www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 1:05 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 94 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 4, 5, 6, 7, 8  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Maj 22nd, 2013, 10:45 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
LIJEPE ZENE I RUZNI MUSKARCI


Pise: Miljenko JERGOVIC


IDEAL ZENSKE LJEPOTE BIO JE OTPRILIKE OVAKAV:
visoka oko metar sedamdeset pet, moze i niza, ali visa nikako; duga plava kosa ciji su krajevi preko noci bili namotani na one debele plasticne viklere ili tretirani trajnozarecom frizerskom spravom koja se zvala Figaro; oci namazane u svim nijansama plave i zelene boje, sto vise nijansi, to bolje, i podvucene kao marker flomaster debelim crnim krejonom; usne namazane najcrvenijim mogucim karminom koji nuzno prelazi preko rubova usana, tako da bi izgledale sto vece; lice namazano svijetlim puderom, ali uz narumenjene obraze koji zavrsavaju negdje kod usiju. Takva zena trebala je biti jos i temeljito okicena, od mindjusa, preko lancica i ogrlica do narukvica i prstenja na svakom drugom prstu. Tako je, eto, krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih izgledala savrsena treba. Objektivno govoreci, vise je licila na nekog njemackog transvestita nego na anticku Veneru, ali to je vec neka sasvim druga prica.

A ideal muske ljepote? Ne, u nase vrijeme nije postojao ideal muske ljepote. Da, lijep je, recimo, bio Zdravko Colic, ali bi svaki muskarac koji je drzao do sebe za njega govorio da je peder. Nije bilo dobro tih godina biti lijep u Sarajevu. Ako nista drugo, mogao si nekoga isprovocirati i dobiti batine. Srecom, nije bilo previse lijepih muskaraca jer ce se takvi pojaviti tek s podjelom na punkere i sminkere i s pojavom prvih ljudi koji ce biti u stanju mrtvi hladni priznati da se bave manekenstvom. No, to je vec bilo vrijeme kada je pri kraju bio muski gradjanski rat i poceli su se mijenjati ideali svih ljepota.

Ali je zato postojao ideal muske ruznoce. Prema jako ruznima osjecali smo neku vrstu postovanja, ali samo pod uvjetom da ruznoca nije podrazumijevala neku vrstu slabosti ili inferiornosti. Ako si bio ruzan a imao si drzanje, mogao si tih godina biti faca. Jedno vrijeme takva je faca bio glumac Vlado Gacina, koji je osim fizicke ruznoce posjedovao i prezime koje nam se cinilo bas zgodnim za takvoga covjeka. Kada bi se u razredu reklo za nekoga da je ruzan ko Vlado Gacina - taj bi morao biti spreman za beskrajne patnje i visegodisnje pokusaje da bez pomoci estetskih kirurga dohaka vlastitom fizickom izgledu. Naime, imao si postovanje za Vladu Gacinu, ali si bio bez ikakvog postovanja za one koji su licili na Vladu Gacinu.

Potkraj Gacininog zivota pojavio se netko tko ce mu preoteti ideal ruznoce i koga ce generacije po fizickom izgledu pamtiti do dana danasnjeg. Bio je to fudbaler "Zelje" Rade Paprica. Ruznoca tog Focaka djelovala je, za razliku od Gacinine, sasvim beskarakterno. Naime, Paprica je imao takvo lice koje je podnosilo manje mimike od biste narodnoga heroja. Bilo je to nepromjenjivo lice neke nase snase koja se, eto, preslikala na lik "Zeljinog" navalnog igraca. I kad bi se radovao golu i kad bi zalio za propustenom prilikom, Rade Paprica je izgledao potpuno isto.

Taj covjek puno je dao za svoj klub. Odlicno je igrao nekoliko sezona, a onda se, srecom, izgubio da ga nase oci vise nikada ne vide. On je vjerojatno bio jedini igrac "Zelje" kojega njegovi navijaci, vjerojatno nitko od njih, nikada nisu iskreno zavoljeli. Zasto? Pa, zato sto je uvijek neusporedivo vise vrijedila zajebancija suparnickih navijaca na racun njegovog fizickog izgleda od svih golova koje je u zivotu dao. To je cudno: cak i nakon "Zeljine" pobjede u gradskom derbiju bilo je dovoljno da ti neki Pitar opise i docara kako Rade Paprica izgleda pa da zasutis ili da ko fol superiorno odmahujes rukom i poput papagaja ponavljas rezultat utakmice, u dusi i srcu svjestan da si u ovom verbalnom dvoboju izgubio i da pod kapom nebeskom nema jaceg argumenta od Papricinog fizickog izgleda.

Fudbalera poput Paprice bilo je i u drugim gradovima, a pozorista drugih gradova plakala su za ljudima koji izgledaju kao Vlado Gacina, ali ih medju glumcima nije bilo. Medjutim, nigdje kao u Sarajevu muska ruznoca nije bila tako fascinantnom pojavom, skoro jednako fascinantnom kao zenska ljepota. Opcenito, nigdje se kao u Sarajevu nije toliko raspravljalo o necijem fizickom izgledu i nigdje se svijet s toliko mara, zara i zelje nije pokusavao pretvoriti u mjesto na kojem zive samo dvije vrste; strasno lijepe zene i nevjerojatno ruzni muskarci.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 17th, 2013, 4:11 pm 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
LJUDOVANJE
Pisca Nedzada Ibrisimovica Ibrisima upoznao sam,nije neskromno reci, negdje u kasnu jesen 1971.godine.On je vec tada bio slavan sa svojim sjajnim romanom "Ugursuz" i pripovjetkom "Zmaj od Bosne".Te veceri,u prepunoj kino-dvorani u Rogatici odusevio je sve,vise svojom impresivnom vanjstinom,kozerskim umijecem,baritonom,nego pricicom koju nam je,izvadivsi je iz straznjeg dzepa na hlacama,sjajno procitao.Pa potom je bilo druzenje u onom starom hotelu znakovitog imena "Sloboda",valjda jer smo tu,uz rakiju,osjecali potpunu slobodu."Hotel"Sloboda" rakija ko voda".E u toj mehancini koja kao da je izasla iz Samokovlijinih ili Kikicevih prica,Ibrisim je okupio poveliko drustvo,nas lokalnih zgubidana,potrosio honorar,a do fajronta se zicao za cigaru i pice.Naravno,nama je bila cast sjediti sa tako slavnim piscem,pa se nije zalila ni zadnja kinta.Da bi nam saopstio da je svorc razapeo je kisobran iznad stola,dao znak da se priblizimo da,gluho bilo,ko ne cuje i tiho sapnuo:"Ja sam kokuz!"
Ibrisima od tada godinama nisam vidjao,dok jednom,u Sarajevu,nije sreo Taleta u prostorijama "Svjetlosti" pitajuci za svoju rogaticku raju.Taletu drago bilo sto ga se sjeca,a Bogami i nama.
Jedne prilike sjedim ja u onom cuvenom "Svjetlostinom" bifeu sa mr.Enverom Zigom,mojim starim ahbabaom,a tada direktorom "Svjetlost-komerca",pije se domaca i mezi se ustipcima,kad veli Enver da ce me upoznati sa jednim poznatim knjizevnikom,a velikim jaranom.Bahnu Ibrisim,onako krupan i glasan,te se izgrlismo i za junacko zdravlje ispitasmo,a Enver osta zatecen vidjevsi da smo mi stari znanci.
Helem,prica ko prica,ona dokona i suplja,kad ce ti u neko doba Ibrisim obracajuci se meni:"A jeli,kako se ono ti prezivas?"."Isakovic",velim ja."A sta ti je Alija"?,opet ce Ibrisim,"Brat",opet cu ja,"Rodjeni?"-"Rodjeni"."Pa sto ne kazes?"
E tad meni sinuse lampice.U to vrijeme glavni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" bio je rahm.Alija Isakovic,a posto je Ibrisim odranije upoznat da "Svjetlost" figurira kao rogaticko preduzece(direktori Abdulah Jesenkovic,Mesud Brankovic,Meho Curevac,Enver Ziga,Vehbija Karic)skontao da je i urednik Alija iz Rogatice,a evo mu i brata,pa daj jos jednu turu,pa ustipaka,pa kajmaka.Enver nista ne konta, jer ja nista ne lazem ..U to vrijeme poznavati RODJENOG BRATA glavnog urednika,a on je taj,jelde,koji odlucuje sta ce se i kad objaviti,vrijedi li to,a bogme i honorar nije zanemarljiv(a Ibrisim je tada slobodni umjetnik)nije bilo za odbaciti..Te ti se moj jaran prihvati pera i meni potpisa pet sest knjiga,nesto kao:velikom ahbabau,rodjenom bratu Alijinom,ze hrabro citanje ...
Proslo mozda pola godine,opet ja kod Envera u istom bifeu,kad eto ti Ibrisima,narogusen,smrknut i pravo ce s vrata:"Nisam znao da si tolika lazovcina.Alija uopste nema brata u Rogatici,pitao sam ga.""Nema Alija"velim ja"Al imam ja brata Aliju,ucitelja u Rogatici".Skonto Nedzad nas istocnjacki prepredenluk,nije se naljutio nego se gromko nasmijao i nesto socno opsovao.Da bi se malo odljutio ja i Enver ga pozovemo naredne hefte u Rogaticu,uprilicimo mu posjetu nasoj fabrici(TPR-u),on htio da cita malo radnicima,ali mu objasnili da sad imaju puno posla i mi otisli na teferic u "Vilu 1o2" kod Tolje u Kukavicama.Lijep proljetni dan,popijemo oku,pojedemo tepsiju bureka,malo i pecenja i svak svojim putem.
Ali uvijek sam osjecao da sam ipak Ibrisimu ostao duzan.Godine 198o.(umro Tito) Nedzad se prihvati vajanja (inace je poznat i kao slikar i vajar) i izvaja nekoliko Titovih bisti.Enver se prihvati marketinga i uz moju malu pomoc u Rogatici prodamo tri.A vrijeme horno,hajd direktore ne kupi bistu najveceg sina.A nisu bile ni jeftine.Pa se Ibrisim razhorio,pa pocni prica o prvim honorarima kako su se trosili,pa kako su on i Daco(Dario Dzamonja) osvitali u "Istri",pa kako su ga zatvorili u Mostaru,a oslobodio ga A.Obradovic,direktor pozorista,pa kako je imao tremu kad ga je Ivo Andric zovnuo u svoju kucu u Herceg Novom na razgovor jer mu se najvise dopadao od svih mladjih BiH pripovjedaca,pa kako je napisao autobiografski roman "Bog si ove hefte" (ali mu je kasnije promijenio naziv u Car si ove hefte) a za kojiu je,na pozivnom konkursu za roman o Sarajevu dobio gradsku knjizevnu nagradu... pa kao je znao platiti taksisti da ga voza tri kruga oko Katedrale dok ima para,pa kako je upoznao slavnu glumicu V.K.Njega se satima moglo slusati a da se okom ne trepne,rodjeni je pripovjedac,onakav kako smo mi kao djeca zamisljali misticne istocnjacke pripovjedace.
Eto,to bi ukratko bilo jedno moje ljudovanje,a naslov sam posudio od jos jednog kozera,pisca i humoriste Envera Enke Mehmedbasica pod kojim je on godinama ispisivao svoje izvanredne pricice u sarajevskom "Svijetu"


Last edited by Sele on Juni 30th, 2013, 8:35 am, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 10:19 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
VESNA IH JE "BACILA SVE NIZ RIJEKU"

....Ako vam kazem da su se u Rogatici igrale ozbiljne pozorisne predstave,da sam ja u jednoj sezoni gledao Kazaliste "Marina Drzica" iz Dubrovnika,pa Narodno pozoriste iz Sarajeva sa Faikom Zivojevicem,Rejhanom Demirdzicem,ili Crnogorsko narodno pozoriste,ili "Hamleta iz sela Mrdusa" Ive Bresana u izvodjenju drame Narodnog pozorista iz Sapca,sve to nekako moze se svariti,ali da sam svojim ocima gledao legendarne Mihajila Zivanovica ,Dragana Ocokoljica u Strindbergovom "Ocu" u izvodjenju Jugoslovenskog dramskog pozorista iz Beograda,e onda to izgleda malo bombasticnije.Ipak,na sceni gradskog bioskopa "6.septembar" ta predstava je odigrana pred prepunim gledalistem,a to je oko tristo dusa .Predstava JDP je vec tada bila proglasena kultnom,ali da ce se odigrati u Rogatici...I zavrsena je kako je zavrseno,a nas je interesovalo gdje ce mladjahne glumice(koje su tu noc nesto statirale i trazile svoje mjesto pod suncem)prespavati.A gdje bi drugo nego u hotelu "Sloboda"(rakija ko voda,zafrkavali su tadasnjeg direktora Boru Lucica lokalne nocobdije).Ansambl je vecerao u hotelu,teta Olga spremila dobar jemek,mi izvirivali kroz prozor,ali to nije kraj price.
Sutradan se mi kupali na Babinom bentu,odmah ispod hotela,a bio ljetni dan,pa hocemo da se kupamo,ali cekamo mlade glumice,Beogradjanke,da se i one osvjeze...I skacemo mi tako,salto i na glavu,kreveljimo se,kad eto ti glumica.Medju njima,napuderisanim ,nekako najvise otskace Branka Petric (supruga Bekima Fehmija),silaze graciozno ispod sljiva i eto ih na nasoj plazi.Jedna od njih zamace prst u,kao oko bistru Rakitnicu,i uzvikuje:"Juh!!!J...bote,al`je,bre,ovo ladno".I glumice se mazu kremama,prostiru ogromne peskire i zalijezu u ladovinu da se "suncaju"
Kad,eto ti Vesne Mesic,u zutom bikiniju,sa gracioznim hodom kako je teta Nedila naucila,zbaci stikle,zatrca se niz babino pralo i...pljas u hladnu Rakitnicu,izroni,a prelijepa se plava kosa rasula ko cetenija po preplanulim ramenima,uze neki sapun,nasapuna se,i ponovo buc u hladnu vodu.izroni,otrese rosu i ko gazela odseta kuci.A glumice,ukocile se,cudo nevidjeno,ju,a mi se,provincijski zlurado, keslamo.Eto,ovo je pricica o Rogatici,o rogatickim ljetima i rogatickim ljepoticama,ali ko ce to sve popamtiti i hoce li nam ko vjerovati,pitanje je sad.A da se zbilo,zbilo se,u vrijeme kad je ostarjeli Mihajilo Zivanovic pijuckao kaficu na terasi hotela "Sloboda" i nije bio iznenadjen prizorom,scenom,kojoj je upravo svjedocio.A i mi smo se osjecali pobjednicima,zasto,pa svima koji su ikad skocili sa vrbe na glavu,a da je pritom nisu razbili,bilo je jasno.


Last edited by Sele on Juni 25th, 2013, 6:16 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 10:35 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
ADEM CEJVAN I ALEKSEJ NEJMAN
E,sad bas ne znam tacno godinu,a znam da se proslavljalo "Dva veka Vuka" pa ovi,sto im je jezik Juznih slovena struka mogu rekonstruisati tacno vrijeme.Ali to i inace nije bitno za ovu pricu.
Zove mene moj stari znanac Aleksej Aco Nejman,legendarni sarajevski radijski novinar,ko veli on ima neki igrokaz u povodu "Dva veka Vuka" sa Ademom Cejvanom i nekom mladjahnom glumicom Pozorista bosanske krajine iz Banja Luke,Sipka se prezivala,ime sam joj zaboravio.On bi to igrao pred radnicima u hali,velim mu ja :"Aco,bolan,ma ne mozes ti u hali skupiti radnike ni da im Safeta Isovica i Zehru Deovic dovedes.I povrh orkestar Omera Pobrica." - vrdam ja,a znam da to zaista ne pije vode,al´kako odbiti,znacajan je jubilej,igraju se serije na TV,a i "Vozd" ona kolonjska voda iz Leskovca samo sto se nije pojavio.Veli Aco da je to za zabavu,ima tu i erotskih pjesmica iz zbirke "Crven ban" sto je Vuk pokupio od naroda,a i Adem je glumcina,a i glumica,mlada i lijepa,Kad je tako,opet cu ja Aci,to bi se mogl igrati i u kafani."Znas da ti to nije lose!" radosno ce stari vuk Nejman i utanacimo predstavu sa igranjem i pjevanjem u kafani na Holucu "Kod Slatkog".Oglasimo to po carsiji pa ko dodje dodje,nema ulaznica,a gazda ce pocastiti aktere.
Skupilo se ,masala,lijepo intelektualno-aksamlijsko drustvo,puna kafana,a i glumica ko lutka.Pitam Acu kako joj caca dade da sa matorim barabama i boemima krstari po Bosni,a Aco veli,ne razumijes ti sta je glumacki izazov,a i starom smo revers potpisali.Elem,dok predstava ne pocne,pijuckamo mi lozu i mezuckamo,a Adem,malo malo pa ruku u dzep,izvadi cesne bijelog luka:"Masnoca,pritisak,a ovo je zdravo".Nema mikrofona,nema bljestavih reflektora,Adem,nakon sto Aleksej najavi pocetak i zahvali susretljivim domacinima,svojim grmkim glasom poce izgovarati neke Vukove tekstove i narodne umotvorine,glumica neke lascivne stihove,i potraja to dobar sat sa manjim pauzama da se grlo pokvasi.Adem mi seretski namignu,ko veli da ne pretjeramo,ja slegoh ramenima:"Ne znam!" i predstava se zavrsi."Jel´valjalo" pita Aco,."Jes",bi malo i aplauza i svi se okrenuse svom icu i svom picu,ko u svakoj pjanoj mehani.Al u neka doba zapjeva Adem,onako za svoj sto,aman ljudi ja glasa,ja pjesme,ja meraka.Glumicu otpratismo do hotela,a sijelo se nastavi do sabaha...
Jos sam samo jednom slusao Adema Cejvana kako meraklijski pjeva u restoranu Dzevada Krese,u "Kastelu" na Banjaluckoj tvrdjavi:"Aj otkako je Banja luka postala,nije ljepsa udovica ostala,aj..." prije nego sto ce ispustiti svoju plemenitu dusu,sretan,ne docekavsi tragicnu sudbinu njegove Banja luke i sunovrat ljudstva i ljudovanja.Aleksej Nejman,tesanjski zet,nenadmasni radijski novinar i autor hiljada reportaza o ljudima, o golorukim partizanima,o ponosnoj zemljici Bosni,takodjer nije dozivio kataklizmu Bosne,a da jest,sigurno je ne bi prezivio.Ovo je prilika i da im predam rahmet i zazelim mir( i pokoj) dusama njihovim,i rahmet Salimu Tantuli Gaguli koji je tu vecer kod Slatkog dao skroman doprinos u organizaciji,a i pjesmom "Imal`jada ko kad aksam pada".
Sve sto sam sad rekao je samo na osnovi pamcenja,jesam ja ponesto i zapisivao,ali osim nase zive tri glave ja nista drugo nisam ponio iz Rogatice.Ponio sam te dogadjaje,ljude,aktere,ponio uspomene na jedno divno vrijeme,vise nista niti imam,niti mi treba.Jedino ,kad bi neko na "Kastelu" uz priguseme zvuke tambura zapjevao :"Aj otkako je Banja luka postala,aj,aman,aman..."


Last edited by Sele on Juli 17th, 2013, 8:12 pm, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 10:50 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
sjecanje na ljeto
AHMO I NESO
Te godine umro je Tito,zalost je prosla,doslo je ljeto i valjalo je misliti gdje otici na more.Posto je kcerka bila jos mala(beba) nekako sam bio skloniji traziti smjestaj u privatnoj kuci,blizu mora,sa dosta hladovine,gdje ima na raspolaganju kuhinja,znate ono,hapica,mlijeko...Moju dilemu rijesi moj vrli ahbab rahmetli Ahmed(Ahmo) Kukavica,gdje,onako pijuckajuci,Ahmo rece kako mu je jedne godine bilo prelijepo u Malom Zatonu kod Dubrvnika,kod gospodje Ivanke,Dalmatinke i njenog muza Stanka,Sumadinca.Pade i dogovor da idemo skupa sa porodicom,a i zene se slazu sto nije nebitan faktor.
Elem stigli mi tog vrelog jula u Mali Zaton,kuca na samoj obali,velika basta sa begonijama,loza i ispod loze hlad,domacini vise nego susretljivi.Ulogu kuhara preuzeli ja i Ahmo,Haris ce trckarati po kruh,Lela ce se zabavljati s Majom,a gospodje ce ispijati kaficu i citati romane.Preko dana lagana hrana,navecer rostilj i domace crno s poluotoka Peljesca,povecerje za zene i djecu,a ja i dobri moj Ahmo,onako u cetiri oka razglabaj politicku situaciju,istoriju,knjizevnost...Ama,ko Ahmu nije znao taj nije znao sta je ljudovanje.Obrazovan,elokventan,duhovit.
Jednog dana odlucimo da kuhamo grah,pristavimo loncinu od jedno pet litara,nasli presusene sudzuke,nasjecali luka,persina i paradajza,i onako,dok se to krcka,rashladjujemo se s bevandom,a za zene smo dezurni,da grah ne zagori.Kad eto ti jednog povisoka momka s dugom kosom,s umiljatom zenicom,vidimo primamio ga miris graha,a omladina pozeljela nesto kasikom.Da ga ohrabri, Ahmo (a on je izprve pogadjao karakter ljudi )onako direktno:"Bistel`probali po jedan tanjur graha?".Oni,fina gradska djeca, se snebivaju,al´Ahmo primace stolice,ja servirah tanjure i "bujrum".E tako,preko graha dodje i do upoznavanja:"Ja sam Nenad,ovo je moja supruga Nena...",mi smo,tako ti i ti iz Rogatice."Da ti nisi Nenad Starovlah?"- zaupita Ahmo,rodjeni pitar,momak morade priznati da je igrac "Zelje",a negdje se mora igrati:"A sto nas onako proljetos oderaste?" opet ce Ahmo,ko bajagi ljut," a i ti bek da nam dajes golove!".Nenad Starovlah "Zeljin" reprezentativac igrao je sjajno pa je dobio poziv da igra i za reprezentaciju,ali ga je teska povreda sprijecila da napravi blistavu karijeru,pa je po odsluzenju vojske prihvatio mjesto trenera juniora "Zelje" sto je obavljao uspjesno dugi niz godina.Od tog dana bili su prijavljeni kod nas "na hranu" i proveli smo skupa nekoliko zaista divnih dana.Smrtni slucaj u mojoj porodici prekinuo je moj odmor,a kako se radilo i o Ahminom velikom prijatelju i oni su prekinuli odmor da bi smo stigli u Sarajevo na dzenazu.Nenada i Nenu smo upozorili da se obavezno vrate preko Rogatice gdje cemo im pripremiti i pita i ostalih domacih zerzevata.Tako je i bilo.
Prica ne bi bila potpuna da se ne kaze i sta je na kraju sa akterima.Ahmed Kukavica,briljantni rogaticki intelektualac,profesor istorije,direktor,pedagog,ljudina umro je mlad pokosen od infarkta.Njegovo siroko srce nije moglo podnijeti namjestaljke od njegovih Rogaticana koji su ga u najzrelijim godinama smjestili na neko nizerazredno cinovnicko mjesto u opstinskoj administraciji.U vrijeme svog punog stvaralackog napona njemu su se otvarale mogucnosti na raznim stranama,ali on je neizmjerno volio Rogaticu koja mu je ljubav bezdusno uzvratila.
Nenad Starovlah,dijete "Zelje",citav zivot je posvetio "Zelji" i fudbalu.Mastao je da se jednog dana vrati na Grbavicu sto mu se i ostvarilo neke godine,ali je nakon dva-tri slaba rezultata bezobzirno sutnut kao krpa.Nenad,emotivac i postenjacina,tesko je to podnio i jedva je prezivio.
Ivanka iz Malog Zatna je umrla.Stanko,Sumadinac,na smrt je pretucen od "oslobodilaca" Dubrovnika u jesen 1991.Pricao mi je Safet Isovic na posljednjoj lovackoj veceri u Rogatici( a koji je imao kucu odmah pored Ivanke i Stanka) da se Stanko pokusao " izvuci "govoreci "ja sam vas",a cetnici su ga uz povike "Sta ces sa ustasama" zestoko pretukli i bacili u more.Safet je nekim kanalima uspio da ga izvadi i prezivio je.Safetova kuca u Malom Zatonu,isto kao i kuca Tereze Kesovije u susjednim Konavlima, sistematski je opljackana i unistena.


Last edited by Sele on Juli 3rd, 2013, 9:58 am, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 10:52 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
Evo,prenosim sa stare Rogatica com neke svoje tekstove jer steta da ostanu razbacani.Neka ih na Zbornom mjestu posljednjih rogatickih nostalgicara :lol: ...a ne bi bilo lose da i vi to uradite.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 10:58 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
POJESCE VUJA STAJLSA ZA VECERU
Godine l967/68 "Sarajevo" je sampion bivse nam drzave i ocekuju ga teski mecevi u Kupu sampiona Evrope.Nakon sto je prilicno"kilavo" eliminisan prvak Kipra iz Nikozije (2:2 i 3:1) zrijeb je htio da se u slijedecem kolu snage odmjere ni s kim drugim no sa slavnim "Mancesterom".Svima drago sto cemo vidjeti jedan veliki evropski tim,ali i zebnja oko srca"."Mancester" je te godine bio na putu povratka stare slave nakon tragedije koju je njegov tim dozivio na aerodromu u Minhenu.Slavna imena kao sto su Ser Bobi Carlton,Benks,najveca evropska nogometna prznica Stajls,Lou,Best...Dvije godine ranije Bobi je sa Engleskom osvojio Sampionat svijeta,a na celu te slavne ekspedicije je Ser Mat Bezbi.Dolazi autobus i tesko se probija izmedju nekoliko hiljada radoznalaca i navijaca,na vratima se pojavljuje jedna sitna glavica,mrsav momak,vidimo da je to Stajls kostolomac,ali niko ocima ne vjeruje.Veli mi jedan pitar:"Ono Stajls,on se umori dok spava,njega ce Vuja(Vujovic)pojesti za veceru,a vidi onog dede (Bobi Carlton),ma tri nula za nas."
Bilo kako bil,sutradan navecer,prekrasna oktobarska noc,stadion "Kosevo" uglancan,nov semafor,novi reflektori kako i prilici za veliku evropsku predstavu.Interesovanje je ogromno,a i ulaznice su skupe.Pomaze Nihad Baljak (jedno vrijeme direktor FK"Sarajeva"),on ce s regularnom kartom uci na stadion,nakupiti talona i kupona koje gledaoci bacaju,spakovati u sibicu,prebaciti preko ograde,uhvatiti,izlijepiti,naci pouzdanog covjeka na kapiji i pravac u centralne.Tako i bi.Osmotrimo kapiju,na kapiji rahm.Omer Hodzic Boba,mase rukom,"dje si rodjak",prolazimo...noge ne dohvacaju zemlju,napokon,bicemo svjedoci velike predstave.Kospice,stapici bobi za vas hobi,novine za sjedenje."Kako cemo proci" lebdi pitanje iznad pedeset hiljada glava,Musemiju dovlace iz bolesnickog kreveta pa je udarni trio spreman:"Dva Boska na dva coska,Musemija u sredini,za pobjedu ne brini".Uzdamo se u Lava(Seju Jesenkovica) smirenog Vujovica.Reflektori se pale,lagana jesenja izmaglica iznad Kosevske doline,predstava pocinje.Drzimo se dobro,hrabro,ali nema sansi,tek,iznenada,Musemic utrcava i "Goooool",Benks zahvaca loptu iz gola,izbacuje,sudija Talijan odmahuje rukom,jebemo mater zabarsku i vec tada sumnjamo u evropsku zavjeru.silne zvijezde se ne vide te veceri,ali ostaje o:o.Nakon sto je sudija oznacio kraj,stojimo jos dugo na stadionu,analiziramo,ipak,imamo mi sansu u revansu,,svjetla se gase i pada zavjesa na veliku predstavu.Dugo se,danima,po bircusima,korzu,ispred "Parkuse" prepricavao svaki detalj,svaka scena sa te utakmice.Te noci pali su i mitovi o prgavom Stajlsu,neuhvatljivom Bestu,dzentlmenu Carltonu,te noci shvatili smo da sa vise samopouzdanja mozemo i vise i bolje,uostalom,te noci nije bilo pitara i manijaka,svi smo htjeli,podsvjesno,taj mali korak,mali za Evropu,ali veliki za nas.Dobro bi bilo da je tako i danas.


Last edited by Sele on Juli 19th, 2013, 10:15 am, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 11:03 am 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
Soma u Beograd - Soma iz Beograda
Dobijemo ja i Opa putne naloge da idem o u Beograd obaviti nekakva posla oko finansija a i da prisustvujemo izvlacenju parova za Prvu motorijadu Jugslavije(igre radnika industrije motora i vozila).Trpajuci torbe u njgov spacek naidje Ahmedaga Nalbantic,"Merhada Beze","Merhaba i vama.Dokle vi momci?" "U Beograd bijeli da guzica malo vidi svijeta."."A masala" - veli Ahmedaga - ""A biste li,tako Vam boga,ponijeli malo pite mom Bakiru,skuhace Behka casom,a i Vama malo za puta bi prestalo.Bakir mi je u Beogradu,studira,ali mi se odavno ne javlja,pa eto,ako bi mogli,obidjite ga...""Moze,Beze,moze,hrsuz jedan kako ga nije stid.A otkad nije dolazio?"."Ima vise od tri mjeseca."."Ejdovale,Ahmedaga,i ne brini."
Krehne opa onu dijanicu,ona se malo zakaslja ali upali i krenusmo.Bila je zima,a i u Dijani,ko ispod satora,a januar.
Picili mi picili,ali sporo i ufati nas mrkla noc negdje oko Rume,gdje u nekakvom motelu zatrazismo konaka.Ne znam kako se motel zvao,ali i da mu je ime "Strava i uzas" ne bi se puno pogrijesilo.Sidjemo mi u restoran,a sala puna kamiondzija,kurvi,pijanica,trazimo nesto za jesti,a jedna "barska dama" izvadi pogolemu sisu:"A hocete li mozda mlijeka"?
Poranimo mi iz te rupe,Beograd je jos podaleko,zdijemo onim ko bajagi Auto-putom,kad kvrc...samo se ispred nas zabijelje i sofersajbna se sasu u hiljadu komada.Djes sad.Prevrnemo kapute naopako,majicama zamotamo glave i vozi dalje.Nekako dopeljamo do Beograda,Opa pozna neki servis,amanljudi,pomagajte,a oni ne moze odmah,moramo naruciti,ima puno posla,izvadimo mi flasu rakije:"Moze Srbine,kako ne moze."Sklepase to oni na brzinu i pravac na posao.ko podne zavrsismo sve obaveze i hajd u Studentski grad trazit Bakira.Nadjemo ga u nekoj ogromnoj citaonici,petsest zenskih,bajagi zajednicki spremaju ispit.Batali to,hajmo na rucak,vidi kakav si pohrdjo.A i red je studentariju nahraniti i sa nesto para darivati.Strpamo mi njega u auto,veli Soma dje cemo,a mi njemu velimo idemo na grah sa dvije kobasice.Soma gladan i suti.Prodjosmo mi Novi Beograd,prodjosmo Surcin,Soma se uzvrtio,nemojte ljudi dje daleko imam sutra,poslije podne,vazan ispit."Ako nisi naucio do sad neces,vala ,ni odsad".Prodjosmo mi i Sabac,eto Zvronika,a Soma zapomaga:"Jerbo vas grah(neuzubilahi) imam ispit."Mi sutimo i idemo dalje.Noc poodmakla kad stigosmo u Olovo.Svratimo u Motel,a pjeva Skegrina Cica "Bolujem ja bolujes ti".Soma ljut,narucimo cevapcice i pravac Rogatica."Pa vi niste normalni" pisti Soma ali mi picimo.Negdje oko cetiri sata,zorom,stigosmo u Rogaticu i pravac Gracanica.U Bega gori svjetlo,pozvonimo."Beze,evo doso Bakir,pozelio babu i majku."Usput mu velimo da ima autobus za Zvornik za sat i po,pa neka pozuri.Somi se skupila ona njegova kopilica na cehri,al ne moze nista reci.Mislice roditelji da se nesto naljutio.
Prosla tri dana,zove Bakir,jebe sve po spisku,napatio se,svunoc nije spavo."A jesil polozio?"."Jesam"."Vidis sta znaci hairli sin.Da si osto s onim rospijama ko zna da li bi i izlazio na ispit".
Ova pricica je umjesto memernta za svu divnu raju koju nam dusmani otese


Last edited by Sele on Juni 28th, 2013, 11:22 am, edited 1 time in total.

Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 18th, 2013, 12:53 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 10:52 pm
Tekstovi: 10155
Lokacija: nije u rogatici
Dobro je da si se sjetio ovo da uradis a sto jes, jes i lijepo opet procitati.Izmjenjalo se stranica i zatro se trag i onim najboljim zapisima pa truhnu negdje do zaborava.Ovako jos jedino moze insan do njih stici.Ko zna,zna. :up:


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juni 26th, 2013, 6:34 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
Safvet-beg Bašagić (“Bošnjak” - 1891):

“Znaš Bošnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.

* danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. [...]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago…


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Juli 3rd, 2013, 11:14 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
ODLOMAK
Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti

Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija...

Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti. Kad bi tuđa glupost bila neugodna kao naša vlastita zubobolja, to bi se još moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloženje, od zubobolje ne može se spavati. Ali ovako? - Kako ‘ovako’? - Pa ovako: sve je u životu podređeno dubljim zakonima prirode što ih nauka u posljednje vrijeme zove ‘prirodnim zakonima’: zašto, na primjer, buterbrot pada uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Slučaj? Ne! Zakon.

Svemirski zakon. Ili: zašto se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na kojoj čovjek promatra krajinu iz jurećeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, čak – moglo bi se reći – i neobjašnjivi, a ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće biti ni sam baš pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati među surove, polupismene ‘mislioce’ koji ‘misle’ da je pojam kiše materijalističkiji od pojma o bogu, pa kad velevažno, čak – moglo bi se reći – patetično izjavljuju da je kiša naprosto kiša, to jest da kiša nije ništa drugo nego to što jest, to jest – ‘kiša’, to jest da je kiša ‘prirodna pojava’ a nije nikakva božja kiša, onda se od tog slobodoumnog kokodakanja ne može više progovoriti ni jedna mudra riječ, kao da je tim prebacivanjem kiše u red ‘prirodnih pojava’ riješeno posljednje otvoreno pitanje ljudske misli od prve kiše do danas.

Izvolite vi ovakvom jednom ‘slobodnom misliocu’ izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan, i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog podrijetla, ali da vam je šetnja po kiši u svakom slučaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime ‘slobodne misli’, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali u to da je kiša božja, bilo je to smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije objašnjen time što smo je svrstali u red ‘prirodnih pojava’, i tako dalje, otprilike – ni sam ne znam što sam zapravo htio da kažem? Nije ni ovo što ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se već dao ponijeti ljudskom glupošću i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da spriječim, sada mi je zaludu kukati nad glupošću svemira! Ljudske gluposti odgonetati nije tako jednostavan zadatak!

Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.

Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane ‘kulturne (cilindraške) ustanove’, razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. Već sam fakat što se naši pravopisi, takoreći sezonski mijenjaju, već sam taj fakat govori o natprosječnoj nadarenosti naše cilindraške, kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri društva, i vila, koja stoji nad kolijevkom svakog novorođenčeta, meni je prorekla da ću biti pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja.

U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova mojih građanskih funkcija, ja sam čovjek koji nikada nikome iz načela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni život proživio u okviru svojih vlastitih plaćevnih mogućnosti, bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovačka knjiga, uvijek svakome na uvid, propisan, učtiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i svojim bližnjima uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik, čovjek supružnik, koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospođom, koju sam odmah u prvoj noći našeg sretnog braka učinio majkom jednoga budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji. - Je li to čovjek, takav jedan naš gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih ordena, čovjek koji je uvijek spreman da pogine na ‘Predziđu kršćanstva’?

Takav prokušani borac za narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture, to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, dvadesetidvije karijere kao dvadesetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre, jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana količina dosade od deset do petnaest hiljada dana, u kojoj se naročito ističu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade dosadnih, kišovitih nedjelja), sa šetnjama po botaničkom vrtu, sa zlatnim ribicama pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne velegradove (u trećem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naročitih drugih sklonosti, strasti ili uzbuđenja, dakle u jednu riječ: jedna maska s cipelama broj četrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje klokoće kotlić nad prošupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom sličnih primjeraka, čovjek kome se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu uprkos. Jer što je drugo pamet ljudska danas, ako nije živčani nemir, zapravo neurastenično zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti?

Mi živčano uznemireni pojedinci, okruženi smo glupanima, kućevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom građanima i malograđanima, koji nose suknene melone na glavi kad se međusobno pokapaju, i što može čovjek ovakvom jednom svom bližnjem sugrađaninu, ovakvom uzor-rodoljubu i članu središnjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijećnik, tvorničar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome vlastitom stranačkom glasilu protestira javno protiv toga što se danas ‘upotrebljavaju teretni automobili kad to ubija našu vlastitu konjsku spregu u prvome redu’, a zatim ‘kvari i uništava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagrađen kod nas još na staromodan ciglarski način’. Pod ‘teretnim automobilima’ ovakav naš uglađeni građanin (ironično) podrazumijeva vojničke kamione, a kako on nema građanske smionosti da se buni protiv vojničkih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u svome stranačkom organu takoreći na simboličan način.

On se izražava u alegorijama. Pošto se kugla zapalila na sedamdesetisedam strana, pošto je njegova jednokatnica u ulici sušičavog nesposobnjaka i nazovipjesnika Hyperiona Aladara Cyprijana Balentekovića sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i prorešetanih lubanja njegovih evropskih sugrađana, pošto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta evropskih gradova u grmljavini i oluji što je digla Evropu kao staru zgužvanu krpu novinskoga papira, pošto se čitava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u požar, u propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijećnik i kućevlasnik iz ulice Cyprijana Hyperiona Balentekovića protestira protiv upotrebe ‘teretnih automobila’, jer se time ‘kvare odvodni kanali’, pak se prema tome ugrožava pravilno otjecanje zahodskih cijevi njegove skupocjene i velevažnejednokatnice.

U foringaškoj pobuni protiv ‘teretnih automobila’, prisluškujući kako pucaju stijene njegove vlastite kuće, kako mu se trese krov nad glavom i čaše zvekeću u kredenci blagovaonice, gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz viteške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam ‘domovine’, u purpuru požara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoša i barjaktara koji ginu u potoku krvi ‘za Krst časni i Slobodu zlatnu’, gdje ‘Krst časni’ znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a ‘Sloboda zlatna’ predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu Soda-vode ili njegovu mašinu za rezanje Patent-čavla, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin senator prodaje paklić tih patent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla koji u pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše – hiljadugodišnje ‘zlatne slobode’, ‘zlatne’ slobode rezanja Patent-čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanalskih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara. Uđite u jedan takav zlatnouokvireni ‘slobodarski’ pogled na svijet koji tu stoji pred nama kao četvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugrađaninu da se njegova fijakerska logika kreće na kokošjim nogama, i što će vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan tip ili tuđinski plaćenik ili, u najboljem slučaju, da u vašoj glavi nije sve u potpunom redu. Godinama živio sam u našem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povučen u sebe kao puž i pravi puzavac, i godinama sam razmišljao o gluposti ljudskoj, osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara; ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumačio kao prirodnu stvar: ‘Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka!

Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četvoronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!’ Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opraštao ljudima, oduševljavao se ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavštinu neopranih riječi, ja sam slom takve plemenite ljudske kretnje tumačio posve prirodno, dobronamjerno i pomirljivo: ‘l ptice padaju umorne i ne lete vječno, zašto da ljudi neprekidno lebde iznad svog dostojanstva?’ Ili: ‘Pojedinac koji hoće da se uzdigne iznad svojih bližnjih nalik je na kotač na blatnoj cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat će se!’ Ljudska je glupost mračna snaga pod nama, to je kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu .svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa stepenom ljudske gluposti.

Do svoje pedeset i druge godine života živio sam najdosadnijim i najjednoličnijim životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom urednih sivih ništica, dosađivao sam se u takozvanom vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepodnevnih šetnja do ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, živio sam u mirnom i neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom, izrodio sam s njom tri djevojčice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan građanski dohodak pravnogreferenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik Domaćinskijevih poduzeća i kartela, u jednu riječ: o meni, o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisat i ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim rodoljubivim civilizacijama čitave zemaljske kugle. Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sa balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućevlasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom, ne imajući nikakve naročite strasti, slušajući kada su drugi govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uopće o velikim stvarima i događajima, i tako sam uglavnom živio slušajući, pušeći i spavajući u nedjelju do devet, a u obične dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor živaca i za dobru i mirnu probavu.

O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu – od vremena na vrijeme – kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojčice Agneze bili otkrili naročito lijep sopran, te ju je moja žena izgurala na konzervatorij, i kako se Agneza spremala za pjevačicu (za veliku karijeru koloraturne pjevačice), to se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a kako je moja gospođa uopće bila svestrano nadarena i predstavljala u našim malim i zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepšem smislu te riječi,lijepu dušu, a kako sam ja opet došao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv čovjek, to je kroz moju kuću prolazila masa svijeta; ja sam goste, u društvenosti svojoj uživajući, volio, uvijek spreman na uslugu, kao ličnost, kako je meni izgledalo, uglavnom poštovana i svima više-manje draga.

Kod nas, u našem malom gradu, mnogo se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni, koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada čula ni jedna jedina naročito negativna ili naročito zlobna riječ. Bio sam, naime, potpuno bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da živim. Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome nešto ukrao (srebrnu žlicu ili ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome nešto pojeo, da sam se na nečiji račun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smiješnom kolopletu naše domaće gluposti nitko moje ime nije zaprljao ničim naročitim: da sam bio spolno bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage ničeg naročitog nije bilo u mom predživotu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za naše prilike bilo nešto doista najnevinije što se moglo lansirati o jednom dragom i više-manje uglednom, cilindraškom, građanskom licu koje ima svoj ugledni položaj, svoju bogatu ženu, nekoliko kuća po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekući račun kod solidnih banaka u centru.

(Da sam spolno zaraženi razvratnik koji je zarazio svoju vlastitu ženu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene počeo da zvižduka vjetrić, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noći i kad sam pao u centar pažnje našeg javnog mišljenja: da sam rogonja, da mi je žena imala kućnog prijatelja već sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa čak da ni moja vlastita djeca nisu moja vlastita djeca, to sam dočuo tek u onom dijelu svoje životne plovidbe kad se rasplinula tridesetogodišnja tišina i kad sam se kod sveopćeg čišćenja predrasuda pokazao posve drugim čovjekom nego što sam samome sebi i svojim bližnjima izgledao jednog čitavog života.) Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom. Najprije razne gnjavaže slaboumnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika, ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno naduvena mješina sa salovratom šijom i podnadulim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog, tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne civilizacije.

Od one kratkotrajne periode državne službe, kada sam u okviru jedne zbrkane izborne vlade kao šef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospođom Agnezom, svojom suprugom, apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz čiste mladenačke ljubavi, ja sam čitav svoj život proživio zauzet tuđim pitanjima, razbijajući svoju ne pretjerano nadarenu i organiziranu glavu tuđim brigama. Ustrajno i požrtvovno, upravo samaritanski volio sam sve svoje bližnje oko sebe, i, osvjetljavajući pojedine svoje privatne neuspjehe ili neugodne doživ ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tješio sam se i umirivao blagom, gotovo kršćanskom dobronamjernošću. Ako bi me tko bio prevario za potpis na mjenici, nisam se načelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvojvaralici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da nađem nekakav dobar, upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se ‘to s mjenicom dogodilo u slabome momentu’.

‘Ljudi su takvi’, tako sam govorio pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge i duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama. Promatrajući ljude sa prilično svježom znat iželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.

Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga, ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima, kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu ‘uspjeha’. A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove.

Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam oduvijek slabost razumijevanja po starom klasičnom receptu: da su sve slabosti ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od čovjeka stvara sažaljenja dostojnog bijednika. Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem iprozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom. Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaćina, s grimasom na obrazu dobroćudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom, kao novogodišnje prase u poslastičarskom izlogu, to sam propovijedao kao društveni princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama!

Treba uvijek na otvorenim vratima dočekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeručke, neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloženi, gostiti ih kupovati ribe, majonezu, divljač, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i južnog voća), treba se veselo vraćati kući s paketima, s buteljama, u tople, naložene, rasvijetljene sobe gdje čekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak sam tako njegovao društvenost i u svojoj kući gostio čitave rulje nitkova i glupana, glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba čitave noći slušati tuđe gluposti, dati se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuđim šalama, slušati blesavu, nenadarenu svirku diletanata – tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim vlastitim autosugestivnim uputama prorajtao zapravo čitav jedan život, pod papučom svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroćudan i pomalo priglup slaboumnik, koga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali bezazlenim, prilično dosadnim gnjavatorom, u čijem domu nije pretjerano zabavno, ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino.

U oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih drskosti, od zlobe tuđih jezičina taložio se u meni godinama mučan talog zasićenja, gađenja i nekog neodređenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraženosti. Ipak mi je od vremena na vrijeme izgledalo preglupo da čitave noći gubim s brbljavcima koji slaboumno ustrajno iz noći u noć klepeću uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o stranačkim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosadnom kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekoještarija. Nije da nisam već i prije primjećivao među relativno mladim ljudima očite znakove starenja, mrzovoljnu zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduševljenja za plemenite i nesebične osjećaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobično razvijen osjećaj samoljublja a naročito vlasništva: ovo je ‘moj krov’, ‘moje znanje’, ‘moja žena’, ‘moje uvjerenje’, ‘moje knjige’, ‘moji dohoci’ (uopće: ‘sve moje’), pa kad već mladi ljudi drže mucave monologe preuveličavajući značenje svakog, pa i najneznatnijeg poremećenja ‘svoje’ probave, što će biti s tom mladom gospodom, nadobudnim našim intelektualcima i lučonošama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao, pomalo sumnjičav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljavaca, svojih školskih drugova, koji su već izrodili slijedeću senilnu doktorsku generaciju plesača, slavnih odvjetnika i asistenata po marvinskim klinikama i po ludnicama.

Primjećivao sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutno indiferentni spram svega što momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su ograničeni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da ne ispunjavaju obaveze, da ne plaćaju dugove, da se majmunski slijepo, ograničeno,praznovjerno, tašto, slavohlepno guraju za životnim probicima (uglavnom probicima crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potištenim, zapravo vidovitim, raspoloženjima ja bih se odbio od tog ljudskog žamora, jer mi je u štali s tim preživalcima i dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suviše zagušljivo. S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: PISCI, KNJIZEVNICI
TekstNapisano: Oktobar 10th, 2013, 10:56 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
Беше као царска галија кроз пене,
С гласом о победи; беше у час зоре
Химна земље сунцу; а само за мене -
Ред црних застава што кроз мрак вихоре.
Ovo je stih pjesme Opsena istaknutog bosanskog, deklariranog Srbina i srpskog pjesnika Jovana Dušića. Postavih ovo da vidite da su se zastave i u Dučićevo vrijeme VIHORIL. Da smo to napisali u gimnaziji dobili bi keca ko vrata. I tu se H izgubilo kao u mnogim drigim primjerima iako u pjesmi pjesnik keže VIHOR ružu niz polje tjeraše. Ali nas učiše kako VIHOR VIJORI


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 94 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 4, 5, 6, 7, 8  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group