|
O Andrićevim “portretiranjima” bosanskih muslimana
Nadan Filipović
U pripovjetci “Most na Žepi” Ivo Andrić na nekoliko mjesta kroz cijelu priču neskriveno karikira sve što je bosansko-muslimansko. Teško je navoditi sve te dijelove jer bi to zauzelo mnogo prostora, a oduzelo bi previše vremena ne samo autoru, već i čitaocima. Stoga je potrebno ograničiti se na neki od pasusa koji će sam za sebe govoriti.
Naprimjer:
“Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja će jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu, koju ni sama svetlost islama nije mogla nego delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom Božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamije bez ukrasa i lepote?”
Stiče se utisak da Andrić nikako ne može spomenuti Bosnu, a da uz nju ne veže mrak i nešto mračno. Ne može izdržati a da ne iznese svoje mišljenje da čak ni islam nije mogao cijelu Bosnu obasjati, nego je obasjao samo “delomično”. Za njega je Bosna zemlja u kojoj je život bez ikakve više uljuđenosti, štur i opor.
Kako li će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o Bosni na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
U pripovjetci “Mara milosnica” u kojoj je podlogu, likove i cjelokupnu atmosferu “posudio” iz memoarskih zapisa Dr. Josepha Koetscheta, ljekara Švicarca u turskoj službi. Radnja spomenute pripovjetke skoncentrirana je oko glavnog lika Veliudin-paše, zvanog Čerkez, koji je nekako baš pred austrijsku okupaciju Bosne 1878. godine došao iz Carigrada za zapovjednika turske vojske. On Veliudin-pašu oslikava kao pijanicu, silnika, čovjeka bez ikakvih moralnih normi, čovjeka koji kao Turčin prezire Bošnjake, prema njemu i nekim drugim hibridni i negativni proizvod tursko-islamskog uticaja, i to “zbog njihova besmislenog turkovanja”, kako piše Ivo Andrić.
Tu je prema Muhsinu Rizviću “podsvjesno progovorio Andrićev kompleks njegova dodvorničkog nacionalno-kulturnog renegatstva u Kraljevini Jugoslaviji i odnos prema njemu samom zbog njegova besmislenog srbovanja, ali koje koje je kao pragmatičnu osnovu imalo njegov lični razlog i interes.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, 1995, 105).
Andrić piše o Veliudin-paši kao čovjeku koji je “ne brinući se ni za što na svijetu do za svoje vojnike i svoje konje, bio nemilosrdan i nezobziran, i uzimao, kad je vojsci trebalo, jednako tursko kao i hrišćansko, a globio je sarajevske jevreje gdje god je mogao.”
Kada u priči dolazi do pobune protiv njega u medžlisu “zbog nekakvog begovskog sijena”, on je na tužbe da je pijanica, da je nasilan, da otima tuđe kratko odgovorio:
“Ja volim da pijem. Ali me pijana niko nije vidio. Kavge ne tražim, ali, šućur, umijem da se bijem. Nemam para ni veresije, ni kučeta ni mačeta. Boga se bojim, sultana služim, i evo, ko mi šta može.
Tu se okrenuo prema odličnim ljudima i pokazao im, prirodnim mirom starog konjičkog oficira, jedan neočekivano bezobrazan gest.”
Slikovita satanizacija bosanskih muslimana posebno je izražena u “Fragmentarnim varijantama uz Andrićevu tezu”. Tu Andrić očito do usijanja podgrijava mržnju u morbidnoj sceni silovanja baba Anušine unuke od strane jednog u priči anonimnog muslimanskog mladića i nekog Salčina s Bistrika, epileptičara i ubojice. Ta sekvenca vjerovatno spada u najbrutalnije i najmračnije seksualno-patološke prizore u svjetskoj literaturi. Tu pisac gonjen možda i nekim svojim izobličenim seksualnim porivima do najsitnije pojedinosti opisuje sadističko mučenje i manijačno silovanje jedne nevine hrišćanske (srpske) djevojčice.
“Mameći je komadom šećera Salčin ju je doveo do napuštenog kamenoloma. I dok je stajala s ustima punim šećera, mladić se baci na nju, obori je i iščeznu s njom u obrasloj rupčagi. Najprije se nije čulo ništa do prštanje šljunka i škripa njegova bensilaha; ali ubrzo djevojčica poče da jeca, pa da vrišti i zapomaže. Mora da joj je dlanom zaklapao usta, jer je vriska dolazila na mahove i isprekidano. A Salčin je jednako čučao na stijeni. Usta su mu bila otvorena, a listovi, na koje se navalio svom težinom podrhtavali su. Dugo je tako stajao i razgoračeno gledao u rupu pod sobom. Odjednom se zanese, ispusti neki mljaskav, tup zvuk, raširi ruke i pade u rupu pored njih. Ozdo se čulo kako krklja i bije nogama. Mala je bila potpuno umukla.”
Mnogim bi se čitateljima moglo učiniti da Andrić pokazuje neskrivenu unutrašnju skolonsot prema morbidnim scenama silovanja, mučenja i ubijanja. Neskriveno je njegovo opredjeljenje da glavne likove silovatelja, manijaka, ubica, sadista i duševnih bolesnika nalazi samo među bosanskim muslimanima i Turcima. U njegovim djelima nema ni jednog jedinog psihopatološkog tipa navedenih kategorija niti među pravoslavcima, niti među katolicima. Ispada da je Andrićeva poruka čitaocima sasvim jasna. U islamu je zlo. U islamu i muslimanima klija sjeme zla koje isklijava kao rezultat morbidne tipove njegovih priča i romana.
Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitatelj koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
U pripovjetci “Anikina vremena”, opisuje Mula Ibrahima Kuku slijedećim riječima:
“Volio je da izgleda učevan i tajanstven, a u stvari je bio dokona dobričina i neznalica, i živeo je od ugleda svoga deda, čuvenog mutevelije Mula Mehmeda, čoveka mudra i književna, koji je živeo sto i jednu godinu.”
Dalje, u istoj priči, opisuje Nazifa kao “krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva, koji je dvaput preko dana dolazio pod prozore i nerazumljivim mumljanjem dozivao Aniku nudeći joj pune pregršti šećera.”
Po Andriću izgleda da nema degenerika i maloumne osobe među hrišćanima, među pravoslavcima i katolicima. Sve je to najgore rezervisano samo za Turke (bosanske mulimane). Andrić neskriveno čitatelju sugerira da su begovske kuće legla i azili tih blesavih i mirnih budala, simbola begovske degeneracije i njihova ne samo materijalnog, već i duhovnog propadanja.
U pripovjetci “Kod kazana” dva janjičara sjede na zastanku kod fra Markova kazana. Jedan je “primitivni janičar Kezmo, a drugi je Mehmedbeg Biogradlija, otmen čovjek koji je učio škole i vidio svijeta i koji potpuno odudarao od neukog Kezme” Tu dvojicu “jarana” vezuju “piće i skitnja.” Kezmo oko ponoći zaspa, a Mehmedbeg i fra Marko počinju dijalog koji je osnova ove priče. To je dijalog potpunog nerazumijevanja i nepomirljivosti dva različita pogleda na svijet.
“Turčin je dugo pjevušio kroz nos neku žalosnu tursku melodiju. Otkako zna za sebe i prima Turke i muči muku s njima, fra Marko je oduvijek naročito mrzio i tu njihovu potrebu za pjevuckanjem i beskrajnim lelekom i cvilenjem; on je u tome vidio kao neki naročiti znak njihova nemira i prokletstva.”
O tom izaponoćnom dijalogu između Turčina i fra Marka Andrić piše:
“Ne znaš pope ništa. Ne razumiješ, pa Bog! Da si se nagledao ljepote kao ja! Ali otkud vam to? Imate oči tek da pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata.”
Fra Marko odgovori: “Dobro da ti imaš. A veliku si sreću i ti vidio.”
Mehmedbeg će na to :”Nemoj da se ljutiš prijatelju, ali ovako je. Krst na očima, pa šta možeš da vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi siroto moja, ima!”
Dugo su se tako raspravljali, pa probudiše usnulog Kezmu, koji ustade i pođe otčepiti kazan, a fratar pođe s cjepanicom u ruci put njega, a “Turčin segnu desnicom za pojas, izvadi malu pušku, nešto neugledno i sitno kao jareća noga i skresa fra Marka pravo u stomak.”
Grozni Turci, odnosno užasni bosanski muslimani, a jadni dobri i plemeniti fratri, koje ovi “Turci” mogaše ubijati kad god su poželjeli, a da za to ne odgovaraju. Opet muslimanski primitivac, opet muslimanski ubica, koji kao “s nokta” mučki i nizašta ubi dobrog fra Marka.
Pa kako će i ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?
Andrić u pripovjetci “Olujaci” dalje nastavlja uopštavanje mraka, primitivizma, degenerisanosti i strašne ljudske ružnoće, bolje rečeno nakaznosti, u opisima jednog muslimanskog bosanskog sela. On piše:
“Sve u Olujacima dobro raste osim ljudi. Olujački čovjek je onizak, krivih nogu, širokih ali ne pravih leđa, nesrazmerno dugih ruku, široka lica sa spljoštenim nosom i sa crnim malim očima bezizrazna pogleda, velikog vrata koji je pri dnu proširen tako da s trupom čini nerazdvojnu celinu……Usled neprestanog penjanja i spuštanja, na koje ih je osudio položaj njihova sela, oni imaju naročito držanje pri hodu: cela gornja polovina tela im je zabačena natrag. Oni su poznati kao sumnjičavi i tvrdi ljudi koji malo govore, retko pevaju, uvek rade, i stalno stiču. Pored toga postoji verovanje da sve što se u Olujacima radi mora biti obeleženo. Izgleda da nema Olujaka koji nije gušav ili sakat ili inače rovašen. ….Žene se ponajviše između sebe. “
Stvarno, kada se pročita ovaj tekst, jedina aluzija mnogima može biti samo majmun, i to onaj krupniji, naprimjer gorila ili najmanje orangutan. Krive noge, široka leđa, nesrazmjerno duge ruke, široko lice sa spljoštenim noson, crne male oči bezizrazna pogleda, veliki vrat urastao u trup, neprestano penjanje i spuštanje kao sa drveta; sve to zaista može samo asocirati na “čovjekova prethodnika” u evoluciji. Uz sve to Olujaci (muslimani) su sumnjičavi, tvrdi, uvijek rade, gušavi su, sakati su, rovašni su, znači obilježeni su, a uz sve to žene se samo između sebe i zbog toga su degenerici.
U pripovjetci “Svadba” Andrić nastavlja istim žarom i tempom. On opisuje svadbu Ciganina muslimana, Huse Kokošara (indikativno ime za sitnog lopova). Andrić je tog Ciganina prikazao kao ratnog dobitnika, novopečenog bogataša i pravog skorojevića. On ga uklapa u svijet Bošnjaka, svijet kojem je večina bosanski Roma pripadala, a koje su Bošnjaci lijepo prihvatili kao što su nažalost prihvatali svakoga ko je htio živjeti s njima i među njima, uvijek poštujući običaje i način života došljaka, čak nekada više nego li svoje vlastite adete. Pa nobelovac piše:
“Na džamiju izlazi mujezin, koji je pre rata prestao da okujiše zbog starosti i sipnje i sad doziva vernike glasom davljenika…..a iz avlije preko puta Konaka dopire od ranog jutra ciganska svirka iz kuće koju je kupio Ciganin Huso, zvani Kokošar….. Ciganin Huso je male i nakazne glave, sa ulupljenoim nosom ispod koga i nije bilo usne nego su se beleli široki gornji zubi. Huso je kupio gospodsku kuću Hajrovića, usred čaršije, i preselio se u nju iz Ciganske mahale. Pustio je Mejru koja više nije bila u skladu sa njim i sa svim što je oko njega i odmah iza toga isprosio je i privenčao devojku iz dobre turske kuće iz Dušća. “
Ova je priča bi nekome mogla sugerirati Andrićev rasizam prema Romima ili Ciganima, ali “olakšavajuća okolnost” je da su i ti Cigani bosanski muslimani i među njima u Andrića nema ni jednog Cigana hrišćanina.
|
Prijava
Registracija
FAQ
Pretraživač
