www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 12:27 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 16 posts ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:42 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR


Slika

(1920. - 1989.)


Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Dzumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izrazavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtezu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtac-ilustrator obiljezio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, cesto su bile rjecitije od najboljega politickog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Dzumhurov crtez ima nesto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tusem. Takav je njegov, vec klasicni, portret Ive Andrica, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Dzumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj carsiji, izasla s Andricevim predgovorom. Dzumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovicem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.


Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).



• ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
• APRIL NA SIRKEDZIJU
• CILIM
• HRAM U KOSMAJSKOJ
• JUKSEK-KALDRMA
• KASABA NA GRANICI
• MATERNJI JEZIK
• OSVETA MRTVIH SULTANA
• PAMTI HUSO
• VISOKA SKOLA MARIFETLUKA


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:42 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
APRIL NA SIRKEDZIJU


Zuko Dzumhur


April bane u tijesne sokake Sirkedzija kao pijani kicos s koferima punim sunca.
April uvijek dugo putuje do Sirkedzija na karoserijama automobila.
April uskace u odzake cevabdzinice, viri iz nabora iznosenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni zalosne vrbe za tarabama, uspava sve zute macore i osvijetli ljubicasti "beze" na usnama prodavacica.
April odsjeda na prasnjavim tavanicama po Sirkedziju.
Naseli se ovdje tek poslije setnje glavnim ulicama grada, posto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata ducana i muhalebidzinica i puzi memljivim zidovima preko sarenih panorama obale po kojoj se kocopere zirardo sesiri starinskih kicosa u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave suncanih igara za mahalsku djecurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i dzamijskim avlijama.
Igra dugo i ruzno kao carsijska luda.

Popodne, umoran, susicav i zur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjicavih konacista oko zeljeznicke stanice na Sirkedziju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan tece dugo i radoznalo pred nirnberskim vasarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedziju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeca.

Iz svijetle carske palace u cvijecu i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske secerlame.
Sokacima starog Sirkedzija preko svilenih sagova, izmedju dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - koraca car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Svestenstvo u zlatu ocekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradise Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.

Iza imperatora gamize copor dvorjana, stitonosa, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlacenih i prepredenih ljenjivaca sruci se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa sest hiljada kandelabra.

Sokaci se prolamaju od usklika fukare ciji su pradjedovi sedam godina dovlacili gradju i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noci zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploca na koju je odmah po rodjenju bio spusten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Boziji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluzi postovanje i na ovom i na onom svijetu".

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamasnama. Oni ciste put njegovom carskom velicanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.

Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedzija gomila dvorskih sobara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uskopljenika, rasa, bozadzija, spijuna, cankoliza, dervisa, begova i cetiri stotina adjutanata, ministara i vatrogasaca.

Zlatna ekipaza i frizirane dvorske brade zaustavise se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni cesma ni spomenik, nego igracka, ceif i ljupka sala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.

Sa slike u cetiri boje muzika tresti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposlicara i opsjenara arlauce: "Cok jasa, cak jasa, padisah!"

Umoran od vijekova predvece, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlaznim olucima smedjih stracara, ugasen prosjackim dlanovima u dnu ascijskog lanca.
Potrosen je u kupljenom zagrljaju i opojan vecernjim ezanom krezubih mujezina u salvarama.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:43 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
CILIM


Zuko Dzumhur


Moj dragi rodjak zvao se Ahmetaga Dzumhur. Njegova zena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Dzumhur, od miloste zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio opcinski podvornik cija je prva duznost bila da cisti dva ili tri sobicka u staroj opcinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjicke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjicke carsije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i strcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova zena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromasni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferic ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na tefericima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, opcina je imala samo tri sluzbenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugackom sabljom oko pasa. carsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada podju na rucak pred otvorena ducanska vrata stavljali tronozac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najvise dvojica lopova. Bilo je to pravo cudo o kome bi se u carsiji dugo pricalo.

Opcinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je cetiri stara pisaca stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijecali ili narod sto bi navracao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u citavoj toj zgradi, po shvacanju moga rodjaka bio je jedan stari cilim sarajevske tvornice cilima u odaji predsjednika. Tome starom cilimu narocitu brigu i paznju posvecivao je Ahmetaga. Za taj cilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj cilim nabavio i u opcinu donio. Jedni su pricali da je cilim jos za svabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kucera. Moj rodjak Kajmo, tvrdio je cas jedno, cas drugo.

Predsjednici opcine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge sluzbe moj rodjak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku odrzao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodoslice napomenuo da dobro pazi na cilim i da ne hoda po njemu bez velike nuzde i nevolje. cilim je promjenio mnogo predsjednika i mora jos dugo da traje i da se ne haba i ne trosi. Predsjednici dolaze i odlaze, a cilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvazniji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu zelju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdzije i polivaca konjickih sokaka i cuvara opcinskog cilima dodje njegov sin Ragib.

Zelja mu se ispunila.

Neka mu je lahka zemlja koju je citavog svog zivota cistio i polivao.


Zuko Dzumhur


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:43 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HRAM U KOSMAJSKOJ


Zuko Dzumhur


Biljezim ove redove bojeci se da sam jedan od rijetkih zivih svjedoka toga davnog dogadjaja u Beogradu.

Moj najblizi rodjak Abdulah Hadzic, imam beogradske Bajrakli dzamije, bio je tesko bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (cini mi se cetvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tuznoj svecanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravicno unakazenim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola zena u dronjcima. Medju tim nesretnim zenama bila su samo dvojica ili trojica starijih muskaraca, jos uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek prezivjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove zene i rodbina sto su dosli da prisustvuju ovoj tuznoj svecanosti. Stajao sam medju njima pognute glave misleci na strahote kroz koje smo svi, a narocito Jevreji, prosli tih strasnih ratnih godina nacistickog zla i bezumlja.

Pojacana zapomaganja i plac skrenuli su mi paznju na jednog omanjeg covjeka koji je upravo ulazio u Hram. Covjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasacem i partizanskom Spomenicom na grudima. Imao je naocare i bio veoma utucen. Ojadjene i uplakane zene opkolile su ga i drzale za ruke i ramena sa svih strana. Covjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih ocala primjetio sam suze.

Taj omanji covjek medju ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Mosa Pijade.

Zan Konfino, ljekar i knjizevnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tuznim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno unisteni Hram.

Sjecam se dobro, Zak Konfino obucen u nekakvu iznosenu vojnicku bluzu govorio je potresno o tuznim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato sto su se zvali Avrami, Mose i Isaci.

Eto, proslo je vise od cetiri desetljeca, a i danas u mome sjecanju zivi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali neduzni Avrami” koje je u svojoj tuznoj besjedi nekoliko puta spominjao zak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada necu zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorcolu, na moje drage skolske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeca, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i ucene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji ucio higijenu, matematiku, njemacki jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, isao na utakmice i na djacke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeca i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u ciju sam kucu u Jovanovoj ulici na Dorcolu cesto sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u nasu kucu pored beogradske Bajrakli dzamije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” Zaka Konfina pomenuti prije cetrdeset ljeta i danas zive u meni.


Zuko Dzumhur


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:43 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
JUKSEK-KALDRMA


Zuko Dzumhur


Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napustene medrese, gdje su u opremi anadolskih dervisa vijekovima bubali, gladovali i onanisali zuti bogoslovi naksibendijske tekije; protice grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kucnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smedje prozorske resetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, sesirima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.

Muslimani su nekad senlucili petkom, hriscani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...

Sada svi sedmog dana jedu melspajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakce" ili "Besiktas"; sedmog dana kasnije ustaju, duze se zadrzavaju u toaletu i sporije se oblace...

Sirotinjska nedjelja najamnika pocinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije rucka kad jutrom isprati kucevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene pticare u loviste oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dodje bucno, kao jedra sluzavka nafrakana jeftinim pomadama, nakicena sarenim pantljikama po ubogom praznicnom ruhu hizmecara, pracena buljucima zadriglih causa, djecurlije, kalfica i opcinskih regruta.

Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni trocetvrtinski valceri i dzambolaje...

Nedjelja pokrene sarene kosture ringispila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u dzungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Dzimi Duranta" i kukovi u crvenim salvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijecu u gladne mornarske sake da opet zavihore po svodu... Za trideset kurusa zeljezna pticurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.

Pripucaju strelista i mali kovaci udaraju u nakovanj, a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipcanina s cetiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati dzinovi reklamiraju vjestine nedoraslih djevojcica na zici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u cijim kadrovima prskaju senbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski knezevi predaju zlatnu sablju nekome pasi i Talijan Lukeni u sirokom anarhistickom sesiru okovan cami na robiji i ispasta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.

Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog cudovisnog ljudskog logora sto je do danas ostao samo skica velike metropole - vise veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagadjene kapije dotrajalih "apartmana" u cijim odajama nedjeljom sjede uparadjeni gosti, dok iznad sifonjera u stjenjicavim okvirima pod lepezama crnih evnuha ljeskare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijasa.

U kuci broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladic u zelenom kacketu, ovlasteni majstor Menahem Safada sest dana veze maslinove grancice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendzera, tuzno gleda kako ukruceni remci rasipaju ajluk na kucne pomocnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")

Ispod Safadinih prozora promicu esaloni velikovaroskih palancana u gluhim nedjeljnim promenadama kada cinovnicka djeca u odijelima od prepravljenih ocevih pantalona stupaju na celu porodicne kolone...

Promicu aveti i onih vjecnih usamljenika sto ni praznikom nemaju drustva i koje uvijek srecemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.

Dokoni antikvari cak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari "Lajfovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pisu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju zene"..,

Za pet kurusa kirije mogu djaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plazu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uzivati u "americkom nacinu zivota" na flah-papiru.

Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mracne kapije, isceznu ispijene flase krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringispila.

Nedjelja iznenada odleti niz mahalu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih ociju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...

Onda se oglasi mjesec ridj i izgladnio kao Nasrudin-hodzino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noci kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zasiljenih olovaka kojima su davno pomrli andjeli ispisivati po nebu grijehove trecerazrednih smrtnika.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:44 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KASABA NA GRANICI


Zuko Dzumhur


Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
sesnaest clanova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.

Sjecam se jos da su Rusi vracali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlasku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam vise ko kome); i da se Porta tu obavezala (svecano) da vrati Srbiji sest nahija, i da je sultan obecao ferman snabdjeven hatiserifom, i da je odredjena ratna steta za neki rat od 1806...

To je sve sto je ostalo od petke zaradjene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosvestenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i drzavnik albanski koji se dugo nosio s nasim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Dracu obrijao bradu i na talijanskoj ladji - bez mantije i otadzbine - bjezao ispred kralja Zogua, kacaka i Pasica, cak u Ameriku da tamo pise sonete, i predaje muziku na nekom cuvenom univerzitetu.

Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog zurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i sajkaca. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogacama, i cvijecem na vrhovima pusaka. I trecepozivci su isli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."

Bugarska komanda slala je svakog dana depese: "Utre ste padna Odrine", a Sukri-pasin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije vidjenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s dzamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me docekalo u velikim zlatnim salvarama sjedeci u ravnici kojom tece i sumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna medju cepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomocna.

Poslije su u kadar usli bedemi porusenog saraja i dva-tri vlazna prizemna sobicka oskudnog Gradskog muzeja.

Dugometrazni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svrsio.
Bursa je sacuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sacuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sacuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smedje naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio zivot kao voda iz napukle stare cinije po cijoj se ivici zadrzao blijedi trag starinske pozlate.

Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada cinova pun teferica, ascinica i pospanih statista koji cekaju hepiend.

U crtacku biljeznicu ne moze ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.

Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske zeljeznicke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna dzamija, polupruska kasarna rodila se u proslom vijeku kao arhitektonski melez u braku izmedju kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vas-ja vas".

Lijevo su bugarske pogranicne karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...

Pred biljeznicom je samo prorijedjena carsija iz koje su tri puta panicno bjezali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.

Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, rostilj radi, Grendzer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad zive u srdacnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovcetine, "Filip Morisa" i Hadzi-Bekirovog rahatlokuma.

U svakom stotom cepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno ponistenih taksenih maraka, pecalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajuci godinama bijele dane za zute pare.

Pecalbarski se stedi previse, zivi premalo i razmnozava pretjerano.

Na sve strane su opet sokaci i budzaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.

Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma tesko otetih od kismeta, kapitulacija u calmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodisnja republika s laicizmom i prosvjetom.

Okolo - po mahalama vuce se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s macem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kisi i u bolnickom fijakeru posljednje kategorije.

Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stusti bjesomucno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.

Tama polegne kao derviska dzuba po kucama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog aksama zagrljeni na uscu Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:44 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
MATERNJI JEZIK


Zuko Dzumhur


Poranio sam i odlucio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Dzema el Fna u blagoslovenom gradu Marakesu.

Vucem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandzi u mirisnom beharu, zagledam se lica ruzicsatih kuca pod zelenim krovovima i zastajem pored sarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promicu vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i ridjih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakucu u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gacicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepsi zenski sjaj, najuspjesnija mjesavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevisnjega da mi podari dug zivot, dobro zdravlje i svaku srecu i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrcu raskosni fijakeri puni stranaca u sarenoj odjeci. Ne znam zasto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promicem ispod kapije velikog marakeskog suka.

Pokrivena carsija.

U Istambulu - Kapali carsija.

Bezistan u Isfahanu i sirazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oci - velika svetkovina sarenila i beskrajna gama boja i bericet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za usi - pritisak najrazlicitijih sumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ruzinih i jasminovih ulja i najjaca smrad stavljenih jarecih koza.

Suk za tijelo - silan napor da se odrzi i opstane baceno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budzacima, da se ne prospe, da se ne stroposta i da ne bude satrveno i izgazeno…

Na kraju velikog i bucnog suka jos je veci i bucniji Trg smrti, Dzema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg zivota, najvece zivosti, veselosti, uzurbanosti, radosti i volsebnosti za nase oci, za nase usi, za na damare i za covjekov radoznali duh.

Dzema el Fna najveca je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozoriste u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazaliste u kome nema zavjesa, sminke, kulisa, svjetiljki, rampe, saptaca, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju mozemo jedino naslucivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunasca zarkog i kalajisanog.

Dzema el Fna je veliko, zivo srce lijepoga grada Marakesa. Tu se srece i susrece, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaze, tu se jauce, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaze, tu se zakuka, tu se upisa…

Slijepci, drevni cuvari kulture i istocnjacke mudrosti pripovijedaju nadugo i siroko, poput prica iz hiljadu i jedne noci prastara predanja o skrivenom i neslucenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije usao, ciju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o carobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih ociju.

I danas price iz pravih usta i bajke recene milozvucnim glasom opcinjavaju ovaj radoznali, sareni svijet i djecu, i odrasle, i nemocne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su posli i za kakvim poslom, pa stojeci cuceci ili sjedeci dugo slusaju sjede pripovjedace i njihove duge i zanosne price kao opijeni i oma?ijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajuci na sirotinjsku starcevu prostirku nekoliko novcica.

Mnogi pored pripovjedaca ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe rijeci sto su na Dzema el Fna i dosli samo da slusaju i uzivaju u carolijama lijepo srocenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merace ili pazare - oni su samo i jedino vruce musterije zive ljudske rijeci.

cuceci jutros me?u ovakvim musterijama, sjetio sam se naseg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovica. Pricao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladic sa svojim vrsnjacima ?acima cuvene somborske Preparandije dolazio pocetkom ovoga vijeka cak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i dozivi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta cuvenog glumca Dobrice Milutinovlica.

Na pet koraka od mene su zmije opcarane i ukrucene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokosaka tricaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdzije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, mozda i vise i u ovom dvadesetom stoljecu lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Dzema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igraliste, na pjevaliste, na gledaliste, na veliki opit lu?i od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje zivot znace, u svim pozoristima u svim kazalistima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina mijesaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaze.

Ukrali su mu novcanik.

Nesto odzvanja, klopara i puca.

To se mijesaju stoljeca...


Zuko Dzumhur


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:44 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
OSVETA MRTVIH SULTANA


Zuko Dzumhur


U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjizara, u knjizari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog cutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studnicke, knjizara i antikvara, Ceha ili Poljaka, do Stadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zelenisa.

Najzelenije zeleno zelenilo.

Samo se slike dugo pamte, a rijeci vec sutradan promijene svoj red.

Bozadzinica na proplanku kod izobilnog sedrvana zelene bursanske dzamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlicno polozenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih velicina...
U slifovanom staklu smedjih vitrina secerna vojska sarenih secer1ama kao egzoticni statisti u holivudskoj sarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadze od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na celu dugih esalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih dobostorti i kolone obicnog crnog askera od uzeglog masla i cokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od przenog badema putuje staklenim megdanima vitrina...

Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja zmirkaju po svecanosti pihtijaste oci muhalebija i bjeloputi sutlijasi kao haremi pregojenih bula mocnog istocnjackog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novakovic Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu anticke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adji Nemanjic nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novakovic je bio u Bursi... "Hodio sam - pise - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamisljao onovremene brodove i trazio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu medju gorama na putu Nikeje..."
Mucen radoznaloscu i kostoboljom borio se drzavnik, pisac i naucnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnoscu svih dokumenata na Istoku, gdje se i inace tesko sagledaju blijede granice legende i historije.
Citao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mladjeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.

Drugovao je sa Ahmed Vefik-pasom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garasaninom.

Isao nesigurnim tragovima slovenskih apostola sto se ovdje pod Ulu-dagom "pokorise strogim pravilima monaskog cina".

Na prostranim terasama Muradije trazio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naisao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledzika, "cuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proucavao je ustanovu ksenodohija grckih i potonjih imareta turskih, za koje nadje u putnim biljeskama patrijarha Arsenija carnojevica: "I vsaki dan na veceru povaseh hodzaceh podavajut hleb i corbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz vocnjake i vinograde. Oko dzamije su visoki stari platani i jake cesme planinskih voda.

Ulazi se dugackom stazom, pervazom divljih ruza i poljskog cvijeca u visoke zelene trave stepe...

Bilo ih je sest...

Mrtvi sultani senluce ovdje samo u dosadnim ljetnjim vecerima.

Mrtvi sultani pocivaju medju crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim gustera i glista.

Jutrom carski pokojnici tumaraju ucionicama laickih gimnazija.
Jasu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kemalistickih bukvara i muce republikanske generacije datumima svojih bitaka, rodjenja i poraza.

Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle satore na svakoj stranici historije, jurisaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, citaju Tacita i pisu sonete izmedju dva jurisa. Dijele dvojke, keceve i mrsave trojke malim djevojcicama i djecacima sto bubaju njihove titule, vrline i zlocine.
Pisu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama obicnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.

U aksam pokriveni zelenom cohom svojih zapustenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodisnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom covjeku svijedoplavih ociju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".

Osveta mrtvih sultana je uvijek dostizna, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:45 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
PAMTI, HUSO


Zuko Dzumhur


Kasaba je bila mala ali zivopisna. Imala je oko dvije hiljde dusa, ali i svoj tamburaski zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprezna kola, i zeljeznicku lozionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nuznika i sud. U kasabi je bilo i zapusteno tenisko igraliste sto su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski cinovnici i oficiri. Mladi sudac imao je rucni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine zivio je i Begefendija, ugledni trgovac mjesovitom robom u maloj siromasnoj carsiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuce do ducana, i od svoga ducana do carsijske dzamije. Nosio je cohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adzem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonacelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga ducana u obliznju opcinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice opcinskog vijeca dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim stapom u ruci. Na sjednice vijeca svaki put je za ruku vodio sina Husu sto je po drugi put isao u treci razred osnovne skole.

Dosta opcinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pjesice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Opcina je imala i svoga biljeznika. Biljeznik je bio skolovan covjek. Imao je dva razreda nize trgovacke skole i lijep rukopis.

Gradonacelnik Begefendija bio je veoma podozriv covjek i bojao je se pretjerano skolovanih, pogotovo ako bi jos nosili i naocare. Pred biljeznikovim ocima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti skolarci sa naocalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonacelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povecoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji ucinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opce dobro samo bi sapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skocio na noge lagane i glasno rekao:

- Hocu, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave usi zadrzavale fes da mu ne zacepi usta.

Te veoma znacajne rijeci izmedju babe gradonacelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici opcinskih vijecnika, a biljeznik sa naocarima na nosu sjedio u dnu odaje i vise kao za sebe nesto piskarao, ali ipak dobro vodeci racuna da podvuce ono sto je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedecoj sjednici umjesto citanja bilo kakvih zapisnika prva tacka dnevnog reda bila je:

- sta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skocio na noge lagane i sve po redu poceo da veze sto mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse cije su klempave usi branile njegovom starom fesu da mu ne zacepe usta!

Nije to bilo bas ni tako davno...


Zuko Dzumhur, Adakale


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 1:45 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
VISOKA SKOLA MARIFETLUKA


Zuko Dzumhur


Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Dzezve, ljudi, opusci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjizare Tome Jovanovica i Vujica, Beograd, Zeleni venac. Prestampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu pricu ispricao je kafedzija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momce. Dobro se vladalo i dobro skolu ucilo. Skupise posle para i poslase ga u Stambol na najvise skole. Tamo je i dalje ucio kod cuvenih hodza i uleme. Ucio je godinu, tri, pet i izucio. Bio je najbolji djak. Dadose mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i medju svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih ucitelja. Kad se oprastao od najmilijeg ucitelja, ucitelj mu rece:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostanes jos tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji djak i zar nisam sve izucio?
- Bio si najbolji djak i sve si izucio. Naucio si Kuran, koliko i ja, i izucio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani jos tri godine, drag si mi, hteo bih da naucis jos i marifetluke. Sve sam te ucio, samo te marifetluke nisam naucio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momce, naljuti se i ode od svoga ucitelja.
- Kajaces se, o Sulejmane - isprati ga ucitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na ucitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, mozda bas i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i uceni ljudi. Niko ga nije ni primjecivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su isli u dzamiju da se pomole. Posao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodza sto ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk covjek i sve molitve je pogresno izgovarao i pokrete pri molitvi pogresno cinio. Nase momce se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj dzamije, i poce se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu paznju na sebe.

Kada su izlazili iz dzamije, pridje mu jedan covjek:
- Zasto si se maloprije izdvojio na molitvi i otisao od nas?
- Vas hodza je neznalica i pogresno cita molitve. Zasto da moja dusa pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupise jos cetvorica-petorica i isto ga upitase. On svima isto odgovori. Najkrupniji medju njima opali mu samar, jedan, pa drugi, i rece:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kazes da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da mozes da kazes da su nase molbe i molitve propale?!

Posle ga istukose i ostali. Hodza se smjeskao.

Kada je lezao sam u jarku iza dzamije, sjeti se Stambola, svoje skole i svoga najmilijeg ucitelja. Odluci da se vrati. Opet je dugo putovao.

Ucitelj mu se obradovao. I on nastavi skolovanje. Tri godine je ucio marifetluke. Poslije tri godine ponovo je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je nanio opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi isli u dzamiju. Opet je bio onaj isti hodza. Samo je on sada bio drugi covjek. Njegova kosulja bila je od svile. Njegovo odijelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od cilibara. Njegov stap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mosus. Na glavi je nosio veliku bijelu calmu kao kalifa.

Kada primjetise njegovo odijelo i njegovu calmu ljudi se pomakose sa svojih mjesta i ponudise mu pocasno mjesto ispred svih. Pocela je molitva i onaj isti hodza je ponavljao one iste greske. Mozda je sada bilo i vise gresaka, ali mudrom i otmjenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajednicku molitvu i da se izdvoji.

Poslije molitve svi pogledi bjehu uprti u otmjenog i poboznog putnika koji ima veliku bjelu calmu kao kalifa. Zamolise ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirisljavu bradu i rekao:
- Cujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Bozji na vama. Mnogo sam divnih hramova Bozjih vidio i u njima se Alahu smjerno klanjao. Ima, zaista, na svijetu i bogatijih, i vecih, i ljepsih dzamija od vase. Pa ipak, dosad ne naidjoh ni u jednoj kuci Bozjoj na tako ucena covjeka kao sto je ovaj vas casni hodza. Niti ikada cuh tako uzvisenu molitvu kao ovdje danas. Ako na zemlji jos zivi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti covjek ovdje. Alah mi je uslisio zelju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti cas nezaboravan.

Masi se poslije za dzep, izvuce maramicu i iz maramice komadic ciste vate. Onda nastavi:
- Najveca sreca ce biti za mene, ako mi ovaj sveti covjek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci necemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodza je pristao. Hodzi su bile suze u ocima. Hodza je bio uzbudjen. Svi su bili uzbudjeni.

Otmjeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajuci molise i oni hodzu da mu iscupaju dlaku iz brade. Neki su odmah trazili dvije.

Toga dana bilo je u dzamiji mnogo svijeta. Hodzina brada nestajase polako. Hodza se u jednom casu usprotivi. Onda mu pridje onaj najsnazniji i rece da je on njihov hodza i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodza ponovo usprotivi oborise ga na pod i svaki je cupao koliko je htio.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rodjake. Svako je htio da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Sta je bilo dalje?

TRECI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapise.


Zuko Dzumhur


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 3:43 pm 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
U Beogradu je nedavno objavljena knjiga "koautora" Zuke Dzmhura i Mome Kapora "Zelena coja Montenegra".Bivsi prijatelji radili su podlozak za neki scenarij koji nikad nisu zavrsili.Dvadeset godina nakon Zukine smrti,Momo Kapor objavljuje pomenutu knjigu, u kojoj je sve i fabula,i recenica,i jezik i leksika Zukino autorstvo,e da bi,eto,dokazao da on ne mrzi muslimane,i kad se rahmetli Zuko vise ni zasta ne moze pitati.Tako to rade elitne Srbende,a medju njima pisac lakih romana,sarajevski djak Momo Kapor,koji je s drugim pjesnikom krvolokom pekao vola na Trebevicu i birao pokretne mete po Sarajevu,a medju njima najnevinije - djecu.Samo sto,nazalost,niko iz knjizevnog esnafa bosanskog ne odgovori delux cetniku,ili je meni promaklo,pa da mu se zalijepi polijepa samarcina.Ali tako je to u naske.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: ZULFIKAR ZUKO DZUMHUR
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 3:54 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Fino da progovorimo i o tome.

Momo Kapor je izdao više dijela, u međuvremenu, tako i tu koja se spominje, Zukinu. Znam za to.
Mnogi se kunu, kako je Kapor jedan izvrstan pisac, drug, i još u koješta, ali ostaje istina, da voli da ukrade,
voli da naglasi Zuku, druženje sa njim, da se sakrije iza njega..umjesto da se zavuče tamo, odakle je i došao.

Momica nije prvi put, da se javi i o njemu nije sve rečeno. Biće toga još.


Zuku može da 'kopira' ko poželi, ali njega kopirati, nemoguće je - iz jednog razloga - što je Zuko originalac.

Zuko je jedan kroz jedan!

Zuko je jedan!


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 16 posts ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group