attributes, in: European Journal of Social Psychology 137, S. 171–190.

2. Zitiert nach Nikolaus Westerhoff, Die Mär vom guten Patrioten, in: Süddeutsche Zeitung Nr. 160 vom 14./15. Juli 2007

WEB-LINKOVI
• Renate Köcher, Allensbach-Analyse: Ein neuer deutscher Patriotismus? (FAZ, 16. August 2006)
• Nikolas Westerhoff: Die Mär vom guten Patrioten (SZ, 16. Juli 2007)
• Christoph Amend: Innere Entspannung – Weshalb junge Deutsche ein gelassenes Verhältnis zu ihrem Land haben. In: Die Zeit
• Wolfgang Schäuble: Stolz, Vaterlandsliebe, Patriotismus – eine deutsche Diskussion, Eröffnungsvortrag der evangelischen Akademie Tutzing aus dem Jahr 2001; (PDF-Datei)
• Jürgen Krönig: Das Fußballvolk schwingt die Fahnen, und den Linken wird unbehaglich. Sie fürchten sich vor dem alten Ungeheuer.
• Emma Goldman: Patriotismus – Eine Bedrohung der Freiheit; Aufsatz aus dem Jahr 1911
• Max Horkheimer: Hinter der Fassade; Kommentar aus dem Jahr 1959
• Wissenschaft.de: Auswertungszusammenfassung einer internationalen Meinungsumfrage des Nationalen Meinungsforschungsinstituts der Universität Chicago zum Thema Patriotismus – Meldung vom 1. März 2006
• Volker Kronenberg (auf einer Seite der Konrad-Adenauer-Stiftung): Patriotismus in Deutschland – Eine Nation auf der Suche nach sich selbst; Artikel aus dem Jahr 2004 inkl. Auszug aus einem Interview der Zeitung Die Welt mit Angela Merkel zu deren Patriotismus-Verständnis (PDF-Datei)
• Matthias Greffrath: Patriotismus – mehr als ein Gefühl (Essay, am 3. Oktober 2006 im DLF)
• Wikipedia

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Novembar 24th, 2008, 5:44 pm 

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 9:58 am
Tekstovi: 35
PATRIJARH GENOCIDA

Niko kao višegradski kasapin Milan Lukić ne simbolizira praktičnu realizaciju genocidnog zločina nad bošnjačkim narodom. On je taj koji je odvodio, klao, mučio, silovao, hladnokrvno ubijao i presuđivao, i u njemu se sažimaju sva dosadašnja bošnjačka iskustva žrtve. Sve priče koje smo slušali o četničkim, ali i ustaškim zločinima nad bošnjačkim civilima, o tom nevjerovatnom spektru morbidne mašte u otimanju ljudskog dostojanstva i života – sažete su u tom Milanu Lukiću, kojemu se sudi pred Haškim tribunalom.
On je patrijarh srpske genocidnosti, centralna figura na slici svih onih naših pitomih komšija, čika Lazine i tete Milojkine djece, koji su preko noći podivljali i sa teškom mržnjom počeli progoniti nas, rastavljati od porodica, odvoditi u nepoznato, a najčešće u smrt.
Milan Lukić je prvi među krvnicima, jer je iskazao najveći talenat za praktičnu realizaciju genocida nad Bošnjacima. On nije samo mrzio i ubijao, on je nastojao da svojoj mržnji, i svojim ubistvima, udjene kreativnu dimenziju, što znači da je u svojim zločinima uživao, kao što normalan insan uživa dok srče kahvu. Za njega je prerezani muslimanski vrat što je za nas ružin cvat, za njega su krvavo krkljanje, samrtni hropci i krici nejakih što su za nas pjevovi ptica u proljeće, njegovi su se estetski kodovi navili prema gaženju ljudskog i biološkog dostojanstva ljudi koji pripadaju islamu. Milan Lukić je živa transvremenska arhiva srpsko-pravoslavne genocidne prakse, jer sažima sve najgore što je ta praksa izrodila kroz kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u čijim pauzama su oštreni noževi a Bošnjaci tjerani na zaborav, kako bi prošlim i budućim Lukićima bilo zanimljivije da probuđenu žrtvu gledaju u vrele, unezvjerene oči. Stoga Milan Lukića treba razumijevati i pamtiti kao centralnu pojavu u praktičnom i monstruoznom spektru realizacije genocida nad Bošnjacima, jednako kao što kao inspiratore i organizatore tog genocida pamtimo Milioševića, Karadžića i Mladića, ali i one koji još uvijek uživaju građanske slobode, poput zločinačkog vladike Vasilija Kačavende.

Arhiva genocidne prakse

Šta se uopće može očekivati od tog luđačkog mentalnog prostora koji je zaokupljen „istragom poturica“, a u suštini, uzaludnom ambicijom da se vlastita genetska feleričnost, onečišćena djedovina, slavenska polukrv, ta polumilenijska izmiješanost sa azijatskim ćaćama, namiri kroz genocid nad slavenskim muslimanima, Bošnjacima, kao najčišćim izdancima slavenskog juga?! Srbi koji sebe sebi prikazuju kao baštinike (pan)slavenstva tako liječe svoje grdne komplekse, jer progone Bošnjake koji su nemiksani, i u slavenskom smislu čišći i sretniji od njih, a u vjerskom, stabilniji i smjerniji. No, vjera je jedina tačka zbog koje su Srbi navodno bliži slavenskim korijenima, iako te korijene, bogme, ne određuje vjera, već boja brkova.
Otud je razumljivo što se u svim srpskim tzv. nebeskim nastojanjima da se nadrede Bošnjacima, islam uzima kao ključno i diskreditirajuće mjesto za uspostavu granice, razlike i identiteta. U velikosrpskim medijskim mahnitanjima bezbroj puta je govoreno o poturicama, pa „muhadžedinima“, ili džihad ratnicima, a nikad niko pošteno nije kazao kako su Bošnjaci slavenski narod koji u mnogim smislovima, kakav je recimo jezički, baštini slavensku izvornost. Bošnjaci su prikazivani kao strano tijelo u Evropi, i u Bosni, kao uzrok sukoba i napetosti, a posljednjih godina, evo, i kao navodna teroristička opasnost. Uvijek treba naglasiti kako to lažno prikazivanje ne bi bilo ni iz bliza uspješno da ga ne podupiru SDP-ovi komunisti i njihovi medijski plaćenici po Sarajevu. U središtu svih ovih podvala, kao ključ razlike, uzima se islam.
Vjerski identitet Bošnjaka možda i ne bi bio toliko bitan, da se njime ne potcrtava pravoslavlje u Srba, kao isključivi argument njihove vezanosti za panslavenski svijet. Jer, da im nije pravoslavlja, ostali bi im samo turski brkovi. Stoga je islam u fokusu velikosrpske genocidne operacije, kao sredstvo za ubjeđivanje Zapada u onostranost Bošnjaka, ali i kao poligon na kome se istresaju srpske transgeneracijske frustracije. Ta velikosrpska opsjednutost islamom kao isključivim značenjem bošnjačkog naroda, nerealna je, zlobna i proračunata. Islam jeste duhovna kičma bošnjačkog naroda, ali nikako nije sve u Bošnjaka. No, ako bi velikosrpka optika uvažila da u Bošnjaka ima i drugih, svjetovnih izraza duhovnosti, time bi priznala bošnjački nacionalni identitet, koji je sam po sebi složen i višeslojan. Naravno, genocidno srpstvo nema snagu za toleranciju, pa će Bošnjake i ubuduće doživljavati kroz iskrivljenu sliku islama, odnosno ničim utemeljene islamofobije. Cijelo 20. stojeće prošlo je u velikosrpskom negiranju i nipodaštavanju Bošnjaka, kao naroda kojemu je islam zasnovao navodni hibridni karakter, što je teza koja otvara neugodno pitanje srpskog genetskog porijekla.
Ovo kazujemo da bismo razumjeli prirodu divljaštva i kukavičluka koja proizilazi iz velikosrpskog svođenja Bošnjaka na islamofobijski diskurs, i nemanja snage da se Bošnjaci uvaže kao narod sa samosvojnim identitetom. To što je Milan Lukić u sudnicu Haškog tribunala unio Kur'an, kako bi dodatno povrijedio svoje žrtve, proizilazi iz cjelokupnog aspekta velikosrpske genocidnosti, i ne može se promatrati van tog lanca progona i nipodaštavanja bošnjačkog naroda. U srpsku genocidnu maštu se uklapa i podatak da se radi o primjerku Kur'ana iz kojeg je Lukić otrgnuo 60 stranica i natjerao žrtvu da ih pojede, kao i to da je sve ove godine tu blasfemičnu uspomenu nosio sa sobom, kao pravoslavnu relikviju. Milan Lukić je izdanak svesrpskog odnosa prema Bošnjacima, koji se dakle i u vrijeme komunizma i prividnog mira, a zapravo pauze u klanju muslimana, baštinio u srpskim kućama, kao mjesto odgoja svetosavskog identiteta. Dok smo punim plućima živjeli godine komunističkog mira, kao što danas živimo godine dejtonskog mira, u spremnosti da za mir samožrtvujemo pamćenje, u srpskim je kućama bez ikakve racionalne potrebe odgajana mržnja prema Bošnjacima, tako strasna, tako potkovana, da se prvom prilikom pretočila u klanicu muslimanskih vratova. Sa bošnjačke i muslimanske tačke gledišta za ovu mržnju nema nikakve potrebe, no, Srbi su znali da je njihovo svetosavsko, dakle, nacionalno biće, uslovljeno „istragom poturica“ i osvetom nad Bošnjacima.


Faustovska cijena

SlikaSlika
Milan Lukić je živa transvremenska arhiva srpsko-pravoslavne genocidne prakse, jer sažima sve najgore što je ta praksa izrodila kroz kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u čijim pauzama su oštreni noževi a Bošnjaci tjerani na zaborav, kako bi prošlim i budućim Lukićima bilo zanimljivije da probuđenu žrtvu gledaju u vrele, unezvjerene oči.




Milan Lukić je živa transvremenska arhiva srpsko-pravoslavne genocidne prakse, jer sažima sve najgore što je ta praksa izrodila kroz kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u čijim pauzama su oštreni noževi a Bošnjaci tjerani na zaborav, kako bi prošlim i budućim Lukićima bilo zanimljivije da probuđenu žrtvu gledaju u vrele, unezvjerene oči.

Danas kada je nestajanje Bošnjaka premašilo kritičnu crtu, i kada prijeti potpunim brisanjem Bošnjaka sa karte stvarnosti, Srbi bi se morali boriti za bošnjački opstanak, onako kako se lovačka društva bore za opstanak divljači. Srbi su to radili poslije svakog genocida, jer su se primirivali, ušminkavali kao prijatelji i dopuštali obnavljanje bošnjačkog biološkog fonda. Posljednji genocid je ozbiljno uzdrmao mogućnost obnove srpskog nacionalnog lovišta, bez kojeg je neodrživ svetosavski identitet, zasnovan na mržnji i osveti prema muslimanima. Bošnjaci su istrebljeni kao nikad dosad, svedeni na geto frtalja Bosne, u kojemu više ni za koga, pa ni sami za sebe, ne predstavljaju nikakav faktor, ni u političkom, ni u ekonomskom, a pogotovo ne u vojnom smislu. Iako je bjelodana bošnjačka izgubljenost, koja odveć djeluje garibski, nastavljaju se isti shematizmi vrijeđanja i proganjanja Bošnjaka kao da su Bošnjaci i danas onaj faktor koji je iz genocidne agresije izašao sa silom od 200.000 naoružanih vojnika, sa suverenom vlašću na odbranjenoj teritoriji i sa očekivanjem da će kreirati makar svoju budućnost.
Zbog nepostojanja nacionalnih institucija, kakve imaju svi narodi, kao što je Bošnjačka akademija, Muzej genocida, Matica bošnjačka, zbog svođenja nacionalne politike na polupismene i korumpirane političare, Bošnjaci su danas dovedeni u stanje kliničke smrti. Jedina korist od te smrtljavosti je u tome što sve optužbe i uvrede na račun Bošnjaka djeluju otužno i što u njih teško da mogu vjerovati i oni što ih kreiraju i ispaljuju. Otkud tzv. islamski terorizam u muslimana koji su sve manje muslimani, a sve više kršćanski medijativni mutanti, odrođeni od sebe i izgubljeni u islamofobičnom svijetu koji ih i dalje getom i bijedom kažnjava kao muslimane, iako ih je skoro preveo preko rijeke?! U tom rezervatu za muslimane, terorizma nije nikad ni bilo, a islama je sve manje, pa otud svako ko insistira na ovim starim i uigranim shematizmima djeluje kao teški i demodirani lažov.
Prije neki dan je jedan reditelj kojemu je Sarajevo dalo sve, oklevetao svoj grad kao mjesto kojim ne smiju hodati pravoslavni popovi jer ih prebijaju tzv. islamski teroristi. Prije neki dan je i SDP-ov načelnik jednog grada sa bošnjačkom većinom kazao da je svojom pobjedom spasio taj grad od najezde vehabija, a usput je dao i podršku festivalu pedera, čime je poslao poruku da preferira pedere, a prezire muslimane. Znaju oba ova lika šta je istina – da u Sarajevu niko nikad nije uvrijedio a kamo li pretukao pravoslavnog popa i da ni u jednom gradu sa bošnjačkom većinom nema više od 50-tak braće koju ovi zovu tzv. vehabijama, pa najava najezde nema nikakvog uporišta. Zašto onda to čine ova dvojica bošnjačkih z-likova? Zato što kao ljigavi poltroni, beskičmenjaci, moralni i patriotski jadnici, prodaju bošnjačku čestitost za sitne poene kod velikosrba i velikohrvata, koji će aplaudirati njihovoj spremnosti da blate sopstveni narod i izmišljaju tzv. islamski terorizam i ekstremizam u Sarajevu i Tuzli. Dejtonski režim podrazumijeva vladavinu srpskog i hrvatskog nacionalizma, odakle se kao demokrate promoviraju isključivo oni Bošnjaci koji pristaju da isljeđuju i progone Bošnjake. Kad pogledate dejtonsku FTV i BHTV, kao i plaćenićke magazine, vidjet ćete da kao demokrati u Bošnjaka slove i pojavljuju se samo oni koji su oblatili bošnjački narod. To je faustovska cijena uspjeha u dejtonskom režimu. Samo nevjerniku i otpadniku može biti slatka hrana i imovina bez halala, i navodni uspjeh do kojeg je došao preko blaćenja nevinih ljudi. Sva je sreća pa papir pamti.


Blasfemija bez značenja

Kad s jedne strane vidimo zločinca Milana Lukića, koji u sudnicu unosi Kur'an kako bi i u tom skučenom prostoru povrijedio svoje žrtve, a s druge strane vidimo ove sarajevske i tuzlanske kvislinge koji za račun islamofobijskog fašizma izmišljaju tzv. najezde vehabija – tada uočavamo taj ogromni multimedijalni raspon u kome djeluje gaženje bošnjačkih svetinja i dostojanstva. Taj sistem ponižavanja muslimana razrađen je kao velikosrpski duhotvorni i državotvorni interes, jednako kao što uspomena na holokaust biva izraelski državotvorni interes. Ne radi se o incidentu koji je u haškoj sudnici počinio svirepi i bolesni ubica, već o gestu koji je potkovan cjelokupnim duhovnim i državotvornim bićem svetosavskog srpstva, čije se moći odveć preljevaju i po političkim i mentalnim krajevima koje smatramo svojim, bosanskim.
Na žalost, velikosrpska genocidnost se danas isprepliće sa zapadnom islamofobijskom praksom, tako da smo se gaženja Kur'ana nagledali i u toku zapadne agresije na Irak i genocida nad muslimanima Iraka. Zapadna neosjetljivost prema muslimanskim životima, žrtvama i svetinjama uzrok je nedopustivog stava Haškog tribunala u vezi sa monstruoznom provokacijom koju je u sudnici počinio Milan Lukić. Za njih to nema nikakvo značenje.


Fatmir Alispahić
Bosnjaci.net


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Decembar 6th, 2008, 12:30 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
OBRAZ I DOSTOJANSTVO BOŠNJAČKO
Autor: Ferid Ferko Šantić
Objavljeno: 05. December 2008. 11:12:48

Slika
Ferid Ferko Šantić: No, ako su bošnjački ”drmatori” prodali svoje obraze, duše, dostojanstvo... šta je sa običnim narodom bošnjačkim? Je li moguće da makar pet osoba nije moglo doći pred „Predsjedništvo“ i zviznuti i (ne)Milu i svim bošnjačkim pudlicama, onako k’o što se ćuki zviždi? Time bi obraz i dostojanstvo bošnjačko bili odbranjeni.

Možete li zamisliti scenu u kojojoj premijer njemačke vlade dolazi u Tel Aviv, pa ga potom najsrdačnije primaju svi izraelski državnici, poslovne ličnosti, pjevači?..... I niko ni jednu jedinu riječ niti izusti niti napiše o holokaustu nad Jevrejima. Bezbeli, ovako nešto je nemoguće i zamisliti.

A šta se prije nekoliko dana dešavalo usred Sarajeva?
Šegrt i vjerni sluga srpskog fašiste Slobodana Miloševića a današnji ”demokrata” Milo Đukanović dođe u Sarajevo a svi Bošnjaci redom, od predsjednika ”države” do hamala, pokorno glave pokunjiše i primiše ga k’o draga dosta i jarana.
Nevjerovatno!

Pojedinci se sa njim tako izgrliše isto kao da su iz mezarova ustali i sa (ne)Milom došli i svi oni Bošnjaci pohapšeni u Crnoj Gori 1992/93 a potom predani ratnom zločincu i srpskom fašisti Jadovanu Karadžiću čiji mitomani su ih i likvidirali.

A (ne)Milo svima u ”brk”, ko zna koliko puta, ponovi: Između Crne Gore i Bosne i Hercegovine nema otvorenih pitanja”. Svi bošnjački ”drmatori” slušaše ovo i niko, ama baš niko ni ”brkom” da mrdne. Hasli bi i mrdnuli da su ”brka” imali. Jok, ni brka ni nešto, dolje niže, ispod brka niko od Bošnjaka ne imade pa da (ne)Mila upita:
- A što nam, čoče, pohapsi i pobi djecu, braću, muževe.....? Što, čoče, ni do dan danas niko ne odgovara za taj strahotni zločin?
Nisu trebali pitati ko ih je pohapsio, ko ih je pobio. Ispred sebe su imali direktnog naredbodavca i izvršioca. Jer (ne)Milo nije sve one uhapšene Bošnjake žive predao bratu svojeme Jadovanu. Jedna grupa je ubijena u Crnoj Gori.

A Bošnjo i dan danas o svemu ovome šuti i dželata dočekuje k'o musafira.


Milo Đukanović dođe u Sarajevo a svi Bošnjaci redom, od predsjednika ”države” do hamala, pokorno glave pokunjiše i primiše ga k’o draga dosta i jarana. Nevjerovatno!
Slika
Harise, što dozvoli da se bošnjačkom obrazu i dostojanstvu čak i naši dušmani mogu rugati?!

No, ako su bošnjački ”drmatori” prodali svoje obraze, duše, dostojanstvo... šta je sa običnim narodom bošnjačkim? Je li moguće da makar pet osoba nije moglo doći pred „Predsjedništvo“ i zviznuti i (ne)Milu i svim bošnjačkim pudlicama, onako k’o što se ćuki zviždi? Time bi obraz i dostojanstvo bošnjačko bili odbranjeni.

Da li se i jedan „drmator“ bošnjački upita kako se osjećaju ponižene i razasute porodice ubijenih Bošnjaka koji su uhapšeni u toj Milovoj Crnoj Gori, i dok gledaju kako se ubica njihovih najmilijih šepuri nigdje drugo do tu ispred njih u glavnom gradu BiH koji je haman četiri godine bio pod kanonadama (i) crnogorskih rezervista koje je Milo otpremao da "brane" svesrpstvo i durmitorsko crnogorstvo.

Na kraju, je li moguće da se bošnjačkom obrazu i dostojanstvu čak i naši dušmani mogu rugati ovako kao (ne)Milo a da Bošnjo na sve to šuti pa čak i aferimiše, tj. aplaudira?

(Bosnjaci net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Kolumne
TekstNapisano: Januar 22nd, 2009, 6:26 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Jos jedan odlican tekst Gojka Berica.

Quote:
Bolje odan, nego pametan

Reći da je stanje u Bosni i Hercegovini žalosno u svakom pogledu, banalno je koliko i činjenica da je ovih dana nad Sarajevom oblačno. Krivci za deprimirajuću političku i svaku drugu krizu u zemlji su, a ko bi drugi bio, vodeći političari. Njihovo iznuđeno mucanje o Evropskoj uniji svjedoči da je ta opcija iznad mentalnog nivoa ovdašnje vlasti. Društvo očito ima posla s ljudima koji ga vode, a od kojih su mnogi opterećeni odsustvom pameti i stida, makar u javnosti bili obilježeni kao lopovi i intriganti. Na pitanje zašto te štetočine ne smjenjuje, Miroslav Lajčak je ispalio ciničan odgovor: “Vi ih birate, a ja da ih smjenjujem?!“

Ovdje dolazimo do klju­čnog pitanja: da li je takvo stanje, koje je BiH priskrbilo naziv “crne rupe“ Evrope, plod pogrešnog personalnog izbora neosviještenog pučanstva ili je riječ o nečem drugom? Malo istorije uvijek dobro dođe. Poznato je Staljinovo načelo “Drugovi, najvažniji su kadrovi.” Tome se, u principu, drugu Staljinu nema šta prigovoriti. Samo što je paranoični i okrutni Džugašvili izboru kadrova u praksi pristupao na svoj način. Pobio je, pored miliona drugih, cijelu Lenjinovu vladu, najintelektualniji vladin tim koji je ikada postojao, pod optužbom da je riječ o trockistima i stranim špijunima.

Sistem uspostavljen njegovom strahovladom zahtijevao je posve drugačije ljude. Boljševička parola je glasila “Bolje crven, nego pametan“.

U bivšem jugoslovenskom režimu nije se imalo kuda proći od bulumente mediokriteta na raznim funkcijama. Bila je to slika tzv. negativne kadrovske selekcije. A o čemu se zapravo radilo, uočio je češki filozof i disident Karel Kosik, koji je u eseju “Naša sadašnja kriza“ pisao: “Sistem ne stvara ljude, niti njihove osobine i sposobnosti. Sistem samo iskorištava i koristi one sposobnosti, strasti i interese koji su neophodni za njegovo funkcionisanje. Ako se u određenom političkom sistemu prirodno odabiranje zbiva tako što na vodeća mjesta dolaze ljudi prosječne inteligencije, savijene kičme, labilnog karaktera, ljudi poslušni i vjernici... jasno je da otud ne proističe da čovjek po prirodi ima samo te kvalitete; problem je u tome što opisani sistem zahtijeva, za svoj hod i funkcionisanje, upravo takve osobine i upravo takve sposobnosti. Svaka druga osobina i sposobnost, sa stanovišta njegovih potreba, suvišna je ili štetna.”

Umjesto “crvenih“, vodeći sloj u BiH danas čine poglavari “obojeni“ u nacionalne boje. Svaka od tri tako fragmentirane upravljačke oligarhije jako drži do monopola moći u svom etničkom vilajetu. U komunizmu je sistem bio zasnovan na odnosu partijaca i nepartijaca, iako su i jedni i drugi bili “bespravna manipulativna masa“, dok ovaj današnji počiva na dominaciji etničke većine nad etničkom manjinom, iako je i tu manipulacija sveobuhvatna. A sistem masa i manipulanata je sistem sveopšte neodgovornosti, pisao je Kosik. Otuda i činjenica da se u vladajućem nacionalističkom bloku Republike Srpske briga o državi BiH doživljava kao sporedna, zamorna i dosadna stvar.

Alija Izetbegović je u ratu izgovorio čuvenu rečenicu da bi između sposobnog i odanog uvijek izabrao ovog drugog. To kompartijsko pravilo je vladalo i u SDS-u i HDZ-u, a danas na njemu počiva i Dodikov SNSD. Naravno, nije baš da su svi političari glupi i nesposobni ili da ne vide kako je sistem kojim upravljaju, osim što je komplikovan, preskup i neefikasan, potpuno slijep za građansku ravnopravnost i ljudska prava i slobode. On se održava na plemenskoj svijesti, vjerskoj zatucanosti i populističkom nacionalizmu, kao što se onaj komunistički održavao na “volji masa“. Sistem nametnut iznuđenim tripartitnim mirom i smišljen u Dejtonu regrutovao je svoje čuvare, čija je personifikacija Milorad Dodik, i od njih uzima ono što mu je potrebno da bi mogao “funkcionisati“. Zato oni i ne žele da ga mijenjaju.

Najvažniji su kadrovi, što bi rekao drug Staljin.

Gojko Beric
Oslobodjenje
[/size]


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 76 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 7  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group