www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 1:04 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 47 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:52 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE


BOSNA I STECCI...



"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stecke.
Sta je stecak?
Olicenje gorstaka Bosanca!
Sta radi Bosanac na stecku?
Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci i moli.
Na kom je prikazan kao suzanj."


(Miroslav Krleza)


KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE

Teme I:

• Historija Bosnjacke knjizevnosti
• Zemaljski muzej BiH
• Bosnjacki institut
• Bosanski jezik

• Povjesni znacaj Islama za Jugoistocnu Evropu
• Islam - Sta muslimani vjeruju
• Geneza Bosnjaka
• Na Bobovcu kraj Kraljeve Sutjeske
• Znameniti Bosnjaci
• Vatru je zapalio svestenik Bogumil
• Korjeni, ucenje, popis djedova
• Bogumili i inkvizicija, zablude
• Bogumilstvo, religiozni problem


Teme II:

• Bosanske medijevalne teme
• Neka oprosti gospodja Evropa
• O steccima
• Nekropole i lokaliteti

• BH Poezija
• Mesa Selimovic o Bosni
• Bibliografija: Kulturna historija
• Camil Sijaric
• Narodna nosnja
• Sabrana djela Alekse Santica
• Stranica o Ivi Andricu
• Ne-obrazovanje u Bosni i Hercegovini
• Kratka povijest kulture Bosne i Hercegovine


Staroslavenski bogumilski spisi:


• Iz apokalipse, dokumenti
• Povelja Kulina bana




Stecak

Slika


Stecak

Stecak mramorni cuti govorm scena po boku,
jaci od kandza kise, povampirenja i kradje.
Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje,
davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela.

Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem.
Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna.

Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj,
lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna.


Skender Kulenovic


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:09 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:53 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZEMALJSKI MUZEJ


- SARAJEVO -



• Odjel: Arheologija
• Odjel: Etnologija
• Odjel: Prirodne nauke



Osnivanje Muzeja

Zemaljski muzej BiH Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naucna ustanova u Bosni i Hercegovini zapadnog tipa.

Na njegovo osnivanje uticao je splet historijskih dogadjanja. Samom osnivanju prethodio je dug period u kojem su brojni pojedinci ili grupe intelektualaca ukazivali na potrebe za jednom takvom ustanovom. Prva ideja o osnivanju muzeja javila se jos 1850. godine ali od ideje do realizacije protekle su skoro 4 pune decenije, a u medjuvremenu na prostoru Bosne i Hercegovine su se smijenile dvije carevine, - osmansku je zamijenila Austro - Ugarska carevina.

Politicki, strateski i ekonomski ciljevi koje je sebi postavila austrougarska uprava zahtijevali su evropsku pismenost i masovniju obrazovanost. Bosna i Hercegovina, kao jedna od jos uvijek neistrazenih zemalja Balkana, privlacila je radoznalost mnogih naucnika, narocito onih iz Austro-Ugarske, ali i kvazi naucnika, sto je vec prvih godina okupacije rezultiralo raznosenjem spomenika kulture iz nasih krajeva. To je doprinijelo poduzimanju konkretnijih mjera u cilju ostvarivanja dugo prisutne ideje o osnivanju muzeja, sto se ogledalo u osnivanju Muzejskog drustva nakon cega je 1. februara 1888. godine Zemaljska vlada osnovala Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. Za direktora Muzeja imenovan je vladin savjetnik Kosta Hörmann.

Buduci da je prostor u kome je Muzej bio prvobitno smjesten uskoro postao suvise skusen i nepogodan 1908. godine pristupilo se izgradnji nove zgrade. Odluceno je da se gradi muzejsko zdanje paviljonskog tipa u koje ce se smjestiti kao zasebne cjeline sve postojece zbirke. Gradnja je zavrsena 1913. godine, a Muzej otvoren za javnost 4. oktobra iste godine. U tom dugo godina jedinom namjenski izgradjenom muzejskom kompleksu na prostoru bivse Jugoslavije Zemaljski muzej djeluje i danas.

Razvoj Muzeja

Od samog pocetka rada Zemaljski muzej se razvijao kao kompleksna kulturna i naucna ustanova u okviru koje se njeguje vise naucnih disciplina: historija , geografija, arheologija (prahistorijska, anticka i srednjovjekovna), etnologija, historija umjetnosti i prirodne nauke (biologija, geologija i mineralogija), djelomicno jezik, knjizevnost, statistika i bibliografija, iz kojih su se vremenom iskristalizirala tri danasnja odjeljena: Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje za etnologiju i Odjeljenje za prirodne nauke. Velika paznja od samih pocetaka poklanjala se obrazovno-vaspitnoj i kulturoloskoj funkciji, a u okviru muzeoloske djelatnosti postavljen je temelj svim danasnjim zbirkama kroz terensko-istrazivacki rad, kupovinu, razmjenu ili poklone Muzeju.

Naucnoistrazivacka djelatnost odvijala se u periodu austrougarske okupacije pod snaznim utjecajem razvoja i usmjerenja nauke i kulture Evrope 19. stoljeca, sto je usmjerilo paznju narocito na arheologiju i prirodne nauke.

Poslije zastoja izazvanog iscrpljujucim cetvorogodisnjim ratom (1914.-1918.), slijedi period prve zajednice juznoslovenskih naroda Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije (1918.-1945.) koji karakterizira osjetan pad aktivnosti u svim osnovnim djelatnostima Zemaljskog muzeja, kao posljedica izgradnje hegemonistickog i centralistickog sistema vlasti koga diktira Dvor i velikosrpska burzoazija. U tom periodu Bosna i Hercegovina se nasla na marginima drustveno-ekonomskih, politickih i kulturnih tokova. Agonija Zemaljskog muzeja nije ovim zavrsena. Drugi svjetski rat (1941.-1945.) nije pruzao mogucnosti za rad i razvoj Zemaljskog muzeja, te on dozivljava najnizu tacku djelovanja.

Pocetni period stabilizacije Zemaljskog muzeja, po zavrsetku Drugog svjetskog rata, odvijao se sporo i trajao je sve do pocetka sezdesetih godina. U sklopu napredovanja drustveno-ekonomskih odnosa, oblast kulture proglasava se djelatnoscu od posebnog drustvenog znacaja. To je razdoblje kada Zemaljski muzej postize izuzetne rezultate u svim aktivnostima, pa umnogome nadmasuje i ono sto je postignuto u austrougarskom periodu. To se posebno odnosi na naucnoistrazivacku, izdavacku i izlozbenu aktivnost.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i dugotrajni rat koji slijedi (1992.-1995.) nisu donijeli Muzeju samo zastoj u razvoju, vec i direktna razaranja 4 zgrade muzejskog kompleksa i Botanicki vrt. Muzejski predmeti, ukljucujuci bogat bibliotecki fond, su fizicki spaseni zahvaljujuci, prije svega, ljudima koji nisu napustali Muzej ni u najtezim situacijama.

Kao sto je i ranije dijelio sudbinu Bosne i Hercegovine i danas, nakon rata (period 1996. do 2000.) u zivotu i radu Muzeja oslikava se zivot dejtonske Bosne i Hercegovine. Zahvaljujuci brojnim donacijama i radnicima, Muzej se postepeno oporavlja od ratnih razaranja.

Pomoc za rehabilitaciju ove kulturne ustanove dali su: Zavod za zastitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijedja BiH; UNESCO; Federalno ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport; Ministarstvo nauke, kulture i sporta Kantona Sarajevo; Zavod za izgradnju grada Sarajeva; Internacionalni centar za mir u Sarajevu; Svicarski muzeji, Svicarski ICOM i Svicarski nacionalni muzej u Cirihu; BHHR; Norks Folkesmuseum iz Osla; The Foundation for Cultural Heritage without Borders iz Svedske; Prirodnjacki muzej, Etnografski muzej, Muzej za islamsku umjetnost i mnogi drugi muzeji.


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:09 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:54 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZEMALJSKI MUZEJ


- ARHEOLOGIJA -



• Zemaljski muzej
• Odjel: Arheologija
• Odjel: Etnologija
• Odjel: Prirodne nauke



Zemaljski muzej BiH Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naucna ustanova u Bosni i Hercegovini zapadnog tipa.

Odsjek za antiku Sistematska zbirka: Arheoloski predmeti rimske provincijalne kulture na tlu Bosne i Hercegovine od 1. do 6. vijeka nove ere. Dio predmeta pripada ranoj historiji krscanstva. Bogata numizmaticka zbirka posebno osvjetljava ekonomski razvoj BiH u doba Rimske imperije. Zbirka obuhvata oko 25.000 inventarisanih jedinica.

Izlozba: Stalna postavka "Bosna i Hercegovina u anticko doba" daje cjelovitu sliku kulturnohistorijskog razvoja na ovom podrucju u doba rimske uprave: doba ranog Rimskog carstva ili Principata i doba kasnog Carstva ili Dominata.

Odsjek za prahistoriju

Sistematska zbirka:

Arheoloski objekti iz epohe paleolita, neolita, eneolita, bronzanog i zeljeznog doba, koji prezentiraju prahistoriju Bosne i Hercegovine. Zbirka obuhvata preko 69.000 inventarskih jedinica.

Izlozba:

Stalna postavka "Bosna i Hercegovina u prahistorijsko doba" pokazuje bitne odrednice kulturnohistorijskog razvoja ovih prostora od najstarijih vremena paleolita, preko brojnih kultura neolita, bronze i zeljeznog doba do helenisticke civilizacije, razdoblje od prije 100.000 BP do 1. vijeka nove ere. U poratnom periodu restitucija izlozbe nije realizirana zbog nedostatka materijalnih sredstava.

Odsjek za antiku

Sistematska zbirka:

Arheoloski predmeti rimske provincijalne kulture na tlu Bosne i Hercegovine od 1. do 6. vijeka nove ere. Dio predmeta pripada ranoj historiji krscanstva. Bogata numizmati?ka zbirka posebno osvjetljava ekonomski razvoj BiH u doba Rimske imperije. Zbirka obuhvata oko 25.000 inventarisanih jedinica.

Izlozba:

Stalna postavka "Bosna i Hercegovina u anti?ko doba" daje cjelovitu sliku kulturnohistorijskog razvoja na ovom podrucju u doba rimske uprave: doba ranog Rimskog carstva ili Principata i doba kasnog Carstva ili Dominata.

Odsjek za srednji vijek

Sistematska zbirka:

Arheoloski predmeti srednjevjekovne kulture Bosne i Hercegovine u razdoblju od 6. do 15. vijeka. Zbirka obuhvata oko 11.500 inventarisanih jedinica.

Izlozba:

Stalna postavka "Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku" smjestena je u tri dvorane. U prvoj dvorani predstavljeno je razdoblje od 6. do sredine 12. vijeka, u drugoj dvorani razdoblje od 12. do 15. vijeka, a u trecoj dvorani izlozeni su spomenici arhitekture i skulpture od 12. do 15 vijeka. Zemaljski muzej ima dvije izlozbe stecaka postavljene na otvorenom prostoru.

Odsjek za prahistoriju

Vodjenje inventarskih knjiga kao osnovni oblik dokumentacije o broju, vrstama, karakteru i porijeklu arheoloskih nalaza. Objedinjenje terenske dokumentacije za potrebe naucnoistrazivackog rada.

Odsjek za konzervaciju

Vodi brigu o restauraciji i konzervaciji arheoloskih predmeta, prateci savremene principe ove djelatnosti istovremeno uvodeci nove tehnologije.


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:09 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:54 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZEMALJSKI MUZEJ


- ETNOLOGIJA -



• Zemaljski muzej
• Odjel: Arheologija
• Odjel: Etnologija
• Odjel: Prirodne nauke



Zemaljski muzej BiH Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naucna ustanova u Bosni i Hercegovini zapadnog tipa.

ODJELJENJE ZA ETNOLOGIJU

Odjeljenje za etnologiju 1913.g. je smjesteno u jednom od paviljona Zemaljskog muzeja ciji enterijer odslikava izgled bosanskohercegovacke tradicionalne gradske kuce. Prikupljanje etnoloskog materijala otpocelo je sa osnivanjem Muzeja 1888.g. kada su otkupljeni veoma vrijedni etnoloski predmeti (kao naprimjer kompleti narodnih nosnji). Odjeljenje se bavi muzeoloskim , naucnoistrazivackim i pedagoskim radom. Izdaje godisnjak Glasnik Zemaljskog muzeja sv. Etnologija; ima jednu stalnu izlozbenu postavku, a svake godine nudi nekoliko tematskih izlozbi. Muzejski strucni i naucni radnici sakupljaju, cuvaju, izlazu i proucavaju sve segmente materijalne, duhovne i socijalne kulture naroda Bosne i Hercegovine. Odjeljenje za etnologiju posjeduje bogat fundus muzejskog materijala koji je pohranjen i tematski razvrstan u zbirke:

1. Zbirka gradskih i seoskih nosnji
2. Zbirka narodne privrede
3. Zbirka oruzja
4. Zbirka tekstilog pokucstva i pomagala za preradu tekstila
5. Zbirka nakita
6. Zbirka muzickih instrumenata
7. Zbirka gradskog i seoskog pokucstva
8. Zbirka narodne medicine i vjerovanja
9. Zbirka narodnih obicaja
10. Folklorni arhiv
11. Arhiv terenske gradje

U okviru Odjeljenja za etnologiju djeluju slijedece sluzbe:

Odsjek za materijalnu kulturu;
Odsjek za duhovnu kulturu Dokumentacioni centar;
Konzervatorsko-preparatorska radionica;


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:10 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BO
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:55 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZEMALJSKI MUZEJ


- PRIRODNE NAUKE -



• Zemaljski muzej
• Odjel: Arheologija
• Odjel: Etnologija
• Odjel: Prirodne nauke



Zemaljski muzej BiH Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan je 1888. godine i najstarija je moderna kulturna i naucna ustanova u Bosni i Hercegovini zapadnog tipa.

ODJELJENJE ZA PRIRODNE NAUKE

Odjeljenje za prirodne nauke prva je naucna i kulturna organizaciona jedinica iz domena prirodnih nauka na podrucju Bosne i Hercegovine. U samim pocecima od osnivanja Muzeja 1888. godine u Odjeljenje su dosli raditi poznati evropski strucnjaci za pojedine oblasti: dr Friedrich Katzer za geologiju, Viktor Apfelbek za entomologiju, Ohtmar Reiser za ornitologiju , Karlo Maly za botaniku i drugi, postavivsi temelje za razvoj tri danasnja Odsjeka u sklopu Odjeljenja. Kada je 1913, po zavrsetku izgradnjeg kompleksa od 4 zgrade Muzeja, Odjeljenje za prirodne nauke dobilo svoju zgradu, organizirani su naucni depoi sredjeni po principima svjetskih zbirki, postavljene izlozbe za publiku i osnovan Botanicki vrt 1916. godine na inicijativu Karla Malya. Od tada pa do danas, pored perioda zastoja u vrijeme tri rata, razvijala se naucno-istrazivacka i muzeoloska djelatnost Odjeljenja. Obogacen je fundus naucnih zbirki, intenziviran rad na inventarizaciji materijala, modernizirana vecina izlozbenih zbirki. O intenzivnom naucno istrazivackom radu svjedoce radovi objavljivani u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1889, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegovina, te u posebnim izdanjima Zemaljskog muzeja.

Najveca razaranja Muzeja, pri cemu su zgrada Odjeljenje za prirodne nauke i Botanicki vrt pretrpili najveca ostecenja, desila su se u periodu agresije i rata od 1992. do 1995. Zahvaljujuci prvenstveno svedskoj organizaciji Cultural Heritage without Borders restaurirana je vecina prostorija naucnih i izlozbenih zbirki, a sanacija zgrade Odjeljenja je u toku. Zahvaljujuci inicijativi prof. dr Maxa Waltersa koji je uputio apel svjetskim botaniskim vrtovima za pomoc, u toku je revitalizacija i rekonstrukcija Botanickog vrta pocevsi od 1997.

Sav matrijal naucnih i izlozbenih zbirki spasen je, a po zavrsetku rata vracen na predratno mjesto. Kustosi Odjeljenja zaduzeni za pojedine zbirke trenutno rade na reviziji kompletnog materijala, tako da su prezentirani podaci dati pretezno na osnovu predratnog stanja. Radi nedostatka materijalnih sredstava potrebnih za vece projekte, kao i opasnost od odlazaka na terene koji su najvecim dijelom minirani, naucn-istrazivacki rad za sada je zastupljen samo fragmentarno, baziran na starom neobracenom materijalu ili rijetkim novim nalazima. Za sada je otvoreno 6 stalnih izlozbenih postavki i djelomicno obnovljene zbirke Botanickog vrta, dok je rad na ostalima u toku.

BOTANICKI ODSJEK:

Herbarium - Herbarium Bosne i Hercegovine (SARA) registrovan u svjetskom popisu zbirki "Index Herbariorum". Uspostavljen 1890, uredjen prema Englerovom sistemu. Bosanskohercegovacki dio sadrzi oko 55 000 tabaka (listova), Generalni oko 60 000, posebne zbirke Otta Blau 2 503 i Ericha Brandisa 8 949, zbirka Holotipova 375. Botanicki vrt - zauzima povrsinu od 14 270 m2. Sastoji se od 15 naucnih i izlozbenih zbirki.

GEOLOSKI ODSJEK:

Mineralogija - Zbirka minerala BiH sadrzi oko 2500 uzoraka, a Generalna zbirka minerala oko 2200. Zbirka meteorita sadrzi 66 primjeraka. Petrografija - Zbirka stijena i ruda BiH sadrzi oko 1300 primjeraka, Generalna zbirka oko 700 primjeraka. Paleontologija - Zbirka fosila BiH sadrzi oko 18 000 primjeraka i Generalna zbirka fosila oko 12 000 (Cnidaria, Mollusca, Echinodermata, Brachiopoda, biljke, Vertebrate etc.)

ZOOLOSKI ODSJEK:

Entomologija - Sastoji se od dvije zbirke: Zbirke insekata Balkanskog poluostrva koja sadrzi oko 500 000 primjeraka, ciji osnivac je Viktor Apfelbeck i Zbirke insekata (donatora) Bore Mihljevica koja sadrzi oko 30 000 primjeraka (Lepidoptera i Coleoptera). Ornitologija - Sastoji se od cetiri zbirke: Zbirka ptica balkanskog poluostrva Othmara Reisera (oko 10 000 primjeraka), Zbirka ptica vanbalkanskog podrucja (oko 700 primjeraka), Zbirka gnijezda (oko 50 komada) i Zbirka jaja (oko 500 komada). Herpetologija i ihtiologija - Zbirka vodozemaca i gmizavaca (oko 4000 primjeraka), Zbirka riba (oko 7000 primjeraka). Mammalogija - Zbirka sisara (oko 950 primjeraka)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:57 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
OTVOREN BOSNJACKI INSTITUT U SARAJEVU

(POVEZATI, LINKOVATI SA PRENESENIM DJELIMA I
SLIKAMA, TE SA BOS.INSTITUTOM U SARAJEVU)


http://www.bosnjackiinstitut.org/bosanski/


- Vakif Adil Zulfikarpasic -

Svecano otvaranje Bosnjackog instituta Adilbega Zulfikarpasica

Danas u Sarajevu (24.5.2001), svecano otvaranje Bosnjackog instituta Adilbega Zulfikarpasica. Riznica pamcenja i kontinuiteta Bosne i Bosnjaka Untitled-1A.jpg

Na mjestu gdje je nekada bio Hamam bar, nadomak sarajevske katedrale, nikao je sarajevski odjel Bosnjackog Instituta.

Kompleks od tri veleljepna zdanja u srcu Sarajeva simbolicno ce otvoriti njegov vakif Adil Zulfikarpasic, a znacaj ovog vakufa javnosti ce predstaviti resu-l-ulema Mustafa ef.Ceric

Bosnjacki institut u Sarajevu - Fondacija Adil Zulfikarpasic - bit ce danas svecano otvoren na ceremoniji koja pocinje u 16 sati. Dogadjaj je to koji ce nesumnjivo obiljeziti vrijeme, kao sto ce samo podizanje ovog prelijepog zdanja obiljeziti (jasno je to od samog idejnog zacetka) kulturni i ukupni drustveni zivot Bosnjaka, ali i svih drugih gradjana u Bosni i Hercegovini.

Adil ZulfikarpasicVeliki je to, mozda i najveci zivotni trenutak, najprije za njenog utemeljitelja. U razgovoru za Jutarnje novine, nekoliko mjeseci pred ovaj dogadjaj, Adil Zulfikarpasic je opisao, kako je teklo ostvarenje ovog njegovog velikog sna, zacetog ko zna kada u njegovoj mladosti, a konkretno otpocetog po napustanju Bosne.

Nakon brijnih godina zivota i rada u Evropi, najvise u Svicarskoj, u kojoj se "zaustavio", i upornog sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, knjizevne, novinarsko-publicisticke i arhivsko-dokumentacijske gradje o Bosni i Hercegovini, on je 1988. godine u Cirihu utemeljio kulturno-naucnu ustanovu Bosnjacki institut.

Pred agresiju 1991. godine, otvara i podruznicu u Sarajevu, cijeneci da ce,tek u "sredini koja je bliska. medju narodom kojem je namijenjena" rad i postojanje ove institucije dati prave rezultate i da ce "raditi punim kapacitetom, a sto u Cirihu , uz sve napore i dokazivanja vrijednosti" nije bio slucaj.

Radi se o velikom vakufu, cije su dimenzije u mnogome prevazisle, i namjenom i kapacitetom i izdacima, funkciju muzeja ili velike biblioteke, na koji se, pomalo poceo svoditi tamo, vani. Mali je broj ljudi, od nauke, od pera, onih koje svrstavamo pod javne djelatnike, moglo koristiti sakupljeno blago i to je, kazao je Adilbeg, dosta presudilo da se intenziviraju napori i otvori sarajevska podruznica

Glavni fondovi Bosnjackog instituta iz Ciriha: biblioteka, arhiv i galerija umjetnickih slika preneseni su u zdanje Instituta u Sarajevu. Oni ce biti okosnica rada ove institucije, ali sadrzaji koji su vec, u dva navrata, prije zvanicnog otvaranja promovirani u Sarajevu, obecavaju mnogo vise.

I zvanicno je najavljeno, kojim djelatnostima ce se sadrzajima Institut baviti.To su: naucna istrazivanja u saradnji sa srodnim institucijama u zemlji i inostranstvu; odrzavanje, kompletiranje i osavremenjavanje biblioteke i arhiva; izdavacka djelatnost.

Bosnjacki Institut u SarajevuNajvaznije mjesto u ukupnom kompleksu Instituta, prelijepom zdanju u srcu Sarajeva, i njezino najvece bogastvo je njegova biblioteka, koja danas raspolaze s oko 80.000 naslova. Njezin je temeljni odjel Bosniaca, gradja o Bosni i Bosnjacima, u kojima su i prve stampane bosanske knjige, novine i casopisi, ali i sva vazna savremena produkcija, knjizevna i publicisticka.

Bosnjacki Institut u SarajevuSamo zdanje Bosnjackog instituta u Sarajevu u arhitektonskom smislu je zanimljivo i izazvalo je od pocetka radova paznju i divljenje.To je rijetko uspio spoj moderne i orijentalne arhitekture, u izvedbi arhitekata Hasana Cemalovica i Ahmeta Kapidzica. Oslanja se na hamam, podignut jos 1555.g., te tako predstavlja i fizicku vezu dva vakufa: prvog, Gazi Husrevbegovog, podignutog u osvit islamske kulture, obrazovanja i ucenosti na ovim prostorima, i ovoga koji je podigao Bosnjak Adil Zulfikarpasic.

Radi se dakle, i o "produzavanju zivota" i svekolikih znacenja vakufa kao institucije, utemeljene i prakticirane u BiH od prije pet stoljeca.

Na svecanosti otvaranja, cast da prisutne pozdrave i vakuf javno predstave dobili su reisu-l-ulema Mustafa ef. Ceric, knjizevnik Sead Trhulj i prof.dr. Fehim Nametak. Vakif Adil Zulfikarpasic samo ce simbolicno proglasiti otvorenim svoje zdanje, a svecanost ce biti okoncana ucenjem dove. Proucit ce je Vehbija ef.Makic, imam i hatib Adil-begove dzamije u predgradju Sarajeva.

Prilika da se zdanje razgleda imat ce svi gradjani u "Mjesecu otvorenih vrata".

Vakifove rijeci su bile: "Institut je i podignut u Sarajevu s namjerom da ga svaki dobronamjeran i znanja zeljan Bosanac prihvati kao svoje vlastito djelo".


Jutarnje novine, cetvrtak, 24.5.2001

Elida Causevic
Adil-beg u Sarajevu Vrijeme Intervjua
Bosnjacki institut kao i sve novosti
mozete posjetiti direktno na stranici:


• BOSNJACKI INSTITUT U SARAJEVU
http://www.bosnjackiinstitut.org/bosanski/

Posjeta g. Kucana Posjeta g. Tadica

Posjete i intervjui mjerilo zainteresovanosti za bh kulturu


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:10 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 5:59 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
POVJESNI ZNACAJ ISLAMA ZA JUGOISTOCNU EVROPU


Dr. Smail Balic je rodjen u Mostaru. Danas zivi kao umirovljeni nadsavjetnik austrijske Nacionalne biblioteke u Zwerndorfu kraj Beca. Dobitnik je "Austrijskog ordena za nauku i umjetnost 1. klase".

1. Najstarija proslost

Svoj relativno mirni smjestaj u jugoistocnoj Evropi juzni Slaveni zahvaljuju arapskom zveckanju sabljom na juznom boku Bizantskog carstva. Trideset i tri godine poslije smrti vjerovjesnika Muhameda (571-632) u arapskoj vojsci sluze i skupine juznih Slavena. Vec u 10. stoljecu na tlu istocnog Rima ima dzamija. Posebno je osmo stoljece proteklo u znaku ucestalih susreta s azijskim narodima poput Pecenega, Baskira, Hazara, Oguza (Uza) i dr. Medju ovim sarenim elementima bilo je brojnih islamskih vjernika. Neki od njih naselili su se trajno u blizini ugarske prestonice Peste, ali i u juznim granicnim oblastima, poimence u Srijemu, Macvi, sjeverozapadnoj Bosni i Beogradu. Stekli su ugarsko ime boszermeny ( izopacenje od musulman) ili izmaelitak (Ismaeliti po praocu Arapa Ishmaelu). U starim se poveljama nalazi i ime Maghrebini sto se po svoj prilici moze svesti na arapsku rijece magariba (strani legionari). Ovi ugarski muslimani odrzavali su zive veze s islamskim Orijentom.

Znameniti arapski geograf YAQUT AL HAMAWI (umro 1229.) izvjestava o o upucivanju delegacije od cetrdeset studenata u Siriju i citira razgovore s njima. Poznata su nam dva visoka dostojanstvenika iz onoga doba, maurski ucenjak HAMID AL-GARNATI, njegov datum smrti nam je nepoznat. Otac ABU-HAMID, poznat arapski knjizevnik, ostavio je sadrzajne biljeske na arapskom o zivotu i zbivanjima ovih islamskih zajednica. U 13. st. dospjeli su Turkmeni iz Korasana, bjezeci ispred Mongola u Dobrudzu. Moglo ih je biti 10-12 tisuca.

Medju njima je u Dobrudzu dospio i selldzucki kralj IZZADDIN KAIKAWUS II(1263/64), a poslije legendarni i od svih balkanskih muslimana veoma stovani svetac SARI SALTUK ( umro 1264.). Vecina ovih bjegunaca vratila se poslije u Aziju. I u juznim oblastima Balkana povremeno su boravili muslimanski doseljenici ili osvajaci. Ondje su muslimani poznati i pod imenom Agarjani (Aharjani), sto navodi na porijeklo Arapa od Ibrahimove djevojke Hagar.

2. Islamizacija

Kontinuirana povjest islama u jugoistocnoj Evropi pocinje pojavom Osmanlija na evropskom tlu. Islamizacija je vecinom protekla posve mirno. Taj je proces, kako smo vidjeli, u predosman-
lijskih muslimana vec bio odavna zavrsen. Islam je ljude privlacio iz raznih razloga: u Bosni uglavnom kao protest spram ugnjetaca, koji su okupljali oko obiju velikih crkava, u Albaniji i Rodopskoj oblasti, da bi se oduprli prijetecoj slavenskoj odnosno grckoj asimilaciji. Vazan motiv za prevjeravanje bilo je izjednacavanje s natio militans koju su predstavljali muslimani. Tako nalazimo medju osmanskim dostojanstvenicima sinove Humskog vojvode i posljednjeg bugarskog kralja AHMED PASU HERSEKZADE (umro 1514.) i ISKENDER PASU (14. st.) sandzakbega u Samsunu. Senzibilnom i sjetnom BALIMU SULTANU (umro 1516.), jednom srpskom princu, dopali su se slobodoumni dervisi Bektasi, pa je postao njihov drugi "utemeljitelj". Oba djeteta posljednjeg bosanskog kralja SIGISMUND i KATARINA takodjer su presli na islam, ali je njihova daljnja sudbina nepoznata.

U jugoistocnoj Evropi je predrasuda o "prinudnom poturcavanju" Srba i Bugara veoma prosirena. Povezana je prisno s krivim predodzbama o "danku u krvi" i "izdaji vlastite nacije".

Pod dankom u krvi se shvaca prinudna regrutacija djecaka za janicarske trupe.

Zapravo je pristup islamu bio dobrovoljan u smislu postulata "La ikraha fi'd-din" (U vjeri nema prinude, Kur'an 2:256). Regrutacija djecaka (devsirme) spada samo u prvo razdoblje osmanske imperije i zbivala se u cetverogodisnjim ciklusima. U Bosni ovaj su proces dobrovoljno prihvacali i muslimani - a i mnogo Albanaca, koji su zivjeli na podrucju bosnjackog zivlja ( kao u Novopazarskom Sandzaku).

Novovjernici nisu bili - a, ovdje je posrijedi jedna veoma prosirena zabluda Srba - Srbi nego Bosnjaci. Ovo je prikupljanje djecaka, ostalo u shvatljivo zlom sjecanju, ali i izopaceno u povijesnoj svijesti pravoslavnog stanovnistva, bilo - kako pokazuju najnovija istrazivanja - posve drugacije nego kakvim se prikazuje u narodnoj pjesmi i literaturi. Uz ostalo je dokazano da je prakticno na 100.000 stanovnika uziman jedan jedini djecak. Institucija devsirme se na koncu pokazala korisnom po stanovnistvo.

Tako je hrvatska republika Dubrovnik (Ragusa) i zahvaljujuci zalaganju AHMED PASE HERSEK- ZADE izdvojena iz osmanskih osvajackih planova. MEHMED-PASI SOKOLOVICU, (umro 1579.), jednom drugom Bosnjaku, Srbi zahvaljuju obnovu Pecke patrijarsije 1557., postupak koji je bitno pridonio opstanku srpske nacije u osmanskoj eri.

Devsirma je uostalom bila skroman, isprva vojni doprinos krscanskog stanovnistva - ukoliko se odnosio na nju - vojnoj moci drzave. Regrutovani su djecaci od 8-18 godina gotovo podobni za vojsku, a ne, kako se krivo shvaca, mala djeca. Jedinci se nisu uzimali. Svrha regrutacije djecaka nije bila religiozna, nego politicka i vojna.

3. Posebni slucaj Bosna: jedna se hereza siri

Vec s nastankom bosanske drzave (banovina Bosna) sredinom 12. stoljeca razvija se u toj zemlji jedan osobiti religiozni fenomen: "Crkva bosanska". Otada, pa do pada bosanskog kraljevstva godine 1463., ona ce uz dvije velike, katolicku i pravoslavnu, biti treca, mocna snaga u drzavi. "Crkva bosanska" razlikovala se u vjerovanjima i strukturi zajednice od bitno etabliranih crkava. Stoga su je nemilosrdno progonili. Bila je na svoj nacin "protestantska". Time je nalikovala islamu. Njeno vidjenje Krista bilo je donekle arijansko.

Krist se kao najuzorniji Bozji stvor shvacao pretezno kao duh (ruh). Pripadnici Crkve - krivo nazvani bogumilima - molili su poput muslimana pet puta dnevno. Odbacivali su sakralno nasljedstvo velikih crkava. Vlastita misticna praksa smatrala se putem koji vodi u blizinu Boga. Time su bili u bliskom odnosu sa sufijima (misticima) u islamu. U vjersko-povjesnom smislu pripadnici se bosanske crkve, koji nestaju s historijske scene dolaskom Osmanlija u Bosnu u 15. stoljecu ubrajaju u katare ("ciste").

Isprva je bosanski islam bio mistican, nadalje, iskazivao je i neke gnosticke znacajke. U tome se javljao karakter njegovih stvarnih vjeroucitelja. Bili su mistici koji su u svoje religiozne predodzbe sviijeta unosili mnoge sinkretisticke elemente. Religiozna ekskluzivnost i netolerancija bile su im u pravilu strane. Shvacali su se religioznim tragacima za bozanskom istinom (falikun fi sabililah). Muhameda su Bosnjaci akceptirali tek kao sveca - jednoga novog u dugom nizu postojecih. Jos se i sada priprosti bosanski musliman zaklinje, Sveca mi moga Muhameda. Slicno bektasijskim misticima, duhovnim skrbnicima janicarske trupe, bosanski muslimani su prije labavi nego li rigorozni u svojoj religioznoj praksi. Njihova ih narodna poezija predstavlja kao pristupacne, vedre i vinu ne protivne ljude. Rodjacke veze sa susjednim krscanima i Zidovima, dakako prvenstveno po zenskoj liniji, bili su u njih uvijek uobicajene.

4. Jug sazrio za prevrat

Latinska vladavina uspostavljena poslije 4. Krizarskog rata u Carigradu ( 1204. -61.) izazvala je u jugoistocnoj Evropi nezadovoljstvo i socijalne nevolje. Posebno je bio tezak polozaj seljaka u nasljednim drzavama gdje su vladala latinska feudalna gospoda. Dadzbine i prinudni radovi iscrpljivale su stanovnistvo. Tome su se pridruzivale provale ugarskoga kralja sve do Vidina u Bugarskoj i njegova trajna nastojanja da Bugare pokatolici. Odatle potjece izreka: "Bolje sultanov turban, nego papina tijara". Zemlja je mnogim ratovima i pustosenjima ostala bez mnogih stanovnika. Osmani su samo ondje masovno naseljavali Turke. S novim elementima stigao je i islam. Ali novoj su religiji prisli i domoroci. Pogotovo zato, sto su ponegdje javljale uspomene na islam kao nekadasnju religiju, tako i u slucaju "Vardarskih Turaka" / Vardarioti). Ti su Turci u davnim vremenima stupili u sluzbu Bizanta koji ih je naselio u Makedoniji. Navodno su i Albanci i Pomaci tek u 17. stoljecu primili islam. Ali jos su prije toga njihovi pripadnici dospjeli do utjecaja i casti u carstvu. Tako je koncem 16. stoljeca pjesnik UWEIS WEYSI mogao tugovati:

'Agebdir, 'izz ( devlete Cemi'an Armawud Bosnaq, Ceker dewrimde dilletler, Saha, al-Resulullah. "Neobicno da su u slavi i sreci sami Arnauti i Bosnjaci, dok potomci vjerovjesnika, o Boze, u moje vrijeme svakakve poruge trpe.

"Potomke vjerovjesnika" treba ovdje shvatiti, ne samo kao Arape, nego i Turke. Cuveni pjesnik TASLIGALI YAHIA, Albanac, umro je 1582., a veliki vezir SINAN PASA, takodjer Albanac, umro je u devedesetoj - 1596.

5. Dvjestogodisnji mir

Time sto su dijelovi stanovnistva primili islam, odrzala se religiozna trodioba Bosne i njen kontinuitet. Smirene su obje velike crkve usmjerene na ekspanziju, a u skladu s time i na agresivne postupke. Ostvaren je dugogodisnji mir (pax otomana). Francuski putnik LOUIS GEDOIN koji je 1623./24. putovao Balkanom, opaza da u gradu Beogradu, u kojem tada ima mnogo Bosnjaka, osim pravoslavaca mirno zivi i mnogo kalvinista i drugih "sektasa" iz susjedne Ugarske i Njemacke. Njihovi duhovnici mogu "posve slobodno besplodno raspravljati."

U isto vrijeme pisao je bosanski vezir WARWARI 'ALI PASA (umro 1647). cesto citirane stihove o vladavini sultana Ibrahima I. (1640-1648):

"Ageb emn u aman oldu deminde: Qoyun qurdiyle gezdi devetlinde." "U njegovo vrijeme nastade cudesna sigurnost i milost Ovca setase po carstvu zajedno s vukom."

Bosnjaci, i drugi na islam obraceni narodi, nisu izgubili nacionalni identitet. Mogli su se slobodno iskazivati. Posebno su Bosnjaci stekli mogucnost da se revansiraju za patnje koje su trpjeli kao heretici. Njihov je polozaj medju velikim crkvama ucvrscen. U tim se uvjetima ne moze govoriti o turskom podjarmljivanju Bosne. Bosnjaci su odlucivali o sudbini zajednicke drzave. Uvazavane su rijeci njihovih vezira i velikih vezira. Vise od 300 literata razlicite vrste i znacaja pridonijeli su kulturi. Pisali su arapski, turski, perzijski i bosanski. Uza sve to, nije islam bio odlucujuca pokretna sila drzavne politike, nego slava i cast vladajuce dinastije Osmana. Muslimani su se veoma malo brinuli za zivot i djelatnosti nemuslimanskih vjerskih zajednica. Dopustala im se posvemasnja autonomija. Tako je drustvo bilo nesmetano multikulturno i multireligiozno.

Lessingova parabola o prstenu ciji je prapredlozak u Kur'anu 5:49, u ovom je drustvu vazila prije nego sto je napisana. Do vladavine sultana BAYEZIDA II., umrloga 1512. vladala je i u osmanskom carstvu posve liberalna, a poslije podnosljiva religiozna politika. Nasilnih prevjeravanja nije bilo.

Naprotiv: povremene grupne zahtjeve za promjenom vjere sultani su sputavali vec iz privrednih razloga. Prijem djecaka u okviru opisanog procesa regrutacije pocivao je na serijatsko-pravnom principu, da je svako ljudsko bice, po svojoj prirodi sklono islamu, sve do zrelosti. Po shvacanju vlasti ti djecaci nisu bili krscani. A, ako su potjecali od muslimanskih roditelja, onda je sve bilo jasno: pripadali su zajednici muslimana.

6. Odlucujuci motiv Osmanskih postupaka bio je drzavni rezon

Osmanska ekspanzija u zapadnu Evropu u osnovi nije bila motivirana, religiozno, nego starom mongolskom idejom velesile: vrhovnom vlasti dinastije Osman. Religiozna argumentacija pridosla je poslije. "Istina, islam je bio drzavna religija, istina je da su nemuslimani bili gradjani drugog reda, ali nisu ugnjetavani", s pravom zakljucuje becki turkolog HERBERT JANSKY, da bi onda izlucio odlucujuci zakon povijesti Osmana: "Prava idejna podloga nastanka i uspona osmanskog carstva bila je vjera u to kako je dinastija Osmana pozvana da zavlada svijetom, a izvor, iz kojega su ova vjera i na njoj zasnovane tradicije tekle, bila je u biti neislamska."

U tom smislu osmansko se carstvo nije odrzavalo jedinstvenim pravnim sistemom. Elementi koji nisu pripadali drzavotvornom narodu smjeli su zadrzati svoje staro pravo. I, inace je mnogo toga ostajalo po starom: domaci knezevi i kraljevi, drustvena struktura, religija. U nekim je drzavnim segmentima carstvo bilo kopija Bizanta.

Posebno je polozaj pravoslavne crkve strsio u starom ruhu. Ekumenski patrijarh iz Fanara, igrao je u Osmana ulogu, maltene velikog vezira. Njegova je rijec bila odlucujuca u religioznim problemima krscana. Zatecenim je religioznim zajednicama u principu davana autonomija, u njenim su okvirima mogli sprovoditi svoje vlastite zakone.

Drzava se za crkvu brinula samo ukoliko je djelatnost ugrozavala interese drugih podanika. Postupala je po principu: "U vjeri nema prinude". Kako islam ne zna za misijske obaveze, postuje svaki monoteizam, podstice na dijalog, polazi od civilno-pravnoga karaktera braka, drzavi je bilo relativno lako tolerisati multireligiozno i multikulturno drustvo, pa ga cak i unaprijedjivati. Dakako, povijest je sa svojim usponima i padovima ispisivala ponekad i protivnosti. Nije nedostajalo izopacavanja i zloupotreba dobrih obicaja. Ali, bio je nadjen modus vivendi izmedju muslimana i krscana.

Svuda su (a, i sada su jos) - osim u rigoristickoj Saudijskoj Arabiji - pored dzamija i krscanske bogomolje i sinagoge.

Izmedju 1523. i 1527., Osmanlije su naselile Srbe na hrvatsko podrucje oko Zrmanje i Cetine u Dalmaciji. Otada su izgradjene srpsko-pravoslavne crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Biovcinom Selu, Mokrom Selu i nekim drugim mjestima. Usto su na pojedinim mjestima izgradjeni i samostani.

Predrasuda je da su Turci poslije osvajanja neke zemlje obicavali razarati crkve. Ako je neko mjesto bilo osvojeno poslije otpora, imali su doduse naviku da prvo jednu crkvu zaplijene i preobrate u dzamiju, ostale su ostavljali crkvenoj upravi. Dakako, drugacije se postupalo ako je stanovnistvo mjesto bilo napustilo.

Sejh ul islamu ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU, jednom Albancu, (umro 1525.) i njegovoj se poboznosti treba zahvaliti, sto nije doslo do protjerivanja ili cak likvidacije krscana na Balkanu, na nacin protjerivanja Maura s Iberskog poluotoka. Osvetoljubivi ljudi predlozili su to tadasnjem vladaru sultanu Selimu I ( 1512-1520).

Prije takve teske odluke sultan je vrhovnog zastupnika religije ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU upitao je li takav postupak dopusten? Odgovor je dobio u obliku fetwe, obavezne religiozne odluke: Olmaz! ("Nedopusteno!"). U obrazlozenju je navedeno da su krscani pod zastitom i imaju pravo na nepovredivost svoga polozaja. Ne smiju odgovarati za ono sto njihovi suvjernici cine negdje u svijetu. "I, nijedan grijesan covjek, nece ponijeti grijehe drugoga." ( Kur'an 35:18)

7. Koliko muslimana sada zivi u jugoistocnoj Evropi?

Islam je u jugoistocnoj Evropi brojno druga religija. Vecinom su muslimanske Republika Bosna i Hercegovina i republika Albanija. Po nacionalnosti, u tom dijelu svijeta osam miliona muslimana Turci, od toga 6 miliona u evropskoj Turskoj, milion u Bugarskoj, 250.000 u Grckoj, 70.000 u Rumunjskoj, ostatak u Makedoniji i na Kosovu. Slavena islamske vjere, ima oko 2,700.000, od toga 2,299.320 Bosnjaka, 290.000 Pomaka u Bugarskoj i oko 70.000 Makedonaca. Broj Albanaca koji se iskazuju kao muslimani ili sljedbenici sekte Bektasa ima 4,810.000. Od toga u Albaniji zivi 3 miliona, 1,810.000 u Jugoslaviji. I, desetine tisuca Roma koji zive u jugoistocnoj Evropi ispovijedaju islam.

8. Evropski islam u Bosni

Uslijed austro-ugarske okupacije 1878. Bosnjaci, pa i muslimani, stupili su u prisan kontakt sa zapadnoevropskom kulturom. Tada je medju njima potekao snazan proces evropeizacije. Stovise, i religiozna je misao time znacajno zahvacena. Uslijed novoga kulturnog utjecaja doslo je do oduhovljenja religije. Do pocetka genocida protiv muslimana godine 1992. religija je spadala u intimnu sferu covjeka. Izbjegavani su simboli, nije bilo javnih manifestacija. Snazno je smanjena distanca prema Evropi dobrovoljnim preuzimanjem etike rada, pojma vremena, odjece, kalendara i drugih okolnosti zivota. Slika covjeka, opci vrijednosni sudovi, kriticna distanca prema tradiciji, dostigli su stupanj primjeren prosvjetiteljstvu.

U medjuvremenu su nazalost, uslijed srpske agresije neki obicaji, koji su poprimili divljacki karakter, prodrli u ovaj zdravi svijet. Opci nacin misljenja koji u literaturi nalazi svoj najgovorljiviji izraz neopozivo je ostao evropski. Neposredno iskustvo u ophodjenju s Evropom koje traje tacno 120 godina i njene posljedice navele su predsjednika ALIJU IZETBEGOVICA da govori o evropskom islamu Bosnjaka, koji se moze izraziti u korist Istoka i Zapada. "Mozda je bas nama bilo sudjeno" - zakljucio je svoja razmatranja - prikazati islam u novom i pravom svjetlu". Slicno je 1986. pisao svicarski novinar i pozavatelj Balkana VIKTOR MEIER : "U bosanskom islamu pretezu one snage koje zele racionalan evropski islam, a ne orijentalni fundamentalizam. Mozda ce ovaj evropski islam jednom biti cijeloj Evropi od koristi."

9. Iritantna uloga jednog religioznog imena

Vec jedno i pol stoljece politika i historiografija Srba i Hrvata osporavaju egzistenciju naroda Bosnjaka. Dok je u doba Osmanlija i (1463-1878) i u vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918) taj nacionalni identitet zajedno s bosanskim jezikom jos uglavnom bio poznat, vladajuci je kurs u obje Jugoslavije (1918-41) i (1945-92) i u kratkotrajnoj Hrvatskoj (1941-45), usmjeren na ignorantsku sutnju.

Pripadnici ove narodne skupine - oni su identicni s muslimanima u Bosni i Hercegovini - u komunistickoj su Jugoslaviji dugo obiljezavani kao "nacionalno neopredjeljeni". Nisu bili zastupljeni u parlamentu. Ondje su kao njihovi zastupnici djelovali Srbi, Hrvati i pojedini Jugoslaveni. Krajnji izraz nasla je ova politika u podjeli Bosne i Hercegovine izmedju Srba i Hrvata 1939. godine koja je potrajala do nacistickog napada 1941. Time se zeljelo pokazati cija je zemlja. Podijeljena je tako, kao da Bosnjaka, odnosno bosanskih muslimana, uopce i nema. U sadasnjim neljudskim postupcima ova je politika pokazala svoje cudovisno lice.

Pocev od 1971. bosnjacki je identitet bio sluzbeno priznat, ali u krajnje iritantnom obliku. Smjeli su se nazivati muslimanima u "nacionalnom smislu". Za ovu zloupotrebu religioznog imena - Islamsku zajednicu niko nije pitao.

Bosnjacki muslimani, koji su, primjera radi, imali posla na Orijentu, nisu se mogli nacionalno identifikovati na osnovu sluzbenog obiljezja. U svijest islamskog svijeta pocinjali su prodirati kao Jugoslaveni ili, uslijed tvrdoglavo vodjene propagande nekih otudjenih emigrantskih skupina u Kanadi ili Sjedinjenim Drzavama Amerike kao Hrvati. Tome je pridonosila prvenstveno jedna "Hrvatska dzamija" u Torontu (Kanada) gdje su umjeli obmanjivati svjetsku javnost koristeci protumuslimanske sudske procese koji su u Jugoslaviji vodjeni od 1983. Kasnije se pokazalo koliko moze biti sudbonosnan ovako neobican put u nacionalnu emancipaciju. Iza nastanka "muslimanske nacije" skrivala se po svoj prilici namjera sprijeciti prisvajanja susjednih nacija ili ovjekovjeciti anacionalnost muslimana, odnosno olaksati njihovo gasenje. Slucajem ovoga krivoga naziva potvrdjene su rijeci Alberta Camusa: "Mal nommer les choses, c'est ajouter au malheur de monde".

10. Povratak vlastitom povijesnom imenu

U Sarajevu se 29. septembra 1993. jedan posebno sazvan bosnjacki sabor odlucio za povratak povijesnom imenu. Zakljucak je sutradan potvrdio parlament. Otada se jucerasnji "Muslimani u nacionalnom smislu" sluzbeno i znanstveno nazivaju Bosnjacima. I pored nastojanja da se ova promjena obznani svijetu, o tome se u svjetskoj javnosti jedva zna. Jos uvijek se govori o muslimanima bez ikakve poblize ocjene. Pojedine agencije koriste okolisna obiljezja: "bosanska vlada pod muslimanskom dominacijom" Jos uvijek su dakle sirom otvorena vrata etiketiranju tako nazivanih muslimana. Time su omogucena okrivljavanja i optuzbe. Onda se muslimanima pripisuje i udio u prinudnom pokrstavanju, progonima i ubistvima Srba u drugom svjetskom ratu. Pritom se presucuje da su bosnjacki uglednici ove fasisticke postupke prema nevinim ljudima najostrije osudjivali i to u mnogim rezolucijama koje su tada pisane u cijeloj zemlji. U zlostavljanju Srba sudjelovale su i grupe muslimana, ali oni su bili hrvatski osvijesteni i kao takvi su prezirali volju svoga naroda. Bosnjaci nisu imali nista s tim zlocinima. Novotkriveno ime Bosnjak ima doduse u njemackom govornom prostoru ponesto pejorativan prizvuk - kao uostalom i sva imena naroda sa sufiksom - ak , ali drugi se ne moze naci. U zemlji je jos poznat naziv Bosnjanin, ali on je neprevediv u njemacki.

Povratak povijesnom obiljezju uslijedio je i u pogledu jezika. Zove se bosanski ili bosnjacki. To jeste doduse jezik Hrvata i Srba, ali buduci da ga oni tamo nazivaju srpskim ili hrvatskim, pravo je i posteno da se varijanta koja se govori u Bosni naziva bosanskim. Kada bi se u Bosni govorilo srpsko- hrvatski, znacilo bi da je zemlja pripada Srbima ili Hrvatima sto politicki ne bi bilo mudro. Bosanski se jezik iskazuje u ikavskom ili ijekavskom dijalektu - protivno ekavskom dijalektu Srba. Muslimani ne "gutaju" glas "h" u mnogim rijecima (kao ajde, umjesto hajde, Adzic, umjesto Hadzic) dok je to u Srba normalno.

U prvom izdanju srpskog rjecnika VUKA KARADZICA ova je srpska osobitost svuda vidljiva. Ima i drugih razlika. U svakom slucaju bosanski se barem toliko razlikuje od srpskog koliko i hrvatski. Fonoloski se tri nacina govora visestruko razlikuju. A svaki narod ima pravo - jezik kojim govori, smatrati svojim iskonskim pravom i imenovati na odgovarajuci nacin.

Jezik kojim govore Bosnjaci, nazivan je bosanskim ili bosnjackim. I u skolskoj se nastavi tako nazivao do 1908., i u Osmanskom carstvu i u Austro-ugarskoj monarhiji. "Dati jeziku ime naroda koji ga govori, izrazava nesto jednostavno i ocito. Ima jedan narod, a taj narod ima svoj jezik."

11. Na listi za odstrijel

Neprijateljstvo prema islamu najavljeno je sredinom 1979. kada je TITO u jednom govoru u Bugojnu osudio navodno nekorektno ponasanje nekih muslimanskih duhovnika. Malo prije toga u u sarajevskim je novinama "Oslobodjenje" objavljeno u nastavcima djelo "Parergon" knjizevnika Dervisa Susica. U njemu je globalno uloga hodza (muslimanskih duhovnika) prikazana opasnom i protudrzavnom. Istovremeno su se u beogradskim novinama pojavili brojni napadi na "fundamentalizam", "panislamizam", i "islamski nacionalizam". Muislimanima su se podmetale teznje za stvaranjem "etnicki ciste" Bosne, koja se poslije preobrazila u grozna "etnicka ciscenja". Po ovim beogradskim pamfletima Bosna je "tamni vilajet" bez ikakve kulture. U Beogradu je objavljena knjiga MIROLJUBA JEVTICA "Dzihad kao moderni rat" u kojoj se islam prikazuje kao prijetnja Evropi. Dzihad - koji on krivo naziva "svetim ratom"- osnovna je obaveza muslimana. Jevtic ga shvaca kao religiozni rat u svrhu sirenja islama. Sve je to ponukalo vodstvo islama da organizuje simpozij, koji bi ove optuzbe zanijekao. Referati ovog simpozija objavljeni su pod naslovom: "Islamski fundamentalizam- sta je to?" Vrhunac ocrnjivanja Islamske zajednice od strane drzave bilo je hapsenje Reis-ul uleme SELIMOSKOG 22. septembra 1991. Tada je vjerski vodja bio u posjeti Kosovu. Srecom je u zatvoru ostao samo jedan dan.

12. Fakti

Dogadjajima u Bosni prethodilo je jedanaest muckih ubistava. Isprva se nije moglo ni govoriti o ratu. Prije bi se moglo govoriti o pokusaju jednoga genocida. Bosna nije zeljela rat. "Za rat su potrebna dvojica", govorio je predsjednik ALIJA IZETBEGOVIC. Ocito nije racunao s tim da je za zlocin dovoljan i jedan pocinitelj. Pri procjeni situacije stoga nije opravdano Bosnjake promatrati kao jednu od "zaracenih strana". Oni su, predvidjene zrtve planiranoga genocida. Agresor - ekstremni srpski nacionalisti s komunistickom podsvijesti - nasrnuli su na sve sto sacinjava bosnaki identitet. Posebno su se revno bacili na islam, muslimane i njihovu simboliku. Vec do januara 1993. bilo je unisteno ili tesko osteceno tacno 1000 dzamija, dvije petine svih islamskih bogomolja u zemlji. Unistene su dvije znacajne institucije: Univerzitetska i nacionalna biblioteka i Orijentalni institut i njegova vrijedna i u svojoj vrsti jedinstvena zbirka dokumenata iz bosanske povijesti. Od posebno znacajnih dzamija, unistena je dzamija iz Ustikoline iz predosmanskih vremena, Aladza dzamija u Foci, remek djelo osmanske arhitekture iz godine 1550, Alipasina, Slatinska i Carska dzamija, sve u Foci. Tesko su ostecene gotovo sve mostarske dzamije. Posebnom su se ljepotom isticale Karadjozbegova dzamija i Koski-Mehmed pasina (1550 i 1618). U Banjaluci su Vandali sravnili sa zemljom prekrasne dzamije Ferhadiju i Arnaudiju, da bi tako nastavili s ostalima. Gdje se god pojavio srpski vojnik, sve je muslimansko unistavano. Nisu postedjena ni groblja, prekopana su, ostaci leseva odvezeni na drugo mjesto, a nisani zdrobljeni strojevima. Na tim su povrsinama parkiralista ili parkovi.

13. Je li Bosanski rat bio "Gradjanski rat"?

Gradjanski rat je ratni sukob s vladom nezadovoljnih i zajednickim politickim predodzbama motiviranih gradjana, radi nametanja tih predodzbi. Crta razgranicenja ide poprijeko involviranoga gradjanstva.

Naprotiv, u Bosni je jedna etnicka grupa mocnika, razdvojena od vecine i radi odrzanja svojih pozicija moci postigla nacionalnu homogenizaciju. U tom se cilju i posluzila bezobzirnim iskorjenjivanjem susjednih etnija i razaranjem svih uporisnih tacaka njihova identiteta. Prisno je suradjivala s jednom armijom ciji je plansko srediste bilo izvan zemlje. Svi su zajedno tezili uspostavi Velike Srbije, tako da se oruzani napad na bosansko vecinsko stanovnistvo moze definisati samo kao agresija. Isprva je to bio nemilosrdan raspojasani genocid. Tek poslije, kada su se napadnuti uspjeli dici svoju vojsku, sukobi su poprimili karakter rata.

Nazivati besprimjerno ubijanje u Bosni gradjanskim ratom bilo bi jednako nazivanju ustanka u varsavskom getu "gradjanskim ratom".

Bosanski genocid ima dugu predpovijest. Srpski historicari, poput MILORADA EKMECICA, shvacaju ga kao nastavak oslobodilackih ratova protiv Turaka. I to je protivno neodrzivim tvrdnjama paljanskih politicara da su krvava zbivanja gradjanski rat.

Povijest poznaje pretece ovoga rata. MILOVAN DJILAS izvjestava o jednom od posljednih, onom u Sahovicima 1924: "Babes were taken from the arms of mothers and sisters and slaughtered their eyes...The beards of the Moslems religious leaderes ware torn out and crosse were carved into their foreheads. In one village a group was tied around a haystack with wire and fire set to it. Some later observed that the flames of burning men are purple".

Poslije Titove smrti 1980. srpski su se ekstremisti spremali za prodor u Bosnu. Otada se u masovnim medijima, prvenstveno u dnevniku "Politika" i u tjednicima NIN, "Duga" i "Svet" rasplamsavala divljacka propaganda protiv islama i muslimana pri cemu se uz ostalo, muslimane tretiralo kao naciju. Maska je posve skinuta kad je 1992. u sjeveroistocnoj Bosni registrovan niz ubistava bosanskih civila. I jedan je knjizevnik, ABDULAH KOVACEVIC postao zrtvom histerije. Kako je vec raceno, prije pocetka neprijateljstava, bilo je jedanaest ubistava. Propaganda je neumorno isticala "islamski fundamentalizam". Ova optuzba, koja se jos uvijek povlaci masovnim medijima u svijetu uz druge krivotvorine povjesti i stvarnosti, tema su poblikacije koju je izdao bosanski novinar FAHRUDIN DJAPO.

Ni ove postupke protiv jedne religije, ni potonje sistematske zlocine u Bosni, ukljucivo Novopazarski sandzak, uz njih svakodnevna ubistva, silovanja i rusenja tudjih bogomolja Srpska pravoslavna crkva nije nikada osudila konkretno i nazivajuci pocinitelje.

14. Jedan pogled u daljinu

Onaj dio Bosne u kojem je legalna bosanska vlada uspjela odrzati svoju moc, pod stalnim je uvidom svjetske javnosti, sto u drugiom podrucjima nije slucaj. Ondje se pozorno registruje svaki odmak od civilizacije i odmah publicisticki razvlaci. Istovremeno se podrucje srpskog entiteta i hrvatske para- drzave "Herceg-Bosna" ostavlja na miru, tako da se ondje "etnicka ciscenja" nastavljaju i tamosnji fasisticki rezimi ucvrscuju. Svaki, ma kako bezaleni, prijestup demokratskih pravila u multietnickoj se Bosni optuzuje kao diskriminacija nemuslimana dok su Bosnjaci izvan svoje okljastrene zemlje posve obespravljeni, ako ondje jos uopce i smiju egzistirati. Gotovo su svi postali zrtve protjerivanja ili iskorjenijvanja. Pozitivnost prava u Bosni se uglavnom zanemaruje. U izvjesnim se slucajevima neka zbivanja smatraju normalnim i nedostojnim spomena. Tako je na pr. katolicka crkva u Sarajevu uredila dobro opremljen Skolski centar s osnovnom skolom i gimnazijom, predstoji uredjenje istih ustanova u Zenici i Tuzli. Naprotiv, nezamislivo je uredjenje takvih centara Islamske zajednice u zapadnom Mostaru i ili Banjaluci.

Pojacano pridrzavanje religioznih islamskih propisa i pojacana prisutnost islama u ostatku Bosne naziva se fundamentalizmom. Zapravo su obje agresije, srpska i hrvatska planirale posvemasnje gasenje narodnog identiteta, pa su se tako i ponasale. Otpor je bio neminovan. U religiji je nasao oslonac. Naprotiv, na nacionalno - religiozni fundamentalizam Srba i hercegovackih Hrvata, jedva da se iko osvrce.

U borbi za golu egzistenciju svjetski je islam stao Bosnjacima uz bok, akcijama pomoci od kojih neke nose i fundamentalisticke ideje. Izvjestan utjecaj bio je neminovan. Nestati mogu samo s konsolidacijoim privrede. One su Bosni tudje. Islamska zajednica je toga svjesna i nece se kolebati da liberalni hanefijski islam ponovo uspostavi.

Dr. Smail Balic


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:10 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:02 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
GENEZA BOSNJAKA


- ZLATKO LUKIC -


Zlatko Lukic

Teme:

Zasto - geneza?
Nomenklatura grupa
Kategorije
Etnogeza u Bosni i Hercegovini
Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni
Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanske imperije
od 1463. - 1878.
Etnicka kategorizacija Bosnjaka u BiH od 1918. -1991.
Etnicke kategorije u Republici Bosni i Hercegovini
Epilog

Zasto - geneza?

Kako se s pravom mogu grohotom nasmijati oni dusmani BiH koji su dobri poznavaoci etimologije i semantike imena nacija i vjernika, kada u bh medijima u domovini i dijaspori vide kako i koliko nasi novinari cesto brkaju pojmove koji oznacavaju naciju i vjeru. Nasi novinari i u zemlji i u inostranstvu nekriticki, nepromisljeno, vrlo cesto koriste sintagme: "muslimanska strana, muslimanska vlada, muslimansko-hrvatska federacija, opcine sa muslimanskom vecinom, muslimanski intelektualci" itd. Neka gospoda novinari cak i u uglednim listovima, koji vjerovatno imaju svoju standarizovanu jezicnu politiku, ili ne znaju, ili previdaju da je pojam muslimani u cijelom Svijetu iskljucivo i samo vjerska odrednica, naziv za pripadnike islamske vjeroispovjesti. Jesu li zaista toliko nepismeni da ne razlikuju pojam nacije od pojma vjernika? Jesu li svjesni da sa takvom svakodnevnom praksom cine medvjedju uslugu naciji koja se, zbog interpretatora povijesti - iznova morala da rodi?

Jos izrazitije se to moze vidjeti kod nase uleme. Mnogi vazovi pocinju sa "braco muslimani". Za ulemu postoji "islamska nacija" u kojoj su muslimani "asimilirani u bratstvo iznad rasa i nacija". Ovi citati iz "Uvoda u islam" Dr Muhameda Hamidulaha nipodastavaju nacije, stavljajuci vjeru u prvi plan. A da li je danas Bosnjacima vaznije da budu nacija, ili samo vjernici? Jos uvijek postoji znacajan broj bosnjackih intelektualaca (u ovom slucaju oni su "muslimanski" intelektualci) koji radije za svoje sunarodnjake kazu da su muslimani, a ne Bosnajci. Oni ustvari nisu ni intelektualci, jer ne razlikuju pojmove po sadrzaju, opsegu i dosegu - dakle, losi su logicari, ni muslimanski intelektualci, jer imaju haram-jelovnik i vinsku kartu, jer ne klanjaju namaze - za razliku od muslimanskih intelektualaca orijentalnoga kruga.

Zar se onda treba cuditi obicnom Bosnjaku koji cita samo jedne novine, koji slusa samo hodzu i koji nije procitao cak ni Kur'an? Prirodno je da on ne zna razlikovati etnicku nomenklaturu i kategorije kada to ne znaju ni oni koji bi trabali da oblikuju njegovo misljenje. Zar se onda treba cuditi zapadnim novinarima, intelektualcima i obicnom svijetu sto zazire od Bosnjaka, jer u njemu a priori vidi muslimana, bauk i kugu i prijetnju "novom, pravednijem svjetskom poretku"?

Bez pretenzija da ovo bude definitivna metodologija etnickih kategorija u BiH sa iscrpnom kronologijom, autor zeli samo da akcentira neke, prelomne faze u evoluciji bosnjackog etosa. Za ovu temu su kljucni pojmovi: narod, nacija, jezik (i pismo), vjera i drzavljanstvo. Sta je narod, a sta nacija? Koje su distinkcije izmedu tih pojmova? Da li pojam musliman moze biti odrednica za narod, naciju, osim, sto je odrednica za vjersku pripadnost? Da li je Bosanac pripadnik nacije, ili je drzavljanin? Jesu li Bosnjaci nacija od tri vjere? Podrazumijeva li se da su svi Bosnjaci ujedno i muslimani?

Nomenklaturu nizih etnickih grupa cine: porodica, rod i bratstvo. Vise etnicke grupe su pleme, narod i nacija. Zbog lakseg pristupa temi recimo nesto o grupama prije nego sto pridemo etnogenezi Bosnjaka. Formulacije koje slijede nisu skolske definicije, one su sinteza osobne autorove spoznaje.


Nomenklatura grupa

Nomenklatura nizih etnickih grupa pocinje sa porodicom (familia) koja je osnovna etnicko-drustvena jezgra, a vezana je krvnim srodstvom, brakom, i koja zivi u jednom domu i na jednom imanju, te cije umnozavanje i vezivanje sa drugim porodicama stvara vece etnicke i drustvene grupe. Rod (gens) je etnicko-drustveni skup od dvije i vise porodica, baziran na krvnom srodstvu, kolektivnim nacinom proivodnje i potrosnje, te zajednickim vlasnistvom na odredenoj teritoriji. Bratstvo (fratria) je eticko-drustveni skup od dva, ili vise rodova koji cini hijerarhijsku stepenicu izmedu roda i plemena, baziran takoder na krvnom srodstvu, kolektivnom nacinu proizvodnje i potrosnje i sirim zajednickim vlastnistvom na odredenoj teritoriji: nekoliko zaselaka, zajednicki pasnjaci i sume, bogomolja, groblje, ucesce u krvnoj osveti i izmirenje.

Pleme je organizirani etnicko-drustveni skup dva i vise bratstva, ujedinjen hijerarhijski, a baziran je na zajednickom porijeklu bratstava, istom jeziku, teritoriji (nekoliko sela: zupa) i zadnja je stepenica u smijeru formiranja saveza plemena, a kasnije i naroda. I danas se mogu naci etnicke grupe ciji je najvisi stupanj pleme: sjevernoamericki Indijanci, plemena Amazonije, Afrike, Nove Gvineje i Australije, a na Balkanu, kao anakronizam javljaju se plemenska ustrojstva sa svojim moralno-obicajnim kodeksima u nekim dijelovima Albanije, Kosova, Crne Gore i u istocnoj Hercegovini.

Druga visa etnicko-drustvena grupa je narod koji se javlja u periodu prerastanja drustva iz rodovsko-plemenskog sistema organiziranja, a prethodi naciji. Narod je cjelina vezana: zajednickim etnickim porijeklom, istim jezikom, povijescu, geografskim prostorom, tradicijom, kulturom, obicajnim, a kasnije i kodificiranim pravom i svijescu da se po navedenim odrednicama razlikuje od drugih naroda. Istovremeno, narod je masa, puk koji u sebi ne nosi aktivnu politicku funkciju, on ne vlada drzavom u kojoj zivi.

Narodi su u starom vijeku sve one velike anticke grupe: Sumeri, Asirci, Babilonci, Jevreji, Egipcani, Fenicani, Grci, Etruscani, Rimljani - u Evropi i na Bliskom Istoku. U Aziji su to Perzijanci, Indijci, Kinezi i Japanci, a u Americi su to Azteci, Maji i Inke. Svi navedeni narodi imaju drzavu, pismo, vec tada visoku civilizaciju, prate svoju povijest, vezani su za svoje geografsko porijeko i nastoje ostvariti ekspanziju svoje drzave. Medjutim, umjesto naroda to cine njegovi vladari, koji su u pocetku bili primus inter pares, (prvi medju jednakima u rodovskoj aristokratiji) ali ih je vremenom rat, pljacka i nagomilana osobna svojina izdigla iznad njihovog roda, bratstva, pa i plemena. Obrazuje se vladarska dinastija unutar jednog bogatijeg plemena koja vlada narodom. Vlast dinastije je iskljucivo nasljedna, ranije uglavnom u muskoj liniji, a kasnije i u zesnkoj liniji, odnosno po sistemu primogeniture (prvorodeno dijete bez obzira na spol nasljeduje vladara). Vladari su najcesce monarsi: kraljevi i carevi. Oni vladaju umjesto naroda, tj. oni vladaju nad svojim narodom iz kojeg su potekli. U tom periodu vladari uvode prve zakone: Hamurabijev zakon u Babilonu, XII plocica u Rimu, - ali ti zakoni i vlast su "od Boga", a ne od naroda.

U vjerskom zivotu to je doba politeizma (budizam, hidnuizam, dzainizam, zoroastrizam, grcko-rimski panteon) koji preko henotizma dovodi do natruha monoteizma (pokusaj vjerske reforme Amenofisa IV Ehnatona, u Egiptu). Ostale velike etnicke grupe u starom i ranom srednjem vijeku su: Slaveni, Germani, Romani i ostali koji su u etnickom razvoju jos uvijek na stupnju plemena, dakle ne postoje kao narodi. Ne poznaju drzavu kao instituciju, a krajnji domet njihove organizacije jeste plemenski savez u slucaju rata, odnosno odbrane, posto ih uglavnom nastoje pokoriti narodi koji vec imaju drzavu. Tako Egipcani pokoravaju plemena Jevreja, Nubijaca i Sudanaca, Rimljani pokoravaju Germane, Gale itd, a Grci pod Aleksandrom Makedonskim sva plemena, narode i drzave od Bosfora do Indije.

Narodi u srednjem vijeku su sve one etnicke grupe koje su u Evropi na rusevinama Rimskog Carstva, poslije Velike seobe naroda uspjeli uspostaviti svoje drzave. Najkarakteristicniji primjer su plemena Franaka i Burgunda koji su, posto su porazili romanizirane Gale oformili Franacko carstvo u kojem se stvara francuski narod. Za to vrijeme Normani pokoravaju Angle, Sase i Brite i mijesanjem od njih nastaje engleski narod. U Spaniji plemena Ibera, Asturijaca, Katalonaca, Aragonaca i Kastiljaca, a pod hegemonijom Vizigota stvaraju svoje prve drzavice i onu kriticnu masu populacije koja ce poslije rekonkviste oformiti spanski narod. U centralnoj Evropi to isto uspjeva mnogobrojnim germanskim plemenima pod okriljem Svetog rimskog carstva njemackog naroda. Nekoliko stoljeca samostalno ce egzistirati u svojim drzavama Litvanci, Pljaci, Cesi, Madari. Svicarski kantoni u kojima zive Nijemci, Francuzi, Italijani i Retoromani stvaraju savez kantona koji ce prerasti u drzavu. Na arapskom poluotoku, arapska plemena u jedinstveni arapski narod ujedinjuje islam. Nasljednik Rimskog carstva na Balkanu je Bizant, koje je etnicki veoma izmjesan: Grci sa antickom kulturom, kodificiranim rimskim pravom (Jusinijanov Corpus iuris civilis) i krscanstvom samo donekle uspijevaju ostvariti koheziju u toj mamut-drzavi. Bizantsku prevlast na Mediteranu ugrozavaju ceste dinasticke borbe, sto ce deset stoljeca kasnije iskoristiti novi narod na kapiji Evrope - Turci Osmanlije.

Religiozni zivot tada je na stupnju razvijenog monoteizma. U njemu se vec javljaju diferencijacije: u krscanstvu nastaje polarizacija na katolicanstvo i pravoslavlje, a kasnije i protestantizam, sa svojim strujama unutar tog reformistickog pokreta. U islamu, najmladoj monotestickoj religiji vrlo brzo se siti odvajaju od sunita. Osim toga nastaju i mnogobrojne hereze. I pored tih dioba u svijesti naroda srednjeg vijeka nije bilo razvijeno etnicko osjecanje pripadnosti jednom narodu, pa cak ni drzavi. Mnogo bitnije je bilo osjecanje pripadnosti zvanicnoj, drzavnoj religiji. Svako eventualno izopcenje iz vjere, dakle anatema, bilo je ravno osudi na smrt i uskracenje "nebeske zivota" poslije smrti. Uz to, hereza i konvrertiranje u drugu vjeru znacilo je gubitak zivotne sigurnosti i odbacivanje takvih od naroda i drzave.

Pored svega gore spomenutog, pojam narod u kolokvijalnom govoru, cesto se koristi kao sinonim za cjelokupno stanovnistvo jedne zemlje. Pri tom pojam narod nije etnicki pojam (njemacki narod, americki narod, indijski narod) vec socioloski pojam. Uz to, redovno, skoro svi poistovjecuju pojmove narod i nacija. Po pravilu, kada se misli na naciju ljudi uglavnom kazu - narod.

Nacija je treca, najvisa etnicko-drustvena grupa koja je izgradena, organizirana i pravno normirana zajednica, nastala iz preobrazbe naroda u takvu globalnu drustvenu i etnicku grupu, koja na visoj razini ujedinjava svoje povijesne, politicke, ekonomske, kulturne interese. Nacija je uvijek samo onaj narod koji nosi u sebi svijest o svojoj politickoj zrelosti da moze samostalno da upravlja svojom drzavom. Dakle, nacija je iskljucivo onaj narod koji je sposoban za politicki suverenitet, a kojeg ostvaruje putem parlamenta (skupstine), a koji ta nacija bira putem demokratskih izbora. Nacija je time: etnicki, povijesno, politicki, kulturno osvijescen, probudjen, otrijeznjen narod koji je prozet svijescu o zajednickoj pripadnosti i cjelovitosti. Zbog toga je nacija - i politicka zajednica i snaga koje je izrazena u svom suverenitetu, na bazi jednakosti i demokratije medju svojim pripadnicima. Odrednice nacije su iste kao i odrednice naroda: zajednicko etnicko porijeklo, isti jezik, povijest, geografski prostor, tradicija, kultura, itd.

Cijela epoha srednjeg vijeka obiljezena je monarhistickim modelom vladanja. Narod ne vlada - umjesto njega, njima vlada monarh: knez, ban, despot, kralj, car, bazileus, kalif, kan, mogul, negus, sultan, sah, mikado, sogun. Sva je vlast skoncentirarna u rukama jednog autoriteta koje je iznad naroda i zakona i koji svoju vlast i dalje, kao u starom vijeku, po pravilu vezuje uz bozju volju. Izuzetak su gradovi-republike, kao: Dubrovnik, Firenca, Venecija, Genova. Oni vec tada imaju jedan oblik parlamenta, mada u njemu vlast favorizirano vode aristokrati. Englezi su prvi narod koji uvodi instituciju parlamenta, sto znaci da ustanovljuju drzavni organ koji ogranicava i smanjuje monarhovu vlast i samovolju. Naravno, trebat ce pet stoljeca da monarhovu vlast stvarno zamijeni vlast parlamenta. U Francuskoj se uvodi Staleska skupstina, Spanci dobivaju Kortes, Svedjani - Riksdag, Norvezani - Storting, Poljaci - Sejm, Rusi - Dumu, Nijemci izbornu skupstinu knezova za biranje kralja. U pocetku su ti parlamenti orudja u rukama monarha i tek ce socijalne i politicke revolucije od tih parlamenata stvoriti istinske nacionale skupstine. Izrazito apsolutisticke drzave kao Habzburska monarhija i Osmanska imperija nemaju nikakav oblik parlamenta, dakle ni privid srednjovjekovne demokratije. Tek pojavom gradjanskih revolucija u Evropi narodi postaju stvarni politicki subjekti, postaju nacije. Poslije tih revolucija u parlamente pocinju da ulaze gradjanski slojevi koji nastoje da ravnopravno ucestvuju u vlasti zajedno sa aristorktijom koja im je do jucer bila neprijatelj.

Budjenje nacionalne svijesti jednog naroda cesto dolazi i kao izraz narodnog otpora prema stranim vlastodrscima i njihovom pokusaju asimilacije i denacionalizacije. Primjera za to je bezbroj: borba Holandjana protiv Spanaca, Spanaca protiv Francuza, Svedjana protiv Danaca, Norvezana protiv Svedjana, Poljaka protiv Rusa, Italijana, Nijemaca, Ceha, Slovaka, Poljaka, Rumuna, Slovenaca, Hrvata, Srba i drugih protiv gremanizacije i madjarizacije olicenih u "grobnici naroda" - Austrougarskoj monarhiji. Zatim, tu je i borba Crnogoraca, Srba, Grka, Bugara i drugih naroda protiv Osmanske imperije, naroda Indije protiv Velike Britanije, americkih kolonija protiv matice - Engleske. Postepenim nacionalnim oslobodjenjem svih tih naroda od tudje vlasti, svi oni postaje nacije. Ali neki narodi nazalost, nikada nisu stigli postati nacije. Americki Indijanci su skoro istrebljeni, Aboridzini u Australiji takodjer, Azteci, Maji i Inke su sasvim istrebljeni, odnosno, zahvaljujuci spanskim konkvistadorima asimilirani su u Kreole i kao etnos nestali sa lica Zemlje. S druge strani, stari narodi Kine i Japana, mada u dobokoj zaostalosti sve do kraja II svjetskog rata, mada nepokoreni od velikih zapadnih sila uspijevaju prerasti iz naroda u naciju tek u ovom stoljecu, kao i Rusi.


Kategorije

Prva kategorija koja sustinski odredjuje narod i naciju je psiholoske prirode, a to je jezik. Jezik je osmisljeni duhovni proizvod covjeka, specifican po leksici, akcentu, etimologiji, semantici i pismu kao znakovnom izrazu, a karakteristican je za odredjenu etnicku grupu u odnosu na druge etnicke grupe. Nacija govori najcesce onim jezikom cije se ime prepoznaje po imenu doticne nacije. Dakle, ime jezika je identicno sa imenom nacije ciji je on produkt. Tako Francuzi govore francuski, Englezi engleski, Nijemci njemacki, Spanci spanski, a Italijani talijanski jezik. Znaci, svaka nacija ima svoj nacionalni jezik koje je obavezno i sluzbeni jezik u drzavi te nacije i to je pravilo za jednonacionalne drzave.

Narodi takodjer govore najcesce svoje narodni jezik. Ali tu su prisutna odstupanja, jer mnogi narodi morali su u proslosti govoriti tudji, a ne svoj jezik. U Rimskom carstvu mnogo naroda je moralo govoriti latinski jezik, u Biznatu grcki, u Austrougarskoj monarhiji njemacki i madjarski. Slicno je sa spanskim jezikom: spanski jeste nacionalni jezik Spanaca, ali je i sluzbeni, prakticni jezik u svim drzavama Latinske Amerike (osim Brazila gdje se govori portugalski). Znaci, cijela Latiska Amerika ne govori svoj nacionalni jezik. Osim toga, engleski jezik je sluzbeni jezik Velike Britanije i njime govore Englezi, Skoti, Velsani, ali i milioni ljudi u USA, Kanadi i Australiji. A posto su te zemlje nacionalno vrlo izmjesane, ne moze se sa sigurnoscu reci da je engleski jezik nacionalni jezik svih useljenika u tim drzavama, mada jeste sluzbeni (uz Francuski u Kanadi). Sljedeci primjer da nacije ne govore svoj nacionalni jezik je arapski jezik. Tim jezikom govore Arabljani, ali i Iracani, Sirijci, Palestinci, Egipcani, Somalijci, sudanci, Alzirci, Libijci, Marokanci, Tuarezi, Berberi, te mnogobrojni crnacki narodi saharskog pojasa Afrike.

Izuzetak (da se jezik ne zove po naciji) cine termini makedoski i bosanski jezik koji nisu svoje ime dobili po narodu/naciji koja ih govori, nego po geografskim pojmovima: Makedonija, odnosno Bosna. Bosna i Makedonija su geografski pojmovi koji su povijesno stariji od pojmova Bosanac i Makedonac (u slavenskom smislu). Ime Bosna je nastalo od ilirskog imena rijeke Bosona (naravno, danasnja rijeka Bosna). To ime su preuzeli Rimljani i preinacili u Bosinus. Ime su zatekli Slaveni kada su dosli u Bosnu koja je tada bila dio Bizanta. Makedonija je ime anticke, grcke provincije, a Slaveni koji su se u njoj naselili vremenom su dobili ime Makedonci. U ova dva slucaja sasvim je logicno da ime jezika dolazi od imena geografskog pojma, odnosno, kasnije, od imena drzave - a ne od imena naroda, posto su narodi naknadno dosli u te krajeve. Slaveni koji su naselili Bosnu i Makedniju nisu u te krajeve donijeli svoja narodna imena, vec su imena dobili po svojim novim domovinama. Slicno je u zadnje vrijeme sa etimologijom pojma - americki jezik. Moze se, iz gore izlozenog zakljuciti da je pojam jezika siri od pojma nacije. On je takoreci - nadnacionalan.

Sa pismom je donekle slican slucaj. Zapadna civilizacije sluzbeno koristi samo jedno pismo - latinicu. Romani, Germani, dio Slavena, Kreoli (sva Latinska Amerika) - svi koriste latinicu. Drugo evropsko pismo je cirilica i koriste ga Rusi, Bugari, Srbi, Crnogorci, a bila je u upotrebi kod svih nacija bivseg SSSR-a. Njome su pisali Ukrajinci, Bjelorusi, Moldavci, Litvanci, Letonci, Estonci, zatim: Balkari, Azerbejdzanci, Kipcaci, Ceceni, Abhazi, Uzbeci, Tuvinci, Kazasi, Ujguri, Kalajci Nogajci, Kirgizi, Gagauzi, Tatari, Karakalpaci, Tadzici, Cuvasi, Turkmeni, Altajci, Baskiri, Cerkezi i Jakuti - sve narodi turskog porijekla. Sticajem represivne kulturne politke pisali su cirilicu (iako svi imaju svoja nacionalna pisma) i govorili su, jer su morali sluzbeno da govore ruski jezik, pored svoga zivog nacionalnog jezika, koji su mogli govoriti samo u svojim domovima. Iz ovoga proizilazi da je pojam pisma siri od pojma jezika, a samim tim i nacije.

Druga kategorija koja odredjuje naciju je psiholosko-socijalne prirode, a to je religija. Vjernik je svaki covjek koji se pokorava vjerskim dogmama doticne konfesije i obavlja sve vjerske obrede koje propisuje ta religija. Ateista je svaki covjek koji porice postojanje Boga. On je ravnodusan prema religiji i osobno ne ucestvuje u vjerskim obredima, a ako i ucestvuje to ne cini sa stvarnim, iskrenim ubjedenjem.

Mnoge etnicke grupe, pa cak i narodi i nacije su kroz povijest mijenjale svoje vjersko osjecanje, odnosno religiju. Tako su Egipcani prvo bili politesiti; vec pomenuti Ehnaton pokusao je uvesti monoteizam, kasnije su postali kopti, da bi poslije svega vecina postala - muslimani. Grci su bili politeisti, pa su primili krscanstvo. Francuzi su bili pagani, zatim katolici, a poslije reformacije dio njih su protestanti. Reformacija je u Njemackoj katolike preobratila u luterane, Engleze u anglikance, Svicarce u kalviniste, a nordijske nacije u jenseniste. Francuzi su u gradjanskoj revoluciji uveli su Kult Razuma, da bi se kasnije vratili katolicanstvu. Slaveni su bili politesti, a poslije pokrsavanja postali su katolici ili pravoslavci, a u Bosni i bogumili. Pojavom reformacije u Sloveniji i Hrvatskoj, dio njih postaje protestanti, a pojavom islama u Bosni - muslimani.

Ima slucajeva da jedna religija pred nadiranjem nove vjere ostaje dominantna: katolicanstvo u Irskoj opstaje pred navalom anglikanizma, hinudizam u Indiji opstaje pred pokusajem sirenja budizma, konfucijanizam u Kini pred taoizmom, budizam u Japanu pred katolicanstvom. Jedna religija moze i ima vijernike u vise naroda, ali i nacija. Tako su katolici: Italijani, Spanci, Francuzi, ali i Poljaci, Cesi, Slovenci, Hrvati, Madjari itd. Protestanti su Nijemci, Svicarci, Englezi, nordijske nacije, ali i Litvanci, Letonci i Estonci i pola Amerikanaca. Pravoslavci su Rusi, Bugari, Crnogorci, Srbi, Makedonci, ali i druge nacije: Grci, Rumuni, Gruzijci. Medju vec spomenutim nacijama turskog porijekla su, osim sto su muslimani cak i pravoslavci: Abhazi, Cuvasi, Tatari, Gagauzi, a Altajci, Jakuti, Balkirci, Kalajci su samanisti, dok su Tuvinci osim toga i lamaisti. Muslimanima pripadaju sve arapske nacije Mediterana i Bliski Istoka, ali i Azerbejdzanci, Cerkezi, Kazasi, Iranci, Pakistanci, Malezijci, Indonezani i mnogi Africki Crnci. Dakle, kada netko kaze: katolik, protestant, pravoslavac, musliman, budista - on time ne izrazava nacionalnu pripadnost neke osobe, nego samo njegovo vjersko opredjeljenje. Time proizilazi da pojam vjernika i nacije nije identican. Pojam vijernika je, dakle, siri od pojma nacije, od pojma jezika i pojma pisma.

Treca kategorija koja (uslovno) odredjuje naciju je pravna kategorija, a to je drzavljanstvo. Drzavljanstvo je politicko-pravna veza svakog stanovnika jedne drzave bez obzira kojoj naciji i vjeroispovijesti on pripadao. Kroz drzavljanstvo odredjene drzave covjek ostvaruje svoja gradjanska, demokratska prava i izvrsava svoje obaveze prema njoj, bez obzira da li boravi u svojoj drzavi, ili izvan nje. Drzavljanstvo se postize: rodjenjem u odredjenoj drzavi, porijeklom jednog ili oba roditelja (ako se dijete rodi u inostranstvu), vjencanjem, izjavom o prihvatanju zeljenog drzavljanstva i naturalizacijom - odredjenim vremenom provedenim u doticnoj drzavi. Drzavljanstvo se gubi: otpustom (na molbu pojedinca), odricanjem, i oduzimanjem - zbog neprijateljskog djelovanja protiv drzave.

U jednonacionalnim drzavama pojam nacije je identican pojmu drzavljanstva. Svi ljudi koji su po naciji Francuzi i koji zive u svojoj domovini prirodno je da su drzavljani Francuske, svi oni koji su po naciji Italijani, u svojoj zemlji su drzavljani Italije itd. U visenacionalnim drzavama pojam nacije nije identican pojmu drzavljanstva. U Velikoj Britaniji zive nacije: Englezi, Skoti, Irci, Velsani, ali i dva i pol miliona Indijaca, Pakisatanaca i drugih. Svi su oni po drzavljanstvu Britanci ukoliko imaju britanski pasos, mada su razlicitih nacija. U Svicarskoj zive Nijemci, Francuzi, Italijani i Retoromani, ali su po drzavljanstvu svi oni - Svicarci. U Belgiji zive Valonci i Flamanci kao nacije, ali su samo po drzavljanstvu Belgijanci, ali ne i po naciji. Slicnoj je u Indiji, Rusiji - ili USA; u kojoj je na stotine nacija, a samo je jedno drzavljanstvo - americko - jer svi imaju isti, americki pasos. Doduse pravna praksa u USA ide za tim da se svi gradjani USA, sve stanovnistvo osjeca i izjasnjava da su po naciji Amerikanci, sto drzavljani USA sa ponosom i cine. U prilog tome ide i metamorfoza engleskog jezika u specificni americki jezik.


Etnogeza u Bosni i Hercegovini

Nizi etnicki stupnji

Iz pradomovine: Poljske, Ukrajine, Zapadne Rusije i Bjelorusije, juzni Slaveni spustili su se medju zadnjima u Velikoj seobi naroda, preko Karpata i Panonije, zajedno sa Avarima ( koji su dolaskom iz Azije) potakli njihovu migraciju - na Balkan.

U periodu od 518. godine, kada je u bizantskim kronikama zapisan prvi prelaz Slavena preko Save u Bosnu, pa do 1189. godine, od kada datira prvi pisani dokument srednjovjekovne bosanske drzave, koji se ujedno smatra pocetkom pisane povijesti BiH (Ugovor Kulina bana sa Drubrovackom Republikom) Slaveni u Bosni zive slicno kao u pradomovini. Glavna etnicko-drustvena cjelina je patrijarhalna porodica koje se vec u toku selidbe, kroz rodove i bratstva postepeno povezala u plemena. Tada ne postoji nikakvo etnicko ime u Bosni, osim Slaveni (latinski: Sclavi). Jezik im je staroslavenski, a nastao je iz pravslavenskog kojim su govorili u prapostojbini. Pisma jos nemaju.

Hrvati u Hrvatskoj bivaju pokrsteni za vrijeme kneza Viseslava (oko 800. godine), a Srbi bivaju definitivno kristijanizirani tek u doba Svetog Save, a to je kraj XII stoljeca. Za to vrijeme proces pokrstavanja Slavena u Bosni tece mnogo sporije i mnogo duze. Zapravo, u Bosni ni nema organiziranog pokrstavanja, jer su krscanski misionari tesko pronalazili u bosanskim vrletima novopridoslo stanovnistvo. Hrvatska se jeste u doba Petra Kresimira IV (1058.-1075.) prostirala do Drine i Neretve, ali u toj, tadasnjoj Hrvatskoj nije bilo dovoljno klera da sprovede uspjesno pokrstavanje naroda u Bosni. Sa druge strane, Srbija toga doba nije prelazila Drinu, vec je samo imala nekoliko posjeda u Humu. Uostalom, Srbi u to doba ni sami nisu bili pokrsteni. Trece; Srpska, Dubrovacka, i Barska biskupija nisu imale nikavu stvarnu teritorijalnu kompetneciju nad Bosnom, vec samo u priobalnom pojasu Jadranskog mora.

Za to vrijeme vjera stanovnika, Slavena u Bosni jos je uvijek na stupnju politeizma. Jos je prisutan staroslavenski panteon bogova: Perun, Svetovid, Svarog, Volos, Svarozic, Vida, Lada, Vesna, Morana itd. U novoj domovini Bosni, Slaveni zaticu Vlahe, tj. romanizirana nomadska plemena Ilira i, Kelte koji su u Velikoj seobi naroda dosli na Balkan i Bizant ih je tu zadrzao kao vrlo iskusne rudare. I jedne i druge Slaveni potiskuju u planine, a sami se naseljavaju kraj usca rijeka i u plodnim kotlinama posto tada, ponovo, pocinju da se vracaju sjedilackom, ratarskom nacinu zivota. Od religijskog zivota zaticu rijetke ranokrscanske bazilike i samostane koje su Huni, Avari, Ostrogoti i Vizigoti u svom ranijem nadiranju srusili, a kler pobili i protjerali. Crkveni centri, Split, Zadar, Dubrovnik i Bar nisu bili tako bogati, niti su imali dovoljno misionara da obnove u gudurama Bosne srusene bogomolje, a nije ni bilo vijernika da bi se odazvalo gradnji. Ono materijala i temelja sto je ostalo upotrebljivo iskoristili su Slaveni za dizanje (na istom mjestu) zupskih utvrda, odnosno gradina.

Na drustvenoj ljestvici razvoja Slaveni u Bosni toga perioda nalaze se na plemenskom ustrojstvu. Svako pleme posjeduje svoju teritoriju, zupu, a njen zupan je samo - primes inter pares po svojim pravima i vlasti, posto jos nije nastala klasicna rodovska aristokratija. U upravnom smislu nalaze se na stupnju vojne demokratije.


Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni

Period od 1154. godine, kada je u povijesnim izvorima prvi put poimenice datirano ime jednog bosanskog vladara, a to je ban Boric, pa do 1463. godine, kada bosanska kraljevina pada pod Osmansku carevinu, taj period cini epohu srednjovjekovne bosanske drzave.

U to doba Hrvatska vec ne postoji kao drzava, jer je Hrvatska Trpimirovica-Kresimirovica egzistirala od 845. do 1097. Pet godina potom, 1102, ugarsko-hrvatskom nagodbom, hrvatski velikasi; Frankopani, Subici i drugi, stavljaju suverenitet Hrvatske pod patronat Ugarske kraljevine dinastije Arpadovica. Nemanjicka Srbija je "mladja" od Bosne dvanaest godina, jer Stefan Nemanja, rodonacelnik buduce kraljevine, kao prvi zupan pocinje vladati 1166, a ban Boric 1154. Uz to, srednjovjekovna srpska drzava prestaje egzistirati 1371. godine, kada na rijeci Marici gine zadnji srpski car Stefan Uros V. (Bitka na Kosovu 1379. samo je pokusaj opstanka malih srpskih i crnogorskih despotija: Lazarevica, Brankovica, Balsica i Crnojevica, koje su od ranije u vazalnom odnosu prema Turskom Carstvu.) Osim toga, u doba nastanka Bosne kao drzave, ne postoji ni avarski kaganat (568.-811.) Hrvatska je dakle provincija Ugarske, a Srbija jos ne postoji, a kada i nastane cijelo vrijeme bit ce ugrozena od Bugarskog carstva, Bizanta, krizara i Osmanske imperije. Zahvaljujuci tome, Bosna je imala mogucnost da se razvija neovisno o ostalim slavenskim narodima i drzavama na Balkanu.

Zapadno od Bosne u doba njenog nastanka kao drzavne jedinice, nalaze se veliki feudi Subica, jugozapadno su imanja Nelipica, sjeverozapadano su Babonjici, sjeverno Kurjakovici i Dinjcici. Na tom prostoru javlja se narodnosno hrvatsko ime. Ime Hrvati je tada ime za narod koji ima samo svoju vlastelu, ali ne i svoju drzavu. Isto je i istocno od Bosne gdje zivi srpski narod. Nemanjici, a kasnije Balsici, Crnojevici, Dejanovici, Altomanovici, i drugi, samo su plemena koja cine srpski narod. Povijest Srbije toga doba pokazuje da je vaznije biti pripadnik svoga plemena, nego pripadnik jednog, u ovom slucaju srpskog naroda.

Mnogi postavljaju pitanje koja je to etnicka grupa, ili grupe, koje su naseljavale tadasnju Bosnu? Bosnu su naseljavali Slaveni koji nisu poznavali ni hrvatsko, a ni srpsko narodno ime. U Bosni tada uopce nisu zivjeli ni Srbi, ni Hrvati. Jednostavno receno, u njoj su zivjeli Slaveni koji nisu ni Srbi, ni Hrvati. Hrvati su svoje narodno ime donijeli u Hrvatsku, po kojem se i drzava nazvala, a Srbi su takodjer donijeli svoje ime koje je kasnije ugradjeno u ime drzave. Uzrok zasto tada u Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata jeste taj sto slavenski narod u Bosni nije prihvatio krscanstvo - koje je tada bilo glavna odrednica hrvatskog, odnosno srpskog naroda. Vremenom je taj narod poceo sam sebe da naziva po imenu svoje nove domovine. Cijelo stanovnistvo, sav narod Bosne u svim dokumentima (vladarskim darovnicama, ugovorima, testamentima, glosama na bogumilskim knjigama, natpisima na steccima) toga vremena naziva sebe samo jednim jedinim imenom - Bosnjani. To ime uskoro prihvataju i susjedne drzave, da bi se taj narod jasno mogao razlikovati od slicnih, ali ne i istih juznoslavenskih naroda: Hrvata i Srba. Ovdje je vazno napomenuti da je pojam Bosnjanin ime za narod u Bosni (jer je Bosna tada bila jednonarodna drzava) i ujedno odrednica za drzavljanstvo, mada tada taj pojam nije postojao. Dakle, svoje narodno ime Bosnjani su dobili po imenu svoje drzave, a ne po svome etnickom imenu. Reklo bi se da Bosnjanima nije bio poznat naziv za narod. Zvuci paradoksalno, a i jeste tim vise sto je u povijesti svaki narod sa sobom donosi u svoju novu domovinu svoje nacionalno ime. (Hispanjoli su na Pirinejsko poluostrvo donijeli svoje narodno ime i drzava se kasnije po njima prozvala Spanija, Franci su u Galiju /a i Galija je sama dobila ime po plemenima Gala/ donijeli svoje ime i drzava je nazvana po njenom stanovnistvu Francuska, Angli su osvojili Albion i drzava je dobila ime Engleska, Italija je dobila ime po eponimnom mitskom junaku Italu, Odisejevom unuku itd.) Receno je ranije da je rimski pojam Bosinus (za ime rijeke) nasta

o od ilirskog Bosona. Takodjer, sva imena vecih bosanskih rijeka su latinska: Oenus (lat. jedinstvena) - Una, Urpanus (lat. ostar) - Vrbas, Narus (lat. glagoljiva) - Neretva, Drinus (lat. zelena) - Drina. Znaci, rimska imena su slavenizirana. Jedna od najstarijih zupa srednjovjekovne bosanske banovine dobila je ime po rijeci Bosni - Bosna, kao sto je slucaj sa zupama Pliva, Ukrina, Vrbas itd. Vremenom se ta zupa izdigla po svome znacaju iznad ostalih zupa, zbog toga sto su u njoj vladali prvi banovi Bosne, pa je cijela zemlja, buduca kraljevina, dobila zvanicno ime - Bosna. Uostalom, vec oko 950. godine bizantski car Konstantin Porfirogenit u svome djelu "O upravljanju carstvom" navodi da izmedju Une, Save i Drine postoji zemlja koja se zove Bosna. Dakle, narodnosno ime za stanovnistvo Bosne jos ne postoji u standardnom etnickom smilu. Istovremeno, u etnickom smislu u drzavama Srbiji i Hrvatskoj postoje narodnosna imena Srbin i Hrvat. Ali ni jedno od ta dva imena nisu se ni tada, a ni u cijelom periodu bosanske drzave protezali na Bosnu. Hrvatsko narodno ime po prestanku hrvatske drzavnosti ostalo je samo sjena i uspomena na etnicku zajednicu, tim vise sto hrvatska plemena nisu mogla imati osjecanje pripadnosti istom, hrvatskom narodu, jer bili su rascjepkani: jedni su naginjali Ugrima, drugi su bili pod Venecijom, a treci su se identificirali sa anzujskim Napuljom. U hrvatskom puku govorio se hrvatski jezik, dok su plemici govorili madjarski, a kasnije i njemacki. Kler je nastojao da sacuva barem trunku samosvojnosti vrseci na bogosluzenju glagoljasku misu, a ne latinsku. Za to vrijeme na srpskim prostorima govorio se srpski jezik, plemici i vladari Nemanjici govorili su na dvoru cara Dusana u Skoplju grcki, a njihov kler je obavljao sluzbu na crkvenoslavenskom jeziku.

Svi stanovnici, sav narod Bosne zvao se iskljucivo i samo Bosnjani, bez obzira da li su oni pripadali bogumilstvu ili krscanstvu. (Raskol u krscanstvu 1054. godine na katolicanstvo i pravoslavlje nekoliko stoljeca je na prostorima Bosne bio nepoznat, a i kad je bio poznat, bio je veoma nejasan i nedefiniran pojam.)

Logicno je da su stanovnici nekadasnje kraljevine Hrvatske, dakle etnicki Hrvati, po padu svoje drzave nastojali da spasu zivote od ugarskog osvajaca bjezeci duboko u Bosnu, skrivajuci se od opasnosti. Nastanili su se tu i ostali su do danas u nekim zupama, danasnjim opcinama: Kresevo, Fojnica, Busovaca, Kiseljak, Travnik, Prozor, Vares i Vitez. Neki su od ranije zivjeli u zupama Zapadne Hercegovine: Capljina, Citluk, Grude, Livno, Ljubuski, Posusje, Listica i Duvno. Isto tako je jasno da su i Srbi iz "prijeka" ulazili u Hum (Istocnu Hercegovinu) i Semberiju, jer su za vrijeme srpskih kraljeva Milutina (1276.-1282.) i Dragutina (1282.-1321.) postojali njihovi posjedi u tim krajevima. Ali i jedni i drugi bili su procentualno zanemarljivi u odnosu na sav onaj narod koji se zvao Bosnjani. Cak se moze pretpostaviti da su i Srbi i Hrvati vremenom zapostavili svoje etnicko ime, da su se stopili, asimilirali sa imenom Bosnjani, pri tom zadrzavajuci od svog etnickog identiteta samo svoju krscansku vjeru. Pojam Bosnjani, nastao od horonima (imena drzave) - Bosna (a prije toga je horonim nastao od toponima) i time je stekao snagu imena cijelog jednog naroda. Taj narod je uz sebe je imao pripadnike Vlaha koji su, ako su bili vjernici, pripadali katolicanstvu, jer su Vlasi starosjedioci, vec spomenuti romanizirani Iliri. Osim njih bilo je nesto i Kelta koji su takodjer bili katolici. Po tome se moze reci da je Bosna tada bila jednonacionalna drzava sa relativno malim postotkom drugih naroda (plemena) i da je Bosnjanin, osim narodnosno, znacio i naziv za drzavljanina Kraljevine Bosne. Vlasi, kao nomadi zivjeli su rastrkani po bosanskim ispasama i nisu imali etnicko osjecanje naroda. Slicno se moze reci i za rudare Kelte, koji su zivjeli u rudarskim centrima te nisu posjedovali narodnosnu koheziju ni kriticnu masu plemena koja bi bila dovoljna da se oforme u narod.

Narod Kraljevine Bosne, dakle Bosnjani, zivjeli su po zupama koje bijahu osnovne administrativne jedinice jednog plemena. Znaci, svako bosnjacko pleme imalo je svoju autonomnu zupu. Ali, cesto je jedno pleme posjedovalo i vise zupa koje je bosanski ban, a kasnije kralj, kao senior darivao u leno svojim velikasima, za odanu sluzbu, za zasluge u ratu, ili diplomatsku misiju. To se vidi po darovnicama bosanske vladarske dinastije Kotromanica koji su poklanjali feude: Hrvatinicima, Kosacama, Hranicima, Pavlovicima, Zlatonosovicima, Vukovicima, Dragisicima, Tihoradicima, Vlatkovicima, Santicima, Jablanovicima, Radinovicima, Hercegovicima, Vojsalicima i drugima.

Te darovnice su pisane na narodnom, bosanskom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (1143.-1180.) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim - bosnjackim jezikom. Po ovome vidimo da se ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bosnjacki jezik. Medjutim, kako je vec spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije reci bosanski jezik, tim prije sto ga u kasnijem periodu nastajanja nacije u Bosni, osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki Hrvati i Srbi. Veliki je broj dokumenata pisanih autohtonim i autenticnim bosanskim pismom kojim se sluze bosanski dijaci, velikasi i dubrovacka diplomatija, a to je - bosancica. A posto su ti pisari, dijaci bili obavezno iz redova bogumila, to se sva evandjelja, darovnice, ugovori, testamenti i kronike s pravom mogu svrstati u bogumilsku zaostavstinu. Uz sve to, epigrafski natpisi na steccima pisani su takodjer bosancicom. Uz bosancicu, zbog prisustva franjevaca u Bosni, od 1339, koristi se i glagoljica, a u istocnom Humu bila je djelomicno u upotrebi i staroslavenska cirilica. Ali, kao dominantno, sluzbeno pismo bilo je bosancica, a jezik - bosanski.

Zvanicna religija Kraljevine Bosne bilo je bogumilstvo. Sav period srednjovjekovne bosanske drzave najveci dio pripadnika vladajuce dinastije Kotromanica lavira izmedju krscanstva (katolicanstva) i bogumilstva. Medjutim, samo potvrda tolerancije prema velikim bogumilskim dinastijama Hrvatinicima, Kosacama i Pavlovicima uspjevala je bosanske vladare da odrzi na prijestolu u Bobovcu. Bogumilski kler, kao civilizacijski i administrtivni faktor obavezno je prisustvovao krunisanju kralja koje je vrseno po tradiciji u centrima dida crkve bosanske; Milama i Mostrama. Kler je bio vodeci autoritet u obrazovanju bosanskih princeva, vrsio je vjencanja kralja, imao je funkciju kraljevih i velikaskih savjetnika i ucestvovao je aktivno u radu bosanskog Sabora. Svako poigravanje bosanski kraljeva sa bogumilstvom i koketiranje sa Vatikanom, koji je bio smrtni neprijatelj autonomne Crkve bosanske ugrozavalo je kraljev autoritet i skoro po pravilu dovodilo je kralja do gubitka vladarskog trona. Hrvatinici i Kosace, zapravo, Hrvoje Vukcic Hrvatinic (1380.-1416.) i Sjepan Vukcic Kosaca (1435.-1466.), osim sto su bili vrlo mocni velikasi uvijek su imali kao moralnu podrsku bogumilskog dida za opravdanje svojih postupaka. Posto su bili zastitnici bogumila mogli su se oslanjati na autoritet Crkve bosanske u svojim razracunavanjima sa bosanskim kraljevima. Njih dvojica su nemilice obarali i postavljali kraljeve, zavisno od toga da li kraljevi prihvataju, barem deklarativno, bogumilsku vjeru. Bogumilski casnici, koristeci bosanski jezik u svojoj sluzbi, propovjedajuci vjeru na bosanskom jeziku, odigrali su time odlucujucu ulogu u politickoj i kulturnoj integraciji bosnjacke etnicke svijesti i bosanske drzavnosti koja nece biti zaboravljena ni za cijelo vrijeme turskog, pa ni austrougarskog perioda.

Bosna je kao drzava uspjela opstati sve dok je u njoj bosanska crkva bilo vodeci spiritus movens. Mnogi krizarski pohodi koji su katkad postajali i ratovi (1234/39, 1244/47, 1254, 1283, 1326, 1340. i 1356/58.), vodjeni od Vatikana, Venecije, Ugarske, kao i sud inkvizicije, preko dva stoljeca nacinjali su monolitnost bosanske drzave. Nesloga visokog plemstva, sve slabiji autoritet kraljeva-konvertita koji nisu mogli realizirati homogenizaciju drzavne teriotorije i uprave, te pojava Osmanlija (koje su sami velikasi i bosanski kraljevi zvali u Bosnu kao svoje saveznike) ucinili su da Kraljevina Bosna izgubi suverenitet.


Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanske imperije od 1463. - 1878.

Dolazak Osmanlija i islamizacija Bosne su najvazniji faktori za svahtanje etnicke situacije u BiH danas. Od tada je zapoceo proces formiranja suvremenog etnickog mozaika u BiH.

Kao najbitniji faktor u metamorfozi etnosa u Bosni je islamizacija Bosnjaka. Nigdje u povijesnim izvorima nema podatka da je islamizacija provodena nasilno. Ako se zna da je prvi upad Osmanlija bio 1388. godine, za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanica, a da je Bosna politicki prestala da postoji kao samostalna drzava tek 1463 godine (i to ne sva, jer je zadnji grad u Bosni pao pod Turke - Velika Kladusa 1630. godine) onda islamizaciju treba shvatiti kao veoma dug proces. Ne ulazeci u uzroke i razloge islamizacije, posto to nije predmet ovog rada, bitno je naglasiti da tamo, gdje je islamizacija sprovedena - ona bila temeljita i konacna. Oni koji su primili islam kasnije nisu ponovo konvertirali u svoju staru vjeru, mada su ponegdje sacuvali natruhe bogumilstva. Moze se reci da su bogumili bili poslovicno vjerolomni. Poznat je slucaj odricanja od bogumilstva pred legatom pape Inocenca III vec 1203. na Bilinom polju u Zenici, kada su se sve velikaske porodice na celu sa Kulinom banom odrekli bogumilstva, jer im je Vatikan zaprijetio ratom. Ali cim je papin izaslanik otisao, Bosnjani su nastavili po starom. To se desavalo nekoliko puta u povijesti Bosne. Medjutim, jednom primivsi islam, oni su postali zvanicno i do dan-danas muslimani, ali, ponavljam, i dalje cuvajuci u sebi znacajke bogumilstva izrazene u jeziku, pismu i porodicnim obicajima. U svemu su po vjeri postali mulimani, jer samo kao muslimani mogli su bioloski opstati pred tako mocnim osvajacem i egzistirati na svojim starim bastinama, uzivati slobodu skoro istu kao i sam osvajac, te imati cak i izvjesne benificije.

Po konacnom zauzecu najveceg dijela Bosne (poslije pada Srebrenicke i Jajacke banovine, 1528.) i poslije pomicanja ratista izvan nje, u samoj Bosni ostalo je vrlo malo stanovnistva turskog porijekla. Na spahilucima su ostali Bosnjaci, u vjerskom smislu dojucerasnji bogumili, sada muslimani - i raja, dojucerasnji kmetovi. Dakle, etnicka struktura nije se izrazito promijenila. To je zato, sto Turcima nije bio cilj da asimiliraju Bosnjake i da im oduzmu narodno ime, nego da osvojenu zemlju sto prije adaptiraju svome sistemu vlasti i administrativne organizacije, kako bi ta zemlja bila nova odskocna daska za daljnje napredovanje u Srednju Evropu. Sve dojucerasnje zupe Kraljevine Bosne teritorijalno su se poklopile sa turskim nahijama, cak su im i imena ostala nepromijenjena u vecem procentu. Pa i Vlasi, koje je islamizacija teze zahvatala zbog njihovog skitalackog nacina zivota, imali su izvjesnu samoupravu u svojim, tzv. vlaskim nahijama.

(Nastavlja se)


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:11 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:02 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Ovdje se sa pravom moze postaviti pitanje koje su sve to etnicke grupe primile islam u BiH? U Bosni su prvo primili islam oni Bosnjaci koji su bili po vjeri bogumili, bez obzira na socijalni status. U istoriografiji ostali su zapisani slucajevi o tome. Veliki vojvoda i hercega Stjepan Vukcica Kosaca, dao je svoga rodjenog brata Isaka, kao taoca (kao zalog lojalnosti turskom sultanu Mehmedu II Fatihu (1444.-1481), Isaka je usvojio u Stambolu Ishakbeg. Kada je presao na islam dobio je ime Isabeg Ishakovic Hranusic i postao je kasnije prvi sandzakbeg Bosanskog sandzaka od 1454. do 1463. i osnivac grada Sarajeva. Sin hercega Stjepana, Stjepan Hercegovic, od 1470, po primanju islama zove se Ahmedpasa Hersekzade i bio je prvi veliki vezir iz Bosne nekoliko puta u periodu od 1497.-1515, te bijase ozenjen kcerkom sultana Bajazida II. Praunuk Dragise, rodjenog brata hercega Hrvoja Vukcica Hrvatinica, kao musliman se zvao Mahmut pasa Horvat. Unuk kneza od Vraduka, Radivoja, (1432.-1463.) koji je bio rodjeni brat predzadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomasa (1443.-1461.) - Matija, primio je islam i Turci su ga po osvjanju Bosne postavili za kralja okupirane Bosne dodavsi njegovom imenu prezime Sabancic. Djeca zadnje bosanske kraljice Katarine, (1426.-1478.), princ i princeza Bosne, takodjer su primili islam 1463. godine. Princeza Katarina je sahranjena u haremu jedne dzamije u Skoplju, a princ Zigmund kao musliman je dobio ime Ishak Oglu (turski: kraljevic) i bio je od 1487. sandzakbeg sandzaka Karasi u Maloj Aziji.

Logicno je za pretpostaviti da su svi ovi velikasi prelaskom na islam u novu vjeru uvodili i svoje porodice, rodbinu i kmetove. Takodjer se moze ocekivati da su i clanovi drugih konfesija, koji nisu bili bogumilski orijentirani, dakle oni koji su bili katolici, ili pravoslavci vidjeli interes da pridju novoj vjeri. Pravoslavni Srbi i katolicki Hrvati koji su se zatekli tada u Bosni, a bilo im je kasno da bjeze u Srbiju ili Hrvatsku i koji su primili islam, izgubili su svoj etnicki gen, jer je u tadasnjoj svijesti covjeka i vjernika etnos bio izjednacen sa religijskom pripadnoscu i za njih vise nije bilo povratka u krscanstvo. Ono sto je olaksalo islamizaciju u Bosni bilo je odsustvo organizirane krscanske crkve na njenom tlu. Katolicka crkva "Bosna Srebrena" imala je svoj centar u Djakovu, jos od 1252, a pravoslavna crkva, zapravo patrijarsija, nije postojala od 1371. (boj na Marici) do 1557. kada je rad Pecke patrijarsije obnovio veliki vezir Mehmedpasa Sokolovic, a mjesto patrijarha u cetiri prve generacije zauzimali su vezirov brat, Makarije i njegovi potomci Antonije, Gerasim i Sevatije.

Jos jedna je stvar indikativna: otkud toliki broj sacuvanih stecaka (oko 60.000)? Zna se da je novoj vlasti bio potreban gradjevinski materijal, a kameni stecci su bili najpogodniji za gradnju utvrdjenja. Odgovor je u tome sto dojucersnji bogumili nisu dozvoljavali skrnavljenje grobova svojih predaka, tim prije sto su aktivno ucestvovali u turskoj vlasti.

Dakle, islamizirani su Bosnjaci (bez obzira na religijsku pripadnost), dio Vlaha i Kelta (koji su se islamizacijom asimilirali u Bosnjake), svi oni malobrojni Srbi i Hrvati koji su se zatekli u Bosni, kao i oni vojnici, placenici u turskoj vojsci - martolozi, a koji su na Balkanu pripadali osiromasenom plemstvu Srba i Hrvata. Jedan dio danasnjih Bosnjaka nastao je od stranog, neslavenskog porijekla iz onih zemalja koji su ranije primili islam. Oni su dolaskom u Bosanski sandzak, kasnije pasaluk infiltrirali se sa domacim zivljem i kroz nekoliko generacija se asimilirali u bosnjacki narod. Jedina njihova identifikacija da nisu slavenskog porijekla jesu njihova prezimena (vidi shemu).

Islamizirani narod - Bosnjaci nisu sebe nikada nazivali Turcima, niti su se smatrali turskim narodom. U zelji da se razlikuju od Turaka, oni su osvajace zvali Turkusama. Kasnije, u doba ajanskih vijeca, uvijek su samosvjesno isticali svoj specificni status u Osmanskom carstvu. Posjedovali su cvrsto uvjerenje da imaju poseban, povlasten polazaj, jer su znali da su u svojoj domovini i pri tom su uvijek naglasavali svoju pripadnost domovini Bosni.

U Osmanskom carstvu, kao teoloski uredenoj drzavi (jer sultan je ujedno i kalif, Alahov dz.s. namjesnik na Zemlji) vlasti nisu kod svojih podanika isticali narodnosne atribute, nego vjerske. Zato se tek pri kraju XVIII stoljeca u osmanskim dokumentima pocinje javljati naziv za narode koji su podanici Carstva. Ranije postoji samo jedan pojam - milet - koji do tada oznacava pripadnike odredjene religije. Katolik-mileti oznacavao je svakog katolika bio on Hrvat, Italijan ili Madjar. Rum-mileti je oznacavao pravoslavca bio on Srbin, Bugarin ili Grk. Kasnije, s druge strane se javlja pojam - kavm - a koristi se kada se oznacava neki narod. U mnogim dokumentima postoji za Bosnjake nekoliko izraza: Bosnjak-kavmi, Bosnjaklar, Bosnjak-taifesi, Bosnavi-takini - sto oznacava - bosnjacki narod, pleme, etnicku grupu. Ipak, vremenom se pocinju razlikovati dva pojma kojima turci oslovljavaju zivalj u Bosni: Bosnavi (tur. Bosnjak, ime za pripadnika naroda) i Bosnali (tur. Bosanac, ime za stanovnika Bosne iz bilo kojeg naroda).

Islamizacija Bosne dovela je do toga da mnoga danasnja prezimena u BiH bez obzira na etnicko porijeklo postanu slicna, ili ista. Primjera ima bezbroj, ali u donjoj shemi navedeno je samo nekoliko ilustrativnih primjera:

Tabela 1




Neka prezimena, izrazito slavenskog porijekla nalaze se u BiH u predislamsko doba. Sva gornja prezimena, iz prvih pet kolona mogu se naci vec u tursko doba, a i danas u sve tri etnicke grupe, odnosno nacije u BiH, osim neslavenskih prezimena koja su karakteristicna samo u bosnjackom korpusu. Ova, a i mnoga druga prezimena (preko osam stotina) ukazuju na stoljetno mijesanje naroda u BiH.

Tek 1856. godine turska administracija je Hati-hamajunom dozvolila narodima u Carevini da mogu otvoreno koristiti svoja etnicka imena i time dali deklarativnu, ali ne i stvarnu mogucnost da se narodi smiju zvati svojim povijesnim imenom.

Cinjenica je da su osmanske vlasti tolerirale postojanje bosanskog jezika i nisu instistirale na prihvatanju turskog jezika. Bosanski jezik je sta vise bio jedan od sluzbenih jezika na Porti u Stambolu. Onda je shvatljivo da su osim Bosnjaka, muslimana i katolici i pravoslavci govorili bosanskim jezikom. Medjutim, tada je u upotrebi u Bosni bilo jos nekoliko jezika. Ulema je koristila arapski, trgovci su cesto upotrebljavali turski, a intelektualna i umjetnicka elita sluzila se persijskim. Osim njih, dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu korisiti se jevrejski - ladino. Pored svih tih jezika u Bosanskom pasaluku koristilo se cak pet pisama: bosancica, latinica, arabica, cirilica, a Jevreji imaju svoje pismo. Na bosanskom jeziku, a arabicom pisana je literatura Bosnjaka, koja broji preko dvije stotine autora. Od tog mnostva vazno je istaci: Mehmeda Hevaiju Uskufiju, autora prvog bosansko-turskog rjecnika "Makbuli arif" iz 1631. godine, dakle 187 godina prije Vukovog rjecnika srpskog jezika. Taj rjecnik je vazan argument pred onima koji tvrde da tadasnja Bosna nije imala svoga jezika, svojih rijeci i da se u njoj govorilo iskljucivo turski. Da je tako bilo, zasto bi onda uopce bio napisan dvojezicni rjecnik? Nezaobilazni su: Nerkesi, Kaimija, Mejli, Vahdeti, Pruscanin, Ilahamija, Siri, Uzicanin, Muvekit (prvi bosnjacki povijesnicar), Baseskija (prvi bosnjacki kronicar). Osim toga, 1537. je osnovana Gazi Husrevbegova medresa, a to je prva visokoskolska ustanova na slavenskom dijelu Balkana i, pri njoj prva knjiznica u Bosni i Hercegovini.

Hrvati su se u Bosni poceli razvijati kao narod, iz onih preostalih i malobrojnih neislamiziranih katolika koji su naseljavali oblasti Zapadne Hercegovine, Srednjebosanskog bazena i Bosanske Posavine. Zahvaljujuci Ahdnami sulatana Mehmeda II Fatiha izdatu Andjelu Zvizdovicu 1463. godine, bio je dozvoljen rad franjevcima i omogucene su ima cak i neke privilegije uz odredjene uvjete. Ali bosanski katolici se ni tada ne imenuju Hrvatima. Sami sebe zovu katolicima, govore bosanski jezik, a bosanski franjevci: Divkovic, Lastric, Martic, Jukic i drugi pisu latinicu, jer su i glagoljica i bosancica istisnute iz samostanske upotrebe. Ilirski pokret u Hrvatskoj nasao je svoj odjek u usima katolika Bosnjaka. U zelji da se oslabi Turska Carevina u Bosnu se infiltriraju ilirci ne bi li, istovremeno progonjeni od ugarskih vlasti djelovali iz Bosne.

Srbi kao narod takodjer se poceo razvijati od ostataka neislamiziranih pravoslavaca u Istocnoj Hercegovini, a veci procent stanovnistva u Bosni postaju zahvaljujuci migracijama. Poslije velikih epidemija kuge u Bosni, turske vlasti naseljavaju Srbe iz Smederevskog i Krusevackog sandzaka u Bosansku Krajinu i jugozapadnu Bosnu (Glamoc, Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac). To su upravo oni martolzi koji su za turski racun kao placenici ratovali protiv katolickog neprijatelja. Pravoslavna crkva je imala veliki udio u formiranju srpskog nacionalnog identiteta u Bosni. Nezaobilazan je ucinak I i II srpskog ustanka u Beogradskom pasaluku, te Vukov rad na prosvjecivanju Srba. I pravoslavni Bosnjaci u Bosni koriste za sebe ime - pravoslavci, govore bosanskim jezikom, ali se sluze cirilicom.

Jos od 1584. kada je uvedena u Bosni institucija odzakluktimara, Bosnjaci osiguravaju sebi nasljedno pravo nad svojom zemljom u okviru porodice i pravo da se zadrzavaju, da ostanu u Bosni poslije vojnog pohoda, ma gdje morali ici ratovati. To znaci da su se poslije svakog rata vracali u svoju domovinu, a nisu ostajali kao drugi, vanevropski narodi na novookupiranim teritorijama. Otuda dolazi bosnjacko vezivanje za Bosnu kao domovinu. Zato su Bosnjaci bili u mogucnosti da sa pravom zadrze svoj jezik u svim strukturama stanovnistva. Bosnjaci su se od bosanskog neislamiziranog stanovnistva (malobrojnih Hrvata i Srba) razlikovali po vjeri, po privilegijama i kulturi. Svi ti faktori uslovili su specifican proces geneze, napretka Bosnjaka, cija se etnicka diferencijacija u odnosu na druga dva naroda tokom stoljeca produbljivala upravo onoliko koliko se nacionalno pocinju diferincirati bosanski katolici i pravoslavci medusobno i imenovati u Hrvate i Srbe. Istovremeno svi Bosnjaci, muslimani, katolici i pravoslavci kroz bune dovode do toga da pocinje sve vise rasti opozicija prema Osmanskom Carstvu, koje, gubeci pozicije u Evropi postaje sve represivnije.

Bosnjaci kao zreo narod u XIX stoljecu u nizu akcija nastoje da izbore autonomiju i nezavisnost, te da naglase svoju drzavnost: 1829, 1831, 1839, 1851/52. i 1875, ali to im ne polazi za rukom. Jedina vrijedna hvale je revolucija na celu sa Huesin-kapetanom Gradascevicem, koju su mnogi minorizirali nazivajuci je samo bunom. Problem je donekle i u tome sto Bosnjaci dugo nisu bili sigurni sta su i da li uopce ista mogu biti u etnickom smislu? Imali su samo jako vjersko osjecanje, ali ono nije bilo dovoljno za narodne, socijalne, a kamo li nacionalne preobrazaje. Svaki njihov pokusaj bio je umrtvljen, ili reformama; Hatiserifom od Dzulhane 1839, ili Hatihamajunom iz 1859. kojih se nitko nije drzao, ili je zaista krvavo ugusen, kao u Latasovoj kaznenoj ekspediciji 1851. Bosnjaci su do pred sam kraj osmanske uprave u Bosni jos uvijek bili dovoljno emotivno vezani za Tursku kao vodecu snagu islama, naivno vjerujuci da ce pod njenim plastom uspjeti postici kakvu takvu autonomiju. Zapostavili su time svoj narodnosni impuls, dajuci pri tom prednost privatno i javno vjerskom elementu, a ne etnickom. To je nazalost bilo romanticarski i nije imalo nikakve veze sa stvarnoscu. Uz to, nezrelo poimanje nacionalnog suvereniteta dovelo je do toga da je Husein kapetan Gradascevic vjerovao u autonomiju Bosne pod patronatom Turske, Ivan Frano Jukic pod patronatom Habzburske monarhije, a Vaso Pelagic pod patronatom Rusije. U bosanskohercegovackom ustanku 1875. za Srbe i Hrvate osnovni pokretac bila je nacionalna ideja, dok su Bosnjaci u ustanak krenuli po inerciji.


Etnicko sazrijevanje Bosnjaka u naciju u doba Austrougarske Monarhije 1878.-1918.

O hrvatskom i srpskom narodu i njihovoj genezi od naroda do nacije, odnosno od katolika do Hrvata, tj. od pravoslavaca do Srba u doba okupacije BiH od Austrougarske Monarhije napisane su cijele i knjiznice i biblioteke. Medjutim, nas ovdje interesiraju prvenstveno Bosnjaci i njihovo sazrijevanje iz naroda u naciju.

Austrougarski guverner BiH Benjamin Kalaj namjerno propagira politiku bosnjastva. Sta znaci to njegovo bosnjastvo? To bosnjastvo bilo je onemogucavanje razvoja nacionalnih pokreta u Bosni. Po njemu postoji u BiH samo jedan narod, "trojedan", koji medju svojim pripadnicima ima tri grupe vijernika: muslimane, katolike i pravoslavce. Naravno da je takva politka kocila bosnjacki narod u formiranju nacionlanog indetiteta. To je izazvalo reakcije, pa tada sve tri naroda pocinju osnivanje svojih narodnih skola, prosjevjetnih drustava i kulturnih listova. Poznat je niz slucajeva u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli i Mostaru gdje popovi obje krscanske konfesije novcano potkupljuju, "motiviraju" svoje vijernike da se deklariraju kao Hrvati i Srbi, a ne kao katolici i pravoslavci.

Bosnjaci, po vjeri muslimani, stoljecima vezani za tursku vlast, islamsku civilizaciju i BiH kao jedinu domovinu, osjetili su se ugrozenim, jer su se odjednom nasli u izrazito katolickoj drzavi, a granicivsi se sa pravoslavnom Srbijom i Crnom gorom i u totalnom krscanskom okruzenju. Nasavsi se pod uticajem jedne nepoznate, strane civilizacije, osjetili su se izgubljenima, tim vise sto su nakandnom aneksijom Bosne ostali odsjeceni od Stambola koji ima je davao barem privid zastite - pa se jos vise okrecu spasavanju vjere koja im je ostala jedini smisao. Ulema je isticala da je bitnije sacuvati svoje vjerski identitet, nego narodnosni, koji za njih nije bio bitan. Bosnjaci su znali da pripadaju jednom, jedinstvenom bosnjackom narodu, ali im je ipak vaznije bilo da, prihvatajuci eho panislamizma Abdul Hamida II (1876.-1909.) ostanu pripadnici velikog muslimanskog bratstva od Maroka do Indonezije. Svoj egzistencijalni otpor oni su odmah izrazili u ljeto i jesen 1878, pa i 1882. i oba ta ustanka Monarhija je ugusila sa velikim bosnjackim zrtvama. Drugi odraz otpora bio je masovni egzodus Bosnjaka u Tursku, koju su izrazito konzervativni slojevi vidjeli kao svoju "maticu".

Tek je autonomaski pokret, odnosno borba za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju poceo je da se osmisljenije zalaze za narodni preporod Bosnjaka. Nazalost, pokret se vec u pocetku polarizirao programatski na hodzinsku struju, koja je preferirala vjersku i vakufsku problematiku i, begovsku struju, gdje su spahije forsirale rjesenje agrarno-imovinskih odnosa. Gdje je tu zreo nacionalni program za ostale slojeve bosnjackog naroda?


Ipak, Bosnjaci su tada poceli sazrijevati od naroda u naciju, jer su:

a) osnovali svoju prvu politicku gradjansku partiju "Muslimansku narodnu organizaciju" 1906,

b) izborili su se da austougarski car sankcionira Ustav ("Zemaljski statut") koji je bio povod da se Bosna pripoji, anektira od Monarhije 1908,

c) ustanovljen je bosanski Sabor i Zemaljska vlada, 1910, koji jesu bili u mnogocemu ekspozitura beckog dvora, ali u kojem su bili i Bosnjaci i time stekli gradjansko pravo i mogucnost da se bore za svoju naciju.

Dakle, BiH u periodu od 1878. do 1918. godine dobiva tri nacije, posto njeni narodi dobivaju prerogative nacije: suverenitet izrazen u parlamentarizmu, ustavnost i izbore. Ali takav parlamentarizam je tek klica pravog parlamentarnog, demokratskog zivota. Najtragicnije je to sto je nacionalno ime Bosnjaka, koje je bilo u upotrebi i prvih desetak godina austrijske uprave promijenjeno i degradirano na samo vjersku odrednicu. Prvo je u praksi bio semanticki netacan pojam "muhamedanci". Muslimani nisu sljedbenici Muhameda a.s., vec Alaha dz.s. Tu nepravdu je "ispravio" Osman Djikic, eskponent srbijanske politike u Bosni, pa je 1903. za Bosnjake, kao narodnosni pojam promovirao naziv - muslimani - ostavljajuci svoje sunarodnjake na nivou vjerske grupe. Sa druge strane vjerske odrednice: katolik i pravoslavac dignuti su u kategoriju nacije. Ipak, smije se konstatirati da su se Bosnjaci, iako definirani vjerskim imenom, konstituirali u doba Monarhije u naciju, jer su dobili institucije koje su po medjunarodnim uzusima atributi nacije. Prvi put od vremena srednjovjekovnog Sabora, poslije 450 godina dobili su parlament i mogucnost da budu ukljuceni u politicki zivot i da pocnu da uticu, da se bore za buducnost svoje domovine BiH.

Pojam bosanski jezik bio je u upotrebi od pocetka okupacije do 1908. godine, zahvaljujuci prvoj "Gramatici bosanskog jezika" Frane Vuletica, koja je izasla 1880. i po njoj se predavalo sve do 1911. godine. Dekretom je ukinuto ime bosanskog jezika, a uveden je termin srpsko-hrvatski jezik. I to je smisljeno izvedeno: posto su muslimani samo vjerska grupa, dakle ne postoji ni islamska nacija, onda ne moze ni da postoji neki muslimanski jezik. Da je ostalo narodno/nacionalno ime Bosnjak, bilo bi logicno da taj narod, sad vec nacija ima jezik koji ce se zvati bosanskim. Pisma u BiH su latinica i cirilica, koja su istisnula arabicu, a bosancica se pise samo privatno. Nju tada koriste pretezno spahije ("begovica") i ona je ujedno i konspirativno, kriptogramo pismo Bosnjaka pred okupacionim vlastima. Kuriozitet je da se javlja stampa listova na dva pisma istovremeno, i latinicom i cirilicom. Ogroman doprinos budjenju nacionalne svijesti Bosnjaka dali su: prvi antologicar bosnjackih narodnih pjesama Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak koji je pokrenuo prvi bosnjacki casopis "Bosnjak" 1891, prvi povjesnicar u modernom smislu rijeci Safvetbeg Basagic urednik "Behara" 1900. i kulturno drustvo i istoimeni casopis "Gajret". Istovremeno i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj vode bitku za pridobijanje Bosnjaka u Bosni. Prvi su igrali vise na politickom polju: pozivali su, ne Bosnjake, nego muslimane, kao sto je to cinio Mico Ljubibratic - na nacionalno izmirenje, jer su ih smatrali Turcima i opominjali su i ih da ce i jedni i drugi biti pokrsteni od Vatikana. Hrvati sa zapada imali su strategiju na kulturnom polju: Josip Eugen Tomic pise "Zmaja od Bosne" i ujedno je tvorac sintagme da su "muslimani cvijet hrvatskog naroda", a Milutin Ogrizovic pravi prvu dramatizaciju najljepse bosnjacko-muslimanske balade - "Hasanagince".

Vjera novonastale nacije i dalje je islam. Svakako da je doslo do velikog upliva okupacionih vlasti na vjerski zivot Bosnjaka. Rezim 1882. uspostavlja poseban vjerski hijerarhijski sistem sa Ulema-medzlisom i Reis-ul-ulemom, a to je Porta presutano priznala. U kompetenciju cara Franje Josipa I (1848.-1916.) dolazi imenovanje tih institucija. Monarhija nije Bosnjacima priznavala narodnosnu ulogu, tako da su oni boreci se za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju sebe i dalje identificirali sa vjerom, odnosno muslimanstvom.

Sto se tice drzavljanstva stanovnika BiH u doba okupacije i aneksije, BiH se smatrala trecom drzavom unutar Monarhije, tako da svi Bosanci (Bosnjaci, Hrvati i Srbi) nisu pravno bili ni austrijski ni ugarski drzavljani. Tretirani su kao drzavljani trece drzave: Bosne i Hercegovine. Time su Bosnjaci, mada nepriznati kao nacija, prvi put dobili drzavljanstvo, sto je pravno-politicki anakronizam XX stoljeca.


Etnicka kategorizacija Bosnjaka u BiH od 1918. -1991.

U doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, DRJ, FNRJ i SFRJ, Bosnjaci, vec uveliko nacija, dozivljavaju sve vecu degradaciju koju joj donose institucije monarhije, a kasnije i socijalizam olicen u jednopartijskom sistemu. Prividno uvazavani, bivaju srozani na puku vjersku zajednicu i na etnicko-nacionalno ignoriranje, odnosno - nepostojanje.

Po osnivanju hegemonisticke, karadordevicevske SHS sa izrazitim centralizmom, po Vidovdanskom ustavu iz 1921.

BiH je administrativno podijeljena na sest oblasti, ali na takav nacin da su u svakoj jednici Bosnjaci u manjini, a Srbi u vecini. Zatim, uvodenjem sestojanuarske diktature 1929.

BiH biva jos vise razbijena kao povijesna i teritorijalna cjelina. Razdjeljena je u cetiri banovine: Drinsku (glavni grad Sarajevo), Vrbasku (Banjaluka), Zetsku (Cetinje) i Primorsku (Split).

Daljnja dezintegracija domovine Bosnjaka desila se 1939. kada je po sporazumu Cvetkovic - Macek formirana Banovina Hrvatska u ciji je teritorijalni sastav uslo trinaest bosanskohercegovackih kotara. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) je insistirala da se pored Banovine Hrvatske oformi i Banovina Bosna, ali do toga, naravno, nije doslo.

Sve ovo je bilo praceno sve intenzivnijim obespravljivanjem Bosnjaka. Rad JMO, ionako cesto opstruiran od rezima, jos vise je razvodnjen osnivanjem Jugoslavenske muslimanske narodne organizacije (JMNO). Ta partija je bila filijala beogradskog rezima. Bosnjacima se ukida pravo da autonomno vode svoje vjerske i vakufske poslove, a sjediste Islamske vjerske zajednice iz Sarajeva se premjesta u Begorad.

Po osnivanju Nezavisne Drzave Hrvatske, BiH je sasvim eliminirana kao drzavna zajednica. Sprovodi se temeljna indoktrinacija da su Bosnjaci samo "Hrvati islamske vjeroispovijesti" i da je BiH koljevka hrvatstva. Bosnjaci tada ne postoje kao nacija, a to je i statisticki dokazivano u popisu stanovnistva. Krajnja autonegacija Bosnjaka kao nacije nasla se u tezi da su Bosnjaci germanskog porijekla i da kao takvi imaju vitesku cast da svoj suverenitet ostvare u sklopu nacistickog Treceg rajha. Tada dolazi do formiranja "Bosanske muslimanske legije" i 13. SS "Handzar" divizije, pod nacistickom komandom, koje na svu srecu nisu bile duga vijeka. Medjutim, merhametli duse, Bosnjaci su vec 1941. rezolucijama njemackim vlastima protiv ustaskog terora, ustali u zastitu svojih komsija Srba u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Prijedoru.

Zaista stravicni cetnicki pokolji, ali i ustaski zlocini nad Bosnjacima u II svjetskom ratu ucinili su da u ratu nestane oko 103.000 Bosnjaka, sto je procentualno najveci broj zrtava medju svim Slavenima (u odnosu na prirodni prirastaj stanovnistva) - ukupno: 8,10 %. (Drugi su Srbi i Crnogorci sa zajednickim procentom od 7,20 %.)

Socijalizam je poslije rata donio nekoliko akata koji su sasvim osiromasili vecinu Bosnjaka. Zakonom od nacionalizaciji 1945. oduzeta su privredna preduzeca bogatih Bosnjaka. Izvrsena je agrarna reforma 1946. kojom je oduzeta sva zemlja iznad trideset dunuma (tri hektara) onim bosnjackim zemljoposjednicima koji sami ne obraduju ta imanja. A 1948. donesen je novi zakon o nacionalizaciji kojom su od Bosnjaka oduzete zanatske radnje, trgovine i visak stambenog prostora. Nista nije pomoglo sto je pedeset Bosnjaka proglaseno narodnim herojima. Oni su se tada skrivali iza konspirativnih srpskih imena i nadimaka: Miro, Sasa, Aco, Crni it.d. i nisu ni mogli ni smjeli da uticu na ishod borbe protiv "klasnog neprijatelja" - svojih sunarodnjaka, osiromasenih aga i begova, zanatlija i trgovaca.

Komunisti su hladnokrvno od monarhista preuzeli termin - muslimani - za Bosnjake i to ugradili u odluke vec I Zasjedanja Antifasistickog vijeca narodnog oslobodenja BiH (ZAVNOBiH): "...da zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena BiH, u kojoj ce biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih."

Uz to, ta zavnobihska "puna ravnopravnost" ubrzo se vidi iz ustavne definicije FNRJ u kojoj Bosnjaci uopce nisu spomenuti kao nacija, cak ni kao muslimani. Osim toga, u pocetku je u grbu FNRJ bilo pet buktinja koje su simbolizirale samo pet konstitutivnih juznoslavenskih nacija, ali kasnije je to "prevazidjeno" grbom SFRJ, pa je dodata i sesta buktinja, ali je i tada svaka baklja predstavljala po jednu republiku, a ne naciju. Istrajnost u toj "ravnopravnosti" najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovnistva u Republici Bosni i Hercegovini:


1946. godine od 885.689 Bosnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bosnjak, kao "Hrvati-muslimani" izjasnilo se 25.295 Bosnjaka, a onih casnih, "neopredjeljenih" bilo je najvise - 778.403.

1953. bilo je 891.800 Bosnjaka. Komunisti su uvidjeli besmislicu svoje nacionalno-vjerske kovanice, pa su se svi mogli izjasniti kao "neopredjeljeni". Dakle, Bosnjaci se ni tada nisu mogli izjasniti kao nacija, jednostavno, nacionalno nisu postojali. Sta li su mislili komunisti: da se Bosnjaci ne znaju, ne zele, ili ne smiju da opredjele???

1961. bilo je vec 1.138.685 "nacionalno neopredjeljenih Jugoslavena". Time je opet Bosnjacima priznato drzavljanstvo, ali jos ne i nacija.

1971. bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vjernika, jer sjetimo se, musliman je vjerska pripadnost islamu. Vecina Bosnjaka je bilo time zadovoljna, posto jos uvijek nisu postali svjesni da su nacija. Grijale su ih pateticne uspomene na stare vjerske tradicije.

1981. bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom smislu". Tada se otislo za korak dalje u poistovjecivanju vjere i nacije, sto je apsurd, jer vjera ne odredjuje naciju, posto je pojam vjere siri od pojma nacije.

1991. bilo je 1.903.096 "Muslimana u nacionalnom smislu". Zbog politickog usijanja bosnjacki politicki vrh nije smio promovirati bosnjacku naciju.

Paradoks: vjera je dignuta na rang nacije, kao sto su uradili bosanski katolici i pravoslavci prije preko stotinu godina. Bosnjaka je tada bilo u procentima: 43,48 %, Srba 31,21 %, Hrvata 17,30 %, "Jugoslavena" 5,54 %, i ostalih (dvadeset i dvije nacije) sa ukupnim procentom od 2,46 %. Uz to je bilo 12 % Bosnjaka koji su se izjasnili kao "Jugoslaveni", u 4 % slucajeva su to ucinli Srbi, a Hrvati samo 1 %.

Da bi se Bosnjaci uspavali, komunisti su od 1945. do 1990. na podrucju cijele Jugoslavije obnovili i izgradili ukupno 950 dzamija i drugih vjerskih objekata. Da su komunisti priznali Bosnjacima status nacije, po svojim, lenjinistickim koncepcijama bili bi duzni da toj istoj naciji daju i drzavu. Ali to nije dolazilo u obzir, jer su nosioci tog komunizma bili srpski hegemoni. Opet isti rezon: sta ce vjerskoj grupi drzava? Dovoljno joj je i vjerska zajednica. A i ona je bila diktirana iz Beogradu.

Jezik je zvanicno bio srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomena o postojanju "nekakvog" bosanskog jezika. Pri izradi Rjecnika i Pravopisa sh/hs jezika nije konsultiran ni jedan bosnjacki filolog. Podjednako se uz latinicu pisala i cirilica. Od svih bosnjackih pisaca samo je jedan bio zastupljen u gimnazijskom udzbeniku "Historija knjizevnosti jugoslavenskih naroda" (u cetiri knjige): Skender Kulenovic, sa "Stojankom, majkom Knezopoljkom". Nije bilo ni Selimovica, ni Dizdara, a kamo li drugih. Bosnjaci su prihvatajuci floskulu sh/hs jezik odricali sebi pravo na svoj nacionalni, bosanski jezik.

Tek u popisu stanovnistva iz 1991. godine jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika: 92 % Bosnjaka se izjasnilo da im je maternji jezik bosanski. Srbi su rekli da im je maternji jezik srpski u 67 % slucajeva, a Hrvati da im je maternji hrvatski u 47 %. Cinjenica je da u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno. Koliko je ziv civilizacijski gen Bosnjaka ilustrira kuriozitet "bogumilske dopisnice". Student Bosnjak iz Visokog, na studijama u Sarajevu javio se svojoj majci dopisnicom koju je napisao bosancicom. Tom pismu ga je naucila njegova ebejka (nana), a ovu njena majka i tako unazad do iskona.

Po Ustavu iz 1974. godine stanovnici BiH su dobili status Drzavljana BiH i SFRJ, ali Bosnjacima ni tada nije priznato da su nacija, da imaju svoj jezik, knjizevnost, kulturu i povijest.


Etnicke kategorije u Republici Bosni i Hercegovini

Danas nacija Bosnjaka sazrijeva brze nego ikad. Dva su faktora uslovila to:

1. okupacija BiH od srpsko-crnogorske "jugoslavenske narodne armije" i rat u domovini, i

2. 2. promoviranje davno zaboravljenog nacionalog imena na I Saboru Bosnjaka krajem septembra 1992. Ranije, prije rata to su inicirali gospoda Dr. Muhamed Filipovic i Adil Zulfikarpasic, a kasnije je to, kroz Deklaraciju Sabora sproveo u praksu gospodin Alija Isakovic.

Danas u Republici Bosni i Hercegovini zive tri konstitutivne nacije: Bosnjaci, Hrvati i Srbi. Tri su vjere: islamska, katolicka i pravoslavna. Tri su jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Dva su pisma: latinica i cirilica. A po drzavljanstvu su svi drzvljani BiH, ili: Bosanci.


Epilog

U praksi, nazalost, i dalje vecina Bosnjaka mnogo cesce govore da su muslimani/Muslimani, pri tome ne misleci hoce li ih sugovornik razumjeti, da li time izrazavaju svoju vjersku pripadnost, ili nacionalnu? U govoru se ne "vidi" da li covjek koristi veliko ili malo - m. Govore tako politicari, ulema, intelektualci. A katolicko-protestantska Evropa i sav Zapad ih slusa kako "potenciraju" da su muslimani. U svijesti obicnog zapadnjaka pojam musliman ima prizvuk fundamentaliste kojima ih njihovi mediji plase. Zbog toga je vazno da sebe Bosnjaci pocnu imenovati svojim nacionalnim imenom. Kao nacija Bosnjaci imaju pravo na drzavu, a kao muslimani oni to nemaju. Nikada, nikada katolicko-protestantski Zapad, a Evropa pogotovo nece dozvoliti postojanje jedne muslimanske drzave na svome tlu. To Bosnjaci trebaju sto prije da shvate. Sada kada prvi put od kralja Tvrtka Bosnjaci imaju svoju vojsku, ne smiju dozvoliti da u njoj dode do inflitriranja onih koje svijet prepoznaje kao fundamentaliste. U njoj bi prije trebalo da bude jednako mjesta i za one Hrvate i Srbe koji osjecaju Republiku Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu domovinu. Zar je moralno da smo oni Bosnjaci koje se nazivaju muslimanima sebi daju za pravo da budu patrioti par exelance? Ne treba zaboraviti da su sehidi oduvijek ginuli za vjeru, a ostali borci, pa i Bosnjaci ateisti i svi Bosanci uopce - za domovinu. Patriotizam nije niciji monopol i u svakom slucaju je jedna zdravija "vjera" od nacionalizma.

Danas u Turskoj zivi oko 4.500.000 potomaka Bosnjaka koji su se iselili iz Bosne i Sandzaka u periodu od 1878. do 1921, pa i kasnije. Oni nikada sebe ne zovu muslimanima, vec Bosnjacima. Zasto? Zato sto je njihov rezon da je vaznije sacuvati svoj nacionalni identitet u tudjoj zemlji, nego vjersko ime. Zasto da dobar Bosnjak bude samo onaj koji se deklarira da je musliman? Milion i dvije stotine pedeset hiljada bosnjackih muhadzira u 110 zemalja svijeta govore da su muslimani i pri tom zaboravljaju da izrazavajuci svoje "nacionalno" ime ne izrazavaju i ime svoje domovine Bosne. Ako kazu da su Bosnjaci, svi ce znati da su oni iz Bosne, a kada kazu da su muslimani, mogu biti sa bilo kojeg zemljinom meridijana, ali bez domovine. Oni koju imaju rezervnu domovinu ne mogu biti Bosanci, ovo se posebno odnosi na Bosnjake. Urodjena brzina adaptiranja i asimiliranja Bosnjaka dovest ce ih do toga da ce u svim tim zemljama prestati govoriti svoj bosanski jezik, da ce ga druga generacija zaboraviti, da ce se odroditi od Bosne i svoga nacionalnog bitka. Da li to mora da bude, poslije svega, sudbina bosnjacke nacije?

Sa punim uvazavanja islama kao vjerske i moralne doktrine koja je zaista humanisticka, vjernicima treba reci da ostanu muslimani, jer to jesu i svojim dinom i imanom, ali treba apelirati na njihovu nacionalnu svijest da sebe shvate i dozive kao naciju. Uvazavajuci sebe kao naciju pocet ce ih i drugi uvazavati kao sebi ravne Evropljane. Cak i da "novi svjetski poredak" rasparca Bosnu i Hercegovinu, Bosnjaci ce imati moralno i povijesno pravo da se prvi bore za reanimaciju svoje jedine domovine, jednako kao nekada Jevreji, kao sto su a propos njih ucinili Palestinci, kao Irci, kao Ceceni, Kurdi i druge nacije kojima je povijest uskratila domovinu.

Zele li Bosnjaci Bosnu, potrebne su im ne samo muslimanske, nacionalne, vec i moderne gradjanske partije. Stranke sa vjerskim i nacionalnim predznakom ne postoje vec dugo u Evropi. Zele li Bosnjaci ocuvati svoj nacionalni integritet trebaju bosnjacke institucije, Akademiju Bosnjaka, Historiju Bosnjaka, Enciklopediju Bosnjaka, Pravopis, gramatiku i rjecnik bosanskog jezika. Zele li Bosnjaci Evropu, trebali bi biti jos vise Bosanci, pa shodno recenom stvoriti novu Akademiju BiH, Historiju BiH, Enciklopediju BiH. Kao sto su se u ovom ratu Bosnjaci morali iznova radjati, jednom ce doci vrijeme da ce svi Bosnjaci, Hrvati i Srbi reci - mi smo Bosanci. Ne moraju se izbrisati nacionalne i vjerske razlike, da bi do toga doslo. Samo treba graditi vrijeme kada ce postati vaznije da svi budu Bosanci, pa onda nosioci neke nacije, a tek na kraju, za svoju dusu oni ce biti vjernici, ili ateisti.


Tekst Zlatka Lukica

(Obavezan navod autora!)


(Kraj)


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:11 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:03 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOJ POD BANJALUKOM (1737.)


- ZLATKO LUKIC -


BOJ POD BANJALUKOM (1737.)


• Geneza Bosnjaka - Zlatko Lukic


Rat je bolest. On donosi i druge bolesti. Vojnici regrutirani po bijelom svijetu nosili su u sebi klicu, teske, velike bolesti, jake poput rata - kuge. Od prestanka postojanja srednjovjekovne bosanske Kraljevine, crna smrt je pohodila cesto, vrlo, vrlo cesto Bosnu: 1507, 1533, 1536, 1546/49, 1555/59, 1574, 1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32. a i godinu dana poslije dogadaja koji je predmet ove price, a tada je epidemija trajala punih pet godina.

Malobrojni bosnjacki narod postajao je sve malobrojniji. Lijeka nije bilo, a ni lijecnika. Sva Bosna toga doba imala je samo dvanaest ljekara u cetiri grada: Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i Travniku, a i oni su bili samo vojni ljekari.

Kad u ratovima izginu oni koji su prezivjeli kugu (a ratovi su bili ucestaliji nego epidemije crne smrti) - kada dakle izginu oni jaci koji su mogli gurati plug, ostaje nejac koja niti moze, niti zna da obraduje zemlju i sljedecih godina po pravilu nastupa glad, glad koja opet izaziva nove bolesti, a i bune u kojima se iznova gine. Pravo je cudo kako je puk Bosne uopce uspio da prezivi pored tolikih i takvih posasti.

Banjaluka je 1639. godine prestala biti glavni grad Bosanskog pasaluka. Centar je premjesten u Sarajevo, a kada je i Sarajevo zbog cestih nemira postao nesiguran za pase i pasice, vezirski grad postade Travnik 1697. U Banjaluci se stosta toga izmjenilo. Umro je zadnji muski izdanak Ferhatpase Sokolovica, Mustafabeg Ferhatpasic Sokolovic, musthafiz Kastela... Ljudi su dolazili i odlazili, a u Banjaluci su isti ostajali samo Vrbas, Kastel i ljepotica Ferhadija. Oni su postali i lice i dusa carsije.

Kada je cijeli bosanski serhat opustosen od kuge i rata, vlasti su naredile da se iz sandzaka nekadasnje Carevine Srbije nasele Srbijanci na podrucje Krajista, koje ce se kasnije nazvati Bosanska Krajina. I dolazili su ljudi, a kako i ne bi kada im je Bosna bila nesto novo, nesto izazovnije od njihovog zavicaja. Naseljavali su Krajinu Bosansku, a narocito po planinama Manjaci i Grmecu. Sa njih su silazili do Knina i Drnisa, u zemlju Hrvatsku kao martolozi, trgovci i avanturisti. Kao martolozi, nisu pitali za novac, kao da ih nije interesiralo koliko ce zaraditi ratujuci. Do tada je plata malobrojnih martoloza iznosila deset akci dnevno, a kada su vlasti vidjele efikasnost srpskih martoloza u ratovanju, povisena im je plata na dvadeset akci. Osim toga, u svakom upadu u one dijelove Hrvatske koji se tada poceo zvati Vojna Krajina, martolozi su vrsili pljacku, paljevinu, odvodili u roblje zateceni puk - ne bi li sto prije, za sto krace vrijeme i sa manje rizika - zaradili sto vise. Oni bogatiji martolozi u Banjaluci kupise zemlju, ili ducan od nekog carsijlije-bekrije koji je vec svoje imanje naceo, ili se vidjelo da ce ga brzo procerdati, ili propiti... Malo po malo, srbijanski Srbi postadose novi stanovnici, novi Banjalucani uz ranije malobrojne trgovce Bosnjake -pravoslavce. Tako Banjaluka poslije casne trgovacke pravoslavne porodice Delic, dobi svoje nove pravoslavne trgovce i dzambase: Majkice, Milice, Babice, Pisteljice, Surutke, Bilbije i Maslese.

Ipak, posto je ovo prvenstveno pripovijest o banjaluckim Karadjozima, a ne pljacki (trgovina je ipak, uvijek i svugdje lopovluk i pljacka) da vidimo sta je bilo sa Husinim potomstvom.

Husin sin Nerkez igrao je manje uloge u Karadjozu. Kao i mnogi glumci, a i begovi, vise je volio rakiju, nego svoj (kako je po carsiji sam govorio) begovski posao - glumu. Posvadao bi se sa starim Husom svaki put kada bi trebalo igrati "Safikadu". Pred jubilarnu, stotu predstavu, rece babi:

- Jebi ga babo. Ti hoces uvijek da budes mlad. Ne mozes sa pedeset i pet godina igrati Safikadinog dilbera! Budi jednom i ti imam, ili uzmi ulogu kadije. Daj meni ulogu mladog Pavlovica... Da ja malo igram sa svojom Hasibom.

- He he, sta ja tu mogu? Hercegovke izgleda vise vole starije muskarce, pa makar oni bili i glumci... - zezao ga je Huso.

Kad je snaha Hasiba rodila sina, stari Huso je poceo iznositi unuka na scenu dok je jos bilo u besici. Mali Suljo je sa sedam godina imao sedam godina glumackog staza i glumio je kao Karadjoz i po. Znao je napamet nauciti tekst dugacak pet stranica. Slusao bi Husu kako govori i za njim bi naglas ponavljao tako glasno da se orila cijela kuca.

- Tko kaze da smo mi iz Bosne glupi?! - govorio bi Huso, zaboravljajuci pri tom da je pola unukove krvi zustra krv iz Hercegovine.

Govorio je to i sam Suljo godinama, po smrti Huse i Nerkeza, pa i onog aksama 5. rebiul ahira 1150. godine, ili po banjaluckom racunanju sejha Husamudina Celebije, 3. augusta 1737. kada mu u dom iznenada gruhnu dizdar Kastela, Mehmedbeg Catic.

- Aksam hajrula Karadjoze...

- Alah razola... Bujrum! Ali, otkud ti u mome domu? - iznenadi se Suljo.

- Na um mi palo nesto... Vojska mi je nesto nemirna, nezadovoljna... Bi l' ti mog'o na brzinu dati nekog Karadjoza za moje jerlukulije u Kastelu? Al' da ne bude "Safikada", nije joj vakat... Handre nas one Svabe da vise ne znam sta cu?

- Mogu brate, kako da ne mogu. A je li to za carsiju, za raju?

- Jasta je! Krenuo onaj Hildunghauzen, hoce da nam zatre sjeme... Razgali dusu azapima... Nema nikog. Kapetani pobjegli prema Travniku, a hodze se sakrile. Nitko da digne moral vojsci. Ni dizlije. Vele, nece sa sutrasnjim mejitima da tarlahaju...

- Ja hocu. Ali odmah da ti kazem da cu lajati. Je l' to pije vode?

- Radi sta znas. Ja cu ti dati bunar zlata!

- To mi ne treba... Bogata mi je dusa...

U prelijepom Kastelu iza aksamske molitve poce predstava Karadjoza na onom mjestu izmedu dvije unutrasnje kule, gdje se vrsi smotra gradske straze (dvjesto pedeset godina kasnije tu ce zaista biti pozornica). Veliki bijeli carsaf blistao je obasjan od velike vatre. Vojnici su sjedjeli na travi.

- Sta ste vi ocekivali askeri?! Nema pomoci iz Travnika. Alipasa Hecimoglu spava. Grije svoju bubuljicavu guzicu uz mlade Grkinje. Zna samo za svoju prdekhanu... A odozgo silazi, sa Save, Fridrih Saksen Hildburghauz. Hoce nasu Banjaluku... Hild-burg-hauz - pa mjesto mu je u hauzu. Da mu sprzimo guzicu u Gornjem Seheru, ha? Jeste li vi Bosnjaci, ili curice iz mejtefa?! Boga mi Jedinoga bas mi nekako izgledate kaharli...

Skakao je Suljo Karadjoz iza platna kao sam sejtan. Govorio je vikao, derao se iznad svojih glasovnih mogucnosti. Bio je gola voda vec poslije petnaest dekika, a uspio je izmamiti tek dva-tri usiljena smijeha vojnika. Zato, okrenu curak, pa poce:

- ...Svi vi znate tko sam ja. Ja sam samo obicni Karadjoz. Ja ne postojim. Vi me i ne poznajete. Pa ipak ste me trazili. Kada nema Ciganki da vam plesu, dobar sam vam i ja. Sa nekim se treba sprdati... A znate li vi, s kim se vi sutra trebate sprdati? Braco Bosnjaci i muslimani, vi sutra imate pred sobom najvece carstvo u Evropi. Carstvo Habsburga. Znate li vi uopce s kim se suocavate? Naravno da ne znate! Moj jaran Besim Djulic izucavao je te svapske rospije i bestije, koje vi sutra treba da umlatite. Pa bolan ne bili, znate li vi tko su oni? S kim vi imate posla, znate li? Normalo da ne znate, kada ste beteri. A mislite da ste neke gazije, da ste buduci sehidi? Taj rod koji tamane kao stakore nasi dedovi vec dvi stotine i kusur godina, to vam je izrod Iblisov. Praunuk od osnivaca te loze oplodio je svoju sestricnu k'o bavarsku kravetinu. Onda je njen potomak povalio sestru svoga amidze. A amidzin sin je sahvatao kao pile, malu od svoje tetke i zbubao joj dijete. Ljudi moji, tu, da prostite, jebe tko koga stigne! Vise zinaluka nema ni u jednoj drugoj dinastiji. Oni su propala carevina. Sad zamislite da oni sutra zavladaju Bosnom?! Prenijeli bi taj svoj porok - da jebe lud zbunjenog - i na nas. Ali, od kojeg smo mi zakona; njihovog, ili naseg?? Jos nesto da vam velim. Isti su i Francuzi i Englezi, samo sto oni to malo uvijenije rade. Ali sve vam je to ista bagra... Imate li braco, muda, da pokazete tko ste i sta ste?! Ja vjerujem da imate muda! Ako ne vjerujete meni, uhvatite se ispod pasa.... Veceras sam pricao sa Salihbegom, cehajom naseg rahmetli Mustafebega Ferhatpasica. On mi dade ovu dulu iz sedrvaneske basce - kaze, zove se: Safikada. Pa zar onaj kabur, na kome se zaklinjemo i molimo Boga da nam pomogne, zar tu divotu da prepustimo dindusmanu? Zar one dule da oni odnesu u svoju zemlju?!

Iz hiljadu grla zaori se tekbir. Suljo se najezi. Strese se i uvuce glavu u ramena. U dnu scene, kraj ruba velikog carsafa vidje svog sina kako pije rakiju. Sin vidjevsi ocev pogled shvati da bi babi pomogla koja kapljica sljivovice, pa mu je ponudi. A babo, ne budi lijen, cucnu da mu se ne vidi sjena na platnu, pa potegnu dobar gutljaj. Kao da mu je Azrail skocio na grudi. Suljo poskoci poput horoza. Vojska usuti.

- Sta ja vama balegam?! Niti su oni Jedzudz i Mezudz, niti je sutra Kijametski dan... Ako i jeste Kijametski dan - za njih je, za nas nije! Jeste li gazije? Jeste! Jeste li sehidi?! Jeste!! Je l' ne damo Banjaluku, Ferhadiju ni Safikadine dule??? Ne damo!!!

I tada, vrativsi se cetiri-pet koraka unazad, zatrca se u zategnuto platno i skocivsi, probi ga, protrca kroz njega i stade pred vojnike koji su ga odusevljeni, docekali na nogama.

Boj pod Banjalukom bio je tezak, vrlo tezak, ali za Bosnjake ipak uspjesan. Austrijanci su ostavili svojih vojnika oko dvije hiljade mrtvih, vise u Vrbasu, nego na bojnom polju. Evropljani sa Dunava nisu znali plivati na Vrbasu. Od kompletne studiozno planirane akcije austrijskog Generalstaba za osvajanje Bosne odustalo se. Odlucili su da cekaju neko povoljnije doba.

Sulju Karadjoza pokosila je kuga sljedece godine. I njegovog sina. Ali unuk Fadil je nastavio porodicnu tradiciju.

Kako je Osmansko carstvo bivalo manje, tako je i u Banjaluci i cijeloj Bosni bivalo sve teze. A pogotovo Banjalucanima kojima je granica Carstva bila svega tri sahata jahanja udaljena od carsije.

Fadil se ozenio Srpkinjom Stanislavom. Bijase izbjegla sa porodicom iz Loznice kada joj je Milos Obrenovic ubio oca koji je u prvom srpskom ustanku stajao uz Karadorda. Kada je to carsija saznala, Karadjoz je stao - dvije godine nisu se igrale predstave. Nitko nije osjetio taj nedostatak osim nekoliko begovske, zatim bogatije katolicke, pravoslavne i zidovske djece - koja su zalila za glumistem, kazalistem, pozoristem.

U medjuvremenu, stoljetna prijateljska porodica Karadjoza, Djulici - osiromasili su usljed kuga i buna. Hasanbeg je izgubio begovat, a njegov sin Murat i aganluk. Kasnije je Muratov sin Besim prokockao ono malo sirotinje i otisao u Sarajevo. Tek ce Besimov sin ponovo doci u Banjaluku.


Zlatko Lukic


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:12 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:04 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
CAS ISTORIJE NA BOBOVCU KRAJ KRALJEVE SUTJESKE

Snimak: Bobovac


- BOSNA I HERCEGOVINA -


NAJAUTENTICNIJE MJESTO BH. DRZAVNOSTI

Bobovac Na zidinama Bobovca kod Kraljeve Sutjeske u subotu je odrzan neobican cas istorije kojim je otpocelo uredjenje, konzervacija i prezentacija ovog najpoznatijeg stolnog grada srednjovjekovnih bosanskih kraljeva.

U projekat obnove Bobovca zajedno su usli Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta i Federalno ministastvo odbrane. Zato su i cas isorije, koji nije trajao duze od petnaestak minuta, odrzali prof. dr. Dubavko Lovrenovic, zamjenik federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta i Mijo Anic, federalni ministar odbrane.

BiH zemlja "treceg puta"

"Bobovac je mjesto koje danas u Bosni bez premca reprezentira ideju bosanskohercegovacke drzavnosti", rekao je dr. Lovrenovic. "Jer, na Bobovcu je cuvana bosanska kruna, a kruna simbolizira ideju drzavnosti."

On je dodao da bi ovakva mjesta kao sto je Bobovac svima nama mogla pomoci "da izgradimo svoj autenticni bosanski identitet, autenticnu bosansku kulturu, odnosno nasu bosansku zavicajnost ".

U vezi s tim dr. Lovrenovic je povukao paralelu izmedju situacije u kojoj se nasla srednjovjekovna Bosna i situacije u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi danas. "Bosanski vladari su prozivljavali strasnu duhovnu dramu i bili su u dilemi kome se prikloniti: Istoku ili Zapadu", rekao je dr. Lovrenovic.

"Stisnuti izmedju dva politicka bloka, oni su izabrali trecu mogucnost - izgradnju vlastite duhovne arheologije.

I mi smo danas stisnuti izmedju vise blokova. Mislim da kroz obrazovanje, kulturne sadrzaje i otvorenost mozemo graditi Bosnu i Hercegovinu kao zemlju "treceg puta".

Federalni ministar odbrane Mijo Anic je rekao kako bi neke zemlje, da nemaju, izmislile ovakvo mjesto. Kako je na Bobovac juce dosao veliki broj pripadnika obje komponente Vojske Federacije, Anic im se obratio rijecima:"Na nama vojnicima je da branimo povijesno i fizicki Bosnu i Hercegovinu."

Vracanje izgubljene ljubavi

Ispred mjestana sutjesko-bobovackog kraja Drago Dujmovic je Anicu i Lovrenovicu poklonio slike kralja Stjepana Tomasevica sa bosanskom krunom. Na Bobovcu se okupio veliki broj mjestana, ali jos vise uglednih licnosti koje su ove subote zapucale iz Sarajeva da bi prisustvovale ovom neobicnom i zanimljivom casu istorije. Medju njima bili su i ministri Kresimir Zubak i Suada Hadzovic, komandant Zajednicke komande VF general pukovnik Atif Dudakovic i njegov zamjenik brigadni general Ivan Zeko, sa malim zakasnjenjem stigla je i Amila Baksic. Ipak, najvise je bilo vojnika koji su stigli u uniformi, te fratara. Vojnici ce, kako je rekao Anic, na bazi dobrovoljnosti besplatno pomagati u radovima na uredjenju Bobovca. Lovrenovic je, opet, prisustvo velikog broja fratara protumacio kao dokaz da je uredjenje Bobovca pravi posao. Jer, kako je rekao, "fratri su cuvari bosanske drzavnosti". "Ovo je trazenje nas samih, ovo je ulazenje u nase korijene", rekao nam je vojnicki kratko general Atif Dudakovic. "Nisam znao da je ovaj kraj ovako pitom", dodao je on. "Podsjeca me na moju Kozaru, na moju Prosaru".

Idejom o uredjenju i konzervaciji Bobovca odusevljen je bio fra Petar Andjelovic. "Jedna od mojih briga je sto se mi, ljudi iz BiH, ne osjecamo ponosnim na svoju drzavu Bosnu i Hercegovinu", rekao nam je on. "Moguce da smo izgubili ljubav prema BiH zato sto se ovdje mnogo ruznog dogodilo i dogadja. I zato je dobro sto smo se okupili na Bobovcu i sto se vracamo svojim izvorima." On je, zatim, dodao: "Da bismo ostali i opstali ovdje potrebno je da u nama usplamti ljubav prema drzavi koja se zove Bosna i Hecegovina."

Jedno ime se na Bobovcu juce najvise spominjalo, i s najvecim postovanjem. A to je ime pokojnog Pave Andjelica koji je sedamdesetih godina temeljito istrazio Bobovac, restaurirao ga i napisao sjajnu knjigu "Bobovac i Kraljeva Sutjeska".

On je, zapravo, istrazio i naucno dokazao da je Bobovac bio kraljevsko stolno mjesto, odnosno prijestonica srednjovjekovne Bosne. Andjelic je obnovio i srednjovjekovnu crkvu na Bobovcu u kojoj su sahranjena tri kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II i Stjepan Tomas, te supruga Tvrtka II Doroteja Gorjanska. Crkva je isa a tu, mada je u tek minulom ratu pretrpjela znatna osecenja. Vrata su odvaljena, a ostecena je i jedna nadgrobna ploca.


Bobovac - ljetna rezidencija

Kraljeva Sutjeska

Kraljeva Sutjeska, 7.7.2001


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:12 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: KULTURA BOSNE I HERCEGOVINE
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 6:05 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOBOVAC JE PROGLASEN
NACIONALNIM SPOMENIKOM BOSNE I HERCEGOVINE


Slike Bobovca


Srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac, historijsko podrucje

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Sluzbenom glasniku BiH", broj 40/02.

Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu clana V stav 4. Aneksa 8. Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i clana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici odrzanoj od 05. do 11. novembra 2002.godine, donijela je

O D L U K U

I

Historijsko podrucje - srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac proglasava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Podrucje se nalazi na k.c. br. 378/1, k.o. Mijakovici, opcina Vares, Federacija Bosne i Hercegovine.

Na nacionalni spomenik iz prethodnog stava primjenjuju se mjere zastite i rehabilitacije utvrdjene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zastitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Sluzbene novine Federacije BiH”, br. 2/02 i 27/02).

II

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine duzna je osigurati pravne, naucne, tehnicke, administrativne i finansijske mjere za zastitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika iz tacke I ove odluke.

Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika utvrdit ce tehnicke uslove i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglasenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

Na podrucju se ne dozvoljava krcenje zidina, izgradnja objekata, sjeca sume, ispasa i ostale radnje koje bi mogle utjecati na izmjenu ambijenta grada-tvrdjave. Na dijelovima podrucja oznacenom kao Crkvice dopusteno je izuzetno postavljanje montaznih privremenih objekata za potrebe izvodjenja predstava (koncerti, teatar i sl.).

U sklopu zasticenog podrucja iz stava I ovog clana dopusteno je postavljanje montaznih drvenih WC kabina i nadstresnica za odmor, u skladu sa uvjetima koje utvrdi nadlezna institucija za zastitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijedja u Federaciji Bosne i Hercegovine.

U zastitnom pojasu minimalne sirine 2 km od granica zasticene cjeline nije dopustena izgradnja industrijskih objekata, magistralnih infrastrukturnih objekata, kamenoloma, niti lociranje potencijalnih zagadjivaca okolisa.

IV

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

V

Svako, a posebno nadlezni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i opcinske sluzbe suzdrzat ce se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu ostetiti nacionalni spomenik iz tacke I ove odluke ili dovesti u pitanje njegovu zastitu i rehabilitaciju.

VI

Ova odluka dostavit ce se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu prostornog uredjenja i okolisa, Zavodu za zastitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta, opcinskim organima uprave nadleznim za poslove urbanizma i katastra, radi provodjenja mjera utvrdjenih u tac. II, III i IV ove odluke i nadleznom opcinskom sudu radi upisa u zemljisne knjige.

VII

Sastavni dio ove odluke je obrazlozenje sa pratecom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika.

VIII

Prema clanu V, stav 4. Aneksa 8. Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika su konacne.

IX

Ova odluka stupa na snagu danom donosenja i objavit ce se u «Sluzbenom glasniku BiH» i «Sluzbenim novinama FBiH».

Ovu odluku Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika donijela je u slijedecem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadzimuhamedovic, Dubravko Lovrenovic, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Predsjedavajuci Komisije

Dubravko Lovrenovic

Broj: 0

1-277/02 06. novembra 2002.godine

Sarajevo


O b r a z l o z e n j e

I – UVOD

Na osnovu clana 2. stava 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika (u daljem tekstu Komisija) proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa cl. V i VI Aneksa 8. Opceg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Aneks 8.), kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Sluzbeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konacnu odluku o njihovom statusu, a za sto ne postoji vremensko ogranicenje i bez obzira da li je za doticno dobro podnesen zahtjev.

Komisija je, na sjednici odrzanoj 11. marta 1998. godine donijela odluku o stavljanju historijskog podrucja-srednjovjekovnog grada Bobovca na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 772. i pristupila sprovodjenju postupka za donosenje konacne odluke za proglasenje dobra nacionalnim spomenikom u skladu sa clanom V Aneksa 8. i clanom 35. Poslovnika o radu Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika.

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donosenju konacne odluke o proglasenju izvrsen je uvid u:

· dokumentaciju o lokaciji imovine i sadasnjem vlasniku i korisniku dobra (Opcina Vares: kopija katastarskog plana, zemljisnoknjizni izvadak, Zavod za zastitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijedja BiH: rjesenje o zakonskoj zastiti spomenika kulture,

· podatke o sadasnjem stanju i namjeni dobra, ukljucujuci i opis i fotografije, podatke o eventualnim ostecenjima u toku rata, podatke o eventualnim intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

· historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu gradju o dobru.


Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju utvrdjeno je slijedece:

1. Podaci o lokalitetu

Lokacija

Grad Bobovac se nalazi nedaleko od sela Mijakovici i Dragovici, u opcini Vares. Podignut je iznad utoka Mijakovske rijeke u Bukovicu, na juznim obroncima planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica. Gradu se moze prici iz dva smjera, od Kraljeve Sutjeske ili od Varesa.


Historijski podaci

Ovo topografski istaknuto mjesto koristeno je u odbrambene svrhe jos u broncanom i starijem zeljeznom dobu (II milenij do 400. godine prije nase ere (lokalitet Gradina kod istocne kule na Visu). Iz antickog doba po cijelom lokalitetu nalazen je krovni crijep, a ostaci najranije arhitekture (IV-VI stoljece) na Bobovcu vidljivi su na sjevernom zidu glavne kule kraljevskog dvora.

Podaci iz pisanih izvora za vrijeme bosanske srednjovjekovne drzave obuhvacaju period od 1350.-1463. godine. Za osmanski period dokumenti sezu do 1626. godine kada je definitivno napusten, jer je napredovanjem Osmanlija ka sjeveru i prosirenjem zauzete teritorije izgubio stratesku vaznost. (P. Andjelic, 1972., 139.-144., kratka regesta svih pisanih dokumenata za period 1350.-1463. H. Kresevljakovic, 1953., 17.-19., pisani dokumenti za period 1502.-1626.).

Kao stolno mjesto bosanskog bana Stjepana II Kotromanica koji je poduzeo prve korake na njegovoj izgradnji nesto prije polovine XIV stoljeca, zatim bosanskih kraljeva od Tvrtka i do Tomasa, tj. do 1461. godine, Bobovac je bio kljuc bosanskog kraljevstva. Zato se pri pokusajima da se domognu bosanskog prijestolja ili pri rusenju bosanske drzave, jurisalo na Bobovac. Grad je kao kraljevsko sjediste bio administrativno - vojni centar bosanske drzave, a u njemu se cuvala bosanska kraljevska kruna. Tu su sahranjeni bosanski kraljevi Ostoja, Tvrtko II i Stjepan Tomas. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomasevic (1461.-1463.), zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, prenosi kraljevski dvor u Jajce. Po zauzecu grad Bobovac je iz opravdanih, strateskih razloga razoren 1463. godine, sto su potvrdila i arheoloska istrazivanja, a zatim su Osmanlije na rusevinama kraljevskog dvora podigle neophodne objekte za njihov boravak u gradu (1463.-1626.).

Dosadasnja zakonska zastita

Na osnovu zakonske odredbe, a rjesenjem Zemaljskog zavoda za zastitu spomenika kulture broj: 02-856/1 od 27.11. 1959. godine u Sarajevu, srednjovjekovni grad Bobovac, kod sela Mijakovica i Dragovica, opcina Vares, srez Sarajevo, k.o. Mijakovici, k.c. br. 378/1 drzavno vlasnistvo, stavljen je pod zastitu kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine.

18.04.1962. rjesenjem Zavoda za zastitu spomenika kulture Sarajevo upisan je u Registar spomenika pod reg. br. 170.
11.03.1998. upisan je na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH.


2. Opis spomenika

Topografija

Grad karakteriziraju tri terenske dominante:

- na sjevernom kraju brezuljak Vis sa relativnom visinom od 30 m,

- u sredini rub terase Crkvice,

- na juznoj strani najstarije fortifikaciono jezgro grada sa kraljevskim dvorom.

Izmedju Crkvice i kraljevskog dvora je najniza tacka Bobovacke kose, tzv. glavna kapija, mjesto na kojem su nekada stajala glavna gradska vrata i ulazna kula.

Urbanisticke karakteristike

Osnovne komponente Bobovca kao naselja gradskog tipa su slijedece: gradski bedemi; kompleks kraljevskog dvora, koji ujedno ima funkciju akropole - citadele, glavna ulica, kompleks sakralnih i pratecih objekata na Crkvici, mali trg ispred crkve sa cisternom u sredini - na Crkvici, stambeno naselje unutar bedema - oko glavne kapije i na padinama Visa; manje naselje (predgradje) na jugozapadnim padinama Bobovacke kose - izvan gradskih bedema; posebno naselje (podgradje) ispred sjeverne kapije Bobovca, tzv. Grad, koji je u osnovi imao trgovacko - zanatski karakter. Bobovac je, po svim svojim komponentama, izrazit primjer jedne specificno srednjovjekovne urbane aglomeracije, karakteristicne za cijelu kontinentalnu Evropu. U grad se najvjerovatnije ulazilo preko pomicnog mosta pod Visom. Odatle se prilazilo zaravnjenom prostoru Crkvica, a dalje glavnom komunikacijom do glavnog tornja i kapije na sedlu koja je izgubila svoju funkciju izgradnjom objekata na Crkvici i Visu. Sa sedla put dalje vodi prema Gornjem i Donjem gradu.

Arhitektura

Fortifikacije Bobovca

Bedemi Bobovca opasuju u nepravilnoj liniji kraski zavrsetak Bobovacke kose na jugu. Istocni zid se penje do terase na Crkvici, gdje skrece na istocnu padinu, do grebena Crvene stijene. Zapadni zid ide podnozjem Visa, obuhvata plato Crkvice i dolazi do glavnog tornja dvora. Bedemi su vrlo slabo ocuvani. Samo ponegdje, u kratkom potezu, njihova visina prelazi 1m. Debljina zidova je od 100 do 110 cm, a ukupna duzina iznosi oko 1100 m. Zidovi su mjestimicno podupirani kontraforima.

U jedanaest tornjeva na Bobovackim fortifikacijama zastupljeni su svi tipovi tornjeva koji se javljaju u srednjovjekovnoj Bosni: Glavni toranj, kvadratne osnove (8 x 8m) jednim dijelom se naslanjala na anticki zid i najstariji je objekat na Bobovcu. U njenoj unutrasnjosti je sagradjena cisterna ovalne osnove. Do nje je jedan toranj pravougaone osnove koja je vjerovatno sluzila za stanovanje. Branic - toranj na Visu na sjevernom zidu bedema je u osnovi sestostranicni nepravilni poligon, debljine zidova u temeljima 3 - 4 m. Kao najtvrdji i strateski najvazniji toranj srusen je sistematski i namjerno. U rusevinama je pronadjena veca kolicina keramike i zivotinjskih kostiju, arheoloski materijal karakterisican za sve objekte ovog tipa u BiH. Okrugli toranj na Crkvici je naslonjena uz grobnu kapelu, te po vanjskom izgledu sa njom cini jednu cjelinu. Dva tornja razlicitih konstrukcija smjestena su uz ulaznu kapiju na tzv. Bobovackom sedlu, imali su ulogu kapijskih, ulaznih tornjeva. Na istocnom obronku Visa, 15 m izvan Bedema, stajao je jedan detasirani toranj, Ovaj tip tornja je karakteristican za zapadnoevropsku fortifikacionu arhitekturu. Osim tornjeva sa specificnom funkcijom, na Bobovcu je bilo jos pet tornjeva ukomponiranih u sistem bedema.

Kraljevski dvor

Kompleks kraljevskog dvora je smjesten na prirodno najbolje utvrdjenom prostoru Bobovca, uklopljen u pet kraskih grebenova, na tri osnovna horizonta koji se stepenasto spustaju od sjevera prema jugu. Prilazni put prema dvoru je vodio do prve dvorske kapije, odnosno do ulaza u predvorje dvora. Prostor do ulaznih vrata koja su izgradjena od sedre i u gornjem dijelu u formi luka, imao je funkciju kapijskog tornja. Na juznom kraju se nalazio toranj osmatracnica. U tom predvorju su bili manji gradjevinski objekti, od kojih je jedan bila kovacnica. Posebnim, izgleda natkrivenim, stepenistem dolazilo do druge dvorske kapije i predvorja Donje palace. Tu je ustvari bio reprezentativan ulaz u dvor kroz kapiju ukrasenu gotickim portalom sa grbom kralja Tvrtka II i svjetiljkama. U predvorju, na tri terase, bili su smjesteni objekti zitnih spremista, kruniste, velika cisterna, kovacnica, trap za krec i manji stambeni objekat.

Donja ili Velika palaca je u osnovi nepravilni pravougaonik dim. 25 x 10 m, ciji je juzni zid postavljen na kraski greben, a sjeverni je u cjelosti kamena litica. Po izgledu djelimicno ocuvanih zidova, zakljucuje se da je objekat imao najmanje cetiri etaze. Glavna vrata na palaci su izgradjena od precizno klesanih blokova muljike sa gotickom profilacijom, a kapiteli na dovratnicima su ukraseni motivom ljiljana u nizu. Uz vanjsku fasadu juznog krila pronadjen je jedan profilirani doprozornik romano-goticke bifore i dijelovi prozorskih okvira sa motivom loze sirokih listova u plitkom reljefu. O unutrasnjem izgledu palace nema puno podataka. Jedino su, u sjevernom krilu, pronadjeni ostaci peci sa keramickim pecnjacima, na kojima je bio utisnut grb i titula Tvrtka II Tvrtkovica. U najranijem sloju rusevina pronadjen je veci kameni blok sa predstavom orla. Karakter arheoloskih slojeva u palaci je slican onome u predvorju: najstariji-gar, srednji-srednjovjekovni gradjevinski sut i gornji - sloj 1463.-1626.

Gornja palaca sa predvorjem je situirana na najvisem horizontu, uz glavni toranj i cisternu. Istocno je dogradjena jos jedna palaca tzv. aneks. Iz predvorja koje je bilo povezano sa glavnim tornjem, ulazilo se u izduzeni prostor Gornje palace unutrasnjih dimenzija 18-19 x 5-5,6 m. Debljina perimetralnih zidova je od 140 – 150 cm. Na drugu etazu se dolazilo drvenim stepenistem i galerijom. U sjevernoj prostoriji je pronadjena oplata od klesanih kvadara sedre, koja ukazuje na postojanje unutrasnjeg svoda, i namjenu prostorije, najvjerovatnije je tu bila uredjena dvorska kapela za Doroteju Gorjansku, suprugu Tvrtka II. To potvrdjuje i pronadjeni ulomak kaneliranog stupa sa tragovima pozlate. Prozori palace su bili bogato ornamentirane bifore ili trifore.

Aneks Gornje Palace je dvoetazni objekat dim. 18 x 6 m, koji se jednom stranom naslanja na Gornju, a drugom na Donju palacu. U njemu su bile smjestene radionice majstora finijih zanata.

Stambena arhitektura

Osim tri palace koje se nalaze u sastavu Kraljevskog dvora, na terasi Crkvice se nalazila jos jedna, dim. 11 x 6 m, dvoetazni stambeni objekat u kojem su zivjeli franjevci (Franjevacka palaca).

Stambene zgrade bobovackog naselja su razbacane u nekoliko skupina unutar gradskih zidina, u malom podgradju sa juzne strane i predgradju na sjeveru, izvan bedema. Pri gradnji je u najvecoj mogucoj mjeri koristen kameni teren, a kao gradjevinski materijal iskljucivo drvo. U osnovi je najcesce kvadrat dim. 4 x 4 m bez pregrada. Izuzetak je kuca koja je najvjerovatnije pripadala dvorskom kapelanu, a koja se razlikovala od ostalih po slozenijoj izvedbi i unutrasnjoj opremi.

Kultni kompleks na Crkvici: grobna kapela bosanskih kraljeva i velika crkva

Pretpostavka je da je kralj Ostoja dao staru bobovacku crkvu pretvoriti u kraljevsku grobnu kapelu. Kapela je orijentirana u pravcu istok-zapad. U osnovi sadrzi dvije prostorije: ladju, unutrasnjih dim. 7,70 x 6,45 m i apsidu 4,48 x 3,30 m. Crkvena ladja je podijeljena drvenom pregradom na dva dijela, pri cemu je dio uz apsidu bio odredjen za grobnice clanova kraljevske porodice, .a drugi je ostao slobodan za posjete. Crkveni pod ima dva horizonta: pod u apsidi je 10-ak cm visi od poda u naosu. Konstrukcija poda u apsidi i prednjem dijelu ladje je "estrih", a drugi dio je poplocan. Zidovi debljine 140-150 cm su pridrzavali crkveni svod izveden u gotickoj formi, od klesanih kvadara sedre. Prozorski otvori na sjevernoj strani bili su u obliku bifora, sa polukruznim lukom. Arhitektonska plastika je bila bogata, po motivima vrlo raznovrsna, a po izradi besprijekorna. Pronadjeni su fragmenti sa motivima ljiljana, dijelovi nadvratnika sa motivom trake od sahovskih polja, dio natprozornika sa kruznim medaljonom u kojem je predstavljena kruna i inicijali ST (Stjepan Tomas), dijelovi polustupova, fragment figure lava, konzole u formi ljudske glave, dijelovi skulpture jednog sveca i fragmenti sa dijelovima natpisa, te dio zaglavnog kamena iz apsidalnog svoda. C(itava unutrasnjost kapele je bila oslikana. Na pronadjenim ulomcima maltera raspoznaju se dva sloja malterne podloge: donji sa potezima crvenom bojom, koja je upotrijebljena i za draperiju kao i za likovnu kompoziciju sa desne strane ulaza u crkvu. Draperija je bila ukrasena sa dva niza rozeta u tamnosmedjoj boji. Gornji dijelovi crkve su bogatije oslikani, raznim tonovima i nijansama crvene, zlatne, tamnosive i tamnosmedje. Od ikonografskih motiva mogu se zapaziti ljudske figure, vegetabilni i geometrijski motivi. Arhitektonski motivi se pojavljuju najcesce kao plasticne arhitektonske forme, za podjelu vecih zidnih ploha.

Grobnoj kapeli su pripadala i tri bronzana zvona: jedno je romanicke forme, napravljeno polovinom XIV stoljeca. Drugo sa natpisom, pisanim gotickom uncijalom: "Majstor Marko Pribislav napravi godine Gospodnje 1410.," (iz vremena vladavine kralja Ostoje). Na trecem zvonu je crtez lika sv. Mihajla i natpis u kojem se spominje majstor Marko Vendramus i 1396. godina. U kapeli su pronadjene tri kraljevske grobnice i dvije grobne rake Kraljevske grobnice koje su se sastojale iz kompozitnih sarkofaga sa polozenim nadgrobnim plocama, izradjenim od crvenog mramora iz Panonije (Šiklosa, Ostrogona ili Erdelja), sa reljefnim predstavama pokojnika i natpisima na rubovima. Ploce su pripadale kraljevima: Ostoji, Tvrtku II i Tomasu. Natpisi na plocama su izvedeni u kaligrafskoj gotickoj frakturi. Izgleda da su ove tri nadgrobne ploce izradjene u istoj radionici u Budimu, ali je Tomasevu plocu izradio drugi majstor. Umjetnicka vrijednost ovih ploca je iznad evropskog prosjeka u svojoj vrsti onog vremena, a u okviru nekadasnje ugarskohrvatske drzave one stoje na samom vrhu (P.Andjelic, 1973., 94).

Objekat velike crkve je paralelan sa kapelom od koje je udaljen oko 12 m. Njegova gradnja je zapoceta za vrijeme vladavine kralja Tomasa i njegove supruge Katarine, ali nije dalje odmakla od postavljanja temelja. Ukupna duzina crkve je 23,10m. Njenu unutrasnjost cini ladja, kor i prezbiterij, oblikovan u tri apside.

Napomena:

S obzirom da je kapela rekonstruktruirana primjenom metoda koji nisu priznate u teoriji i praksi ocuvanja graditeljskog naslijedja – analogija i pretpostavke – i s obzirom da su pri rekonstrukciji primijenjeni materijali, nacin njihove obrade i tehnologija gradjenja koje nisu izvorne, vrijednost kapele je umanjena.

Groblja

U gradu Bobovcu i blizoj okolini konstatirana su groblja ili grobnice na pet mjesta. To su: grobna kapela kraljevske porodice, trijem i dvoriste grobne kapele, groblje na Branicu, lokalitet Crkvica na putu prema Sutjesci i sehidsko groblje kod sastavaka u podnozju Bobovca.

Arheoloski nalazi

Najveca kolicina keramike je domace, "slavenske" proizvodnje. U kompleksu dvora srednjovjekovna keramika je izmijesana sa keramikom iz osmanskog perioda, dok su u objektima na Crkvici i u rusevinama nekih tornjeva netaknuti slojevi sa srednjovjekovnim keramickim materijalom. Od formi najvise je bio zastupljen stari slavenski lonac, a rjedje niske ili visoke zdjele. Ukrasi su svedeni na horizontalne ili valovite linije, a ponegdje se vide pokusaji da se gruba domaca keramika prevuce zelenom caklinom. Inace su keramiku sa zelenom caklinom proizvodili majstori iz drugih zemalja. Pecnjaci se pojavljuju u dvije forme: kvadratne osnove sa pozadinom u vidu nepravilne piramide, a drugi u obliku casa. Prva vrsta kvadratnog oblika pripadala je pecima iz kraljevskih odaja sto se vidi po natpisima i grbovima na njima (Tvrtka II), a druga vrsta raznim pecima u palacama i franjevackoj kuci. Keramicke svjetiljke, jedinstvene po izradi i obliku, koje su osvjetljavale drugi-reprezentativni ulaz u kraljevski dvor, vjerojatno su uvezene iz Madjarske. U kompleksu kraljevskog dvora pronadjeno je tridesetak ulomaka radjenih u tehnici majolike, slojevi (arhajska majolika) koji datiraju od polovine XIV do kraja XV stoljeca (radionica iz Faenze, period goticko-floralnog stila). U aneksu Gornje palace je pronadjen negativ (kalup) za heraldicki ukras, kao i kalupi za izradu pecnjaka sa kraljevskim grbom.

Ulomci koji pripadaju raznim vrstama i oblicima staklenih predmeta (case, fiole, flase, prozorsko staklo) su uglavnom pronadjeni u rusevinama kompleksa dvora. Ova vrsta materijala je import iz njemackih i talijanskih radionica.

Predmeti od zeljeza su brojni. Prevladavaju zanatske i poljoprivredne alatke, te razne klamfe, klinovi i kljucevi, dok je bojna i konjanicka oprema manje zastupljena (strelice, mamuze, pozlaceni okov od korica maca, potkove, kameni kalup za izradu puscanih metaka). Rijetki su i primjerci nakita. Medju nalazima rezbarene kosti najvredniji je primjerak sa likom zenske osobe na pozlati.

Od prehrambenih proizvoda nadjeni su ostaci psenice, jecma i prosa (u posebnim spremnicama), kao i gomila zivotinjskih kostiju, narocito na mjestima gdje se zadrzavala vojna posada grada.

Arhitektonski nalazi su navedeni pri opisu arhitekture.

3. Istrazivacki i konzervatorsko-restauratorski radovi

Pocevsi od 1960. pa do 1969. godine, vrsena je sukcesivno najnuznija konzervacija otkopanih objekata sa ciljem da se sprijeci rusenje najugrozenijih dijelova otkopane arhitekture. Radovima je rukovodio dr. I. Bojanovski, arheolog - konzervator Zavoda za zastitu spomenika kulture, a projekat za restauraciju grobne kapele izradio je A. Ninkovic, dipl.ing.arh.

- Od 14.08 - 08.09.1960. godine izvrsena konzervacija objekata Donjeg grada i cisterne na njemu

- U septembru 1961. konzervacija objekta dvora na Donjem gradu

- U septembru 1962. konzervacija objekata na Gornjem gradu i donzona

- U septembru 1963. sanirani mauzolej i kula na Crkvici

- Od 20.08. - 03.10.1964. konzervacija dvora na Donjem gradu, crkve na Crkvici i donzona

- Od 23.08. - 24.09.1965. konzervacija predvorja dvora, zgrade i podzida na Crkvici

- Od 09.08.1966.- 07.09. 1966. sanacija donzona, palace i podzida na Crkvici

- Od 02.06.1967. - 13.10.1969. konzervacija branic-kule, kule na Visu, podzida na Crkvici

- U ljeto 2002. godine Zavod za zastitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijedja BiH pristupio hitnim intervencijama na platou "Crkvice" sa Grobnom kapelom. Na kapeli izmijenjeni prozori i vrata, popravljen krov i gromobran. Obruseni potporni zid ispred grobne kapele je prezidan i ojacan. Sanirani istocni bedemi i fratarska kuca

4. Sadasnje stanje lokaliteta

Sadasnje stanje podrucja (septembar 2002.), moze biti opisano kako slijedi:

- podrucje nije osteceno uslijed ratnih razaranja,

- podrucje nije izlozeno nikakvim specificnim rizicima,

- podrucje je izlozeno ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog odrzavanja,

- sav iskopani arheoloski materijal, izuzev nekoliko tezih kamenih spomenika iz grobne kapele, deponiran je u Zemaljskom muzeju; preostali kameni spomenici takodjer se mogu prebaciti u Zemaljski muzej, jer su se stekli uvjeti za nesmetan pristup vozilom do samog lokaliteta.

III - ZAKLJUC(AK

Bobovac je bio prijestolnica bosanskih vladara od vladavine bana Stjepana II Kotromanica do prestanka bosanske samostalnosti (prva polovina XIV stoljeca – 1463. god.) Bobovac je jedini srednjovjekovni grad–utvrdjenje u BiH ciji je vladarski dvor u cjelini istrazen i predstavlja karakteristican primjer srednjovjekovne arhitektonske i urbanisticke cjeline, savrseno uklopljene u prirodni ambijent. Brojni arheoloski ostaci svjedoce o zivotu najvise bosanske vlastele integrirane u onovremenu evropsku kulturu. Obrazovna vrijednost je vrlo velika, jer se adekvatnom prezentacijom, na kompletno istrazenom lokalitetu, moze upoznati sa materijalnom kulturom i politickom historijom srednjovjekovne samostalne bosanske drzave.

Primjenjujuci Kriterijume za donosenje odluke o proglasenju dobra nacionalnim spomenikom («Sluzbeni glasnik BiH», broj 33/02), s obzirom na: historijsku vrijednost (B), umjetnicku i estetsku vrijednost (C), citljivost (D), simbolicku vrijednost (E), ambijentalnu vrijednost (F), izvornost (G), jedinstvenost i reprezentativnost (H.i) i cjelovitost (I), Komisija je odlucila kao u dispozitivu.

Sastavni dio ove odluke su:

- kopija katastarskog plana,

- z.k. izvadak, posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- graficki prilozi.

Dokumentacija u prilogu odluke je javna i dostupna na uvid zainteresiranim licima. Uvid u dokumentaciju moze se izvrsiti na pismeni zahtjev Komisiji.

Koristena literatura

- P. Andjelic 1973., Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljecu, Sarajevo, 1973.

- H. Kresevljakovic, Stari bosanski gradovi, Nase starine I, Sarajevo, 1953., 7.-46.

- I. Bojanovski, Stari grad Bobovac, Nase starine VIII, Sarajevo, 1962.; 71.-94.


Preuzeto sa: Odluka Komisije za ocuvanje nacionalnih spomenika


Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:12 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 47 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group