www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 1:45 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 47 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:06 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
NAJZNACAJNIJE LICNOSTI I DOGADJAJI U HISTORIJI


BOSNE I HERCEGOVINE


Autori: Ivan Lovrenovic i Vildana Selimbegovic

KULIN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj povijesti. Sacuvani fragmenti svjedocenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena Povelja Kulina bana, sklopljen 1189, poticao je dubrovacke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika, a historicari ga smatraju vrijednim zbog cinjenice da je rijec o najstarijem poznatom drzavnom dokumentu pisanom na narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadrzao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako sto je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke crkve u Bosni i javno obznanili "pogreske". Povod za ovaj skup bio je citav niz optuzbi koje je tadasnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optuzbe su, za to doba, bile vrlo teske: Kulin, njegova porodica i podanici optuzeni su kao heretici. Historicari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom umijecu da se sve okonca mirnim putem vide njegovu najvecu vladarsku vrijednost.

STJEPAN II KOTROMANIC: Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353. godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilicno prosirila. Prvi je, vec 1326. godine osvajanjem knezevine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je znacajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevackog reda Gerardom Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II Kotromanic pokopan je u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, a iza njega je ostala bosanska drzava nezavisna, jaka i mocna, najvise zahvaljujuci znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).

TVRTKO I KOTROMANIC: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak, sto sve zajedno Bosnu cini najsnaznijom juznoslavenskom zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovica 1381. dobija bitku kod Bilece protiv nadirucih turskih trupa. Pod istim vojskovodom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo turske vojske na Kosovu. Neki historicari biljeze odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na juznoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit ce se tek sa Stjepanom Tomasem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

STJEPAN TOMASEVIC: Posljednji bosanski kralj. Naslijedio je 1461. godine prijesto svoga oca Stje-pana Tomasa. Iste godine po dolasku na vlast u poslanici papi predvidio je tursku najezdu, trazeci pomoc. Pocetkom 1463. godine pomoc je zatrazio i od Mletaka, upozoravajuci da Turci toga ljeta kane zauzeti cijelu Bosnu, a nakon toga ce, predvidja on, zaprijetiti mletackim posjedima u Dalmaciji. No, sve je bilo uzalud. Historija ga pamti kao rijedak primjer vladara koji je uspio izgubiti dvije drzave: Stjepan Tomasevic je, naime, ozenivsi se kcerkom srpskoga despota, bio i posljednji srpski despot, koji je izgubio Smederevo i despotovinu. Njegovo pogubljenje u Jajcu, u kojemu je i krunisan papinom krunom, simbol je propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i samostalnosti.

FRA ANDJEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na celu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju unistene preko noci sve politicke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susrecu sultan Mehmed, kao osvajac i novi gospodar zemlje, i fra Andeo Zvizdovic, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodrazu kod Brestovskoga jest ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obecanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilicna kao svecani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj ocuvanja identiteta bosanskih katolika-Hrvata. Autenticni prijepis ahdname cuva se u franjevackom samostanu u Fojnici.

JURAJ DRAGISIC, Georgius Benignus, de Salviatis (Srebrenica, oko 1450 - Barletta, 1520): U franjevacki red stupio u samostanu u Srebrenici, a nakon turskoga osvojenja pobjegao u Jajce, pa u Italiju. Studirao filozofiju, teologiju, filologiju na najvecim evropskim sveucilistima. Humanisticki pisac i intelektualac, koji je odrzavao veze s najznacajnijim ljudima svojega doba. Autor mnogih filozofskih i teoloskih radova, koji i danas pobudjuju kriticku paznju. Bio je medju rijetkima koji su u ime individualne i znanstvene slobode branili Savonarolu i Reuchlina u velikim i opasnim polemikama toga doba.

GAZI HUSREV-BEG (Serez, 1480 - Kuci, 1541): Upravljao bosanskim sandzakom s prekidima u raz-doblju od 1521. do 1541, koje je obiljezeno ogromnim osvajackim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi Husrev-beg istaknuo se u mnogim vaznim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohac, Obrovac, Jajce, Banja Luka, Pozega, Klis itd). S druge strane, Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a Sarajevo transformisao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Poginuo u pohodu na pobunjene Kuce 1541, sahranjen u Sarajevu.

MEHMED SOKOLOVIC (1506 - 1579): Veliki vezir turske carevine rodjen je u selu Sokolovici nadomak Visokog odakle je odveden kao dijete - danak u krvi - te skolovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohacu 1526. i Becu 1529. postao je kapudan-pasa, tj. ministar mornarice, 1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik turske vojske u ratu sa Austrijom. Za vojnicke zasluge dobio je cin i zvanje treceg vezira 1555, drugi vezir postao je 1561, zatim 1562. sultanov zet, a vec 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Velicanstvenog, prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i odrzao red u vojsci do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo neograniceni gospodar Carevine, cijoj je velicini i uspjesima i sam pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568, a 1570. osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, unistenu u bici kod Lepanta 1571, ojacao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, knjizevnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju Sueckog kanala i kanala Don - Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki vezir Murata III. Zivot je izgubio kao zrtva atentata nekog dervisa. Njegova zaduzbina je i kamena na Drini cuprija.

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631): Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.

HASAN KAFI PRUSCAK (1544 - 1615/1616): Najmarkantnija licnost islamske znanosti u intelektual-nom zivotu Bosne na kraju 16. i pocetkom 17. stoljeca. Kafijevo djelo o uredjenju drzave Temelji mudrosti u uredjenju svijeta je jos 1824. godine pobudilo paznju znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi na francuski i tako priblizava Zapadu. Hasan Kafi Pruscak rodjen je u Pruscu, skolovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo tridesetogodisnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije, napisao je jedanaest djela iz pet naucnih oblasti, od kojih se izdvajaju Metod uvodjenja u jurisprudenciju, Mac kadija o kaznjavanju, te remek-djelo Temelji mudrosti u uredjenju svijeta. Kao nagradu za svoje najvaznije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusacki kadiluk, u kome ce osnovati medresu.

HUSEIN-KAPETAN GRADASCEVIC (Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretaca autonomisticke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vodja. Vodio bosansku vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglasen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovackoga gospodara Ali-pase Rizvanbegovica. Husein se povlaci na teritorij Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne moze vratiti u Bosnu. Dozivotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavsi tamo, umro u Carigradu (otrovan - p.o). Podigao je mnogo zaduzbina, a dopustio je fra Iliji Starcevicu da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katolicku skolu u BiH.

FRA IVAN FRANO JUKIC (Banja Luka, 1818 - Bec, 1857): Pisac, etnograf, pasionirani borac za kulturnu emancipaciju Bosne i Hercegovine. Pokrenuo jednu od prvih svjetovnih skola u Bosni (Varcar Vakuf, 1849), radio na osnivanju prvog kulturnog drustva (Kolo bosansko), formulirao ideju nacionalnoga muzeja, pokrenuo i uredjivao prvi knjizevni casopis (Bosanski prijatelj), napisao prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U vidu promemorije (Zelje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...), koju je uputio sultanu Abdul Medzidu, formulirao je embrio prvoga modernog ustava, u kojemu za Bosnu trazi politicke, kulturne i licne slobode, svjetovno skolstvo, javnost uprave, reformu privrede i poreznog sistema, postansku sluzbu, tiskaru i slobodno novinstvo. Umro u izgnanstvu.

VASO PELAGIC (Gornji Zabar, 1838 - Pozarevac, 1899): Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-politicku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagic je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilackoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalisticke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovacke bune, Odgovor na cetiri drustvena pitanja, Umovanje zdravog razuma. Posljednje godine zivota proveo je u zatvoru u Pozarevcu.

MEHMED SACIR KURTCEHAJIC (Bijelo Polje, 1844 - Bec, 1872): Prvi moderni bosanski novinar i urednik. Nakon sto je zavrsio osnovnu skolu, sam se obrazovao, naucio turski jezik i stupio u drzavnu sluzbu. Zudio je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: "U nasim krajevima nema skole gdje se predaju vise znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladic." Krajem 1868. uz saglasnost Osman-pase pokrece prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u svojim clancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskoga drustva, te toleranciju i razumijevanje medju konfesijama i narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske stamparije, a usput je obavljao i posao zvanicnog tumaca u Vilajetskoj vladi. Bio je clan Vilajetske skupstine, a od 1872. i gradonacelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Becu, 1872. obolivsi od tuberkuloze.

SAFVET-BEG BASAGIC (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke muslimanske knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.

KOSTA HOERMANN (Bjelovar, 1850 - Bec, 1921): Kulturni radnik, od 1878. visoki cinovnik austro-ugarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je utemeljio muzejsku knjiznicu i uredjivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog muzeja. Pokrenuo izuzetno znacajni knjizevni casopis Nada (1895), koji je uredjivao S. S. Kranjcevic. Osnivac Balkanoloskog instituta u Sarajevu (1908). Uza sve ostalo sto je, neobicnom energijom i ustrajnoscu, ucinio za strukturiranje kulturnoga zivota u Bosni i Hercegovini, Kosta Hoermann ostaje veoma zasluzan na polju folkloristike, kao sakupljac, autor i izdavac monumentalne zbirke Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89.

JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na beckoj Akademiji. Od 1885. do 1921. zivio u Sarajevu, gdje je bio na celu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjednistvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjesno kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zastitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevackog drustva u Sarajevu (Maennergesangverein, 1887).

MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 - Sarajevo, 1940): Clan Narodnog vijeca BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bosnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etnicko-vjerskom kljucu: Hrvat dr. Tugomir Alaupovic bio je ministar vjera, a Srbin Uros Krulj ministar zdravlja. Spaho je takodjer jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bosnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeca SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupnickih mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjackih lokalnih politickih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politicko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlic, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveci broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji clan zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila clan 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, odredjuje da BiH tada "ostaje u postojecim granicama". Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlic u drugom (JMNO), no Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon sto uspostavlja tijesnu saradnju sa Stojadinovicevim i radikalima Antuna Korosca.(otrovan 1941.g. u Beogradu - o.p).

DZEMALUDIN CAUSEVIC (1870 - 1938): Reisul-ulema koji na pocetku 20. stoljeca pripada grupi na-prednih muslimana i nastoji da unaprijedi narodni jezik i knjizevnost muslimana toga doba. Prije no sto ce postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku Mevlud hafiza Saliha Gasevica u 37.000 primjeraka. Kao reis-ul-ulema cetvrtog jula 1914. oglasio se apelom muslimanima savjetujuci ih da se ne ukljucuju u progon i unistavanje imovine srpskog stanovnistva koje je poprimilo znacajne razmjere na pocetku rata. Taj njegov Proglas stampan je u listu Jeni Mishab. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom Koroscem u Sarajevu, kojem se Causevic izjasnio protiv tadasnjih nastojanja da se Bosna prikljuci Ugarskoj i opredijelio se za suradnju juznoslovenaca. Da je on saradnju zamisljao na ravnopravnijim osnovama, iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps aprila 1919. godine kada je Causevic progovorio o progonima Bosnjaka: "Hiljade ljudi ubijenih, sest zena spaljenih, 270 sela opljackano i unisteno, eto bilansa za muslimane prilikom svecanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se spremali sluziti svom dusom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas uljezima." Upravo zalaganje za Srbe dalo je ovim izjavama reisa Causevica svojevrsnu tezinu, ali nije spasilo muslimane da budu izlozeni i daljim torturama - novembra 1924. dogodit ce se genocid u selu Sahovici. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da ce reisul-ulemu u Beogradu, clanove ulema-medzlisa u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postavljati kralj, Dzemaludin Causevic je zatrazio umirovljenje i sestog juna 1930. je penzioniran. Godine 1937. sa M. Pandzom izdao je prvi prijevod Kur'ana.

JOSIP BROZ TITO (Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980): Titova marsalska, drzavna, predsjednicka, partijska i ina biografija manje-vise je poznata, a ono sto nije i danas je predmet rasprava njegovih biografa sirom svijeta. U svakom slucaju, Tito je za svog zanimljivog zivota, ali i u casu smrti - bio politicar i licnost koja je na znacajan nacin obiljezila epohu, prije svega zbog svoje diplomatske visprenosti i odnosa prema spoljnoj politici drzave na cijem je celu bio, ali i zbog stvaranja tzv. treceg bloka, Pokreta nesvrstanih. Tek ilustracije radi: ovaj metalski radnik ne samo sto je bio pocasni clan svih akademija i univerziteta na prostoru bivse Jugoslavije, te doktor vojnih nauka, vec je bio i pocasni doktor univerziteta u Rangunu, Bandungu i Adis Abebi, a njegova sabrana djela sadrze vise od 60 knjiga. Titova sahrana se danas ocjenjuje kao najveci skup svjetskih drzavnika do toga vremena. Kada je o Bosni i Hercegovini rijec, jos u toku rata 1941 -1945. Tito daje punu podrsku formiranju ZAVNOBiH-a, a vec 1946. godine istice njen poseban znacaj kao visenacionalne zajednice i u godinama koje slijede insistira na bh. posebnosti, narocito na njenom kulturnom i politickom identitetu kojeg u svojim istupima redovno podrzava kao poseban i utoliko vazniji.

IVO ANDRIC (Dolac, Travnik, 1892 - Beograd 1975): Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Becu, Krakowu i Grazu, a zavrsava nauke doktoratom u Grazu 1923. zbog kojeg danas nosi teret teskih kritika i optuzbi. Jos za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andric se isticao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i hapsen. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku sluzbu i vise godina vrsi duznost cinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukurestu, Madridu i Zenevi. Prije pocetka Drugog svjetskog rata postaje poslanik u Berlinu, a slomom stare Jugoslavije prestaje biti diplomata. Poslije rata intenzivira pisanje, koje je zapoceo u ranoj mladosti, kada nastaju njegovi prvi knjizevni radovi objavljivani u omladinskoj stampi - Hrvatski djak, Bosanska vila... Pravi pocetak njegova literarnog stvaralastva jeste Ex Ponto, stampan u Zagrebu 1918, a iza njega slijede Nemiri, Put Alije DJerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog svjetskog rata nastaju Gospodjica, Travnicka hronika i Na Drini cuprija. Nobelovu nagradu za knjizevnost dobio je 1961. godine. Najznacajniji moderni bh. pisac.

MESA SELIMOVIC (Tuzla, 1910 - Beograd, 1982): Jedan je od najznacajnijih bh. pisaca. Filozofski fakultet zavrsio je u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata bio je profesor gimnazije, da bi tokom rata dvije godine proveo u ustaskom logoru. Pripadnik je NOB-a, a nakon rata obavlja citav niz duznosti u Sarajevu i Beogradu, gdje je i umro. Bio je umjetnicki direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorista u Sarajevu, glavni urednik Izdavacke kuce "Svjetlost". Njegov roman Dervis i smrt jedan je od najznacajnijih romana nastalih na prostoru bivse Jugoslavije i istovremeno jedan od specificnih i cijenjenih modernih romana koji se odlikuje vanrednim nacinom pripovijedanja, osobenim stilom u tretiranju covjeka i zivota Bosne. Objavio je jos zbirke pripovjedaka Prva ceta, Tudja zemlja, Djevojka zlatne kose, studije Za i protiv Vuka, Pisci, misljenja, razgovori, Sjecanja, filmske scenarije Tudja zemlja, Noci i jutra, te, naravno, romane: Tisine, Tvrdjava, Magla i mjesecina kao i nedovrseni Krug. Dobitnik je Ninove nagrade 1966, Goranove 1967, Njegoseve 1969. i Nagrade AVNOJ-a 1970.

HAMDIJA POZDERAC (1924-1988): Hamdiju Pozderca historicari vec sada opisuju kao komunistickog politicara, znacajnog za razvoj BiH. Clan SKOJ-a od 1940. godine, partizan od 1941, clan KPJ od 1943. godine. Zavrsio je Visoku partijsku skolu u Moskvi i Filozofski fakultet u Beogradu, bio je sekretar sreskog komiteta u Bihacu, predavac na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, clan Predsjednistva CK SKJ i CK SK BiH, Izvrsnog komiteta CK, sekretar Sekretarijata i predsjednik Predsjednistva CK SK BiH, te clan Predsjednistva SFRJ.

BRANKO MIKULIC (1928-1994): Branko Mikulic, po struci ekonomista a po opredjeljenju politicki radnik, bio je clan Predsjednistva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, clan CK SK BiH, predsjednik skupstine sreza Sarajevo, sekretar Izvrsnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvrsnog vijeca Skupstine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, clan Predsjednistva CK SKJ. Za eru Pozderca i Mikulica vezuje se najznacajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne godine razvoja BiH i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne clanice bivse Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jacanju republike, sto je neminovno pratilo i jacanje i izgradjivanje knjizevnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historicara, Bosni su nametani fabricirani slucajevi nacionalistickih istupa. Ova se teza narocito potkrepljuje aferom Agrokomerc, za koju analiticari novije bh. historije tvrde da je montirana upravo da bi izazvala politicki krah Hamdije Pozderca, u to vrijeme clana Ustavne komisije bivse Jugoslavije.

ALIJA IZETBEGOVIC (Bosanski Samac, 1925): Diplomirani pravnik, politicar po uvjerenju. Sudjeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana 1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine ponovo je otisao u zatvor. Ovaj put razlog je bila Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od presudenih cetrnaest odlezao pet godina i osam mjeseci. Politicku karijeru Izetbegovic je poceo 1990. kao osnivac i lider SDA, nacionalne stranke Bosnjaka. U karijeri politicara imao je teskih propusta, ali i zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slucaju najvise se volio pozivati na narod, u cije se ime ne libi odlucivati. Njegova je vlast danas medju Bosnjacima neogranicena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los odabir kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. "Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegovic je cesto bio na velikim kusnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za vrijeme kratkog a dramaticnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa svih strana - izmedju razlicitih svjetskih interesa, zelja i politickih nauma, uklijesten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bosnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodi na bosnjacko-muslimansku, i na zadrzavanje osobne vlasti.

DOGADJAJI

De administrando imperio - latinski naslov spisa (O upravljanju carstvom), sto ga je 958. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet (903-959) sastavio za svojega sina Romana, kao uputu za vodjenje vanjske politike Carstva. U djelu su podrobno opisani svi narodi koji obitavaju na granicama Carstva, njihovi obicaji, historija, politicko ustrojstvo. Spis je vazan za ranu povijest svih juznoslavenskih krajeva i naroda, pa i za Bosnu - u njemu se ona prvi put u svjetskoj povijesti spominje po imenu.

MISIJA CIRILA I METODA: Po rezultatima i po procesima koje je izazvao u kulturnoj i duhovnoj povijesti juznoslavenskih naroda, pa i sire, poduhvat sto su ga ostvarili solunska braca Ciril (Konstantin Filozof) i Metod, do danas zadrzava u pravom smislu rijeci milenijsku vaznost. Kodificiravsi tadasnji slavenski jezicni standard (koji je funkcionirao na ogromnom prostoru od Jadrana do Kijeva i od Soluna do Moravske), stvorivsi prvo slavensko pismo, glagoljicu, a zatim i cirilicu, prevevsi na slavenski cjelokupnu Bibliju - oni su uveli slavenski jezik medju "bozije jezike" (do tada samo: hebrejski, grcki i latinski), i tako zapravo uveli Slavene u Povijest i Civilizaciju. U Bosni cirilometodska akcija je omogucila nastanak izvanrednih primjera biblijske pismenosti i specificnu jezicnu redakciju, a u najtjesnjoj vezi sa cirilometodskim tradicijama je i pojava Crkve bosanske.

FRANJEVCI U BOSNI: Iako historicari dolazak franjevaca u Bosnu vezu za period vladavine Stjepana II Kotromanica, oni su pojedinacno i u grupama u Bosnu ulazili i nesto ranije, a sve sa zadatkom "sprecavanja krivovjerstva". Prva misija veze se za fra Fabijana iz Motovuna (Istra), koji u Bosnu stize 1324. godine. Njegovi uspjesi ponukali su papu da 1327. godine zabrani dominikancima da se mijesaju u poslove franjevacke misije u Bosni i okolnim provincijama, a vec 1340. godine osnovana je Bosanska vikarija na cijem je celu bio fra Peregrin Saksonac. Historicari se slazu da je 1385. godine vikarija obuhvatala 35 franjevackih samostana od kojih su samo cetiri bila u Bosni: u Visokom, Lasvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. bit ce podignuto u samoj Bosni jos 12 samostana. Uz utvrdjivanje u vjeri, te prosvjetiteljsku, obrazovnu, kulturnu i duhovnu ulogu koju su franjevci imali u srednjovjekovnoj Bosni, valja spomenuti i njihov diplomatski ucinak i znacajne graditeljske pothvate.

PAD BOSNE POD TURSKU VLAST: Od prvih bitaka s turskim cetama krajem 14. stoljeca, preko velike invazije Mehmeda II Osvajaca 1463. godine, do konacnoga pada Jajca 1528, Bosna i Humska zemlja (kasnija Hercegovina) "padale" su stotinu i cetrdeset godina. U tom dugom procesu, koji je podjednako vojni, ekonomski i administrativni, proljetna kampanja, koju je Mehmed II poduzeo u svibnju 1463, bila je znacajan vojno-politicki dogadjaj: propascu bosanskih gradova, vlastelinskih dvorova i rodova, pogubljenjem kralja Stjepana Tomasevica tada je prestalo postojati Bosansko kraljevstvo kao politicko-drzavna struktura. To je, istovremeno, bio dramatican civilizacijski lom: Bosna se oprasta od zapadnoevropske krscanske civilizacije, i biva integrirana u orijentalnoislamsku, u politickoj formi Osmanskoga carstva. To je znacilo i stvaranje potpuno novog drustvenog i duhovnog okvira, s dalekoseznim posljedicama. Masovna islamizacija, koja u historiografiji jos nije dovoljno objasnjena, te osmanski konfesionalni sistem u kojemu se etnicki i politicki identitet izrazavao samo kroz vjerski, a konfesionalni prvaci ujedno bili i politicki predstavnici naroda, generirali su onaj tip nacionalno-politicke diferencijacije, koji se i pet stoljeca kasnije, u nase dane, pokazuje kobnim za opstanak BiH kao harmonicnog drustva. Prva dva stoljeca osmanske vlasti, do poraza Turske u Beckom ratu 1699, bili su i u Bosni razdoblje opcega prosperiteta i monumentalnih gradnji. medjutim, razdoblje nakon toga vrijeme je dugotrajne i sve dublje dekadencije, politicki trajno optereceno krizama oko tzv. "istocnog pitanja", a ono je odredilo dominantnu sliku turske epohe kao tmurne i drustveno regresivne.

DOLAZAK SEFARDA: U decenijima nakon velikog egzodusa iz Spanjolske 1492. godine, kada su ediktom Ferdinanda II i Izabele Zidovi istjerani iz zemlje, jedan dio dolazi i u Bosnu i naseljava se mahom u gradskim sredinama - Sarajevu, Travniku, Mostaru i Banjoj Luci. Prihvaceni od turskih vlasti, Sefardi ovdje organiziraju svoje vjersko-politicke zajednice i zadrzavaju i dalje razvijaju svoje tradicije. Postaju nezamjenljiv element u razvoju urbanizacije - u trgovini, zanatstvu, ljekarnistvu. U sferi tzv. rabinske knjizevnosti upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom zivotu ladino. Medju najautenticnije kulturne tekovine bosanskih Zidova ubrajaju se njihove narodne pjesme - romanse, a kao remek-djelo i danas se cuva Sarajevska hagada nastala u Spanjolskoj u 13-14 stoljecu, donesena u Bosnu i zbrinuta i sacuvana, uz puno peripetija, i tokom proslog rata.

OSNIVANJE GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE: Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537. godine u Sarajevu kada je sagradjena i Gazi Husrev-begova medresa. Biblioteka je predstavljala najznacajniju ustanovu ove vrste na Balkanu u osmanskom periodu. medju obiljem knjiga, rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima, nalazi se i bibliografsko izdanje Kur'ana izradjeno po narudzbi velikog vezira Mehmed-pase Sokolovica, a pronadjeno tek 1902. godine u njegovom rodnom selu Sokolovici. Ovaj Kur'an, po mnogim ocjenama, predstavlja remek-djelo islamske kaligrafije. Biblioteka je trebala pomoci ucenike Gazi Husrev-begove medrese, koju neki historicari smatraju prvom visoko-skolskom ustanovom u Bosni, i zbog toga traze da zapravo godina njenog osnivanja bude godina od koje ce se racunati postojanje univerziteta u BiH. Uporiste zahtjevu pronalaze u uporedbi sa tadasnjim evropskim univerzitetima koji predstavljaju izucavanje slicnih naucnih disciplina pod okriljem Katolicke crkve. U Gazi Husrev-begovoj medresi toga doba ucilo se: darul-hadis (katedra za islamsku tradiciju), meani bejan (retorika), kelam (dogmatika na metafizickoj osnovi), tefsir (tumacenje Kur'ana), ahkjam (serijatsko pravo), usul (institucije serijatskog prava) i sve ono sto traze mjesni obicaji.

PRVA STAMPARIJA: U manastiru Sopotnica kod Gorazda 1519. do 1523, u ranom postgutenber-govskom razdoblju, Bozidar Gorazdanin drzi stampariju u kojoj su stampane knjige za crkvenu upotrebu. Prva je u Bosni i istovremeno prva medju Juznim Slavenima nakon stamparije u Obodu nadomak Cetinja.

OBNOVA PECKE PATRIJARSIJE: Iako je prezivjela propast srpske srednjovjekovne drzave, Pecka patrijarsija postepeno je izgubila utjecaj i jurisdikcijski prostor. Ona je obnovljena tek 1557. u okviru velikih zamisli o harmonicnom sredjivanju drzave i carstva u doba sultana Sulejmana i njegova administratora vezira Mehmeda Sokolovica, koji je za prvoga patrijarha postavio svojega brata Makarija. Pod jurisdikciju obnovljene patrijarsije stavljene su sve juznoslavenske zemlje koje su Turci osvojili, pa i BiH. Tako je postavljena idejna, organizacijska i politicka osnova srpskog crkveno-drzavnog i nacionalnog jedinstva. Intenzivirana je gradnja manastira i crkava, te sjajnoga fresko-slikarstva i ikonopisa. Ni kasnije ukidanje patrijarsije, zbog politickog opredjeljivanja peckih patrijarha u protuturskim ratovima (1766.), vise nije moglo ponistiti ni umanjiti pansrpsku integralisticku ideologiju.

STVARANJE BOSANSKOG PASALUKA: Bosanski pasaluk (beglerbegluk ili ajalet) nije, kao u vecini drugih podrucja Osmanskog carstva, uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, vec tek 1580. godine. Naime, do njegovog osnivanja osvojene zemlje su bile podijeljene u tri ajaleta kojima su sredista bila izvan bivse Jugoslavije (Sofija, Budim, Temisvar). Osnivanjem Bosanskog pasaluka znatan dio juznoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu bosanskog pase za kojeg historicari kasnije biljeze "da je pod svojom kapom drzao vece podrucje negoli ijedan bosanski kralj". Granice Pasaluka mijenjale su se zavisno od ratnih uspjeha: od Drave na sjeveru, preko podrucja izmedju Save i Kupe, na zapadu do rijeke Korane, na jugu preko Obrovca do usca Zrmanje, odnosno na liniji Zadar - Dubrovnik, sa turskim skradinom i makarskom krajinom. Dalje na jugu Pasaluk seze od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku od Niksica, Kolasina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varosi, Priboja, Visegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Sapca, zatim Savom do Race. Prvi beglerbeg Bosanskog pasaluka bio je Ferhad-beg Sokolovic, koji kao pasa vlada do 1588. godine. Vezirsko sjediste Pasaluka bilo je najprije u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu.

VOJNA EKSPEDICIJA EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga austrijsko-turskoga Beckoga rata 1683-1699, cijim zavrsetkom pocinje naglo opadati moc Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika oruzana provala austrijskoga vojskovodje Eugena Savojskoga dolinom Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne: poharana i popaljena zemlja i gradovi, unistena dotadasnja socijalna i etnicka struktura u velikom dijelu Bosne. Katolicko stanovnistvo gotovo cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlaceci se u strahu od odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad. Nestalo je njihovog trgovacko-obrtnickoga sloja, koji je do tada igrao znacajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od preko trideset franjevackih samostana u Bosni, ostala su samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kresevo), i u neka svoja drevna mjesta (Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je pojacana ideoloska omraza izmedju islamskoga i preostalog krscanskoga stanovnistva.

PORAZ TURSKE POD BECOM: Drugi i posljednji pokusaj turskih sultana da osvoje kljuc centralne Evrope - Bec, okoncan je porazom turske vojske pod Becom 1683. godine, cime je istovremeno zapoceo sesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i od svih utvrdjenih gradova zadrzao samo Temisvar, nasljedjuje Mustafa, koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Biljezi pocetne uspjehe i zauzima nekoliko tvrdjava - Lipa, Lugos, Karansebes, te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000 vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokusava prebaciti preko Tise, septembra 1697, dozivljava strahovit poraz, nakon kojeg Eugen Savojski krece u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir Husein-pasa Cuprilic, uz posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore koji ce se odrzati u Sremskim Karlovcima od novembra 1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u medjuvremenu znatno uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politicki konglomerat iscrpio svoje mogucnosti. Granice Bosanskog pasaluka Karlovackim mirom povlace se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina Turskoga carstva prema Evropi i krscanskom Zapadu. To, kao i permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovat ce u Bosni opce pogorsanje zivota, a posebno interkonfesionalnih i interetnickih odnosa.

HASANAGINICA: Kada talijanski prirodnjak i knjizevnik Alberto Fortis 1774. u svom putopisu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljuje Zalosnu pjesancu plemenite Asanaginice, zapocinje "svjetski pohod" ove narodne balade. Kao umjetnina najvisega reda, 92 deseterca ove pucke pjesme postaju predmetom analiza i divljenja najvecih svjetskih umova. U epohi romantizma prevode ju na sve velike jezike Goethe, Puskin, Nodier, Mérimée, De Nerval, W. Scott, Tommaseo, Mickiewicz, a kasnije je prevedena na mnoge druge jezike, sve do japanskoga i kineskoga. Na nasemu jeziku/jezicima vise puta je dramatizirana i ekranizirana. Anticku snagu i dramaticnost, te estetsku savrsenost originala ni jedna od tih preradbi nije dosegnula, niti su knjizevnoznanstvena tumacenja i analize dokucile zagonetnost njezinih motivacija.

PACIFIKACIJA BOSNE 1850-1851: Krvavim akcijama sultanovoga marsala Omer-pase Latasa okoncan je otpor bosanskih begova i aga reformama, kojima su turski sultani nastojali modernizirati Carstvo i spasiti ga od posvemasnje dekadencije. Imao je taj otpor veoma ambivalentan karakter, jer je, osim konzervativne dimenzije ocuvanja feudalnih povlastica, sadrzavao i autonomisticke politicke teznje, i ni do danas nije svestrano istrazen i povijesno elaboriran. U kolektivnom puckom pamcenju Latasova kampanja ostala je upamcena po okrutnosti i masovnim progonima pobunjenika u tamnice Male Azije.

SKOLA ZA ZENE: Iz ruku vezira Topal Osman-pase Staka Skenderova je 1858. godine primila ferman kojim se odobrava osnivanje prve skole za zensku djecu i ona nastaje na Varosi, blizu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.

POCETAK MODERNOG ZURNALIZMA: U doba vladavine Topal Serif Osman-pase, bivseg admirala i beogradskog namjesnika, Bosna je ubiljezila citav niz kulturnih reformi. Prva moderna stamparija stigla je u Bosnu 1866. godine i bila je vlasnistvo Ignjata Soprona iz Zemuna; kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i presla u drzavno vlasnistvo. Za Sopronovog doba izlazio je Bosanski vjestnik, nedjeljnik od kojeg je sacuvano 25 brojeva i dva vanredna izdanja. Po preseljenju stamparije u Begovu dzamiju, pocinje izlaziti Bosna (od 1866. do 1878.), "list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi". List Bosna stampan je na osam strana - cetiri unutrasnje arabicom i na turskom jeziku, a cetiri spoljasnje na bosanskom, cirilicom i pravopisom Vuka Stefanovica Karadzica.

ZELJEZNICA: Prva zeljeznicka pruga u Bosni sagradjena je 1872. godine. Prvobitno, projekt je predvidjao izgradnju velike pruge od Beca do Carigrada. Realizirana je dionica od Banje Luke do Bosanskog Novog. Koncesiju za izgradnju dobio je Austrijanac Hirch od turske vlasti.

USTANAK 1875-1878: U ljeto 1875. godine pocinje ustanak u Hercegovini pobunom srpskih seljaka, a potom se ustanak siri na Krajinu, dijelove istocne Bosne pa sve do Sandzaka. Najveci dio muslimanskog stanovnistva je pasivan, sto donekle objasnjavaju osnovni razlozi ustanka koji su klasicne socijalne prirode. Doduse, ustanak je motiviran i borbom za ocuvanje vjere, u cemu prednjace pravoslavni svecenici od kojih se mnogi deklariraju kao ustanicke vodje. Neposredan povod buni je bio razrez i uzimanje desetine za nerodnu 1874. godinu i trajao je sa manjim ili vecim intenzitetom gotovo tri godine. Ustanak je imao i siroke medjunarodne reperkusije i izravan uticaj na tok rjesavanja "istocnog pitanja", izravno prethodeci Berlinskom kongresu i odluci evropskih sila da Austro-Ugarskoj povjere mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.( U ustanku je ucestvovalo i muslimansko stanovnistvo, ali ne tako masovno kao sto je to bilo srpsko - o.p.)

BERLINSKI KONGRES: Velike sile sastale su se 13. juna 1878. u Berlinu. Rusija, Turska, Austro-Ugarska, Njemacka i Engleska su na dnevnom redu imale reviziju Sanstefanskog ugovora, ciji je 14. clan predvidjao neku vrstu autonomije za Bosnu. Britanski predstavnici su predlozili da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat upravljanja Bosnom. Nakon znacajnog diplomatskog pritiska na turske predstavnike, oni su na sjednici 4. jula procitali izjavu da je "carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje misljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povracaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadrzava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa beckom vladom". Na osnovu toga Bismarck objavljuje da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tako je Austro-Ugarska diplomatskim putem krenula ka BiH, koju ce anektirati 1908. godine.

U AUSTROUGARSKOM COMMONWEALTHU 1878-1918: Instaliranje austrougarske uprave nad BiH znacilo je novi veliki civilizacijski lom u historiji ove zemlje, po dubini analogan onomu od prije cetiri stoljeca, s dolaskom Osmanlija. I ulazak austrougarskih okupacijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1878. godine bio je dramatican i krvav, docekan je isprva oruzanim otporom, izazvao je potom ogromnu pometnju i veliki val iseljavanja muslimanskoga svijeta. No, ostaje trajno intrigantan onaj proces koji je vrlo brzo medju sve stanovnike BiH, bez obzira na vjeru i etniju, unio percepciju austrougarskoga razdoblja kao zlatnoga doba, koja nije izblijedila ni do danas. Doista, za vrlo kratko vrijeme, mjereno samo s nekoliko desetljeca, BiH je u tom razdoblju u mnogim vaznim aspektima zivota pocela postajati integralnim dijelom srednje Evrope. Bez obzira na sve kontroverzije, koje u vezi s austrougarskim nacinom upravljanja Bosnom i Hercegovinom i dalje ostaju otvorene, od ogromne vaznosti je cinjenica da je BiH bas u tom razdoblju, zahvaljujuci smisljenoj kulturnoj politici i plejadi izvanrednih istrazivaca, stekla znanje i svijest o vlastitoj kulturnoj proslosti i kulturnom identitetu.

USPOSTAVA REDOVITE CRKVENE HIJERARHIJE 1881: Otkako je u politickim previranjima u 12. i 13. stoljecu bosanski katolicki biskup napustio svoju (vrhbosansku) biskupiju i otisao u Djakovo, pa sve do austrougarske okupacije 1878, Katolicka crkva u Bosni bila je zastupljena samo redovnicima - franjevcima. Godine 1881. Sarajevo ponovo postaje sjedistem nadbiskupije, a za prvoga nadbiskupa postavljen je Josip Stadler. Izrazit predstavnik antiliberalnog smjera u Katolickoj crkvi, ali i neobicno sposoban i energican organizator i graditelj, Stadler je ostavio dubok trag u zivotu Katolicke crkve i katolika-Hrvata u BiH. Kontroverzije izmedju biskupijskoga klera i franjevaca, koje su zapocele tada, nisu konacno smirenje nasle ni do danas.

OSNIVANJE MEDZLIS ULEME: Grupa sarajevskih muslimanskih uglednika se 1881. godine obratila caru u Bec trazeci da se u Sarajevu postavi vrhovno vjersko starjesinstvo i tako su muslimani dobili Ulema medzlis i reisul-ulemu. Prvi reisul-ulema je bio dotadasnji sarajevski muftija Omerovic. Nadleznosti reisul-uleme i Medzlisa sastojale su se uglavnom u tome da ispituju kandidate za serijatske sudije, da ih predlazu vladi na imenovanje. "Vakufskom povjerenstvu" stavljeno je u nadleznost da ispita i ustanovi sve vakufe u zemlji, da nadzire njihovu upravu i da izradi pravilnik o vakufskoj upravi. Samog reisa, clanove Ulema medzlisa i predsjednika Vakufskog povjerenstva imenovao je car osobno na prijedlog Zemaljske vlade.

OSNIVANJE ZEMALJSKOG MUZEJA: Prije austrougarske okupacije u BiH nije bilo naucnih ustanova. Da bi se sprijecilo odnosenje i propadanje spomenika kulture, te da bi se pocelo sa sistematskim proucavanjem prirodne i drustveno-povijesne osnove zemlje, osnovano je 1885. Muzejsko drustvo, a potom 1888. Zemaljski muzej BiH. U okviru Muzeja 1908. osnovan je Zavod za ispitivanje Balkana. Slobodno se moze reci da je Zemaljski muzej, sa svojom razgranatom multidisciplinarnom mrezom arheoloskih, etnografskih, geoloskih, bioloskih istrazivanja, sa svojim naucnim publikacijama i dugogodisnjim doprinosom generacija znanstvenih radnika i autora - do danas ostao najznacajnijom i u svijetu najrenomiranijom bh. naucnoistrazivackom i muzeoloskom ustanovom.

SARAJEVSKI ATENTAT: Pucnji kojima je Gavrilo Princip na Vidovdan 28. juna 1914. ustrijelio austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda i njegovu zenu Sofiju, u opcu recepciju povijesti dvadesetoga stoljeca uveli su Sarajevo kao zloslutni simbol, mjesto zlocina kojim je zapocela najveca svjetska ratna klaonica 1914-1918. Kod nas je desetljecima dominirala slika o dogadjaju, formirana u pseudonaucnim, nacionalno-ideologijskim publicistickim i historiografskim radovima, koja je predstavljala apologiju atentatora, njegova cina i njegovih drugova, tzv. "Mlade Bosne". Cinjenice o mracnoj pozadini, iako nisu bile nepoznate, ignorirane su. A one bi se mogle povezati i u jednu drukciju interpretaciju. Onu koja bi govorila o velikoj manipulaciji, u okviru koje je Apisova (Dragutin Dimitrijevic, sef srpske vojne obavjestajne sluzbe i vodja teroristicke organizacije) sluzba upotrijebila socijalnu frustriranost i nacionalnu zazarenost siromasnih bosanskih mladica, pretvarajuci ih u teroriste, za racun profanih interesa drzavne politike. Gavrilo Princip je uhapsen i osudjen na 20 godina teske tamnice: umro je aprila 1918. u tamnici Terezin u Ceskoj, a u Sarajevo je njegovo tijelo preneseno 1921. godine.

OSNIVANJE KRALJEVINE SHS: U Beogradu je prvog decembra 1918. godine svecano proglaseno ujedinjenje Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u Neiju.

ZAVNOBiH: Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja BiH odrzalo je svoje prvo zasjedanje 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Kada je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a ozakonjena odluka o federativnom uredjenju Jugoslavije, uslijedilo je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do drugog jula 1944. godine i nizom odluka fakticki konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika". Na svom trecem zasjedanju u oslobodjenom Sarajevu, odrzanom od 26. do 28. aprila 1945. godine, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH, a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Prvi Ustav NR BiH donesen je 31. decembra 1946. godine.

KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA: Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000.

EMANCIPACIJA I AFIRMACIJA BiH: Sedamnaesta sjednica CK SKBiH odrzana februara 1968. godine najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema Muslimanima, a istovremeno se snazno potencira opca politika nacionalne ravnopravnosti. Paralelno s tim pocinje snazna graditeljska i privredna ekspanzija po kojoj ce BiH, mjereno brzinom razvoja, prednjaciti u tadasnjoj Jugoslaviji. Analogni procesi republicke emancipacije zapocinju i na mnogim planovima kulture (mediji, izdavacka djelatnost, obrazovanje, likovna umjetnost, knjizevnost, sve znacajnija supkulturna produkcija, teatar, film), kao i u opcem podizanju standarda i priblizavanju modernim oblicima zivota u svijetu. No, kako se Tito 1972. priklonio drustveno regresivnom modelu gusenja liberalistickih teznji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, Bosna i Hercegovina postat ce, zbog svojih specificnih strahova od nacionalizma, "tvrdjavom" titoizma. Tako ce onaj prvi proces nesumnjive afirmacije drzavnosti i napretka u mnogim oblastima zivota biti paradoksalno pracen obnavljanjem politike "cvrste ruke". U takvom ambivalentnom i lomnom politickom stanju BiH ce docekati kraj socijalistickog sistema i raspad Jugoslavije.

1990: Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori, nastaje Stranka demokratske akcije BiH, koju osniva Alija Izetbegovic, u julu iste godine Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic. Kasnije ce na celo SDS-a doci danas najtrazeniji od strane Haskog tribunala - Radovan Karadzic. Zbog izrazenog nacionalizma Slobodana Milosevica i jasne poruke sa Gazimestana, HDZ BiH i SDA BiH u predizborne kampanje ce uci vezanih zastava. Izbori su odrzani iste jeseni, a da bi ostvarile nadmocnu vecinu, pobjednicke nacionalne stranke sklapaju koaliciju. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA Aliji Izetbegovicu, koji postaje predsjednik Predsjednistva BiH 25. novembra 1990. godine.

1992: Pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. I mada je u pitanju bliska proslost, malo se ko danas slaze kada je zapravo poceo. Jedni ce reci da je rat u BiH poceo sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. No, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno: Bosna i Hercegovina je zapaljena ognjem, koji ce sve do Daytona goriti zestokim intenzitetom. U jesen 1992. godine poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 - Vasingtonskim sporazumom. Krajem marta 1992. godine Alija Izetbegovic tvrdio je da u ovoj zemlji rata nece biti jer za rat treba dvoje, a pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige danas govore o znacajnim jedinicama i kakvoj-takvoj spremnosti za prvi atak na Bosnu... Bez obzira na to, svjetski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda. Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

DAYTON: Zracna baza Wright-Patterson nadomak Daytona, SAD, postat ce znacajno mjesto bosanske povijesti, kada u njoj 21. novembra 1995. godine tri predsjednika - Alija Izetbegovic u ime Bosne i Hercegovine, pokojni Franjo Tudjman u ime Hrvatske, i Slobodan Milosevic, danas lice sa haske tjeralice, u ime Srbije - stavljaju svoje parafe na dokument po kojem u ovom casu nastojimo da zivimo. Dakle, Dejtonski sporazum, dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih te potpuno razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH definirana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci - Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu 1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga casa nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju kojima su danas sve glasniji oni sto priznaju da Dayton ipak mora imati i alternativu.


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:13 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:08 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
VATRU JE ZAPALIO SVESTENIK BOGUMIL


- SEVKO KADRIC -


Iz knjige Sevke Kadrica "Bosnjastvo na vjetrometini"


Istorija bogumila je vazan, sastavni dio mozaika tragicne igre u i oko bivse Jugoslavije. Odmetnicki svestenik Bogumil, koji je zivio prije hiljadu godina, dobio je posebno mnogo pristalica u Bosni gdje je sekta prezivjela do danasnjih dana.

One brutalonosti koje su danas Srbi usmjerili protiv muslimana na prostoru bivse Jugoslavije je mozda moguce objasniti cinjenicom da su ti Muslimani potomci bogumila.

Anticki svijet je bio religijsi tolerantan
sto se ne moze reci za krscanstvo

Evropa koju poznamo iznikla je iz haosa pozne antike. Propalo Rimsko carstvo je naseljeno germanskim plemenima (Goti, Vandali, Franci...) Istocno rimsko carstvo se ocajnicki branilo od slovenskih plemena koja su prodirala na Balkan napadajuci sjeverne granice carstva. Arapi su osvojili Bliski Istopk i Sjevernu Afriku. U to vrijeme je vladao opsti drustveni haos, politicki, socijalni, religijski.

Anticki svijet je bio religijski tolerantan, sto se ne moze reci za krscanstvo. Kad je krscanstvo postalo drzavna religija, ukinulo je anticku slobodu religije. Ortodoksi (pravoslavci) i katolici bili su usmjereni protiv grupa koje su na drugaciji nacin tumacile "bozanske" pojave u okviru krscanstva. Za vrijeme antike susrecemo politeisticke, monoteisticke i dualisticke religijske predstave. Politeizam (vjera u vise bogova) dominirao je kod religijskih shvacanja Grka i Rimljana, medjutim vjera u jednog jedinog boga (monoteizam) i podkraj antickog doba obuhvatala je cijelo podrucje Sredozemlja. Bog krscana bio je isto kao bog Jevreja (Jahova) i muslimana (Alah),ali je razlika u prosvjetiteljima (Mojsije, Isus, Muhamed). Dalje na istoku je dominirao dualizam, to jeste vjera u dva bozanstvena principa koja su medjusobno protivurjecna. Kineska predstava o jin i janu moze se prepoznati i u budizmu ali se posebno istice u Zaratrustinu ucenju (Perzija).

Svijet antike je bio internacionaliziran, sveobuhvatan i plodan. Tu su se susretali i medjusobno oplodjivali filozofski i religijski tokovi. To se odnosi i na krscansko budjenje cija je misija obuhvatala prostore, prvenstveno, trgovackih centara. Razliciti nacini tumacenja boga i ucenja Hrista doveli su do teskih sukoba u okviru krscanstva. Drzavna crkva prezivjela je te sukobe zahvaljujuci cvrstoj organizaciji u kojoj su biskupi organizovali odbranu i sve poslove znacajne za zivot. Ta jaka organizacija i jasna granica izmedju svestenstva i podredjenih rodila je opoziciju koja je poricala monoteizam i propovjedala dualizam. (Dusu je stvorio bog a djavo tijelo). Ti pokreti su poznati pod razlicitim imenima: gnostika, monikena, ali te dualisticke predstave su bile ukorijenjene u antici i bilo ih je tesko unistiti. Razliciti dualisticki pokreti su cvjetali medju krscanima u Maloj Aziji, posebno paulini u Anadoliji 600 godina prije nove ere. Crkvi je trebalo tristo godina da nadjaca njihov prodor. Sredinom devetog vijeka deportovani su posljednji paulini preko Bosfora do Trakije, kraj granice bizantskog carstva (granica danasnje Bugarske). To se pokazalo strateskom pogreskom.

Svestenik Bogumil podkraj devetog vijeka pali vatru bogumilstva

U periodu osmog vijeka propovjednici Cirlo i Metodije su uspjeli nagovoriti bugarskog kralja Borisa da primi grcko-pravoslavno krscanstvo. Biblija je prevedena na bugarski i napisana je pismom koje je stvorio Cirilo (cirilica) a u crkvama je odrzavana molitva na maternjem jeziku. Slovenski narodi su imali svoje socijalne i kulturne tradicije koje su se ogledale u njihovom nomadskom nacinu zivota. To je bila izvrsna podloga za dualisticki pogled na zivot koji se kao vatreni plamen poceo siriti od paulina u Trakiji do seljaka u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Onaj koji je zapalio vatru bio je svestenik po imenu Bogumil koji je zivio potkraj devetog vijeka. Njegovu djelatnost je opisao bizantski putopisac svestenik Kosna. Iz njegovog kazivanja proizilazi da pristalice bogumila nisu samo pocijenjivale pravoslavnu crkvu i njeno svestenstvo vec je to bila i pobuna protiv vlasnika posjeda i kraljevske moci. Vodje bogumila su zivjele asketski i u celibatu. Propovijedali su protiv rata i drugog prolijevanja krvi u vrijeme kad je vladalo nasilje. Odbacivali su Stari zavjet, jer je Jahova poistovjecivan sa zlim bogom koji je stvorio svijet. Poricali su pricest jer se kruh i vino ne mogu pretvoriti u krv i tijelo Isusovo. Nisu prihvatali ni vaskrsnuce poslije raspela, jedino ljudska dusa, po njima, moze imati vjeciti zivot.

Bogumili su propovijedali krscanstvo pojedinca bez nadgledanja organizovane crkve i mocnih svestenika. To je bila poruka koja je imala odraz u siromasnim predgradjima pa cak i Konstantinopolju.

Da je bizantskoj crkvi prijetila opasnost od bogumila vidi se iz vise sinoda u Bugarskoj i Srbiji, za vrijeme jedanaestog i dvanaestog vijeka, sto je rezultiralo progonjenjem, zatvaranjem ili spaljivanjem na lomaci kao jeretika. Unatoc tome bogumili su mjestimicno prezivjeli sve do turskog osvajanja Balkana. Za vijeme svog uspona bogumilski misionari su sirili svoja vjerovanja i na prosotru Bosne i Hercegovine, odakle su se ona dalje sirila do sjeverne Italije i juzne Francuske, gdje su inspirisala valdeneze i katare da se izdvoje iz katolicke crkve.

Protiv takvih jeretika je biskup Fournier pokrenuo inkviziciju u selu Montaillou, u periodu izmedju 1319. do 1324. godine.

Bogumili su najvise uspjeha imali u Bosni i Hercegovini i tamo su prezivjeli sve do modernog doba. Moguce je da je uspjeh zavisio od divljih krajeva koji nisu bili niciji, izmedju zaracenog pravoslavlja i katolicke crkve, granice izmedju dva carstva, Rima i Konstantinopolja. Medjutim postojala je i politicka napetost dijelom zbog stalnih prijetnji madjarskih kraljeva koji su bili rimokatolici, dijelom zbog razdora izmedju feudalaca i bosanskog kraljevstva. Zbog toga se u Bosni pokret razvio u nacionalisticku slobodnu crkvu. Njeni pripadnici su se zvali pateranima. Njihov zastitnik je bilo bosansko feudalno plemstvo, kasnije i bosanski kraljevi. Za papu u Rimu paterani u Bosni su bili ista vrsta jeretika, kao i katari u juznoj Francuskoj te su protiv oba pokreta zagovarali pokrstavanje.

Kad su Turci prodrli do Bosne, preko Balkana bosanski kraljevi su morali traziti pomoc kod madjarskih vladara. Uslov za pomoc bilo je napustanje jereticke nauke bogumilstva a prihvatanje vjere katolicke crkve i vlast jezika pape. Bosanski seljaci i nomadi su ovu situaciju posmatrali drugacije, jer su bili nauceni da mrze kaludjere katolickih manastira i njihov zahtjev da se molitva cita na latinskom. Kralj Stjepan Tomasevic se zalio kod papinih izaslanika da njegovi bosanski podanici osjecaju vece simpatije prema Turcima nego katolicima. Zatvorio je tri plemica i poslao ih papi u Rim 1462.god. Zapisnik sa saslusanja govori o pateranskom i bogumilskom preziru katolicke crkve. Oni su crkve nazivali satanskim sinagogama poglavara. Jos jedan sudski protokol papinih pisama i drugih dokumenata protiv bogumila postoji skriven u arhivi Vatikana.

Krscanstvo je progonima natjeralo bogumile,
paterane u zagrljaj Turcima

Progoni maoarskih kraljeva i rimskih papa natjerali su paterane u zagrljaj Turcima. Poslije turskog osvajanja Srbije, Bosne i Hercegovine iz istorije su nestali sljedbenici bogumila. Oni su jednostavno presli na islam ali sasvim bez traga, ipak nisu nestali. Englez Artur Evans postao je poznat zbog svojih iskopina minojske palate kod Knososa na Kreti potkraj proslog vijeka, ali jos dvadeset pet godina ranije je dosao do interesantnih arheoloskih otkrica na Balkanu.

1875. godine zajedno sa svojim bratom, pjesaceci kroz Madjarsku i Bosnu i Hercegovinu, dosao je do Raguse (danasnji Dubrovnik). Svoja zapazanja o spomenicima i narodnim tradicijama objavio je u putopisima "Traugh Bosnia and Hercegivina on Foot", (London 1876) i to vrijedi prostudirati.

On posebno govori o neobicnim nadgrobnim spomenicima i kamenim sarkofazima na koje je nailazio u romanticnim sumarcima a koji svjedoce o bogatoj kulturi u selima koja su odavno vec bila napustena. Reljefne slike i simboli nisu bili obicni krscanski, iz cega Evens izvlaci zakljucak da je rijec o nadgrobnim spomenicima bogumila (steccima). Njegova teza nije bila nesporna. U katalogu o bogumilima "The bogumils", London 1962.g. predstavljen je izbor iz zbirke nadgrobnih spomenika (stecaka).

Izgleda da ima vise od 40 000 tih kamenih stecaka, a nekoliko najljepsih se nalazi i u parku muzeja u Sarajevu. U knjizi su prezentirana dva razlicita tumacenja ove nadgrobne umjetnosti. Jedno je vazno za Evansovo misljenje o slikama i simbolima, a drugo tumacenje zeli likovni jezik stecaka povezati sa kulturom slavenskih naroda i njihovih tradicija. Cak i takvo tumacenje moglo bi zanimati Evansa i ako je njegovo srce kucalo za bogumile. U svojim zapazanjima o muslimanima u Bosni i Hercegovini Evans govori o slobodnijim obicajima koji odudaraju od obicaja turskih muslimana i on povezuje te evropske izuzetke sa tradicijom naroda slavenske kulture. Evans je tvrdio da u Bosni i Hercegovini jos uvjek zive male zajednice bogumila. Kada je pjesacio kroz Bosnu i Hercegovinu, balkanske zemlje su bile u pobuni protiv Turske i ovaj mladi istrazivac je predvidio sta se moglo dogoditi sa tim juznoslovenskom muslimanima kada njihovi zastitnici budu jednog dana prognani.

U svojoj knjizi moli da Engleska intervenise kao zastitna sila. Medjutim to nije bilo tako, umjesto, toga je austrougarski katolicki car dopustio aneksiju Bosne i Hercegovine i te zemlje su bile pripojene Habsburskoj monarhiji. Samo sest godina kasnije ubijen je predstolonasljednik u Sarajevu (27.juni 1914,god.) Ubojstvo je planirala i izvela grupa srpskih studenata.

Muslimani u Bosni i Hercegovini su potomci bogumila i to mozda moze objasniti zlocin koji su Srbi sada usmjerili prema njima. Srbi sebe smatraju braniocima krscanskog pravoslavlja protiv Turaka i zele predstaviti muslimane u jugoslavenskim republikama kao izdajnike zemlje. Katolicka Hrvatska vjerovatno ima interese da spoji Bosnu i Hercegovinu sa sobom zbog ostvarenja uticaja katolicanstva i posjeda ali ako muslimani zele prihvatiti pomoc katolickih Hrvata protiv ortodoksnih Srba, onda ce morati i da konvertiraju (predju na katolicanstvo). Oni znaju da su za vrijeme drugog svjetskog rata bili nasilno pokrstavani u rimokatolickoj crkvi.

Muslimani u bivsoj Jugoslaviji imaju istorijskih razloga da strahuju od istrebljenja. Kad im pomoc stize od muslimanskih zemalja, izvan Evrope onda je to, gledano iz istorijske perspektive, pomoc koja je otisla na pogresnu adresu. Pomoc bi trebalo da stigne iz multikulturne Evrope, jer su muslimani u Bosni i Hercegovini potomci bogumila, evropski narod kome prijeti unistenje.


¹Dagens niheten² . 8.11.1992. Stockholm, prevela E. Blixst,

Priredio: Prof. mr. Sevko Kadric
fil. dr. Hans Furuhagen
Dagens niheter 1992. god.
Iz knjige S. Kadric: Bosnjastvo na vjetrometini


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:14 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOGUMILI I CRKVA BOSANSKA


- HISTORIJA BIH -


Historija Bosne i Hercegovine
Bogumili - "Hereticka crkva" - Crkva Bosanska



Teme:

Hereticka crkva: pojava krivovjerja u Bosni
Od gnostika do katara, albigenza, krstjana i bogumila.
Tajna bratstva ugrozavaju krscanstvo
Krstjansko vjerovanje o "palom andjelu"
Satanael, rat na nebesima i stvaranje covjeka
Inicijacijski obredi i pravila "usavrsenih"
Ustrojstvo Crkve bosanske: djed, gosti, starci, strojnici i dr.
Uloga u politickom zivotu Bosne
Pad i nestanak bogumilstva na nasem tlu


Vec vise od jednog stoljeca problem "Crkve bosanske" pobuduje nesmanjeni interes kako medu znanstvenicima tako i medu sirim slojevima obrazovanih ljudi. Postoji citav niz znanstvenih i neznanstvenih djela i clanaka u kojima se iznose najrazlicitiji pogledi na njeno ucenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni. Nazalost, granicni polozaj koji Bosna ima izmedju istocne i zapadne Europe razlog je pojavi mnogih subjektivnih "razjasnjenja" ucenja "Crkve bosanske" koja je uvlace i u danas aktualne sukobe i time joj oduzimaju njena osnovna obiljezja: autohtonost i povijesnu ovisnost o vremenu i tlu na kojem je nastala.

"Crkva bosanska" bila je hereticka kako sa stajalista rimokatolicke crkve, tako i sa stajalista pravoslavne crkve, a njene vjernike razliciti izvori nazivaju patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Oni sami nazivaju se krstjani i krstjanke, te cemo ih i mi tako zvati u daljnjem tekstu.

Kronoloski najstarija vijest o pojavi krstjana potjece od dukljanskog kneza Vukana koji izmedju 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i vise od 10.000 krscana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red "crkve bosanske" pokazuje sve znacajke starinom vec posvecenog i dobro uredenog reda koji uziva dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikasa bosanskih. Jasno je da do toga nije doslo preko noci, te da je tomu prethodio duzi period nastajanja, sirenja i dokazivanja kroz "ilegalu", odnosno u okviru tajnih bratstava.

KORIJENI

Po svom ustrojstvu i ucenju "Crkva bosanska" pripada katarsko-patarenskom pokretu ciji korijeni sezu daleko u proslost. U to vrijeme, izviruci iz Male Azije, javlja se vise razlicitih ucenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grckih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u rijecima Isusa, Evandjeljima i Pavlovim poslanicama. Ta razlicita ucenja u pocetku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, medusobno priblizavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na podrucju Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam. Gnostici zlo poistovjecuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se covjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati "sofiju", odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.

Zbog primjesa starih ucenja gnostici su blizi obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici krscanstvu. U trecem stoljecu Perzijanac Manes (216.-277.g.) na dualisticku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i krscanstva. Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vjecitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.

Gnosticko i manihejsko ucenje je cvjetalo sve dok krscani nisu dosli na vlast. Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vrsili podzemni utjecaj .

Iako su se razlicite gnosticke skole vremenom razvodnile, njihova ucenja su i dalje zivjela, podrzavana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva. Jedna takva jaka struja pojavila se u 7. stoljecu u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavlicani. Pod njihovim utjecajem nastaje u 10. stoljecu u Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu. Pod razlicitim imenima pavlicanski se impuls iz bugarske i Dugmathije siri dalje na zapad i istok pod razlicitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Argena i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.

Te grupe stvorile su skoro jake struje misljenja jer su pocele razvijati jednu intenzivnu aktivnost prozelitizma na cijelom krscanskom Zapadu, pa i na Istoku. Tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, no pocevsi od 12. stoljeca dale su otvoreno na znanje svoja ucenja, cime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i socijalne. Javni poredak i krscanska Crkva nasli su se tako ugrozeni pred tim duhovnim pokretima.

UCENJE

Bosanski su krstjani, dakle, bili gnosticko-manihejski nasljednici i kao takvi ucili da postoje dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najvisa bica, jedno dobro, koje je bilo zacetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i tjelesnog.

Nazalost, o ucenju "Crkve bosanske" ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi spaljivani kao "knjige necastive", te se vecina onog sto danas znamo o tom ucenju zasniva na osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (cija vjerodostojnost, doduse, nije u potpunosti potvrdena) koji se prema gradovima u kojima se cuvaju nazivaju Pariska i Becka tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (sto se pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna).

Prema "Beckoj tajnoj knjizi" Satana "bijase uzmoznik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i naredbenik nad svrsiteljima sto sluzahu Ocu". Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva.

U vrijeme dok je sluzio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao zavidan Bogu-Ocu, pozelio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.

I zasjede na nebesa, zapovjedajuci andjelu koji bijase nad ajerom i nome koji bijase nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od treceg dijela satvori pedeset mora.

I tako bijase izvrsena podjela voda... Onda ponovo zapovijedi andjelu koji bijase nad vodama: "Da stanes na dvije ribe!" I tada podize jednu, trecu ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od andjela koji bijase nad ajerom, i od polovine vijenca nacini svoj prijestol, a od druge polovice suncano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od andjela koji bijase nad vodama - od jednog dijela napravi svjetlo mjesecevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori andjele - duhove svoje, kao u Svevisnjeg. Sazdade zatim gromove, dazdove, grad i snijeg i postavi svoje andjele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne zivotinje, drvece i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice."

I tada odluci Satana da satvori clovjeka, da ima neko da mu sluzi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda clovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi andjelu drugom da ude u tijelo od blata, a onda uze od njega cest i od nje satvori drugo tijelo u liku zene, pa naredi andjelu od prvog tijela da ude u njega.

Andjeli mnogo plakahu, kad spoznase da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome..."

Doznavsi za prevaru Satanaelovu, Svevisnji ga lisi njegove bozanske moci i naslova Boga. Da bi ublazio time prouzrocen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je stvorio nakon svog pada.

Ali pod teskim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Svevisnji spozna da ga je ovaj prevario. Bolji dio covjeka, njegova nevidljiva dusa, odnosno pali andjeli, pripadali su Svevisnjem, a Satanael ih je odvracao od njega.

Zbog toga je Svevisnji ispustio Rijec, a ta Rijec i sin bio je arhandjeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sisao s Neba, primivsi tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savrseno i bozansko. Izasao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila andjeo, a ne zena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.

Tokom zivota Isus je cinio djela spasa i sve ono o cemu govore evandjelja. Kako je samo prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti. Osramotio je Satanaela stavivsi ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog "el", sto znaci andjeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvrsivsi svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo usao u Oca u kojem je bio na pocetku.

U skladu s ovom "naukom" krstjani su provodili svoj zivot i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krstenje vodom, zbog cega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu andjeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duse idu u raj ili se vracaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krstenje koje daju krstjani. Sakrament krstenja, koji bosansko-humski krstjani nazivaju "krstenjem Kristovim", dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evandjelja. Time se oprastaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagrijesi bude ponovo "krsten".

Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sljedbe, pa tako i "Crkva bosanska" imale su inicijantske obrede koje su prolazili "usavrseni" clanovi zajednice. Inicijacija je shvacena kao put oslobodenja duse zarobljene u materijalnom - korumpiranom i degradiranom tijelu kojim zbog nesavrsenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu koristili su razlicite tehnike ekstaze za odvajanje duse od tijela, tehnike slicne onima iz hindu-Yoge.

Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u "Usavrsene", "pravi krstjani" su se obavezivali na apsolutnu cistocu duha i tijela, i na jos stroze vegeterijanstvo. Osudivali su ratove i ubijanja, jer su smatrali da se svaki covjek moze za svog zivota spasiti, te su cak osudivali i svako ubijanje zivotinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje smatrajuci da se na taj nacin umanjuju izgledi za spas tog covjeka.

USTROJSTVO

Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova crkva jest "Crkva bosanska". Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji - jedini autenticni nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju bogomolje i ostale gradevine (crkve) odredene za kult - kao "davolove sinagoge". Osuduju kult svetih slika u crkvama, te javno stovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju takoder stovanje svetackih relikvija i molitava koje Katolicka crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu vrijednu i spasonosnu molitvu navode "molitvu Gospodnju" (Ocenas).

U svoj sastav "Crkva bosanska" ukljucivala je "prave krstjane i krstjanice" i "mrsne ljude". Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krstenje i drzali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obicni vjernici, oni koji su prihvacali njihova ucenja kao istinita, ali nisu zivjeli po strogim odredbama krstjana, vec bi tek pred smrt primili duhovno krstenje.

Krstjani su zivjeli u samostanima koji su bili zajednicki za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje poboznih dusa, niti su ubirali namete, vec su bili okruzeni posjedima i imali zajednicki imetak. Oblacili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na koji se spustala pomno uredena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gleznja.

Na celu reda bio je djed - Biskup i duhovni prvak bosansko-hercegovackih krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu nize od njega. Zajednicki su ih nazivali "poglaviti krstjani" ili "dobri muzje".

Kako nisu gradili crkve, clanovi "Crkve bosanske" vrsili su svoje obrede u privatnim kucama kojeg clana zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiza" (kuca), a na njenom celu nalazi se starac.

DJELO

Kako smo vec vidjeli, oko 1200. godine "Crkva bosanska" je vec jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvacena od naroda i velikasa. Za to postoje dva vaznija razloga. Prvi je sto je naucavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj nacin cuvali samostalnost Bosne od tudinaca, narocito od Madjara koji su se zeljeli preko crkve mijesati u bosanske prilike.

Drugi je razlog sto je ucenje imalo odredenih slicnosti i dodirnih tocaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaceno od krscanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega jos i danas cuje rijec: "Za Kulina bana i dobrijeh dana!", dobro je shvatio njenu vrijednost za ocuvanje Bosne. On i svi njegovi velikasi "dobri Bosnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadrzavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Nadalje, kroz citavo to vrijeme "Crkva bosanska" sudjeluje u vodstvu drzave, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrasnje razmirice. Vremenom, na svakom plemickom posjedu sluzili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemickih porodica.

Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopce postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnoscu nije dokazano. No, cinjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uce katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke licnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na odreden nacin legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaredenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u medunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za citavog svog postojanja bila napadana zbog hereze. No, ni inkvizicija, ni krizarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli nista promijeniti. Naprotiv, bosanska drzava je neprestano jacala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveca i najjaca. No nakon njegove smrti prilike su se izmijenile. Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlucnosti da je odrze jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braca" uspjela su u onome u cemu nisu uspjeli krizari. Privoljevsi neke plemice na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajednistvu vladara i velikasa "Crkve bosanske".

Posljednja kap u casi bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalazljivost posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomasevica. Neodlucan, plivao je izmedju Rima, krstjana, franjevaca, madjarskog kralja Matijasa Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajuci se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio Mehmed II.

Uzdajuci se u tvrde gradove i pomoc Matijasa Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu trazeni danak. Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu. Ali sada se Stjepan Tomasevic, jos nespreman za rat i bez ocekivane pomoci Korvinove, predomisli i posla sultanu danak, na sto mu ovaj obeca mir za daljnjih 15 godina.

Tek sto je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli kralja u Kljucu. Iznenaden i smucen, kralj je izgubio glavu. Povjerovao je pismu da ce, ukoliko se preda bez borbe, dobiti zivot i slobodu. No, za njega nije bilo milosti. Bosna nije mogla imati dva gospodara.

Ali jos prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima gradova da predaju tvrdave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana vise od 70 gradova i gradica potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg Stjepan Vukcic, gospodar Humske zemlje, ali ni on se nece moci jos dugo obraniti opkoljen s tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporiste Novi na moru.

No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka. Do tog vremena krstjani su primjerom svog zivota uzivali neprikosnoven autoritet medu narodom. Narod prihvaca i uvazava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao sto je tada bilo uvrijezeno u Europi. Jedino je morala obecati "da ce biti vjerna".

Smrcu kralja Tvrtka i prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile.

"Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i mocni i pomalo ublazili sprovodenje teskih odredbi svoje sljedbe. Imanja poklanjaju rodjacima i za rod se vise brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema krscanskom nauku.

Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i "Crkvi bosanskoj". Nema podataka o njenom postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je "Crkva bosanska" ikada i postojala. Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajuci ga srodnim (potekli su iz istih izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez odgovora.

J. G. (casopis "Nova Akropola", br. 2, str. 20-25)

BOGUMILI ILI BOGOMILI

BOGUMILI ili BOGOMILI, pristase heretickog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlascu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjasnjava da je ta hereza "pavlicanstvo pomijesano s manihejstvom". Vise podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom 'Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo siriti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj", koja se protivi ucenju pravovjerne krsc. crkve da ima samo jedan bog, stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da, nasuprot tome, pop Bogumil uci kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, ukljucivsi i covjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja, covjek, crkve, krstovi.

Neki od bogumila misle da je sotona mladi sin bozji, uz starijeg sina Krista, a drugi misle da on nije sin bozji vec andjeo koji se odmetnuo. Dalje kaze Kozma da zestoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito svecenstvo na celu s biskupima, kojima poricu svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadrzavaju jedino evandelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev "Oce nas"; ne postuju kriz ni ikone, a crkve ne priznaju domovima bozjim, vec se zatvaraju u svoje kuce da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako ostar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadasnjega drustvenog i drz. poretka; poticu svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvracaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju starjesine i boljare, uceci da su bogumrski oni koji rade za cara. Propovijedaju siromastvo i ostro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike kao ljude krotke, mucaljive, blijede od posta, cedne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek prividnost, dok su zapravo grabezljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, sto se njima obracaju radi spasenja svojih dusa, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza vidi kako se u svijesti pravovjernoga krsc. svecenika odrazila nova hereticka nauka u cijem sredistu, kao najvaznija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji hereticka teza o dva boga, dva principa, dok sva druga naucavanja tih heretika imaju teolosko-akcidentalni znacaj. Ta je teza rusila dosljedni monoteizam krsc. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza imala davnu tradiciju.

Vec u III st., dakle prije nego sto je u rim. drzavi krsc. crkva bila priznata kao drz. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je krscansko-gnosticke i budisticke elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokusao da na jednostavan nacin razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajuci novu, dualisticku religiju, zbog cega je od perz. maga optuzen i na krizu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se javlja manihejsko-gnosticka hereticka sekta pavlicana, koji su svojom borbenoscu postali opasni drz. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadiste dualisticke hereze. Cini se da od dualistickog shvacanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualisticke hereze izraz je revolta protiv hijerarhije krsc. crkve, koja iskoriscuje ideju boga da bi s pomocu nje odrzavala svoje vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv drz. vlasti, koja se oslanja na krsc. crkvu kao ideolosko sredstvo svoga vladanja.

Dualisticka hereza moze biti izraz nezadovoljstva potlacenih, koji ne mogu razjasniti zasto taj svemoguci i apsolutno pravedni krsc. bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Krsc. religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualisticko ga shvacanje rjesava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, ko ce se posluziti i protiv koga dualistickom herezom kao ideoloskim borbenim sredstvom. To moze biti vladajuca klasa kad je rijec obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadaca, koga u tom poslu pomaze krsc. crkva sa svecenstvom. Moze to biti i podvlascena klasa u svojoj borbi protiv vladajuce, koja uza se ima kler krsc. crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualisticke hereze cesto vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teskog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideoloski je taj pokret u cjelini bio upravljen protiv biz. tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite krsc. crkve, koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena. Nesumnjivo je u tom heretickom pokretu bilo i drugih manje vaznih komponenata, kao sto su, na primjer, revolt poganskih ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokrsteni, i dozivljaji unutrasnjega zivota. A praksa krs. crkve pokazuje kako je ona dualisticku herezu radije presucivala ili je fizicki istrebljivala negoli se s njom teoloski obracunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se prosirila i izvan tog prostora.

Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971), emigrirala u Carigrad, gdje je nasla pristase u visim drustvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su "pavlicani i Makedonci" prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se prosirili po Balkanskom poluotoku.

S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta fundajajita (phundagiagiti). Svojim sirenjem morala se dualisticka hereza u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaze shvacanje dualizma: razlika se moze zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin bozji ili odmetnuti andjeo). Radikalnije glediste zastupala je Dragovicka crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdeci da je sotona od samog pocetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla.

Nasuprot tome Bugarska crkva uci da je sotona sin bozji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak zacetnik svega, i dobra i zla. Hereticka fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-franc. podrucja bila je povezana dualistickom tezom da ne postoji jedan bog vec dva.

Heretici su se javljali pod razlicitim imenima: bogumili, kudugeri (grc. naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobicajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobicajen u Bosni), patareni (tal. naziv prema siromasnoj cetvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobicajen u Francuskoj i Njemackoj prema grc. kaJaros: cist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorecani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc. podrucja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristase te hereze u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starjesina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u Italiji koji su podrzavali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. podrucju vjerojatno iskvareno od Albigenses).

Papinski je Rim nastojao da te heretike, a narocito njihova sredista, unisti bez mnogo teoloskih rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI st. tezila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokrecu krizarske ratove. Osim Prvoga krizarskog rata (1096-99) koji je u zauzecu Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svrsavali ne samo neuspjesno vec cesto upravo katastrofalno za krsc. vojske.

U krizarske ratove bilo je uvuceno i Bizantsko Carstvo, jer su krizarske vojske prelazile pustoseci i plijeneci preko njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad (1162-80), od koje je narocito trpjela Ugarska, pa onda nase zemlje. No, neprijateljstvo izmedju krsc. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su krizari 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha savremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razocaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obecavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge krsc. svijeta, doslo je do razdora medju krsc. narodima; mjesto obecana bogata plijena i obilja zemalja na Istoku na evr. su se svijet srucile nevolje, i on je i dalje ostao u neimastini.

Za tadasnje je shvacanje to znacilo da je Allah jaci od krsc. boga. Time je pokoleban autoritet krsc. boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi cas da se interpolira dualisticko ucenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeci na Istok, tu mnogo vidio i naucio, on je upoznao prolazeci Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, diteisticku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu.

Dualisticka hereza na evr. Zapadu (bez Bosne) ima dinamicki karakter od pol. XII st. do pol. XIII st.,a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim krizarskim ratovima. Pojave dualisticke hereze na Zapadu spominju se 1143. u Kölnu (pod imenom siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Ucvrstila se u grofoviji Toulouse u juz. Francuskoj i u lombardijskim gradovima. Vec u drugoj pol. XIII st. snaga dualistickog ucenja slabi, ono degenerira, postaje predmetom teoloskih raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj pol. XIV st., te prestaje biti zivom snagom hist. kretanja. Dualisticki heretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog ucenja, a odatle su im dolazili ucitelji i organizatori. U juznoslav. krajevima hereticko djelovanje jaca potkraj XII st.

U Srbiji je tadasnji veliki zupan Stefan Nemanja brzom intervencijom sprijecio daljnje sirenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod vodstvom Kacica, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubice je primio zahumski knez Miroslav, ozenjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nisani na te heretike, kad u svom prvom clanu proklinje sve , "sekte heretika" koje "ocrnjuju nauku" rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio dosljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti "patareni", koji su sirili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od krizara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krizeve ne da uvjere krizare da su krscani vec da nisu bogumili, koji ne postuju krizeve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slucaj Visena Subica i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici.

Bogumilsko srediste ostaje ipak Bosna. Bosna je lezala na granici ist. i zap. crkve, ali je usla u interesnu sferu zap. crkve, a da to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj granicnoj liniji ucvrste svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrstavali su se u Bosni i interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bosnjani su se odupirali jednako ist. i za . krsc. crkvi, kao i Madjarima i Bizantincima, i taj je otpor dosao do izrazaja u bogumilskoj herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije salje i svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, svecano odrekli hereze u prisutnosti Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknuce pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno. Inocent III je 1208. pokrenuo krizarsku vojsku i protiv katara u juz. Francuskoj, u oblasti Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodisnjih borbi katare je svladao Simon de Monfort.

U to se vrijeme u Bosni, pojacanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv. mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjackim redovima, najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III salje posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja Ninoslava, krizarsku vojnu, kojoj je bio na celu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele. Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s bogumilima poginuo je i Mladen Subic (1304). Krizarski rat protiv bogumila poveo je 1363. ugar. kralj Ludovik I, muz Jelisave, kcerke bos. bana Stjepana II Kotromanica, ali je bio porazen.

Zigmund je u krizarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti vazan faktor i znacajna polit. komponenta u obrani zemlje od tudjinskih napadaja. Vanjskopolit. prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvolicnu ulogu prikazujuci se cas katolicima, cas bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Tomas (1443-61) pred tur. opasnoscu priklonio Zapadu, bogumili su bili izlozeni progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju.

Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslusanja sastavio "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Protubogumilsku politiku nastavlja Stjepan Tomasevic (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur. ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su dijelom preSli na islam.

Osnovna dogmatska ucenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najvece dobro, drugi najvece zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva gledista: radikalno dualisticko stajaliste zastupa dragovicka grupa tvrdeci da postoje od iskona dva principa, dok blaze dualisticko stajaliste zastupa bug. grupa tvrdeci da izmedju principa postoji ipak veza i da je princip zla izasao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Uce da je Krist samo prividno imao covjecje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod dualistickih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starjesina nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone. Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju stovatelje svetaca i njihovih moci. Osuduju sluzbu bozju i sve crkv. sakramente, napose krstenje i brak, koji nije drugo nego preljub. Poricu uskrsnuce tijela, jer ono potjece od sotone. Poricu svaku vlast krsc. crkvi. Nijecu da postoji cistiliste. Zabranjuju uzivanje mesa, sira i mlijecnih proizvoda. Zabranjuju svaku zakletvu. Poricu svjetovnim vladarima pravo da izricu smrtne kazne. Organizacija neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija takoder se medusobno u bitnosti ne razlikuju.

Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obicne vjernike, tzv. mrsne ljude, te se prvi kod katara zovu savrseni (perfecti), a drugi su obicni vjerenici (credentes). Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani provoditi onaj strogi asketski zivot sto ga njihova nauka propisuje. Broj savrsenih, u usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savrseni cine zajedno jedan red (ordo) i upravo on je temelj 'Bosanske crkve'. Hijerarhija u uzem smislu, koja upravlja crkvom, u bos. se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mladi sin i dakon.

Jedan podatak iz 1223. u pismu papinskog legata Konrada kaze da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj naroda Madjara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo kao da su svi dualisticki heretici imali zajednickog papu, koji je imao sjediste negdje u Bosni. Ali taj podatak nije provjeren. Dualisticki heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi vrsili bogosluzne cine, vec su se zajednicki molili i uzajamno ispovijedali u svojim kucama, napose u kuci kojeg videnijeg "savrsenog".

Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su stovanje svetackih slika i raspela. Zbog toga likovna umjetnost na podrucjima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju primjenu pretezno na nadgrobnim spomenicima, steccima. Uz dekorativne i simbolicke motive i natpise, na steccima se ponekad javljaju figuralni prikazi iskljucivo profanoga karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na steccima, likovne teznje bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletacko i Kopitarevo evandjelje), medu kojima se bogatstvom dekoracije istice Hvalov rukopis iz 1404.

(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

Teoloska struktura bosanske hereze

Kardinal Juan Torquemada (stric zloglasnog spanjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade) je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Koristio ih je kao optuzni materijal. "Zablude" su obuhvacene kao grijesi protiv rimskih dogmi, kao odudaranje od njh, tako da gledista bogumila nisu iznesena u svojoj unutrasnjoj povezanosti. U nedostatku drugih izvora mose se za sagledavanje bogumilskog ucenja iskoristiti i ono sto sadrzava optuznica, ali tada treba te "zablude" uzimati oprezno i kriticki.

Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti bosanskih bogumila. Iako je ovo ucenje u optuznici do znatne mjere okrnjeno i preoblikovano, vidi se da je ono humanije od krscanskog. Katolicka crkva nije se protiv bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, vec samo primjenom nasilja.

Slikovni prikaz uredjenja Crkve Bosanske

Slikovni prikaz crkve bosanske

Interpretacija

DJED CRKVE BOSANSKE = Grandfather of Bosnian Church
VELIKI GOST = Big Guest
VELIKI STARAC = Big Ancient
GOSTI - APOSTOLI = Guests - Apostles
KRSTJANI I KRSTJANICE = Male & Female Christians
POSTNICI I OCENASCI = Fasteners & Our fathers
VJERNICI = Believers
TUMAC = Legend
POSTANAK = Promotion
VLAST = Authorities
REDJENICI = Ordainees

Popis djedova Crkve Bosanske

Najznamenitiji sredovjecni izvor za poznavanje imena bosanskih djedova i reda, kojim su oni jedan za drugim slijedili, jest Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin g. 1393 zabiljezio 28 imena bosanskih djedova, stavivsi ih u dvije skupine prema dvjema glavnim epohama u zivotu crkve bosanskih krstjana. Tih 28 djedova upravljali su bosanskom bogomilskom crkvom od osnutka te crkve u prvom desetljecu jedanaestog stoljeca pa do djeda Ratka koncem 14-st. U Batalovu odlomku nijesu zabiljezene godine, kada je koji djed upravljao bosanskom crkvom. U pogledu vremenoslovlja iz toga ulomka znamo samo to, da je tih 28 djedova vladalo oko 390 godina, dakle svaki prosjecno oko 14 godina. Naravno, pojedini djed upravljao je crkvom, neki dulje, neki krace, ali se necemo mnogo udaljiti od stvarnosti, ako svakome dodijelimo prosjecan broj od 14 godina. Ako tome dodamo djedove iz 15-st., koji su nam poznati iz suvremenih izvora, tada bi bosanski djedovi upravljali bosanskom crkvom slijedecim redom i otprilike u slijedece vrijeme:

Prva Batalova lista

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Jeremija (o. 1010-1024); Azarija (o. 1024-1038); Kuklec (o.1038-1052); Ivan (o.1052-1066);Godin (o.1066-1080); Tisemir (o.080-1094); Didodrag (o.1094-1108); Bucina(o.1108-1122); Krac (o.1122-1136); Bratic (o.1136-1150); Budislav (o.1150-1164); Dragos(o.1164-1181); Dragic (o.1182-1205); Lubin (o.1205-1215); Drazeta (o. 1215-1220); Tomisa (o. 1220-1223);

Druga Batalova lista

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Rastudije (o. 1228-1230); Radoje (o. 1230-1244); Radovan I (o. 1244-1258); Radovan II (o. 1258-1272); Hlapoje (o. 1272-1286); Dragost (o. 1286-1300); Povrzen (o. 1300-1314); Radoslav I (o. 1314-1328); Radoslav II (o. 1328-1342); Miroslav (o. 1342-1356); Boleslav (o. 1356-1370); Ratko I (o. 1370-1393-X);

Treca lista iz suvremenih izvora

Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja: Radomir (o. 1400-1414); Mirohna (o. 1414-1430); Miloje (o. 1430-1450); Ratko II (o. 1450-1465); N. djed (o. 1465-1480);


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:14 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOGUMILI I PEDESET ZABLUDA MANIHEJSKIH


- HISTORIJA BIH -


Bogumili i pedeset zabluda manihejskih u Bosni
prema inkvizitoru Torquemadi = (Inkvizitor) !


50 zabluda manihejskih u Bosni prema Torquemadi


1.Dva su boga, od kojih jednoga zovu vrhovnim dobrom, a drugoga vrhovnim zlom.

2.Postoje dva nacela. Prvo zovu bogom svjetla, drugo bogom tame.

3.Neki andeli su zli po prirodi i nisu mogli da ne grijese.

4.Lucifer je uzasao na nebo i borio se s Bogom i mnoge je andjele odatle doveo.

5.Ljudske duse su demoni zatoceni u tijelu.

6.Zli andeli, zatoceni u tijelu, vratit ce se na nebo s pomocu krstenja, ociscenja i pokajanja.

7.Osudjuju i odbacuju Stari zavjet. Govore da on potjece od boga tame.

8.Za andjela koji je razgovarao s Mojsijem na brdu Sinaju kazu da je bio zao.

9.Novi zavjet prihvacaju samo djelomicno. Poricu da je Krist roden od zene i ne prihvacaju njegovu genealogiju.

10.Odbacuju patrijarhe i proroke Starog zavjeta.

11.Osudjuju blazenog Ivana Krstitelja i tvrde da u paklu nema goreg djavla od njega.

12.Drvo spoznaje dobra i zla bila je zena, a, Adam je sagrijesio zbog tjelesnog opcenja s njom i zbog toga je istjeran iz raja.

13.Blazena Marija nije bila zena niti zenski stvor nego andeo.

14.Sin Bozji uzeo je prividno tijelo a ne pravo.

15.Krist nije istinski trpio ni umro, niti je sasao nad pakao ni uzasao na nebo, nego sve sto je radio bilo je prividno.

16.Oni vjeruju da je njihova Crkva Bozja.

17.Oni su nasljednici apostola, a njihov herezijarh je biskup crkve i zamjenik i nasljednik Petrov.

18.Rimska crkva je osudjena i izopcena.

19.Svi su pape, od svetog Petra do svetog Silvestra, bili njihove vjere, a, sveti Silvestar bio je prvi koji se odmetnuo.

20.Zidane crkve osuduju i zovu ih sinagogama sotone, a, za one koji u njima mole vele da vrse idolopoklonstvo.

21.Upotreba slika u crkvi je idolopoklonstvo.

22.Znak kriza je simbol djavolji.

23.Preziru sluzbu bozju, laude i crkvene pjesme, vele da je sve to suprotno Kristovom evandjelju i Njegovom ucenju.

24.Ismijavaju i osuduju stovanje svetackih moci.

25.Svako postovanje svetaca koje se vrsi u crkvama osuduju i ismijavaju i vele da se samo Bogu valja klanjati i postovati ga.

26.Njihove starjesine daju da im se narod klanja, govoreci da su oni bez grijeha i da nose u sebi Svetog Duha.

27.Osudjuju crkvene sakramente.

28.Odbacuju krstenje koje se vrsi u vodi i vele da je to Ivanovo krstenje po kojem se nitko ne moze spasiti.

29.Tvrde da se Kristovo krstenje vrsi bez vode, stavljanjem knjige evandjelja na grudi i polaganjem ruku.

30.Njihovim krstenjem svatko postize oprostenje grijeha i postaje svet kao sveti Petar.

31.Djecak se ne moze spasiti prije nego dosegne godine razuma.

32.Puna vrijednost i moc krstenja dolazi krsteniku od zasluga krstitelja.

33.Koliko puta krstitelj sagrijesi, toliko puta duse koje je on krstio, mada vec bile i na nebu, padaju s neba u pakao.

34.Koliko god puta krstitelj sagrijesi, toliko puta treba da se ponovo krste svi koje je on ranije krstio.

35.Odbacuju sakrament potvrde.

36.Vele da se Kristovo tijelo ne moze pretvoriti u kruh, a ako se moze pretvoriti, ne smijemo ga jesti.

37.Odbacuju sakrament pokore, kazu da se grijesi oprastaju njihovim ponovnim krstenjem.

38.Odbacuju sakrament posljednje pomasti.

39.Odbacuju sakrament (svetog) reda.

40.Tjelesni brak je preljub.

41.Svaki grijeh je smrtni.

42.Poricuci svaki crkveni autoritet, vele da se nitko ne smije izopciti.

43.Osudjuju uzivanje mesa, vele da se nitko tko jede meso ili sir ili mlijecna jela ne moze spasiti ako se ponovo ne krsti.

44.Nijecu uskrsnuce i kazu da tijelo koje sada umre nece nikad uskrsnuti nego drugo duhovno.

45.Tvrde da nema cistilista. Vele naime da nema posrednog puta izmedu neba i pakla.

46.Odbacuju molitve koje se u crkvi mole za pokojnike.

47.Smrtni grijeh je ubijati zivotinje ili ptice, a takodjer i razbijati jaja.

48.Osudjuju krvnu pravdu koju izvrsavaju svjetovni vladari.

49.Osudjuju svaku zakletvu.

50.Zabranjuju davanje milostinje, odbacuju i odbijaju djela milosrdja.



Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti bosanskih bogumila. Iako je ovo ucenje u optuznici do znatne mjere okrnjeno i preoblikovano, vidi se da je ono humanije od krscanskog. Katolicka crkva nije se protiv bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, vec samo primjenom nasilja.



Uredio i pripremio: Prof. Hamdo Čamo


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:16 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM


http://www.youtube.com/watch?v=8Hdc1PBzQHM
Snimak: Katharismus in Europa (njem.)


Predavanja Dr.Ivana Pilara:
Bogumilstvo kao religiozni problem iz 1927 g.


OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE 'SHS', KADA JE BILA JAKO IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.


Dva predavanja Dr.Ivana Pilara

- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.)

- Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.)

- PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi

- Literatura



1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM
(10. februara 1927.)


Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: "Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma". Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savrsene" strogo, a za slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakoze pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. "svrsitelji" su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je "svrsitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce nas", ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh nas svagdasnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su molili za "kruh nas nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laz, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Dr. Ivo Pilar (10. veljace 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)


BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI PROBLEM


BOGOMILSTVO KAO SOCIJALNI I POLITICKI
PROBLEM (10. ozujka 1927.)


Historija ima cudnu tendenciju da se ponavlja. God. 1867. objedinio je u Zadru dr. Bozidar Petranovic knjigu pod naslovom: "Bogomili, crkva bosanska i krstjani". Djelo je bilo nagradeno s 50 zlatnih dukata po srpskom ucenom drustvu u Beogradu, a imalo je tendenciju da dokaze da je crkva bosanska ili bogomilska bila prava crkva pravoslavna, ali koja je hereticki malo zabludila, pak se onda vratila u krilo sv. matere crkve srpsko-pravoslavne.

Protiv toga ustao je hrvatski historicar dr. Franjo Racki svojim cuvenim djelom: "Bogomili i Patareni", objelodanjenom dvije godine kasnije u br. 7, 8 i 10 Rada jugoslavenske Akademije, u kome je, i ne upuSstajuci se u direktnu polemiku, tvrdnju dr. Petranovica opovrgao.

Ova borba misli ucinila je bogomilstvo prije 60 godina aktuelnim. Sada se ova ista pripovijest iza nekoliko decenija ponavlja.

Godine 1924. objelodanio je prof. Vaso Glusac, direktor gimnazije u Tuzli u Srpskoj kr. akademiji studiju "srednjevjekovna bosanska crkva bila je pravoslavna". Ta studija je bila nagradena iz zaduzbine arhimandrita Nicifora Ducica, te ponavlja u cijelom tezu Bozidara Petranovica, te kusa oboriti Rackijevo stanoviste.

Protiv prof. Glusca ustao je ostro starina prof. Vjekoslav Klaic sa dva oveca clanka u Hrvata, koji su isti tako kao nekad Rackijeva rasprava urodili citavim nizom daljnjih clanaka i ucinili pitanje bogomilstva u nase dane ponovno aktuelnim.

Ja doduse nisam stupio u arenu da polemiziram protiv prof. Glusca, zato toga nisam ni spominjao u prvom predavanju. Ali ako hocu iole da dublje prikazem stvar, nisam mogao ni to pitanje sasvim obici. Zato cu se time kratko pozabaviti tek u daljnjem toku ovoga predavanja. Ja sam nastupio svojim predavanjem samo zato, jer drzim, da je pitanje vrlo aktuelno, te cijenim da sam se toliko bavio tim pitanjem, da mogu i ja nesto o njemu da kazem. A sada, da predemo na samu stvar.

Svojim predavanjem sto sam ga odrzao na 10. veljace o.g. sa ovoga mjesta imao sam cast prikazati Vam bogomilstvo na Balkanu kao religiozni problem. (?)

Mogli ste iz moga predavanja razabrati frapantnu cinjenicu, da glavna i osnovna dogmatska ideja tog religioznog pokreta, njegov dualizam, vuce lozu izravno od velikoga religioznoga pokreta iranskoga, koji je usko vezan sa licnoscu Zaratustre ili Zoroastra, velikoga perzijskoga proroka i reformatora.

Vidjeli ste nadalje, da ovaj dualizam nije k nama dosao u svome prvobitnom i cistom obliku, nego u onom, kako ga je preoblikovao Mani ili Manihej, perzijsko-mezopotamijski reformator, koji je taj dualizam razvodnio i zacinio budistickim, gnostickim i kaldejsko-babilonskim elementima. Time je vedri dualizam iranski dobio crtu duboko pesimisticku, dobio je nove fantasticke, kozmogonijske ideje gnosticke i kaldejsko-babilonske i od vise vedre i aktivisticke religije prirodnih sila i sunca postao apstraktnom i kontemplativnom religijom svjetla.

Ali i u ovom obliku nije izvorno k nama dosao ovaj dualizam, nego opet dalje sinkretiziran i razvodnjen krscanstvom u sekti paulikijanskoj, massalianskoj i euhitskoj. U paulikijanstvu armenskoga porijekla bila je sadrzana napose jedna tendencija ogorcene opozicijske borbe protiv presizanju mocne drzavne crkve bizantijsko-grcke, koja je htjela silom da unisti narodnu crkvu armensku, svoga takmaca tamo u sjevernim dijelovima prednje Azije. I ova je crta antibizantinska bila tako jaka, da su ti Pavlikijani, presadeni na bugarsko tlo bili najrevniji sudionici kod svih buna i podviga bugarskih protiv oficijelne crkve i politike grcko-bizantijske, i od same opozicije proti Bizantu na koncu postali katolici, kakovima nalazimo jos danas negdasnje bugarske Pavlikijane. Iz ovih vrela pavlikijansko-euhitskih crpilo je bogomilstvo onu svoju glavnu znacajku, znacajku opozicije protiv dvaju glavnih velikih crkava, bizantijsko-pravoslavne i rimsko-katolicke. I Pavlikijani i Massalijani-Euhite su tvrdili da su oni prvobitna, cista i nepokvarena tj., prava crkva Kristova, i ne moze se poreci da nisu vodili mnogo stroziji zivot nego clanovi ovih dviju velikih oficijelnih crkava. Iz ove karakteristike, koju je u punoj mjeri preuzelo i bogomilstvo, dobiva ono i izrazenu znacajku jedne reformacije, jedne opozicije, borbe i pobijanja svjetovnosti i teznje za posjedom svjetskih dobara i vlasti, koji su se uvukli koliko u bizantsku toliko u rimsku crkvu onoga casa, kad su one postale drzavne crkve i uzele na sebe teret i odium koji donose politicke funkcije i obziri svake drzavne crkve.

(Nastavlja se)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:17 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Ovdje nam je u prvom redu istaknuti, da je bogomilstvo jedna reformacija. Tu vaznu znacajku pridaje bogomilstvu sam neumrli Franjo Racki, koji u svojoj velikoj prije spomenutoj studiji, koja je jos i danas Standard-Work o tome pitanju to izricito potvrduje. U svesku 10 str. 260 on izricito govori o "Reformaciji popa Bogomila". Ovo svjedocanstvo jednoga odlicnoga svecenika i strucnjaka u tim pitanjima za nas je vrlo vazno, jer nam daje potpunu slobodu, da i mi o bogomilstvu govorimo kao o jednoj reformaciji.

Za nas je nadalje vrlo vazno da ustanovimo da je bogomilstvo prva reformacija u Evropi i da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio cast (?) da smo smogli toliko idealizma i snage, te pokusali prvu reformaciju krscanstva u Evropi, da smo pokusali ono isto, sto su kasnije sa vise uspjeha pokusali Englezi u Anglikanskoj crkvi.

Ali ne samo to. Ova prva reformacija je ne samo puki vremenski predtecaj velike poznije reformacije, koja je preobrazila Evropu, nego danas mi otkrivamo sve vise niti koje se pletu od bosanskih i bugarskih Bogomila do Petra Chelcickoga Ceske brace i Jana Husa, i od juznofrancuskih Katara i Albigenza, koji, kako je historicki nedvojbeno dokazano, vuku svoje prve poticaje od bugarskih Bogomila, do britanskoga Johna Wycliffa.

Prema tome smijemo mirno kazati da je bogomilstvo ne samo prva reformacija u Evropi, nego i idejni preteca i inicijator svih preostalih reformacija u Evropi.

Nazalost nije kod nas jos doslo u svijest siroke nase javnosti, kako je tragicne posljedice imalo za nas povijesni razvitak, da je ta prva reformacija dozivjela potpuni slom, i to ne samo izvanjski slom, uslijed djelovanja izvanjskih neprijateljskih sila, nego i slom nutarnji, uslijed nutarnje idejne nedostatnosti, nemogucnosti i konflikta sa osnovnim zakonima zivota, uslijed one zivotomrzosti i principijelnoga neprijateljstva naspram zivotu i njegovim vjecnim zakonima, koje je bogomilstvo preko manihejstva preuzelo od budizma.

Nije preslo u svijest nasih sirokih slojeva, da su Srbi danas tako jaki na Balkanu samo zato, sto nisu sudjelovali u strahovitom slomu bogomilstva, koji je uslijedio u 15. vijeku, nego su naprotiv vodjeni sv. Svom, po gradanskom imenu Rastkom Nemanjicem, izgradili rijetkom spretnoscu svoju narodnu i drzavnu crkvu srpsko-pravoslavnu, kojoj zahvaljuju glavni dio svoga podignuca kano i cinjenicu, da su nakon sloma bogomilstva mogli Bugarima i Hrvatima oteti znatne dijelove naroda i teritorija(?), prevedavsi ih u srpsko-pravoslavnu crkvu, a time i u okvir srpstva. I s time imamo ogromno politicko znamenovanje bogomilstva u svoj njegovoj velicini pred ocima.

Da mozemo taj zapleteni problem razumjeti, moramo si predociti politicku pozadinu bogomilstva.

U zadnjem predavanju sam vec istakao, da je bogomilstvo nastalo u Bugarskoj. Tu su vec kod postanka njegovoga igrali ulogu politicki momenti. Bizantijska je vlast ne samo iz religioznih nego i iz politickih razloga naseljavala Pavlikijanske sektase uz bugarsku granicu. Prirodni je da ovi sektasi nisu bili skloni niti bizantijskoj drzavi niti crkvi, jer su sa dosta dobrih razloga u njima gledali uzrocnike svoga prisilnoga preseljenja iz kultivirane za onda prednje Azije na granice nemirnih i ratobornih Bugara, gdje zveka maceva nije nikada prestajala.

Ovo nasilje nisu prije spomenuti sektasi oprostili bizantijskoj drzavnoj i crkvenoj vlasti nego su joj to vratili na nacin, da su se prikljucili Bugarima i njihovoj borbi protiv Bizanta, koju su moralno, materijalno i fizicki svojski podupirali. To je pak bilo tim vaznije, sto su doduse manje Euhite, ali tim vise Pavlikijani bili vrlo ratoborni i dobri vojnici, te su tim uspjesnije mogli podupirati Bugare.

Tako je glavna tendencija bogomilstva bila opozicija bizantijskoj drzavnoj i crkvenoj vlasti. Ova politicka tendencija je sigurno potpomogla da se je bogomilstvo moglo tako rasiriti na jugoistocnom Balkanu, jer je odgovarala glavnoj tendenciji bugarske narodne politike. Glavna crta te politike od njezinih pocetaka pak do propasti bizantijske drzave, bila je ogorcena borba protiv Bizanta. Prema tome je u Bugarskoj naslo sve otvorena vrata i prijazni prijem, sto god je bilo neprijateljsko Bizantu.

Tako vec u pocecima bogomilskoga pokreta vidimo jake politicke elemente, vidimo jasne politicke tendencije, koliko crkveno-politicke, toliko narodno i drzavno-politicke tendencije.

Mi bismo iz temelja pogrijesili kad ne bismo slicne tendencije trazili i na sjevero-zapadnoj polovini(?) Balkana, gdje se je bogomilstvo od 12. vijeka dalje ne samo rapidno sirilo, nego povremeno postalo pace drzavnom religijom, sto mu inace u toj mjeri nigdje u svijetu nije uspjelo.

Medjutim ovdje stvar ne lezi tako jasno i vidljivo kao u Bugarskoj, ali suvremena politicka historija i tu je napredovala, da mozemo stvar razjasniti.

Po mome mnijenju ovo je pitanje istini najblize rijesio prof. Milobar u svojoj studiji: "ban Kulin i njegovo doba", koja je izasla u Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu od god. 1903. gdje on istrazuje politicke razloge bogomilske hereze u Bosni.

Dr. Milobar ustanovljuje da je Bosna i Hercegovina, koja je u ono doba bila dio hrvatske drzave(?) spadala pod nadbiskupiju splitsku. Iza toga dospjela je pod jurisdikciju barskoga nadbiskupa, da onda dospije pod jurisdikciju dubrovackoga i konacno opet pod jurisdikciju splitskoga nadbiskupa, dok konacno nije pala pod jurisdikciju kalockoga biskupa. No sve ove jurisdikcije bile su vise nominalne, jer su latinski biskupi uslijed nepoznavanja slavenskoga jezika i manjkave organizacije(?) bili u svojoj vlasti ograniceni na latinske gradove u Primorju, docim je efektivnu crkvenu vlast u Bosni vrsio ninski biskup, koji je bio glava narodne crkve i pobornik hrvatskoga narodnog jezika u crkvi.

Poznato je medjutim kako je prvim splitskim saborom 928. godine, zapocet u hrvatskoj drzavi otvoreni boj protiv narodnog jezika, koji je doduse u kralju Tomislavu nasao faktickoga zastitnika. Medjutim, latinski je kler tu borbu zilavo nastavio, te je inace snazni vladar Petar Kresimir romanskoj navali i popustio te hrvatski jezik u crkvi zabranio.

Time se razvija u hrvatskoj u XI. vijeku borba za narodni jezik u crkvi, za hrvatsku drzavnu i narodnu crkvu.

Tu je postojala potpuna opreka izmedu Primorja, gdje je romansko svecenstvo i romanski element imao znatan upliv, i unutrasnjosti gdje latini nisu imali nikakva utjecaja. Ovaj pak u unutrasnjosti, to je otprilike onaj teritorij koji odgovara danasnjoj Bosni i Hercegovini.

Kad su se propascu narodne drzave, narodni jezik i tendencije za crkvenu neovisnost od Rima izgubile svoju politicku potporu, povukli su se njezini reprezentanti, tj., narodni popovi glagoljasi u unutrasnjost zemlje, tj. u Bosnu i Hercegovinu i tu je ova tendencija otpora Rimu i njegovim latinskim tendencijama ostala latentna i zivjela po principu ustrajnosti, dok nije nasla izraz u bogomilstvu.

Bogomilstvo, dolazeci iz Bugarske preko Srbije, donijelo je sa sobom narodni jezik, samostalnu crkvu i opozicionalno i otporno stanoviste prema Bizantu i Rimu, dakle sve sto su tadasnje prilike, raspolozenje pucanstva u Bosni zahtijevali.

Ja drzim da je ovaj slijed misli ispravan i da je ovo crkveno nezadovoljstvo skopcano sa losom organizacijom i administracijom, sa manjkom domacega i hrvatskom jeziku vjestoga svecenstva i nepovoljnim opcim crkvenim prilikama bio onaj podesni milieu, u kojem se je moglo ukorijeniti i razviti bogomilstvo u Bosni.(?)

Kratko receno hrvatski pokret za narodni jezik i crkvu koji je izgubio bitku protiv latinskog klera, podupiranog od pape, Mletaka i Madjara, dapace od vlastitih hrvatskih narodnih vladara, prihvatio je bogomilstvo kao izraz svoga protesta i opozicije protiv Rima.

No, ja drzim da ovaj cisto crkveno-politicki moment ne iscrpljuje niz momenata koji su potpomogli bogumilstvu do velikog uspjeha u Bosni. Polazim sa stanovista da takav omasan dogadjaj, kao sto je bila propast hrvatskoga kraljevstva koncem XI. vijeka, nije mogao proci bez da politicki i socijalno uzgiba velike valove.

Tu drzim da se ne smije pustiti s vida da su od konca X. stoljeca igrale veliku ulogu u hrvatskoj dvije stranke: narodna i klerikalna. Klaic u svojoj povijesti hrvatskoj izricito pise o dvije stranke u Hrvatskoj (str. 123). Medjutim stranka klerikalno-katolicka je imala drugaciji znacaj u Primorju, a drugaciji u posavskoj Hrvatskoj. U Primorju, kamo racunam i danasnju Dalmaciju, bila je ova stranka romanofilska i stajala pod vodstvom romanskoga klera dalmatinskoga i primorskoga, docim je u posavskoj Hrvatskoj bila madjarofilska i stajala u vezi s crkvenom madjarskom hijerarhijom. Ne smijemo zaboraviti da je zagrebacka biskupija osnovana 1093. godine po Madjarima.

Ogorcenu borbu ovih dvaju stranaka mozemo jasno razabrati u hrvatskoj povijesti u XI. vijeku. Veliki kralj Petar Kresimir je, za volju svome naslovu: Rex Dalmatiae, toliko popustio utjecaju mocnog romanskog klera, da je ovome za volju u crkvi zabranio hrvatski narodni jezik. Ali ovo je podiglo narodnu stranku, te mi vidimo da iza njegove smrti ne dolazi na prijestol njegov sinovac i zakoniti nasljednik Stjepan, cije klerikalno raspolozenje se vidi po tome sto je kasnije otisao u samostan, nego na prijestol dolazi zupan Savic iz plemena Svacica. Klerikalna ga stranka ne htjede priznati i on nestade na zagonetan nacin iz drzave - zarobise i odvedose ga Normani, u ono doba papinski kletvenici. Interesantno je da se to zbilo istodobno s trecim splitskim crkvenim saborom. Izgleda da je Savic nastradao po jednoj spletci klerikalno-romanske stranke, koja ga je krisom zarobila i iz zemlje izvela.

Iza ovoga malo casnoga poraza narodne stranke dolazi na hrvatski prijestol Dmitar Zvonimir, papinski covjek. Iz pocetka je vodio opreznu politiku i njegovo se doba zove sretnim za hrvatsku drzavu. Ali kad ovaj kralj htjede po papinskom nalogu voditi krizarsku vojnu, ubise ga na hrvatskom Kosovo polju kod Knina. Mi cemo jedva promasiti ako ustvrdimo da su ubojstvo zadnjega svehrvatskog kralja izveli bas ogorceni pristase narodne stranke.

Smrt kralja Zvonimira bio je ocevidan poraz klerikalne stranke i nakon neuspjelog pokusaja izvodenja Kresimirovog sinovca Stjepana iz samostana i posadivanja na prijestol, pojavljuje se kao zadnji pretendent na hrvatsko prijestolje ban Petar Svacic, iz istoga plemena kao i nesretni kralj Slavic, iz cega mozemo zakljuciti da je on bio pristasa narodne stranke.

Tu jasno vidimo ovu zamjenicnu izmjenu upliva ovih dvaju stranaka na hrvatsku drzavnu politiku, od kojih nijedna nije vlastitim silama mogla potpuno izluciti drugu.

Tu su medjutim odlucnu ulogu zaigrali ugarski kraljevi, koji su jedan veliki dio Hrvata, umorenih od bratoubilacke borbe, sjedinili u jednu madjarofilsku stranku, sklopili 1102. godine pacta conventa u Krizevcima i tako prisajedinili kraljevinu Hrvatsku kraljevini Ugarskoj.

Medjutim pristase narodne stranke vodjeni po Petru Svacicu pokusase otpor, ali taj bi od Madjara i madjarofilskih klerikalnih Hrvata u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, te Petar Svacic pade kao zadnji kralj hrvatske narodne krvi.

Ali mi bismo sasvim krivo prosudjivali stanje stvari, kad bismo pretpostavili, da je Hrvatska narodna stranka, koja je reprezentirala kroz vise od stotinu godina otpor citavoga jednog naroda jednostavno nestala.

Sta se je dogodilo, sta se je moglo dogoditi iza sloma narodne stranke na Petrovom Gvozdu? Slabiji i neznatniji clanovi te stranke morali su se pokoriti klerikalno-madjarofilskoj stranci; a u Dalmaciji klerikalno-romanofilskoj stranci, a jaci istaknutiji su pobjegli. Kamo su pobjegli? Po politickoj prirodi ondasnje Hrvatske samo u Bosnu. Bosna, kao gorovita i u cijelom tesko pristupacna zemlja, bila je sigurna od madjarskih konjanickih napada, a i primorski Romani ondje nisu imali pristupa ni utjecaja.

Tamo su dakle mogli naci zastite porazeni pristase narodne stranke. Do toga pak zakljucka moramo doci kad uvazimo cinjenicu da je toga cijeloga narodnoga pokreta u Hrvatskoj nestalo. Mi mu u toj formi u daljnjem razvitku ne nalazimo traga, nego se najedared 50 ili 60 godina iza toga sloma u Bosni razbukti bogomilski pokret.

Zakon o nepropadljivosti energije postoji i u socijalnom i politickom zivotu. Po ovom zakonu hrvatski narodni pokret, koji je bio protumadjarski, protukatolicki i proturomanski, promijenio je samo svoju formu, on se je stopio sa vjersko-socijalnim pokretom hrvatskih popova glagoljasa, te je zadrzao obostrane prvobitne znacajke, jer je i bogomilstvo, kako smo vec utvrdili, bilo izrazito protukatolicko, a bilo je i protumadjarsko i proturomansko. Upravo su Bogomili bili najzesca opozicija madjarskim aspiracijama na Bosnu, te se madjarski historicar Komlossy ogorceno na njih tuzi.

Zato ja zastupam stanoviste da je bogomilstvo bio jedan, u svojoj srzi, hrvatski pokret, koji je izrastao iz velikih dogodovstina hrvatske povijesti, od X.-XII. vijeka, i da je bas zato imao najteze posljedice bas za Hrvate i njihov narodni razvitak. To podupire vec istaknuto stanoviste da bogomilstvo nije igralo nikada vece uloge kod Srba, jer su oni stavivsi se sa sv. Savom na stanoviste pravoslavlja i srpske narodne i drzavne crkve, odlucno otklanjali bogomilstvo, tako da se u drzavi Nemanjica, kolijevci danasnjega srpstva, nije moglo ni uzdrzati ni rasiriti.

Protiv ovoga moga stanovista govorila bi samo jedna cinjenica. Bogomilstvo je, kako cemo jos dalje razabrati, bilo izrazitim nosiocem bosanskoga separatizma, njihova crkva se zvala "bosanska crkva", njihovi savrseni zvali su se "dobri Bosnjani", a ja cu se sam kasnije jos opsirnije baviti pitanjem kako je bas bogomilstvo upravo oblikovalo posebnu bosansku drzavu i time stavilo temelje bosanskoga separatizma, koji jos i danas toliko zivo osjecamo. (?)

Medjutim, ovo protuslovlje samo je prividno, i mi cemo vidjeti, da je to prividno protuslovlje samo posljedica historijske logike.

Hrvatski katolici isli su sa Madjarima. Vidimo da su oni sudjelovali i kod bitke na Petrovoj gori, gdje su udruzeni Madjari i hrvatski katolici potukli Petra Svacica, zadnjega kralja hrvatske krvi, koji je bio vodja tako zvane narodne stranke. To je vec moralo ostaviti zalac u srcima hrvatskih emigranata u Bosni. Pogotovo se je stvar pogorsala, kad su Madjari svoja stecena prava na hrvatsku krunu upotrebljavali kao titulas na posjede Bosne, a svoj utjecaj na Bosnu upotrebljavali da progone Bogomile, da ih silom katolice i da vode krizarske vojne protiv njih. Bosanska povijest poznaje vise takvih krizarskih vojni Madjara i Hrvata na Bogomile. Godine 1198. navali hrvatski herceg Andrija, brat Arpadovica kralja Emericha po nalogu pape Inocenta III. na Zahumlje, da ondje zatare Bogomile.

Godine 1234.-1239., dakle kroz pet godina vodase hrvatski vojvoda Koloman opet po nalogu pape Grgura IX. vojnu na Bosnu i Zahumlje, da trijebi Bogomile.

Takovih je krizarskih vojni bilo i vise, samo ih kasnije nisu vise vodili hrvatski hercezi, nego madjarski biskupi i vladari, zato ih necemo spominjati. Hrvatstvo je po ovim krizarskim vojnama postalo sinonim za katolicizam, hrvatski legitimizam je znacio za Bogomile ratne pohode, najteze progone i otimanje njihove ocevine. Jasno je dakle da Bogomili nisu mogli voljeti takvo hrvatstvo, pa je samo to ime postalo nesimpaticno, tako da su ga odbacili i primili ime svoje pokrajine, koja ih je svojim gorama zasticivala, svoje bosanske crkve i one bosanske drzave, koju su Bogomili izgradili kao zastitu madjarsko-hrvatskom katolickom s jedne, a bizantskom i srpsko-pravoslavnom nadiranju u Bosnu s druge strane.

Ovdje bismo morali ustanoviti jos jednu okolnost. Sirenju Bogomila u Bosni pridonijelo je mnogo i cinjenica da je bas u Bosni i Hercegovini ostalo jos mnogo ostataka slavenskoga poganstva. U nekim krajevima, npr. u tzv. Zahumlju, koje se je dugo otimalo od krscanstva te dapace zadrzalo ime "Paganija". Ja necu ovdje na siroko pretresati ovo pitanje, ali moram istaknuti da je predkrscanska vjera slavenskoga naroda bila izrazito dualisticka. Posto je i bogomilstvo bilo dualisticko, to je ova dogmatska srodnost izvanredno olaksavala prelaz ostataka pogana k bogomilstvu. To spominje za nase krajeve izricito Racki i Natko Nodilo u svome velikom djelu: "Vjera starih Srba i Hrvata", a za Bugarsku potvrduje postojanje dualizma bugarski strucnjak za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Tako je nedvojbeno, da je tek bogomilstvo potpuno apsorbiralo ostatke poganstva u nasim zemljama, i time nas narod konacno privelo kristijanizaciji.

Moram ovdje istaknuti, da je bas neki dan gospodin inzenjer Mustafa Celic, takoder jedan strucnjak za bogomilstvo, u jednom predavanju iznio novu teoriju, da bosanska crkva nema veze sa bugarskim Bogomilima, nego da je nastala samoniklo u Bosni uslijed slijevanja glagoljaske crkvene opozicije i slavensko-paganskoga dualizma u Bosni.

Ovu tezu ne bih mogao primiti u cijelosti, nego samo u toliko u koliko priznajem da je bogomilstvo konacno likvidiralo ostatke poganstva u hrvatskim krajevima. Ali nijekati bugarski upliv bilo bi vrlo malo opravdano, kad je nepobitno dokazano da su bugarski bogomilsko-religiozni uplivi dosegli cak i u sjevernu Italiju i juznu Francusku i ondje stvorili vrlo slicne hereze, kao sto je bosansko bogomilstvo. Bilo je tesko pretpostaviti da su bugarski uplivi mogli doseci u sjevernu Italiju i juznu Francusku, a da nisu imali udjela i u bosanskoj crkvi. Tu tzv. srpska barijera apsolutno nije bila neprobojna; naprotiv su progoni Bogomila u Srbiji prodiranju bogomilstva u Bosni pogodovali, jer su proganjani Bogomili morali bjezati ili u susjednu Bugarsku natrag ili u susjednu Bosnu.

Isto tako moram otkloniti tezu prof. Glusca, meni inace licno poznatoga i vrlo cijenjenoga lica, koji ponavlja tezu Bozidara Petranovica, da je bogomilstvo bilo samo jedan hereticki ogranak pravoslavlja. Ta teza nema osnova u povijesti Bosne. Istina je samo toliko, da je najveci dio Bogomila presao kasnije na pravoslavlje u Bugarskoj, a isto tako jedan veliki dio bosanskih Bogomila u Macvi, Rasi i Crnoj Gori, negdasnjoj Crvenoj Hrvatskoj, i istocnoj i juznoj Bosni.

Glusac se poziva na cinjenicu, da se domace bosanske isprave ne slazu sa onim hereticko dogmatskim ustanovama, koje Bogomilima podmecu venecijanski popis "herorum hereticarum", zatim rasprava kardinala Ivana Torquemade iz vatikanske biblioteke. On otklanja Rackijevo stanoviste, da se je sekta tijekom vremena u mnogome udaljila od strogoga tumacenja svoje prvobitne nauke. Medjutim Racki ima pravo, a Glusac krivo. Gospodin Glusac nije uvazio, sto utvrduje prof. Ivanov, da je bogomilstvu falilo svako nutarnje dogmatsko jedinstvo i da je propast bogomilstva uslijedilo na taj nacin, da se na istoku rasplinulo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizmu, a samo jezgra i poglavito zemljoposjednici presli su na islam. Medjutim, sa istim pravom moglo bi se kazati da su Bogomili bili katolici, kada je poznato da su bogomilski izaslanici prisustvovali i saboru u Konstancu, gdje je spaljen Jan Hus, te sto su bosanski Bogomili slali svoje izaslanike u Rim i tvrdili da su samo zato zabludili od prave vjere katolicke, sto ih nema tko u pravom katolicizmu pouciti.(?)

Da je prof. Glusac malo dublje prodro u dogmatsko-povijesnu proslost bogomilske sekte, on bi znao da su Bogomili vazda vrsili neki religiozni "mimikri", kako bi se sacuvali od progona. Oni su to svojstvo naslijedili od pavlikijana, za koje je vec religiozna povijest utvrdila da se nastoje "progonima ukloniti dvosmislenim izjavama, kojima skrivaju svoje pravo vjerovanje". tako su i Bogomili, kad su ih pritiskali pravoslavni, priblizavali se katolicizmu, a kada su ih pritiskali katolici, priblizavali se pravoslavlju.

Konacno je taj "mimikri" kod Bogomila isao tako daleko, da su se iza sloma bosanske drzave, ukoliko nisu presli na islam, jednostavno rasplinuli medju pravoslavnima i katolicima.(?)

Stanoviste g. prof. Glusca moze se konacno razumjeti, kao stanovita politicka i religiozno politicka tendencija, ali sa gledista strucne religiozne povijesti ono nema opravdanja.

No da se vratimo na politicko znamenovanje bogomilstva. Ne moram vam ponoviti da je socijalno djelovanje bogomilstva vrlo veliko i duboko. To politicko znamenovanje prvi je zamijetio nitko manji nego glasoviti nas Vatroslav Jagic. Cini se da je njegov clanak o bogomilstvu, objelodanjen u "historiji knjizevnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" od 1869. godine, bio takodjer jedan od povoda da se je nas Racki dao na pisanje svoga djela o Bogomilima i Patarenima. U smislu Jagiceva rada napisao je prof. Dragutin Prohaska u svom djelu "Das kroatisch-serbische Schrifttum in B. und H." izvrsno poglavlje o bosanskim Bogomilima i o njihovoj literaturi, te mi je znatno pomogao doci do spoznaje o ogromnom socijalnom, kulturnom i politickom znamenovanju bogomilstva, koje je moje proucavanje toga pitanja na licu mjesta u Bosni jos produbilo i prosirilo.

Kao jedna reformacija, nastupilo je bogomilstvo sa izrazito etickim ciljevima, tako karakteristicnim za Slavene, te je iste jos produbilo i ojacalo.

Prvo im je nastojanje bilo crkvu ocistiti od politickih elemenata i od teznje za svjetskim dobrima, za vlascu, bogatstvom i tjelesnim uzivanjima. To je lezalo vec u opcoj orijentaciji bogomilstva, i u njegovoj dogmatici, koja je odvracala od zivota i svijeta. Nadalje je s time u vezi bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i zivjeti od svojih ruku, tako da je bilo zabranjeno davanje milostinje.

Daljnji osnov bogomilske etike bio je strogi i asketski nacin prehrane. Oni su bili strogi vegetarijanci, koji nisu smjeli jesti mesa, jaja, ni bijeloga smoka (mlijecnih proizvoda), kao ni icega od zive zivotinje. Iznimku je cinila riba, koje je uzitak bio dozvoljen, jer kako su oni drzali, riba se ne mnozi prilegom. Posljedica ovoga nacina prehrane bila je kultura suhoga voca u Bosni i zapadnoj Srbiji, koju poznamo naposeb po glasovitim bosanskim suhim sljivama. Ali osim sljive susi se u Bosni svaka vocka, jabuka, kruska, tresnja, breskva, oskorusa, itd. Ovo je sve nepreporno bogomilskoga podrijetla, jer Bogomili preko zime nisu imali druge hrane, nego suho voce i kruh.

No ne samo da su Bogomili postili cijeli zivot, nego u smjeru odgoja i uzdrzavanja zivotne snage djelovala je i njihova seksualna cistoca i suzdrzljivost. Njihovi "svrsitelji" morali su se dapace kroz cijeli zivot suzdrzavati od svakog spolnoga opcenja. U toj strogoj formi je to bilo svakako neprirodno i skodljivo(?), ali redovi obicnih vjernika nisu bili na to vezani, nego je taj ideal cistoce bio znatno ublazen. Vina su takoder pili malo ili uopce ne, konacno u samoj Bosni vino i ne rodi.

Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga zivota bio je da su Bogomili bili doduse vrlo mrsavi, ali zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, zilavi i energicni. To im izricito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu istice (str. 36) da se po djelovanju Bogomila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova moze razabrati, kako je energican bio bogomilski zivalj u Bosni.

Nadalje je kod Bogomila za svakoga vjernika bilo propisano citanje sv. evandelja. I krstenje nije se kod njih obavljalo vodom, nego time da mu se na glavu stavilo sv. Pismo, tzv. baptizam libri. To je simbolicki znacilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. Prakticke su pak bile posljedice da je svaki Bogomil morao nauciti citati i pisati. To je spadalo k vjerskoj naobrazbi i oni su se medjusobno ucili citanju i pisanju.

Prema tome, konstatira prof. Prohaska, da su Bogomili bili neusporedivo pismeniji od njihovih savremenika katolika i pravoslavnih. Iz toga vidimo, da smo mi u srednjem vijeku u Bosni u pogledu pismenosti stajali mnogo bolje nego danas. Bogomilska stroga etika odbacivala je naposeb svaku laz. Posto je svaki bio duzan govoriti istinu, bila je zabranjena svaka prisega. No ta se istinoljubivost po vremenu razvila u intenzivnu averziju prema trgovini. Bogomili su tvrdili da trgovina nuzno zavodi na laz, prevaru i krivorotstvo.

Prema tome nije u Bosni bilo domace trgovine, nego se bas uslijed svega toga sva trgovina koncentrirala u rukama katolickih Dubrovcana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika pocivalo je dakle na tome da su gradjani toga grada svu trgovinu prostrane provincije Bosne i Hercegovine sakupili u svojim rukama. Tome rasirenju Dubrovcana po Bosni zahvaljujemo da su nam se u dubrovackim arhivima sacuvali brojni podaci o Bosni i glavni domaci dokumenti o bosanskim Bogomilima. Ovo je protutrgovacko stanoviste Bogomila bilo tim sudbonosnije sto su se bosanski franjevci prilagodili ovom shvacanju, te takoder kasnije revnovali protiv trgovine. Posljedice ovih djelovanja, koja su trajala stoljecima, osjecaju se po mome uvjerenju jos i danas, jer su jedna od komponenata ekonomske zaostalosti kod Hrvata a i kod Srba. Kod nas su trgovci do nedavno bili ili primorci ili stranci, a kod Srba Cincari. No dok su Srbi najprije crkveno a time i narodno asimilirali svoje Cincare i tako stvorili si na temelju te asimilacije jednu dobru trgovacku tradiciju, mi te tradicije i privredne ambicije nemamo do danas, nego je kod nas trgovina i privreda pretezno u tudjinskim rukama.

Prema ovome sto smo ovdje naveli, bila bi slika socijalnog stanja u Bosni uslijed socijalnoga djelovanja Bogomila slijedeca: Vrlo marljivi i razmjerno naobrazeni i uljudeni siroki slojevi, zivuci uslijed svoje marljivosti i civiliziranosti u stanovitom skromnom blagostanju, ali koje je bilo ipak skuceno, i nije se nigdje moglo dici do pravoga blagostanja i bogatstva, jer je falila trgovina, izmjena dobara i kapital, koji se je koncentrirao u rukama - za Bosnu i Hercegovinu politicki i vjerski tudjih - Dubrovcana. Jedini nacin socijalnog dizanja bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo znacio izrabljivanje obradivaca zemlje, tj. kmetova.

Tako skupna slika bogomilske Bosne nije bila nepovoljna, kulturni nivo sigurno nije u ono doba bio nizi nego npr. u zapadnoj Evropi, osim mozda u ekonomskom pogledu, a na svaki nacin mnogo visi, nego sto su danasnje prilike u Bosni.

No ta povoljna slika uglavnom ima i svoju tamnu, vrlo tamnu stranu. Bogomilstvo je bilo u svom bivstvu zivotu neprijateljsko. To je proizlazilo iz bogomilske zasade, da je cijeli vidljivi svijet djelo vraga, a samo ljudski duh, da je djelo Bozje.

Posljedica toga je bilo neprijateljstvo ne samo protiv ljudskom tijelu, nego i braku. Jer u njemu se mnoze ljudska tjelesa, ta djela vrazja, tamnice Bozjeg duha. Zato se tzv. Savrsitelji, perfecti, ne samo nisu smjeli zeniti, nego uopce nisu smjeli spolno opciti niti uopce djece imati. a ipak, u redovima Savrsenih bili su najbolji, najsposobniji, najpozrtvovniji i najidealisticniji elementi narodni. Ovi su bili osudjeni na izumiranje, jer nisu smjeli imati potomstva. Iz toga je slijedilo, da su najbolji elementi narodni bili osudjeni na smrt. Drugim rijecima, bogomilstvo je vrsilo jedan negativan probir (negative Auslese) na stetu nutarnje etnicke vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu prenosile od oca na sina. To znaci, da je bogomilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih dijelova nase rase i vrsilo jedan proces, kome domasaj mozemo razumjeti ako npr. uspo- redimo nase danasnje stanje sa onim engleskoga naroda. Sigurno Engleza nije 449. godine doSlo vise na britansko otocje nego nas 634. godine u ove pogranicne krajeve Balkana. Ipak, danas su Englezi onaj narod od 120 milijuna, a mi smo mali narod od 4 milijuna! Valja razumjeti da je jedan od glavnih uzroka ove tuzne pojave lezao u bogomilstvu i svim njegovim posljedicama. (?)

Nadalje, ovo neprijateljstvo naspram zivotu nije moglo ostaviti netaknuto niti drzavu i njezine interese. Drzava ima stvarno da se brine u prvom redu za ovaj realni svijet i njegove interese. Kakova postaje situacija drzave, ako je po glavnoj zasadi vjerskoj cijeli taj svijet djelo necastivoga i glavnog neprijatelja ljudskog? Sigurno postaje drzavna situacija nepovoljnom i ona gubi sav svoj sjaj i svoj autoritet kod svojih podanika, ako su ovi vjernici takove religije.

Onda, ako jos uvazimo da su Bogomili bili principijelni pacifisti, koji su odbacivali rat, te im je bilo zabranjeno ne samo ratovanje, nego i sve ratne pripreme. Predstavite si kako je to moralo djelovati na sudbinu jedne drzave, koja se nalazila na tako izlozenom mjestu, opkoljena s dvije (?) drzave u kojima su vodile glavnu rijec dvije bogomilstvu nepomirljivo neprijateljske "ecclesiae militantes", kao zto su bile Madjarska i Srbija?

Ja sam vec istakao, a ovdje jos posebno potcrtavam, da je po mome uvjerenju posebna bosanska drzava imala biti zastitom bogomilstva nastala samo kao rezultat bosanskoga-religioznoga separatizma, olicenoga u ogorcenoj opoziciji Bogomila naspram militantnom katolicizmu s jedne a militantnom pravoslavlju s druge strane. Ali ta bosanska drzava nije svoje zadace uslijed nutarnjih svojstava bogomilstva i njegovoga principijelnoga dogmatskoga stanovista naspram zivotu i svijetu mogla vrsiti. Bosnjaci nisu nikada vodili ratove u vecem opsegu. Kako bi to i radili, kad po vladajucoj dogmi nisu smjeli vrsiti nikakvih ratnih priprema, pak nisu smjeli imati oruzja, nego prije svakog ratovanja morali ici kupovati oruzje u Mletke. Oruzje su naravski dobili samo onda, ako je to Mlecima politicki i diplomatski konveniralo.

Tako je uslijed svoje zivotomrzosti i pacifizma bosanska drzava postala nemocna i pasivna. Ne samo da nije bila nikada ekspanzivna, nego nije svoje bogomilstvo mogla neuspjesno da brani od pravoslavlja, a niti od u ono doba vrlo agresivnog katolicizma. Iz ove nemoci slijedilo je nuzno slom, a sa svojim slomom ona je pokopala i bogomilstvo. Tvrdokornim bogomilskim opozicionarima, koji se nisu htjeli prikloniti ili pravoslavlju ili katolicizmu, nije preostalo drugo nego preci na islam.

Kod nas je obicaj da se prelaz bogomila na Islam tumaci kao jedan akt pretezno materijalistickoga znamenovanja. To nije ispravno i sadrzi jednu nepravdu za Bogomile i njihove potomke, danasnje bosanske Muslimane.

Treba uvaziti da su, koliko katolicizam, toliko i pravoslavlje stajali na stanovistu apsolutne nepomirljivosti naspram bogomilskom krivovjerju. Nije isto tako bilo sa islamom. Islam je manihejstvo stavljao u isti red sa krscanstvom kao tzv. "kitabije" religije, koje su uzivale stanovitu toleranciju u islamskim drzavama. Posto su se nasi Bogomili vazda smatrali jednom manihejskom sektom, ne samo kod krscanskih vlasti, nego sigurno i kod Muslimana, to je islamsko gospodstvo znacilo za bogomile oslobodene od nesnosnih progona krscanskih. I tako je veliki dio bogomila, u koliko nije presao na katolicizam ili pravoslavlje listom na islam i tamo postao clanom gospodarece klase u drzavi osmanskoj.

Da je ovo moje shvacanje o izrazito protudrzavnosti bogomilstva ispravno, citirat cu jedan citat iz djela bugarskoga prezbitera Kozme, koji je napisao: "Besjeda na novo pojavivsi se jeres bogomilju". Kozma prezbiter veli: "bogomili uce da se ne valja suvise truditi za zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kuce do kuce, da se ne treba pokoriti vlasteli, pak su hulili na bogatase, mrzili na cara, rugali se starjesinama, psovali boljare, bogumrskima smatrali one, koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne sluziti svojim gospodarima".

Ja mislim, da ce svatko iz ovih redaka cuti jaku socijalnu notu bogomilstva i glasove, koji sjecaju u prakticnom pogledu na danasnje socijalisticke i marksisticke, antikapitalisticke tendencije.

Ako i ne trebamo gornje ustanove doslovno upotrijebiti na bosanske Bogomile, jer oni su u svakom pogledu jedna posebna i odvojena individualnost, ipak bismo sasvim krivo posli, ako ne bismo slicne tendencije i smjerove pretpostavljali i kod tzv. bosanske crkve.

Ali time smo se od socijalnoga znamenovanja bogomilstva vratili opet na politicko polje. Glavna bi moja teza bila, da je rezultat moga proucavanja bogomilskoga pokreta u Bosni bio, da je bogomilska bosanska crkva bio jedan pokret, koji je u najuzoj vezi sa propasti hrvatske drzavne samostalnosti, da je dakle bio jedan hrvatski pokret.

Najjaci razlog nalazim ovoj temi u tvrdnji, sto smo upravo mi Hrvati od sloma toga pokreta pretrpjeli najvece stete. Kako bi jedan narod mogao pretrpjeti stete od sloma, koji nije njegov i koji ga se ne tice? To je logicni i stvarni nonsens. A bas po tome slomu smo mi Hrvati dosli u onu nepovoljnu politicku situaciju, u kojoj se nalazimo kroz citav XIX. vijek, a i danas, i od jedne velicine do XII. vijeka postali smo danas zalosni ostaci jednoga nekoc velikoga naroda.

Konkretno receno, bogomilski pokret ima za Hrvate slijedece znamenovanje:

1. Hrvatski narod raspuknuo se je u XII. vijeku u dvije vidljive polovine, u katolicku i bogomilsku, koje su medjusobno stupile u borbu i time se medusobno sve vise otudjivale. To otudjivanje islo je dotle, da se je bogomilski dio na koncu otudjio i narodnom imenu i uzeo ime bosansko, te iznio bosanski separatizam. 2. Bogomilski dio naroda, veci dio naroda dobrim je dijelom izumro uslijed zivotomrzne prirode bogomilstva. Ono sto je ostalo preslo je dijelom na islam, dijelom na pravoslavlje, a dijelom na katolicizam. Na katolicizam preslo je najmanje, i to uslijed osobito zive mrznje izmedju Bogomila i katolika u ono doba. Time su Hrvati izgubili ne samo jedan veliki dio svoga narodnoga zivlja nego i svoga teritorija, naposeb na jugu bivsu crvenu Hrvatsku, tj. Crnu Goru i banovinu Macvu koje su prelazom na pravoslavlje pale u okvir srpske drzavne i narodne tvorbe. Da me ne bi tko krivo razumio, isticem, da to spominjem bez ikakve politicke tendencije. Samo kao jednu znanstvenu i historicku konstataciju. 3. Mrznja medju bogomilima i katolicima presla je i na potomke bosanskih bogomila, na Muslimane, te je bila povodom , da su se bos. Muslimani krvavo osvecivali u svojim vojnama i cetovanjima od 1493. godine do 1698. katolickim Hrvatima, tako da se moze kazati, da su se ova dva istonarodna ali inovjerna dijela medjusobno iskrvarila i zatrla, te etnicki, kulturno i ekonomski upropastila. 4. Politicki je bogomilski raskol bio od najveceg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu drzavu i bosanski separatizam, a drugo je zaprecio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su Subici u XIV. vijeku tako lijepo zapoceli, te je ovo zaprecenje naslo vidljiva izraza, kad su bos. Bogomili ubili Mladena II Subica. 5. Imao je za posljedicu da Hrvati uslijed svoje religiozne pocijepanosti nisu mogli dati Osmanlijama nikakvi uspjesni otpor, kao sto su to npr. Srbi ucinili na svome Kosovu, nego je katolicki dio Hrvata morao 1527. godine traziti zastite kod katolickih Habsburgovaca. 6. Imao za posljedicu postanak tzv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja reprezentira teritorij tzv. katolicke Hrvatske. Ono navlastito izuzimanje bivsih bogomilskih teritorija u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniaeseu totius Croatiae odgovara stanovistu konfesionalno katolickom i njegovoj dubokoj averziji prema svemu sto je u vezi sa odurnom bogomilskom herezom. 7. Bogomilstvo je bitno utjecalo na narodni karakter, koliko Hrvata, toliko Srba. Svakako na karakter Hrvata vise, zato jer je ono hrvatski pokret, a zatim i zato jer su Srbi umjeli proizvesti jednu nutarnju narodnu reakciju protiv bogomilstva i njegovim otrovima, a Hrvati nisu znali stvoriti nikakve individualne reakcije osim one katolicke. Tu idejnu reakciju dao je Srbin sv. Sava, srpski narodni svetitelj i najveci slavenski covjek na Balkanu. Kao stvarne posljedice bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajuci smisao za privrednu i prakticku politiku i manjak zivotne snage, kao sto je to svojedobno konstatirao Fran Supilo. Nadalje, onaj buntovni i opozicijski karakter, koji naspram svakoj vlasti i autoritetu a priori stoji u nekoj opoziciji, sve je to uglavnom bogomilskoga porijekla. Velim uglavnom, jer bogomilstvo nije tome jedini izvor. Nije jedini ali po mome misljenju svakako jedan od najbitnijih i najglavnijih. To su sve momenti, koji jos danas u nasoj sredini djeluju i odreduju nasu situaciju u svijetu i zivotu.

Mislim da su svi ovi pogledi dostatni, da bas kod Hrvata pobude najveci interes za pitanje bogomilstva. Ali ne samo kod Hrvata, nego kod svih juznih Slavena, jer nijedan juzno-slavenski narod nije prosao bez ikakvog utjecaja od strane nauke popa Bogomila. I s time mislim, da sam dostatno oznacio znamenovanje bogomilstva kao socijalnoga i politickoga faktora.

Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)


BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM


Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini

Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine, Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

"Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo".

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)


Staroslavenski bogumilski spisi:


IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA



Literatura


English: 1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)

3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"

4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi, 1995)



Croatian:

1. Dominik Mandic: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma - Zurich - Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveucilisna naklada Liber, 1975)

4. Franjo Sanjek: "Krscanstvo na hrvatskom prostoru" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"

8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem" (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, 'dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: "Stecci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: "Staroslavenska citanka" (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)



Deutsch:

1. Katja Papasov: "Christen oder Ketzer - die Bogomilen"(OGHAM VERLAG Stuttgart, 1983)

2. Michele Aue: "Die Katharer" (MSM, 1995)



French:

1. Maurice Griffe: "Les Cathares - Chronologie de 1022 a 1321"



Pripremio i uredio: Prof. Hamdo Čamo


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:20 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOSANSKE MEDIJEVALNE TEME


- MIROSLAV KRLEZA -

Slika
Miroslav Krleza

Sacuvaj me boze srpskoga junastva i
hrvatske kulture - (M.Krleza)

Miroslav Krleza,... O stecku ...
Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu i nema ni jedne u proskinezi pred velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika,
(1954);

Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohaca pocinje za nas fatalna atomizacija, koja ce svrsiti sa palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdobljima proslosti nestat ce u sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)

Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)

"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama" Natpis na stecku-Radimlja kod Stoca

Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)

Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evandjelja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odredjuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslavenskom duhu u ime evandjeoske socijalne ravnopravnosti, citali su evandjelje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga biskupa smatrali djavolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet.
(1950)

Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)

Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske raspre, bila je politicka, da je papa djavo sam i da je prepolovio zivo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)

Citavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)

Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima, posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila izmedu Splita i Trogira.
(1950)

Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavenska ili bosanska hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalisticki. (1957)

Bogumilski mramorovi

Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci, citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogadjaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)

Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetickom obliku izmedju bosanskog krova i nordijske posmrtne kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privisenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajuci Svetoga Oca djavolom, oni su, vjerojatno, i cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima. Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslavjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd, itd.
(1951)

Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odrazavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da vec svojom surovoscu djeluju monumentalno kao ploce kojima je zadatak da traju stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.
(1954)

Sjeverni slavjenski dosljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletacke i lomace latinske i grcke, u panici pred svima sto je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideoloskom vakuumu barbarske nepismenosti, kao sto se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodresivanje artiskim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobicno zivo, cesto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnickog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu nacelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
(1951)

Bogumilsko umjetnicko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahaci, obasjani mjesecinom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. Covjek ima osjecaj, da stoji nad rusevinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih dozivljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam dize zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujuci detalji gotovo suvremene postimpresionisticke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobicno visok umjetnicki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je izmesu dogadjaja i dozivljaja u umjetnickostvaralackom smislu ogroman raspon, pun najfantasticnijih mogucnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artistickih kodeksa svoga vremena.
(1951)

Slobodni od svake lazne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na nacin o kome misljenja mogu biti podvojena, ali da taj nacin nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi.
(1951)

Mozda ti spomenici zaista i nijesu otkrica nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znaci, da se time smanjuje artisticka vrijednost ove skulpture, koja nam u samoci bosanskih suma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom nasom civilizacijom propalo mnogo vise nego sto nam je do danas bilo poznato.
(1951)

Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najviseg moralnog i estetskog autoriteta citavog svijeta, stoljecima. Za posljednjih osamdeset godina svelo se znacenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim juznoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnoscu primitivne pucke poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita grasene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznoscu svoje osnovne zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene.
(1951)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o zivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, zivotinja i bilja, ocit su dokaz jakog artistickog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljecima. Uslijed demonstrativno naglasene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se postuje sloboda savjesti i uvjerenja.
(1951)

Istina je, koju mozemo provjeriti vlastitim ocima, da su ova umjetnicka svjedocanstva strogo puritanska. Dinamika zivotnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mracan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujuci bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom.

Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s macevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita, govore nam simbolicnim znacenjem viteskih srednjovjecnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajuci nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije.
(1954)

Ove viteske, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se oprastaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobracajca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teske desnice, sto nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaze? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispruzile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoce da posvjedoce pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima.
(1954)

Ova skulptura je tendenciozna i propagandisticka. Ona ne priznaje kult smrti. Ona nacelno, bogumilski, upravo materijalisticki negira zaglupljujucu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleci pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i cistih evandjelista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajuci umorstvo najvecim grijehom, a cezaropapizam djavolskom negacijom svih evandjeoskih principa.
(1951)

Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonicne nizove, koji nam se danas usred bosanskih suma i planina u svojoj gordoj samoci javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pecat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.
(1954)

Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na nasem kulturnohistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mracan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem naseg umjetnickog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u maglama i pozarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako simbolicnih za nasu mucnu i krvavu borbu, u cijem smo se vrtlogu izoblicili do sljepackih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog granicarstva, do tragicne sudbine uskoka, galijota, martoloza i grencera.
(1950)

Animalna, svjeza, neukrocena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu prezivjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podize tek pod protektoratom Allahovim.
(1951)

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artisticke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nacin, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici zivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih suma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prasuma trajao je tri nedjelje.
(1951)

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu, i nema ni jedne u proskinezi pred velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika.
(1954)

Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako usporedjenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnicka planeta ne krece se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i juznoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dusanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i macem.
(1951)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:21 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
NEKA OPROSTI GOSPODJA EVROPA


Miroslav Krleza (1893. - 1981.)


Pise: Prof. mr. Sevko Kadric

Slika
Miroslav Krleza

Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 - 1981)

Dok su svirale ratne trube Balkan je cutao o Krlezi. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vracala iz dana u dan. Pocetak ove godine Sarajevo i Zagreb kao da su i poceli upravo sa Krlezom. Nacin na koji to rade govori da nije rijec samo o kurtoaziji u povodu godisnjice smrti.

Iako sam se sa Krlezom sreo kao teskom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je ucinio Enes Cengic sad vec daleke 1983. godine.

Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Miric, Joco Marijanovic i ja zavrsili smo u stanu kod Enesa Cengica. Cengicev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspjesno odbranjuen magistarski rad dobio sam Cengicevo "Sa Krlezom iz dana u dan". Tako je druzenje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druzenja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krlezom.

Zahvaljujuci Enesu Cengicu, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleza je postao prisupacan i obicnom bosanskom citaocu. Citajuci " .. iz dana u dan" shvatao sam zasto je upravo Krleza tri puta nominovan za Nobelovu nagradu ali i zasto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zasto su bas oni " inspirisali protestantizam na zapadu".

Malo kasnije sam shvatio i zasto je tadasnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulic ) prigrlilo Krlezu kao dar sa neba poslat. I na kraju zasto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krlezinih dijela.

Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali "krlezijancima". Tada a i kasnije u vise navrata Krleza mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajednicku dodirnu tacku. Tako ce mi Rade Serbedjija u Kopenhagenu sa ponosom reci da je iz Zagreba iznio najdrazu relikviju koju je mislio iznositi to je crni krlezin sesir njemu ostavljen licno od Krleze. U jednom razgovoru knjizevnik Mirko Kovac ce mi za Krlezu reci: "Na zalost mi takvih ljudi vise nemamo i zaista bi sada bio jako potreban covjek sa velikim knjizevnim autoritetom. ... Bilo bi dobro imati covjeka kalibra Krleze. Prisjetimo se njegovih "Deset krvavih godina" mi tamo sve vidimo ovog danasnjeg sto se zbiva nama i snama. Sve je to szo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Licno se mnogo puta vracam Krlezi i citam ga sasvim drugim ocima jer nam otkriva da je sve znao gdje zivimo i predvidio sve sto ce nam se dogoditi. "

Ovim povodom, prisjetimo se Krleze i ovako:

"Covjek je tako izmislio boga, a sad kleci pred njim stoljecima. Covjek je isceprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Covjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju covjekom, umjesto da je obratno.

Bog je cudestvena i strasna rijec, nastala od strave pred smrcu.

Borba za slobodu covjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.

Svaka laz, koja se moze dokazati kao juridicka istina, pretvara se u juridicku istinu.

Rijeci... spajaju ljude kao mostovi, stvarajuci u isto vrijeme izmedju covjeka i covjeka nepromostivosti vrlo cesto dublje od najmracnijega ponora.

I mjesecina moze biti pogled na svijet.

Ljudi se medjusobno varaju, lazu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im cesto posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kazu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zasto se covjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zasto covjek zapravo zivi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poucno...

Sumrak i najruzniju zenu pretvara u zagonetnu lutku.

Boriti se perom spada medju najveca junastva."

Postavljajuci izlozbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije obisla svijet, Krleza je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stecak. Na pitanje srpskog lobija zasto ne Bijeli andjeo iz manastira Mileseco odgovorio je da je freska do nas dosla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slicno je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stecak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stecku:

"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stecke.

Sta je stecak?

Olicenje gorstaka Bosnaca!

Sta radi Bosanac na stecku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli. Na kome je prikazan kao suzanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu krleza ce napisati i ovo: "Sacuvaj me boze srpskoga junastva i hrvatske kulture". Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima trazio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.


Pise: Prof. mr. Sevko Kadric


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:23 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
DVADESETOGODISNJICA SMRTI MIROSLAVA KRLEZE

Slika
Miroslav Krleza (1893. - 1981.)


Stecak na Mirogoju

Miroslav Krleza Dvije su decenije otkako je ovaj svijet napustio jedan od najvaznijih, po mnogima i najvazniji, pisac juznoslavenskog jezika. Vrijeme je, dakle, ne samo na podsjecanje na covjeka koji je demistificirao svu prljavstinu Balkana i njegovih oboljelih nacija vec i za pokazivanje javnosti famozne ostavstine Miroslava Krleze.

On je, naime, trazio da ono sto ostane iza njega, 20 godina bude tajna. Sada, kad je prestala, mozemo saznati i koje je knjige volio i odakle ih je uzimao, sta je slusao, kako je iz novina isijecao i karikature i osmrtnice, cime je punio vitrine… Predrag Matvejevic, bosanskohercegovacki pisac i italijanski profesor, uredivao je sarajevsko izdanje Razgovora s Krlezom, rucao u njegovoj i Belinoj kuci, trpio ljutnje velikog literate, govorio studentima nakon njegove smrti i za Dane se prisjetio tog doba

Razgovori s Krlezom - rijeci, misli, sam govor - ostali su mi u pamcenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sacuvali su se u sjecanju. Pamcenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjecanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjecati svega sto pamtimo. Ne zelimo pamtiti sve cega se sjecamo.

O razgovorima s Krlezom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je trazio da mu se ostavstina ne objavljuje dvadeset godina. Izisla su mnoga svjedocenja o njemu i njegovu radu, razlicite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krlezinu djelu potkraj stoljeca koje je za nama. Pisceve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja su se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao sto je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobici, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije ga se dalo izbrisati.

Nakon Krlezine smrti - sto pamtim i cega se sjecam?

Sjecam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod, gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane vecernje sate, kuca na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se Krleza tesko penjao, kabinet s debelim svescima Enciklopedije Jugoslavije na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uredivala po svom ukusu mijenjajuci raspored pokucstva ili slike na zidovima, siroka trpeza na kojoj je pomocnica Ivka gotovo neprimjetno sluzila jelo i pice, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadasnji "Gradski podrum", veceri provedene u njemu, vecere, "Sumski dvori", izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varazdina, u okolicu Zagreba, rijetki Krlezini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine, gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj zelji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naucio od svoga oca.

U pamcenju mi je pak ostao Krlezin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Sto vam je to trebalo", ruzio bi me. "Platit cete jednoga dana sto ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamcenja negdje prema sjecanju te pocne tamnjeti, poslusam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga cuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je isceznula iz opticaja, kao uostalom i veci broj Krlezinih knjiga. "Njima" nije bio potreban autor Moga obracuna s njima.

Posljednje, sesto izdanje Razgovora s Krlezom objavljeno je prije cetrnaest godina, u Beogradu. Za sarajevsku "Svjetlost" pripremala se, uoci rata u Bosni, sedma, konacna verzija. Provjerio sam ponovo rukopise i zabiljeske, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleza diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid:

- Je li ovako u redu?

- Ne, treba popraviti.

Popravljali smo.

Kad sam dosao u Sarajevo, na tisuciti dan opsade grada, vec je bila spaljena stara Vijecnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se jos moglo naci nagorjelih listova, koje je nosio vjetar i kvasila kisa. Urednistvo "Svjetlosti" nije vise radilo. Ostalo je bez skladista, bez sredstava, gotovo bez icega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira vise nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, sluzile za ogrjev.

Sacuvao sam rukopis Razgovora. Ponio sam ga u dobrovoljni izgon, u Pariz i Rim. Ostao je vecim dijelom onakav kakav je bio prireden pocetkom 1991. godine, za to nesretno sarajevsko izdanje. Predgovor sam iznova napisao i dopunio. U proteklih deset godina svasta se dogodilo. Pamtimo i sjecamo se.



Nakon vijesti o Krlezinoj smrti, istoga dana, na samu kraju 1981. godine - izmedu Bozica i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima koji su se okupili u dvorani zagrebackog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuden, drzao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inace bi ga mozda pamcenje izbrisalo, sjecanje iznevjerilo. Skinuli smo ga s vrpce. Zapisao sam ga. Njegov sadasnji oblik uglavnom se ne razlikuje od onog izvornog:

"Miroslav Krleza nije volio govor 'nad otvorenim grobom'. Kako govoriti nad njegovim grobom? Ne mozemo sutjeti u casu njegove smrti, ne reci sto ona za nas znaci.

Nismo izgubili samo najveceg pisca kojeg je imala hrvatska knjizevnost: Krleza je cijela jedna kultura. Ne mogu zamisliti kakva bi bez njega bila nasa kultura, hrvatska prije svega, jugoslavenska takoder. Ne znam na sto bi se mnogi od nas mogli osloniti, na koga pozvati.

Ovakve smrti zakljucuju epohe. Od njih pocinju nove, preuzimajuci ono sto su zatekle. Valja razmisliti o svemu sto nam je ostavio: sto cemo s tim uciniti? Mozda ce nase stoljece potomci oznaciti Krlezinim imenom, kao sto je Voltaireovim nazvano njegovo doba.

Miroslav Krleza.

Njegovo djelo seze u povijest i sazima gotovo svu nasu povijest. Njegova je pojava bila neocekivana i iznenadujuca. U casu kad je stupio na scenu, izgledali su nuznijim strpljiva gradnja i ucvrscenje lomnih tradicija negoli osporavanje i pobuna koju je najavio.

Uzdrmao je shvacanja kulture kakva su vladala u nasoj nacionalnoj kulturi. Uveo je u nju nove pojmove i drukcije poglede, osporio mjerila kojima smo ocjenjivali sami sebe i vrednovali druge. Prosirio je raspon hrvatske kulture i knjizevnosti na njihovim vlastitim osnovama: zdruzio je pucka predanja - 'pogled odozdo' jednog Valenta Žganca zvanog Vudriga ili pak onog 'potepuha' Kerempuha - s humanistickim i enciklopedijskim nasljedem Evrope. Suocio je nasu prisutnost u evropskom prostoru s 'Evropom danas'. Nitko se prije njega nije s tolikom energijom i takvim stilom uhvatio ukostac s nasim 'fatalnim nesporazumima i razdorima', udario na 'palanacke mentalitete' i 'tromosti duha', okomio na 'ljudsku glupost'. Nije poput njega, s takvom odlucnoscu i uvjerljivoscu, raskrinkavao juznoslavenske 'mitove' i 'svetinje', hrvatske 'knjizevne lazi' i srpske 'obmane'. Nije mu se to prastalo - pogotovo u godinama uspona, kad je najvise riskirao i najmanje zazirao od polemickog obracuna - ni u vlastitoj sredini ni u drugim nasim sredinama, koje jednako nije stedio. Nije dobio bitku protiv svega toga, ali je se na ovom tlu nije ni moglo dobiti.

Pokazao nam je kako je moguce biti nacionalan a da se pritom ne bude ni nacionalist niti samo 'svojima svoj': bio je u isto vrijeme i Hrvatom, i Jugoslavenom, i - po sirini svojih pogleda na svijet - gradaninom svijeta. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Nacionalna pitanja nije zanemario, ali im je prilazio kao internacionalist. Poucio nas je kako se moze postovati tradicionalne vrijednosti nadilazeci tradiciju, nijecuci tradicionalizam; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kriticku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u komunistickom pokretu za koji se u mladosti opredijelio, ne daju zamijeniti 'lijevom frazom' ili 'ideoloskom indoktrinacijom'. Nastojao je, vise nego itko drugi u nasoj kulturi i knjizevnosti, uzdignuti i unaprijediti odnos pokreta kojem je pripadao prema stvaralastvu i inteligenciji. Nije posve uspio u tome, ali to je polje na kojem castan poraz vise vrijedi od slavne pobjede. Gdje same pobjede nikad nisu potpune ni, pogotovo, trajne.

Miroslav Krleza.

Kao pisac, tvrdio je da 'negacija moze biti oblik prihvacanja svijeta'. Kao revolucionar, upozoravao je da istinska revolucija 'nije mit, nego pobjeda nad mitom'. Kao djelatnik kulture, smatrao je da politicku pobjedu tek 'treba pretvoriti u kulturnu pobjedu'. Njegovi drustveni stavovi nisu odredivali ni ogranicavali one estetske. Estetski su poticali ili oblikovali drustvene. Na samu pocetku svoga puta vjerovao je da avangarda u politici i ona u umjetnosti mogu i moraju ici istim putem. Kad se uvjerio da to ne ide samo po sebi, usprotivio se kao umjetnik, ali nije promijenio put.

Svoju je poetiku izgradio i izdigao iznad mode i manirizma. Svoj je jezik uspio ocuvati, kao malo koji lijevo opredijeljen pisac, od ideologije koja je harala i na samoj ljevici. Ucinio je vise nego itko drugi da se nas knjizevni jezik deklerikalizira, ne osvrcuci se na upute ostrascenih jezikoslovaca, hrvatskih i srpskih, kojima je knjizevnost strana. Hrvatski jezik i srpsko-hrvatsko jezicno zajednistvo nisu, po njemu, bili protuslovni. Oboje ih je obogatio.

Nije dijelio staracke savjete mladim piscima - kako valja pisati i o cemu. To nije najmanje vazno u biografiji pisca. Rodio se u skromnoj zemlji, s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Gorostas u epohi u kojoj su rijetke velicine, i na nasoj, i na evropskoj, i na svjetskoj pozornici.

Miroslav Krleza.

Nisu isti ni narav niti stupanj kritickog sudjelovanja u svakom razdoblju njegova zivota i rada, ali njegovo djelo - zajedno s djelatnoscu - svojim razmjerom nadilazi sva druga u hrvatskoj knjizevnosti. Gledajuci na nj kao pojavu u kulturi, ne zaboravljam da je prije svega pisac. I njega cekaju, kao i sve umjetnike, nove provjere, manje pristrane od onih koje obavljaju suvremenici. Moguca su razlicita citanja njegova djela. Jesmo li ga citali na pravi nacin? Koja su i kakva citanja prevladala za njegova zivota? Ta pitanja, uz mnoga druga, ostaju otvorena.

Cesto sam imao dojam da se Krlezi pristupa politicki, nacionalno ili medunacionalno vise nego sto mu to odgovara kao knjizevniku. Bio je previse "rezigniran na kraju puta" (to je, sjecam se, ponavljao) da bi se usprotivio svima onim koji su ga svojatali ili su se pozivali na nj. On nije shvacao svoje stavove kao obrasce, postupke kao uzore, rijeci kao naloge - niti je zelio da ih drugi tako shvacaju.

Ne mozemo govoriti o njemu a da, eto, ne govorimo o nama samim.

Miroslav Krleza.

Tesko je izraziti sto sve znaci njegov gubitak. Cini mi se da bi jedino on umio reci ono sto pristaje ovakvu casu."



Sjecam se pojedinosti, na kraju Krlezina puta. Ne pamtim rijeci koje su izgovorene uz njegov odar. U sjecanju su mi ostale lijepe i blijede ruke pisceve. Iz pamcenja nastojim ukloniti lice koje se grci u bolnickom krevetu. Pokusao sam to opisati na kraju Razgovora s Krlezom. Nisam siguran jesam li uspio.

Prolazeci kroz Zagreb devedesetih godina, svracao sam na Mirogoj da posjetim Krlezin grob. Bio je zapusten. Na mramornoj ploci, koja po zelji pokojnika ima oblik bogumilskog stecka, trunuo je sasusen strucak ruza, nekoc crvenih - sjecam se, bilo je to proljeca 1997, jeseni 1998, te jos jednom, dvije ili tri godine ranije. Nazirao se smed i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi. Izgorjela svijeca pretvorila se u vostanu mrlju, prelivenu preko mramora, s crnim garom po sredini.

Nedavno sam ponovo bio na Mirogoju. Nakon prosvjeda u teatru "Kerempuh" prosinca 1999. godine, na godisnjicu smrti pisceve, grob su ipak uredili, plocu ocistili. A ruze su tad bile jos neusahle - kao nekoc u "sjevernoj sobi", koje se sjecam, koju pamtim.

Smrti onih koji su Krlezi bili najblizi lebdjele su u nekoj vrsti sjene i izmaglice - reklo bi se vise u sjecanju nego u pamcenju. Pamcenje ima u sebi neku vrstu suda ili presude, sto se u sjecanju ublazuje i cili. "Moje smrti" i "moji sibirski grobovi", tako je govorio o tragicnim sudbinama vrsnjaka i drugova: brace Cvijica, Djuke i Stefa (Djuke posebice, s kojim je prijateljevao), Kamila Horvatina i njegove supruge Jovanke, Vlade Copica, ponekad i Milana Gorkica, koji su svi zavrsili u gulagu. Ili pak Gute (Cesarca) i Zvonka (Rihtmana), koje su strijeljali ustase. "Sjene koje me prate" - bili su, medu inim, Krizanic, Kranjcevic, Supilo i Trumbic, ponekad Matos, na kraju Tito:

"Tko zna sto ce nas snaci nakon njegove smrti. Ne bih to zelio dozivjeti", ponavljao je posljednjih godina zivota. Nadzivio je Tita malo vise od godine dana.

Naslucivao je sto bi nam se moglo dogoditi.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:24 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
MUDRE POSLOVICE I IZREKE - MIROSLAV KRLEZA


Da se posjetimo na mudre izreke Miroslava Krleze (1893 - 1981),
povodom 20-godisnjice njegove smrti :


"Covjek je tako izmislio boga, a sad kleci pred njim stoljecima. Covjek je isceprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Covjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju covjekom, umjesto da je obratno.

Bog je cudestvena i strasna rijec, nastala od strave pred smrcu.

Borba za slobodu covjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.

Svaka laz, koja se moze dokazati kao juridicka istina, pretvara se u juridicku istinu.

Rijeci... spajaju ljude kao mostovi, stvarajuci u isto vrijeme izmedju covjeka i covjeka nepromostivosti vrlo cesto dublje od najmracnijega ponora.

I mjesecina moze biti pogled na svijet.

Ljudi se medjusobno varaju, lazu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im cesto posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kazu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zasto se covjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zasto covjek zapravo zivi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poucno...

Sumrak i najruzniju zenu pretvara u zagonetnu lutku.

Boriti se perom, spada medju najveca junastva."


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:25 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
O STECCIMA


Nenad Azizin Tanovic

- Sarajevo, 20. august 1994. -


Stecak A, kada bi procitao natpis sa stecka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele rijeci u recenice i bez recenicnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vjekove ponesendopr'o istinski ljudski krikistovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela zivotna staza pokojnika njegove sklonosti, njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema zeni i bastini i cudjenje pred smrcu

Jos nesto o steccima

Danas Bosnom jasu savremeni jahaci Apokalipse: smrt, razaranje, etnicko ciscenje i laz. Razara se sve sto su hiljadama godina ljudski duh i misici nasih pradjedova stvarali i stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom iza njih ostaju razoreni gradovi, spaljena sela, mrtvi koji se pretvaraju u statisticke izvjestaje.

Sa svakim novim brojem te besramne svjetske statistike bescasca, svakodnevno bestidno publikovane preko radija i televizije, gradi se trajni spomenik neljudskosti onih koji su se ljudima, pravovjernim i nacijom izgradjenom na smrti i sili htjeli zvati.


A istina je; Tu na tom uistinu geografski malom prostoru Bosne, gdje su se vijekovima sudarale egoisticne namjere razlicitih kultura i civilizacija, grcko-helenisticke i rimsko-etrurske, gdje je bila granica Istocnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmjesani Islam i Hriscanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stecaka. To su nadgrobni spomenici onih koji se izmedju jedanaestog i petnaestog vijeka nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, vec su ostali vjerni sebi i onome sto su samo u sebi i u Bosni mogli naci. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su nasli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prozimanju onoga sto je tezilo potiranju svega sto nije istovjetno.

Vrijeme je pokazalo da je na ovim prostorima ljudska misao uvijek bila pametnija od maca. Od maca se ginulo, ali se od misli i sa misli zivjelo, jer mac nije mogao da razrijesi suprotnosti. Tu na tim prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen koegzistencijom ljudski duh, a ne mac, je ostavio trajne vizije i filozofiju zivota. Historija biljezi one koji su sve razarali, ali pamti i vrednuje samo one koji su nesto gradili.

Danas imam 46 godina, jer sam rodjen nepune tri godine nakon sto je zavrsen Drugi svjetski rat, iste godine kada je objavljeno da je pronadjen tranzistor, a svega trinaest godina prije nego je prvi covjek otisao u svemir. Bio sam savremenik onih koji su prije dvadesetpet godina zakoracili na Mjesec i cije sam prve korake po njemu pomno pratio na televizijskom ekranu. Mnogo sam ucio i mnogo naucio. Radio sam u laboratorijama po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo da postoji antimaterija i da ono sto je izgledalo nedjeljivo kao sto su proton i neutron postaje djeljivo i to na beskrajno slozen i komplikovan nacin. Dotakao sam kamen donesen sa Mjeseca, neki drugi svijet koji mi se cinio tako stran i dalek. Vidio sam kako se Oktobarska revolucija koja je na pocetku vijeka bila velika nada pokazala krajem tog istog vijeka kao najveca zabluda.

Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam procitao sa stecaka prava istina o zivotu. Jednacine koje sam naucio, i kojima se svijet elektrona i mikrocipova pokoravao, su me odusevljavale, racunari beskrajno radovali, ali sam znao da ono sto je danas tehnicka i tehnoloska istina sutra ce biti samo muzejski eksponat. A kada bi procitao natpis sa stecka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele rijeci u recenice i bez recenicnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela zivotna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema zeni i bastini i cudjenje pred smrcu. I strah pred zaboravom. Ta nepogresivost u izricanju, ta tacnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvisnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pecat na dusi. Pred ocima promicu vitezi u oklopima, lovci u lovu, ratari u polju, borci na viteskim turnirima, propeti konji, igraci u kolu, dame u haljinama, cvijece, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. Medju omiljenim ukrasima su kriz, polumjesec, zvijezde i svastika. Prizori slave zivot, radost, fizicku snagu i veselje. Upitanost nad smrcu i nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne izvire iz uklesanih slika.

Te kamene gromade su ponekad teske i po 30 000 kg i nemaju isti oblik. Nekad je to sarkofag s krovom na dvije vode, nekad visoki stubac ili obicna ravna ploca, ili tumba, (sanduk u formi duguljaste kocke sa ravnim povrsinama), ili jednostavan nepravilan grubo isklesan monolit. Prosjecna duzina im je oko 2m, sirina oko 1m. Ploce su visoke od 30 do 50cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5m. Visina stubaca je preko dva, ali ne i preko tri metra. Danas u Bosni i Hercegovini postoji 1300 grobalja sa steccima (od toga u Hercegovini ih je oko 400), dok ih je jos oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj sacuvanih stecaka je oko 40 000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama odakle se pruza divan pogled na okolinu, kraj iz koje su potekli oni koji su tu zemlju i srcem i dusom voljeli.

I sada, vise i iskrenije nego ikada prije, vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plase nijedne buducnosti.

Sarajevo, 20 august 1994.

Nenad Azizin Tanovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:26 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE U BIH

Slika


- STECCI -

http://www.youtube.com/watch?v=n5Pzb2bkciE
Snimak: Medieval gravestones in Bosnia and Herzegovina


LOKALITETI Lokaliteti nekropola

Bosna i stecci ....

"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stecke.

Sta je stecak?

Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci i moli. Na kom je prikazan kao suzanj." (Miroslav Krleza)


Radimlja
Bratunac - Radimlja


Brocanac-Niksic
Brocanac-Niksic Citluk-Posusje
Citluk-Posusje Gornje Hrasno-Stolac
Gornje Hrasno-Stolac
Humsko-Foca
Humsko-Foca
Ljubinje
Ljubinje
Ocevlje-Ilijas
Ocevlje-Ilijas
Oplicici
Oplicici Bratunac - Radimlja
Bratunac - Radimlja Bijela Rudina-Bileca
Bijela Rudina-Bileca


(Ubaciti slike i linkove)


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 47 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group