www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 1:20 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 41 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:34 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Postaviti linkove na ovu temu..


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:34 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI

• Knjizevnost u Bosni i Hercegovini od XV-XIX
• Knjizevnost turskog perioda
• Alhamijado knjizevnost
• Divan

• Jezik Bosnjacke knjizevnosti
• Nerazumjevanje Bosnjaka, jezika
• Emancipacija Bosanskog jezika
• Simpozij o Bosanskom jeziku
• Svojatanja Bosnjackih pisaca
• Poezija
• Bosnjacka epika
• Bosnjacke balade
• Sevdalinke

• Bosanski jezik
• Bosanski jezik postoji
• Ime Bosanskog jezika
• Bosanski ili bosnjacki jezik
• Bosanski jezik mit il stvarnost
• Safvet beg Basagic
• Mahmud-pasa Abogovic-Adni
• Hasan Zijajija
• Dervis-pasa Bajezidagic
• Muhamed Nerkesija
• Husejn Lamekanija
• Fevzija Mostarac
• Alaudin Sabit
• Mehmed Mejlija
• Abdulvehab Ilhamija
• Ibrahim Zikrija
• Fadil-pasa Serifovic
• Abdurahman Sirrija
• Habiba Stocevic-Rizvanbegovic
• Hasan Kaimija
• Arif Hikmet
• Mustafa Ejubovic - Sejh Jujo
• Hasan Kafi Pruscak


• Mula Mustafa Baseskija (Sevki)
• Musa Cazim Catic
• Alija Nametak
• Hamza Humo
• Alija Isakovic
• Camil Sijaric
• Skender Kulenovic
• Sukrija Pandzo
• Mesa Selimovic
• Starost se boji sebe
• Dervis i smrt
• Tvrdjava
• Mak Dizdar
• Modra rijeka
• Ibrahim Kajan
• Zuko Dzumhur
• Pjesmica o proljecu
• Ne-obrazovanje u Bosni i Hercegovini


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:35 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KNJIZEVNOST U BIH DO 1463. GODINE


Knjizevnost u Bosni i Hercegovini do 1463.godine


Iako u Bosni ne nailazimo na cjelovite glagoljske tekstove to, ipak, ne treba da bude dokaz slabog razvoja pismenosti u prvim stoljecima nakon Cirila i Medotija. Naprotiv, bosansko podrucje dalo je najstarije sacuvane pisane spomenike. Spomenici pismenosti koji su u novije vrijeme pronadjeni u raznim nasim krajevima ne samo da dokazuju sirinu i inetenzitet nego jos vise povecavaju starost nase azbuke.

Moguce je izvrsiti izvjesnu periodizaciju u tokovima bosanske srednjevjekovne pismenosti.

Prvi period traje od nedovoljno jasnih pocetaka u 10. stoljecu do druge polovine 11. stoljeca (vrijeme vladavine Kulina bana).

Kulinova "Povelja Dubrovcanima" iz 1189. godine, istovremeno oznacava kraj tog prvog perioda i najavljivanje novih mogucnosti i nastojanja pismenog izrazavanja. Njih ce najbolje iskazati: brojne bosanske povelje, darovnice, pisama ali i zapisi na marginama (rubovima, krajevima) knjiga i tekstovi uklesani na nadgrobnim biljezima. Sve vidove stare bosanske (i humske) pismenosti moguce je grupisati na osnovu njihove forme i sadrzine ili prema njihovoj konkretnoj namjeni.

Nisu to knjizevni rodovi i vrste u danasnjem smislu rijeci. Ipak, sve sto je tada napisano u Bosni mozemo prihvatiti kao vid umjetnickog, literalnog oblikovanja prilika, psihe i naravi jednog vremena kada nije bilo moguce imati knjizevnost koja bi odgovarala punim estetskim zahtjevima. Pisana djela srednjevjekovnog bosanskog perioda razvrstavamo (radi bolje preglednosti) u nekoliko grupa koje cine razni oblici pisane rijeci: povelje, testamenti, pisma, darovnice, zapisi na prepisanim knjigama i epitafi na steccima. Izuzev prepisa, svi ovi oblici znace i orginalne radove, koji imaju vecu vrijednost od prepisivacke djelatnosti. Bez obzira sto nema karakter orginalnog pisanja prepisivacki rad u srednjevjekovnoj Bosni ima zasebnu funkciju i znacaj. Onje, pored ostalog, znak kontinuiteta u nasoj staroj pismenosti, a i dobar materijal za utvrdjivanje istorije naseg jezika i ortografije. Uz stara pisma, povelje su sada najvjerodostojniji izvor za rekonstrukciju bosanske istorije od 12. do 15. stoljeca. Prirodno je da ove povelje nisu imale i knjizevnu formu niti im je bio cilj da postignu neki efektan knjizevni izraz. Usmjerene na regulisanje odredjenih drustvenih i politickih odnosa, povelje su pravno-administrativni akti kojii najbolje pokazuju embrionalne oblike drzavne regulative. Stare bosanske povelje samo uslovno dovodimo u vezu sa knjizevnim radom u Bosni. Od povelje Kulina bana iz 1189. godine, testamente, darovnica, pisama i drugi spisi pisani su tradicionalnim stilom bosanskih kancelarija. Bio je to jezik koji je,radi svoje prakticnosti i striktne namjene poprimio uzviseni patetican ton.

Posebno zanimljiv vid stare bosanske pismenosti predstavljaju testamenti (oporuke ili zavjestanja) mogu se svrstati u posebnu grupu svijetovne knjizevnosti a narocito onda kada nose jace poetske ili misaone poruke.

Stari testamenti nastali u nasim krajevima.

Stari testamenti nastali u nasim krajevima najcesce nose dvije osnovne poruke testatora: duhovni racun pred Bogom i razgranicenje svojih materijalnih dobora medju nasljednicima.Epitafi i crtezi na steccima su ocit primjer izuzetnog likovnog i poetskog izraza. Stecci sve vise postaju objekt istrazivanja radi svojih umjetnickih elemenata. Predstavljaju jedinstveni neponovljiv izraz i vid likovnog transponovanja zivota i trajnu umjetnicku vrijednost.

U ovom periodu knjizevni izraz se najbolje ispoljava u nadgrobnih natpisa i mapa i treba ih posebno posmatrati. Bosanski epitafi nastali u srednjevjekovlju ne odrazavaju u potpunosti duh ni jedne od tri danasnje konfesije mada pokazuje preplitanje raznorodnih religijskih elemenata. Ovi pjesnicki zapisi u kamenu najcesce nose neke univerzalne poruke,vjecne misli i stavove ogoljelog covjeka, bespomocnog pred razuzdanom snagom smrti i pred kosmarskim satiranjima u vojnama. Oni uzvikuju i prkose toj istoj smrti i isticu istovremeno cudnu vjeru u neugasivost zivotnih izvora i nebeskih svijetila.

Cesto preuzete setence, siroko rasprostranjene ali i mnogo vise pravi zivotni detalji koji su zabiljezili jedan trenutak u dugim erama covjekovog trajanja.

Bez sumnje, knjizevnost srednjevjekovne Bosne ima, pored ostalog, i umjetnicka obiljezja i znacaj.



Ovo je kompilacija tekstova koji mogu biti od koristi djacima i studentima a zele na jednom mjestu imati nesto o bosnjackoj knjizevnosti.

© 1999-2006 by prof. Hamdo Camo & Mirzet Hamzic, nastavnik u GHM


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:35 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KNJIZEVNOST TURSKOG PERIODA


Knjizevnost na turskom, arapskom i persijskom jeziku

U cetiristoljetnom razdoblju osmanske vladavine u Bosni, od 1463. do 1878. godine, knjizevni rad Bosnjaka razvio se u cetiri razlicita toka:

1. usmeno, narodno pjesnistvo,
2. epistolarna knjizevnost, krajisnicka pisma,
3. knjizevnost na turskom, arapskom i persijskom i
4. alhamijado knjizevnost.

Posebno mjesto u staroj bosnjackoj knjizevnosti pripada knjizevnom radu na orijentalnim jezicima (turskom,arapskomipersijskom), koja svoj procvat dozivljava u periodu od 15. do 17. stoljeca, nastavlja sa nesto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeca.

Od Adnija (umro 1474.) do Arifa Hikmeta (umro1903.)

Jos od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bosnjaci skoluju se u domacim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, sticu ugledna mjesta u orijentalnim islamskim knjizevnostima i nauci.

Ostavljajuci po strani teolosku knjizevnost i naucna djela vecinom pisana arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bosnjaka, najvise na turskom i persijskom, obuvata veliki broj stvaralaca od kojih su neki usli u klasiku ovih knjizevnosti.

Tako, dr. Safvet-beg Basagic u svojoj disertaciji "Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti", 1912., opisuje zivot i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a Mehmed Handzic je objavio "Knjizevni rad bosansko-hercegovackih muslimana", 1934. godine, u kojoj govori o zivotu oko 200 pjesnika i naucnika.

Dr. Hazim Sabanovic, poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati "Knjizevnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima", koja sadrzi bio-bibliografske podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima.

Safvet-beg Basagic o ovim piscima u svojoj disertaciji kaze:

"...pjesnici iz nasih krajeva vecinom cine neki poseban genre na polju turskog pjesnistva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom nase narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj knjizevnosti nepoznatih pjesnickih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesnicke ljepote od Arapa i Persijanaca, kao sto su to cinili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom nase usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izlozili na turskom nasu mnogu dragocjenu umotvorinu."

Od nekoliko stotina pisaca koji su pisali na orjentalnim jezicima najvise ih je pisalo na turskom jeziku, neki od njih napisali su cjelovite zbirke pjesama (divane) sto je razumljivo jer je turski jezik bio jezik administracije nove vlasti. Mnogo djela napisano je na persijskom jeziku. Persijski jezik je u Bosni i Hercegovini imao tradiciju. Bio je obavezan predmet u mnogim medresama a kao klasicni jezik istocne poezije proucavali su ga predstavnici vise intelektualne i feudalne klase, te pripadnici derviskih redova. Poseban znacaj u sirenju persijskog jezika imali su dervisi mevlevijskog reda, koji su po tekijama i drugim mjestima citali, predavali i tumacili Mesneviju djelo svoga osnivaca Dzelaludina Rumije.

Poetski rad Bosnjaka na arapskom jeziku sasvim je ogranicen. Istina neki od njih pisali su prozne spise kicenim stilom na ovom jeziku.

Nastalo u jedinstvenom islamsko-orijentalnom krugu, pjesnistvo Bosnjaka na turskom i persijskom jeziku moze se posmtrati kao kulturni fenomen analogno hrvatskom latinitetu, tim prije sto je kod ovih pisaca postojala puna svijest o vlastitom porijeklu i bosanskoj zavicajnoj pripadnosti.

Kao i na turske pjesnike i na vecinu Bosnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasicna persijska knjizevnost, a narocito knjizevni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama (umro1123.) i Hafiza (umro1389.).

U svojim rubaijama i gazelama (narocitim pjesnickim oblicima)oni su uglavnom pjevali, (cesto u misticnom zanosu), o ljubavi, vinu i zivotnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonisticki motivi preovladavaju i u orijentalnoj knjizevnosti Bosnjaka. Znacajno je da su oni cesto unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavicaja. Taj narodni duh izvire iz poezije Dervis-pase Bajezidagica, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan je i u ljubavnoj poeziji Habibe Stocevic-Rizvanbegovic. Sam Arif Hikmet jednom je kazao da je njegov narod najveci pjesnik. Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu.

Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, prosiruju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju presao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo misticno-simbolicna poetska alegorija na putu priblizavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim.

Poetika ove poezije ima osoben karakter, zasnovana je na poetsko-estetskim principima orijentalne poetike koji se razlikuje od evropskih shvatanja poetske ljepote. Sam spisateljski cin predstavlja pojam lijepog u ovoj poetici. U njoj stih je samostalna estetska i sadrzajna jedinica (kao geometrijska arabeska). Oko jednog iskaza u stihu konstituise se nova cjelina. Pjesnicki dozivljaj ne izrazava se neposredno nego putem simbola. I poredjenje se vrsi posrednim putem, bez poredbene partikule, cime se omogucava viseznacnost, metaforicnost, a veze realnog svijeta zamjenjuju se u orijentalnoj metafor i vezama fantasticnog svijeta. Ovu poeziju odlikuje kicenost,fantasticna metaforicnost vezama fantasticnog svijeta.



Ovo je kompilacija tekstova koji mogu biti od koristi djacima i studentima a zele na jednom mjestu imati nesto o bosnjackoj knjizevnosti.

© 1999-2006 by prof. Hamdo Camo & Mirzet Hamzic, nastavnik u GHM


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:36 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ALHAMIJADO KNJIZEVNOST


• BH Knjizevnost


• Abdulvehab Ilhamija
• Abdurahman Sirrija
• Abogovic-Adni
• Ahmed Ruzdi
• Ahmed Talib
• Alaudin Sabit Uzicanin
• Arif Hikmet
• Avdo Karabegovic Hasanbegov
• Dervis Bajezidagic
• Fadil-pasa Serifovic
• Fevzija Mostarac
• Habiba Stocevic
• Hasan Kaimija
• Hasan Kafi Pruscak
• Hasan Zijajija
• Husejn Lamekanija
• Poezija


• Ibrahim Zikrija
• Mehmed-aga Pruscanin
• Mehmed Mejlija
• Medzazi Sanija Mostarac
• Mustafa Firaki
• Mustafa Muhibbi
• Muhamed Nerkesija
• Muhamed Hevaji Uskufi
• Mustafa Baseskija
• Sulejman Hamza Puzic
• Rahmi
• Resid, Odgovor
• Riza-beg Kapetanovic Ljubuski
• Safvet beg Basagic
• Sejh Jujo
• Sulejman Mezaki


Pod pojmom alhamijado knjizevnosti podrazumjeva se knjizevnost na narodnom jeziku pisana arebicom.
Naziv je izveden od arapske rijeci al adzemije sto znaci strani, tudji, nearapski.

U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duze vremena i gdje je knjizevnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjenci egzistirala je i knjizevnost na narodnim jezicima, pisna arapskim pismom.

To se desavalo u Spaniji, Grckoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve knjizevnosti susrecemo u knjizevnosti BiH. Ona je vezana iskljucivo za muslimansku sredinu i sa knjizevnoscu drugih konfesionalnih grupa nema dodirnih tacaka.

U razdoblju nesto duzem od oko tri i po stoljeca zivjela je i razvijala se bosanska alhamijado knjizevnost. Najstariji, do sada pronadjeni, tekst muslimanske pisane knjizevnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma "Hirvat turkisi" iz 1588/89.godine od Mehmeda Erdeljca.



Ovo je kompilacija tekstova koji mogu biti od koristi djacima i studentima
a zele na jednom mjestu imati nesto o bosnjackoj knjizevnosti.

© 1999-2006 by prof. Hamdo Camo & Mirzet Hamzic, nastavnik u GHM


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:38 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
DIVAN



U osmanskoj literaturi u vremenu o kome govorimo (1463-1878) dominira divanska poezija.

To je definicija za literaturu nastalu sa osmanskim dvorom koja i nastaje s njim, odnosno pocetkom Tanzimata. Ona nije karakteristicna samo za Osmansko Carstvo, zahvatala je i mnogo sire prostore sa lokalnim specificnostima.

Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridrzavali svi koji su joj pripadali. Ona bastini dosta od Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je pisanje ove knjizevnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika.

I kod nas divanska knjizevnost pocinje dolaskom osmanskih Turaka i opcenito islamske civilizacije. Prvi nasi divanski pjesnici su i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, prije svih u Istambulu. Ti pjesnici, vec su se u medresama u Bosni susreli sa tom poezijom, a u daljem usavrsavanju odredjenih znanosti i jezika poceli su i sami pisati. Oni su se tu susreli sa vec formiranom turskom divanskom skolom.

Tako prve pjesnike imamo vec u 15. stoljecu. Divanska i poezija persijskih i arapskih klasika bila je prisutna i u tekijama, koje se takodje osnivaju u tom stoljecu.

Za divansku poeziju karakteristicno je da je to stvaralastvo visokointelektualnih krugova i da je njima namjenjeno. Ta poezija puna je arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed odredjenu formu, metaririmu, stavljala pred autora i druge teske zahtjeve, ali isto tako i pred citaoca.

Iako je zasnovana pretezno na zasadama islamske religije i tradicije, iako cesto ima cisto vjerske teme i motive, ona se ne moze oznaciti kao religijska poezija.

Divansko pjesnistvo pociva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadrzajna cjelina, poruka, pa se moze izluciti iz pjesme, a da sadrzi svoj smisao i znacenje i da ne narusi arhitektoniku cjeline. Divan-zbirka te poezije je komponiran po odredjenim uzusima izadatim vrstama.

Potpun divan sastavljen je iz vise od deset razlicitih zanrova po tematskoj hijerarhiji.

Gotovo je obavezno da svaki divan sadrzi tevhid ili tehlil kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik ocituje Bozije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obicno iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim, munadzatinat, ode Bogu i Poslaniku Muhammedu a.s.

Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova a cesto sadrzi preko stotinu.

Tu su jos lirske vrste preuzete iz persijske knjizevnosti gazel i rubaijja.

Medju ostalim vrstama su jos kit'e (epigrami), terkibi-ibend u kojem se jedna strofa ponavlja kao refren i terdz-ibend gdje se ponavlja posljednji stih.

Kao zasebno pjesnicko djelo a nekad i kao dio divana javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog tematskog kruga.Ona je najcesce vjerska pjesma, koja uzima sadrzaje iz Kur'ana i hadisa, ili opisuje zivot ili smrt Poslanika Muhammeda a.s.

Ponekad se u divanu nadje i pjesma o gradovima, kao i tarih mada se cesce javljaju samostalno.

Divan, naravno ne mora da sadrzava sve ove vrste. Zapravo su rijetki, a to su oni klasicni, u kojima se mogu naci nabrojane i jos poneka forma.



Ovo je kompilacija tekstova koji mogu biti od koristi djacima i studentima a zele na jednom mjestu imati nesto o bosnjackoj knjizevnosti.

© 1999-2006 by prof. Hamdo Camo & Mirzet Hamzic, nastavnik u GHM


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:40 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
JEZIK BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Kontinuitet knjizevnog stvaralastva Bosnjaka na maternjem jeziku cuvaju vrlo bogata narodna lirika i

• Epika

pa i drugi vidovi usmene literarne tradicije. Bosnjacka narodna poezija nastaje i razvija se kao dio sireg epsko-lirskog novostokavskoga prostora na kojem se vremenom uspostavlja neka vrsta poetskog interdijalekta, u nauci definiranoga kao novostokavska folklorna koine. Ta koine igra znacajnu ulogu u pocetnoj fazi stvaranja bosanskoga knjizevnog jezika, a vidan je (mada jos nedovoljno istrazen), udio jezika bosnjacke narodne poezije u tim procesima. Ova poezija govori o vezanosti Bosnjaka za rodno tle i jezik, bez obzira na snazne veze sa orjentalnom knjizevnom komponentom. Ona pokazuje i visoke umjetnicke domete narodnog jezika iz njegove predstandardne faze i njegovu aktivnu ulogu u ocuvanju kulturnog identiteta.

U tom smislu posebno mjesto zauzimaju (i jezicki veoma uspjele) umjetnicke tvorevine kakve su cuvene:


• Balade
• Hasanaginica
• Smrt Omera i Merime
• Sevdalinka
• Zenidba Hadzi Smailagic Meha



Mada i sama pripada novostokavskoj narodnostvaralackoj matici, ova poezija na svojevrstan nacin odslikava misljanje razlicitih dijalektskih tipova kojima Bosnjaci pripadaju i postupno govorno stabiliziranje u novostokavskom duhu.

Tu je uocljivo prozimanje dviju fizionomija; jedne - zapadnije, i druge - juznije, jezicki progresivnije. Kao najznacajnija dijalektska crta u tom smislu javlja se odnos izmedju ikavizma i ijekavizma, koji je npr. Karakteristican za ikavsko-ijekavsku evoluciju razlicitih varijanti Hasanaginice. Tu su zanimljive i druge diferencijalne odlike, kakve su npr. Neizvrsena i izvrsena nova i jekavska jotovanja, scakavizam i stakavizam, nerazlikovanje i razlikovanje afrikantskih parova i sl. Jezik sevdalinke, mada i sam blizak novostokavstini u odnosu na svoju dijalektsku osnovicu, otkriva postojanje triju jezickih tipova ove bosnjacke lirske pjesme. To su zapadni (ili zapadnobosanski), sredisnji (ili srednjobosanski u govornom smislu istocnobosanski) i jugoistocni (ili hercegovacki).

I jezik najpoznatijih zbirki narodne epske poezije ukazuje na mijesanje razlicitih dijalektskih svojstava, a u vecem broju osobina postoji podudarnost sa novostokavskom normom Vuka Karadzica. Ova narodna poezija svojom jezickom gradjom pokazuje kojim su se pravcem razvijale predstandardne forme u bosnjackom kulturnom krugu i kako se vrsio proces novostokavske standardizacijske stabilizacije.

Detaljnim istrazivanjima jezika bosnjacke narodne poezije moci ce se preciznije utvrditi njegov udio u maticnim knjizevnojezickim tokovima i uticaji koje je imao na pravce bosanske standardizacije.


(Ubaciti linkove, na mjesta gdje treba, podebljano je!)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:40 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
NERAZUMIJEVANJE BOSNJAKA I NJIHOV JEZIK


Dr. Smail Balic


Prividni prestanak stoljetnog nijekanja: priznanje pod krivim imenom

Medju jugoslavenskim narodima i narodnostima pojavljuju se od 1971. kao treci po brojcanoj jacini Muslimani. Pod tim pojmom se podrazumijevaju jugoslavenski gradjani slavenskog porijekla odgojeni ili samo rodjeni u islamskoj tradiciji, koji se javno ili pred vlastima izjasnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne.

Tek cinjenica izricitog samoopredjeijenja vazi kao osnovni kriterij njihove nacionaine odredjenosti.

Pogled unatrag nam pokazuje, da su bosanski Muslimani u osmanlijsko doba u preteznom dijelu svoje dostupne proslosti, kada se velikim dijelom i obrazovala tradicija, na kojoj pociva njihov nacionaini identitet - u drzavnim ispravama i u knjizevnosti oznacavani kao Bosnjaci.


Povijesno promatrano, Bosnjaci nijesu samo stanovnici danasnje Bosne, vec i Hercegovine, Sandzaka i muslimanski ziteiji nekih crnogorskih predjela (Niksica, Podgorice, Kolasina, Plava i Gusinja). U osmanlijskim ispravama i knjizevnosti Bosnjacima se nazivaju svi muslimani sjevernog i sredisnjeg Balkana koji govore slavenskim jezikom. Granica dopire na jug sve do Kosovske Mitrovice. U Bosnjake su nekad ubrajani, zakljucujuci po nekim starim turskim zabiljeskama, i Gorani, muslimanski stanovnici zupe Gora u prizrenskom vilajetu, opkoljeni mahom albanskim zivljem.

Muslimani kao vecinska nacija u Bosni - ukljucujuci u taj pojam i Hercegovinu s Novopazarskim Sandzakom - su najveca kompaktna muslimanska narodna skupina u Evropi.

Koliko nas ima i koliko nas je bilo?

Prilikom pretposljednjeg popisa stanovnistva, onog iz 1981., nijesu se, medjutim, svi clanovi muslimanskog tradicionalnog kruga koji govore bosanski, hrvatski ili srpski izjasnili kao Muslimani. Veliki dio njih (oko 13%) se dao unijeti u liste kao Jugoslaveni, a nesto kao Hrvati, Srbi i Crnogorci. Samo u Bosni i Hercegovini su se iskazale 1,629.924 osobe kao Muslimani, a 326.280 kao Jugoslaveni. Kod prethodnog popisa pucanstva, deset godina ranije, bilo je u istoj republici 1,482.430 Muslimana, a samo 43.796 Jugoslavena. Demograf Jure Petricevic (1) je izracunao, da je u razdobiju od 1971. do 1981. Porast Muslimana u citavoj Jugoslaviji iznosio 1,6% godisnje, dok se u Bosni i Hercegovini popeo na jedva 1,0%. To je posijedica zapazljivog "prelijevanja" Bosnjaka iz muslimanske u jugoslavensku rubriku!

Ukupan broj Muslimana u Jugoslaviji iznosio je 1981. godine 2,000.034, od toga 1,629.924 u Bosni i Hercegovini.(2) Skupa s onim uzim zemljacima iz islamske tradicije, koji su se izjasnili kao Jugoslaveni (njih oko 13%), Hrvati ili Srbi - oni cine u Bosni Hercegovini apsolutnu vecinu stanovnistva. Taj brojcani odnos je slican onome koji je vladao u Bosni 17. stoljeca.

Popis stanovnistva iz 1991. iskazao je broj "Muslimana u nacionalnom smislu" u citavoj bivsoj Jugoslaviji sa 2,229.328. Preko 92% gradjana te nacionalnosti izjasnilo se, da govori bosanskim jezikom. Procentualno se stanovnistvo Bosne i Hercegovine sastojalo tada od 43,7% Muslimana, 31,3% Srba, 17,5% Hrvata i 7,7% ostaiih. Buduci da su Muslimani iz uvjerenja ili iz drugih razloga cesto iskakali iz svoje vlastite grupe, moze se sa sigurnoscu racunati, da je tako bilo i prilikom posljednjeg popisa stanovnistva. Neosporno je bosnjacki elemenat prevladavao u znacajnoj skupini Jugoslavena, a naslo ih se i medju Hrvatima i Srbima. Time je opravdano polaziti od pretpostavke, da su Bosnjaci bili 1991. ne samo relativno, vec i apsolutno vecinski narod.

Kad bi se u rubriku muslimani po vjeri unijeli svi Muslimani, Turci, Albanci (izuzev oko 50.000 katolika) i oko 50.000 muslimana Roma, koji zive u Jugoslaviji, onda bi islam u ovoj drzavi imao vise od cetiri miliona pripadnika. Vjerska se statistika u Jugoslaviji posljednji put pravila 1953. prilikom drugog poslijeratnog popisa stanovnistva. Od Muslimana, koji su se tada mahom dali unositi u liste kao Jugoslaveni, 935.081 gradjanin se izjasnio kao vjernik.(3) Osim popisnih lista iz 1953. nema drugih pouzdanih pokazatelja o stvarnoj prisutnosti islama u svim slojevima stanovnistva. Sigurno je samo, da je vjerski faktor u porodicnom zivotu jaci kod Muslimana nego kod drugih naroda i narodnosti. Godine 1953. svega se 39.393 Muslimana- Jugoslavena izjasnilo da su bez vjere.

Migracije

Sa izuzetkom selidbi u vezi s potrebama "privremenog rada na strani", prestala su iseljavanja Muslimana u Makedoniju, u Tursku i u prekomorske zemlje, nakon pada Aleksandra Rankovica 1966. Do tada je vladao ziv selidbeni pokret posebno na podrucju Novopazarskog Sandzaka. Glavni pravci kretanja su danas Hrvatska, Slovenija i Zapadna Evropa. Od 1961. Do 1981., prema istrazivanjima Ruze Petrovic, iz BiH se iselilo 15.355, a u nju doselilo 10.093 Muslimana.(4) U Makedoniji su od 1945. do 1961. nastale tri vece bosnjacke naseobine: u Skoplju i njegovoj okolini, kod Titova Velesa i kod Prilepa. To su muhadziri (preseljenici) iz Sandzaka.(5) Prvotna namjera im je bila, da smjestajem u Makedoniji steknu priznanje o "pripadnosti turskom narodu", kako bi se mogli iseliti u Tursku. Turski imigracijski zakoni ne dopustaju naime useljavanje Bosnjaka i nekih drugih naroda s Balkana u Kemalovu republiku. U medjuvremenu, padom progonitelja Rankovica, otpala je potreba za daljim seljakanjem, pa su ostali u Jugoslaviji. "Doseljeni Muslimani iz Sandzaka govore srpskohrvatski. (Mestani kazu "bosnjacki".)(6)

Nerazumijevanje Bosnjaka i njihov jezik

U juznoslovenskoj javnosti ima dosta informacionog deficita, kad je rijec o Muslimanima. Od njega pate ponekad i uceni ljudi. Kad se tako nedostatno upuceni gradjani suoce sa slucajem po jacini treceg jugoslovenskog naroda, "onda se kod njih", tuzi se sociolog Mustafa Imamovic, "radja nerazumijevanje", koje, nazalost, cesto ide zajedno s nervoznom netolerantnoscu i negiranjem svega sto je muslimansko. Zato je cudno, da znatan dio ne samo starije nego i mladje inteligencije, skolovane poslije rata stoji potpuno na pozicijama burzoaske nauke i politike kada je rijec o Muslimanima. Zanimijivo je, da mnogi to svoje neznanje drze za progresivnost i vrlinu.(7) Od odraza tih praznina u obrazovanju je i cesto ponavljana tvrdnja, da je nekadasnji austro-ugarski ministar novcarstva i time carski opunomocenik za Bosnu i Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio "bosanski jezik". Neodrzivost te tvrdnje u medjuvremenu je postala jasna i strucnjacima zagrebackog Leksikografskog zavoda, u cijim se kapitalnim izdanjima neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata Bosna nedovoljno temeljito predstavljala. U Opcoj enciklopediji iz 1979. Pod natuknicom "Muslimani" pise:

"U pisanoj tradiciji Muslimani su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austro-ugarskom razdoblju bio i sluzbeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovnistvo u BiH do 4.10.1907., kada su vlasti izdale naredbu po kojoj se taj jezik ima sluzbeno nazivati srpskohrvatskim. Uzimajuci u obzir, da je naziv bosanski jezik ukorjenjen u materinski jezik Muslimana, zemaljska vlada je novom naredbom od 29.11.1907. propisala, da se u okviru autonomnih institucija moze i dalje jezik sluzbeno nazivati bosanskim u svim dokumentima kao sto su skolske svjedodzbe i sl."(8)

Bosansko jezicko blago nije ni u hrvatskoj ni u srpskoj leksikografiji dovoljno uvazeno. Rjecnici su, osobito u novije vrijeme, sastavljani mimo njega, pa cesto i protiv bosanskog jezickog osjecanja. Sarajevski knjizevnik Alija Isakovic je s velikom strpljivoscu na temelju 140 raznih djela pretrazio leksiku muslimanskih pisca, koji su stvarali od 1555. do 1983. Plod toga pretrazivanja - 250.000 govornih primjeraka iz Bosne - on je uporedio s priznatim hrvatskim i srpskim rjecnicima u zemlji. Pri tome je dosao do zakljucka, da je udio muslimanske leksike i postovanje njezinih osobina bilo srazmjerno najvece kod nastajanja Vukova Rjecnika 1852., a najmanje: u Pravopisu obiju Matica 1960. Muslimanski leksicki udio u izvorima, na kojima se razradjuju hrvatski i srpski rjecnici u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu ne iznosi ni pun jedan procenat.(9)

Prema tome ni hrvatski ni srpski jezik - sudeci po sluzbenoj leksikografiji - ne mogu biti puni adekvat bosanskom jeziku. Letimican pregled Hrvatskog pravopisa Matice hrvatske iz 1971. pokazuje, da ni on nije zasnovan na mnogo siroj, prema bosanskom govoru otvorenijoj, osnovi. Tako nedostaju, na pr., u njemu ciste narodne rijeci, poznate vec bosanskom pjesniku s kraja 16. i s pocetka 17. stoljeca Muhamedu Havaiju (umro iza 1651.): oglav (jular), ognjilo (cakmak), pohva (kuskun), rajnik (dzennetlija), svitnjak (uckur), urvina (hendek), sanjtav (sakat) i dr.

Hrvatski rjecnik ne uvazava citav niz bosansko-muslimanskih govornih varijanti, pa mu je pravije alaj-barjak nego alaj bajrak, alka nego halka, azdaja nego azdaha, kava nego kahva, megdan nego mejdan, odanuti nego odahnuti, marama nego mahrama; hljeb mu je samo oblik kruha, hiljada mora biti tisuca; bosca mu je rubac itd. Iako se danas u Bosni cesce cuje tacka nego tocka, ipak je ova, po Hrvatskom rjecniku jedina priznata, varijanta posvjedocena u staroj muslimanskoj knjizevnosti. Da tacka znaci i nesto drugo nego francuski point ili njemacki Punkt, na to upucuje i jedna u mom djetinjstvu medju mostarskom mladjarijom pjevana saljiva djecja pjesmica, u kojoj se pjevaju stihovi:

Hodza dize tacku Da ubije macku; Macka dize rep (itd.)

Dvadesetak posebnosti cine razliku izmedu srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj strani, i bosanskog jezika, na drugoj strani. Bosanski jezik je ujednacen i nije rastocen podrucnim narjecjima ili govorima kao hrvatski (cakavski, kajkavski, stokavski) i srpski (vojvodjanski, niski, cacanski). Narod u Bosni i Hercegovini govori uglavnom knjizevnim jezikom, pravilno i sa osjecanjem za muziku i sklad. U tom govoru su pomno sacuvani glasovi h i f, koji u srpskom, a djelimicno i u hrvatskom jeziku nedostaju, pa su potpuno strane rijeci poput Ercegovina (umjesto: Hercegovina), leb (umjesto: hljeb), uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto: suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja (umjesto: snaha). Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezickog fonda cine pozajmice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Neke od tih pozajmica su nezamjenjive domacim rijecima, kao: cekic, cizma, carapa, dzep, duhan, limun, kamfor, muskat, pamuk, sirup, sofa, secer, top.

"Govori, da vidim, ko si!", imao je obicaj reci veliki filozof Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. Zaista i iz jezika vecinskog stanovnistva Bosne i Hercegovine zraci duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore "srpski", Hrvati "hrvatski". Bosnjacima nije preostalo drugo, nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrzivo bi bilo, da Bosna govori tek "maternjim" ili "srpsko-hrvatskim" jezikom. Opasna sintagma "srpsko-hrvatski" implicira misao, da u Bosni zive Srbi i Hrvati, a da Bosnjaka nema.

Duboko uvrijedjeni u povijesti

Najstariji tragovi islama u Podunavlju i na Balkanu daju se slijediti vec od 8. stoljeca. U 12. stoljecu bilo je u Srijemu, Macvi i sjeveroistocnoj Bosni muslimanskih naselja.(10) Stvarna i neprekinuta povijest bosanskih Muslimana medjutim pocinje tek u 15. stoljecu, kada je dio bosanskog stanovnistva - patareni, katolici od starina ili obracenici na katolicku vjeru, pravoslavni - presao na islam. Prelasci na drugu vjeru u ono vrijeme nijesu u Bosni bili nista neobicno. Jedva nekoliko desetljeca prije toga su Rimska kurija i madjarski kraljevi, djelomicno i uz pomoc bosanskog Dvora, bili prisilili veliki dio bosanskih paterena (bogumila) da predju na katolicku vjeru. To su isto u 13. i 14. stoljecu radili s muslimanima koji su zivjeli u zemljama Krune Svetog Stefana.(11)

Sirenje Osmanlijskog carstva se ne smije mjesati s islamizacijom. To su dva jedan od drugog nezavisna procesa.

Opcenito se moze reci, da Osmanlije nisu silile stanovnistvo osvojenih zemalja da prelazi na islam. To bi proturjecilo i izrazitom slovu Kur'ana, temeljnog izvora islamske nauke, koji kaze, da sila u vjeri nije dopustiva (sura 2:256).

Kulturno stvaranje za vrijeme Osmanlija

Od pada Bosne 1463. do austro-ugarske okupacije 1878. iz ove nase sredisnje oblasti proisteklo je oko tristo knjizevnika, koji su pisali na orijentalnim jezicima, i citav niz drzavnika i vojskovodja. Medju drzavnicima najslavniji je Mehmed-pasa Sokolovic (ubijen od jednog fanatika 1579.). Ovi javni radnici i vojnici ostaviii su u svojoj uzoj domovini citav niz arhitektonskih, humanitarnih i kulturnih spomenika, koji i danas zemlji daju njezino obiljezje. Medju njima su monumentalni mostovi, sahat-kule, dzamije, medrese (muslimanske srednje i vise skole), pobozne zaklade razne vrste, imareti (besplatne javne kuhinje za socijalno ugrozene gradjane ili cinovnistvo poboznih zaklada), biblioteke i knjizevna djela bogostovnog, znanstvenog ili beletristickog karaktera. Dolaskom Svabe - austrijskog administratora - u Bosnu 1878. nastao je u zivotu bosanskih Muslimana dubok prelom. Jak talas evropeiziranja zahvatio je citavu zemlju. Nacin rada i odjevanja, prehrana, obicaji pri stolu, skolski sustav, pismo - sve se promijenilo. Muslimani su se polahko morali oprostiti od svojih dotadasnjih pisama: arabice i bosancice. Medju njima skoro da nema vise, ni onih koji pisu svoja knjizevna djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku ili stvaraju na podrucju aljamiado knjizevnosti tj. skromnijih tekstova na narodnom jeziku, koje biljeze arapskim pismima.

Oaza islama na evropskom tlu

Pored svih povijesnih nedaca, koje su prezivjeii u "turskim ratovima" iza 1683., prilikom okupacije i za vrijeme obaju svjetskih ratova, bosanski Muslimani obrazuju i danas najznacajniju oazu islama na evropskom tlu.

U Sarajevu djeluje Fakultet islamskih nauka kao jedini zavod ove vrste u Evropi. Tu su i Gazi Husrev-begove medrese: muska i zenska. Islamskim teoloskim istrazivanjima sluzi i Gazi Husrev-begova biblioteka - poput muske medrese stara pola milenijjuma i bogata vrijednim rukopisima.

U glavnom gradu Bosne izlaze danas muslimanski casopisi Glasnik Islamske zajednice, Islamska misao, Zemzem (djacki list), dvomjesecnik Preporod i sedmicnik Ljiljan. U Tuzli izlazi od 1993. mjesecnik Hikmet (Mudrost), a u Mostaru od 1995. Kabes (Luca). Posebnu vrijednost cini Behar, casopis za kulturu i drustvena pitanja, koji izdaje pjesnik Ibrahim Kajan u Zagrebu. Za vrijeme stravicnih dogadjaja u Bosni 1992-1995. Zagreb je u mnogome, kao u izdanju Takvima, zastupao Sarajevo.

Inace, pocetkom svake godine pojavljuje se teoloski almanah Takvim. Osim u Zagrebu izasla su dva broja Takvima u Becu. Znanstvenog znacaja su Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (izaslo ukupno 10 svezaka). Druga veoma znacajna cezura u zivotu Bosnjaka uslijedila je stvaranjem Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine 1944/45. Nakon pocetnih poteskoca, povezanih s osjetljivim zrtvama u vjerskom integritetu i gospodarskoj snazi vjerske organizacije, doslo je medju Muslimanima do izvjesnog samoosvjescenja. Konstituirali su se kao "muslimanski narod". Sluzbeno je taj razvoj uzet na znanje prvi put 1971. Prethodili su mu krupni dogadjaji na podrucju kulturnog zivota Republike, kao sto je osnivanje potpunog Univerziteta u Sarajevu (1949.) i Naucnog drustva Bosne i Hercegovine, koje je 1966. Preraslo u bosansku Akademiju nauka i umjetnosti.

Kulturni profil danasnjice; prije i poslije velikog stradanja

Nema sumnje da su Bosnjaci usli u korak s ostalim sugradjanima u kulturnom stvaranju. O tome svjedoce imena kao sto su: Mesa Selimovic, pisac uspjesnih romana, posebno monumentalnog Dervisa i smrt, Mak Dizdar, koji se zbirkom Kameni spavac i pjesmom Modra rijeka, izdigao u sami pjesnicki vrh jugoslavenskih knjizevnika, dalje Ahmed Muratbegovic, Edhem Mulabdic, Hamza Humo, Hasan Kikic, Alija Nametak, Skender Kulenovic, Camil Sijaric, Dervis Susic, Ahmed Hromadzic, Avdo Sidran, Alija Isakovic, Nedzad Ibrisimovic, Irfan Horozovic i dr. - u cijim se djelima zrcali nepatvorena Bosna.

U dramskom stvaranju ovjekovjecili su svoje ime: Skender Kulenovic, Fadil Hadzic, Dervis Susic, Alija Isakovic i Dzevad Karahasan.

U knjizevnoj kritici su se uspjesno isticali: Midhat Begic, Muhsin Rizvic i Enes Durakovic.

Kao knjizevni analiticar, antologist i jezikoslovac ima velikih zasluga Alija Isakovic, tvorac Rjecnika bosanskoga jezika. U istrazivanju bosanskoga jezika slijede ga Senahid Halilovic i Alija Piric.

U ovim navodjenjima ne smiju se ispustiti istaknuti historicari Nedim Filipovic, Hamdija Kresevljakovic i Hamdija Kapidzic, te izvanredni osmanista Hazim Sabanovic i politicki pisci Atif Purivatra, Kasim Suljevic i Nerkez Smailagic. Zapazljiv obol filozofiji dali su Abdulah Sarcevic, Muhamed Filipovic, Kasim Prohic i Arif Tanovic.

Uz leksikografa Abdulaha Skaljica, koji je prvi sustavno obradio jezicko kulturno naslijedje Turaka, zauzeli su cvrsta mjesta u nauci Teufik Muftic, arabista, Besim Korkut i Enes Karic, arabiste i prevodioci Kur'ana na bosanski jezik, te Lamija Hadziosmanovic, Ahmed Alicic, Adem Handzic, Sulejman Grozdanic, Esad Durakovic i Fehim Nametak, osmaniste u sarajevskom Orijentalnom institutu, koji su bezdusnici s brda ognjem unistili. Njima treba pridruziti Esrefa Kovacevica, svjetski cuvenog kaligrafa.

Duga je lista bosanskih kulturnih trudbenika, koji zasluzuju pozornost i tudjeg svijeta. Pored prostorom nametnute kratkoce, ne bi trebalo izostaviti graficke umjetnike: Dzevada Hozu, Mersada Berbera, Halila Tikvesu, Emira Dragulja i Safeta Zeca. U nizu likovnih umjetnosti izdize se figura kipara Arfana Hozica, koji svojim djelom dize tabu s ovog vida kulturnog stvaralastva. Medju karikaturistima-crtacima i putopiscima s humoristickim tonovima strsi Zulfikar Zuko Dzumhur. Njemu treba pridruziti karikaturistu Ismeta Icu Voljevicu, tvorca tipa "Grga", ilustratora Hamida Lukavca i putopisca Fadila Hadzica.

Prvake u graditeljstvu predstavljaju Zlatko Ugljen, Dzemal Celic i Husref Redzic, a istaknuti pozorisni umjetnici su Bahrija Hadzic i Amila Baksic, operske prvakinje, Izet Hajdarhodzic, Fahro Konjhodzic, Sulejman Kupusovic, Mustafa Nadarevic i Zijah Sokolovic.

I na drugim podrucjima Bosnjaci su potvrdili svoju vrijednost i zrelost za Evropu. Tako je - spomenimo samo nekoliko primjera - Kemmal Gekic, pijanista, osvojio glas nenadmasivog interpretatora Chopina. Omer Kecenovic je kao izumiteij nekoliko novih tehnickih rjesenja osvojio zlatnu medalju "Mihajio Pupin". Asim Kurjak, internacionalno priznati ginekoiog, je pisac vise od 250 znanstvenih radova s podrucja medicine.

Na kraju ovih sumarnih podataka treba spomenuti danas poznatog izdavaca Ihsana Icu Mutevelica, koji je pokretanjem Prve knjizevne komune 1970. ucinio da Mostar ponovo bude vazan kulturni i izdavacki centar. Sve bibliofilske knjige u njegovom izdanju dobile su prve nagrade na medjunarodnim sajmovima, a Kameni spavac i naziv "Cvijet Jugoslavije". Nagradu grada Beograda i Udruzenja izdavaca Jugoslavije za najuspjesniji izdavacki poduhvat godine (1988.) dobila je knjiga Umjetnost multioriginala, koja je 1989. nominovana za svjetsku nagradu Velikom medjunarodnom ziriju u Lajpcigu.

Mutevelic je pravio drukcije knjige od drugih, knjige koje su smanjivale raskorak izmedju covjeka i knjige, jer su pruzale dvostruki dozivljaj - literarni i likovni. Inace, te su knjige postigle zapazene rezultate na afirmaciji bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke likovne umjetnosti.

To je samo nekoliko imena velikih bosnjackih stvaralaca.(12)

Osvjescenje

Trebala je prohujati teska tragedija 1992-1995. nad Bosnjacima, da bi dosli sebi. Dozivljeno je nepredstavivo mnogo zla. Narod je gonjen sa svog stoljetnog ognjista. Muskarci su odvodjeni na mucilista, inavalidirani i ubijani. Zene i nejac silovani, pljackani, cviljeni. Citavom bosnjackom narodu stavljena je sintagma malovrijednosti. Taj pogrom pocivao je na pripomoci vjerskih i mitskih raspolozenja. Krstovi su stajali iza noza, kome je bila dodijeljena uloga dokusurivanja islama kao navodnog neprijatelja krscanstva. Ljudi su razbacivani sirom zemaljske kugle.

Dosao je i otpor Bosnjaka. Dok je napadac jos bio na poslu i unistavao posljednje znakove prisustva Bosnjaka u zemlji, dotle je medju ucviljenim pocelo sazrijevati osjecanje o vlastitom identitetu. Tok je bio neuzastavljiv. Tako je krajem septembra 1993. na Drugom Svebosnjackom saboru donesena jednodusna odluka, da se odbaci zabludno deklariranje "Muslimanima u nacionalnom smislu" i da se jednom za sva vremena prihvati staro, historijsko ime Bosnjaci.

Nema sumnje, da su bosanski Muslimani, usprkos povremenih teskih udaraca, koje bi im znali nanijeti opci politicki razvoj, u poratnom razdoblju, zadobili na kulturnoj i drustvenoj svijesti. Teska iskustva, koja su sabrali u Drugom svjetskom ratu i u neuporedivo upecatljivoj formi za vrijeme svog holokausta, uputila su ih na sebe. Priznanjem Muslimana drzavotvornim narodom stvorene su pretpostavke za njihovu jednakopravnost s drugim jugoslavenskim narodima i tradicionalnim zajednicama. S Hrvatima-katolicima Bosnjake veze dio, davne i rane povijesti. Ali, Bosnjaci u Bosni zive i s pripadnicima jednog drugog rodjackog naroda, sa Srbima-pravoslavnima, koji cine 31,3% stanovnistva. I s njima imaju dio zajednicke povijesti i sudbine.

Vecina njih zele nenatrunjene susjedske odnose i ljepsu buducnost nego sto im je bila proslost. Zato, mislim, da vecina osjeca, da su duzni postivati jedni druge i da se njihovi prvotni zadaci ocrtavaju na liniji ljudstva i snosljivosti, a ne na liniji bilo kakvog nacionalistickog izivljavanja.

(1997.) Mapa(*) Clanak "Bosanski Muslimani" je izasao u prvotnom slogu Jure Petricevica (izdavac): Na prekretnici, Brugg: Adria 1986., str. 66-70. Pri ovom, trecem objavljivanju, clanak je 1997. po piscu uskladjen novonastaloj situaciji.

(1) Uporedi: Jure Petricevic, Nacionalnost stanovnistva Jugoslavije, Brugg, 1983., str. 46.

(2) Yugoslav Census: Findings with Muslim numbers, Impakt-International, London, 26.3. - 8.4.1982.

(3) Milan Lazarevic: Statistika i politika. Popis i po veri?, NIN, 26.1.1986., str. 20.

(4) Milan Milosevic: Nacije i migracije, NIN, 17.11. 1985., str. 17.

(5) Mustafa Imamovic: Nesporazumi oko Muslimana, Gledista, Beograd, 12/1971., str. 25.

(6) Jovan F. Trifunovski: Preseljavanje sandzackih Muslimana u Makedoniju, Glasnik Srpskog geografskog drustva, 1/1956., str. 61.

(7) M. Imamovic, na istom mjestu, str. 247.

(8) Opca enciklopedija, Zagreb, 1979., str 630.

(9) Vidi: Alija Isakovic: Leksika u muslimanskih pisaca i nasi pravopisi, Sveske Instituta za proucavanje nacionalnih odnosa 1984., 5/6, str 333. i Otto Kronsteiner: Plädoyer für die Sprachbezeichnung Bosnisch (Govor u prilog jezicke oznake bosanski), Die slawischen Sprachen, Salzburg, 33/1993., str. I-VII.

(10) Dr Smail Balic: Die Moslems in Bosnien (Muslimani u Bosni), Renaissance des Islams, Graz-Wien-Köln, 1980., str. 98/99. (Tu je navedena i druga literatura o ovom predmetu.)

(11) Dr Smail Balic: Der Islam im mittelafterlichen Ungarn (Islam u srednjovjekovnoj Madjarskoj), Südost-Forshungen, 23/1965., str. 19-35.

(12) Vise o ovom predmetu u mojoj knjizi "Kultura Bosnjaka", II izdanje, Tuzla, 1994., str. 195-259. (Uz svu pomnjivost, i u knjizi su nazalost izmakla neka vazna imena.

Bosanski jezik -
Bosnjacki jezik!


Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:41 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
PROCES EMANCIPACIJE BOSANSKOG JEZIKA


Dr. Smail Balic


Cinjenica je da se pod plastom srpskohrvatskog jezika nastojalo kroz sistem skolovanja i informisanja potisnuti sve sto nije srpsko ili hrvatsko, i u krajnjoj liniji podvesti pod srpsko ili hrvatsko

Nezaustavljiv je proces ponovne emancipacije kako bosanskog tako i hrvatskog jezika. Niti danas mogu Bosnjaci negirati bosanske Hrvate i Srbe, niti to pokusavaju, niti mogu Srbi zato sto su najbrojniji juzni sloveni sve slicne jezike podvesti pod jedan, srpski. Tocak povijesti se ne moze vratiti nazad. Nije vam to uspjelo, jer se Jugoslavija raspala, na vasu zalost, a na srecu drugih naroda. Cinjenica je da se pod plastom srpskohrvatskog jezika nastojalo kroz sistem skolovanja i informisanja potisnuti sve sto nije srpsko ili u krajnjoj liniji podvesti pod srpsko. Koliko smo tek sinonima imali i dan danas ih sve razumijemo.

Da je Jugoslavija potrajala jos koje desetljece nasa djeca bi ucila u skoli da je cupriju na Drini sagradio "srbin Mehmed-pasa Sokolovic", da je Sarajevo srpski grad kojeg je osnovao "veliki srpski vojskovodja Husref-beg". (znam za vase objasnjenje ko je Mehmed-pasa, a i saraj je srpska rec). Proces posrbljavanja drugih je prekinut. Sada proces ide u drugom smjeru i nece ga nista zaustaviti.

U Skandinaviji imate vrlo slican primjer nasem juznoslavenskom, gdje tri nacije i tri jezika vrlo slicna (svedski, danski, norveski), zive u medjusobnom uvazavanju i postovanju. Nekad su se i oni klali i ubijali (istina davno), ali su fino rijesili da priznaju jedni druge i ukinu sve rasprave slicne tvome negiranju.

Inace pojam turcizmi postoji samo kod Srba, kako bi prije svega Bosnjacima pokazali u strano i nepozeljno porijeklo mnogih njihovih rijeci. Dobrim dijelom se u doba Jugoslavije uspjelo sa potiskivanjem tih rijeci kod Bosnjaka, pa ih i pored toga sto znamo za njih i sta znace ne koristimo. Svaki jezik, a svedski dobro poznajem, ima dosta rijeci stranog porijekla. Vjeruj nikad se u Svedskoj ne kaze ova rijec je ovog, ona je onog porijekla. Sve su svedske jer Svedjani njima govore.

S te strane je potpuno opravdano i Srbima kad kazu da su rijeci: "admiral, ajvar, alat, algebra, bakar, baklava, baksis, barut, basta, besika, boja, bor, boza, bubreg, cifra, carapa, carsaf, cekic, celik, cerga, cizma, coban, corba, celav, cevap, cilim, corav, cufta, ducan, dud, duhan/duvan, durbin, dzep, djon, ekser, ergela, galama, hapsiti, hasis, jarak, jaruga, jastuk, jatak, jorgan, jorgovan, jufka, juris, kais, kajgana, kajmak, kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapak, kapija, karavan, kasika, kat, katran, kava/kafa, kavez, komsija, krec, kula, kundak, kutija, lakrdija, les, limun, makaze, majmun, majstor, mana, mangup, marama, meza, miraz, odaja, ortak, pamuk, papuce, pekmez, pirinac, pita, rakija, rusvaj, saksija, sanduk, sapun, sarma, sat, sirce, sundjer, sah, sator, secer, segrt, tambura, top, veresija, zanat, zavrzlama, zenit" srpske, jer Srbi ih normalno koriste.

Niko vam ne bi ni spominjao da su to rijeci turskog porijekla, (a prirodno je da su Turci nakon 500 godina ostavili traga na jeziku Srba, a bogami i na muzici, itd), da vi sami kad vam to odgovara ne spominjete turcizme kao eto neki dokaz da Bosnjaci upotrebom turcizama pokusavaju dokazati posebnost svog jezika. Rijeci turskog porijekla su takodje bosanske. Porijeklo im moze biti tursko, ali npr. gramaticka promjena odgovara bosanskom. (jaran-jarani, jarana, s jaranom, o jarane...), Turci rijec jaran ne mijenjaju na ovaj nacin kroz padeze, broj i slicno.

Nemojmo reci da telefon ili internet nije recimo srpska rijec. Pada li vam kad na pamet da to nazovete nekim drugim jezikom. Drugi je problem da se vi ne mozete osloboditi turskog komleksa.

Sto se tice Vuka, on je pokusao Srbima u Srbiji nametnuti ijekavsko narijecje, glas "h" i sl. kao srpski jezik. Pod plastom velikosrpstva, vjerovao je da ce lakse promijeniti govor Srbijanaca nego Bosnjaka, Hrvata i Crnogoraca. Onda bi kao eto svi bili Srbi i svi bi govorili cak i jednim naglaskom. Ali, "dozivio" je neuspjeh. Pa nisu ni Srbijanci ludi pa da mijenjaju svoj vijekovni (vekovni) govor. Negirajuci druge i optuzujuci druge da imaju nesto protiv Srba doveli ste sebe u bezizlaznu situaciju. Jednostavno realnost ne odgovara vasim mitomanskim zeljama. Tijelo zivi u sadasnjosti, svijest u proslosti, dusa opterecena mrznjom. Ovo kazem ne da likujem vasim nevoljama, ali posljedicu vase politike osjetili su mnogi, pa i ja sam.

Pokusavao sam da temu ne sirim, ali i jezik je dio te sveukupne politike. Srbi moraju dozivjeti katarzu, priznati kao jednake i ravnopravne svoje susjede, traziti oprost za genocid, dozvoliti povratak prognanih, priznati BiH, Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnjake, Crnogorce, Hrvate, Makedonce, bosanski, hrvatski, crnogorsku pravoslavnu crkvu, makedonsku pravoslavnu crkvu, Albancima dati njihovo pravo, priznati Bosnjake u Srbiji, zvati ih njihovim nacionalnim a ne vjerskim imenom, priznati raspad Jugoslavije i raspodijeliti sto se moze jos raspodijeliti, optuzeni, ukljucujuci Milosevica, Karadzica, Mladica moraju u Hag, shvatiti i priznati da su MORALI BITI BOMBARDOVANI od NATO-a da bi prestali raditi ono sto su radili na Kosovu, ... Lista nije konacna.

Ovo gore nabrojano je zaista bolno za Srbe, ali ako hoce da budu dio civiliziranog svijeta moraju to uraditi. A kada to urade, mada jos ne nazirem taj zracak, onda cemo zivjeti kao susjedi na civiliziranom Balkanu, koji postuju jedni druge. Tada cemo biti dio Evropske unije, ali ne zaboravite opet sa TURSKOM. A tada ce biti korisno znati i neki turcizam tamo negdje na sredozemlju, na ljetovanju..

Dr. Smail Balic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:41 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU


Dr. Naila Hebib-Valjevac


Ekstralingvisticki faktori u jeziku

Cudesnu sposobnost covjeka da govorenjem glasno iskaze misli, zelje, zapovijesti, prenese zapazanja, konstatacije i stecena iskustva kombinovanjem ogranicenog broja artikulisanih glasova u neogranicen broj smisaono punoznacnih rijeci, nazivamo jednostavno jezikom. Posto se jezikom sluzimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, moze mu se pristupiti, a tako se i cini, s razlicitih pozicija. Otuda i brojne definicije ovoga samo covjeku na ovaj nacin svojstvenog fenomena. "Covjek ima jezik culni, okom i uhom zapazljiv; i ima i jezik unutrasnji, i recenicu unutrasnju, sto bi rekao Platon kad 'dusa sama sa sobom razgovara'", kaze Isidora Sekulic. Ona, istina, na jezik gleda okom i sluhom umjetnika. "Ali sta je jezik?" pita se i cuveni lingvist, Svajcarac Ferdinand de Sosir, i odmah potom nudi svoj odgovor: "Za nas jezik nije isto sto i govor uopste: jezik je samo odreseni, istina bitni, deo govora i skup nuznih konvencija prihvacenih od drustva da bi se pojedincima omougcilo primenjivanje te sposobnosi. Uzet u celini, govor je mnogolik i raznorodan. Istovremeno u vise oblasti, istovremeno fizicki, fizioloski i psihicki, on jos pripada individualnoj, kao i drustvenoj oblasti; on se ne da klasificirati ni u jednu kategoriju ljudskih pojava, jer se ne zna kako utvrditi njegovo jedinsto." A Francuz Gustave Gijom, naprimjer, tvrdi da je jezik sistem triju izrecivosti - mentalne, oralne i skripturalne, "s tim sto je oralna tezila da bude samo notacija mentalne, a skripturalna samo notacija oralne izrecivosti."

O jeziku razmisljaju i pisu svi, svako sa svog aspekta: filozofi, psiholozi, logicari, sociolozi ali i matematicari, fizicari, inzenjeri i drugi. Jezik je svima potreban. U pravom smislu on se i moze jedino tako, interdisciplinarno, u korelativnom odnosu s drugim djelatnostima, proucavati, upoznavati i razumijevati.

Kako postoje razliciti jezici i razliciti narodi koji njima govore, nekako se prirodno namece ideja o jeziku kao konstitutivnom elementu narodnosti. Bez jezika covjek ne bi ni bio covjekom. Misljenje da se sustina ljudskog bica barem jednim dijelom ogleda u govorenju kroz nauku se povlaci jos od Platona ("Govorim, covjek sam"), a kulminiralo je u racionalistickoj viziji Dekarta i njegovih sljedbenika u filozofskoj gramtici. O jeziku kao bitnoj komponenti svog identiteta odavno se govorilo i na balkanskim prostorima. Jos 1493. god., u vrijeme turskih nadiranja na Balkan, pop Martinec za Turke pise: "... nalegose na jezik hrvatski." Ocigledno je rijec jezik upotrijebio u znacenju narod. Bez jezika, zapravo, tesko je biti narodom. Iz svakog jezika se, po misljenju njemackog lingviste Vilhelma v. Humbolta, da zakljuciti o njegovom nacionalnom karakteru: "Posto razvitak ljudske prirode u covjeku zavisi od razvitka jezika", kaze on, "to je posredstvom njegovim cak direktno dat pojam nacije kao pojam ljudskog mnostva koje na odreseni nacin obrazuje jezik."

Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili jezici), naprosto zato sto je jezik stariji od nje same i sto je nemoguce sa sigurnoscu, jer ne postoje naucno validni dokazi, tvrditi bilo sta u tom smislu, iako teologija nudi nedvosmislen odgovor o njegovom bozanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i naprimitivniji, i najsavremeniji, i prirodni, i vjestacki jezik, funkcionise po strogo uresenom sistemu, ali im funkcija nije ista. Jezik ponikao u narodu ima jedostavnu, uglavnom komunikativnu funkciju. U odnosu na standardni jezik u funkcionalnom smilu on je jezik "nizeg reda: nije EKSPLICITNO NORMIRAN vec implicite, uobicajenoscu - presutnom konvencijom njegovih govornika; nije obavezujuci za SVE govornike, niti je polifunkcionalan."

O problemu postanka jezika nerado se govori, osobito u nase vrijeme. "Na pocetku postoji problem vizije, pogleda", razmisljajuci o ovome kaze francuski teoreticar G. Gijom. "Covjek zivi u univerzumu; on vidi univerzum svojim tjelesnim ocima. Ali ga vidi ljudski, vidi ga ljudskim pogledom samo ako ga ponovno vidi u sebi." Ukazujuci na problem ljudskog poimanja stvari, pa i jezika, Gijom u svojim Principima teorijske lingivstike dalje obrazlaze: "Kad bih umjesto ovog visenja -bez ijednog drugog - mentalno realiziranog imao izravno visenje realnog, ne bih bio covjek. Ukloniti iz covjeka pogled na realno putem varke slike koju on obavezno nosi u sebi, znacilo bi dokinuti covjeka: to bi znacilo sici od covjeka zivotinji. Zamijeniti u zivotinji izravno gledanje stvarnog pogledom koji proizlazi iz obrade slike koju bi u sebi nosila, znacilo bi proizvesti zivotinju u rang covjeka, tj. lisiti je njezina neposrednog gledanja univerzuma i zamijeniti ga posrednim gledanjem kroz kanal prethodnog mentalnog poimanja."11 Pitanje postanka jezika, kao sto se da naslutiti, i nije samo lingvisticko pitanje. Bez korelativnog odnosa s teologijom i filozofijom, prije svega, nemoguce je na njeg dati iole pouzdaniji odgovor. "Otkada je Platon problem ispravnog visenja ucinio temeljnim filozofskim problemom i otkada je u svrhu oznacavanja onoga sto je prijeko potrebno vec i da bi se uopce nesto vidjelo postavio hipotezu da ni najmanje od onoga sto inace vidimo ne bismo mogli vidjeti, otada je ocigledna povezanost pojmova idein, videre, znati. I otada onoga koji tu povezanost previsa treba upozoriti da se izlaze opasnosti da postane zrtva varki osjetila vec i da nasjedne varkama o smislu necega." Bez obzira na odsustvo pouzdanog, covjekovom tjelesnom umu dostupnog i prihvatljivog odgovora na pitanje porijekla jezika, sistemska pravilnost u bilo kojem jeziku, ukoliko se zaista use u njegovu bit, nije niti moze biti sporna i ne moze biti slucajnost. "Jezik, svaki jezik, u svojoj je ukupnosti sirok sistem stroge koherencije, koji se sastoji od vise sistema povezanih mesusobno odnosima sistemske ovisnosti koja od njihova spoja (assemblage) cini cjelinu."Jezik je, dakle, sistem sistema.

Prirodna urosenost govornih jezickih sistema nerijetko je ugrozena covjekovim uplitanjem u njih. Drustvena previranja, poput onih koja su se posljednjih godina desavala i jos uvijek desavaju u Bosni, katkada poremente taj naslijeseni sklad. A onda kad se ta uresenost, koju uglavnom slijede i knjizevni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim uticajima koji nisu imanentni datom jeziku, govorimo o ekstralingvistickim faktorima u jeziku. Terminoloski ova sintagma nije sasvim uoblicena jer se nerijetko u istom znacenju govori i o ekstralingvistickim elementima ili o ekstralingvistickim uticajima u jeziku, odnosno o nejezickim ili izvanjezickim elementima, faktorima ili uticajima. Oni mogu biti razlicitog porijekla - socijalnog, nacionalnog, politickog, psiholoskog, ruralnog, urbanog, klasnog, staleskog (tj. prestiznog karaktera) i dr., reflektovati se u razlicitim sferama jezickog djelovanja, ali su po pravilu drustveno uslovljeni, jer morfologija tla, klimatski i ekoloski uslovi vec su "ugraseni" u izvorni jezicki sistem. Stoga se razvoj jezika potaknut ovim faktorima izucava izvan tzv. ciste lingvistike. Jezik izlozen ekstralingvistickim faktorima predmet je proucavanja sociolingvistike, psiholingvistike, filozofije jezika, biolingvistike, neurolingvistike, medicinske lingvistike i sl. naucnih disciplina u kojima se proucava u funkciji date oblasti. U nase doba ovakav pristup jeziku je i nuzan i izazovan.

Ekstralingvisticki faktori iako nisu ponikli u jeziku, ne moraju u njemu biti "strano tijelo" koje ima zadacu da "nagriza" "jezicki organizam" i tendenciju da ga unisti. To ne moraju biti elementi koje jezik niposto ne prihvata i automatski ih "odbacuje". Njihovo prisustvo u jeziku, mada neprirodno, nije usmjereno na njegovu razgradnju, iako katkada ekstralingvisticki faktori, ukoliko izmaknu kontroli i u jeziku se pocnu multiplicirati, mogu imati i takav efekat. Ukoliko je njihovo djelovanje kompatibilno prirodnom jezickom sistemu, ono moze imati cak i pozitivnu ulogu, doprinijeti njegovoj efikasnijoj funkcionalnosti i poticati i pomagati njegov dalji razvoj, tj. podspijesiti njegovu vitalnost poput uspjesno operisanog ili cak i transplatiranog srca u obamrlom organizmu. Ukoliko su, mesutim, izvanjezicki faktori u nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, onda su oni u njemu "balast", unose anarhicnost u njegovu pravilnost, destabilizuju prihvacenu normu i ozbiljno prijete njegovoj egzistenciji. A sto se standardni jezik kasnije formira, sve vise je izlozen vanjskim uticajima.

Djelovanje ekstralingvistickih faktora je univerzalnog karaktera. Njihovo prisustvo je evidentno u svakom, kako u prirodnom, tako i u knjizevnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri. U nase doba ekstralingvisticki faktori u jeziku gotovo su neminovnost koja se aplicira u njegov izvorni korpus koji, tako inoviran, za generacije koje pristizu postaje nova, inovirana baza, novo polaziste za raznovrsnu i ocekivanu jezicku nadgradnju. Jer, kako rece jedan od lingvista, "jezik se rekreira u svakoj generaciji."15 Nisu li ovo, mozda, nuzni putevi evolucije jezika koja podrazumijeva ne samo bogacenje postojecih jezika (pozitivna evolucija) nego i njihovo zastarijevanje (negativna evolucija), cija je posljedica prirodno nestajanje jednih i rasanje drugih genetski srodnih jezika koji su kulturna smotra svoga vremena i svoga naroda. Stoga ne treba zamjeriti onim lingvistima koji lingvistiku ne smatraju samo naukom o jeziku, nego jos i vise - naukom o covjeku.

U narodnim govorima djelovanje ekstralingvistickih faktora je vise-manje spontano i bez vidnijeg narusavanja prirodnog jezickog sistema. Foneme, rijeci ili sintaksicke konstrukcije koje nisu imanentne govornom sistemu, a ekstralingvisticki faktori uslovili su njihovo uplitanje u njegov kod (agresija, revolucije, migracije i sl.), ulaskom u taj kod jednostavno dozivljavaju transformaciju usklasenu s jezickim zakonitostima toga govora. Novoprispjeli jezicki elementi u novom i drugacijem idiomu, u novom jezickom okruzenju, jednostavno prosu kroz "narodni zrvanj", adaptiraju se vazecim zakonitostima i postaju njegovi sastavni elementi. Na taj nacin moze se objasniti prijemcivost razlicitih leksema, oblika i konstrukcija iz jednih u drugim jezicima. Na ovaj nacin moguce je objasniti, naprimjer, prisustvo i masovnost brojnih izama u bosanskom jeziku mesu kojima su najbrojniji orijentalizmi, ali ima i germanizama, romanizama, rusizama i dr. i njihovu potpunu adaptiranost nasim fonetskim, morfoloskim i sintaksickim zakonitostima, zbog cega ih je katkad veoma tesko prepoznati.

Drukcija je situacija kad su u pitanju knjizevni jezici. Kako su to inace drustvenom konvencijom normirani jezici, uplitanje ekstralingvistickih faktora u njihovu normu nije i ne moze biti slucajno. Standardni jezici imaju znatno slozeniju funkciju: osmisljenu, planiranu i s vremena na vrijeme, narocito kad se ukaze potreba za to, kontrolisanu i inoviranu. Ukoliko djeluju institucije sistema, jer knjizevni jezici se i javljaju u organizovanim drustvenim zajednicama iz potrebe da osiguraju nesmetanu komunikaciju na ukupnoj njenoj teritoriji (obicno je to jedna drzava, odnosno jedna nacija), ali i iz potreba da se jedna kultura, nacija, drustvo uopce ukljuci u savremenu internacionalnu komunikaciju putem svog jezika, njihov razvoj je po pravilu unaprijed funkcionalno i politicki osmisljen i u skladu s tim usmjeren. Ekstralingvisticki faktori u ovakvim jezicima imaju znacajnu drustvenu funkciju i zato i strogo definisan zadatak. Djeluju u suglasju s vladajucom politikom u datom drustveno-politickom sistemu, sa zadatkom i ciljem da je podrze i odrze. Iako jezik u pravilu sam po sebi nije ideologiziran, u knjizevnim jezicima nerijetko je u funkciji neke (ili nekih) ideologija i neke (ili nekih) politika. To se smatra njihovim normalnim i uobicajenim zadacima.

Standardni jezici se razlikuju u govornoj i pisanoj formi, sto nije bez znacaja za mogucnost razlicitog djelovanja ekstralingvistickih faktora u njima.

Kao u rijetko kom drugom jeziku, i u njegovoj predstandardnoj fazi, ali i u dugom periodu oblikovanja njegovog standarda, ekstralingvisticki, tj. izvanjezicki faktori u bosanskom jeziku imali su veoma bitnu ulogu u uoblicavanju ne samo njegove oficijelne forme i supstance, dakle norme, nego cak i njegovog imena. Znajuci za postojanje ekstralingvistickih faktora u jeziku uopce, a imajuci u vidu prostor, vrijeme i okolnosti u kojima su se oblikovali Bosnjaci kao narod, bosanski narod govori kao najmasovniji prirodni i standardni bosanski jezik kao knjizevni jezik, nista u tome nije neobjasnjivo.

U zelji da sto prije uhvati korak s vremenom, s aktuelnim jezickim tokovima u svijetu, a u nedostatku nuznih kompetentnih normativa bez kojih je standardni jezik nezamisliv, pribjegava se improvizaciji, koja je motivisana razlicitim poticajima i ima razlicite ciljeve. Treba jednostavno "uskociti na voz". Ukoliko se nema vremena u proces standardizacije ukljuciti na meritoran nacin, ne preostaje nista drugo, zeli li se to uciniti po svaku cijenu, nego ciniti to pod pritiskom i djelovanjem razlicitih izvanjskih faktora. Tako nastala norma -uslovljena ekstralingvistickim faktorima, donesena naprecac, iznusena drustvenim trenutkom, politickom klimom, nacionalnom ili nekom drugom euforijom, ne moze biti opceprihvacena i dugorocna, pa makar u trenutku nastajanja i bila i nuzna, i razumljiva.

Ne dovodeci u pitanje bosanski jezik (o njemu, njegovoj povijesti i znacaju za opstanak Bosne i Bosnjaka previse je govoreno), moramo ipak reci da su njegovi u ratu nastali normativi rezultat ocajnicke borbe jednog naroda da opstane, ekstralingvisticki motivisani i mozda najvise zato, zbog nuznosti trenutka njihovog uoblicavanja, vec danas u praksi prevaziseni. S duznim postovanjem prema njihovim autorima, vrijeme je da se u ovom smislu okrenemo tradicionalnoj nauci o jeziku i njenim provjerenim metodama kako zasnivanja ovako znacajnih projekata, tako i njihove realizacije i verifikacije.

Bosanski jezik je nastao na prostoru koji se vec hiljadu godina Bosnom imenuje18, a Bosna i njeni stanovnici - nekada Bosnjaci ili (dobri) Bosnjani - jedan narod i jedan jezik, izlozeni razlicitim civilizacijskim i kulturoloskim uticajima, krajem proslog stoljeca poceli su se nacionalno diferencirati, da bi, nakon nedavne agresije, danas i teritorijalno bili uglavnom ili potpuno podvojeni i odvojeni. Etnicko ciscenje multikulturalnih prostora provelo se u Bosni u najgorem obliku i na najgori moguci nacin. Ta drustvena previranja, kao u ogledalu, reflektovala su se i u jeziku, te je pominjanje ovih dogasanja - u funkciji jezika, ekstralingvisticke je naravi i sociolingvisticki je uslovljeno. Ne samo da su se sva ta zbivanja (prisilne masovne migracija, psihicke i fizicke traume, razdvanje porodica pod najdramaticnijim uslovima s kraja na kraj svijeta, i sl.) "odslikala" u bosanskim narodnim govorima nego su ostala trajno zabiljezena i u bosanskom knjizevnoj jeziku. Raspad dotadasnjeg standardnojezickog sistema, negiranje postojece a nepostojanje nove i meritorne norme, psihicka rascijepljenost bosanskog intelektualca nakon svega izmesu nepostojece i nespretno i nestrucno zagovarane i prezentirane bosanske norme na jednoj, i sistemski utemeljene beogradske odnosno zagrebacke norme na drugoj strani, sukob ruralnih i urbanih elemenata u jeziku kao posljedica haoticne smjene ne samo stanovnistva uopce nego i njegovog politickog rukovodstva, rezultirali su mnostvom priloga kako u dnevnoj i periodicnoj stampi, na radiju i televiziji, tako i u izdavackoj djelatnosti, u kojima vlada opca pravopisna i uopce jezicka anarhija, te je pominjanje takvih sudbinskih dogasanja za bosanski narod, s obzirom na problematiku ovoga rada, naprosto nuzno i nezaobilazno.

Danas na prostoru Bosne i Hercegovine21, aktuelnim politickim rjecnikom receno, postoje tri konstitutivna naroda - Bosnjaci, Srbi i Hrvati22 koji, nakon prestanka oruzanog rata u Bosni23 (1992-1995) u sluzbenom komuniciranju upotrebljavju tri zvanicna, formom, supstancom i strukturom gotovo identicna, no politicki, jer posjeduju razlicit vrijednosni vid i historijski tok, razlicita standardna jezika - bosanski i hrvatski u jednom a srpski u drugom entitetu. Kako ovo drugacije objasniti nego izvanjskim uticajem, jer troimen naziv nije i ne moze biti imanentan lingvisticki jos nedovoljno razusenom jezickom sistemu, kakav je bio nas dosadasnji standard, da bi iz njega tako naglo evoluirala tri druga.

Evolucija je proces i njoj je potrebno vrijeme, decenije, a katkad i stoljeca.25 Mesutim, savremene drustvene potrebe - novo politicko i teritorijalno organizovanje i tendencija formiranja etnicki cistih drzava, dakle ekstralingvisticki faktori, prinudno su ubrzali na nasim prostorima i ovaj prirodni proces. "Standardni jezici u nacelu su sasvim jedinstveni. Izgradili su ih tako jer im je to da budu jedinstveni jedna od glavnih svrha," misljenje je hrvatskog lingviste Radoslava Katicica. "Mesutim," nastavlja on, "kad isti standardni jezik sluzi raznim narodima, raznim sredinama i izrazava razne kulturne identitete, javlja se i on u raznim oblicima jer u raznim sredinama izrazavajuci razlicite kulturne identitete dobiva razlicita lica, vezana svako sa svojim kulturnim identitetom i njegovom povijesnom odresenosti." Upravo tako slozenu sociolingvisticku situaciju imali smo jos nedavno, u bivsoj zajednickoj domovini razlicitih naroda i razlicitih tradicija i kultura, koji su se oficijelno sluzili jednim zajednickim danas vec jasno nacionalno razdijeljenim srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, u kome su razni njegovi oblici, svojstveni razlicitim narodima istog standardnog jezika, nazivani njegovim varijantama. A varijanta je samo jedan pojavni oblik istog standardnog jezika koji, po Katicicevom misljenju, "funkcionira kao standardni jezik i kad se upotrebljava predstavlja ne samo sebe nego i standardni jezik kojega je varijanta. Varijanta je sama za sebe standardni jezik, ali nije drugi jezik nego isti onaj kojega je varijanta."27 Da bi takav jezik bio poseban, da bi funkcionisao sam za sebe, on se od drugog srodnog jezika ipak mora po necemu razlikovati, prije svega historijski i vrijednosno. "Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato sto je takav, a ne drugaciji, sto je postao tako, a ne drugacije, nego i po tome sto nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezickoga identiteta."

Sto se tice naziva jezika kojim Bosnjaci govore i o kome je dosad odvec govoreno, on je vise nego bilo koji drugi njegov segment oduvijek, zbog multikulturalnosti sredine u kojoj je jezik funkcionisao, bio izlozen djelovanju razlicitih vanjezickih faktora. Taj je jezik u srednjem vijeku najcesce nazivan slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim i znatno rjese bosnjackim, imenom koje se, i pored zvanicnog izjasnjavanja Bosnjaka da svoj jezik zovu bosanskim, uglavnom zlonamjerno i tendenciozno povlaci i provlaci po danasnjim nasim pisanim, govornim i audiovizuelnim medijima. Nije tesko uociti da je u pitanju njegova politicka zloupotreba.U XIX stoljecu ovaj jezik dobija i novo ime - srpsko-hrvatski jezik, u vrijeme austrougarske uprave ponovo je bosanski, ali ne zadugo, te opet taj "zemaljski jezik" u Bosni i Hercegovini postaje srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski/hrvatski ili srpski, i ostaje takav, iako u nasoj drzavi dominiraju Bosnjaci, sve do posljednje agresije da bi u nase vrijeme ta nominacija kulminirala i isti taj jezik dobio tri razlicita standardna imena: bosanski, hrvatski i srpski jezik. I naravno - tri posebne norme.

Zasto su se Bosnjaci opredijelili za bosanski a ne bosnjacki jezik, nije tesko odgovoriti. S tim i pod tim imenom oni su stoljecima, u istoj onoj civilizaciji kojom su obuhvaceni i razliciti drugi evropski narodi, izgrasivali i izgradili svoju specificnu i bogatu bosnjacko-muslimansku kulturu - evropsku s vidnim orijentalno-islamskim elementima. S bosanskim jezikom postali su i narod, i nacija. Njegovo ime im je davalo u minulim i uvijek nemirnim stoljecima neophodnu psihicku sigurnost. Uvjeravalo ih je da su svoji i na svome. Vezivalo ih je snazno za domovinu Bosnu i ucvrscivalo njihovo nerijetko napadano, srecom ipak neupitno, uvjerenje o sebi kao autohtonom i autenticnom narodu. S bosanskim jezikom Bosnjaci su se uvijek, a posebno danas, kad su ga se drugi odrekli, identifikovali kao cuvari ove zemlje i ove drzave. Njegovo ime je zato za Bosnjake vise od pukog naziva njihovog i standardnog jezika jedne drzave. Ono je danas Bosnjaku simbol Bosnjastva.

Takav vrijednosni vid i takvu povijesnu tradiciju za Bosnjake, mesutim, nema naziv bosnjacki jezik, iako je direktna izvedenica prema imenu naroda. Poznato je da i u jeziku, kao i u zivotu, paradoksi postoje. Ovo je jedan koji se mora uvazavati i koji se lahko moze razumjeti. Naziv bosnjacki jezik se, istina, povremeno javljao mesu Bosnjacima, vise kao knjiski naziv, ali nije bio "dorastao" da bude konkurencija a kamoli da potisne iz upotrebe znatno starije i frekventnije ime bosanski jezik. Stoga bosnjacki jezik nije niti moze biti sinoniman bosanskom. Tim prije sto su se Bosnjaci zvanicno i nedvosmisleno izjasnili o tome na Bosnjackom saboru ratne 1993. godine.

Okolnosti u kojima je ozvanicen naziv bosanskog jezika same po sebi i o sebi mnogo govore. Tu cinjenicu, kao nezaobilazan ekstralingvisticki faktor u imenovanju naseg standarda, treba imati na umu i duboko je uvazavati. Ona to zasluzuje. Zato svako negiranje bosanskog jezika nakon toga, slucajno (nehoticno) ili smisljeno (zlonamjerno), direktno je negiranje prava Bosnjaka da zive u svojoj domovini i govore svojim jezikom. Upravo po jeziku, po kulturi i tradiciji po kojima se razlikuju od drugih, Bosnjaci i jesu Bosnjaci a ne neko drugi, poseban narod koji prepoznaje i uvazava tuse, ali i cijeni i cuva svoje. Zato negiranje bosanskog jezika i umjesto njega nametanje bosnjackog, imena koje je u bosnjackoj tradiciji samo jedno u sirokoj lepezi kratkovjekih, spontanih ili nametnutih imena, nije nista drugo do negiranje naroda. Ali kako ime standardnog jezika i nije u njegovoj jezickoj prirodi, jer se ona ogleda u njegovoj supstanci, formi i strukturi, rijec je, dakle, o dogovorenom, vjestackom jeziku, onda tako treba razumjeti i ovu u bosanskom jeziku i njegovoj nominaciji pomalo paradoksalnu situaciju.

Za razliku od bosanske standardnojezicke zbilje u kojoj dominiraju disimilacioni jezicki procesi koji vode multipliciranju jezika, u svijetu je na djelu potpuno suprotna tendencija. Opet, u sirim lingvistickim okvirima - paradoksalna situacija. Dok se mi trudimo da razlicitm faktorima ekstralingvisticke prirode dokazemo sposobnosti svakog od novonastala tri bosanskohercegovacka standardna jezika31, u svijetu djeluju asimilacioni procesi. Savremenim zivotom iznusena jasno je naznacena, potreba komunikativnog zblizavanja prostora i ljudi. Iako nezvanicno, moze se sa sigurnoscu reci da je funkciju vodeceg svjetskog jezika vec preuzeo engleski. Njegovoj ekspanziji pomaze ne samo njegova strukturna jednostavnost, koja izvire iz jezika samog, nego i njegova sve frekventnija upotreba i popularnost mesu omladinom, u poslovnim krugovima, na javnim medijima i drugdje, sto su svakakao elementi ekstralingvistice prirode. Osim toga ocigledno je da ni jezik nije lisen savremenih modnih tokova, sto je dokaz vise da je jezik uistinu ogledalo kulture kako pojedinca, tako i naroda, ali i svoga vremena.

Engleski je i jezik savremene tehnike, jezik kompjutera bez kojih je nezamisliv svijet nauke i biznisa. Svako prevosenje komputorskog jezika povezano je s rizikom iskljucenja iz mesunarodnog kompjuterskog sistema, a cilj je upravo obrnut. Iako njime govore svi, bez obzira na boju koze, vjeru i naciju, nikome ne smeta njegovo englesko ime. Ovo je, ipak, neso sasvim drugo i gotovo neuporedivo s imenovanjem naseg maternjeg jezika. Poslovni jezik je nesto opce - biznis nema ni vjeru ni naciju - a maternji jezik, bilo ciji pa i nas, a narocito jezik ugrozenih naroda, jeste u tom opcem i pojedinacno i posebno. Oni, jednostavno, nisu jezici iste ravni. a i da jesu, postoji jedna veoma vazna i bitna razlika izmesu engleskog i bosanskog jezika. Engleski je, poput jezickog gorostasa, mocan da "zatre" mnoge male jezike, a bosanski, da bi ostao i opstao, mora imati gorostase koji ce ga sacuvati. Koliko je snazan narod, toliko je mocan i njegov jezik, i obrnuto. Otuda upozorenje T. Ladana da je sudbina naseg jezika neodvojivo vezana sa sudbinom drzave, nije puka fraza, ali, u sklopu aktuelnih politickih tokova u Bosni i oko nje, nije ni bez izvjesne politicke poruke. Bez stabilnog i snaznog jezika nema ni naroda ni njegove drzave. I opet je jezik u politici, a politika u jeziku.

Iako se uveliko radi na rusenju ne samo Republike Bosne i Hercegovine nego i na podjeli nase postdejtonske drzave po nacionalnim "savovima", bice to tesko uciniti. Na tom putu dezintegracije jedna od najvceih smetnji je upravo - bosanski jezik. Njegovo ime nikada nije ni nestalo i pored imperativnih "naucnih" tumacenja o njegovoj validnosti 32. U dijalektologiji je uobicajen termin bosanski narodni govori33. Bosanskim svoj su jezik do izbijanja posljednjeg rata nezvanicno nazivali gotovo svi Bosanci bez obzira na vjeru i naciju. Tim su nazivom kolokvijalni jezik bosanskih Srba, Hrvata i Bosnjaka imenovali svi izvan Bosne koji su iole imali sluha za njegovu mesu slavenskim jezicima specificnu boju i intonaciju. Bosanski je jezik bio i ostao ne samo markiran imenom zemlje na cijem se tlu upotrebljava u oficijelne i neoficijelne svrhe nego je uz to i trajno obiljezen nekim, osobito vec pomenutim osobinama, kojih nema ni u srpskom ni u hrvatskom jeziku. Upravo zato su bosanski govori, iz kojih je i iznikao bosanski standardni jezik, ljepotom i bogatstvom oblika i formi u svim strukturnim segmentima, privukli ne samo interes naucnika nego i paznju i divljenje knjizevnika34. Bas zbog toga bosanski su govori sa svojim juznim izgovorom i usli u osnovicu kako bivseg zajednickog standarda tako, barem dijelom i u temelje danasnjeg srpskog i hrvatskog knjizevnog jezika.

Standardni jezici su, zapravo, nezamislivi bez udjela ekstralingvistickih faktora u njima. Jezicka politika i jezicko planiranje nezaobilani u normiranju aktuelnog jezickog stanja ali i u trasiranju buduceg razvojnog puta standardnog jezika, ravnopravne su i meritorne grane mozda danas najpopularnije lingvisticke discipline - sociolingvistike, oblasti koja pociva na ekstralingvistickim faktorima u jeziku. Takav pristup jeziku, koji uvazava razlicite nejezicke okolnosti koje uticu na njegov razvoj, i na njegovo funcionisanje uslovljeno tim vanjezickim okolnostima, narocito je vazan u vesenacionalnim zajednicama poput nase, a pogotovo nakon rata i revolucije kakve smo upravo prezivjeli. Politika, bilo koja pa i jezicka, nije tek uzgredno planiranje, mada moze biti i dnevna, nego ozbiljna nauka koju savremeni svijet uvazava i visoko rangira na hijerarhijskoj ljestvici savremenih zanimanja.

Bosna i Hercegovina kao drzava, u ratu, a narocito u postratnom periodu, nije pokazala sluha, ili to nije ni mogla pokazati, za znacaj jezicke politike i jezickog planiranja. A mozda je i to, odsustvo politike bila njena politika. Mesutim, najnovija zbivanja u jeziku i oko njega, poput ovog simpozija o bosanskom jeziku, dobar su znak i za bosanski jezik, i za njegove govornike, ali i za drzavu Bosnu i Hercegovinu. Nasa jezicka politika, jer je oruzani rat odavno prestao, vise ne smije biti odsustvo te politike, niti ona vise moze i smije biti ni dnevna, ne regionalna. U cilju opstanka naroda i drzave ona mora biti naucna, dugorocna, usmjerena i kontrolisana, i biti ako ne u samom vrhu nase drustvenopoliticke zbilje, ono barem jedna od onih od cije tacne ili pogresne procjene moze zavisiti sudbina toga drustva.

Rat u Bosni ocigledno jos nije zavrsen. Samo se sada vodi na perfidniji nacin. Pa ko vise vidi (ili previdi), cuje (ili precuje) i zna (ili ne zna), taj ce i opstati. Stoljecima indoktrinirane i ideologizirane Bosnjake, koji zamalo zaboravise i svoje korijene, psihicki i fizicki destruirane i izmucene ratom, "slucajnim omaskama" daktilografa, novinara ili urednika, jer Zakon je jasan, zele obezvrijediti, omalovaziti, srozati njihovo tek u ratu i ratom povraceno dostojanstvo35 i pomalo i tiho im ponovo oduzimati svijest o sebi. A bez te svijesti, i bez intuitivnog dostojanstva i hrabrosti s kojom se ona branila i brani, nema ni Bosnjaka, a bez njih ni Bosne. Ne odustaje se lahko od ranije planiranih ciljeva, samo to ideoloski, psihicki, fizicki a nadasve politicki obezliceni Bosnjaci, nazalost, jos ne vide sasvim dobro. Ili ne gledaju, ili ne mogu vidjeti jer ne umiju gledati. Mesutim ovakve "omaske" nisu i ne mogu biti slucajne. One su samo realizacija necije perfidno osmisljene politike, koja etnicko ciscenje zapoceto u ratu, sada ovakvim i slicnim "omaskama" nastavlja u miru.

Rezime

Cudesnu sposobnost covjeka da govorenjem glasno iskaze misli, zelje, zapovijesti, prenese zapazanja, konstatacije i stecena iskustva kombinovanjem ogranicenog broja artikulisanih glasova u neogranicen broj smisaono punoznacnih rijeci, nazivamo jednostavno jezikom. Posto se jezikom sluzimo u svim oblastima ljudskog djelovanja, moze mu se pristupiti, a tako se i cini, s razlicitih pozicija. Otuda i brojne definicje ovoga samo covjeku na ovaj nacin svojstvenog fenomena. Jezikom se pored lingvista, kojima je jezik prvenstveno cilj ali i sredstvo izrazavanja i istrazivanja, bave i psiholozi, filozofi, pedagozi, sociolozi, historicari, medicinari i dr. naucni poslenici kojima je jezik osnovno ali i najmasovnije sredstvo komuniciranja. Mada profanoj nauci nije poznato kada i kako je nastao jezik (ili jezici), naprosto zato sto je jezik stariji od nje same i sto je nemoguce sa sigurnoscu, jer ne postoje naucno validni dolazi, tvrditi bilo sta u tom smilu, iako teologija nudi nedvojben odgovor o njegovom bozanskom porijeklu, sasvim je jasno da svaki, i najprimitivniji, i najsavremeniji, i prirodni i vjestacki jezik, funkcionise po strogo uresenom sistemu pravila. Onda kad se ta prirodna uresenost, koju uglavnom slijede i knjizevni jezici, nasilno poremeti nekim izvanjskim uticajima koji nisu imanentni jeziku kao prirodnom sredstvu sporazumijevanja mesu ljudima, govorimo o ekstralingvistickim faktorima u jeziku. Oni mogu biti razlicitog porijekla - psiholoskog, socioloskog, nacionalnog, politickog i sl. no uvijek su drustveno uslovljeni. Ukoliko su kompatibilni s prirodnim jezickim sistemom, mogu doprinijeti efikasnijoj funkcionalnosti i uticati na vitalnost jezika, ali ako su u nesuglasju s jeziku imanentnim zakonitostima, unose anarhicnost u njegovu pravilnost, destabilizuju prihvacenu normu i prijete njegovoj egzistenciji. Djelovanje ekstralingvistickih faktora evidentno je u svakom, kako prirodnom, tako i u knjizevnom jeziku, ali ne u podjednakoj mjeri, niti se ono u njima ocituje na isti nacin. U narodnim govorima ono je vise-manje spontano i bez vidnijeg narusavanja prirodnog jezickog sistema, dok je u standardnim odnosno knjizevnim jezicima to djelovanje plansko i ciljano. Uz to, standardni jezici realizuju se u govornoj i pisanoj formi, sto nije bez znacaja za mogucnost razlicitog djelovanja ekstralingvistickih faktora razlicitog porijekla na nacin i formu jezickog izrazavanja. Ilustrovacemo to na aktuelnim primjerima iz bosanskog jezika.

Dr Naila Hebib-Valjevac


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:42 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HRVATSKA SVOJATANJA BOSNJACKIH PISACA


Dr. Naila Hebib-Valjevac


Ovo je zadnji tekst koji je rahmetli Alija Isakovic procitao na simpoziju
"Islam i muslimani u Hrvatskoj" 27. 04. 1996. - Zagrebacka dzamija


Ovaj kratak osvrt o temi koje sam se doticao u vise navrata, pocet cu citatom prof. Banca iz njegove knjige Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak "Muslimani Bosne i Hercegovine" :

"Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX. stoljeca, premasio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, mozda u omjeru deset prema jedan, barem trecina muslimanskih intelektualaca i velika vecina obicnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvacena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjecale da zahtjevi za njihovim nacionalnim odredenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga sto je hrvatskosrpski spor bio neobicno zestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman znacilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znaci da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase, te pripadnici nize ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su opcenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneci nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugacijih razloga nego Srbi, koji su zeljeli sprijeciti definitivno ukljucivanje Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku, cime su zapravo pripremali tlo za njeno ukljucenje u Srbiju."

"Ovo insistiranje na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu uglavnom je najvise proizlazilo iz teznje da se nacionalnom identifikacijom Muslimana kao Srba, odnosno Hrvata, postigne majoritet Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini, sto je drugim rijecima znacilo da je Bosna 'srpska' ili 'hrvatska'...

Na opredjeljivanju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu insistiralo se, moglo bi se reci, utoliko vise ukoliko su se srpski i hrvatski nacionalizmi postavljali jedan prema drugome antagonisticki. Udjelom Muslimana imao se pojacati jedan, a oslabiti drugi front. Tako je insistiranje na opredjeljivanju i samo opredjeljivanje imalo i primjesa sovinistickih zastranjivanja", pise Muhamed Hadzijahic 1974. godine u knjizi "Od tradicije do identiteta". Ovo cemo okoncati misljenjem Osmana Nuribega Firdusa objavljenom u Casopisu "Nova Evropa" 1925.: "... Ideja o nacionalnom opredjeljenju muslimana Bosne i Hercegovine nije nikada mogla poniknuti medu samim muslimanima, jer sve sto se zbiva u okviru te zajednice takvo je da je posve strano ovakvoj ideji. Dakle, ova je misao o opredjeljenju donesena izvana i otuda je imala prodrijeti u muslimanske mase i njima ovladati."

(Koga vise zanima ovaj opredjeljenski historijat moze pogledati knjigu o "nacionaliziranju "Muslimana koju sam objavio 1989. u zagrebacom Globusu. Recenzenti su bili Dusan Bilandzic i Josip Sentija.)

U osnovi, sva ova svojatanja i opredjeljivanja valja gledati u kontekstu bosnjacke drustvene realnosti. Termini Bosnjak i Bosanac bili su sinonimi, sve dok su oznacavali regionalnu ili drzavnoregionalnu pripadnost. Tako je najveci bosanski Hrvat, franjevac Ivan Frano Jukic, imao knjizevni pseudonim "Slavoljub Bosnjak". Tako je bilo do druge polovice 19. stoljeca kada bosanski pravoslavci postaju nacionalno Srbi i bosanski katolici nacionalno Hrvati. Pokusaj austrougarskoga ministra i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya da stvori bosnjacku naciju triju vjera propao je. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik (1907.), a Bosnjaci, prihvacaju termin musliman, bilo s velikim ili malim, da ne bi bili muhamedanci. Ni Kraljevina Jugoslavija ne prihvaca njihov nacionalni status, u zelji da se vremenom opredijele, u toku NDH bili su Hrvati islamske vjere, ili nista, a socijalisticka Jugoslavija, poslije ravnopravnoga imenovanja u NOB-u, od 1946. do 1971. tretira ih kao neopredijeljenu masu uz procenat opredijeljene inteligencije, sada vise u srpskom nego u hrvatskom smislu. Cak je u knjizi "Ko je ko u Jugoslaviji" 1957. i reis bio opredijeljen kao Srbin. Medutim, narod se nije htio opredijeliti, a moram reci i tehnicka inteligencija se ponijela ponosno. Tako smo tek u popisu 1971. dosli u priliku da se nacionalno iskazemo kao Muslimani, veliko M. Tu se Tito pokazao kao realan politicar i to je bio nas uspjeh.

("To jeste bio djelimican uspjeh, ali ja to ne bih prihvatio kao dobru volju Tita vec kao realnost koju je bilo tesko zaobici. Da je Tito bio realan politicar nama bosanskim muslimanima bilo bi dozvoljeno vec tada da se nazivamo Bosnjacima. Musliman nije nacionalnost, tako da to treba shvatiti kao podvalu od Tita jer nam je to, kao sto svima znamo nanijelo veliku stetu te je bilo kobno po nas narod u agresiji 1992. To je samo bio pokusaj balansiranja srpskih i hrvatskih nacionalnih intersa")

Godinu dana kasnije, 1972. godine, objavljena je prva antologija muslimanske knjizevnosti, Biserje, Stvarnost, Zagreb. Zanimljivo je da smo i mi i Makedonci prve nacionalno imenovane knjige objavili u Zagrebu.

Svojatanje bosnjackih pisaca i njihova opredjeljivanja moraju se drukcije gledati prije i poslije Biserja. Ima jedna zanimljiva pojava u tome: U vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine, ka hrvatskoj knjizevnosti i naciji opredjeljivali su se oni talentiraniji, medutim, poslije 1945. bilo je obrnuto. Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugacije nego knjizevno. Mak Dizdar mi je govorio, "Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako". Srbi uvrstavaju Husu i Izeta. Samo po sebi ovo opredjeljivanje i svojatanje knjizevnika, i umjetnika uopce, nije tako strasno kako ga neki poimaju. Ivo Andric je bio veci dio zivota opredijeljeni Srbin, a danas ulazi u ediciju "Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti", Mesa Selimovic je bio i "musliman" i "Srbin", cas govorio jedno, cas drugo, a mi smo u Svjetlosti, pokrecuci prvu ediciju "Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga" kupili Mesu od supruge Darke, pravno, nasljednicki kupili za 300 ondasnjih miliona. Tacno je da je pri opredjeljivanju bilo i spekulativnih motiva. Npr. Mesa mi 1972. nije prigovorio sto je uvrsten u Biserje. dakle muslimansku knjiievnost! Mak je vec bio preselio na ahiret. Sta moram napomenuti? Uvrstavanje nekih bosnjackih pisaca u hrvatske edicije podrazumijevalo je kroatiziranje njihovih autorskih tekstova. Ili je to bio urednicki "zahvat", kao u Mulabdica, npr. roman "Zeleno busenje", Matica hrvatska, 1898., ili se autor sam jezicki prilagodjavao kao Alija Nametak ciji seljaci iz Rotimlje kod Stoca govore u dijaloskoj formi kroatizirane oblike koji djeluju strano i komicno. Muslimanski seljak pita komsiju: Tko je ovo donio.?

Kad je vec o Nametku rijec, nedavno je jedan ugledni hrvatski knjizevni kriticar pitao "Kako moze Nametak biti hrvatski pisac kad njegova djela ne razumijemo bez rjecnika turcizama?". Priredujuci Mulabdica i Muradbegovica za ediciju Kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine, morao sam njihov bosanski jezik rekonstruirati prema djelima objavljenim u Sarajevu. To je konkretizirano u priredjivackim napomenama: Red promjena u leksici bio je ovakav: umjesto kahva - kava, tacka - tocka, takav - takov, ko - tko i slicno. To je, dakle, bila ona prakticna, najgrublja strana svojatanja: falsificiranje jezika!

Ako smo danas slobodni, svoji na svome, kada Hrvati ne moraju zazirati od srbiziranja a Bosnjaci od srbiziranja i kroatiziranja, da nas svako svojatanje i opredjeljivanje djeluje anahrono i pomalo komicno. Uostalom, mi nemamo nista protiv da Maka objavljuju sve evropske knjizevnosti, i da ga uzimaju kao svoga, jer je velik pjesnik, ali on nikada nije rekao da je Hrvat. Zemljak mi je, zivio sam i radio s njim do posljednjeg dana. Jer, ako je on Hrvat, kako njegov rodeni brat Hamid, osrednji knjizevnik, moze biti Srbin, i kako se u strucnom katalogu Sveucilisne knjiznice u Zagrebu razvrstavaju muslimanski bosanski pisci, ili danas bosnjacki?

Kada sam tragao za nasim piscima radi Biserja, pitam tadasnjeg direktora o ovome. Direktor odgovara recenicom koja je zapanjujuca: "Ako su ti pisci objavili prvu knjigu latinicom, onda su u hrvatskoj knjizevnosti, ako su prvu knjigu objavili cirilicom onda su u srpskoj knjizevnosti." Mozda je i ovo dio tajnih pregovora izmedju Hrvatske i Srbije. Biblioteka je preseljena u novu zgradu, ali koliko sam se mogao uvjeriti, nista u katalogu nije izmijenjeno! To ni u Sarajevu nije uradeno kako treba. Jedino gdje je u strucnom katalogu uradeno kako treba to je u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Umni prof. Muminovic davno je napisao: "Covjek se moze opredijeliti samo za ono sto nije". Ili, na primjer, M. C, Catic u hrvatskoj knjizevnosti. On je samo bio, kratko vrijeme, dio hrvatskoga knjizevnog zivota. Tako i danas Kisevic: dio knjizevnog zivota. Nikakvo svojatanje njih nece istrgnuti iz bosnjacke knjizevnosti. Na kraju, ako uzmemo svojatanje kao realnost: Nikada antologicari u antologijama i urednici u edicijama nisu ravnopravno tretirali te opredjeljenske pisce. Mak je dobijao manje prostora od trecerazrednoga hrvatskog pjesnika. Ahmed Muradbegovic je u Pet stoljeca dobio 12 puta manje prostora nego u ediciji Kulturno naslijede BiH. To je realnost. Sve izvan toga je neknjizevna spekulacija.

Dr Naila Hebib-Valjevac


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI
TekstNapisano: Juli 16th, 2009, 10:44 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOSANSKI JEZIK


"Cuvaj rode jezik iznad svega - za njeg' zivi umiri za njega!"


• Gramatika bosanskoga jezika - (PDF) - 1890. (Ubaciti link!)

Clanak rahmetli

• Alije Isakovica (1932-1997), zapravo, to je njegova uvodna rijec u njegovom "Rjecniku karakteristicne leksike u bosanskome jeziku", Sarajevo, 1992. (Ubaciti link!)


Evo kako pocinje taj tekst: "Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do pocetka XX vijeka, kada su politicke prilike izmjenile njegov javni status..."


STA KAZE NAUKA O BOSANSKOM JEZIKU

BOSANSKIM - nazvase stari Bosnjani, Bosanci, Bosnjaci - jezikom dajuci mu ime po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajuci mu drugo ime,a uporedo upotrebljavajuci isti taj BOSANSKI jezik.

Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadrzaj,na pocetku bijase to jezik starosjedilaca zemlje Bosne,da bi do kraja 19 vijeka naovamo, dosao pod osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana,islamiziranog slavenskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopce.U nekoliko osvrta prati se vezanost jezickog izraza pojedinih autora za maticno,bosansko tle,sagledavanju kontinuiteta od prvih znacajnih knjizevnih koraka Bosanskog jezika (Matija Divkovic,16-17 st.),preko Muhameda Hevaije Uskufije (17 st.),Mula-Mustafe Baseskije (18 st.),Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (19 st.) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju - djela naseg savremenika Mehmedalije Mese Selimovica. Tokom tih pet stoljeca ispisivana je rijec o Bosni i njenim ljudima,koja je ujedno i svjedocanstvo o razvoju jezika,njegovom hodu "od gnijezda do zvijezda".Osporiti sva ta STOLJECA vrlo je tesko,bez obzira sto su dugo vremena, ne samo Bosanski jezik ,vec i sami Bosanski muslimani bili predmetom "politickih igara" svih onih koji su tezili za dominacijom tih prostora - bilo iz politickih,religijskih ili nekih drugih interesa.

Sve ono sto Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, muslimani bosanskim, te narodni govori i knjizevni jezik Crnogoraca,plus govori knjizevnojezicka aktivnost svih onih koji se ne osjecaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta cetiri naroda,cini sadrzinu termina jezika za potrebe nauke - srpskohrvatski jezik. "On je predstavljao, kao clan zapadnog ogranka juznoslovenskih jezika,narodne govore i knjizevni standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca.

Dakle, standardnog jezika koji opsluzuje spomenuta cetiri jugoslavenska narode NEMA.

Nazivan je, jos od vremena reformi V.S. Karadzica i iliraca od sredine 19 st. kada su za osnovu uzeti novostokavski govori istocnohercegovackog tipa,pod zajednickim imenom svakako - od srpskohrvatski, hrvatskosrpski, sa crticom izmedju, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatsko odnosno srpski, srpski, hrvatski, bosanski i dr.

Gotovo stoljece i po je proteklo, a da se nije postigla stabilnost u zvanicnom imenu, sto predstavlja kuriozum u svjetskim razlmjerama.

Srpskohrvatski ili obratno, je "politicko rjesenje i umjetna tvorevina", a postoji kao sto bi postojao neki npr. "austro-ugarski"jezik.(O.P.C.H.). Medjutim treba naglasiti da se ta "politicka tvorevina zbratimljenih naroda (SHS) odrzala skoro jedno i po stoljece, da bi na kraju kad je nestalo para - prestala i muzika.

Ako se vec ime jezika u zvanicnoj upotrebi vezuje za ime naroda, muslimani ne mogu zatvarati oci pred tom cinjenicom i ciniti se gluhim. Neosporno je da je podesnost imena srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik vec znatno smanjena cinom distanciranja od tog slozenog naziva samih Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji. Previse je u takvoj situaciji ocekivati od muslimana da budu zesci zagovornici naziva u kome nije niti bilo zastupljeno njihovo ime, od onih cije je ime figuriralo u terminu srpskohrvatski jezik (i svim njegovim modifikacijama).

Taj termin je izraz konvencije Srba i Hrvata, jer upravo su oni imali glavnu rijec u nominaciji zajednickog jezika. Njegova prozirnost lezi upravo u samoj cinjenici da su jedni prihvatili nominaciju srpskohrvatski, a drugi hrvatskosrpski, sto je utiralo put danas sve cesce upotrebljavanim jednoclanim, nacionalno markiranim (po potrebi)nazivima srpski jezik i hrvatski jezik.

U takvoj situaciji samo po sebi se razumije da ce muslimani vratiti u upotrebu ime bosanski jezik.


Historijat imena bosanski jezik

Prvo pouzdano svjedocanstvo o Bosni imamo od cara-pisca Konstantina Porfirogenita (oko 950.god.), razvojem Bosne u toku 11. i 12 v., a posebno u doba vladavine bana Kulina (1180-1204), potpuno se afirmise kao drzava. Zahumlje (Humska zemlja, Hum)vec 1322 dolazi u ruke bana Stjepana II Kotromanica, da bi od 1378 (za vrijeme kralja Tvrtka I ta oblast bila sastavni dio BOSANSKE DRZAVE. Dakle, Bosna obuhvata i Hum koji se Hercegovinom naziva od Stjepana Vukcica Kosace (on je titulu hercega uzeo 1448 g., a ta je titula u onovremenoj evropskoj hijerarhiji znacila stepen vise u odnosu na titulu vojvode i dolazila odmah iza kraljevske. Naziv Hercegovina javlja se prvi put, u pismu osmanskoga komandanta Esebega iz Skoplja, 1.februara 1454. godine.

Od pada bosanskog kraljevstva pod Turke 1463 g. imenom Bsna obuhvataju se: Bosna u uzem smislu, Hercegovina i Novopazarski Sandzak (kao jedinice nekadasnjeg Bosanskog ejaleta). Dakle, naziv Bosna i Hercegovina i "nije neka prva tradicija, to je vise manje vezano za austrijsku okupaciju, nasljedje onoga-"Bosnien und Herzegowina".

Zato se u ovom tekstu znacenje sintagmi Bosanski muslimani, bosanski jezik odnosi na siri teren: na islamizirano stanovnistvo slavenskoga porijekla, muslimane koji u jezickom smislu pripadaju standardnoj novostokavstini tj. sredisnjem stokavskom arealu, a koji su se u osnovi razvili u okviru nekadasnjeg Bosanskog pasaluka.


Etimologija imena Bosna

Bosna hidronim, pritoka Save, izvor blizu Sarajeva, odatle naziv predjela gdje izvire: Vrhbosna. Toponim pl. Bosnjaci, prezime Bosnjak, Bosnjakovic ili Bosnjanovic, pridjev bosnjanski. Od imena drzave Bosne izvodjeni su kasnije etnici Bosnjanin, Bosnjak, Bosanac, a kao prisvojni pridjevi: bosnjanski, bosnjacki, bosanski. Od 13 v. postoje podaci o razlicitim predmetima pod bosanskim nazivom, razno oruzje koje je bilo u prometu u Dubrovniku, te specijalne bosanske mahrame, bosanski cilimi, nakit bosanske izrade i dr.


Ime bosanskog jezika u knjizevnim djelima i historijskim izvorima

Bosanski muslimani od uvijek svoj maternji jezik imenuju najcesce bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi cesto su ga imenovali tako (najcesce katolici) - kako u Bosni tako i izvan nje - o cemu svjedoce brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge nase krajeve.


Navodimo svjedocanstva, argumente, cinjenice i primjere:

1) Bosanski muslimani su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 v. stvaraju knjizevna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik zitelja Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/ Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici, drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu.

Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju muslimanskim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. (Srbi govore da se govorio srpski, a Hrvati - hrvatski). Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Muslimana. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica - Stocevica (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).

2) Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baseskije) nego i kod Bosanskih muslimana koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami=stran, tudj, bukvalno: strana knjizevnost).

Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Medjutim, ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

3) Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc.15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.

4) Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

5) Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g.fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom";

6) U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17v.) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

7) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, iliricki/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17 v. naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...

8) Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda ispomazu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

9) Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 v., u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa hvali Bosnjake, za koje kaze: "kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.

10) Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

11) Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649 zeli kako kaze da uvrsti "najodabranije rijeci i najljepse narjeceje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pisu.

12) Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.

13) Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu;svoju je "Korabljicu" " prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".

14) Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).

15) Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808 u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanskinajsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik, zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.

16) Alberto Fortis (1741 -1803. god 1774 u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlackim, ali i bosanskim.

17) Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780),koji govori pola turskim,pola bosanskim jezikom.

18) Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu,1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

19) Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".

20) Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).

21) Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.

22) I hercegovacki ustanici su ga tako zvali : Pero Tunguz, jedan od njihovih vodja, znao je reci: "Razumi me, coece, bosanski ti govorim !".

23) Autor prvog naseg stampanog alhamijado teksta, s prvim pokusajem stvaranja stabilnijeg arabickog pravopisnog uzusa za stampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inace je pripisivano Mehmedu Agicu iz Bosanskog Broda.

24) Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvodjenje narodnog jezika u skole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875.g., ovo je prva knjiga pisana arebicom a nasim jezikom, objavljena u Bosni) kaze: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani citab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku":

"Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji,
Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braco, Bosnjaci,
Hak (istinu) vam Omer govori".

Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

25) "Gramatika bosanskog jezika za srednje skole" nepotpisanog autora Frane Vuletica, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno skolstvo. Zemaljska vlada BiH stampala ju je 1880 g. Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".

26) Salih Gasovic, rodom Niksicanin, autor je Mevluda ("Casni mevlud na bosanski jezik ", Sarajevo 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Celebije) za ciji nastanak kaze:

"Molise me kolasinski prvisi,
Mevlud nami daj bosanski napisi".

27) Ibrahim Edhem Berbic stampao je "Bosansko-turski ucitelj" (1893 u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udzbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

28) Sejfudin Proho izdao je 1907 u Sarajevu "Tedzvidi-inas (na najlaksi i najkraci nacin bosanski jezik.)".

29) Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedzvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puske.

30) 1908 u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dz.Causevica "Bergivija", koje je urednistvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi opcenite koristi".

31) Arif Sarajlija takodjer je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Celebije, ("Terdzuman mevludski na jezik bosanski",Carigrad 1909).

32) Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desancicu da ne govore srpski nego bosanski.

33) Gradonacelnik Mostara I.Kapetanovic ne jednoj sjednici 1895 g. zabranjuje da gospodin Stagner nesto kaze na njemackom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Becu niti Gracu, vec u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

34) U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i sluzbeni, ali ga ta uprava poslije i napusta, akceptirajuci ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao cime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879 upotrebljavan je naziv bosanski jezik, kao sluzbeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stnoviste da se naziva "bosanski zemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879 vec je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907 g. odredjeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

35) Prvi stampani kalendar "Tursko-bosanski rjecnik" (Bitolj,1912)sto ga je sastavio Ahmed Kulender,


Zapazanja pojedinih autora i pisana o jeziku Bosne

1) Petar Kocic usprotivio se uticaju njemackog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do "varvarstva… naseg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika… To nas kao stare i dobre Bosnjane mora boleti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep i zvucan, mnogo ljepsi i narodniji od jezika u istocnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grcke sintskse". Navedeno prema: M.Sipka, jezik Petra Kocica, Radovi Instituta za jezik u sarajevu, knj.XIII, Sarajevo, 1987, 92.

2) Isidora Sekulic: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo cudo proslosti, nego cudo sadasnjosti"

3)Aleksander Belic "….Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovackim i Danicicevim vojvodjanskim, narodna osnovica naseg knjizevnog jezika".

4) Mesa Selimovic : "Najsublimniji izraz cjelokupne nase narodne poezije, a mozda i naseg jezika uopste nalazi se u baladi

'Omer i Merjema':

"Djul mirise, mila moja majko,
cini mi se Omerova dusa".

5) Skender Kulenovic u "Ponornici" kaze: "Jos pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdasnji patarini govorili bi bosanski"

Navedeni podaci o bosanskom jeziku u knjizevnim djelima i historijskim izvorima znace sljedece:

1) Da ime bosanskog jezika ima visestoljetnu tradiciju, kakvu ima i bosanska drzavnost;

2) Da je to ime prisutno i u predosmanskom periodu;

3) Da se kroz cio osmanski period protese na sve tri nacionalne supine u Bosni (muslimane, katolike, pravoslavce), a tek krajem tog perioda sudava se na muslimanski krug usljed jacanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskog pravoslavnog i katolickog stanovnistva;

4) Da pokriva znatno siri teren od adminstrativnih bosansko-hercegovackih granica, osobno kod slavenskomuslimanskog stanovnistva.

5) Da je osnovno narodno ime jezika Bosanskih muslimana, ne samo u Bosni, sto pokazuje i najnoviji popis stanovnistva.


Glavne osobenosti govora Bosanskih muslimana (i uopste bosanskog jezika) su :

1) Siroka zastupljenost upotrebe turcizama;
2) Ocuvanje glasova h i f;

a)Upotrebu turcizama u nasem jeziku (i knjizevnom jeziku) najelementarnije prikazuje djelo Mese Selimovica "Dervis i smrt" i pjesma Skendera Kulenovica "Na pravi put sam ti, majko, izas'o".

b)Fonema h cini sastavni dio konsonantizma muslimanskog govora, tj. da je cuvanje h opstemuslimanska crta, dok se taj konsonant kod katolika i pravoslavaca, po pravilu, gubi. Dok je kod muslimana h zastupljeno npr. dodjoh, kod Hrvata i Srba ga nema ili kao sto ga nema niti kod irenica (stra, gra) umjesto strah, grah i dr. Dok je odlika muslimanskih govora primjena foneme h , kod Hrvata i Srba se najcesce uklanja sonantima "v" i "j" (uvo, njijova, snaja). Umjesto "h" u tim govorima je cesto "k" (dodjok), ili "g" (od njig, uzeg). Sto se tice imena lijepo se "h" u izgovoru spominje (Haso, Huso, Husnija, Hercegovina), dok je to kod Hrvata i Srba (Aso, Uso, Usnija,Ercegovina). Mogli bismo navesti veliki broj primjera, ali nam to sada nije potrebno.

Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bosanci, stoljecima. Stoga uopste nije "politicko nasilje nad jezikom" reci da Bosanski muslimani govore bosanskim jezikom.

A sto se tice spoljne historije naseg standardnog jezika, zapavo je svojevrsna prica o tradiciji unitarizma na ovim prostorima i nju ovdje nije vrijedno niti spomenuti.


" Cuvaj rode, jezik iznad svega,
U njem zivi, umiri za njega".

Salihaga: Cuvajmo materinski jezik, "Bosnjak". List za politiku pouku i zabavu,I / 1891, br.5, Sarajevo, 30.jula 1891, str.1.


Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 41 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 2 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group