www.rogaticani.com

Nisam zelio da otvaram novu temu, a nekako mi se ova tema ucinila kao najbolje mjesto da postavim slijedeci tekst. Aleksandar Hemon je istaknuto ime u svijetu knjizevnosti danas, a pise na enleskom i bosanskom. Sada vec skoro desetak godina pise kolumnu za BH Danima i svaki put me zadivi svojim pisanjem. Prije dvije sedmice napisao je tekst posvecen svom skolskom drugu, nedavno preminulom glumcu Zanu Maroltu.

Žan Marolt

Krajem ljeta 1985, bio sam osrednji (u najboljem slučaju) student Elektrotehničkog fakulteta u Lukavici, što me je u tom trenutku obavezivalo da spremam ispite koji su me očekivali u jesenjem roku. Elektrotehnika me je, blago rečeno, vrlo malo zanimala, a još manje privlačna mi je izgledala inžinjerska budućnost. Mnogo više su me zanimale knjige, muzika (naročito rock 'n' roll), filmovi, fudbal i žene, ali su svi smatrali da u mojim zanimanjima hljeba nema, sa čim sam se ja slagao utoliko što nisam imao neke ambicije da u bilo kojem smjeru napredujem. Idealan dan mog tadašnjeg života bio je, sa stanovišta mojih roditelja i drugih ozbiljnih građana, potrošen uludo.

Jednog subotnjeg jutra sam se kasno digao i onda se motao po kući, čitajući Start, slušajući radio, pijući kafu - sve samo da ne učim - zbog čega su mi roditelji počeli bjesomučno zvocati: te prođe ti još jedan dan uludo, te tako nikad nećeš položiti ispit, te bez rada se ne može ništa postići. Na šta sam ja, što bi se reklo, popizdio i u naletu inspiracije i inata obznanio, bez ikakvog prethodnog razmišljanja, da sam od tog trenutka završio sa elektrotehnikom. Kad su me zaprepašteni roditelji pitali šta bih to ja umjesto elektrotehnike, rekao sam, opet bez razmišljanja: književnost.

Čitalac može zamisliti - naročito ako ima permanentno, neizlječivo brižne roditelje - buru koja je slijedila nakon te obznane i koju sam ja napustio kako bih o svojoj naprasnoj odluci u miru razmislio. U toj šetnji, krenuo sam pored Miljacke i negdje kod Pionirskog doma Boško Buha (za mlađe čitaoce: tamo gdje je sad džamija iza trule ruševine bivšeg obdaništa) naletio sam na svog druga Žana Marolta, koji se punog cekera baš vraćao s pijace.

Žan Marolt i ja smo zajedno išli u posljednji IV1m u Drugoj gimnaziji (pošto je nakon naše generacije nastupio potop usmjerenog obrazovanja). Marolt - ili Maca - je sjedio u klupi sa Ljesom (jedan od mnogih njegovih nadimaka koji su derivacija od originalnog: Seljak), iza Žakline i mene, što će reći da smo pripadali istoj jedinici šege i nediscipline, izvoru skoro neprestanog kikotanja. I ne samo to: dok su ostali mužjaci na fizičkom igrali košarke, Maca, Ljeso i ja smo (pod imenom Pitari) igrali na male protiv Zoke, Acima i Guze (koji su bili Romi). Maca je bio ne samo velika šega, nego i veliki igrač - iako je bio juniorski prvak BiH u bacanju kladiva, lopta mu se lijepila za nogu, imao je moćnu ljevicu, a zajedno smo usavršili verziju catanaccioa za na male koja je redovno izluđivala protivnički tim, neizlječivo sklon nepotrebnom driblanju. Matematika ga je, međutim, slabo zanimala - njegov veliki mozak je smišljao priče i provale, operišući na potpuno nematematički način, mimo svih algoritama. Na elektrotehnički fakultet se, kao i mnogi od nas, upisao po inerciji, da bi se prije nego što je istekao prvi semestar prebacio na Akademiju scenskih umjetnosti da izučava glumu.

Što će reći da, kad sam ga tog jutra sreo, Maca je već bio veteran teških ličnih odluka, neko ko je već bio batalio navodnu hljebno-elektrotehničku sigurnost da bi se bavio onim što mu je vokacija, onim što mu duša nalaže. Ne sjećam se tačno naše priče, a mislim da je nešto nije ni bilo jer je nije ni trebalo. Maca mi je, naravno, pružio bezuslovnu i apsolutnu podršku u mojoj odluci, ali ono što je bilo mnogo važnije je njegovo prisustvo: to što sam naletio na njega u toj situaciji shvatio sam kao znak koji mi je Nadležni Za Ljudske Sudbine poslao kako bi mi dao do znanja da sam stupio na pravi put. Nadležni je, drugim riječima, Macu meni poslao kao tajnog anđela, da me ohrabri. Kao dodatni dokaz prilažem činjenicu da je on jedan od rijetkih prijatelja s kojima se nikad nisam ozbiljno popičkarao ili sporječkao i da je njegov osmijeh sigurno bio u konkurenciji za najblagorodniji muški osmijeh u Sarajevu gradu. Kad sam se vratio kući da ponovo razgovaram sa svojim još uvijek šokiranim roditeljima, moja je odluka bila potpuno nepromjenljiva. Može se reći da je to bio najvažniji dan mog života: tog dana sam, uz Macino ohrabrenje, stupio na put koji me je doveo ovdje gdje sam sad.

Ostali smo, naravno, dobri prijatelji nakon toga, viđali se relativno često prije rata. Poslije rata bih naletio na njega na ulici i uvijek bismo pili kafu i pričali, nalazeći nove oblike solidarnosti u našim kreativnim iskustvima. Naše prijateljstvo je još bilo na onom (visokom) platou iz 1985 i obojica smo, čini mi se, znali da možemo da provedemo više vremena zajedno, da živimo u istom gradu ili barem na istom kontinentu, da život nije postao komplikovan, da nemamo toliko posla koji volimo, da nije bilo rata, da je sve kako nije - znali smo da bi naše prijateljstvo raslo i razvijalo se. I nikad od te mogućnosti nismo odustali, nove zajedničke pobjede su bile odgođene za neku budućnost.

Ta budućnost je sada, tragično, eliminisana. Nisam gledao ni jednu Maroltovu predstavu još od studentskih dana, sve čekajući vremena kad ću u nekoj budućnosti za svoje posjete Sarajevu imati vremena. Gledao sam par groznih filmova u kojima je Žan Marolt bio verzija Mace - isti osmijeh, ista energija - pa mi je njegovo prisustvo na ekranu prijalo. A nekad bih vrteći kanale u uzaludnoj potrazi za nečim što se može gledati zastao na onoj kulinarskoj emisiji čiji je on voditelj bio. Neizostavno bih se sjetio onih umočaka u grilu preko puta Druge gimnazije koje smo onomad proždirali na velikom odmoru i koje bih poželio svaki put kad bih gledao Marolta kako se poguzijski mota oko šporeta.

Može se o životu misliti kao o seriji propuštenih prilika, neispunjenih mogućnosti, nedovršenih poslova. Malo se ko na kraju života propisno razdužuje i ostavlja sve pospremljeno i zamandaljeno, a ključ kod komšije. A može se o životu misliti kao o seriji talasa koje ti Nadležni Za Ljudske Sudbine šalje, talasa u kojima plutaju, praćakaju se ili se dave mnogi od onih koje voliš i znaš.

Žan Marolt je u tom okeanu života bio zvijezda.

BH DANI

Selidba

Za ovih sedamnaest i po godina otkako sam iz Sarajeva otišao u Ameriku, živio sam na četrnaest različitih mjesta, što će reći da sam se isto toliko puta i selio. Pri tome mi je lični rekord obitavanja na jednom mjestu pet godina, u stanu koji sam sa svojom bivšom gospođom nesretno dijelio sve dok se nismo razveli i prodali ga. Što će reći da mi je ako ne računam tih pet godina prosječna dužina boravka na jednom mjestu bila manje od godinu dana. Selim se ponovo za desetak dana, a slabe su šanse da će taj novi stan biti stalno mjesto boravka ili čak da ćemo tamo biti duže od godine-dvije.

Čovjek bi očekivao da se na to navikne, ali ja se navikao nisam. To je, sigurno, vezano za činjenicu da sam se u svom prethodnom životu, kao i svi mi, malo selio. Zapravo, prije rata sam promijenio obitavalište dvaput: prvi put kad smo se selili sa Čengić Vile u stan kod Socijalnog, čega se uopšte ne sjećam, jer mi nisu bile ni četiri godine; i drugi put kad sam se iz tog stana kod Socijalnog odselio na Kovače u stan koji sam dijelio sa Peđom i Wagnerom. To obitavanje je trajalo 5-6 mjeseci, nakon čega sam se vratio u roditeljski stan, gdje bi možda i dan danas živio da se spletom okolnosti nisam našao u Chicagu.

Svijet se do rata nije selio, a rat je bio velika, kolektivna selidba. Otud je i svaka poslijeratna selidba bila traumatično iskustvo. Jednom sam se, polovinom devedesetih, selio sa petog na osmi sprat u istoj zgradi i, budući da nisam imao ništa, za kompletnu selidbu mi je trebalo sat i po - samo sam u lift nagurao ono malo prnja i drangulija koje sam imao i popeo se na osmi sprat. Pa ipak, noć prije toga nisam mogao spavati od brige. Najveća briga mi je bila hoće li mi proslijediti poštu, što je bilo važno ako neko razbacan ratom pokuša da stupi u kontakt sa mnom. A bilo je i drugih briga, tada i svaki put, mada bi se sve mogle svesti na jednu jedinu: hoće li se nešto selidbom izgubiti.

A svašta se, pored pošte, može izgubiti: drage drangulije, razglednice, jeftini suveniri sa prošlih putovanja, sve stvari koje sačinjavaju lični pejzaž; knjige koje na policama strpljivo čekaju da budu čitane, a onda nestanu u nekoj kutiji da se godinama, ili nikad, ne ukažu; fotografije u kovertama koje završe u kesama koje završe u kutijama u gomili kutija, fotografije na kojima su ljudi i mjesta iz prošlog ili dosadašnjeg života. Ako su takve stvarčice, ajde da kažemo, unutrašnji gubici, imaju i vanjski: komšije, kafana, dnevni ritual posjete istim mjestima gdje se čovjek može pozdraviti sa istim ljudima itd. Kad se sve to sabere, konačna suma tih gubitaka je osjećaj gubitka vlastite stabilne suverenosti, osjećaj da su odnosi između tebe i svijeta stabilni i nepromjenljivi, da si - svakog dana, svake godine i uvijek - ista osoba. Ako se tvoj lični okoliš stalno mijenja, kako onda možeš biti sve ono što si do sada bio? Rizik je veliki: u svakom odlasku upisana je mogućnost da se nećeš vratiti. Jednom sam, gledajući kako kamion sa svim mojim stvarima odlazi u pravcu novog obitavališta pomislio: A šta ako sad taj kamion ode u nepoznatom pravcu i odnese sve što posjedujem, šta će od mene ostati? Strah od selidbe je tako, na izvjestan način, strah od smrti, te konačne selidbe - strah da te na toj sljedećoj lokaciji neće više biti. U Forsterovom romanu Howards End Gospođa Wilcox kaže Gospođici Schlegel: "Može li ono što zovemo civilizacijom biti ispravno, kad ljudi ne mogu umrijeti u prostoriji u kojoj su rođeni?"

Istovremeno, svaka selidba otvara nove mogućnosti: ako te na toj sljedećoj lokaciji bude, život bi mogao biti bolji, zanimljiviji, udobniji, mogle bi se desiti stvari koje se ovdje (gdje god da je to) ne mogu desiti. U tom smislu je ono što bi moglo izgledati kao gubitak zapravo oslobađanje od balasta prošlosti, rješavanje onoga što te usporava na putu prema (možda) boljoj mogućnosti. Otud sam se u svakoj selidbi nečeg kutarisao: te nekome dam kauč, drugome police za knjige, a drangulije koje odjednom izgledaju kao budalaštine ostavim na stražnjoj ulici, kojom kruže oni što skupljaju tuđi otpad. U tom eliminisanju nepotrebnih stvari, prisutna je mogućnost konačnog i istovremenog rješenja kako straha od gubitka, tako i (potencijalne) bolje budućnosti: ako čovjek nema ništa, nema ništa izgubiti, a istovremeno mu se s grbače skine teret koji ga usporava u napretku prema boljoj budućnosti. I naravno: šta god da se posjeduje u doba konačne selidbe, ne može se ponijeti na novu lokaciju, bilo da je ahiret, bilo da je crna, crvljiva zemljica.

U sjevernom Pacifiku ima ogromni vrtlog, prečnika nekoliko stotina milja, u kojem se nekako nakupila ogromna količina smeća, uglavnom čestica plastičnih objekata koje je to vrtloženje izmrvilo. Te čestice potiču od plastičnih kesa, boca, igračaka - ukratko, drangulija - koje su završile u moru i rijekama. Ta će plastika trajati vječno, pošto je plastika nerazgradiva. Plastika će nadživjeti račiće i ribe koji je u sjevernom Pacifiku (a i šire) gutaju, nadživjeće sve nas i naše djece djecu i njihovu djecu, nadživjeće Michelangelove skulpture i Mona Lisu i sve knjige po kojima se nešto kurče Shakespeare ili Homer, nadživjeće sve kompjutere i Facebook, nadživjeće čovječanstvo čija je historija historija selidbi, izmještanja i gubitaka, nadživjeće civilizacije koje su mislile da su ispravne iako ljudi nisu umirali u prostorijama u kojima su rođeni. Ta će se plastika vrtiti u besmislenom vrtlogu i kad, za hiljade godina, nestane svaki oblik i trag ljudskog postojanja. Sve što će ostati iza nas je otpad, razmrvljene drangulije koje smo izgubili selidbom.

Aleksandar Hemon
HEMONWOOD
BHDANI

ako nekad sretnete Sashu, pitajte ga kako je Djordje Stariji...

Definitivno bih ga volio upoznati. Malo cu pogledati njegov raspored i vidjeti kada dolazi u moje krajeve. A to Djordje Stariji je garant neka fora sa ETF-a .

nazhalost nije fora - stvari su puno "zhivotnije" i surovije...razumjece on, samo ga pitajte (bez dodatnih pitanja, molio bih - nepotrebna su)..

Hemona ne znam lichno (osim par email poruka), chak nisam ni znao da je probao na ETF-u...a niti iz Stelexa...mozda sam ga (dosta) puta vidio/sretao ali se zaista ne sjecam...

kad je on odluchivao da ga ETF ne zanima (ljeto 1985-te) ja sam se uveliko tukao da mi shto manje ispita ostane za jesen (i jeste)...

ne mogu se oteti utisku da ga Neuspjeh na ETF-u (dobrano) tjera da uspije u nechem drugom (kao shto i uspjeshan jeste) i kompenzira osjecaj da je pao u roditeljskim ochima (tata babo mu je elektroinzhinjer, radio u TAT-u cini mi se)...

neuspjeti u babinim ochima je nesho ponajgore shto se chovjeku (bilo kom) mozhe desiti, bar je tako za vecinu po mom mishljenju...

o Hemonu ima fina (i pomalo zapostavljena) tema na sax-u, pod umjetnost i kultura, druga strana...

ja lichno mu odajem priznanje zbog uspjeshnosti usvajanja stranog jezika (engleskog) i pisanja na njemu za publiku kojoj je maternji jezik engleski...
prochitao sam obje njegove knjige na engleskom i dosta puta sam se sam zamislio nad njegovim izrazima, pokushavajuci preciznije ponachi znachenje i poruku...

kao i to shto je uspio ostati Chovjek - "pishe iz najboljeg moguceg kutka srca" (vrlo rijetko ne - dodao bih) da ukradem jednu tudju rechenicu o Hemonu...

mada kao pripovijedach ponekad odluta i pazhnja citaoca splahe, ponekad se pochne ponavljati (ne prekomjerno kao Dzamonja)..

mislim da ponajbolje zabljesne (kad mu inspiracija dodje) u formi kratke priche/kolumne kao one u BH Danima...

gledacu da dodjem do ove njegove nove knjige i da je prochitam, mada neshto ne zhurim (a trebao bih, red je)...

H.Muftic 86 godina

"Čovjek bi s rođenjem pored ostalog, trebalo da preuzme šest ljudskih obaveza i da ih tokom života izvršava: da zasnuje porodicu; da omogući odgovarajuće obrazovanje djeci; da ih znalački odgoji i u život uputi kako bi bili korisni i sebi i društvu u kojem žive; da pomogne drugima da i oni ostvare svoje potrebe; da zasadi bar jednu voćku; i na kraju, ako može, da napiše prihvatljivu knjigu."

"Mudri su rekli: porodica je osnovna ćelija društva. Može se reći i više: to je ničim zamjenljiv oblik samoorganizovanja čovjekovog skladnog, dostojnog života i stvaranja, a istovremeno i uživanja u blagodatima ljudskih dostignuća."
Promotori:
Enver Lihić
Haris Pašalić
Tarik Muftić

Preko 200 starih rogatičana je bilo. Promocija trajala 2 sata i uživali u "Fragmentima života" Hakije Muftića

POGLEDAJTE PAR SLIKA KOJE JE PRIPREMILA ASIMA LIHIĆ

Hakija je,cini mi se jedini koji je mogao napisati o Rogatici ono sto mnogi ne znaju.Slike onih koji su bili prisutni najbolje govore o kakvoj knjizi je rijec.Nadam se da cu i do ove knjige doci i s nestrpljenjem cu to cekati.
Fala Pitaru na ovoj informaciji i izvjestaju.

Jos jedna knjiga o Rogatici, sto je za svaku pohvalu. Nadam se da cemo ubrzo imati priliku da je procitamo, pa i da malo prodiskutujemo o djelu i autoru.

Čestitke autoru, promocija je kako vidimo doživjela vrhunac interesovanja.
Tu su redom naši stari rogatičani, podosta intelektualaca, glumaca, nastavnika..

Ko prvi dođe do knjige, da nam javi, hoće li ostati nešto i za ostale..

Nagrada ''Meša Selimović'': Šest romana u konkurenciji

Pobjednik će pored "Mastionice i pera" dobiti i novčanu nagradu u iznosu od 7.000 maraka

U konkurenciji za ovogodišnju Nagradu "Meša Selimović, koja se od 2001. godine dodjeljuje u okviru tuzlanskih Devetih književnih susreta
Cum grano salis, našlo se šest romana sa govornih područja BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Nazive romana jučer su otkrili načelnik općine
Tuzla Jasmin Imamović i predsjednik ovogodišnjeg žirija za izbor najboljeg romana, pisac Irfan Horozović.

Selekciju su napravili: Ognjen Spahić, Miljenko Jergović, Enver Kazaz i Vladimir Arsenijević. Naime, oni su odlučili da se za nagradu bore romani:
"Rod avetnjaka" Slađane Bukovac, "Pustinja" Rade Jarka, "Nigdje niotkuda" Bekima Sejranovića, "Tesla, portret među maskama" Vladimira Pištala,
"Predator" Vladimira Arsenijevića i "Brat" Davida Albaharija. Pobjednika će proglasiti načelnik Imamović na svečanosti zatvaranja susreta planiranoj
za 5. septembar ove godine. Susreti počinju dva dana ranije kada će biti izvedena predstava Ist West Centra "Nora" u režiji Harisa Pašovića.

13/15.08.2009


(Oslobodjenje)

Lamija Begagić, spisateljica

Rat je minirao književnost


Kako ublažiti postratnu traumu kada "od neeksplodiranih ubojnih sredstava posijanih u prvoj polovici devedesetih i danas stradaju ljudi"? Od čega živi naša, da kažem tako - zapadnobalkanska, književnost? "Od neekslodiranih emocija skupljanih od prve polovice devedesetih", odgovara moja sagovornica, mlada i veoma zapažena bosanskohercegovačka spisateljica Lamija Begagić.

Razgovarao: Srđan V. Tešin
PHOTO: S.V.T.

Knjiga Lamije Begagić, Godišnjica mature, objavljena pre tri godine paralelno u Beogradu i Sarajevu, stekla je brojnu čitalačku publiku i nepodeljene a dobre ocene kritičara u regionu. Pripada generaciji ovdašnjih pisaca koji su odrastali u skloništima i podrumima, uz zvižduke granata i snajpreskih metaka, uz zavijanje sirena za vazdušnu uzbunu i policijskih blindiranih kola sa vodenim topovima, blenući u prazne izloge i trgovačke rafove i u uramljene tapiserije sa likovima Slobodana, Ratka & Radovana...

* Ovdašnja kritika je zaključila da Godišnjica mature govori, pre svega, o problemu generacijskog usuda. S obzirom na to da si knjigu i koncipirala u vidu ispovesti dvadeset i tri junaka koji su nekada zajedno išli u razred, da li su kritičari u pravu kad kažu da si ti jedinstveni glas svoje generacije koju rat u Bosni nije mimoišao ni poštedeo? Da li je to tvoj usud?


Lamija Begagić je rođena 1980. u Zenici. U Sarajevu je studirala na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta. Urednica je dečijih listova Kolibrić, Palčić i 5Plus. Uređivala je književni web-magazin Omnibus i Književni žurnal. Piše za decu i odrasle. Objavljivala je priče i poeziju u Licima, Sarajevskim sveskama, Zarezu, Libri Liberi, Reviji Re... Zbirka priča Godišnjica mature objavljena je istovremeno u Beogradu (Rende) i Sarajevu (Omnibus). Dobitnica je specijalne nagrade Fondacije Farah Tahirbegović "za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture". Živi u Sarajevu Junaci knjige Godišnjica mature, njih dvadeset i troje, okupljaju se na fiktivnoj (deseto)godišnjici mature i pričaju svoje male-velike priče. Svi, dakle, pripadaju istoj generaciji i to jeste jedan glas u dvadeset i tri glasa, no, ta generacija koja se ispovijeda na stranicama te knjige, može, ali uopće ne mora, biti moja generacija. Pišući Godišnjicu, ja sam, zapravo, više pisala o generacijama nešto starijim od mene, o nekim momcima i djevojkama rođenim sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji su se našli u najnezgodnije vrijeme na najnezgodnijem mjestu. Kompariranje tragedije apsolutno je nemoralan čin, ali, ponekad se usudim reći da su, krajnje generalizirano, baš te generacije najveći žrtveni janjci: maturirali su pred raspad države u kojoj su preživjeli djetinjstvo i ranu mladost, umjesto na fakultete odlaze u dvije krajnosti: na prve linije fronte ili preko bare, a rane tridesete, godine u kojima bi u normalnim okolnostima bile rezervisane za formiranje porodica i poslovne vrhunce oni troše na apsurde bosanske tranzicije u kojoj mnogi teže plivaju nego u ratnim devedesetim.

* U priči Upecani - iz umaškog zbornika "Lapis Histriae" - tvoja junakinja kaže: "Odavno više ne gledam filmove. Sada pokušavam da ih živim". U kakvom filmu, ti kao bosanskohercegovačka spisateljica, živiš ili, napokon, pokušavaš da živiš?

U crno-bijelom, uvijek između nekih krajnosti. Ako svoju egzistenciju izolujem iz državno-dnevno-političkih okvira, živim neki sjajni i blještavi Hollywood - muž, sinčić, putovanja, planine, bicikli, prijatelji, roditelji, lijepi poslovi, mnogo pisanja i klizno radno vrijeme. To, zaista, živim. No, kako vakuum u stvarnom životu ne postoji, kako nema apsolutne izolacije iz postdaytonske farse zvane Bosna i Hercegovina, živim tek solidno, bez načina da zažmirim na dnevne gluposti u zemlji u kojoj trinaest godina nakon rata trinaest ministara kulture nije u stanju isfinansirati ili, ne daj Bože, obnoviti Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku.

* U istoj priči, u završnoj sceni, opisala si (u suštini - zastrašujući) razgovor dvojice dečaka, Tarika i Vedrana, koji se prepiru u vezi sa onim što ih razlikuje. Tarik kaže: "Ko je tebi poginuo u ratu?" Vedran odgovara: "Tetak!", na šta mu mali oponent ponosno i prkosno odgovori: "Ha, meni dva rođaka i daidža!" Rat je sve okrenuo naglavačke... Traumatična iskustva mogu biti dobar materijal za literaturu, ali je malo pisaca koji će se upustiti u literarizovanje neopisivih užasa. U tvom romanu nema puno reči o ratu, ali on ipak na sve teme baca senku. Kakve je posledice rat ostavio na književnost koju pišeš?

Moj roman je zbirka priča, okvirnu strukturu ima, ali ipak je još uvijek to prosti zbir kratkih priča-ispovijesti. U svakoj od tih ispovijesti, postoji neki rat, bio on fiktivan, jedan od onih malih jezivih ratova koji se dešava u postelji, između dvoje, u mislima, između troje, u autu, između vozača i suvozačice, ili bio on onaj stvarni rat svih ratova. Rat je minirao književnost (bilo moju ili mojih kolega). Od neeksplodiranih ubojnih sredstava posijanih u prvoj polovici devedesetih i danas stradaju ljudi. Od neekslodiranih emocija skupljanih od prve polovice devedesetih i danas živi književnost. I nije to prodaja vlastite traume (genijalan je naziv nemalene ali sjajne zbirke pjesama mlade Adise Bašić - Trauma market), to je jedini način da se trauma, barem malo, ublaži.

* Deca su često glavni junaci tvojih priča. Urednica si nekoliko dečijih novina. Da li pišući o deci i za decu proživljavaš produženo detinjstvo, ono koje ti je zbog rata uskraćeno?

Imala sam lijepo djetinjstvo: nisam znala za granice, putovali smo i bilo je zabavno. Rat je počeo kad sam ja baš istupala iz tih divnih, sretnih godina. U ratu sam bila tinejdžerka, preživjela sam divnu kobinaciju divljanja hormona i armija, no, stvari nisam gledala ovim očima. Naći se u podrumu sa trideset vršnjaka iz zgrade, živjet kao u komuni, igrati karti u ponoć, pod svijećama, pričati ozareno i sa strašću o običnom pilećem bataku - sve je to, bez obzira na jezive okolnosti, imalo nekog šarma... Meni niko nije oduzeo djetinjstvo, ne više nego ga oduzimaju sadašnjoj generaciji klinaca. Zbog tih generacija, volim to što radim, jer se trudim pokazati djeci neke paralelne svjetove u kojima nije svima važno ono što je ovdje jedino važno. Ne trudim se mnogo objašnjavati, djeca danas ne moraju znati ono što sam znala ja tih dalekih osamdesetih (moj četverogodišnji sin je ubijeđen da je Tito tek ime kafane sa predivnim pješčanikom u Sarajevu gdje rado navraćamo), ali neke univerzalne stvari o svijetu, neke sitne radosti koje nisu izložene na policama Konzuma i Mercatora, mogu pročitati i naučiti u knjigama i novinama. To je moja mala misija, moja i redakcije koja stoji rame uz rame sa mnom.

* Ti si svoju prvu knjigu objavila paralelno u Srbiji i BiH. U jednom našem ranijem razgovoru primetla si da "bosanska knjiga u Srbiji ipak nije isto što bugarska knjiga u Velikoj Britaniji" i da je besmisleno da "izdajemo tri ili četiri puta istu knjigu" na tržištu koje čine ex-YU republike. Ipak, čini se da je razmena i distribucija knjiga i dalje veliki problem za izdavače i knjižare u regionu. Zašto je to tako? Zašto je lakše u nekoj selendri u Banatu ili zaseoku u Lici pronaći "vegetu" ili "plazmu keks" nego u centru Zagreba ili Beograda knjige aktuelnih regionalnih pisaca?

Ja sam već malo umorna od pokušaja da nađem po jedno zato na svako balkansko apsurdno zašto. Ljudi koji se bave poslovima kojima se ja bavim možda mogu odgovarati na ovakva pitanja, ali niko ih, osim novinara, o tome neće pitati. Moja je knjiga u januaru izašla u Beogradu, a u februaru iste godine u Sarajevu. Živjela je dva prilično različita života tamo i ovdje, ali je prijem kod čitatelja i kritike bio manje-više isti.
Godinu dana prije izlaska knjige pokušavali smo, Omnibus, Rende i još pokoji mali izdavač iz regiona, napraviti jedinstvenu biblioteku sa jedinstvenom mrežom distribucije, ali to nije uspjelo. Da li smo odustali od toga, ne znam, ali znam da će stvar s knjigama, čak i ako naša mini utopija upali, uvijek biti drugačija od stvari sa keksom i začinima. Knjige nam, zaboga, nisu važne za egzistenciju, dok jedna žlica "vegete" jeste. Stoga, valjda, uz blagoslov trinaest ministara kulture, na njih u BiH plaćamo jednak porez kao i na gorivo i cigarete.

* Pisci tvoje generacije danas otvoreno komuniciraju i sarađuju, nastupaju u zajedničkim regionalnim projektima (Buntovna proza, Na pola puta, Switch...), gostuju u okviru raznoraznih književnih programa i tribina, izlažu na sajmovima knjiga... Ali, recimo, na tim istim sajmovima, barem kada je reč o beogradskom, stoje, jedni naspram drugog, štandovi sa knjigama iz edicije "Bosanci trče počasni krug" i tezge sa knjigama Radovana Karadžića... Mogu li se stari antagonizmi bilo koje vrste uviti u novu oblandu od umetnosti i književnosti pa da budu kako-tako svarljivi za tvoju generaciju? Strahuješ li od prećutkivanja ili neprepoznavanja novih i/ili podgrejanih balkanskih antagonizama?

Ti navedeni pisci moje generacije su pisci istomišljenici. Ja vjerujem da ima još ljudi, pa i pisaca, moje generacije koji ne misle isto kao mi i daju drugu sliku stvarnosti. Mi nismo samo generacijski, mi smo uvezani i senzibilitetima i odnosima prema svemu onome što smo preživljavali i još uvijek preživljavamo. Mi se nismo svađali i ne moramo se miriti, no, na našu žalost, mi smo samo jedna savjest, jedan rukavac u komplikovanoj mreži tokova. Drugi žive paralelno s nama, mi ih ne ugrožavamo, jer smo bezazleni. Oni nas vojno i egzistencijalno, također, više ne ugrožavaju, ali nas ideja života pored njih nervozi toliko da o njima najradije zajedno ćutimo.

* Dobitnica si nagrade Fondacije Farah Tahirbegović "za doprinos razvoju izdavačke djelatnosti, književnosti, bibliotekarstva i opće kulture". Zeničanka Farah Tahribegović je, nažalost, preminula veoma mlada, u 33. godini; bila je urednica u izdavačkoj kući Buybook, pevačica, autorka monografije Pjesma srca moga posvećenoj Zaimu Imamoviću... Farah je plenila neobičnom energijom i kreativnošću. Šta za tebe predstavlja nagrada koja nosi njeno ime?

Svaka nagrada imponuje, nagrada koja nosi ime osobe koja je svu svoju energiju, pa i dio svog zdravlja i života, dala za ispravljanje krivih Drina ostavlja bez riječi. Lijepo je u ladici s nagradama imati jednu koja se zove Farah, iako bih najsretnija bila da nagrade nema, a ima nje. Živjeti u Sarajevu bez Farah je tužnije i praznije, jedna je ideja i jedna vedrina izgubljena, bez obzira što nas ima još mnogo sa sličnom vrstom energije, takvi se gubici ne mogu prežaliti. To je kao da imate vrt sa endemskim vrstama, pa vam jednu isčupaju. Nije isto kao kad nestane jedna travka u savani.


http://www.e-novine.com/index.php?news=15884