www.rogaticani.com

HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


"Kud god ides, zavicaj te trazi!"


• TEORIJA KNJIZEVNOSTI


"Cuvaj rode jezik iznad svega - za njeg' zivi umiri za njega!"

Clanak rahmetli Alije Isakovica (1932-1997), zapravo, to je njegova uvodna rijec u njegovom "Rjecniku karakteristicne leksike u bosanskome jeziku", Sarajevo, 1992.

Evo kako pocinje taj tekst: "Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do pocetka XX vijeka, kada su politicke prilike izmjenile njegov javni status..."


HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI

• Knjizevnost u Bosni i Hercegovini od XV-XIX
• Knjizevnost turskog perioda
• Alhamijado knjizevnost
• Divan

• Jezik Bosnjacke knjizevnosti
• Nerazumjevanje Bosnjaka, jezika
• Emancipacija Bosanskog jezika
• Simpozij o Bosanskom jeziku
• Svojatanja Bosnjackih pisaca
• Poezija
• Bosnjacka epika
• Bosnjacke balade
• Sevdalinke

• Bosanski jezik
• Bosanski jezik postoji
• Ime Bosanskog jezika
• Bosanski ili bosnjacki jezik
• Bosanski jezik mit il stvarnost
• Safvet beg Basagic
• Mahmud-pasa Abogovic-Adni
• Hasan Zijajija
• Dervis-pasa Bajezidagic
• Muhamed Nerkesija
• Husejn Lamekanija
• Fevzija Mostarac
• Alaudin Sabit
• Mehmed Mejlija
• Abdulvehab Ilhamija
• Ibrahim Zikrija
• Fadil-pasa Serifovic
• Abdurahman Sirrija
• Habiba Stocevic-Rizvanbegovic
• Hasan Kaimija
• Arif Hikmet
• Mustafa Ejubovic - Sejh Jujo
• Hasan Kafi Pruscak


• Mula Mustafa Baseskija (Sevki)
• Musa Cazim Catic
• Alija Nametak
• Hamza Humo
• Alija Isakovic
• Camil Sijaric
• Skender Kulenovic
• Sukrija Pandzo
• Mesa Selimovic
• Starost se boji sebe
• Dervis i smrt
• Tvrdjava
• Mak Dizdar
• Modra rijeka
• Ibrahim Kajan
• Zuko Dzumhur
• Pjesmica o proljecu
• Ne-obrazovanje u Bosni i Hercegovini




STA KAZE NAUKA O BOSANSKOM JEZIKU

BOSANSKIM - nazvase stari Bosnjani, Bosanci, Bosnjaci - jezikom dajuci mu ime po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajuci mu drugo ime,a uporedo upotrebljavajuci isti taj BOSANSKI jezik.

Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadrzaj,na pocetku bijase to jezik starosjedilaca zemlje Bosne, da bi do kraja 19 vijeka naovamo, dosao pod osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana, islamiziranog slavenskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopce. U nekoliko osvrta prati se vezanost jezickog izraza pojedinih autora za maticno, bosansko tle, sagledavanju kontinuiteta od prvih znacajnih knjizevnih koraka Bosanskog jezika (Matija Divkovic,16-17 st.), preko Muhameda Hevaije Uskufije (17 st.), Mula-Mustafe Baseskije (18 st.), Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (19 st.) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju - djela naseg savremenika Mehmedalije Mese Selimovica. Tokom tih pet stoljeca ispisivana je rijec o Bosni i njenim ljudima, koja je ujedno i svjedocanstvo o razvoju jezika, njegovom hodu "od gnijezda do zvijezda".

Osporiti sva ta STOLJECA vrlo je tesko, bez obzira sto su dugo vremena, ne samo Bosanski jezik, vec i sami Bosanski muslimani bili predmetom "politickih igara" svih onih koji su tezili za dominacijom tih prostora - bilo iz politickih, religijskih ili nekih drugih interesa.

Sve ono sto Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, muslimani bosanskim, te narodni govori i knjizevni jezik Crnogoraca, plus govori knjizevnojezicka aktivnost svih onih koji se ne osjecaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta cetiri naroda, cini sadrzinu termina jezika za potrebe nauke - srpskohrvatski jezik.
"On je predstavljao, kao clan zapadnog ogranka juznoslovenskih jezika, narodne govore i knjizevni standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca.

Dakle, standardnog jezika koji opsluzuje spomenuta cetiri jugoslavenska narode NEMA.

Nazivan je, jos od vremena reformi V.S. Karadzica i iliraca od sredine 19 st. kada su za osnovu uzeti novostokavski govori istocnohercegovackog tipa, pod zajednickim imenom svakako - od srpskohrvatski, hrvatskosrpski, sa crticom izmedju, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatsko odnosno srpski, srpski, hrvatski, bosanski i dr.

Nastavak citajte na stranici: Bosanski jezik


Vezano za temu:

• Stranica o Ivi Andricu - http://www.ivoandric.org.yu/html/prva_strana.html
• Sabrana djela Alekse Santica - http://www.aleksasantic.com/
• Mostargija - Pjesme o Mostaru - http://home4.swipnet.se/~w-45247/exempel/mostargija/
• Spisak lektire za osnovce - viewtopic.php?f=27&t=304

• Blog: Knjizevni kutak - http://knjizevnikutak.blogger.ba/
• Blog: Literarni kutak - http://literatura.blogger.ba/arhiva/?start=12

• Gramatika bosanskoga jezika (PDF)
• Knjizevnost BiH - Plan i Program 2000-2001 (PDF)
• Knjizevnost BiH - Plan i Program 2004-2005 (PDF)
• Knjizevnost BiH - Plan i Program 2005 (PDF)

• Dzevad Karahasan - viewtopic.php?f=27&t=305&p=8345#p8345
• Kitabhana - Literatura BIH - http://www.xs4all.nl/~eteia/index.html

TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


SKICA ZA PREGLED BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Kao i u primjeru drugih nacionalnih knjizevnosti, bosnjacka knjizevnost se takodjer odvija u dva glavna toka, koje cine a) usmena knjizevnost, na jednoj i b) pisana knjizevnost, na drugoj strani.

a) Uobicajeno je da se usmena knjizevnost razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. zanrovski
(lirska pjesma, balada, epska pjesma, usmena predaja i sl.).

b) Primjeru pisane knjizevnosti uobicajen pristup posredstvom dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno, osmansko, austrougarsko, razdoblje izmedju dva svjetska rata i sl.), a onda se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrsi zanrovska podjela razlicitih vrsta lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest, pripovijetka, kratka prica i sl.).


USMENA KNJIZEVNOST

Bosnjacka usmena knjizevnost zabiljezena je u raznolikim i razudjenim oblicima, u rasponu od najkracih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najduzih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bosnjacka usmena knjizevnost se moze dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani.

Prvu skupinu djela oblikovanih stihom cine razlicite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a trecu bosnjacka epika.

Bosnjacka usmena knjizevnost u prozi moze se podijeliti na: price o zivotinjama, bajke, novelisticke, saljive i druge price sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj strani.


USMENA KNJIZEVNOST:

• Lirska pjesma
• Balada i romansa
• Epska pjesma
• Usmena proza
• Literatura

PISANA KNJIZEVNOST:

• Srednjovjekovno razdoblje
• Osmansko razdoblje
• Austrougarsko razdoblje
• Razdoblje izmedju dva svjetska rata
• Savremeno razdoblje



Vezano za temu:

• HISTORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


USMENA KNJIZEVNOST:

• Lirska pjesma
• Balada i romansa
• Epska pjesma
• Usmena proza
• Literatura


• TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


PISANA KNJIZEVNOST:

• Srednjovjekovno razdoblje
• Osmansko razdoblje
• Austrougarsko razdoblje
• Razdoblje izmedju dva svjetska rata
• Savremeno razdoblje

LIRSKA PJESMA


TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Medju lirskim vrstama bosnjacke usmene knjizevnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna ceznja, zanos), nastala u sredinama vecih i manjih gradskih sredina oblikovanih pod istocnjackim utjecajem, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U sevdalinci je doslo do plodotvornog spoja istocnjackih elemenata sa zatecenom slavenskom tradicijom. U muzickom pogledu je to vidljivo u prozimanju starobosanskog poravnog napjeva sa ralicitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom.


Najcesci oblici stiha u sevdalinci su epski (nesimetricni) deseterac, simetricni i nesimetricni osmerac, jedanaesterac, trinaesterac te lirski (simetricni) deseterac, obicno u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu, tj. oblik pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u razlicitim prilikama, bez muzicke pratnje ili uz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upecatljiv nacin izrazila osjecanje ljubavne radosti, snovite ceznje ili treperavog iscekivanja susreta sa voljenim bicem, ali i ponor beznadja i ljubavnog ocajanja te osjecanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvracene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog ocekivanja. Posebnu odliku sevdalinke cine lokalna obiljezja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim odredjene pojedince, djevojke i mladice koji su ljepotom, drzanjem ili ucescem u zgodama oko asikovanja privlacili paznju usmenih lokalnih pjesnika.

Usavsi jednom u pjesmu, ove su licnosti zapocinjale svoj "novi zivot", u zamrsenom toku koji je najcesce tesko pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tuzne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala jos ranije. Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bosnjackih pjesnika novijeg doba (Basagic, Catic, Djikic, Humo i dr.).

Od ostalih lirskih vrsta zavrjedjuju paznju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i saljive.

Pjesme uz rad pjevane su uz zetvu zita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Cule su se na zajednickim poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu. Svadbene pjesme pratile su razlicite dijelove svadbenih obicaja, u skladu sa islamskim zivotnim nacelima i praksom (uz kretanje svatova, uz trazenje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svodjenje mladenaca i sl.).

Raznovrsnu skupinu bosnjackih lirskih pjesama cine uspavanke. Pjevane nad djetetom u besici, izrazavale su materinsku zelju za sprjecavanjem uroka i posvemasnjim zasticavanjem ceda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju vec i razliciti oblici stiha kojima je spjevana: sedmerac, simetricni i nesimetricni osmerac, epski deseterac. Saljive pjesme spadaju medju one lirske vrste koje su slabije biljezene i opcenito manje proucavane.

Znatnu rasprostranjenost u bosnjackoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgoda koje izaziva nespretni mladic u silnoj zelji da se sto prije nadje u blizini drage. Vedrim humorom odlikuju se neke saljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedan broj saljivih pjesama zasnovan je na "dogadjanju nemoguceg".

Zbivanje u nekim saljivim pjesmama slikovito je preneseno u zivotinjski svijet. Saljivim pjesmama pripadaju takodjer one koje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju uveseljavanja i zabave.

Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije razumijevanje neophodan je opis koji objasnjava tok igre i mjesto pjesme u njenom toku.

BALADA I ROMANSA


TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Balada i romansa prisutne su u bosnjackoj usmenoj knjizevnosti u raznolikim i razudjenim oblicima. Termin balada cuva sjecanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u zapadnoevropskim knjizevnostima pjevana. U bosnjackoj baladi plesu odgovara zensko kolo, u kojem je pjevana poravnim napjevom, najcesce bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci.

Bosnjacka usmena balada oblikovana je najcesce stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetricnim), rijetko lirskim (simetricnim), te osmercem (mnogo cesce simetricnim nego nesimetricnim), kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova.

U zenskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinacno (ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju).

U muskom dijelu repertoara pjevana je obicno uz pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bosnjacka balada moze se podijeliti u sest skupina, s mogucnoscu daljnje podjele: o djevojci zle srece, o smrcu rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supruznicima, o ojadjenim roditeljima, o razlicitim sukobima u porodici. Stradanje smrcu rastavljenih dragih - u kojoj tragicno zbivanje izaziva materino nametanju sinu nevoljene nevjeste - jedna je od najomiljenijih tema u bosnjackoj baladi, o cemu svjedoci vise desetina zabiljezenih varijanata, u kojima se smjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.).

Brojnoscu se izdvajaju takodjer pjesme iz trece skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnjezicu, kao predskazanje ledenog doceka u mladozenjinoj kuci, koji za nju bude koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obiljezja cine jednu od glavnih odlika bosnjacke balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bosnjackog baladicnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa lokalnim obiljezjima, koje predstavljaju pjesnicko uoblicenje odredjenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla paznju usmenih pjesnika, hronicara i ocevidaca.

Teme kao sto su pogubljenje brace Moric ili na smrt osudjenog Ibrahim-bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega Djumisica kod Bijeljine bile su toliko privlacne da su prenosene zacudjujuce dugo te daleko od zavicaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini pripada svakako najznamenitija bosnjacka i juznoslavenska balada opcenito - Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnasnjoj obiteljskoj tragediji u bosnjackoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragican je nesporazum medju supruznicima, koji, u skokovitoj radnji tipicnoj za vecinu balada, neodgodivo vodi raspletu.

Visestruko je zanimljiva za proucavanje bosnjacke balade pjesma o pogibiji sarajevskih janicarskih prvaka Morica, Hadzi Mehmeda i Ibrahim-age, kolovodja bune iz sredine XVIII st., koja u neprekinutom usmenom prenosenju zivi dulje od dva stoljeca, a o opjevanom dogadjaju sacuvane su i usmene predaje, i svjedocenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnicki zapis u obliku tariha na turskom jeziku. Romansa je pjevana na slican kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uoblicena je najcesce epskim desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u manjem rasponu stihova od balade.

Tematski se moze podijeliti u cetiri skupine: o nestasnom i preduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta bosnjacke romanse. Na drukciji nacin od balade, koja u zalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom tragicnom osjetljivoscu, razlicitim strastima i osjecanjima ili izvanjskom silom - romansa vedro, cesto i sa humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjedjuje.

Dozivljaj svijeta zato je u romansi opcenito vedriji nego u baladi, za cije junake nema izlaza ni izbavljenja.

Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izricuci na taj nacin i pohvalu zivotu. Ljubav, tacnije ljubavna igra, u romansi je shvacena kao vrhunaravni smisao zivota.

EPSKA PJESMA


TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Najstariji poznati sloj bosnjacke epike vezan je za prostor srednje Bosne, na kojem izrasta njezin sredisnji junak, Djerzelez Alija. U oblikovanju epskog Djerzeleza znacajno ucestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem upecatljivo svjedoci njegov savremenik, turski hronicar Ibn Kemal. Epski Djerzelez ulazi tako, jos za zivota svoga historijskog prednika, na "velika vrata" u bosnjacku usmenu epiku.


Epski zivotopis ovog junaka bogatiji je od svih drugih bosnjackih junaka, on se susrece i nadmece sa najvecim brojem suparnika iz suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju, njegovom oruzju, biljezima koji svjedoce o njegovim epskim podvizima i slicno kazuju brojne predaje. On je jedini bosnjacki epski junak - u stoljetnom snu, skriven u pecini u planini - ciji se spasilacki dolazak ocekuje u odsudnom casu za zivot njegova naroda.

Pjesnici bosnjacke epike su oblikovali - kao suprotnost klasicnom epskom junaku - samosvojni lik poznat kao Budalina Tale (Od Orasca Tale, Ibrahim Tale), cijem je izrastanju doprinio historijski Tale Licanin, buntovni Krajisnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine. Nastanak lika Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa causem svatovskog veselja, ciji je izgled dao usmenom pjesniku osnovu za gradjenje junaka iz kojeg je progovorio covjek iz naroda sa obje noge na zemlji, koji je suprotstavljen uobicajenom sjaju klasicnog epskog junaka:"... Nema Tale kadifli caksira, nego cohane otrcane; nema na njem zlatom vezenih jecerma, nego curak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija ili finofes, vec kapa od jazavca ili kao sto na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nema junackih celenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlacene sipke, da mu sablja ne okaci pleca. Ne steze se mukademom pasom, vec licinom, a nema ni okovanih pala, nego nosi cavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca..." (N.Tordinac)

Tale umije sto drugi ne umiju; Tale moze sto drugi ne mogu; Tale smije sto drugi ne smiju. I nista nece biti neocekivano od ovog nepredvidivog junaka, "naherenog delije" (R.Duric), jer svi - i na "turskoj" i na "kaurskoj" strani - znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv. Smijesan i strasan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebican do samozaborava. Istinski plemic milosrdja koji sve dijeli i sebi ne ostavlja nista. Najveci bekrija bosnjacke usmene epike. Seret do urnebesa i pogubno istinoljubiv u isti cas. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i saljivdzija - "caus nase narodne pjesme", kako je primijetio Tordinac, tj. pokretac i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajisnickog cetovanja. Kralj smijeha, bez podsmijeha, osim na vlastiti racun. Junak "bajatijeh ledja" (R. Duric), koji moze ponijeti i podnijeti sto drugi ne mogu, sto je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo puckog kazivanja. Licko i zapadnobosansko krajiste takodjer je pjesnicki zavicaj mladjeg razvijenog sloja bosnjacke epike, ciji su naizrasliji junaci Mustaj-beg Licki i braca Hrnjice, prije svega Mujo i Halil.

Neosporni zapovjednik bosnjackog krajisnickog cetovanja, Mustaj-beg Licki je u svom epskom liku objedinio osobine i sazeo ugled i vojnicku slavu nekoliko bihackih kapetana, od razdoblja s kraja XVI do vremena Mustaj-bega Hasumovica iz druge polovice XVII stoljeca (Dj. Buturovic). U oblikovanju epskog Muje Hrnjice vazan udio je po svemu sudeci dao neki Mustafa Turcalovic, koji se spominje u carskom fermanu upucenom Mehmed-pasi Vuci, povodom burnih dogadjaja u Krajini 1637. medju sestericom Krajisnika cije je glave sultan trazio, povjerovavsi da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog suznja prisvojili cetrdeset hiljada grosa.

Medjutim, naspram oskudnog zivotopisa historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji, raskosna epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju krajisnickih pjesama. Sacuvane su predaje o Hrnjicinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junastva, neranjivosti olovnim metkom, pogibiji napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epski junaci, Mujo ima cudesnog, nepobjedivog konja, ciji se tragovi, zajedno s tragovima njegova koplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladusi, njegov bunar, njegov grob u Petrovoj gori i slicno, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je cesto u drustvu svoje brace i drugih krajiskih epskih junaka. Legendarno je premocno odnijelo prevagu nad historijskim, pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak - ponijevsi sjecanje na historijsku licnost - u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih usmenih pjesnika prozivio svoj "novi zivot", bujna predaja, a ne stura povijest roji asocijacije kada se spomene njegovo ime.

Visok stupanj samosvojnosti bosnjacke epike, kao vazne etape u razvoju ukupne balkanske epike, utvrdio je niz glasovitih istrazivaca u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovica, preko M. Murka, G.Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A.Schmausa, do A. B. Lorda i Dj. Buturovic, koja ustanovljava da su znacajke bosnjacke epike u "njenom visestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izrazavanju u vise tipova i oblika, sto je uvjetovalo mogucnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine, krajisnicima, undjurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovackog tipa)."

Ista autorica je, na tragu istrazivanja koja joj prethode, iznijela misljenje da je duzina vrijednosna osobenost kojom se bosnjacka epika izdvaja na balkanskom prostoru, da je primanje islama bitno utjecalo na oblikovne tokove ovog pjesnistva, na njegovo bolje cuvanje starobalkanskih tradicijskih obiljezja, da je ucesce Bosnjaka u drustvenom zivotu velike Osmanske carevine njegove sadrzaje ucinilo raznovrsnijim, posebno one vojnicke, od znacaja za epiku, sto je doprinijelo "ratnickom obiljezju najstarijih slojeva usmene epike Bosnjaka" i konacnom prevladavanju "tipa krajisnicke epike, tj. epike cetovanja, mejdana, okrsaja".

Cinjenica da je najveci broj bosnjackih epskih pjesama zabiljezen u drugoj polovici XIX st., u vrijeme kada su se "Bosnjaci nasli u bespucu i sigurno znali da nemaju zajednicki put sa Osmanlijama", utjecala je na dulji vijek bosnjacke epike i bitno djelovala na njen daljni razvoj. Zahvaljujuci cinjenici o bujnom zivotu bosnjacke epike u vrijeme kada je u drugim nacionalnim knjizevnostima na balkanskom prostoru i sire bila sasvim na izmaku, bilo je moguce da istrazivaci potraze u radu sa pjevacima iz Novopazarskog sandzaka, "zivim Homerima", odgovor na "homersko pitanje".

Tako je tridesetih godina ovoga stoljeca te nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata na podrucju Novopazarskog sandzaka i drugdje zabiljezena obimna epska gradja koja je posluzila A.B.Lordu za razradu "teorije formule" o zivotu epike u danas vec svjetski znamenitoj knjizi The Singer of Tales (Pjevac prica). Sazimanje rezultata obimnih i dugotrajnih istrazivanja pokazuje da bosnjacka epika na balkanskom prostoru predstavlja "slozenu i slojevitu epsku cjelinu" (Dj. Buturovic).


Uredio i pripremio: Prof. Hamdo Camo

USMENA PROZA


TEORIJA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


Usmena proza Bosnjaka moze se podvesti pod uobicajenu knjizevnoteorijsku podjelu na price o zivotinjama, basne, bajke, novele, saljive price, predaje, poslovice...


U odnosu na ovu vrstu umjetnosti rijeci drugih naroda na istom prostoru, bosnjacka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene knjizevnosti islamskih naroda sa kojima su Bosnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane.

Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka: izravnim doticajima - na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovackim poslovima, te posredstvom pisane knjizevnosti, ciji su prenosioci i tumaci bili obrazovani pojedinci koji su ucili turski, arapski i perzijski jezik, pripremajuci se za razlicite vjerske, upravne i vojne sluzbe u Bosni ili drugdje u Osmanskom carstvu.

Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova, gdje je posebno upecatljiv primjer sa poznatim junakom turske saljive price, Nasrudin Hodzom, koji je urastao u bosnjacku usmenu prozu, poprimivsi neka obiljezja likova saljive price iz usmenog naslijedja nove domovine, iz raznolike gradje pricanja o Celi, Cosi i drugim saljivim junacima bosnjackog usmenog pripovijedanja.

Bosnjacka usmena proza opcenito je nedovoljno istrazena kao cjelina.

Unitaristicko shvacanje o "nedjeljivosti korpusa" i nemogucnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na podrucju usmene knjizevnosti najveceg dijela juznoslavenskog prostora imalo je posebno zahvalno tlo kada je rijec o usmenoj prozi.

Gradja bosnjacke usmene proze nalazi se u znatnom obimu vec u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske redovnicke mladezi), ciji je sadrzaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te kasnije u zbirkama N.Tordinca, K.Blagajica, V.Vrcevica i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondasnjim casopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar).

U kasnijem razdoblju, nakon zavrsetka Prvog svjetskog rata, u bosnjackim i drugim casopisima (posebno Novom beharu) objavljivana je raznolika gradja bosnjacke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bosnjackom nominacijom (A.Nametak).

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke bosnjacke usmene proze, nastale novim biljezenjem na terenu, ali se vrse i istrazivacki uvidi u gradju (takodjer A.Nametak), posebno kada je rijec o usmenoj predaji, za koju se moze ustanoviti da predstavlja najistrazeniju vrstu bosnjacke usmene proze.

Proucavanja koja je na gradji usmene predaje o Sarajevu obavila E.Smailbegovic potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim crtama bosnjacke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bosnjackog naroda i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o evlijama ili "dobrim" i vidovitim pojedincima te citav niz motiva u predajama o nastanku dzamija, njihovih naziva i obiljezja, o tekijama, grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i cesmama - samo pokazuju sta je sve nastalo kao samosvojna odlika bosnjacke usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom.

Svestranija istrazivanja drugih bosnjackih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o tzv. "orijentalnom repertoaru" bosnjacke pripovijedne i novelisticke proze

Uredio i pripremio: Prof. Hamdo Camo

LITERATURA


BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI


LITERATURA


Munib Maglajlic, Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesnistvu, Banja Luka 1983;
Djenana Buturovic, Bosanskomuslimanska usmena epika, Sarajevo 1992;
Nikola Tordinac, Tale budaline ili caus u narodnoj pjesmi, Pozor, 1884, 20, 1; 21, 1; 22, 1;
Pjesme o Budalini Tali. Priredio Rasid Duric', Banja Luka 1983;
Esma Smailbegovic, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo 1986;
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1969;
Biserje. Antologija muslimanske knjizevnosti.
Drugo, dopunjeno izdanje. Odabrao i priredio Alija Isakovic, Opatija 1990;
Safvet-beg Basagic, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Sarajevo 1912;
Fehim Nametak, Pregled knjizevnog stvaranja bosansko-hercegovackih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1989;
Muhsin Rizvic, Knjizevno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, Sarajevo 1973;
Muhsin Rizvic, Panorama bosnjacke knjizevnosti, Sarajevo 1994;
Enes Durakovic, Predgovor u knjizi Antologija bosnjacke poezije XX vijeka, Sarajevo 1996, str.7-32;
Enes Durakovic, Predgovor u knjizi Antologija bosnjacke pripovijetke XX vijeka, Sarajevo 1995, str.5-28.


ABSTRACT


In this paper Dr Munib Maglajlic offers a brief overview of Bosniak literature, beginning with oral literature in its various prose and verse forms, individually defining and broadly describing lyric songs, ballads and romances and epics, as well as providing facts about the heroes of these songs, about the structure of oral tales and their sub-forms, and describing them.


The paper also briefly presents the literature of well-known authors, from the mediaeval period – with valuable letters, documents testifying to gifts, and charters of Bosnian feudal lords – to the literature of the Ottoman period, both in oriental languages and alhamiado, in prose and verse, with ghazals, qasidas, tahmis, mathnawis, epitaphs, didactic and mystic compositions on the one hand, and travel chronicles, philosophical and theological texts, historical chronicles and legal texts on the other hand, including an overview of the names of their authors.


The third segment of Bosniak literature presented by Maglajlic in this paper is the literature of the Austro-Hungarian period, where in addition to the characteristics of literary accomplishments he gives the names of the authors and of their works, setting them in the context of their time and place, giving essential facts about the works and the trends to which they belong, together with about the general, cultural and social circumstances in which these authors and their works emerged. Bosniak literature from between the wars and the contemporary period also form part of this account, where once again the author refers to the most important writers, trends and works of contemporary Bosniak literature and gives concise information about their basic character.

SREDNJEVJEKOVNO RAZDOBLJE


PISANA KNJIZEVNOST


Sacuvani spomenici pismenosti i knjizevnosti, mada oskudni brojem, svjedoce o raznovrsnosti pisama i oblika. Rasprostranjenost grckog i latinickog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosancicu, koje su bile u svakodnevnoj upotrebi.


Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne Bosne i Huma su Grskovicev odlomak i Mihanovicev odlomak iz XII te Splitski odlomak s kraja XII ili s pocetka XIII stoljeca. Brojne su i glagoljske glose na spomenicima pisanim bosancicom, sto upucuje na zakljucak da se glagoljica zadrzala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje.

Spomenici pisani bosancicom brojniji su i raznovrsniji, a obuhvacaju crkveno-kanonske apokrifne spise, pisane na crkvenoslavenskom jeziku bosanske recenzije, s rijetkim elementima zivog narodnog govora, zatim povelje, darovnice, kao znacajan izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovan narodni govor, te epitafi i zapisi, u kojima gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepa knjizevnost, takodjer pisana narodnim jezikom.

Crkvene knjige uglavnom sadrze prijevode Novoga zavjeta (evandjelja), apostolska djela, novozavjetne poslanice i apokalipsu. U jeziku i pravopisu vide se tragovi iz kojih se moze zakljuciti da je rijec o prijepisima iz starih glagoljskih predlozaka, a mjestimice u njima probija zivi narodni govor.

Najstariji su Hvalov zbornik, pisan 1404. za Hrvoja Vukcica, Mletacki zbornik iz sredine XV st., koji je gotovo istovjetan s Hvalovim, Zbornik krstjanina Radosava iz druge polovice XV st., pisan za krstjanina Gojsaka.

Najstariji i najljepsi spomenik ove vrste je Miroslavovo evandjelje iz druge polovice XII st., pisano u Humu ili na dvoru bosanskog bana Kulina za humskog kneza Miroslava. Iz XIV i XV st. sacuvani su jos Mostarsko, Sreckovicevo, Ljubljansko bosansko (Kopitarevo) i Nikoljsko evandjelje, te Odlomak petrogradskog apostola, Vrutoski rukopis, Danicicevo i Cajnicko evandjelje, Aprakos kneza Lovanova, Evandjelje krstjanina Tvrtka Pripkovica, Trece beogradsko evandjelje, Mostarski listovi i Pocetije svijeta.

Bosanski srednjovjekovni knjizevni spomenici, bilo da su pisani glagoljicom ili bosancicom, najcesce se nalaze na pergamentu, a od druge polovice XIV st. i na papiru.

U korpusu bosanske srednjovjekovne knjizevnosti od posebne su vaznosti povelje, pisma, darovnice i oporuke, nastali na kraljevskom ili banskom dvoru i drzavnoj kancelariji te u kancelarijama bosanskih plemica i oblasnih gospodara. Najstariji primjer sacuvan je u Povelji Kulina bana iz 1189. godine. Iz XIII st. sacuvane su povelje humskih knezova i cetiri povelje bosanskog kneza Ninoslava. Uz spomenike ove vrste nastale u vrijeme Stjepana II Kotromanica u XIV st., vrijedne su paznje i zanimljive povelje, darovnice i pisma pojedinih plemica, posebno Pavlovica, Kosaca, Vukcica te Hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana (kasnijeg velikog vezira Ahmeda Hercegovica).

Knjizevnom vrijednoscu se posebno odlikuje epigrafika, koja se najcesce nalazi na steccima, gradjevinama, sudackim stolicama, kaznenim plocama, mauzolejima i sl. Mada se u ovim natpisima cesto susrecu rasprostranjene sentence, "bosanski pjesnik je probijao oklop obrazaca, pa je licnim odnosom, dubokim dozivljajem, nabojem osjecanja i jezgrovitoscu misli, a izazvanih tragicnim dogadjajem, uoblicavao izuzetnu pjesnicku poruku i dostizao prepoznatljiv iskaz prvorazredne umjetnine" (F. Rizvanbegovic).

OSMANSKO RAZDOBLJE


PISANA KNJIZEVNOST


Prvi, veliki tok bosnjacke knjizevnosti ovoga razdoblja obuhvaca knjizevnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcu produzuje i u austrougarsko razdoblje. Velik broj pisaca (preko 300) okusavao se u razlicitim knjizevnim vrstama, najcesce u stihu, koji je u istocnjackim knjizevnostima bio razvijeniji kao oblik izrazavanja, ali i u prozi, koja je medju bosnjackim piscima bila najzastupljenija u ljetopisu i u putopisu o odlasku na hadz.


Knjizevnost na orijentalnim jezicima, oblikovana uglavnom u tradiciji istocnjackih literature, nastajala je najvecim dijelom na tlu Bosne i tematski je za nju cesto veoma vezana (epigrafika, pjesme o gradovima, ljetopisi u kojima su biljezeni znacajni dogadjaji, putopisi s opisom bosanskih i stranih gradova kroz koje su hodocasnici prolazili). Za rodno tlo njezinih spisatelja ovu knjizevnost veze i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdje utjecaj usmene knjizevnosti maternjeg jezicnog izraza.

Znacajniji predstavnici: Nihadi (umro oko 1587), liricar i epigraficar; Dervis-pasa Bajezidagic (oko 1560-1603), pjesnik rodnog Mostara i ljubavni lirik; Medzazi (u. 1610), pjesnik prigodnicarske lirike; Lamekani (u. 1624), pjesnik misticne lirike; Nerkesi (1592-1634), ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva; Talib (u. 1674), pjesnik ljubavne lirike; Resid (oko 1650 - oko 1715), epigraficar; Fevzi Blagajac (u. 1747), pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.); Sabit Uzicanin (u. 1712), divanski pjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigraficar i pjesnik Sarajeva; Mula Mustafa Baseskija Sevki (1731-1809), pjesnik i ljetopisac Sarajeva; Hadzi Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina XVIII st.), putopisac; Sirri (1785-1847), misticni pjesnik; Habiba Stocevic (1845-1890), pjesnikinja koja je u progonstvu u Turskoj sastavila jedan divan pjesama; Fadil-pasa Serifovic (1802/3-1882), divanski pjesnik ciji se stihovi u najvecoj odnose na ljude, dogadjaje i lokalitete u Bosni; Arif Hikmet (1839-1903), samosvojna pjesnicka pojava, nepocudna osmanskom sistemu, "posljednji turski klasik".

Drugi, znatno slabiji tok bosnjacke knjizevnosti u osmanskom razdoblju predstavlja alhamijado knjizevnost, tj. knjizevnost oblikovana na maternjem jeziku Bosnjaka, a dobrim dijelom pisana na arapskom pismu prilagodjenom bosanskom jeziku.

Glavne knjizevne vrste alhamijado knjizevnosti jesu: kasida (pjesma panegirickog, elegicnog ili vjerskog sadrzaja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili hicaja (vjerska prica, legenda), arzuhal (prituzba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar (kolektivna molba, prituzba), ljubavna pjesma, moralno-poucna pjesma.

Ova knjizevnost traje od sredine XVII do kraja XIX stoljeca, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai Uskufi (oko 1601- poslije 1651), vjerski i didakticki pjesnik, koji je prvi sastavio tursko-bosanski rjecnik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-sahidija, 1631), drugi po starini rjecnik na juznoslavenskim prostorima opcenito; u predgovoru rjecniku kaze za sebe da je Bosnjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izraza dosljedno naziva bosanskim (bosanca) i smatra ga izuzetnim medju ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u. 1680), pjesnik satiricnog i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruscanin (XVII/XVIII st.), moralno-poucni i satiricni pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i satiricni pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja; Umihana Cuvidina (1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 - poslije 1827), pjesnik i ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike.

Konacno, u osmanskom razdoblju uoblicena je na bosanskom jeziku vrsta epistolarne proze koja je naporedna sa bosnjackom usmenom epikom, a izrazom predstavlja produzetak govornog jezika i pisma srednjovjekovne Bosne. Sacuvana je u obliku krajisnickih pisama, u kojima je - kako je to ustanovio M.Rizvic - prisutno "epsko raspolozenje, suparnicka dogadjajnost i junacka cudorednost".

Bosnjacki zapovjednici u osmanskoj sluzbi pisali su ova pisma bosancicom na bosanskome jeziku, koji ce se koristiti kao diplomatski i na osmanskom dvoru i upucivali ih preko tadasnje bosanske granice, hrvatskim casnicima u sluzbi Austrije i Venecije, zagrebackim kanonicima, mletackim providurima, uskockim starjesinama u mletackoj sluzbi, dubrovackim vlastima te plemenskim glavarima u Crnoj Gori.

Sadrzina ovih "knjiga", kako ih naziva narodna pjesma, najcesce se odnosi na pogranicne sporove, koji se nastoje izgladiti i tada su pisma uoblicena uljudno, s pozivanjem na dobrosusjedstvo, ali ponekad izbije iz njih i nestrpljivost, ironija pa i prijetnja. Malo je u njima spomena o bojevima, mejdanima i nasilju, a vise "svjedocanstava o casti i zadanoj vjeri, o prijateljstvu, pobratimstvu i junackom postivanju" (Rizvic), kao u cuvenom pismu Mustaj-bega Lickog uskockom harambasi Petru Smiljanicu iz 1648. godine.

M. Rizvic, koji je zapravo i ustanovio krajisnicka pisma kao knjizevnohistorijsku temu, u zakljucku o ovoj pojavi kaze:"Mada se u nekima pise i o upadima, pljacki blaga i odvodjenju roblja, u njima se ponajvise govori o razmjeni i otkupu suznjeva, o zenidbama preko granice, trgovanju na obje strane, uzimanju pod zakup njiva, ali i o sazetim ljudskim sudbinama, sto djeluje knjizevno neposredno i zivo."

Uredio i pripremio: Prof. Hamdo Camo

AUSTROUGARSKO RAZDOBLJE


PISANA KNJIZEVNOST


Nakon Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (1839-1902), koji svojim zbornicima (Narodno blago, Istocno blago, I-II) predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma i nastavak knjizevnih teznji iz osmanskog razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji su objavili zbirke pjesama na bosanskom jeziku. U vecine je vidljiv utjecaj usmene lirike i istocnjacke poezije, a u nekih se ocituju evropska pjesnicka strujanja na prijelomu stoljeca.


Glavni predstavnici: Safvet-beg Basagic - Mirza Safvet (1870-1934), koji je pjevao o ljubavi, rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta, ugledajuci se na istocnjacke pjesnike, ali je pisao i budnicke stihove sa historijskim sjecanjima i poeziju drustvenokritickog sadrzaja (Trofanda iz hercegovacke dubrave, 1896); Musa Cazim Catic (1878-1915), izrazom pripada pravcu pjesnicke Moderne u juznoslavenskim knjizevnostima, od koje se odvaja vezom sa savremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim pozajmicama iz bosnjacke usmene lirike; njegovo pjesnicko djelo oznacava upecatljivo usvajanje i uvodjenje u bosnjacku knjizevnost soneta kao evropske pjesnicke forme. Ostali pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg Kapetanovic (1868-1931), Avdo Karabegovic Hasanbegov (1878-1900), Osman Djikic (1879-1912) i dr.

Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju prvi put javljaju u bosnjackoj knjizevnosti, kao posljedica ulaska ovog naroda u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom su tematski usmjereni prema savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdic (1862-1954), opisao dogadjaje vezane za Okupaciju (1878) i zivot razlicitih slojeva bosnjackog drustva, odnos starog i novog, pitanje skolovanja bosnjacke mladezi i prilagodjavanja zahtjevima novoga doba (pripovijetke Na obali Bosne; romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz, knjizevni tandem koji su sacinjavali Osman Nuri Hadzic (1869-1937) i Ivan Milicevic (1868-1950), zahvatili su tematiku iz zivota Bosnjaka nakon austrougarske okupacije i poteskoce koje su proistekle iz neophodnosti evropeizacije nacina zivota, pri cemu su izlozene kritici zastarjele drustvene ustanove te iskazana prosvjetiteljsko-poucna nastojanja (romani Bez nade, Bez svrhe, pripovijetke Na pragu novoga doba i dr.); Semsudin Sarajlic (1887-1960), pjesnik i pripovjedac (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske romantike); Nafija Sarajlic (1893-1917), u kratkim prozama bavila se polozajem bosnjacke zene u savremenim prilikama (Teme).

Bosnjacka drama se u austrougarskom razdoblju razvija u dva toka: (1) drama s povijesnom tematikom i (2) komedija s tematikom iz savremenog, mahom politickog zivota. Glavni predstavnici: Hamid Sahinovic Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz nacionalne proslosti i komedije s tematikom iz savremenog zivota (Hifzibeg, Zmaj od Bosne, Djavo pod cergom, Punica, Andjelija, Dva nacelnika i dr.); Safvet-beg Basagic, pisao rodoljubivo intonirane drame s povijesnom tematikom (Abdullah-pasa i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); Salih Kavazovic (1873-1943); Husein Djogo Dubravic (1880-1961).

U ovo razdoblje pada i pokretanje prvog bosnjackog knjizevnog casopisa (Behar, 1900), a zatim i drugih (Gajret, Biser), koji uz "Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju ovom razdoblju obiljezje organiziranog knjizevnog zivota.

Knjizevnom historijom u ovom razdoblju bavili su se Safvet-beg Basagic (Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti) i Hamdija Kresevljakovic (Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas).

RAZDOBLJE IZMEDJU DVA SVJETSKA RATA


PISANA KNJIZEVNOST


U lirici je zamjetljiva prisutnost folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom pjesmom, ali je uocljiv i utjecaj evropskih pjesnickih strujanja, npr. ekspresionizma, sto se ogleda i u formalnom oslobadjanju, u lirici nevezanog stiha. Drustvena tematika okuplja paznju jednog broja pjesnika usmjerenih prema politickoj ljevici.


Glavni predstavnici: Hamza Humo (1895-1970), u pocetnoj fazi pod utjecajem ekspresionizma, a kasnije se vraca zavicajnim temama i oglasava kao ljubavni lirik hercegovackog podneblja nadahnut sevdalinkom, s jasnim tragovima bogumilsko-islamske mitologije (Nutarnji zivot, Sa ploca istocnih, Grad rima i ritmova); Salih Alic (1906-1982), liricar impresionisticke vokacije, okrenut pejzazu, sa posebnom sklonoscu za sonet (Lirski akvareli, Lirski dnevnik); Hamid Dizdar (1907-1967), pretezno ljubavni liricar, zaokupljen hercegovackim motivima (Arabeske, Zapisi u kamenu); Ilijas Dobardzic (1902-1945). Pripovjedacka proza u najzrelijih predstavnika odvaja se od folklornih usmjerenja i okrece savremenoj problematici i modernijem izrazu.

Glavni predstavnici: Abdurezak Hifzi Bjelevac (1886-1972), u svojim romanima bavio se pitanjem iseljavanja Bosnjaka u Tursku i polozajem muslimanske zene u novonastalim prilikama (Pod drugim suncem, Minka, Ana Zolotti, Melika, Rene Logotetides, Zidanje srecnog doma i dr.). Hamza Humo, pripovjedac lirske vokacije, a u jednom dijelu opusa hronicar drustvenog raslojavanja bosnjackog svijeta; pratio dusevne potrese i provale strasti kod svojih junaka u atmosferi juznjackog hercegovackog podneblja, utkivajuci i slavensko-bogumilske mitove u osnove svojih proza (pripovijetke Pod zrvnjem vremena, Ljubav na periferiji, Hadzijin mac i dr.; romani Grozdanin kikot, Zgrada na rusevinama, Adem Cabric); Ahmed Muradbegovic (1897-1972), u cijim se prozama, izravnije vezanim za savremena zbivanja, osjeca uticaj ekspresionizma (pripovijetke Haremske novele, Svijet u opancima , Nojemova ladja); Hasan Kikic (1905-1942), u prozama sa socijalnom tematikom prikazao zivot radnika i seljaka izlozenih ugnjetavanju i atmosferu zaostale bosanske kasabe; predstavlja kljucnu tacku u razvoju bosnjacke medjuratne proze u znaku "socijalno-klasnog preobrazaja" (romani Ho-Ruk i Bukve, pripovijetke Provincija u pozadini i dr.); Alija Nametak (1906-l987), pripovjedac u cijim je nerijetko veristicki intoniranim prozama sacuvana opora i dokumentarno upecatljiva slika bosnjackog sela i bosnjackog drustva opcenito (pripovijetke Dobri Bosnjani, Za obraz); Enver Colakovic (1913-1976), pripovjedac lirske vokacije u slikanju proslog (roman Legenda o Alipasi); Zija Dizdarevic (1916-1942), koji je u svojim pripovijetkama dao prozivljenu sliku bosnjacke kasabe.

U drami se u jednom toku nastavlja tematska orijentacija iz prethodnog razdoblja, s tezistem na obradi povijesnih likova, ali se javlja i mladji narastaj dramskih pisaca koji se okrecu temama iz savremenog zivota, ciji su glavni predstavnici Ahmed Muradbegovic (Na Bozijem putu, Majka, Bijesno pseto i dr.), Husein Djogo Dubravic (1880-1961), koji nastavlja komediografsku liniju bosnjacke knjizevnosti iz austrougarskog razdoblja; Rasim Filipovic (1909-1983), koji u ovom razdoblju objavljuje pozorisne "komade s pjevanjem".

Uz casopise Gajret i Novi behar, koji su u dvadesetgodisnjem toku izlazenja objavili obimnu i vrijednu knjizevnu gradju, tematski raspon ovog razdoblja upotpunjuje casopis Putokaz, koji predstavlja izraz ljevicarski usmjerenih bosnjackih knjizevnika uoci Drugog svjetskog rata.

Knjizevnom kritikom bavili su se - takodjer ljevicarski orijentirani - Rizo Ramic (1907-1981), Akif Seremet (1899-1939) i Safet Krupic (1911-1942).

SAVREMENO RAZDOBLJE


PISANA KNJIZEVNOST


Liriku karakterizira paralelizam tokova u kojima se ocituju razlicita pjesnicka iskustva raznih pjesnickih narastaja. Glavni predstavnici: Salih Alic (1906-1982), liricar impresionisticke vokacije, okrenut pejzazu, s posebnom sklonoscu za sonet; Skender Kulenovic (1910-1978), najprije pjesnik ratnih poema u kojima je dosla do izrazaja njegova vitalisticka vizija svijeta i svojevrstan panteisticki aktivizam, a poslije istancani liricar okrenut sonetu, u kojem se osjeca ton rezignacije i stisane lirske kontemplacije (poeme Stojanka majka Knezopoljka, Seva, Soneti I-II); Mehmedalija Mak Dizdar (1917-1971), u prvom razdoblju pjesnik u cijoj se lirici preplicu socijalni i ljubavni motivi, a u najzrelijem dijelu opusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne patarenske Bosne i izrazio sav tragizam njezine povijesne sudbine, jezikom koji svoje polaziste ima u srednjovjekovnim natpisima na steccima (poema Plivacica, zbirke Vidovopoljska noc, Okrutnosti kruga, Kameni spavac i dr.). Izet Sarajlic (1930-2002), pjesnik sa naglasenom sklonoscu za "kolokvijalnu liriku" nevezanog stiha, koji se razvijao pod snaznim utjecajem ruskih pjesnika; Husein Tahmiscic (1931-1999), pjesnik sa usmjerenoscu na moderni izraz u znaku nadrealistickih odjeka; Husein Basic (1938), koji je folklornu gradju zavicajnih predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba sa silama historije i prirode; Bisera Alikadic (1939), koja se u prevladavajucem lirsko-ispovjednom pjesnistvu oglasila otvorenoscu nespojivom sa tradicionalnim shvacanjem tzv. "zenskog pisma"; Abdulah Sidran (1944), koji u bosnjackoj lirici nastavlja liniju "komunikativne razgovjetnosti" i koji u razudjenom slobodnom stihu, pogodnom za govorenje, prijemcivom za slusaoca, najuspjelije pjesme ostvaruje u primjerima gdje se stapaju "culni misterij i ezoterijski odjek duse"; Mubera Pasic (1945), kao izraziti predstavnik "antimimetickog" postupka, nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao pjesnik "iracionalnog pejzaza duse i posvemasnje razdesenosti antropoloske slike svijeta" (Durakovic); Dzemaludin Alic (1947), liricar koji se priklonio meditativnom toku bosnjackog pjesnistva, oblikujuci najuspjelije pjesme stisanim, elegicno intoniranim stihovima. U srazmjerno mladjem te u najmladjem narastaju bosnjackih liricara samosvojan pjesnicki glas stekli su Kemal Mahmutefendic (1942), Ibrahim Kajan (1944), Munib Delalic (1950), Hamdija Demirovic (1954), Hadzem Hajdarevic (1956), Dzemaludin Latic (1957), Ferida Durakovic (1957), Zilhad Kljucanin (1960), Semezdin Mehmedinovic (1960), Selim Arnaut (1962), Zijad Sarajlic (1962), Damir Uzunovic (1965) i Mirsad Sijaric (1970).


Noviju bosnjacku prozu karakterizira znatna zanrovska i tematska raznovrsnost te razlicite inovacije u oblikovanju djela, a s protokom vremena sve je vecu prevagu odnosio roman, kao najreprezentativnija knjizevna vrsta modernoga doba. U pripovijetki je uocljivo prosirenje raspona i s obzirom na teme i s obzirom na knjizevni postupak: od pripovjedaka s ratnom i poratnom tematikom u socrealistickoj maniri do moderno oblikovanih proza s tematikom iz savremenog zivota.


Glavni predstavnici: Mehmed Mesa Selimovic (1910-l982), najprije pisac proza s ratnom i savremenom tematikom, a poslije romanopisac koji se posredstvom vracanja u proslost bavi zapravo zapitanostima savremenog covjeka, osobito u slozenom odnosu pobunjenog pojedinca prema instituciji vlasti i sl. (zbirke prica Uvrijedjeni covjek, Magla i mjesecina, romani Tisine, Dervis i smrt, Tvrdjava i dr.); Alija Nametak, koji je u razudjenom pripovjedackom opusu nastavio predratnu liniju dokumentarnog prikaza narodnog zivota, posebno zanimljivom u jezickom sloju i zivopisnoj lokalnoj boji, sa osobenim, reskim humorom (Ramazanske price, Trava zaboravka, Tuturuza i Seh Meco); Rasim Filipovic, pisac romana sa savremenom tematikom, izrazitije zaokupljen zenskim likovima (Glumica, Dovidjenja smrti, Nicija); Skender Kulenovic, koji prosiruje tematski raspon proze koja knjizevno svjedoci o drami drustvenog raslojavanja u bosnjackoj narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju izmedju dva svjetska rata (zbirka prica Divanhana, roman Ponornica); Camil Sijaric (1913-1989), pripovjedac u cijim je prozama zamjetljiv utjecaj usmenog pripovijedanja, okrenut u jednom dijelu opusa zavicajnim temama iz bosnjackog sela u Sandzaku, a u drugom povijesnim temama (zbirke prica Ram-Bulja, Nasa snaha i mi momci i dr.; romani Bihorci, Kucu kucom cine lastavice, Konak i dr.); Dervis Susic (1925-1990), cije pripovijetke odlikuje dramatska linija fabuliranja; u romanima sa ratnom tematikom okrenut je humornom vidjenju ljudi i prilika, a u romanima s tematikom iz osmanskog razdoblja bosnjacke povijesti zabavljen je polozajem pojedinca u slozenim historijskim okolnostima (zbirke prica Jabucani, Pobune; romani Ja, Danilo, Uhode, Hodza-Strah i dr.); Alija Isakovic (1932-l997), prozaist zaokupljen ispitivanjem svijesti savremenog covjeka u slozenom odnosu prema duhovnom naslijedju (zbirke prica Semafor, Taj covjek; romani Sunce o desno rame, Pobuna materije); Muhamed Kondzic (1932-1996), pripovjedac koji je u pricama i romanima upecatljivo progovorio o dramaticnom polozaju savremenog covjeka, vracajuci se u okruzenje osmanskog razdoblja proslosti Bosne, slicno Selimovicu i Susicu (romani Noc nema svjedoka, Silicijum front, Zive muke); Sead Fetahagic (1935), zastupnik moderne egzistencijalisticke proze u bosnjackoj knjizevnosti (zbirke prica Cetvrtak poslije petka, Go covjek na krecnjaku); Nedzad Ibrisimovic (1940), pripovjedac i romanopisac koji je postupkom "toka svijesti" uspjesno ponirao u zamrsene slojeve bosnjackog naslijedja u sferi pojedinacnog i porodicnog (romani Ugursuz, Karabeg, Braca i veziri, zbirke prica Kuca zatvorenih vrata, Nakaza i vila i dr.); Bisera Alikadic (1939), prvi romanopisac medju Bosnjakinjama, cije proze sa tematikom iz savremenog zivota imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i Krug); Jasmina Musabegovic (1941), koja u moderno intoniranim prozama knjizevno svjedoci o razdoblju za vrijeme i nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata iz perspektive bosnjacke porodice (zbirka proze Snopis, romani Skretnice i Most); Irfan Horozovic (1947), pripovjedac i romanopisac sa sklonoscu za fantasticno u lirsko intoniranim prozama s temama iz bosnjacke proslosti, ali i dramaticne sadasnjosti (zbirke proza Talhe ili Sedrvanski vrt, Karta vremena, Prognani grad i dr.; romani Kalfa, Slican covjek, Berlinski nepoznati prolaznik i dr.); Dzevad Karahasan (1953), zastupnik "akademske proze" u bosnjackoj knjizevnosti, sa znatnim prodorom esejisticke gradje u pripovjedacko i romaneskno tkivo (zbirka prica Kraljevske legende, romani Istocni diwan i Sahrijarov prsten).

Ostali predstavnici: Zaim Topcic (1920-1990), Husein Basic (1938), Bajram Redzepagic (1939), Iso Kalac (1939), Nijaz Alispahic (1940), Melika Salihbeg Bosnawi (1945), Safeta Obhodjas (1951), Murat Baltic (1952), Zlatko Topcic (1955), Fatima Muminovic (1956).

Drama u ovom razdoblju, uz nastavak linije "drame u uzem smislu" iz prethodnog razdoblja i komedije, dobija nove podvrste: radiodramu i televizijsku dramu. Dramu u uzem smislu najuspjesnije nastavljaju Skender Kulenovic (Svjetlo na drugom spratu, Djelidba) i Alija Isakovic (To, Generalijum, Hasanaginica ), dok komediografsku liniju, jasno izrazenu i u austrougarskom i u razdoblju izmedju dva svjetska rata, najuvjerljivije slijedi Fadil Hadzic (1922), pisac brojnih, drustveno angaziranih komedija (Politicko vjencanje, Drzavni lopov, Covjek na polozaju i dr.).

Najreprezentativniji predstavnici putopisa u ovom razdoblju bosnjacke knjizevnosti su Zulfikar Zuko Dzumhur (1920-1989) i Alija Isakovic. Humoristicko-satiricki intoniranu prozu najuspjesnije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbasic (1935).

Knjizevnom historijom i knjizevnom kritikom najintenzivnije su se bavili Salko Nazecic (1904-1970), Midhat Samic (1907-1990), Midhat Begic (191l-1983), Muhsin Rizvic (1930-1994), Lamija Hadziosmanovic (1931), Djenana Buturovic (1934), Hanifa Kapidzic-Osmanagic (1935), Hatidza Krnjevic (1936), Kasim Prohic (1937-1984), Fehim Nametak (1944), Amir Ljubovic (1945) i Enes Durakovic (1947).