www.rogaticani.com

A Ducic?Ne bi trebalo da je mjera,mada bi trebalo razdvojiti karakter od djela.Po tome je Ducic sjajan pisac,a covjek - cetnik.I to zestoki.Nisu se ovi iz Sumske upeli iz sve snage da mu kosti donesu u rodno Trebinje,ko sto su onomad nosali kosti/mosti svetog Save!

Ja sam sa takvim raskrstio davno jer SH (i istoriju) nikada nisam htio uciti.Cak je i jedan danas eminentni stucnjak iz Bosanskog pisao kazne(1) u dnevnik zbog Ducica i slicnih.Bi mi dovoljno ono znanja koje dobih po rodzenju i ono malo sto se fatalo na predavanju da se provlacim(2-3) i zavrsim skolu.Doduse oni koji su ucili primjete greske koje pravim zbog toga ali ono sto je meni bitno je to da me dobro razumiju.Da neko ne pomisli da je knjiga meni strana reci cu npr. da sam tokom rata na smjenu koja je trajala 7 dana nosio 3-4 knjige a znalo se desiti da zadnjih dan dva nemam sta citati.Kuci sam u to vrijeme nocu okretao biciklo naopako pa su mi drugi okretali pedale da bi radila dinama i far kako bih citao(ovo znaju i neki koji ovdje citaju) znao se "posvadzati" sa zenom kad sam trebao cekati da ona zavrsi neko citanje na koje sam cekao.Njegos,Ducic,Kocic,Copic i drugi mi na svu srecu nisu oduzimali pamet i vrijeme i nimalo ne zalim zbog toga.

Razdvojio sam ja to ali hoću nešto reći u korist bosanskog jezika i prognanstva slova "H". Jesdnom sam rodici u Beogradu rekao da ni "srpski kuvar" nije ispravno. Na pitanje zašto, odgovorio sam joj da ona kuha u kuhinji. Ne znam da je u srpskom pravopisu ispravno reći kuvinja a ipak i oni kuvaju u kuhinji???Ko koga ovdje je*be, mošda lud zbunjenog. Ali pričaće nama naš stručnjak Jahić na nekoj drugoj stranici u nastavcima, u neko bolje vrijeme

RAJKOVANJE
Bila je to godina sesdesetosma.Mnogi je danas smatraju prekretnicom,mada ja ne,iako sam bio sudionik.E,ovako.Ja dosao u Sarajevo da studiram,na Ekonomiji i jos nas istocnjaka,mali provincijalac koji nije smio uci u tramvaj dok dobro ne osmotri kako se to radi da,danas sutra,ne bih bio papak...u amfiteatru preko tri stotine studenata,provincijalaca,ambicioznih,Sarajlija,gimnazijalaca spremnih da u svakom trenutku podjebavaju doslljake iz raznih vukojebina,stanuju kod kuca,tata i mama pod glavom,a nama...sta preostaje nego prihvati se knjige.Bubaj.Ja necu ni tamo n i vamo.
U nekom duretnom studentskom domu,koje su vlasti oduzele od franjevaca,stanujemo u nekim sobama,psujemo,dobri franjevci nas blago upozoravaju,ali,S.O.S.("Seljak ostaje seljak")
I onda sesdestosma.Osluskujemo vijesti iz Beograda.Pobuna kao eho dogadjaja u Francuskoj.Na Bjelavama jedan cupavi student drzi vatreni govor,kazu pjesnik,ima nas masa,spustimo se niz Dzidzikovac,i prvi put ispred zgrade Izvrsnog vijeca(danas Predsjednistva) vidim policijske sljemove,palice i stitove...i nastaje makljaza,ja uz Veliki park,ko bez duse,na slobodu...iza mene ostaju zenske tasnice,stiklice i krici...milicija trenira strogocu.
Tito je to sve rijesio.Dao nam za pravo,kritikovao birokraciju,popravio studentski standard,i sta ostalo treba,kao i danas.
E,onda ja na Bjelavama,hronicni kokuz,s jaranom,zavirim kod "Dva Jablana" u dobru Ejubovu birtiju...Sjedi jedan brkati pjesnik koji je netom objavio stihove:"Omajakovskio sam vrijeme,okrlezio sebe i evo sada rajkujem..."Rajko Petrov Nogo,licno.Mi ga smatrali prethodnikom socijalne pobune,on samo gladi duge brkove,a ja mu velim:"I ja bih rajkovao da imam flasu vinjaka ispred sebe!" - "Sjedaj" - zausti brkati revolucionar,i potece prica,tece ko mlijeko ko da smo Titovi ilegalci.
Mnogo godina kasnije Rajko je cetnik i tim se dici,ja u izbjeglistvu po ko zna koji put iscitavam Remarka,i velim,samom sebi,isto ko prije oasamdest godina,emigrant je emigrant,rasut i bez domovine si - niko.
Rajko Petrov Nogo se,po nasusnoj potrebi,raskomotio,razmajaskovskijo i razkrlezijo,valjda mu je lakse bez krinke,i uz to je akademik necega sto se zove Akademija Sumska,mi njegovi sapatnici iz "Dva jablana" srcemo emigrantsku sadaku,od Novog Zelanda do Norveske,a ja,ipak,ne odricem se ni Krleze,ni Majkovskog,a ni Maka.Neki pjesnici iz ove price su zavrsili kao predsjednici,bjegunci,ili haski uhicenici,neki pisu panagerike,neki se sklonili u anonimnost,a nama,studentariji s Bjelava ostaje gorak okus - jesmo bili zanesenjaci,i sta nam drugo preostaje,nego da recemo/kazemo - jebiga.Ali,eto,neka se zapise,jer...e nercemo spominjati Baseskiju i to je danas postala otrcana fraza kojekakvih novokomponovanih pisaca.

PUCALA JE ZORA KAO KORA


Pucala je zora kao kora,
Noć se s mukom podavala danu,
Ljubio sam smrznutu Svetlanu
Više Save na Kalemegdanu.

Časna reč!

A Svetlanu, suncem obasjanu,
Od te strasti podilaze žmarci,
Pa mi nežno šaptala na uho:
Mače moje, jedu mi se čvarci.

Časna reč!

I s vrhova Nebojšine kule
Drozd je pesmom ljubio grlicu;
Ja nabreko ko topovsko đule,
Sva mi dugmad otpala na šlicu.

Časna reč!

Posle su naišli milicajci,
Od idile osta tužna slika:
U stanici ostaše podaci
Jedne kurve i jednog pesnika.

Časna reč!

Milomir Đukanović

Kako jedna mlada Srbijanka gleda danasnjicu iskazala je stihovima koje vam prenosim.

Da ne bude više rata
Šapnula je Drina Savi jednu priču o poplavi.

- Rešila sam, Savo sestro, da se vrati sve na mesto.
Izliću se iz korita, potopiću polja žita.
Puteve ću potopiti i krovove sve prekriti.
Da podsetim srca mnoga šta je bratstvo, šta je sloga.
I granice izbrisaću da izmirim srpsku braću.

Jer tek onda kad izgubi, brat će s bratom da se ljubi.
Brat će bratu da pomaže, brat će s bratom da se slaže.
I saznaće srca mnoga za jednoga oca - Boga.
Da se njemu oni mole i Hrvata, brata, vole.
Da poteku sa usana molitve za Muslimana.

I da vole braću borce - Makedonce, Crnogorce.
U molitvi svak' pomene braću našu, sve Slovene.
Da se brat sa bratom druži, prijateljsku pomoć pruži.
U nevolji da se sete jedan drugom da dolete.

To su, Savo, želje moje, da se vrati sve na svoje
–Drina reče, pa poteče.
Pričekaj me, Drino vodo, poći ću i ja sa tobom.
Potecimo mi zajedno, neka budu svi ko jedno.
Nek nauče da se vole, Bogu ocu da se mole.
Nek se seti brat svog brata, da ne bude više rata.

Ove se sjecam jos iz skolskih dana.

100 godina od smrti Muse Ćazima Ćatića:
Velikan kojem je na dženazu došlo – pet ljudi

Ćatić je preselio 6. aprila 1915. godine navršivši tek 37 godina. Nijedan dnevni list ni časopis nisu čak ni registrirali njegovu smrt. Tek godinu kasnije, u trobroju Bisera, kojeg je Ćatić uređivao od 1910. do 1914. godine, tokom najplodnijeg stvaralačkog razdoblja svog života, izašao je topao nekrolog od druga mu i prijatelja Šemsudina Sarajlića. Njegova dženaza bila je po broju prisutnih jedna od najmanjih koju je Tešanj ikada vidio. Legenda kaže da je došlo svega pet ljudi. Budući da je šerijatski uvjet za valjanost dženaze prisustvo najmanje sedam osoba, okupljeni oko Ćatićeva tabuta morali su negdje pronaći još dva čovjeka da bi pristupili klanjanju dženaze-namaza, i velikog pjesnika vratili iskonu.

SMRT

Sam sam u sobi – u mrkoj samoći; –
Preda mnom stala jedna sablast n'jema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici dr'jema.

Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa –
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha –

Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
– Ja vječito sam zagonetno biće,
Ruka mi ravna bešikom i grobom…

Volio casicu...mada se ovim istinskim poetom dice ovi sto smatraju da je to veliki grijeh.Ali sta ces,taki vakat.

DAN KADA JE OTIŠAO HASAN KIKIĆ: AUTOR "PROVINCIJE U POZADINI"

Hasan Kikić je rođen 20. augusta 1905. godine u Gradačcu. ...

Osnovnu školu završio je 1918. godine u rodnom gradu, a od 1919. do 1922. godine pohađao je Višu dječačku školu u Derventi, gdje je uz materijalnu pomoć ujaka nastavio i Učiteljsku školu od 1923. do 1926. godine. Zbog đačkog štrajka koji je organizovao s Ilijom Grbićem u februaru 1926. godine isključen je iz škole, pa je IV razred Učiteljske škole završio u Zagrebu.

Od 1927. godine radio je kao učitelj, prvo u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, nakon toga u Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta (Gvozd) i Pisarovini u Hrvatskoj. Dok je radio kao učitelj, privatno je polagao gimnaziju, a od 1934. do 1938. godine vanredno je studirao i završio Pravni fakultet u Beogradu . Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje je 26. februara 1940. godine dodijeljen na rad Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske.

Od samog dolaska u Hrvatsku kreće se u krugu naprednih lijevo orijentiranih intelektualaca, političara, književnika (M. Krleža, A. Cesarec, O. Prica, V. Šeferov, K. Hegedušić, M. Iveković itd.). Kao učitelj u osnovnoj školi 1941. godine mobilisan je u domobrane. Za vrijeme tzv. NDH dok je bio u Zagrebu, skriva ilegalce i rastura naprednu literaturu, a kada je kao domobranski satnik bio na službi u Sanskom Mostu, putuje u Zagreb i odatle prenosi sanitetski i drugi materijal za partizanske odrede u Bosanskoj krajini.

U februaru 1942. godine prelazi na slobodnu teritoriju. Ubrzo je zarobljen, četnički vođa Uroš Drenović ga je osudio na smrt, ali on uspijeva da pobjegne i priključuje se Grmečkom partizanskom odredu. Poginuo je 6. maja 1942. godine od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa.