www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 2:24 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 27 posts ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 7th, 2009, 3:02 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
ZVUCI RATA

Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković .
Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra.
Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika.
Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos.
Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera.
Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu.
Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske.
Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 7th, 2009, 9:59 pm 

Pridružen: Novembar 3rd, 2008, 8:06 pm
Tekstovi: 251
evo neshto taze, nadjoh maloprije...

-----------------------

Piše: Miljenko JERGOVIĆ
07/04/09


Ovo je Bosna

Petoga aprila 1979. moja baka Olga Rejc slavila je sedamdeset četvrti rođendan. Bio je četvrtak, šesti dva razred Osnovne škole “Silvije Strahimir Kranjčević“ te je sedmice bio u jutarnjoj smjeni, nastava je počinjala u osam, dvočasom iz likovnog. Tog dana imali smo pet časova, a tokom velikog odmora saznali smo za tužnu vijest: popodnevna smjena imat će skraćene časove, zbog utakmice koja se igra navečer. Dotad smo mislili da smo imali sreće što ujutro idemo u školu i uživali smo u baksuzluku suparničkog, šestog jedan razreda. Bilo je to prvi put u našoj mejtaškoj povijesti da se školski časovi skrate zbog sportskoga događaja. Do tada su ih skratili, samo jednom, nekoliko mjeseci ranije, na dan žalosti zbog smrti Edvarda Kardelja. Kasnije će skraćivanja postati pravilo, kad god se nešto igra i kad god netko umre.

Likovno nam je predavao razrednik, Hrvoje Filipović. Tog smo jutra u tehnici tempere slikali sportsku temu. Djevojčice se u to vrijeme nisu zanimale za sport, kao ni žene općenito, tako da je većina njih slikala prizore iz umjetničkog klizanja. Mi smo slikali košarku. Pokušavao sam naslikati Mirzu Delibašića kako skače za loptom s nekim crncem. Nije to bio neki određen crnac, iako je mogao biti, recimo, Jelverton. Radilo se o tome što mi je bilo lakše zamutiti boju za crnca, nego za bijelca. Mučio sam se jer mi je Delibašić bio čas ružičast kao benkica ženske bebe, čas mi je bio bijel kao duh Casper i žut kao Dragan Vuković kada je dobio žuticu, pa se ispovraćao na prvom času, učiteljica ga poslala kući, a naši se roditelji prestravili da ćemo za četrdeset dana, koliko su rekli da traje inkubacija, svi dobiti žuticu. Očajan sam bio iz likovnog. Nakon dva sata mučenja i prefarbavanja Kinđeta, sve dok papir nije nabubrio od viška boje, dobio sam tri minus. Tog dana, kada su muški bili naročito inspirirani, a ženske su bile uredne kao i uvijek, to je bila najniža ocjena koju je netko dobio. Tako mi je unaprijed prisjela utakmica u Grenobleu.

Mogao bih dalje, čas po čas, opisivati šta smo tog dana radili u školi, od Nade Kalaitović, njezinih zlatnih naočala i trećeg časa matematike, Koste Anđića, četvrtog biologije, do Abdulaha Šahmanovića i petog srpskohrvatskog. Znam i šta je dalje bilo, šta sam radio kada sam došao kući, kako mi je prošlo to popodne, prije trideset godina, na sedamdeset četvrti rođendan moje bake.

Čovjek se koječega u životu može prisjetiti, samo ako se dobro zamisli i pročeprka po mirisima, okusima, bojama i osjećajima, ali malo je sjećanja koja su organizirana u datume. Zapravo, sasvim je malo dana kojih se još možemo sjetiti. Uglavnom se sjećamo dana kad nam je netko drag umro, a sjećamo se, na primjer, i dana kada je umro drug Tito, bez obzira na to je li nam i danas drag ili smo se u međuvremenu predomislili. Ti su nam tužni dani u sjećanjem darovani. Od njih se, gledano unatrag, uglavnom i sastoje naši životi. Ostale dane smo pozaboravljali.

Sjećamo se i dana kada je počeo rat. Neki se sjećaju samo onoga kada je krenulo u Sarajevu, a drugi pamte i onaj jedan ljetni, kada su tenkovi krenuli na Sloveniju. I od takvih dana sačinjeni su naši prošli životi. Zapravo, najmalobrojniji su oni dani kojih se sjećamo cijelih, od jutra pa do lijeganja u krevet, a da su nam u pamćenju osvijetljeni i sačuvani zbog trenutka velike sreće. Takav je, za mnoge od nas koji danas živimo rasuti kao riža bačena za svatovima, bio peti april 1979, četvrtak, pred Dan oslobođenja Sarajeva. Da nije bilo te utakmice, bili bismo danas uskraćeni za jedan dan života, u kojem se, kao u kristalnom zrcalu, ogleda neki iščezli svijet. U trideset ljudskih godina puno toga umre i nestane, ali u naših je trideset nestalo gotovo sve. Zato se naši današnji životi toliko razlikuju od sjećanja na život prije trideset godina.

U Grenobleu nisam bio, ali su me vodili na nekoliko utakmica koje su se te sezone igrale u Sarajevu. Pamtim osjećaj kada, obično sredinom drugog poluvremena, u trenucima dok se lomi rezultat, svi u dvorani počinju skandirati: “Ovo je Bosna!” Nogama udaraju ritam, tako da se tresu tribine, trese se zemlja pod njima i trese se cijeli svijet. Te su riječi 1979. značile nešto što je danas teško objasniti, ali što je, zapravo, suprotno od toga što one znače danas. Tada je to - ovo je Bosna! - bilo nešto veliko i jako, zato što je uključivalo sve, a nije isključivalo nikoga. Onaj tko je to vikao i udarao nogama nije mislio da na skandiranje ima više prava od bilo koga drugog. Nipošto to nije bilo idealno vrijeme, samo je riječ Bosna značila nešto drugo. Zato je ona tada postala prvak Europe.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 8th, 2009, 6:37 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
CRNI BISER

NA EKRANU BI SE POJAVIO NATPIS "U koloru" i ostajao tako pet-sest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973., 1974. ili 1975., svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukcije, iako ga gledaju istim ocima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon sto je Jugoslavenska radio-televizija vecinu svojih emisija pocela emitirati u boji. Jos nekoliko godina kasnije sintagma kolor televizor znacila je nesto veliko i vazno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukcija i ljepsa lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jancic, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubovic, Mica Orlovic, Kamenko Katic...
Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio iskljucen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepsi heklani miljejcic ciji je jedan kraj bio prebacen preko ugasenog ekrana, kao cuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejcicu je bio najvredniji suvenir koji se mogao naci u kuci. Obicno nesto sto je jednom neko donio iz inostranstva: plasticna gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjuric s gravurom Aje Sofije.
Televizor se obilno ukljucivao oko sedam navecer. Prethodno bi majka uredno preslozila miljejcic, porodica je pobozno posjedala na svoja mjesta, otac je pusio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i cekala crtani film u sedam i petnaest. Kalimero ("Nepravda, pa to ti je"), Pera Detlic (s onomatopejom koja se, nazalost, ne da prevesti u pisanu rijec), Ivica ("Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude ziv")... A onda su bile reklame, u trajanju od deset minuta, pa natpis "Dnevnik" koji je stajao dugih, dugih pet minuta. Zatim se ekranom zavrtio globus.
Kazu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Spanjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlucni ocevi digli kredite, majke nisu smjele reci niti rijeci jer se u njihovim ocima citalo ludio vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada ce s nogometnom reprezentacijom otici u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplacivao jos godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.
Odlucnih oceva bilo je malo. Vise je bilo onih koji su, jednostavno receno, bili previse siromasni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme kostao kao trecina novog fice. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoci, nego su morali cekati neka druga vremena u kojima ce kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi nacin "prkositi siromastvu jasnoce", kako je to lijepo rekao Branko Miljkovic u pjesmi o Titu.
Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od obicnog, crno-bijelog televizora mogla uciniti nesto sto je barem slicilo televizoru u boji. Radilo se o obicnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporucivali ocni doktori jer, kao, ponistava stetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj zeleni najlon radnicka klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato sto se zeleni svijet cinio nekako prihvatljivijim i sarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo vec vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su zapoceli s cjelovecernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - sto je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije carobni "filter" s kojim vidis bas sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i lose socijalisticke place. I neka im je vjecno hvala na tome.
I jos jedna mala, ali vazna fusnota ili historijska uzgrednica: Na Crne bisere se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" vec su skupili dovoljno novca ili kreditne odvaznosti i kupili prave kolor televizore. Novac im je omogucio da vise vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj masti.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 10th, 2009, 3:22 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
STRAUS SA GRBAVICE

ZATVORIS LI OCI CAK I DANAS, NAKON svega sto si gledao i sto te je u ovih sedam godina ucinilo neosjetljivim, vidjet ces sasvim jasno snijeznu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muskarca cetrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev uzasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako vise nikad i vise nista nece ozivjeti nestali Svijet. Vec tada si, te 1985. pomislio kako je sreca sto ga je kamera snimila iz poluprofila i lijevo je oko izostalo sa slike. Cjelovit pogled znacio bi dvostruko vise i bio bi toliko strasniji. Povod za sliku mozda danas i nije vazan, mozda ce izostati iz povijesti koja ce nam biti napisana, a ostat ce samo uzas covjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da vise nikada, vise nista i vise nigdje nece biti prilika za revans ili za zivot koji bi zapoceo ispocetka.
Pet godina kasnije covjek sa slike ispracen je pogrdama onih koji su toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jace i mocnije, a oni su bili dio slabijeg svijeta, osudenog na nesrecu i ponizenje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju, ucinilo da je izdao nacelo plemenitog gubitnistva i vlastitog poraza i da je, poput podlaca i slaboga covjeka, presao na stranu nasilnih i beskrupuloznih pobjednika. To mu nisi mogao oprostiti.
Medutim, nakon sto je poceo rat i nakon sto su ubojice i pravednici poceli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se cinila oruzjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao si svjestan svoje greske. Smiljko Sagolj napisao je da je "Jugoslavija samo podlo ime", a u nasem svijetu vise nije bilo onoga tko bi vjerovao u suprotno.
Covjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener "Zeljeznicara", a u drugom selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Najprije je dozivio poraz od "Videotona", a onda je uz zvizduke napustio maksimirski stadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalu susreo sa madridskim "Realom", a da 1990. nije trenirao Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski "Partizan", u Hrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.
U vremena kojih se ne sjecas, a ne mozes ih se ni sjetiti jer si bio tek roden, Ivica Osim bio je Straus sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice djecaka za kojeg je ocito da je odrastao u Sarajevu. Moras izgledati zajebaniji nego sto jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u skoli i da bi kod lokalne jalije mogao proci kao muskarac, a ne kao streber, peder, coro... Kasnije je to lice ostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener "Zeljeznicara" Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijet neprestano gaza po kurjim ocima, sto je jedan od razloga zbog kojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskim republikama. Tipski Bosanac bio je osuden na prilagodavanje, a mrzovoljno lice se nikome ne prilagodava. Metafora prilagodljivosti, lica od prezasladene agde, bit ce Ciro Blazevic, jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni. Upravo zato njegovo ce ime biti ispisano krupnijim slovima u nogometnoj povijesti, a ostat ce tek u fusnoti povijesti bosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina.
Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije. Predugo je bio trener "Partizana" i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu se nije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipe koje trenira mogle postici veliki uspjeh. Otisao je tek kada je morao otici, a morao je otici samo zato sto je posten covjek. U Austriji vec stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidba ucinila vecim i boljim. Njemu se, medutim, ne da.
Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakve zajednicke lige u kojoj bi opet "Hajduk" igrao protiv "Partizana". Onda su ga napali da prica gluposti, a sto je najgore, bili su u pravu. U vremenima koja su uslijedila nakon nasih vremena, racionalni ljudi cesto ispadaju glupani.
Ako bi povijest slijedila metafizicku logiku, a to se, nazalost, nikada ne dogada, Ivica Osim bi trebao zavrsiti svoju karijeru kao sedamdesetogodisnji trener "Pofalickog" ili "Vratnika": vec vidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova i kako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakon kojeg se sve srusilo. Uslijedio bi televizijski kadar koji bi jos jednom objasnio sve. Osim je veliki voda slabih i nemocnih vojski; covjek lose karme i slabog horoskopa; kad bi se nasao pred pobjedom raspadale su se drzave.
Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu zelju: da ga ostave na miru.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 14th, 2009, 1:13 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
OCEVI

NIKAD VISE TAKVIH OCEVA KAO STO IH je bilo u ono vrijeme kada je Kindje levate uzimao na roling. Uzmimo jedno ljetno popodne: petak, kraj radne sedmice. Sunce je zakuhalo kotlinu, Trebevic sav u izmaglici, nebo svijetloplavo s jedva primjetnim iskidanim i iskrzanim oblacicima sto podsjecaju na natpise koji se gube na nekom starom nisanu. Otac se uspinje uz Vratnik, Bistrik, Sedrenik ili Sirokacu. U bijeloj kosulji, s plavom kravatom na kojoj je znak neke sportske manifestacije. Preko lijevog ramena nosi prugasti sivi sako i aktovku, a na desnom ramenu kao bacac kugle, nosi lubenicu. Znoj mu se na celu pretvara u kapi rose, pa u zrna, pa u potocice iz pjesme s Malog slagera: Hej, potoce, kuda zuris druze moj, zasto tako plahovito juri gorki talas tvoj... No, otac nastavlja polako, nigdje mu se ne zuri jer svi znaju kad on stize i jer bas nista, tih godina i u ovim sjecanjima, nije takvo da bi on morao ranije doci kuci. Usput srece druge oceve. Svi imaju iste kosulje, iste kravate, sako i aktovku, svi imaju lubenicu na desnom ramenu. Najednom se cini kako je ljetni petak popodne prepun oceva s lubenicima.
Tamnozelene bile su bolje, ali ne zato sto su bile sladje, nego zato sto im je utroba bila crvenija. One svijetle, tigraste, su, jednostavno, bile losije dizajnirane. Zato su svi sinovi vise voljeli kad bi otac donio tamnu lubenicu.
U isto vrijeme ocevi su dolazili kuci i u isto vrijeme spustali lubenicu medju cipele, vjesali sakoe na ofingere, vadili maramicu iz dzepa hlaca, obrisali cela i izgovarali istu recenicu koja nije za ovog teksta jer predstavlja sinovljevsku tajnu koje se, da ne lazemo dalje, zapravo vise i ne sjecamo. Uglavnom, tada bi ocevi pred sebe stavljali tacnu, bijelu tacnu sa islikanim ruzama, na nju postavljali lubenicu i velikim, sto vecim nozem prerezali je na dva dijela. Onda bi rekli: "A, doooobra!" To bi trajalo taman onoliko dugo da se sinovi pocnu diviti i da pomisle kako je kupovina dobre lubenice neka vrsta ocinske magije, nesto sto ziv covjek nikada ne moze nauciti, nesto sto nam traje dok traju ocevi, a to je, kako nam se tada cinilo, zauvijek.
A onda bi ocevi, majke, kceri i sinovi jeli lubenicu. Majke su govorile: "Nemoj gutat kospice!" Sinovi su gledali oceve i pokusavali jesti lubenicu kao oni. Ocevi su kospice pljuckali kao da bas to cine cijeli zivot i kao da nista osim toga nisu ni radili. Sinovi su pokusavali ali su kospice zavrsavale na podu. Majke su se, onako malo, ljutile. Ocevi su sutjeli. Dok se jela lubenica ocevi nikada nisu progovorili niti jednu jedinu rijec.
Majke su napominjale da su lubenice zdrave za bubrege i da se od lubenica puno piski. Ocevi su o tome sutjeli, a ako bi i rekli, tada bi to bilo da se od lubenica pisa, a ne piski. Sinovi su piskili i pisali, vise od autosugestije nego od lubenica. "Nakon lubenice nemoj piti vodu jer ces dobiti proljev!", govorile su majke. Sinovi nikada nisu popili casu vode nakon pojedene lubenice, tako da je sasvim neistrazeno ostalo dobija li se stvarno od toga proljev.
Majke su bacale kore u smece, a ocevi su odlazili da prilegnu. U frizideru je ostajala kriska koju niko nije mogao pojesti. Nikada niko, nijedna porodica, nijedni sinovi, sestre, majke i ocevi, nisu pojeli citavu lubenicu.
Nikad vise takvih lubenica kao onih sto su ih ljetnih petkova donosili ocevi. Da bi to znali nije moralo proci vrijeme. Dovoljno je bilo da majke jednom u stotinu godina donesu s pijace lubenicu. Nije bila slatka iako su majke trazile da prodavac izvadi "cep", pa da probaju ono sto kupuju. Nikada nijedan otac nije trazio da mu iz lubenice vade "cep". Ocevi su kuckali po lubenicama i osluskivali njihov jek. Hiljade sarajevskih oceva su u isto vrijeme kuckali po lubenicama. Taj jek odjekuje kroz povijest.
A onda smo prestali jesti lubenice. Dosla su takva vremena da smo o svojim zivotima poceli brinuti sami. Ili je zauvijek prosla sezona oceva koji su donosili lubenice.
Boze, daj mi da dvaput kucnem po njoj i prepoznam koliko je slatka.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 21st, 2009, 9:39 pm 

Pridružen: Novembar 3rd, 2008, 8:06 pm
Tekstovi: 251
bez naske nema Cijele, poruchuje domaci novoZagrebchanin staroHrvat nedomacem novoFrancuzu...

-------------------------------

Piše: Miljenko JERGOVIĆ
21/04/09

Meša i Ćiro

U ćutanju je sigurnost“, lijepo je i, nažalost, sasvim tačno zaključio Ivo Andrić. „Kada se priča, svašta se kaže“, istu je stvar na svoj način izrekao drugi veliki, neusporedivo brbljiviji Travničanin Ćiro Blažević. Danas, Andrić je najomraženija figura za nacionalne elite jednoga bosanskog naroda, dok je Ćiro najglasniji, a na neki način i najagilniji promotor Bosne i Hercegovine sačinjene od sva tri njezina naroda. I što je zanimljivo, a i tužno: danas je on i jedini takav javni trokomponentni Bosanac koji nije izložen nacionalističkoj poruzi, medijskoj mržnji i bojkotu, te preziru bosanskohercegovačkih političkih elita. Jedino on Bosnu i Hercegovinu smije javno zamišljati kao zemlju u kojoj, na svakom njezinom djeliću, kao i na nogometnom terenu, jednaka prava imaju Edin, Nemanja i Ivan, a da ga se još dočekuje s ovacijama. Stoga je i lasno i pravedno zaboraviti da se Ćiro igrao ispod stola s Tuđmanovom unučadi, i da je svašta pričao o zemlji iz koje je potekao, samo da se tom nečovjeku svidi. Njegova priča sasvim sigurno nije Bosni puno naškodila, kao što joj, nažalost, danas neće puno koristiti. Svejedno ga je lijepo čuti i lijepo je doživjeti da mu mase plješću. Čak je plemenita i ta iluzija da bi se s Bosnom i Bosancima nešto promijenilo nabolje kada bi on nogometnu reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo.

Neki dan u zagrebačkom je Jutarnjem listu objavljen intervju s Mehmedom Baždarevićem, u kojem ovaj bivši jugoslavenski nogometaš i sadašnji francuski trener kaže da Ćiro nije pravi čovjek na pravome mjestu i da bi izbornik bosanskohercegovačke reprezentacije, ipak, trebao biti „domaći čovjek“. Baždarević, istina, hvali pobjede nad Belgijom, ali ih doživljava kao igračku kreaciju, a ne kao zaslugu trenera. Možda nogometni stručnjak bolje vidi od običnih gledatelja, čak i kada utakmicu, kao i oni, gleda na televizijskom ekranu, možda se Baždarević u svojih dvadeset i nešto godina života i rada u Francuskoj toliko izbirikao da nepogrešivo prepoznaje što je utakmica koju je dobio selektor i trener, a što utakmica u kojoj su pobijedili tek igrači. Ako je u pravu, tada je pred bosanskohercegovačkom reprezentacijom velika budućnost - kada dobije „domaćeg čovjeka“ za izbornika. Kako bi se on trebao zvati?

Mehmed Baždarević i preko Jutarnjega lista, kao i u bezbroj ranijih prigoda, nudi sebe. Veli da bi rado prihvatio to mjesto, ali da u Bosni ne bi trenirao nijedan klub. Po staroj bosanskoj navadi i potrebi da se svidi hrvatskoj publici, kaže da bi u susjednoj državi trenirao i reprezentaciju, i njezina dva najjača kluba, Hajduk i Dinamo. Naravno, to bi učinio kao ugledni stručnjak sa strane, kao licencirani francuski trener. No, Mehmed bi Bosnu i Hercegovinu preuzeo kao „domaći čovjek“.

Nikada u životu nisam navijao za klub koji je trenirao Ćiro Blažević. Štoviše, iz pasjaluka sam navijao protiv reprezentacije koju je vodio u Francuskoj 1998, jer se nisam htio radovati pobjedama kojima se raduje Tuđman. O tome sam, u to vrijeme nacionalne nogometne euforije, pisao u hrvatskim novinama. Naravno, na vlastitu štetu, ali iz uvjerenja da sam u pravu. S druge strane, otkada znam za sebe, navijao sam za Želju, a Mehmed Baždarević bio je jedan od amblematskih likova moga navijaštva i sarajevskog odrastanja. Međutim, postoji li u prostoru, vremenu ili barem u kolektivnom sjećanju svijet u kojemu se to događalo?

Mehmed Baždarević podrazumijeva da Miroslav Blažević u Bosni i Hercegovini nije „domaći čovjek“, ali jednako tako podrazumijeva i to da on sam jeste „domaći čovjek“. Istina, on, bivši Meša, živi nekoliko tisuća kilometara daleko od Bosne, i to već duže od dvadeset godina. I u ovom intervjuu ponavlja da se u Sarajevo trenutno ne namjerava vraćati - osim ako ga ne izaberu za selektora, jer se nekako srodio s načinom rada i običajima zemlje u kojoj živi. Miroslav Blažević, pak, živi vrlo blizu, u prvome bosanskohercegovačkom komšiluku, pa valjda i zbog toga, a možda i zbog prirodnog interesa i neke vrste vezanosti za ovaj prostor, on jezikom i jezicima bosanskohercegovačkih naroda danas vlada neusporedivo bolje od Mehmeda Baždarevića. No, ipak, Baždarević podrazumijeva da je on „domaći čovjek“, dok Ćiro to nije.

Ono čime Baždarević pretendira na svoju trajnu bosansku domestifikaciju jeste njegovo ime - Mehmed. Iz takve pameti mišljeno, Miroslav može biti domaći samo dok u Bosni živi, dok je Mehmed domaći gdje god bio, za koju god reprezentaciju igrao i kakvim god jezikom govorio. To je ona razlika između Amerikanca Amera Delića i Hrvata Marina Čilića. Jedan je u Sarajevu domaći čovjek, a drugi nije, jer nije Amerikanac, nego je Hrvat. Eto, to je tuga današnje Bosne, koje Meša Baždarević ne može biti svjestan, jer ga se ona kao vječitog „domaćeg čovjeka“, nažalost, ne tiče. Cijela Bosna njemu je previše za shvatiti.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 22nd, 2009, 4:38 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Ma Jergovic po obicaju kontrira svima, uvijek je kriticar :roll: . Pise odlicno, ali fakat nekad pretjera. Izvukao je Meshine rijeci iz konteksta i sve to fino upakovao onako kako to njemu odgovara. Ali hajde, interesantan je za citati.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: April 23rd, 2009, 1:37 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
STRANAC

Sta znaci biti stranac u tvom svijetu? Stranac si kad mozes da odes cim pocne rat: u svome autu prolazis mimo straza i frontova, zalis zemlju koja gori, krv koja se vise nikada nece vratiti u zile, bogatiji za novo strasno iskustvo, nesrecu koja te nece ostaviti mirnim sve dok se jednom ne pretvori u razglednicu kao sto je svako sjecanje iz inostranstva ustvari razglednica, odlazis sa mjesta na kojem mozda ostaju tvoji prijatelji, mozda si volio nekog i mozda si pomislio da bi se tu mogao prozivjeti ostatak zivota, sve su to u ovom casu strasne pojedinosti, ali ti si stranac jer u casu kad odavde odlazis - ti odlazis kuci. Tvoja soba, tvoj krevet i tvoj jastuk cekaju te tamo gdje nisi stranac. Ako pak odlazis kao bjegunac s nejasnom nadom, ako izvan ovog grada nema mjesta koje ti je dom i ako svoj zivot pocinjes ispocetka, a ne od onog mjesta i tog trenutka koji ti je odredjen davnim roditeljstvom, tada stranac postajes gdje god stigao i mozes samo nagadjati kako bi tamo netko odgovorio na pitanje: Sta znaci biti stranac u tvom svijetu?
Drugog maja 1992. u podzemlju hotela Beograd nocio si s grupom stranih novinara. Vani je tutnjalo, ali ne kao u ratnom filmu, nego kao na koncertu grupe Status Quo, za koju je jednom netko napisao da je najgori rock bend na svijetu. Ali tada taj tutanj nisi tako cuo, nego si ga cuo kao tutanj tvoga straha, strasnu dramu koja je sasvim intimna, nista u njoj nema javno i zajednicko, iako se dogadja svima, u tom hotelskom podzemlju i u cijelom gradu koji je te noci u plamenu gubio svoje nebodere. Ali stranci su bili mrtvi hladni, pa si povjerovao da se to stanje zove hrabrost. Ne, vecina njih uopce nije bila ravnodusna: Vidjelo se da im je rat nepoznat kao i tebi i da povrsinom kostiju osjecaju udare granata o asfalt. Medjutim, ti ljudi bili su sasvim sabrani, kao na sprovodu poznanika iz kancelarije, za razliku od tebe i tvojih koji ste bili sasvim nesabrani, pometeni u pokusaju da mir i rat zivite istim zivotom i nesposobni da se ponasate prema boljim obicajima zabiljezenim u knjigama i filmovima.
Puno kasnije, kad rat bude vec prosao, sinut ce ti da to uopce nije bila hrabrost, to sto je strance razlikovalo od tebe, nego se radilo upravo o tome da su oni bili stranci, a ti to nisi mogao biti. Njih su, u nekom miru, cekali njihovi domovi. Ako i poginu u tom tudjem ratu, neki ce mir tugovati za njima. Za domace tuge nema, kao ni doma, kao ni bilo cega drugog osim izvjesnosti nestanka. Izmedju njih i njihovog zivota stajao je samo strah od smrti, a izmedju tebe i tvog zivota bila je izvjesnost nestanka usred koje je strah od smrti samo jedno zrnce pijeska u satu cije je vrijeme sasvim iscurilo. Jedna cura, Amerikanka, te je noci u hotelskom podzemlju graciozno kao posljednja zena na svijetu pusila svoj dzoint. Fiksirao si se na nju, takvi detalji nekad ispune veliku prazninu, i htio si misliti da je ona Sloboda, djevojka Ive Lole Ribara iz one pjesme, kojoj je on ostavio pismo u slucaju da pogine. Najdraza moja, jedina moja, ne stiglo te ovo pismo...
Godinama se nisi sjetio te cure sa dzo intom, a onda ti je, kao kometa, do sla pred oci dok si neko drugo zensko u nekoj mirnoj, skoro dosadnoj prilici gledao kako uvlaci dim. Htio si tada ispricati tu pricu, to kako si mislio da je ono bila Lolina Sloboda, ali ti je prica najednom bila glupa, glup je bio pokusaj da se od nje nacine recenice, jer je mogla postojati samo onako kako je postojala dok je lutala rubom tvojih misli sve dok se nakon toliko vremena nije opet pojavila. Bio si okruzen strancima i vjerovao si da njima ne mozes objasniti pricu o strancima, ali i to je bila samo jos jedna zabluda, jos jedna greska iz dugog niza gresaka u koje covjek ulazi kada povjeruje da iskustvo svijeta ne moze mjeriti vlastitim iskustvom.
Pitanje Sta znaci biti stranac u tvom svijetu? - jedno je od najzanimljivijih pitanja koje bi nekome mogao postaviti, ali pod uvjetom da taj razumije sta ga uopce pitas. Sarajlije su danas najveci svjetski kolekcionari pasosa: U istoj generaciji, iz istih skolskih klupa, istoga dana od istih bolesti pelcovani, svijetom hodaju oni u kojima carinici vide Kanadjane, Amerikance, Australce, Hrvate, Nijemce, Engleze, Novozelandjane, Turke, Malezijce, ponekog Slovenca, Austrijanca, Juznoafrikanca. Ako i ne znaju ciji im jastuk nocu glavu cuva, njima je ipak donekle jasno o cemu zapravo govoris kad govoris o strancu.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: Juni 10th, 2009, 2:29 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Nekako u ovo vrijeme prije 17 godina gorjela je Bosna i Hercegovina, a sa njom i Rogatica.
Spaljivane su iluzije o bratstvu i jedinstvu, a i Rogatica je imala svoje "Mome" i "Uzeire"...
"Mome" su i dalje u Rogatici, a "Uzeiri" su ili zavrsili tragicno ili razasuti po cijelom svijetu, upravo zahvaljujuci "bratu Momi".

RUDI I REJHAN

EVO, RECIMO DA TE JE PUT NANIO U VARAZDIN, u tamosnje Hrvatsko narodno kazaliste, i onako besposlen listas stare programske knjizice i afise. Godina je 1947. ili 1949, slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalisticke romanse u kojoj zaljubljena radnicka klasa pobjedjuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidis lice mladica, sirokoga osmijeha i razrogacenih ociju koje kao da su upravo vidjele neko smijesno cudo komunizma. Mladic u ruci drzi radnicku kapu, mase njome ili nekome nesto pokazuje. Ne mozes skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne mozes vjerovati da nekoga svoga mozes sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.
Citas ime ispod fotografije: Rudolf Alvadj. Osvrces se, trazis nekoga kome bi rekao - vidi, pa to je Rudi Alvadj - ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varazdincima nista ne znaci. Njegovo ime nista ne znaci ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varazdina. Nesto pocinju slutiti tek kada se primaknes granicnom prelazu Izacic, ali cak ni u Cazinu i Bihacu vise ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa - Rudija Alvadja, ali se ipak zamisljeno mrste jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varazdinskoga kazalista da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada vise nece niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdzica.
Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi cestitavala Bozice i Bajrame cak i onda kada je samoj sebi bajrame i bozice zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tuznome nasem proleterijatu, rudarima, livcima i komsinicama s viklerima koje su jednom sedmicno palile radio da cuju o cemu danas eglenisu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadrzali smo za sebe jer su oni govorili o onome sto se samo nas ticalo ili su govorili na nacin koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu nista znacili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi racuna jer je o svima racuna vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla ponistiti tu smrtonosnu bliskost izmedju ljudi razlicitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi racuna. I nemojte sad reci da su toliko vodili racuna da su se na kraju poklali jer se u nasoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge price i citanke koja ce biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjecanja. Tada je radio bio vazniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su zivjeli njegov zivot i brinuli sve njegove probleme.
Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, prica o Momi i Uzeiru vec je bila zavrsena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vjecnost ili za nesto sto je samo malo krace i solidnije od vjecnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani opcinskom gradskom odlukom po Djuri Djakovicu i Mahmutu Busatliji ili po nekom drugom paru nasih velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podlijezu promjenama politickih sistema i rezima. Vjecni su kao sto je vjecno sjecanje zivoga grada.
Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazalisna predstava zivi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok stakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveci glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje nista osim price, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveci glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde nase povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

Miljenko Jergovic


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: August 21st, 2009, 10:20 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
http://www.zena.hr/webshop/artikl/dervis_susic_hodza_strah/1340.aspx


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: August 23rd, 2009, 4:39 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Miljenko Jergović

Rođen je i odrastao u Sarajevu 1966., gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Njegov književnički talent prepoznat je prvom pjesničkom zbirkom "Opservatorija Varšava" objavljenom 1988. godine, za koju je
dobio Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Kasnije objavljuje još dvije zbirke poezije.

Miljenko Jergović je bosansko-hercegovački književnik i novinar, najpoznatiji kao autor pripovijetki tematski vezanih uz Bosnu i Hercegovinu.

Autor je koji objavljuje pripovijetke, eseje i romane različitih tematika, ali i mnogobrojnih kolumna i članaka.

Živi i radi u Zagrebu.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Miljenko Jergovic - Price
TekstNapisano: Oktobar 5th, 2009, 1:48 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
NISTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

POSLJEDNJI RAT CRVENIH I PLAVIH IZBIO JE U prolje ce 1986. ili 1987., trajao je od sedam ujutro do pet popodne i zavrsio tradicionalnom pobjedom Crvenih te zapijanjem u prostorijama mjesne zajednice Mejtas 2. Vec sljedece godine vise nikome nije bilo stalo do drustvene samozastite, pripadnici civilne obrane nisu se odazvali na vjezbovnu mobilizaciju, a kratka vijest u Vecernjim novinama na stranici gradske hronike glasila je: "Po prvi put u posljednjih petnaest godina na podrucju mjesnih zajednica Mejtas 2 i Djidjikovac nije odrzana vjezba Nista nas ne smije iznenaditi. Aktiv Osnovne organizacije SK i u jednoj i u drugoj mjesnoj zajednici raspravit ce razloge otkazivanja vjezbe i nastale bezbjednosne posljedice." Vijest je bila potpisana inicijalima A.Z., koji su bili i posljednji spomen i oprostaj nase povijesti s vjezbom Nista nas ne smije iznenaditi. Mozda je na podrucju drugih mjesnih zajednica vjezba odrzavana i kasnije, sve do 1990. godine, ali o tome ne postoji dostupnoga pisanog traga, tako da proljece 1986. ili 1987. mozemo zabiljeziti kao vrijeme oprostaja s posljednjim zivim oblikom iskazivanja kolektivne lojalnosti folklornoj borbi svih nasih radnih ljudi i gradjana protiv vanjskog i unutrasnjeg neprijatelja.

I Plavi i Crveni bili su obuceni u iste uniforme sasivene od krutog modrog platna, slicnog satorskim krilima, a razlikovali su se samo po bedzevima. Agresor i zrtva su se, dakle, razlikovali po tesko zamjetljivim oznakama, a ne kao u partizanskim filmovima, u kojima se svaki dio odjece, od carapa do kape, jasno razlikovao i u Nijemaca, i u ustasa, i u cetnika, i u partizana. Razlikovanje po sitnim detaljima, bedzevima i trakama oko rukava, bit ce jedina stvar koja ce vjezbu Nista nas ne smije iznenaditi povezivati s buducim ratom u kojem se takodjer vojske nece jasno razlikovati.

Plavi bi jedne godine planirali da dignu u zrak apoteku u Nemanjinoj ulici, druge godine cilj njihovog zlocinackog pothvata bile bi prostorije mjesne zajednice, treci put bi agresiju usmjerili na obdaniste na Djidjikovcu, a Crveni su redovito znali sta ce plavi napasti jer im je plan obrane i napada dolazio s vise instance, valjda iz opcine. Upravo zato Plavi nikada nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve, a nisu se pretjerano ni trudili jer je ipak bila rijec samo o igri za koju se dobro znalo kako ce zavrsiti.

Ono sto je u vjezbama Nista nas ne smije iznenaditi bilo zanimljivo jest cinjenica da su sudjelovali ljudi iz nasih mjesnih zajednica koji inace nisu imali nista zajednicko: sitni privatnici, direktori preduzeca, sverceri, pijanci, besposlicari i oni koje nikad ne bismo vidjali osim na dan vjezbe. Svih drugih dana u godini takvi su ostajali zatvoreni izmedju svoja cetiri zida ili su se bavili nekim poslovima o kojima do danas nista nismo saznali.

Priroda igre bila je takva da je ljudi ma bilo sasvim svejedno jesu li Plavi ili su Crveni, jesu li agresori ili su branitelji. To je bila osnovna razlika izmedju vjezbe Nista nas ne smije iznenaditi i djecije igre partizana i Nijemaca. Odraslima je bilo svejedno na kojoj su strani i cinilo se da nemaju previse skrupula prema cinjenici da ce, recimo, dizati apoteku u zrak. Ili igru nisu ozbiljno shvacali ili stranu u zivotu nisu ni birali prema moralnim nacelima, nego prema necemu drugom o cemu u to vrijeme nismo imali nikakvih znanja.

Vjezbe Nista nas ne smije iznenaditi nastale su na tradiciji velikih vojnih manevara s pocetka sedamdesetih (legendarna Sloboda '72), i na paranoji izazvanoj pojavom one ustaske skupine na planini Radusi kod Bugojna. Novi poticaj vjezba je dobila u vrijeme Titove smrti i bolesti, kada se dezuralo po preduzecima i kada su mnoge Sarajlije povjerovali kako bas oni ove noci dok strazare u praznoj zgradi Unioninvesta i gledaju rijetka svjetla usnuloga grada brane Jugoslaviju, u to vrijeme nasu jedinu domovinu. Vjezba Nista nas ne smije iznenaditi bila je nesto kao ritual u slavu domovine i njezinog dobrog zdravlja, znaci bezbjednosti.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 27 posts ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 3 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group