|
GENEZA BOSNJAKA
- ZLATKO LUKIC -
Zlatko Lukic
Teme:
Zasto - geneza?
Nomenklatura grupa
Kategorije
Etnogeza u Bosni i Hercegovini
Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni
Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanske imperije
od 1463. - 1878.
Etnicka kategorizacija Bosnjaka u BiH od 1918. -1991.
Etnicke kategorije u Republici Bosni i Hercegovini
Epilog
Zasto - geneza?
Kako se s pravom mogu grohotom nasmijati oni dusmani BiH koji su dobri poznavaoci etimologije i semantike imena nacija i vjernika, kada u bh medijima u domovini i dijaspori vide kako i koliko nasi novinari cesto brkaju pojmove koji oznacavaju naciju i vjeru. Nasi novinari i u zemlji i u inostranstvu nekriticki, nepromisljeno, vrlo cesto koriste sintagme: "muslimanska strana, muslimanska vlada, muslimansko-hrvatska federacija, opcine sa muslimanskom vecinom, muslimanski intelektualci" itd. Neka gospoda novinari cak i u uglednim listovima, koji vjerovatno imaju svoju standarizovanu jezicnu politiku, ili ne znaju, ili previdaju da je pojam muslimani u cijelom Svijetu iskljucivo i samo vjerska odrednica, naziv za pripadnike islamske vjeroispovjesti. Jesu li zaista toliko nepismeni da ne razlikuju pojam nacije od pojma vjernika? Jesu li svjesni da sa takvom svakodnevnom praksom cine medvjedju uslugu naciji koja se, zbog interpretatora povijesti - iznova morala da rodi?
Jos izrazitije se to moze vidjeti kod nase uleme. Mnogi vazovi pocinju sa "braco muslimani". Za ulemu postoji "islamska nacija" u kojoj su muslimani "asimilirani u bratstvo iznad rasa i nacija". Ovi citati iz "Uvoda u islam" Dr Muhameda Hamidulaha nipodastavaju nacije, stavljajuci vjeru u prvi plan. A da li je danas Bosnjacima vaznije da budu nacija, ili samo vjernici? Jos uvijek postoji znacajan broj bosnjackih intelektualaca (u ovom slucaju oni su "muslimanski" intelektualci) koji radije za svoje sunarodnjake kazu da su muslimani, a ne Bosnajci. Oni ustvari nisu ni intelektualci, jer ne razlikuju pojmove po sadrzaju, opsegu i dosegu - dakle, losi su logicari, ni muslimanski intelektualci, jer imaju haram-jelovnik i vinsku kartu, jer ne klanjaju namaze - za razliku od muslimanskih intelektualaca orijentalnoga kruga.
Zar se onda treba cuditi obicnom Bosnjaku koji cita samo jedne novine, koji slusa samo hodzu i koji nije procitao cak ni Kur'an? Prirodno je da on ne zna razlikovati etnicku nomenklaturu i kategorije kada to ne znaju ni oni koji bi trabali da oblikuju njegovo misljenje. Zar se onda treba cuditi zapadnim novinarima, intelektualcima i obicnom svijetu sto zazire od Bosnjaka, jer u njemu a priori vidi muslimana, bauk i kugu i prijetnju "novom, pravednijem svjetskom poretku"?
Bez pretenzija da ovo bude definitivna metodologija etnickih kategorija u BiH sa iscrpnom kronologijom, autor zeli samo da akcentira neke, prelomne faze u evoluciji bosnjackog etosa. Za ovu temu su kljucni pojmovi: narod, nacija, jezik (i pismo), vjera i drzavljanstvo. Sta je narod, a sta nacija? Koje su distinkcije izmedu tih pojmova? Da li pojam musliman moze biti odrednica za narod, naciju, osim, sto je odrednica za vjersku pripadnost? Da li je Bosanac pripadnik nacije, ili je drzavljanin? Jesu li Bosnjaci nacija od tri vjere? Podrazumijeva li se da su svi Bosnjaci ujedno i muslimani?
Nomenklaturu nizih etnickih grupa cine: porodica, rod i bratstvo. Vise etnicke grupe su pleme, narod i nacija. Zbog lakseg pristupa temi recimo nesto o grupama prije nego sto pridemo etnogenezi Bosnjaka. Formulacije koje slijede nisu skolske definicije, one su sinteza osobne autorove spoznaje.
Nomenklatura grupa
Nomenklatura nizih etnickih grupa pocinje sa porodicom (familia) koja je osnovna etnicko-drustvena jezgra, a vezana je krvnim srodstvom, brakom, i koja zivi u jednom domu i na jednom imanju, te cije umnozavanje i vezivanje sa drugim porodicama stvara vece etnicke i drustvene grupe. Rod (gens) je etnicko-drustveni skup od dvije i vise porodica, baziran na krvnom srodstvu, kolektivnim nacinom proivodnje i potrosnje, te zajednickim vlasnistvom na odredenoj teritoriji. Bratstvo (fratria) je eticko-drustveni skup od dva, ili vise rodova koji cini hijerarhijsku stepenicu izmedu roda i plemena, baziran takoder na krvnom srodstvu, kolektivnom nacinu proizvodnje i potrosnje i sirim zajednickim vlastnistvom na odredenoj teritoriji: nekoliko zaselaka, zajednicki pasnjaci i sume, bogomolja, groblje, ucesce u krvnoj osveti i izmirenje.
Pleme je organizirani etnicko-drustveni skup dva i vise bratstva, ujedinjen hijerarhijski, a baziran je na zajednickom porijeklu bratstava, istom jeziku, teritoriji (nekoliko sela: zupa) i zadnja je stepenica u smijeru formiranja saveza plemena, a kasnije i naroda. I danas se mogu naci etnicke grupe ciji je najvisi stupanj pleme: sjevernoamericki Indijanci, plemena Amazonije, Afrike, Nove Gvineje i Australije, a na Balkanu, kao anakronizam javljaju se plemenska ustrojstva sa svojim moralno-obicajnim kodeksima u nekim dijelovima Albanije, Kosova, Crne Gore i u istocnoj Hercegovini.
Druga visa etnicko-drustvena grupa je narod koji se javlja u periodu prerastanja drustva iz rodovsko-plemenskog sistema organiziranja, a prethodi naciji. Narod je cjelina vezana: zajednickim etnickim porijeklom, istim jezikom, povijescu, geografskim prostorom, tradicijom, kulturom, obicajnim, a kasnije i kodificiranim pravom i svijescu da se po navedenim odrednicama razlikuje od drugih naroda. Istovremeno, narod je masa, puk koji u sebi ne nosi aktivnu politicku funkciju, on ne vlada drzavom u kojoj zivi.
Narodi su u starom vijeku sve one velike anticke grupe: Sumeri, Asirci, Babilonci, Jevreji, Egipcani, Fenicani, Grci, Etruscani, Rimljani - u Evropi i na Bliskom Istoku. U Aziji su to Perzijanci, Indijci, Kinezi i Japanci, a u Americi su to Azteci, Maji i Inke. Svi navedeni narodi imaju drzavu, pismo, vec tada visoku civilizaciju, prate svoju povijest, vezani su za svoje geografsko porijeko i nastoje ostvariti ekspanziju svoje drzave. Medjutim, umjesto naroda to cine njegovi vladari, koji su u pocetku bili primus inter pares, (prvi medju jednakima u rodovskoj aristokratiji) ali ih je vremenom rat, pljacka i nagomilana osobna svojina izdigla iznad njihovog roda, bratstva, pa i plemena. Obrazuje se vladarska dinastija unutar jednog bogatijeg plemena koja vlada narodom. Vlast dinastije je iskljucivo nasljedna, ranije uglavnom u muskoj liniji, a kasnije i u zesnkoj liniji, odnosno po sistemu primogeniture (prvorodeno dijete bez obzira na spol nasljeduje vladara). Vladari su najcesce monarsi: kraljevi i carevi. Oni vladaju umjesto naroda, tj. oni vladaju nad svojim narodom iz kojeg su potekli. U tom periodu vladari uvode prve zakone: Hamurabijev zakon u Babilonu, XII plocica u Rimu, - ali ti zakoni i vlast su "od Boga", a ne od naroda.
U vjerskom zivotu to je doba politeizma (budizam, hidnuizam, dzainizam, zoroastrizam, grcko-rimski panteon) koji preko henotizma dovodi do natruha monoteizma (pokusaj vjerske reforme Amenofisa IV Ehnatona, u Egiptu). Ostale velike etnicke grupe u starom i ranom srednjem vijeku su: Slaveni, Germani, Romani i ostali koji su u etnickom razvoju jos uvijek na stupnju plemena, dakle ne postoje kao narodi. Ne poznaju drzavu kao instituciju, a krajnji domet njihove organizacije jeste plemenski savez u slucaju rata, odnosno odbrane, posto ih uglavnom nastoje pokoriti narodi koji vec imaju drzavu. Tako Egipcani pokoravaju plemena Jevreja, Nubijaca i Sudanaca, Rimljani pokoravaju Germane, Gale itd, a Grci pod Aleksandrom Makedonskim sva plemena, narode i drzave od Bosfora do Indije.
Narodi u srednjem vijeku su sve one etnicke grupe koje su u Evropi na rusevinama Rimskog Carstva, poslije Velike seobe naroda uspjeli uspostaviti svoje drzave. Najkarakteristicniji primjer su plemena Franaka i Burgunda koji su, posto su porazili romanizirane Gale oformili Franacko carstvo u kojem se stvara francuski narod. Za to vrijeme Normani pokoravaju Angle, Sase i Brite i mijesanjem od njih nastaje engleski narod. U Spaniji plemena Ibera, Asturijaca, Katalonaca, Aragonaca i Kastiljaca, a pod hegemonijom Vizigota stvaraju svoje prve drzavice i onu kriticnu masu populacije koja ce poslije rekonkviste oformiti spanski narod. U centralnoj Evropi to isto uspjeva mnogobrojnim germanskim plemenima pod okriljem Svetog rimskog carstva njemackog naroda. Nekoliko stoljeca samostalno ce egzistirati u svojim drzavama Litvanci, Pljaci, Cesi, Madari. Svicarski kantoni u kojima zive Nijemci, Francuzi, Italijani i Retoromani stvaraju savez kantona koji ce prerasti u drzavu. Na arapskom poluotoku, arapska plemena u jedinstveni arapski narod ujedinjuje islam. Nasljednik Rimskog carstva na Balkanu je Bizant, koje je etnicki veoma izmjesan: Grci sa antickom kulturom, kodificiranim rimskim pravom (Jusinijanov Corpus iuris civilis) i krscanstvom samo donekle uspijevaju ostvariti koheziju u toj mamut-drzavi. Bizantsku prevlast na Mediteranu ugrozavaju ceste dinasticke borbe, sto ce deset stoljeca kasnije iskoristiti novi narod na kapiji Evrope - Turci Osmanlije.
Religiozni zivot tada je na stupnju razvijenog monoteizma. U njemu se vec javljaju diferencijacije: u krscanstvu nastaje polarizacija na katolicanstvo i pravoslavlje, a kasnije i protestantizam, sa svojim strujama unutar tog reformistickog pokreta. U islamu, najmladoj monotestickoj religiji vrlo brzo se siti odvajaju od sunita. Osim toga nastaju i mnogobrojne hereze. I pored tih dioba u svijesti naroda srednjeg vijeka nije bilo razvijeno etnicko osjecanje pripadnosti jednom narodu, pa cak ni drzavi. Mnogo bitnije je bilo osjecanje pripadnosti zvanicnoj, drzavnoj religiji. Svako eventualno izopcenje iz vjere, dakle anatema, bilo je ravno osudi na smrt i uskracenje "nebeske zivota" poslije smrti. Uz to, hereza i konvrertiranje u drugu vjeru znacilo je gubitak zivotne sigurnosti i odbacivanje takvih od naroda i drzave.
Pored svega gore spomenutog, pojam narod u kolokvijalnom govoru, cesto se koristi kao sinonim za cjelokupno stanovnistvo jedne zemlje. Pri tom pojam narod nije etnicki pojam (njemacki narod, americki narod, indijski narod) vec socioloski pojam. Uz to, redovno, skoro svi poistovjecuju pojmove narod i nacija. Po pravilu, kada se misli na naciju ljudi uglavnom kazu - narod.
Nacija je treca, najvisa etnicko-drustvena grupa koja je izgradena, organizirana i pravno normirana zajednica, nastala iz preobrazbe naroda u takvu globalnu drustvenu i etnicku grupu, koja na visoj razini ujedinjava svoje povijesne, politicke, ekonomske, kulturne interese. Nacija je uvijek samo onaj narod koji nosi u sebi svijest o svojoj politickoj zrelosti da moze samostalno da upravlja svojom drzavom. Dakle, nacija je iskljucivo onaj narod koji je sposoban za politicki suverenitet, a kojeg ostvaruje putem parlamenta (skupstine), a koji ta nacija bira putem demokratskih izbora. Nacija je time: etnicki, povijesno, politicki, kulturno osvijescen, probudjen, otrijeznjen narod koji je prozet svijescu o zajednickoj pripadnosti i cjelovitosti. Zbog toga je nacija - i politicka zajednica i snaga koje je izrazena u svom suverenitetu, na bazi jednakosti i demokratije medju svojim pripadnicima. Odrednice nacije su iste kao i odrednice naroda: zajednicko etnicko porijeklo, isti jezik, povijest, geografski prostor, tradicija, kultura, itd.
Cijela epoha srednjeg vijeka obiljezena je monarhistickim modelom vladanja. Narod ne vlada - umjesto njega, njima vlada monarh: knez, ban, despot, kralj, car, bazileus, kalif, kan, mogul, negus, sultan, sah, mikado, sogun. Sva je vlast skoncentirarna u rukama jednog autoriteta koje je iznad naroda i zakona i koji svoju vlast i dalje, kao u starom vijeku, po pravilu vezuje uz bozju volju. Izuzetak su gradovi-republike, kao: Dubrovnik, Firenca, Venecija, Genova. Oni vec tada imaju jedan oblik parlamenta, mada u njemu vlast favorizirano vode aristokrati. Englezi su prvi narod koji uvodi instituciju parlamenta, sto znaci da ustanovljuju drzavni organ koji ogranicava i smanjuje monarhovu vlast i samovolju. Naravno, trebat ce pet stoljeca da monarhovu vlast stvarno zamijeni vlast parlamenta. U Francuskoj se uvodi Staleska skupstina, Spanci dobivaju Kortes, Svedjani - Riksdag, Norvezani - Storting, Poljaci - Sejm, Rusi - Dumu, Nijemci izbornu skupstinu knezova za biranje kralja. U pocetku su ti parlamenti orudja u rukama monarha i tek ce socijalne i politicke revolucije od tih parlamenata stvoriti istinske nacionale skupstine. Izrazito apsolutisticke drzave kao Habzburska monarhija i Osmanska imperija nemaju nikakav oblik parlamenta, dakle ni privid srednjovjekovne demokratije. Tek pojavom gradjanskih revolucija u Evropi narodi postaju stvarni politicki subjekti, postaju nacije. Poslije tih revolucija u parlamente pocinju da ulaze gradjanski slojevi koji nastoje da ravnopravno ucestvuju u vlasti zajedno sa aristorktijom koja im je do jucer bila neprijatelj.
Budjenje nacionalne svijesti jednog naroda cesto dolazi i kao izraz narodnog otpora prema stranim vlastodrscima i njihovom pokusaju asimilacije i denacionalizacije. Primjera za to je bezbroj: borba Holandjana protiv Spanaca, Spanaca protiv Francuza, Svedjana protiv Danaca, Norvezana protiv Svedjana, Poljaka protiv Rusa, Italijana, Nijemaca, Ceha, Slovaka, Poljaka, Rumuna, Slovenaca, Hrvata, Srba i drugih protiv gremanizacije i madjarizacije olicenih u "grobnici naroda" - Austrougarskoj monarhiji. Zatim, tu je i borba Crnogoraca, Srba, Grka, Bugara i drugih naroda protiv Osmanske imperije, naroda Indije protiv Velike Britanije, americkih kolonija protiv matice - Engleske. Postepenim nacionalnim oslobodjenjem svih tih naroda od tudje vlasti, svi oni postaje nacije. Ali neki narodi nazalost, nikada nisu stigli postati nacije. Americki Indijanci su skoro istrebljeni, Aboridzini u Australiji takodjer, Azteci, Maji i Inke su sasvim istrebljeni, odnosno, zahvaljujuci spanskim konkvistadorima asimilirani su u Kreole i kao etnos nestali sa lica Zemlje. S druge strani, stari narodi Kine i Japana, mada u dobokoj zaostalosti sve do kraja II svjetskog rata, mada nepokoreni od velikih zapadnih sila uspijevaju prerasti iz naroda u naciju tek u ovom stoljecu, kao i Rusi.
Kategorije
Prva kategorija koja sustinski odredjuje narod i naciju je psiholoske prirode, a to je jezik. Jezik je osmisljeni duhovni proizvod covjeka, specifican po leksici, akcentu, etimologiji, semantici i pismu kao znakovnom izrazu, a karakteristican je za odredjenu etnicku grupu u odnosu na druge etnicke grupe. Nacija govori najcesce onim jezikom cije se ime prepoznaje po imenu doticne nacije. Dakle, ime jezika je identicno sa imenom nacije ciji je on produkt. Tako Francuzi govore francuski, Englezi engleski, Nijemci njemacki, Spanci spanski, a Italijani talijanski jezik. Znaci, svaka nacija ima svoj nacionalni jezik koje je obavezno i sluzbeni jezik u drzavi te nacije i to je pravilo za jednonacionalne drzave.
Narodi takodjer govore najcesce svoje narodni jezik. Ali tu su prisutna odstupanja, jer mnogi narodi morali su u proslosti govoriti tudji, a ne svoj jezik. U Rimskom carstvu mnogo naroda je moralo govoriti latinski jezik, u Biznatu grcki, u Austrougarskoj monarhiji njemacki i madjarski. Slicno je sa spanskim jezikom: spanski jeste nacionalni jezik Spanaca, ali je i sluzbeni, prakticni jezik u svim drzavama Latinske Amerike (osim Brazila gdje se govori portugalski). Znaci, cijela Latiska Amerika ne govori svoj nacionalni jezik. Osim toga, engleski jezik je sluzbeni jezik Velike Britanije i njime govore Englezi, Skoti, Velsani, ali i milioni ljudi u USA, Kanadi i Australiji. A posto su te zemlje nacionalno vrlo izmjesane, ne moze se sa sigurnoscu reci da je engleski jezik nacionalni jezik svih useljenika u tim drzavama, mada jeste sluzbeni (uz Francuski u Kanadi). Sljedeci primjer da nacije ne govore svoj nacionalni jezik je arapski jezik. Tim jezikom govore Arabljani, ali i Iracani, Sirijci, Palestinci, Egipcani, Somalijci, sudanci, Alzirci, Libijci, Marokanci, Tuarezi, Berberi, te mnogobrojni crnacki narodi saharskog pojasa Afrike.
Izuzetak (da se jezik ne zove po naciji) cine termini makedoski i bosanski jezik koji nisu svoje ime dobili po narodu/naciji koja ih govori, nego po geografskim pojmovima: Makedonija, odnosno Bosna. Bosna i Makedonija su geografski pojmovi koji su povijesno stariji od pojmova Bosanac i Makedonac (u slavenskom smislu). Ime Bosna je nastalo od ilirskog imena rijeke Bosona (naravno, danasnja rijeka Bosna). To ime su preuzeli Rimljani i preinacili u Bosinus. Ime su zatekli Slaveni kada su dosli u Bosnu koja je tada bila dio Bizanta. Makedonija je ime anticke, grcke provincije, a Slaveni koji su se u njoj naselili vremenom su dobili ime Makedonci. U ova dva slucaja sasvim je logicno da ime jezika dolazi od imena geografskog pojma, odnosno, kasnije, od imena drzave - a ne od imena naroda, posto su narodi naknadno dosli u te krajeve. Slaveni koji su naselili Bosnu i Makedniju nisu u te krajeve donijeli svoja narodna imena, vec su imena dobili po svojim novim domovinama. Slicno je u zadnje vrijeme sa etimologijom pojma - americki jezik. Moze se, iz gore izlozenog zakljuciti da je pojam jezika siri od pojma nacije. On je takoreci - nadnacionalan.
Sa pismom je donekle slican slucaj. Zapadna civilizacije sluzbeno koristi samo jedno pismo - latinicu. Romani, Germani, dio Slavena, Kreoli (sva Latinska Amerika) - svi koriste latinicu. Drugo evropsko pismo je cirilica i koriste ga Rusi, Bugari, Srbi, Crnogorci, a bila je u upotrebi kod svih nacija bivseg SSSR-a. Njome su pisali Ukrajinci, Bjelorusi, Moldavci, Litvanci, Letonci, Estonci, zatim: Balkari, Azerbejdzanci, Kipcaci, Ceceni, Abhazi, Uzbeci, Tuvinci, Kazasi, Ujguri, Kalajci Nogajci, Kirgizi, Gagauzi, Tatari, Karakalpaci, Tadzici, Cuvasi, Turkmeni, Altajci, Baskiri, Cerkezi i Jakuti - sve narodi turskog porijekla. Sticajem represivne kulturne politke pisali su cirilicu (iako svi imaju svoja nacionalna pisma) i govorili su, jer su morali sluzbeno da govore ruski jezik, pored svoga zivog nacionalnog jezika, koji su mogli govoriti samo u svojim domovima. Iz ovoga proizilazi da je pojam pisma siri od pojma jezika, a samim tim i nacije.
Druga kategorija koja odredjuje naciju je psiholosko-socijalne prirode, a to je religija. Vjernik je svaki covjek koji se pokorava vjerskim dogmama doticne konfesije i obavlja sve vjerske obrede koje propisuje ta religija. Ateista je svaki covjek koji porice postojanje Boga. On je ravnodusan prema religiji i osobno ne ucestvuje u vjerskim obredima, a ako i ucestvuje to ne cini sa stvarnim, iskrenim ubjedenjem.
Mnoge etnicke grupe, pa cak i narodi i nacije su kroz povijest mijenjale svoje vjersko osjecanje, odnosno religiju. Tako su Egipcani prvo bili politesiti; vec pomenuti Ehnaton pokusao je uvesti monoteizam, kasnije su postali kopti, da bi poslije svega vecina postala - muslimani. Grci su bili politeisti, pa su primili krscanstvo. Francuzi su bili pagani, zatim katolici, a poslije reformacije dio njih su protestanti. Reformacija je u Njemackoj katolike preobratila u luterane, Engleze u anglikance, Svicarce u kalviniste, a nordijske nacije u jenseniste. Francuzi su u gradjanskoj revoluciji uveli su Kult Razuma, da bi se kasnije vratili katolicanstvu. Slaveni su bili politesti, a poslije pokrsavanja postali su katolici ili pravoslavci, a u Bosni i bogumili. Pojavom reformacije u Sloveniji i Hrvatskoj, dio njih postaje protestanti, a pojavom islama u Bosni - muslimani.
Ima slucajeva da jedna religija pred nadiranjem nove vjere ostaje dominantna: katolicanstvo u Irskoj opstaje pred navalom anglikanizma, hinudizam u Indiji opstaje pred pokusajem sirenja budizma, konfucijanizam u Kini pred taoizmom, budizam u Japanu pred katolicanstvom. Jedna religija moze i ima vijernike u vise naroda, ali i nacija. Tako su katolici: Italijani, Spanci, Francuzi, ali i Poljaci, Cesi, Slovenci, Hrvati, Madjari itd. Protestanti su Nijemci, Svicarci, Englezi, nordijske nacije, ali i Litvanci, Letonci i Estonci i pola Amerikanaca. Pravoslavci su Rusi, Bugari, Crnogorci, Srbi, Makedonci, ali i druge nacije: Grci, Rumuni, Gruzijci. Medju vec spomenutim nacijama turskog porijekla su, osim sto su muslimani cak i pravoslavci: Abhazi, Cuvasi, Tatari, Gagauzi, a Altajci, Jakuti, Balkirci, Kalajci su samanisti, dok su Tuvinci osim toga i lamaisti. Muslimanima pripadaju sve arapske nacije Mediterana i Bliski Istoka, ali i Azerbejdzanci, Cerkezi, Kazasi, Iranci, Pakistanci, Malezijci, Indonezani i mnogi Africki Crnci. Dakle, kada netko kaze: katolik, protestant, pravoslavac, musliman, budista - on time ne izrazava nacionalnu pripadnost neke osobe, nego samo njegovo vjersko opredjeljenje. Time proizilazi da pojam vjernika i nacije nije identican. Pojam vijernika je, dakle, siri od pojma nacije, od pojma jezika i pojma pisma.
Treca kategorija koja (uslovno) odredjuje naciju je pravna kategorija, a to je drzavljanstvo. Drzavljanstvo je politicko-pravna veza svakog stanovnika jedne drzave bez obzira kojoj naciji i vjeroispovijesti on pripadao. Kroz drzavljanstvo odredjene drzave covjek ostvaruje svoja gradjanska, demokratska prava i izvrsava svoje obaveze prema njoj, bez obzira da li boravi u svojoj drzavi, ili izvan nje. Drzavljanstvo se postize: rodjenjem u odredjenoj drzavi, porijeklom jednog ili oba roditelja (ako se dijete rodi u inostranstvu), vjencanjem, izjavom o prihvatanju zeljenog drzavljanstva i naturalizacijom - odredjenim vremenom provedenim u doticnoj drzavi. Drzavljanstvo se gubi: otpustom (na molbu pojedinca), odricanjem, i oduzimanjem - zbog neprijateljskog djelovanja protiv drzave.
U jednonacionalnim drzavama pojam nacije je identican pojmu drzavljanstva. Svi ljudi koji su po naciji Francuzi i koji zive u svojoj domovini prirodno je da su drzavljani Francuske, svi oni koji su po naciji Italijani, u svojoj zemlji su drzavljani Italije itd. U visenacionalnim drzavama pojam nacije nije identican pojmu drzavljanstva. U Velikoj Britaniji zive nacije: Englezi, Skoti, Irci, Velsani, ali i dva i pol miliona Indijaca, Pakisatanaca i drugih. Svi su oni po drzavljanstvu Britanci ukoliko imaju britanski pasos, mada su razlicitih nacija. U Svicarskoj zive Nijemci, Francuzi, Italijani i Retoromani, ali su po drzavljanstvu svi oni - Svicarci. U Belgiji zive Valonci i Flamanci kao nacije, ali su samo po drzavljanstvu Belgijanci, ali ne i po naciji. Slicnoj je u Indiji, Rusiji - ili USA; u kojoj je na stotine nacija, a samo je jedno drzavljanstvo - americko - jer svi imaju isti, americki pasos. Doduse pravna praksa u USA ide za tim da se svi gradjani USA, sve stanovnistvo osjeca i izjasnjava da su po naciji Amerikanci, sto drzavljani USA sa ponosom i cine. U prilog tome ide i metamorfoza engleskog jezika u specificni americki jezik.
Etnogeza u Bosni i Hercegovini
Nizi etnicki stupnji
Iz pradomovine: Poljske, Ukrajine, Zapadne Rusije i Bjelorusije, juzni Slaveni spustili su se medju zadnjima u Velikoj seobi naroda, preko Karpata i Panonije, zajedno sa Avarima ( koji su dolaskom iz Azije) potakli njihovu migraciju - na Balkan.
U periodu od 518. godine, kada je u bizantskim kronikama zapisan prvi prelaz Slavena preko Save u Bosnu, pa do 1189. godine, od kada datira prvi pisani dokument srednjovjekovne bosanske drzave, koji se ujedno smatra pocetkom pisane povijesti BiH (Ugovor Kulina bana sa Drubrovackom Republikom) Slaveni u Bosni zive slicno kao u pradomovini. Glavna etnicko-drustvena cjelina je patrijarhalna porodica koje se vec u toku selidbe, kroz rodove i bratstva postepeno povezala u plemena. Tada ne postoji nikakvo etnicko ime u Bosni, osim Slaveni (latinski: Sclavi). Jezik im je staroslavenski, a nastao je iz pravslavenskog kojim su govorili u prapostojbini. Pisma jos nemaju.
Hrvati u Hrvatskoj bivaju pokrsteni za vrijeme kneza Viseslava (oko 800. godine), a Srbi bivaju definitivno kristijanizirani tek u doba Svetog Save, a to je kraj XII stoljeca. Za to vrijeme proces pokrstavanja Slavena u Bosni tece mnogo sporije i mnogo duze. Zapravo, u Bosni ni nema organiziranog pokrstavanja, jer su krscanski misionari tesko pronalazili u bosanskim vrletima novopridoslo stanovnistvo. Hrvatska se jeste u doba Petra Kresimira IV (1058.-1075.) prostirala do Drine i Neretve, ali u toj, tadasnjoj Hrvatskoj nije bilo dovoljno klera da sprovede uspjesno pokrstavanje naroda u Bosni. Sa druge strane, Srbija toga doba nije prelazila Drinu, vec je samo imala nekoliko posjeda u Humu. Uostalom, Srbi u to doba ni sami nisu bili pokrsteni. Trece; Srpska, Dubrovacka, i Barska biskupija nisu imale nikavu stvarnu teritorijalnu kompetneciju nad Bosnom, vec samo u priobalnom pojasu Jadranskog mora.
Za to vrijeme vjera stanovnika, Slavena u Bosni jos je uvijek na stupnju politeizma. Jos je prisutan staroslavenski panteon bogova: Perun, Svetovid, Svarog, Volos, Svarozic, Vida, Lada, Vesna, Morana itd. U novoj domovini Bosni, Slaveni zaticu Vlahe, tj. romanizirana nomadska plemena Ilira i, Kelte koji su u Velikoj seobi naroda dosli na Balkan i Bizant ih je tu zadrzao kao vrlo iskusne rudare. I jedne i druge Slaveni potiskuju u planine, a sami se naseljavaju kraj usca rijeka i u plodnim kotlinama posto tada, ponovo, pocinju da se vracaju sjedilackom, ratarskom nacinu zivota. Od religijskog zivota zaticu rijetke ranokrscanske bazilike i samostane koje su Huni, Avari, Ostrogoti i Vizigoti u svom ranijem nadiranju srusili, a kler pobili i protjerali. Crkveni centri, Split, Zadar, Dubrovnik i Bar nisu bili tako bogati, niti su imali dovoljno misionara da obnove u gudurama Bosne srusene bogomolje, a nije ni bilo vijernika da bi se odazvalo gradnji. Ono materijala i temelja sto je ostalo upotrebljivo iskoristili su Slaveni za dizanje (na istom mjestu) zupskih utvrda, odnosno gradina.
Na drustvenoj ljestvici razvoja Slaveni u Bosni toga perioda nalaze se na plemenskom ustrojstvu. Svako pleme posjeduje svoju teritoriju, zupu, a njen zupan je samo - primes inter pares po svojim pravima i vlasti, posto jos nije nastala klasicna rodovska aristokratija. U upravnom smislu nalaze se na stupnju vojne demokratije.
Etnicka nomenklatura i kategorije u srednjovjekovnoj Bosni
Period od 1154. godine, kada je u povijesnim izvorima prvi put poimenice datirano ime jednog bosanskog vladara, a to je ban Boric, pa do 1463. godine, kada bosanska kraljevina pada pod Osmansku carevinu, taj period cini epohu srednjovjekovne bosanske drzave.
U to doba Hrvatska vec ne postoji kao drzava, jer je Hrvatska Trpimirovica-Kresimirovica egzistirala od 845. do 1097. Pet godina potom, 1102, ugarsko-hrvatskom nagodbom, hrvatski velikasi; Frankopani, Subici i drugi, stavljaju suverenitet Hrvatske pod patronat Ugarske kraljevine dinastije Arpadovica. Nemanjicka Srbija je "mladja" od Bosne dvanaest godina, jer Stefan Nemanja, rodonacelnik buduce kraljevine, kao prvi zupan pocinje vladati 1166, a ban Boric 1154. Uz to, srednjovjekovna srpska drzava prestaje egzistirati 1371. godine, kada na rijeci Marici gine zadnji srpski car Stefan Uros V. (Bitka na Kosovu 1379. samo je pokusaj opstanka malih srpskih i crnogorskih despotija: Lazarevica, Brankovica, Balsica i Crnojevica, koje su od ranije u vazalnom odnosu prema Turskom Carstvu.) Osim toga, u doba nastanka Bosne kao drzave, ne postoji ni avarski kaganat (568.-811.) Hrvatska je dakle provincija Ugarske, a Srbija jos ne postoji, a kada i nastane cijelo vrijeme bit ce ugrozena od Bugarskog carstva, Bizanta, krizara i Osmanske imperije. Zahvaljujuci tome, Bosna je imala mogucnost da se razvija neovisno o ostalim slavenskim narodima i drzavama na Balkanu.
Zapadno od Bosne u doba njenog nastanka kao drzavne jedinice, nalaze se veliki feudi Subica, jugozapadno su imanja Nelipica, sjeverozapadano su Babonjici, sjeverno Kurjakovici i Dinjcici. Na tom prostoru javlja se narodnosno hrvatsko ime. Ime Hrvati je tada ime za narod koji ima samo svoju vlastelu, ali ne i svoju drzavu. Isto je i istocno od Bosne gdje zivi srpski narod. Nemanjici, a kasnije Balsici, Crnojevici, Dejanovici, Altomanovici, i drugi, samo su plemena koja cine srpski narod. Povijest Srbije toga doba pokazuje da je vaznije biti pripadnik svoga plemena, nego pripadnik jednog, u ovom slucaju srpskog naroda.
Mnogi postavljaju pitanje koja je to etnicka grupa, ili grupe, koje su naseljavale tadasnju Bosnu? Bosnu su naseljavali Slaveni koji nisu poznavali ni hrvatsko, a ni srpsko narodno ime. U Bosni tada uopce nisu zivjeli ni Srbi, ni Hrvati. Jednostavno receno, u njoj su zivjeli Slaveni koji nisu ni Srbi, ni Hrvati. Hrvati su svoje narodno ime donijeli u Hrvatsku, po kojem se i drzava nazvala, a Srbi su takodjer donijeli svoje ime koje je kasnije ugradjeno u ime drzave. Uzrok zasto tada u Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata jeste taj sto slavenski narod u Bosni nije prihvatio krscanstvo - koje je tada bilo glavna odrednica hrvatskog, odnosno srpskog naroda. Vremenom je taj narod poceo sam sebe da naziva po imenu svoje nove domovine. Cijelo stanovnistvo, sav narod Bosne u svim dokumentima (vladarskim darovnicama, ugovorima, testamentima, glosama na bogumilskim knjigama, natpisima na steccima) toga vremena naziva sebe samo jednim jedinim imenom - Bosnjani. To ime uskoro prihvataju i susjedne drzave, da bi se taj narod jasno mogao razlikovati od slicnih, ali ne i istih juznoslavenskih naroda: Hrvata i Srba. Ovdje je vazno napomenuti da je pojam Bosnjanin ime za narod u Bosni (jer je Bosna tada bila jednonarodna drzava) i ujedno odrednica za drzavljanstvo, mada tada taj pojam nije postojao. Dakle, svoje narodno ime Bosnjani su dobili po imenu svoje drzave, a ne po svome etnickom imenu. Reklo bi se da Bosnjanima nije bio poznat naziv za narod. Zvuci paradoksalno, a i jeste tim vise sto je u povijesti svaki narod sa sobom donosi u svoju novu domovinu svoje nacionalno ime. (Hispanjoli su na Pirinejsko poluostrvo donijeli svoje narodno ime i drzava se kasnije po njima prozvala Spanija, Franci su u Galiju /a i Galija je sama dobila ime po plemenima Gala/ donijeli svoje ime i drzava je nazvana po njenom stanovnistvu Francuska, Angli su osvojili Albion i drzava je dobila ime Engleska, Italija je dobila ime po eponimnom mitskom junaku Italu, Odisejevom unuku itd.) Receno je ranije da je rimski pojam Bosinus (za ime rijeke) nasta
o od ilirskog Bosona. Takodjer, sva imena vecih bosanskih rijeka su latinska: Oenus (lat. jedinstvena) - Una, Urpanus (lat. ostar) - Vrbas, Narus (lat. glagoljiva) - Neretva, Drinus (lat. zelena) - Drina. Znaci, rimska imena su slavenizirana. Jedna od najstarijih zupa srednjovjekovne bosanske banovine dobila je ime po rijeci Bosni - Bosna, kao sto je slucaj sa zupama Pliva, Ukrina, Vrbas itd. Vremenom se ta zupa izdigla po svome znacaju iznad ostalih zupa, zbog toga sto su u njoj vladali prvi banovi Bosne, pa je cijela zemlja, buduca kraljevina, dobila zvanicno ime - Bosna. Uostalom, vec oko 950. godine bizantski car Konstantin Porfirogenit u svome djelu "O upravljanju carstvom" navodi da izmedju Une, Save i Drine postoji zemlja koja se zove Bosna. Dakle, narodnosno ime za stanovnistvo Bosne jos ne postoji u standardnom etnickom smilu. Istovremeno, u etnickom smislu u drzavama Srbiji i Hrvatskoj postoje narodnosna imena Srbin i Hrvat. Ali ni jedno od ta dva imena nisu se ni tada, a ni u cijelom periodu bosanske drzave protezali na Bosnu. Hrvatsko narodno ime po prestanku hrvatske drzavnosti ostalo je samo sjena i uspomena na etnicku zajednicu, tim vise sto hrvatska plemena nisu mogla imati osjecanje pripadnosti istom, hrvatskom narodu, jer bili su rascjepkani: jedni su naginjali Ugrima, drugi su bili pod Venecijom, a treci su se identificirali sa anzujskim Napuljom. U hrvatskom puku govorio se hrvatski jezik, dok su plemici govorili madjarski, a kasnije i njemacki. Kler je nastojao da sacuva barem trunku samosvojnosti vrseci na bogosluzenju glagoljasku misu, a ne latinsku. Za to vrijeme na srpskim prostorima govorio se srpski jezik, plemici i vladari Nemanjici govorili su na dvoru cara Dusana u Skoplju grcki, a njihov kler je obavljao sluzbu na crkvenoslavenskom jeziku.
Svi stanovnici, sav narod Bosne zvao se iskljucivo i samo Bosnjani, bez obzira da li su oni pripadali bogumilstvu ili krscanstvu. (Raskol u krscanstvu 1054. godine na katolicanstvo i pravoslavlje nekoliko stoljeca je na prostorima Bosne bio nepoznat, a i kad je bio poznat, bio je veoma nejasan i nedefiniran pojam.)
Logicno je da su stanovnici nekadasnje kraljevine Hrvatske, dakle etnicki Hrvati, po padu svoje drzave nastojali da spasu zivote od ugarskog osvajaca bjezeci duboko u Bosnu, skrivajuci se od opasnosti. Nastanili su se tu i ostali su do danas u nekim zupama, danasnjim opcinama: Kresevo, Fojnica, Busovaca, Kiseljak, Travnik, Prozor, Vares i Vitez. Neki su od ranije zivjeli u zupama Zapadne Hercegovine: Capljina, Citluk, Grude, Livno, Ljubuski, Posusje, Listica i Duvno. Isto tako je jasno da su i Srbi iz "prijeka" ulazili u Hum (Istocnu Hercegovinu) i Semberiju, jer su za vrijeme srpskih kraljeva Milutina (1276.-1282.) i Dragutina (1282.-1321.) postojali njihovi posjedi u tim krajevima. Ali i jedni i drugi bili su procentualno zanemarljivi u odnosu na sav onaj narod koji se zvao Bosnjani. Cak se moze pretpostaviti da su i Srbi i Hrvati vremenom zapostavili svoje etnicko ime, da su se stopili, asimilirali sa imenom Bosnjani, pri tom zadrzavajuci od svog etnickog identiteta samo svoju krscansku vjeru. Pojam Bosnjani, nastao od horonima (imena drzave) - Bosna (a prije toga je horonim nastao od toponima) i time je stekao snagu imena cijelog jednog naroda. Taj narod je uz sebe je imao pripadnike Vlaha koji su, ako su bili vjernici, pripadali katolicanstvu, jer su Vlasi starosjedioci, vec spomenuti romanizirani Iliri. Osim njih bilo je nesto i Kelta koji su takodjer bili katolici. Po tome se moze reci da je Bosna tada bila jednonacionalna drzava sa relativno malim postotkom drugih naroda (plemena) i da je Bosnjanin, osim narodnosno, znacio i naziv za drzavljanina Kraljevine Bosne. Vlasi, kao nomadi zivjeli su rastrkani po bosanskim ispasama i nisu imali etnicko osjecanje naroda. Slicno se moze reci i za rudare Kelte, koji su zivjeli u rudarskim centrima te nisu posjedovali narodnosnu koheziju ni kriticnu masu plemena koja bi bila dovoljna da se oforme u narod.
Narod Kraljevine Bosne, dakle Bosnjani, zivjeli su po zupama koje bijahu osnovne administrativne jedinice jednog plemena. Znaci, svako bosnjacko pleme imalo je svoju autonomnu zupu. Ali, cesto je jedno pleme posjedovalo i vise zupa koje je bosanski ban, a kasnije kralj, kao senior darivao u leno svojim velikasima, za odanu sluzbu, za zasluge u ratu, ili diplomatsku misiju. To se vidi po darovnicama bosanske vladarske dinastije Kotromanica koji su poklanjali feude: Hrvatinicima, Kosacama, Hranicima, Pavlovicima, Zlatonosovicima, Vukovicima, Dragisicima, Tihoradicima, Vlatkovicima, Santicima, Jablanovicima, Radinovicima, Hercegovicima, Vojsalicima i drugima.
Te darovnice su pisane na narodnom, bosanskom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (1143.-1180.) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim - bosnjackim jezikom. Po ovome vidimo da se ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bosnjacki jezik. Medjutim, kako je vec spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije reci bosanski jezik, tim prije sto ga u kasnijem periodu nastajanja nacije u Bosni, osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki Hrvati i Srbi. Veliki je broj dokumenata pisanih autohtonim i autenticnim bosanskim pismom kojim se sluze bosanski dijaci, velikasi i dubrovacka diplomatija, a to je - bosancica. A posto su ti pisari, dijaci bili obavezno iz redova bogumila, to se sva evandjelja, darovnice, ugovori, testamenti i kronike s pravom mogu svrstati u bogumilsku zaostavstinu. Uz sve to, epigrafski natpisi na steccima pisani su takodjer bosancicom. Uz bosancicu, zbog prisustva franjevaca u Bosni, od 1339, koristi se i glagoljica, a u istocnom Humu bila je djelomicno u upotrebi i staroslavenska cirilica. Ali, kao dominantno, sluzbeno pismo bilo je bosancica, a jezik - bosanski.
Zvanicna religija Kraljevine Bosne bilo je bogumilstvo. Sav period srednjovjekovne bosanske drzave najveci dio pripadnika vladajuce dinastije Kotromanica lavira izmedju krscanstva (katolicanstva) i bogumilstva. Medjutim, samo potvrda tolerancije prema velikim bogumilskim dinastijama Hrvatinicima, Kosacama i Pavlovicima uspjevala je bosanske vladare da odrzi na prijestolu u Bobovcu. Bogumilski kler, kao civilizacijski i administrtivni faktor obavezno je prisustvovao krunisanju kralja koje je vrseno po tradiciji u centrima dida crkve bosanske; Milama i Mostrama. Kler je bio vodeci autoritet u obrazovanju bosanskih princeva, vrsio je vjencanja kralja, imao je funkciju kraljevih i velikaskih savjetnika i ucestvovao je aktivno u radu bosanskog Sabora. Svako poigravanje bosanski kraljeva sa bogumilstvom i koketiranje sa Vatikanom, koji je bio smrtni neprijatelj autonomne Crkve bosanske ugrozavalo je kraljev autoritet i skoro po pravilu dovodilo je kralja do gubitka vladarskog trona. Hrvatinici i Kosace, zapravo, Hrvoje Vukcic Hrvatinic (1380.-1416.) i Sjepan Vukcic Kosaca (1435.-1466.), osim sto su bili vrlo mocni velikasi uvijek su imali kao moralnu podrsku bogumilskog dida za opravdanje svojih postupaka. Posto su bili zastitnici bogumila mogli su se oslanjati na autoritet Crkve bosanske u svojim razracunavanjima sa bosanskim kraljevima. Njih dvojica su nemilice obarali i postavljali kraljeve, zavisno od toga da li kraljevi prihvataju, barem deklarativno, bogumilsku vjeru. Bogumilski casnici, koristeci bosanski jezik u svojoj sluzbi, propovjedajuci vjeru na bosanskom jeziku, odigrali su time odlucujucu ulogu u politickoj i kulturnoj integraciji bosnjacke etnicke svijesti i bosanske drzavnosti koja nece biti zaboravljena ni za cijelo vrijeme turskog, pa ni austrougarskog perioda.
Bosna je kao drzava uspjela opstati sve dok je u njoj bosanska crkva bilo vodeci spiritus movens. Mnogi krizarski pohodi koji su katkad postajali i ratovi (1234/39, 1244/47, 1254, 1283, 1326, 1340. i 1356/58.), vodjeni od Vatikana, Venecije, Ugarske, kao i sud inkvizicije, preko dva stoljeca nacinjali su monolitnost bosanske drzave. Nesloga visokog plemstva, sve slabiji autoritet kraljeva-konvertita koji nisu mogli realizirati homogenizaciju drzavne teriotorije i uprave, te pojava Osmanlija (koje su sami velikasi i bosanski kraljevi zvali u Bosnu kao svoje saveznike) ucinili su da Kraljevina Bosna izgubi suverenitet.
Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanske imperije od 1463. - 1878.
Dolazak Osmanlija i islamizacija Bosne su najvazniji faktori za svahtanje etnicke situacije u BiH danas. Od tada je zapoceo proces formiranja suvremenog etnickog mozaika u BiH.
Kao najbitniji faktor u metamorfozi etnosa u Bosni je islamizacija Bosnjaka. Nigdje u povijesnim izvorima nema podatka da je islamizacija provodena nasilno. Ako se zna da je prvi upad Osmanlija bio 1388. godine, za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanica, a da je Bosna politicki prestala da postoji kao samostalna drzava tek 1463 godine (i to ne sva, jer je zadnji grad u Bosni pao pod Turke - Velika Kladusa 1630. godine) onda islamizaciju treba shvatiti kao veoma dug proces. Ne ulazeci u uzroke i razloge islamizacije, posto to nije predmet ovog rada, bitno je naglasiti da tamo, gdje je islamizacija sprovedena - ona bila temeljita i konacna. Oni koji su primili islam kasnije nisu ponovo konvertirali u svoju staru vjeru, mada su ponegdje sacuvali natruhe bogumilstva. Moze se reci da su bogumili bili poslovicno vjerolomni. Poznat je slucaj odricanja od bogumilstva pred legatom pape Inocenca III vec 1203. na Bilinom polju u Zenici, kada su se sve velikaske porodice na celu sa Kulinom banom odrekli bogumilstva, jer im je Vatikan zaprijetio ratom. Ali cim je papin izaslanik otisao, Bosnjani su nastavili po starom. To se desavalo nekoliko puta u povijesti Bosne. Medjutim, jednom primivsi islam, oni su postali zvanicno i do dan-danas muslimani, ali, ponavljam, i dalje cuvajuci u sebi znacajke bogumilstva izrazene u jeziku, pismu i porodicnim obicajima. U svemu su po vjeri postali mulimani, jer samo kao muslimani mogli su bioloski opstati pred tako mocnim osvajacem i egzistirati na svojim starim bastinama, uzivati slobodu skoro istu kao i sam osvajac, te imati cak i izvjesne benificije.
Po konacnom zauzecu najveceg dijela Bosne (poslije pada Srebrenicke i Jajacke banovine, 1528.) i poslije pomicanja ratista izvan nje, u samoj Bosni ostalo je vrlo malo stanovnistva turskog porijekla. Na spahilucima su ostali Bosnjaci, u vjerskom smislu dojucerasnji bogumili, sada muslimani - i raja, dojucerasnji kmetovi. Dakle, etnicka struktura nije se izrazito promijenila. To je zato, sto Turcima nije bio cilj da asimiliraju Bosnjake i da im oduzmu narodno ime, nego da osvojenu zemlju sto prije adaptiraju svome sistemu vlasti i administrativne organizacije, kako bi ta zemlja bila nova odskocna daska za daljnje napredovanje u Srednju Evropu. Sve dojucerasnje zupe Kraljevine Bosne teritorijalno su se poklopile sa turskim nahijama, cak su im i imena ostala nepromijenjena u vecem procentu. Pa i Vlasi, koje je islamizacija teze zahvatala zbog njihovog skitalackog nacina zivota, imali su izvjesnu samoupravu u svojim, tzv. vlaskim nahijama.
(Nastavlja se)
Last edited by camo on Juli 16th, 2009, 6:11 pm, edited 1 time in total.
|
Prijava
Registracija
FAQ
Pretraživač
