www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 17th, 2021, 12:46 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 58 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: EFENDINA HANA
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:11 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BOSNJACKE BALADE: EFENDINA HANA




• Kontekst 1



Sarajevo, sto si neveselo:
ali goris, al’ te kuga mori,
al’ te Jovan hajduk porobio ?
Niti gorim, nit me kuga mori,
nit’ me hajduk Jovan porobio,
poginula efendina Hana.
Dolazilo momce Sarajevce,
mladoj Hani pod demir-pendzere:
“Hajde, Hano, zove tebe babo,
obuci se sto god bolje mozes,
prodaje se hara na telalu,
hoce ti je da kupuje babo,
pa da vidi da ti nije kratka !”
Prevari se, ujede je guja,
obuce se sto god ljevse moze,
na se udri sto drzat’ ne moze !
Odvede je kroz sitne sokake,
zavede je sitnijem sokakom,
zakla Hanu kao janje malo.
Sa nje skide djuzel odijelo;
i sa glave biser i dukate.
Kad joj babo iz carsije dodje,
Hanu vice da mu tjurak skine,
Hane nema da mu tjurak skine,
Hanu vice da mu cizme svuce,
Hane nema da mu cizme svuce !
Telal puce po Saraj’vu gradu,
trazio je tri bijela dana;
kad cetvrti danak nastanuo,
nadjose je mrtvu u sokaku.
S toga nam je jadno Sarajevo !


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: EFENDINA HANA - KONTEKST BALADE I
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:12 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
EFENDINA HANA - KONTEKST BALADE I


Poput pjesme o pogibiji Omer-bega Cengica, izrazito lokalnog znacaja je i sarajevska balada o umorstvu “efendine Hane”. Da je ovakvih umorstava iz koristoljublja, cija je zrtva bila junakinja ove balade, bilo u proslosti Sarajeva, svjedoci i sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Baseskija, koji je vodio hroniku o dogadjajima u Sarajevu i ispisivao nekrologij sarajevskih gradjana tokom druge polovice XVIII stoljeca.

Za razliku od balade o pogibiji Omer-bega, sacuvanu pjesmu o ubistvu “efendine Hane” uoblicio je nesumnjivo darovit pjesnik.

Na to ukazuje najprije koriscenje slavenske antiteze na osobit nacin: odgovor na postavljena pitanja, kojom se uvodi u srediste zbivanja, dat je u prvi mah tek djelomicno i nepotpuno, a tek posto se zaokruzi baladicno zbivanje posljednjim se stihom tako daje potpun odgovor na postavljeni upit, cime se citava balada na samosvojan nacin uokviruje slavenskom antitezom. Darovita pjesnika otkriva i niz sretno odabranih pojedinosti, jezicno uoblicenih vrlo cjelovito.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: BALADA O POTOPNICI BISERNAZI
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:13 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
BALADA O POTOPNICI BISERNAZI


Banjalucka balada



• Kontekst balade
• Ustrojstvo balade
• Zbilja i pjesma



U srid sehera, u srid Bajne Luke,
bili dvori bega Omer-bega.
U njega je sestra Bisernaza,
ja kakva je, radosna joj majka !
Po seheru Naza primamila,
a najvecma Karaprohic Ibru. Tome niko mani ne bijase,
do l’ nevista Omerbegovica.
Ona kuha sekerli baklavu,
na nju mece boscaluk haljina,
pa je salje Karaprohic Ibri,
po Lejliji,lijepoj robinji.

Ovako je njojzi govorila:
“Nosi ovo Karaprohic Ibri,
pa mu reci da mu Naza salje !”
Kad Lejlija baklavu donila,
na ducane Karaprohic Ibri,
tude bio beze Omer-beze.

To je njemu vrlo tesko bilo,
vecma kalpak na oci natisce,
pa on ide svome bilom dvoru,
pa on pita svoje virne ljube:
“Sto ce nasa kalajli tefsija,
na ducanu Karaprohic Ibre?”

Govorila Omerbegovica:
“Pitaj svoje seke Bisernaze !”
Podne bise, salle zaucise,
side Omer avdest uzimati,
vis njeg Naza vezen peskir drzi.
Na nju bratac prstom popricuje:

“Stan’ pricekaj,draga sestro moja,
dok ti bratac iz dzamije dodje !”
Ode bratac u Novu dzamiju,
Naza ode majki u cardake,
pa se valja majki po krilascu.
“Sta cu sada, mila majko moja,

ne smim sada brata docekati,
docekati iz Nove dzamije,
na me bratac prstom popricuje!”

Stara majka kazaje klanjala,
stara majka govorit’ ne moze.
Skocila je mlada Bisernaza,

otvorila sepetli sanduke,
uzimala jedan arsin platna,
ona uze vidre pozlacene,
ona ode na Vrbas, na vodu.
Vrbas vodu ‘vako zaklinjala:
“Vrbas vodo,ime plemenito,

ne nosi me dugo ni siroko,
donesi me do Hotica benta !”
Zavi oci, pa u vodu skoci.
Ona mlila da niko ne vidi,
al’ to vidi Karaprohic Ibro,
sa munare ezan davajuci,

pa on skoci sa bile munare
putem leti, a dolamu skida !
Drustvo mlide da je poludio.
Pa upliva u Vrbas, u vodu,
trazi Nazu po Vrbas, po vodi,
nigdje Naze ne moze pronaci.

Nadje Nazu pod Hotica bentom,
Iznese je vodi na obalu;
kad opazi Karaprohic Ibro,
da se Naza dusom rastavila,
ciknu Ibro kao guja ljuta,
trze noze od mukaddem pasa,

pa udari sebe u srdasce;
kako se je lahko udario,
na nozu je srce izvadio:
“Kada nije moje Bisernaze,
neka nije ni njezinog Ibre!”


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: KONTEKST BALADE O POTOPNICI BISERNAZI
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:14 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KONTEKST BALADE O POTOPNICI BISERNAZI



Banjalucka balada



• Kontekst balade
• Ustrojstvo balade
• Zbilja i pjesma



Povijesni kontekst balade


Balada o Potopnici Bisernazi sa temom nesretne ljubavi pripada krugu bosnjackih bala da sa lokalnim obiljezjima, od kojih su najpoznatije balada o Moricima, balada o na smrt osudjenom Ibrahim-begu i balada o Hifzi-begu Djumisicu. Sve tri spomenute teme-tema pogibije sarajevskih janjicarskih prvaka, tema neduzno osudjenog sarajevskog hodze, te tema pogibije tuzlansko-bijeljinskog vojnog starjesine - bile su predmetom pjesnickog uoblicavanja u brojnim pokusajima koji su do danas zabiljezeni, dok je balada o Potopnici Bisernazi dosla do nas - koliko je do sada poznato - u jednom jedinom zapisu, dakle bez inacica. Po svemu sudeci, zabiljezena je vjerno, u ikavskom narjecju muslimanske sredine bez redaktorskih zahvata, sto je vjerovatno, posljedica okolnosti da se ova pjesma nasla u clanku Ibrahima Dzafica “Grob Potopnice Naze u Banjoj-Luci”, kao potvrda pricanja vezanih za Bisernazin sehidski mezar. Zabiljezena je nesumnjivo od darovitog pojedinca, vjerovatno zene - usmenog pjesnika.

Ova balada je pjevana na sijelima i drugim porodicnim sastancima, uz okretanje kola, uz istrumentalnu pratnju ili bez nje, ali je mogla biti i kazivana, kao i opcenito pjesme “ od sohbeta” (sijela), kako su ih nazivali njihovi skladatelji i publika u vrijeme kada je pjesma, kao sire usmene tradicije, bujnije zivjela.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: O POTOPNICI BISERNAZI - USTROJSTVO BALADE
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:15 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
USTROJSTVO BALADE O POTOPNICI BISERNAZI

Banjalucka balada



• Kontekst balade
• Ustrojstvo balade
• Zbilja i pjesma



Ustrojstvo balade

Balada o Potopnici Bisernazi podoban je primjer za potvrdu teze da je narodna balada ponekad u svojoj osnovi zapravo stihovana usmena tragedija u malom.

Ova banjalucka balada posjeduje sve dijelove koji cine osnovne etape u razvoju dramske radnje.

Ekspozicija je sadrzana u prvih osam stihova i ona uvodi u dramsku radnju time sto kazuje o mjestu zbivanja, imenuje nosioce radnje i naznacava odnose medju njima. Prvih osam stihova balade zamjenjuje i listu nabrajanja lica, jer su spomenuti svi ucesnici zbivanja koji u baladi djeluju.

Zaplet zapocinje devetim stihom, spletkom nevjete Omerbegovice, smutnjom koja predstavlja dinamicki motiv time sto pokrece radnju i dovodi do sukoba - tragickog nesporazuma izmedju Bisernaze i njezina brata Omer-bega. Zaplet se nastavlja i dramska napestost pocinje narastati u prizoru donosenja baklave sa boscalukom na ducan Karaprohic Ibre, zatim u susretu Omer-bega i njegove ljube, susretu Omer-bega i sestre Bisernaze, a kulminaciju, koja naznacava nuznu potrebu razrjesenja sukoba, dostize u obracanju junakinje majki, obracanju koje ostaje bez odziva i koje dovodi do preokreta, peripetije, a radnja balade skrece u posve odredjenom pravcu, odlukom junakinje da izvrsi samoubistvo, cime se ostvaruje rasplet tragickog sukoba.

Rasplet balade samo se upotpunjuje samoubistvom Bisernazina dragog, sto se kao zavrsetak cesto javlja u narodnim baladama sa temom nesretne ljubavi. Junakinja balade Bisernaza pravi je tragicki junak: ona stradava kao tragicki krivac u spletu okolnosti sto ih cine njezina ljepota, zavist i spletka bliznjeg, koja izaziva tragicki nesporazum, povodom kojeg je njezina plemenitost naravi i odanost vladajucim moralnim nacelima sredine dovode do odluke o samoubistvu, kao jedinom izlazu iz tjesnaca u kojem se nasla.

Balada o Potopnici Bisernazi otkriva se kao izuzetno cjelovito pjesnicko ostvarenje. Dar njezina pjesnika uocljiv je vec pri prvom susretu sa ovom baladom, ali se njezina ljepota u potpunosti ukazuje tek nakon pazljivog citanja nekih vaznih stihova.Ovaj problem nije iskrsavao u vrijeme zivota ove balade u njezinoj “prirodnoj”sredini.

Njezin pjesnik, ili vjerovatnije pjesnikinja, obracali su se svojim slusaocima rijecima koje su u ono vrijeme kolale u govornom opticaju i bile su svima razumljive. Radi se o dva stiha od kljucnog znacaja, bez cijeg razumijevanja nije moguce napraviti uspjelo tumacenje ove balade, a neke rijeci koje se u njima nalaze uglavnom su nerazumljive danasnjem prosjecnom citaocu.

Prva od njih javlja se u 27.stihu i neobicno je vazna za ostvarenje izuzetnog ugodjaja u kojem se pocinje odvijati baladicino zbivanje.

Stih:Podne bise salle zaucise, zlosutno oglasava pocetak stradanja junakinje, ali tek ako citalac ili slusalac razumiju rijeci sàlla. Ovaj turcizam oznacava “zalovito ucenje mujezina na munari povodom smrtnog slucaja”. Oglasavanje smrti u prijelomnom trenutku baladicnog dogadjaja zlokobno odjekuje i pridonosi dramaticnoj napregnutosti ugodjaja u ovoj pjesmi.

Ovo zloguko navjescenje prethodi susretu brata i sestre, susretu sa kojim zapocinje tragicki udes junakinje i u kojem se obznanjuje tragicki nesporazum medju protagonistima baladicnog zbivanja.

Druga takva kljucna rijec javlja se desetak stihova kasnije, kada se junakinja balade Bisernaza, u groznicavoj hitnji i u potpunoj izgubljenosti, obraca za pomoc majki, trazeci utjehu zbog rijeci koje joj je brat trenutak ranije uputio. Bisernazino ocajnicko obracanje mati docekuje sutnjom sto junakinja dovodi u potpun bezizlaz. To mjesto nedvojbeno predstavlja vrhunac u dramskoj napetosti balade, jer nakon ovog ocajnickog krika bez odziva pada i samoubilacka odluka junakinje, cije provodjenje oznacava tragicki rasplet baladicnog zbivanja. Junakinja ne nalazi utjehe u majke jer je u tom odsudnom trenutku:

Stara majka kazaje klanjala,
stara majka govorit’ ne moze ....

Da bi se u potpunosti razumio ovaj 40. kljucni stih balade, treba poznavati znacenje izraza kazaje klanjati, tj. vidjeti o kakvom se tu stanju zapravo radi. Klanjati kazaje znaci klanjati one molitve (namaze) koje se nisu obavljale u vrijeme za njih odredjeno, dakle - “otklanjavati” zaostale namaze, sto podrazumijeva razdoblje srazmjerno dulje sutnje u kakvoj je Bisernaza zatekla svoju majku. U ovom prijelomnom cvoru baladicnog dogadanja, stavljena je nasuprot unezvijerenoj junakinji njezina majka utonula u mir molitve, cime je dramaticnost trenutka u odlucan cas, u kojem je junakinja ostavljena bez mogucnosti da dokaze svoju neduznost. Postupak kojim je radnja balade dovedena do ovakvog poetickog vrha odaje izuzetnog pjesnika.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: O POTOPNICI BISERNAZI - ZBILJA I PJESMA BALADE
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:16 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
ZBILJA I PJESMA BALADE O POTOPNICI BISERNAZI


Banjalucka balada



• Kontekst balade
• Ustrojstvo balade
• Zbilja i pjesma



Odnos pjesme i zbilje

Posebnu draz ovoj baladi daju lokalna obiljezja smjestena u Banju Luku, ona i u imenima nosilaca zbivanja i u lokalitetima koji se u njoj spominju i cine pozornicu baladicnog zbivanja, sadrzi nesto samo njoj svojstveno, nesto cega drugdje nema. Ovom lokalnom bojom postize se u baladi o Potopnici Bisernazi osobit ugodjaj, po cemu se ona, vec pri prvom citanju, izdvaja u srazmjerno manji krug lokalnih balada, prema neupadljivo vecem broju koje cine pjesme gdje je lokalno obiljezje izblijedilo ili ga nikada nije ni bilo.

Ova je balada u punom znacenju rijeci banjalucka, jer je nastala u Banjoj Luci, u njoj je zabiljezena i, sto je mozda najvaznije - vjerodostojna je u svojoj lokalnoj obojenosti. Jer, dijelovi grada koji su u pjesmi spomenuti, odnosno pozornica sredisnjeg zbivanja u baladi, podudarni su sa stvarnom topografijom ovog dijela Banje Luke, sto samo po sebi ne cini vrijednost u ovoj baladi, ali je zato otkriva kao izrazito banjalucku i pomaze da se ustanovi tok njezina nastanka i zivota lokalnih balada opcenito.

Mezar Potopnice Bisernaze stajao je uz samu obalu Vrbasa, kako navodi Djafic i kako se moze vidjeti i na medjuratnim fotosima ovog kraja. To mjesto, na prijelazu iz nekadasnje mahale Stupnica prema Sitarima i Gornjem Seheru, nalazi se u visini vrbaskog lokaliteta zvanog Prvi mlinovi, jer su tu - uslijed neobicno velikog pada vode - odvajkada stajali mlinovi na obje obale. U promjenama vlasnika moguce je da je brana ispred mlina na desnoj obali Vrbasa - gdje se nalazio Bisernazin mezar - nekada nosila naziv Hotica bent.

Topografija ovog dijela Banje Luke pruzala je mogucnost pjesniku - hronicaru zbivanja da smjesti junaka balade, Karaprohic Ibru, na munaru niske mahalske djamije, odakle ce vidjeti svoju dragu kako se baca u vrbaske bukove,a zatim se skokom stustiti prema obali rijeke, u nastojanju da je izbavi. Kako se, uistinu, odigrao dogadjaj koji cini baladicno jezgro u ovoj pjesmi, vjerovatno se nikada nece saznati, i izvjesno je da je u procesu poetizacije zbilje doslo do raznih promjena u odnosu na ono sto se stvarno desilo, ali je sigurno da se u ovom banjaluckom predjelu dogodilo nesto sto je dalo povoda nastanku pjesme i usmene predaje o spletkom rastavljenim dragim.

Ova tema zivjela je u usmenoj tradiciji stanovnika ovog kraja i uoblicavana je u predaji ili pjesmi, zavisno od sklonosti onih koji su je primili i dalje prenosili. Njezinu dugom zivotu sigurno je doprinijela i cinjenica da je grob Potopnice Bisernaze stajao pred ocima stanovnika ovog kraja sve do skorasnjih vremena i podsjecao ih na njezin udes.


Odnos pjesme i predaje

Sravnivanjem balade i usmene predaje o Bisernazi izlaze na vidjelo razlike u njihovim fabulativnim slojevima. Predaja podrobnije opisuje stanje sukoba nego balada, sto je svakako u vezi sa zakonitostima u oblikovanju ova dva zanra usmene knjizevnosti: predaji ne stoji nista na putu opisivanja odnosa medju nosiocima radnje, dok je pjesnik pri oblikovanju balade opterecen zahtjevom za jezgrovitoscu kazivanja, sto cini poeticnu osobenost ove usmenoknjizevne vrste.

Na razini likova predaja znade vise od pjesme: sazna jemo prezime i ime zanimanja Bisernazina brata, zanimanje Bisernazinog dragog, a poblize smo upuceni u razloge ponasanja nevjeste za koju iz predaje saznajemo da joj je ime Umihana : saljuci u Bisernazino ime baklavu sa boscalukom na ducan Karaprohic Ibre, Umihana se, po predaji, svetila svojoj zaovi sto se oglusila o ljubavna javljanja njezina brata Alije. Medjutim, odredjenje korijena sukoba u baladi je prirodnije i umjerenije: u njoj je snaha zavidna zaovi na njezinoj izuzetnoj ljepoti. Pojedinost oko slanja laznog poklona podudara se u pjesmi i predaji.

U dijelu fabule koji slijedi opet su u glavnome podudarni pjesma i predaja: susret s bratom, njegova prijetnja i odlazak u djamiju. U redoslijedu zbivanja nakon bratove prijetnje Bisernazi pjesma i predaja se razilaze: dok se u pjesmi izgubljena junakinja obraca majci - sto cini dramski vrhunac balade - u predaji je ona odmah pomirena mislju da nikome nece moci dokazati svoju neduznost. U ovom dijelu radnje pjesma je podobnija od predaje. Bisernaza se priprema za samoubistvo uzimajuci “arsin platna” i “vidre pozlacene”, a na obali rijeke zaklinje Vrbas. U predaji nema ni slike sa dragim koji sa munare skace, vidjevsi da se draga baca u vrbaske bukove.

Konac je opet podudaran u pjesmi i predaji: izvadivsi iz vode umrlu dragu, Karaprohic Ibro se nad njom ubija nozem.

Tema spletkom rastavljenih dragih, odnosno tragicno prekinute ljubavi, koja je u banjaluckoj sredini bila potaknuta nekim stvarnim zbivanjem, razlicito je oblikovana u baladi i u predaji, u skladu sa zakonitostima zivota ova dva zanra usmene knjizevnosti.

Tema stradanja izazvanog spletkom, koje ima svoju tragicku junakinju podobnija je za oblikovanje baladom nego predajom upravo zahvaljujuci cinjenici da je usmena balada u svojoj osnovi cesto, uvjetno receno, stihovana usmena tragedija u malom.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: HASANAGINICA
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:18 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HASANAGINICA


• Kontekst 1
• Kontekst 2
• Opstojanost
• Hasanaginica - Aleksa Santic
• Hasanaginica - Verzija II



Sto se bijeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, vec bi okopnuli,
labudovi, vec bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego Sator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruca vjernoj ljubi svojoj:
"Ne cekaj me u dvoru bijelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'jeci razumjela,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobjeze Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendzere.
Za njom trcu dvi ceri djevojke:
"Vrati nam se mila majko nasa,
nije ovo babo Hasan-aga,
vec daidza Pintorovic beze!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjesa bratu oko vrata.
"Da, moj brate velike sramote,
gdi me salje od petero dice!"

Beze muci, ne govori nista,
vec se masa u dzepove svione,
i vadi njoj knjigu oproscenja,
da uzimlje potpuno vjencanje,
da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
dva je sina u celo ljubila,
a dv'je ceri u rumena lica;
a s malahnim u besici sinkom,
od'jeliti nikako ne mogla,
vec je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je mece k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najvece imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne zelila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajuci sirotice svoje!"

Ali beze ne hajase nista,
vec nju daje imoskom kadiji.
Jos kaduna bratu se moljase,
da njoj pise listak b'jele knjige,
da je salje imoskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljase,
a u knjizi l'jepo moljase,
kad pokupis gospodu svatove,
dug pulduvak nosi na djevojku,
kad bude agi mimo dvora,
nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati dosli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,
dvi je cerce s pendzera gledahu,
a dva sina prid nju izadjahu,
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko nasa,
da mi tebim uzinati damo!"
Kad to cula Hasanaginica,
starisini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starisina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

Ustavise konje uza dvora,
svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku noze pozlacene,
svakoj ceri cohu do poljane,
a malomu u besici sinku,
njemu salje u bosci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se nece smilovati na vas,
vasa majka srca ardjaskoga!"

Kad to cula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udarila,
uput je se s dusom rastavila,
od zalosti, gledajuc' sirota!


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: KONTEKST BALADE O HASANAGINICI I
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:18 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KONTEKST BALADE O HASANAGINICI I


KONTEKST I



• Kontekst 1
• Kontekst 2
• Opstojanost
• Hasanaginica - Aleksa Santic




Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi

U literaturi o Hasanaginici znatan broj autora zastupao je misljenje da je ovom baladom zapamcena lokalna porodicna zgoda sa podrucja koje se u vrijeme nastanka pjesme nalazilo u sastavu Osmanskog Carstva ( Imotska krajina ).

Sve do danas nije razjasnjen povijesni identitet likova opjevanih baladom niti se saznalo nesto vise o zbivanju koje je pokrenulo nepoznatog pjesnika ili vjerovatnije pjesnikinju da spjeva baladu koja je brojnim narastajima uvijek nanovo privlacila paznju.

Alberto Fortis, u cijoj je knjizi o Dalmaciji objavljen tekst ove znamenite balade,biljezi da Morlaci pjevaju svoje pjesme redovito uz gusle, improvizirajuci od pocetka do kraja.On takodjer uocava da kod njih ima i pisane poezije kada se ukaze prilika da se neki dogadjaj sacuva u sjecanju.Da Morlaci pjevaju pjesme i o nekom tragicnom dogadjaju - cime se Fortis dotice tematike “Zalostne pjesance” - pisac knjige o Dalmaciji primjecuje, govoreci o prilikama u kojima Morlaci pjevaju - “ i fatti antichi de Baroni e Re Slavi, o qualche tragico avvenimento “ - putujuci po pustim planinama,narocito nocu.

Fortisov dalmatinski prijatelj i pomagac, Splicanin Julije Bajamonti, takodjer je zapazio i to kako “Ilirski Homeri” sastavljaju nove pjesme “prigodom kakva dvoboja,otmice ili drugog slicnog dogadjaja”. Uzimajuci u obzir ova Fortisova i Bajamontijeva zapazanja,ovdje je Matija Murko - tragajuci u svom dugom terenskom i znanstvenom putovanju za pjesnickim zavicajem Hasanaginice - dosao do cvrstog uvjerenja da zbiljski dogadjaj ne dvojbeno stoji iza pjesnickog zbivanja u ovoj baladi,tj.da je bio neposredan povod nastanku pjesme.Na temelju bogatog terenskog iskustva i razgovora sa brojnim pjevacima, Murko odlucno zakljucuje da se prije nastanka pjesme mora desiti “qualche avvemento-dogadjaj”. Murko istice ovu povezanost nastanka pjesme sa lokalnim zbivanjima koja se odvijaju u okolini usmenih pjesnika-pjevaca,primjenjujuci to posve odredjeno na okolnosti pod kojima je mogla nastati balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi:”..Ovo isto ponavljali su mi svi pjevaci-pjesnici sa kojima sam se upoznao na svojim putovanjima - mora biti neki dogadjaj ili dogodjaj da bi oni mogli o tome pjevati.Takvi su dogadjaji narocito “zenidbe” (svadbe), kojih u narodnoj epici imamo veoma mnogo,i ovi pjevaci su na svadbama,cesto vrlo dugim,najvise pjevali. Medjutim,Asanaginici nas najvise privlaci - “tragicni dogadjaj”,o kakvima po Fortisu Morlaci takodjer rado pjevaju na svojim putovanjima kroz planine,narocito nocu.U takvoj sredini Asanaginica je nastala tamo gdje se dogodio tragicni dogadjaj.To znaci u okolini vazne tvrdjave Imotski,ciji je kadija uzeo zenu sto ju je Asanaga otjerao....”

Najvise truda je ulozeno da se utvrdi povijesni identitet glavnog junaka, Hasan-age, koji pustanjem ljube izaziva baladicna zbivanja koja dovode do tragicnog raspleta.Kakav je odnos balade o kobnom pustanju ljube Hasan-agine prema digadjaju koji je - po svemu sudeci - opjevala,ostalo je do danas tajna,kao sto je tajnovito i mnogo sta drugo sto sto ji u vezi sa ovom izuzetnom pjesmom,sadrzano u neznanom putu sto ga je ova balada presla od casa kada ju je otpjevala ili izgovorila njezina pjesnikinja do sretnog trenutka kada se nasla otisnuta na stranicama knjige o nju po Dalmaciji Padovljanina Alberta Fortisa.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: KONTEKST BALADE O HASANAGINICI II
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:19 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
KONTEKST BALADE O HASANAGINICI II


KONTEKST II



• Kontekst 1
• Kontekst 2
• Opstojanost
• Hasanaginica - Aleksa Santic




Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi

Put je ovaj prepun zagonetki. Da li je Fortis sam cuo i zabiljezio baladu ili ju je - sto je vjerovatnije - dobio zabiljezenu ? Ako pretpostavka da ju je dobio zapisanu uvazimo kao valjanu, slijedi pitanje:

Ko je Fortisu poslao zapis balade ? Splicanin Julije Bajamonti ili neki drugi Fortisov znanac ? Ako je to bio,na primjer,Bajamonti,slijedi opet pitanje: Da li je Bajamonti zabiljezio baladu ili mu je poslao zabiljezenu neko s druge strane granice,neko poput Osman-bega Filipovica iz Glamoca,sa kojim se Bajamonti dopisivao i posjecivao ga ? To je bio tek mali dio u beskrajnom nizu pitanja koja iskrsavaju pri pokusaju osvjetljavanja puta koji je presao Fortisov zapis ove balade do trenutka tiskanja u njegovoj knjizi o Dalmaciji.

Nerazjasnjena tajna opjevanog zbivanja ne dopusta mogucnost pracenja odnosa pjesme i zbilje tj. pracenja poetizacije na putu od dogadjaja do pjesme o tom dogadjaju, sto se moze zorno iciniti na primjeru balade o pogibiji sarajevskih janicarskih prvaka Morica i nekih drugih bosnjackih “zalosnih” pjesama.

Mozda je tajnu opjevanog zbivanja mogao javnosti otkriti Oto Bihalji-Merin u davnom razgovoru sa Husagom Cisicem u Mostaru,da kazivanja koja su prethodila razgovoru o opjevanom Hasanaginicom nisu kod njega izazvala razumljivo ironicno-odbojan stav prema Husaginoj familijarnosti sa licnostima iz bosansko-hercegovacke povijesti. Husaga Cisic je Otu Bihalj-Merinu saopcio porodicnu predaju prema kojoj je baladom sacuvano sjecanje na porodicnu dramu koja se odigrala u vrijeme dok se porodica nalazila nastanjena na podrucju Imotske krajine. Po Cisicevom svjedocenju ovaj je porodicni zaplet opisan “tek nasumice i sa mnogo nedostataka.” Ako je predaja vjerodostojna u smislu veze sa Hasanaginicom, to bi znacilo da je u procesu poetizacije, od dogadjaja do pjesme o njemu, doslo do znatnijih promjena, sto bi moglo biti posljedica uoblicavanja gradje iz zivotne zbilje u novu stvarnost pjesnicke tvorevine. Najzad, evo tog dijela zapisa o Husagi Cisicu iz pera Ota Bihalj-Merina, koji je toga davnog dana u Mostaru mozda propustio priliku da otkrije jednu od brojnih tajni vezanih za ovu baladu.

“Husagina intimnost sa likovima istorije jos nam dodje cudnija pri pomenu imena Hasanage,mada se tu ne radi o simbolicnoj vec stvarnoj familijarnosti, jer je Hasanaginica predak starog gospodina koji sedi prekoputa nas i pokusava da iz proslosti i danasnjice sklopi sliku i sudbinu ovog grada. Tako velika je bila nesreca,koja je iznena- da i presudno izbila u porodicnoj istoriji, da se preokrenula u uzvisenost i slavu, mada jos uvek skrivena i precutkivana, postala ponos porodice. Podrugljiv je osmeh na starackim Husaginim usnama, refleks stare nadmoci i lake poruge prema pesniku koji porodicnu dramu opisa tek nasumice i sa mnogo nedostataka i propusta.

To je bila tajna porodice,o kojoj se, prema tradiciji, ili nije govorilo ili samo nagovestavalo. Tamna,potresna kob,obavijena pijetetom.

Taj deo porodicne hronike odigrao se u Imotskom.Tamo je ranjen predak Husagin,muslimanski vodj i borac, cuven u ona nemirna vremena,kada su se cak i zanatlije upisivale u spiskove janicara,naoruzali se i oni koji se nikad nisu borili.Zaljuljalo se veliko Tursko Carstvo. Je li to ono vreme kada su i Tatari stali uz sultane i kada ga je Sobjeski potukao pred Becom ? U to doba,dakle,porodica je jos zivjela u Imotskom, u staroj, slavnoj kuli ..........”

Da li se radi o vjerodostojnoj predaji, s obzirom na zbivanje opjevano baladom, ili je rijec o porodicnom poistovjecivanju toliko cestom kada su u pitanju neke poznate pjesme,ostaje da se istrazi. Osim Husagine porodicne predaje postoje u samoj pjesmi znaci koji su ranije istrazivace navodili na pretpostavku da je baladom opjevana lokalna porodicna zgoda na podrucju Imotske krajine sredinom XVIII stoljeca.

Na zakljucak da je pjesmu izazvalo stvarno lokalno zbivanje navodi spominjanje “Imotskog kadije”,sto je posluzilo kao osnova za rasprostranjeno mislenje da se pjesmom zapamcena porodicna drama odigrala na podrucju Imotskog.Zbivanje se moze smjestiti i u sire podrucje Imotskog ili nekog od susjednih kadiluka - jer je Imotski kadija mogao prositi kadunu sa svog podrucja ili sa podrucja susjednog kadiluka - izvjesno je da je lo- kalni karakter stvarnog dogadjaja,izveden na osnovi ove pojedinosti, prilicno siguran.

Druga pojedinost koja ukazuje na pretpostavku da je pjesma u dosta bliskoj vezi sa zbivanjem koje ju je izazvalo jeste oblik imena jednog od protagonista balade, Hasanaginicinog brata, bega Pintorovica. Tema kobno pustanje ljube, u primjeru stvarnog porodicnog dogadjaja, koji stoji u osnovi Hasanaginice, ocito nije presla dug put usmenog prenosenja do trenutka kada ju je uoblicila nepoznata pjesnikinja, jer bi inace ovo imenovanje izblijedilo i bilo zamijenjeno nekim tipicnijim za muslimansku baladu. Drugim rijecima, moze se pretpostaviti da je pjesnikinja Fortisove ‘Xalostne pjesanze‘ bila ili ocevidac i hronicar dramaticnog zbivanja ili je predaju o njemu primila sigurnim tokom usmene tradicije.

Na pretpostavku da se radi o stvarnom lokalnom zbivanju na koje se balada odnosi najmanje su upucivala imena glavnih junaka,nosilaca radnje ciji tragicki sukob lezi u osnovi ove balade, Hasan-age i njegove ljube kojoj iz pjesme ne saznajemo ime uslijed ondasnjeg uobicajenog oslovljavanja prema imenu muza, ali za koju je izvjesno da joj je djevojacko prezime bilo Pintorovic. Ipak, ne treba izvuci preuranjen zakljucak da je stvarno ime vojna - koji je u baladi naglim pustanjem ljube izazvao tragicki nesporazum koji je kulminirao u njezinoj smrti - u procesu oblikovanja ove teme obavezno moralo biti zamijenjeno tipicnim imenom muslimanske pjesme, ali s druge strane ni u kom slucaju nije dobro ovu mogucnost posve izgubiti iz vida. Bilo kako bilo, ime vinovnika tragicnih zbivanja u ovoj baladi izvjesno je najnesigurniji znak i najslabiji trag za one koji nastoje utvrditi povijesni identitet opjevanih licnosti i porodicno-lokalno zbivanje u kojem su one eventualno ucestvovale. Vec titula “age”, koja je mogla znaciti i vojno zapovjednistvo odre djenog podrucja, suzila je krug mogucnosti historijskih licnosti Imotske krajine, koje su mogle biti zapamcene ovom pjesmom. Zato je nekoliko istrazivaca i krenulo ovim putom nastojeci da - na temelju onoga sto im nudi povijest, a jedne, i legenda, sa druge strane - otkriju identitet licnosti koja eventualno stoji iza lika Hasan-age u ovoj znamenitoj baladi

U tekstu pisanom u povodu dvijestote obljetnice objavljivanja Fortisove “Zalostne pjesance” Radmila Pesic se pozabavila pitanjem historicnosti glavnih likova ove balade, Hasan-age i Hasanaginice. Osnovna pretpostavka od koje je autorica posla u svom razmatranju sadrzana je u uvjerenju da za pjesme za koje je Karadzic ustvrdio da se nalaze “na medji” - “pitanje istoricnosti opjevanih licnosti cesto je samo nepotrebna zagonetka koja ne pruza prava saznanja”. U primjeru Hasanaginice “nepotrebna zagonetka” ogleda se u gonetanju historijskog identiteta pokretaca zbivanja koji nose imena tipicna za muslimansku pjesmu, pa i sire; gonetanju koje je zasnovano na “naknadno stvorenoj tradiciji”, kojoj je izvor bila “oskudna beleska u Kronaki fra Pavla Silobadovica o pogibiji izvjesnog Hasan-age Arapovica u borbi oko Zadvarja, za koga autor smatra da je bas on junak proslavljene balade i da je rane bolovao bas na Biokovu i sve drugo da se bas i kao u pesmi zbilo”.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: HASANAGINICA - OPSTOJANOST
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:20 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HASANAGINICA


OPSTOJANOST



• Kontekst 1
• Kontekst 2
• Opstojanost
• Hasanaginica - Aleksa Santic



Pjesma o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi

Dalje odredjivanje povijesne opstojanosti junaka balade

Nekriticko odredjivanje povijesne opstojanosti junaka ove balade, na koje je autorica Radmila Pesic s pravom ukazala,odvelo ju je u drugu krajnost da poistovjeti dva u biti posve razlicita postupka onih koji su nastojali da ustanove identitet likova balade: jednog koji je zasnovan na kakvim-takvim arhivskim istrazivanjima i drugog koji se temelji na novijoj predaji, koji je autorica nazvala “novom, naknadno stvorenom tradicijom, o glavnim junacima proslavljene balade,nastale posredstvom stampane reci i obrazovanog sloja ljudi “.

U pokusajima da se uspostave moguce prilike zbivanja baladom ocito postoje dva bitno razlicita sloja, ciji nejednak znacaj autorica nije dovoljno uocila: jedan, koji se zasniva na “naknadno stvorenoj “ tradiciji o junacima balade, koja je izvjesno mladja od Fortisova zapisa i drugi koji je jos uvijek nedovoljno razvijen, ciji nosioci nastoje da u arhivskim izvorima koji svjedoce o vremenu prije Fortisova zapisa,nadju tragove u zbivanjima i licnostima koje su mogle biti opjevane ovom baladom.Da je kao poetsko jezgro Hasanaginici moglo posluziti neko davno zbivanje, “ o kome mi danas nista ne znamo “, dopusta na kraju i autorica, uporedo sa mogucnoscu da je “njen size mogao nastati i kao poetska sinteza mnogih u zivotu mogucih nesporazuma izmedju coveka i zene, cija su razresenja osecajima i mastom otkrivena “. Ovim je autorica, zapravo, izmirila izvjesne protivrjecnosti izmedju stavova u okviru vlastitog teksta.

Na mogucnost da je Hasanaginica nastala povodom neke davne lokalne zgode ukazala je i Maja Boskovic-Stulli, razmatrajuci pitanje da li je ova pjesma nastala “na temelju kakva istinita dogadjaja i je li Fortis tu pjesmu preuzeo iz rukopisa ili usmenog kazivanja”. Isticuci da je vec Fortisov prijatelj saradnik Bajamonti pronicljivo uocio problem odnosa “ faktografske istinitosti i opceg modela u epskim pjesmama” - kada je govorio o pjesmama koje “ilirski Homeri” sastavljaju prilikom kakva mejdana, otmice ili slicnog dogadjaja, a zapravo se koriste “starim komadima”, koje prilagodjavaju datoj prilici - Maja Boskovic-Stulli primjecuje da “Asanaginica odgovara posve sigurno tematskom modelu veceg broja srodnih balada”, na koju je ukazao Gerhard Gesemann u svojoj poznatoj studiji. To ne znaci da neki “tragicni obiteljski dogadjaj” nije mogao neposredno izazvati nastanak pjesme koja nam je sacuvana zahvaljujuci Fortisu, s napomenom da se “zbivanja u zivotu i u pjesmi mogu pri tom znatnije razilaziti, bas zato jer se pjesme stvaraju prema svojim vlastitim pjesnickim pravilima”.

Maja Boskovic-Stulli nalazi da ima vise razloga za pretpostavku da “Asanaginica ima veze s nekim istinitim dogadjajem i da je bila zapisana relativno nedugo poslije njega”. Na to posebno ukazuje lik imotskog kadije, koji inace nije poznat u nasem usmenom pjesnistvu i koji ne pripada njegovim opcim likovima. Istoga znacaja je i lik bega Pintorovica i vjerovatno je da njegova pojava u pjesmi upucuje na “neku lokalnu licnost povezanu s dogadjajem”. Autorica na kraju dopusta mogucnost da je liku Hasan-age, pored cinjenice da predstavlja “opce ime nasih narodnih pjesama”, u cjelovitom kontekstu pjesme vezana za Imotski, kao “zivotni model” mogao posluziti Hasan-aga Arapovic.

Konacno, kada se sagleda sve sto je napisano o mogucoj pjesnickoj jezgri koja je mogla izazvati nastanak Hasanaginice, moze se zakljuciti da do danas nije utvrdjana povije sna opstojanost njezinih junaka niti se otislo dalje od golih nagadjanja o mogucem zbivanju od kojeg je mogao poci neznani pjesnik u oblikovanju ove balade. Vjerovatno je da se na primjeru Hasanaginice nece nikada moci pratiti proces uoblicavanja gradje iz zbilje u novu stvarnost pjesnicke tvorevine, kao na primjeru nekih drugih bosnjackih balada, jer su tragovi svjedocanstva, po svemu sudeci, zauvijek nestali, ali je izvjesno da ova pjesma ipak pripada krugu balada sa lokalnim obiljezjima, te da njome, na pjesnicki neponovljivo upecatljiv nacin sacuvano sjecanje na neku davnu porodicnu dramu, mozda i onu o kojoj je Husaga Cisic kazivao Otu Bihalji-Merinu.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: HASANAGINICA - POZORIŠNI KOMAD
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:26 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
HASANAGINICA

Ova dramska slika prikazana je prvi put u Srpskom
Narodnom Pozorištu, 20. novembra 1910.


LICA:

Hasan-aga
Hasanaginica
Zlatija - njihovo djete
Zerina - njihovo djete
Rašid - njihovo djete
Merima - Hasanagina mati
Emina - Hasanagina sestra
Hamid - Hasanagin seiz
Adem - Hasanagin kapudahija
Hatidža - sluškinja
Prvi momak
Drugi momak
Treći momak
Momci




(Bogata turska soba. U pozadini dva rastvorena prozora što gledaju u baštu uz čije se demire, spolja, vije procvali đulbehar. Ispod prozora minderluk sa jastucima. U desnom uglu, pred minderlukom, jedna oveća muntafta, na kojoj je nargila, nekoliko fildžana u žutim zarfovima i jedna srebrna kutija za šećer. S lijeve i desne strane, u dnu vrata, a više njih, rafovi po kojima je poređano razno starinsko posuđe, između koga proviruje po koja naranča, limun i dunja. O desnom zidu visi starinsko bogato oružje: jatagani, džeferdari, male puške kremenjače i jedan vezen silah. Ispod oružja starinski sto zastrt zelenom čohom; na njemu više testa fišeka, a uz to i pribor za čišćenje oružja. Naprijed, pred stolom, zeleni bosanski sanduk. S lijeve strane, naprijed, starinska kolijevka pokrivena granatim vezenim jorganom, od crvene svile, zelenih ivica. Za kolijevkom, na dušecima, spavaju Zlatija i Zerina. Po podu teški granati ćilim. Soba miriše uvehlim bosiokom. Osvitno je doba, te se po prozorima zaigrava rana zorina crven, dok se iz bašte na mahove čuje pjevanje ptica. Prije nego li se zavjesa digne, orkestar svira uvertiru pjesme uspavanke.)




Merima:
(Sjedi uz kolijevku, ljulja Rašida i uz tihu pratnju orkestra pjeva)

"Majka sina u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala,
B'jela vila u svilu povila,
A pčelica medom zadojila,
Lastavica krilom pokrivala."

(Kad svrši pjevanje, polako otkrije malo kolijevku
i prisluškuje, da li je Rašid zaspao.)

Lijepo dijete! Jedva sklopi oči!
Ginulo je svu noć, k'o što gine sama
Premrznula biljka na studenoj ploči...

O jadno siroče, tebe goni tama
U časima prvim... Zima, mrazom svojim,
Pun zàmetak bije...

(Ustane, uzdahne i gleda okolo.)

O kućo haráma,

Kako te se plašim, kako te se bojim!
Nad zaspalom djecom kad ovako bdijem,
Sve mislim k'o humke da su, a ja stojim

Kao bašluk jedan okrnjen i nijem...

Hatidža:
(Dotrči na lijeva vrata pa povjerljivo i uzbuđeno kazuje Merimi.)

Hanuma, hanuma! Zle nam tice slute
O nesreći novoj!... Biće krvi ljute
I mejdana!

Merima:
(Zaprepašćeno)

Kakva?! O nevolje moje!

Hatidža:
Silni momci doli pod oružjem stoje
I šapću -
(Okreće se i gleda da ko ne bi bahnuo.)

Merima:
Šta, kaži! Neće niko znati!

Hatidža:
Kad jutros najezde kroz mahalu svati,
Hasan-aga hoće, sa momcima svojim,
Da učini juriš!

Merima:
Šta!

Hatidža:
Moga mi imana,
Sve sam tako čula!

Merima:
(Kršeći ruke)
Da, grdna zemana!

Hatidža:
Pazi! Jer goleme krvi ja se bojim!

Merima:
Teško meni, kakva nevolja se pope
Na moj vrat, pa tišti sve teže i teže
I bez nje ne mogu jedne cigle stope!
Kućo moja, gdje su tvoje zore svježe?!
Gđe je tvoj rahatluk?! Ko ti hair uze?!
Ništa više nemaš do jada što reže
I čemera ljuta i te ljute suze!...

Hatidža:
Nevolja je ovo!...

Merima:
Muka! Muka, prava!...
Je li Hasan-aga budan il' još spava?

Hatidža:
Ne čuje se. No ja mislim
Svu noć oka stisn'o nije,
Jer je jadan!

Merima:
B'jedan, jadan,
Pa mi jadom srce bije,
K'o što gromom biju tame!...

(U daljini se čuje molitva mujezina.)

Sabah-zora... Idem, idem,
Da u bašti klanjam, pusta,
Ne bi li me Alah čuo
I pogled'o okom na me!...
(Ode na desna vrata.)

Hatidža:
(Rasprema i uređuje sobu.)

Ej, zavali dani, ej, zavali doba,
Kad nam puna pjesme bješe svaka soba,
K'o zumbul mirisa, k'o šedrvan vode,
Kao gora hladna!... No sve prođe, ode!...
I sada po svakoj sobi k'o da vrâni
Sve grakću i lete!... Ej, zavali dani!...
(Spolja se čuje kako Hasan-aga kašlje i hoda.)

On je!

(Hasan-aga uljegne na lijeva vrata, sav blijed i iznuren.
Hatidža metne pred sredinu minderluka muntaftu
i okrene se Hasan-agi.)

Hoćeš kahvu?

Hasan-aga:
(Klimne glavom, na što Hatidža ode na lijeva vrata.)

Niđe, niđe mira!...
Sve crnja i crnja soba mi je ova!
Svakog dana jedna tamnica je nova,
Gđe me memla bije i zveka sindžira...

(Hatidža donese mangalu u kojoj je uza žeravicu
pristavljen jedan žuti ibrik kahve,
pa je pusti pokraj muntafte.)

Gđe je Hamid?

Hatidža:
Doli.

Hasan-aga:
Nek' dođe.
(Hatidža ode, a Hasanaga sjedne na minderluk, prekrsti noge,
zapali nargilu, puši i srče kahvu.)

O, što me
Svakog dana jadom krhaš, pusti dome!...
(Iz bašte se čuje gukanje kumra.)
Kumre guču. Sabah. Svud miriše badem...
Sve pjeva u nebu i na zemlji doli -
Sve je sretno!... Samo mene jedu boli
...Ej, proljeće moje, kako si daleko!...
(Na lijeva vrata uljegne Hamid, i učini temenah.)
Je l' Hamide, hazur sve k'o što ti reko'?

Hamid:
Valahi, sve hazur i svi smo na broju!
Svi čekamo na te i na riječ tvoju!

Hasan-aga:
Aferim! Sad hajde, pa kad haber dadem,
Po fišeke momke nek' dovede Adem!

Hamid:
(Klimne glavom, učini temenah i pođe pa zastaje,
okreće se na Hasan-agu, pa sve tako, dok se ne usudi,
pa se opet vrne i stane pred Hasan-agu.)

E, nikako, aga, moga mi ćitaba,
Ne begenišem ti konta ne esaba!

Hasan-aga:
Zar, Hamide, ne znaš - - -

Hamid:
Rahmeta mi babê
I tako mi dina i tako mi ćabe,
Vjeruj mi, to za me selamet bi bio!
Ja lje u se ne bi' tako kahar lio,
Niti li bi' stoga ja činio svađe,
Niti li bi' muku ja mučio dugu!
Te pušćati ženu a uzeti drugu,
Izbirati voće koje ti je slađe;
Il' k'o demek, da ja staru kapu ovu
Sad zavitljam s glave pa obučem novu,
Šta mi je to, biva?!

Hasan-aga:
Hamide, a ko bi
Više 'naku naš'o!

Hamid:
Alahovoj robi Nema ti karara! Za sedam denika
Sedam bi' ih, valah, doveo tebika!
Vlah bio te nebi! Odmah me iz topa!
Ima ih, k'o Mostar smokava i dropa!

Hasan-aga:
Tebi je do šale!

Hamid:
A zašto bi zaman
Kahario sebe?! Džanum, šta su žene?!
Evo mi je sada uprav altmiš sene,
A dosad ih sedam promijenih taman!
Pa šta mi je bilo, eto, znadeš je li?!
A, imšalah, mislim još i osmu, beli!
Jer je ova mertek, pa sam od nje jandal...

Hasan-aga:
Ne zavrzuj tuda poput kakve lude!
Hajde!

Hamid:
(Učini temenah i odlazeći okrene se publici.)

E, dina mi moga, baš je pravi mandal!
(Ode)

Hasan-aga:
(Viče za Hamidom)

Neka mi u redu spreman đogat bude!
(Povuče dva tri dima iz nargile)

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo,
Gđe je doba ono, gđe su dani oni,
Kad je puno srce rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar, što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom, i večerom kad se sunce kloni!

Svud sam brao đule i grozde behara -
Mojoj sreći ravne nigđe nije bilo,
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!...

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo!

Merima:
(Uđe na desna vrata; Hasan-aga je susretne i poljubi u ruku.)

Živ mi bio!

(Sjedne na minderluk s desne strane Hasan-agine. Hasan-aga
natoči fildžan kahve i posluži je
posmatrajući njezino blijedo lice.)

Hasan-aga:
Što si tako
Vazda mutna i blijeda?!

Merima:
Jer me, sine, svuda goni
Samo studen i bijeda...

Hasan-aga:
Kako?!

Merima:
Sada baštom prođoh,
Pa sve dršćem...

Hasan-aga:
S čega?!

Merima:
S mraza...

Hasan-aga:
S mraza, sada kad sve cvjeta!

Merima:
Cvjeta, cvjeta svaka staza...
Svaki budžak... Sve je isto,
K'o što bješe davnih dana;
Po ružama lako prska
Bistra voda šedrvanâ;

Ispod rose zumbul gleda,
Iz behara miris vije;
No sve, sine, k'o da cvili
I u bolu suze lije...

Sve k'o da je srce jedno
Pa ga neko ljuto bode,
Te sve plače i sve pita:
Kuda, kuda Zejna ode?...

Hasan-aga:
(Nabre čelo)

Ne spominji! Jer to ime
Kada čujem, k'o da kane
Rastopljeni kuršum vreli
Ovđe (uhvati se za prsi) na sred ove rane...

Merima:
Sa bezumlja svoga, sine,
Ne pati se i ne trpi!
Povrati se polju sreće
Gđe ti zlatni trepte srpi!...

Gđe si poš'o?! O ne huli
Onog što nas gleda svijeh!
Prespi dušu blagom sunca
I ne čini mračni grijeh!...

Hasan-aga:
Grijeh?! Grijeh u praznini
Njezinog se srca krio!...
Želio sam tople vatre
A tamo je ugljen bio...

Merima:
Je li grješna sabah-zora,
Tiha večer i zvijezda;
Je li grješna tica ona
I glas topli iz gnijezda;

Je li grješna rosna grana
I melekše plava svila?
Onda, sine, vjeruj majci
I Zejna bi grješna bila!

Hasan-aga:
Mnogi cvijet opija nas
I ljepotom svojom mami,
A ne znamo da u sebi
Tajno krije otrov sami...

Merima:
Tako zboriš jer zla sumnja
Tvoju plahu dušu muti...

Hasan-aga:
Što je braniš?! Kad u gori
Ja bolovah s rana ljuti'.

Sva rodbina oblazi me,
Samo ona, kamen goli,
Mene nigda da obiđe!
Ah... to boli... boli... boli...

Merima:
Namoj tako! Srce njeno,
Kao školjka, biser krije!...
Obišla bi ona tebe,
No od stida mogla nije...

Hasan-aga:
(Sa ironijom)

Kakva stida?!

Merima:
Ti znaš svijet,
Pameti si dosta stek'o!
"Azgin kada, pa bez muža
Mogla nije!..." To bi rek'o

Hasan-aga:
Mati, mati, da sam samo
U njezinom srcu bio,
Ona ništa čula ne bi,
Pa nek' zbori svijet cio!

Obišla bi, žalila bi,
I uza me suze lila!
Njezina bi ljubav viša
Od njezinog stida bila!...

Merima:
Ne griješi, sine dragi,
I ne trpi s kobne tuge!
U oblaku srca tvoga
Nek' zaigra kolo duge!...

Hasan-aga:
Ne zbori mi o njoj više!

Merima:
Je li igda srce tvoje
Zakucalo za njom jače?!
Voliš li je?

Hasan-aga:
Volim li je?!
A otkuda rane ove?!
Otkud, majko, na mom čelu
Svakog dana bore nove?!

Volim li je? A ko drugi
Pokori me, ko li svláda?!
Volim više od očiju,
Od života i evlada!

Merima:
O pa zašto ludo gineš
Skrhan kao grana neka?
Pozovi je! Ona samo
Na tvoj cigli haber čeka!

Hasan-aga:
Sabrana si! Riječi ti
samo tihom dobru uče!...
No moje su prsi mrtve
Kao polja pošlje tuče...

Vaj, ti ne znaš za junaka
da je bruka i rugoba,
Poljubiti ružu danas,
Što je nogom zgazi juče!
Gđe bi ponos?! Gđe bi ime?!
Ne, nikada, ni do groba!

Merima:
A ti, sine, ne ostavljaj
Više 'vako majku samu!
Nećeš Zejne? Uzmi drugu
Prema sebi i svom namu!

Hasan-aga:
Drugu! Drugu! Ne vrijeđaj,
Ne vrijeđaj rane gole!
Jer suviše one tište
Jer suviše, puste, bole...

Merima:
Gledaj, bistru rosu rano sunce pije,
Vjetar behar kida, i noć i dan cio
u mirisu ruža leptir krila mije...

Gledaj, ovđe svaki stvor svoj ima dio,
Ko za nj ne zna sliči mezaru i robu
I cijeli vijek u lancu je bio...
Podigni se, živi! Ne čami u grobu!
Ima đula - kidaj i vijence pleti
A sa duše makni taj mrak i tegobu!...

Hajde, moj leptire, po svoj danak leti!...

Hasan-aga:
Povehle su bašte moje,
Opalo je lišće s grana...
Odletile zlatne tice
Sa premrzlih jorgovana...

I dok sunce svuda trepti
I radošću grije druge.
Mene samo oblak sreta
I jauci zime duge...

Merima:
Zašto cviliš kao ptići
Kada panu iz gnijezdâ?!
Imaj krila, za oblakom
Na te čeka sjaj zvijezda!

(Zlatija čupava i bosonoga, u noćnoj košuljici, dotrči
i zagrli Merimu, dok međutim Hasan-aga skida oružje
sa zida, zagleduje ga i čisti, a zatim skine i silah
pa ga pripaše. Govor lica ne prestaje.)

Merima:
Oči moje!

Zlatija:
Je li davno sabah bio?

Merima:
Nije, zlato. Tek je leptir poletio.

Zlatija:
Da znaš, samo, neno, šta sam noćas snila!

Merima:
Pričaj, dušo! Tvoja priča mi je mila!

Zlatija:
U kafezu mome jedna tica poja.
Ne znam kako, samo prhnu tica moja.

Onamo je, gori, magle zakloniše;
Ja plači! No ona ne vrati se više.

O, da znadeš neno, kakva li je bila!
Grlo joj crveno, a zlatna sva krila!

Merima:
Kako ti je govor sladak!
K'o da, negđe, ispod grma,
Nešto šapće potok mali,
Čist i sjajan kao srma!
Pjevala bih, plakala bih,
Kad ti slušam riječ meku! -
Gle, za tvojom zlatnom ticom
Sad i moje suze teku...

(Ubriše suze i okrene se Zerini, koja se probudila,
podigla glavu pa se osmjehuje.)

Ustaj i ti, zlato! Hodi neni, hodi!

(Zerina dotrči, bosonoga i čupava pa zagrli Merimu.
Merima je poljubi pa onda ode na
lijeva vrata i doziva)

Hatidža! Hatidža!

(Hatidža dolazi.)

Tamo đecu vodi,
Doručak im podaj, haljine obuci,
Pa onda nek' skaču po bašti
(djeci)
Sad ruci
Očevoj pristup'te.
(Djeca dotrče i poljube Hasan-agu u ruku a on ih pomiluje.)

Hasan-aga:
Žive bile!

Merima:
Tako!

(Hatidža povede djecu; Merima je isprati
i kod vrata nešto šapće s njome.)

Hasan-aga:
(Za se)
Kako mi se srce para,
Kako li me duša boli!
O, moj dome, kućo stara,
Ti si meni čemer goli!...

Ispod krova đedovskoga,
Gđe sam dugo sretan bio,
Od poroda srca svoga
Bježati bih samo htio...
(Pogleda djecu.)

One oči, pogled oni!
Ona kosa, meka, gusta!
Ono lice, ona usta!
Glas, što tako milo zvoni!
Sve je, sve je, kao ona!...
Ona... ona... Ah... sve ona...
(Hatidža ode sa djecom.)

Merima:
(Gleda kako Hasan-aga za silah zadijeva
male puške i jatagan.)

Gđe se spremaš?

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

U lov, mati,
Jer odavno nisam bio.
(Tapše rukama primičući se lijevim vratima.)

Merima:
U lov ideš?

Hasan-aga:
(Izbjegavajući pogled Merimin.)

U lov...

Merima:
Zbilja?

Hasan-aga:
(Sve više zbunjen)

Ne vjeruješ?! Što bih krio?!
(Na lijeva vrata ulazi prvi momak i učini temanah.)
Hajde reci nek' sve momke,
Odmah amo vodi Adem!
(Momak ode)

Merima:
A šta će ti?

Hasan-aga:
Da im praha
I olova za lov dadem...

Merima:
Zar sve momke vodiš sobom?

Hasan-aga:
Vodim, jer sam željan s nova
Hitre družbe i veselja
I u gori dugog lova...

Adem:
(Sa velikom naoružanom grupom momaka uljegne na
lijeva vrata i učini temanah. Svi momci, kao i Adem,
drže po jedan džeferdar.)

Svi smo hazur!

Hasan-aga:
Tako treba!
I fišeka evo svijem!
(Uzme sa astala fišeke i dijeli ih momcima, pokazuje
kradom očima na Merimu.)

Ne kazujte njojzi ništa!

Merima:
Ti mi kriješ ---

Hasan-aga:
(Trgne se zbunjeno)
Što da krijem?!

Merima:
(Pogleda Hasan-agi u oči.)

Ti se spremaš na zlo neko,
A ne u lov! Na zlo! Na zlo!

Hasan-aga:
(Pogleda oštro na momke misleći da je
koji otkrio Merimi njegovu namjeru.)

A ko ti je, mati, rek'o?!

Merima:
(Metne ruku na prsi.)

Znaš li šta je ovđe, znaš li?!
Srce, srce, majke tvoje!
Ne varaj ga! To je dženet,
Gđe anđeli tvoji stoje!

Kada noću spavaš, ono
Uz jastuk se tvoj prikrade,
Pa ti gladi lik i kosu
I sve tvoje misli znade!...

K'o Alah te svakog časa,
Iz svakoga gleda kuta!
Ne varaj ga!... Okani se
Zla juriša i zla puta!

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

O čemu zboriš?

Merima:
O mukama,
O nevolji svojoj zborim!
Zar da opet raskidaš mi
Jadno srce jadom gorim?!

Put svatova momke kupiš
I o svojoj radiš glavi!
Okani se zla mejdana
I drumove ne krvavi!

Hasan-aga:
(Bolno i gnjevno.)

Mejdan, mejdan! Nek' u krvi
Utope se boli dugi!
Zar za moje žive glave
Da je sebi vodi drugi?!

Ne! Ponosa ne dam svoga,
Ni obraza, niti nama!
Kada više moja nije,
Nek' do smrti bude sama!
(Zgrabi sa astala svoj džeferdar.)

Hajte, momci!

(Pođe naglo na desna vrata a momci za njim;
no Merima im put presiječe, stane na vrata i raširi ruke.)

Merima:
Ni koraka!
Natrag! Natrag! Znajte, samo
Preko svoje mrtve glave
Pustiću vas!

Hasan-aga:
Mati ---

Merima:
(Srdito mahne rukom prema Hasan-agi.)

Tamo!
(Pogleda na momke koji su ustuknuli.)

Momci vrsni! Ne bila vam
Materina teška hrana,
Ne činite grdne kavge,
Ni juriša, ni mejdána!

U mene je sin jedinak,
Može ludo glavu dati!
Na dušmana kad bi iš'o
Žalila ga ne bi mati!

No svatovsku krv da lije,
To su meni muke tvrde!
Jer mejdani taki, momci,
Glas junački ruglom grde!

Ovaj dom je vazda bio
Na ponosu i na námu!
Pa zar jutros da se sruši
U rugobi i u sramu?!

Zar bih više igda mogla
Među svoje druge stati?!
Ne koljite srce majke,
Ako znate što je mati!
(Zaplače)

Adem:
Hasan-aga, ne ljuti se,
Nek' ti nas žao nije!
Tvoja volja, naša volja!
Ali ko će, ko li smije
Pregaziti srce ovo,
Što ga pred nas majka meće?!
Tvoja riječ velika je,
Al' je srce majke veće!

(Uz desni zid prisloni i ostavi svoj džeferdar.)

Evo puške! Ja koraka
Dalje neću!

Prvi momak:
Neću ni ja!

Drugi momak:
Ni ja!

Treći momak:
Ni ja!

(Svi momci prisloniše svoje džeferdare uz Ademov
džeferdar, dok Hasan-aga za cijelo vrijeme hoda gore dole,
mrko pogledavajući na momke.)

Merima:
Tako, momci,
Nek' vam svaka sreća sija!

Gđe kročili, svuda na vas
Pad'o zlatni behar s grana!
Sretao vas miris ruža
I pjevanje šedrvanâ!

Ko bi milost vašeg srca
Nagraditi ikad znao?!
Hoćete li blagoslova,
Blagoslov vam Alah dao!

Hoćete li blaga?
(Trgne sa grla zlatnu ogrlicu.)

Evo!
Halal bilo!

Adem:
(Ganuto odbijajući dar.)

Hvala, hvala!
Ne trebamo ništa više,
Srce si nam svoje dala!

Hasan-aga:
(Merimi)
Ti mrijeti ne daš robu,
A smrt mu je život cio!
(Jurne sam sa džeferdarom na vrata,
no Merima mu put prepriječi.)

Merima:
Učiniš li tu rugobu,
Proklet, sine, proklet bio!

Adem:
(Hasan-agi)
Nemaš kuda! Svi bi s tobom,
Nit' se kogod smrti boji!
No ovo je božji bedem -

(Pokaže rukom na Merimu.)
Gledaj, ovdje majka stoji!

Hasan-aga:
(Ljutito zavitla svoj džeferdar.)
Za kadiju Imotskoga
Zar da onu vode svati,
Što je silnom Hasan-agi
Ljuba bila, znaš li, mati?!

Merima:
Je li ona kriva za to,
Je li, reci?

Hasan-aga:
Pitaš jošte?!

Merima:
Ona tebe i sad ljubi!

Hasan-aga:
Ljubi srcem bez milošte!...

Merima:
Ne griješi! Što na čisto
Sunce bacaš sram i rugu?!

(Na avlijskim vratima čuje se halka.)

Neko zveči. Ko će biti?

(Promoli glavu kroz prozor i viče sluge.)

Otvorite!

(Vrati se Hasan-agi, koji je međutim zlovoljan
i namršten sio na minderluk pa puši.)

Makni tugu,
Makni oblak s čela svoga
I utoli bol očajni!
Budi more, što u času
Zlih vjetrova i olujâ,
Na žal baca biser sjajni!...

Hasan-aga:
Zar veseo mogu biti,
Kad sam ljuti čemer pio?!
Obrazinom nigda majko,
Ja nijesam lice krio!...
(Na desna vrata uljegne Emina i zbaci feredžu.)

Merima:
Gle, Emina!

(Emina joj pristupi i poljubi je u ruku a ona nju u čelo.)

Šta te jutros
Tako rano goni nama?!

Emina:
Ne pitaj me! Sva se, evo,
Ledim poput hladna kama!...

Merima:
Je li ti na domu štogod bilo?

Emina:
Nije!
Slušaj! Jutros Zejna poruči mi rano
Da joj dođem. Odoh... Jao, kakva li je,
Da je vidiš, mati! Sva blijeda, kano
Smrt blijeda što je!

Merima:
Moja grdna rano!...

Emina:
Niko ne zna nit' je znao
One bole, one jade!...
Jecajući zagrli me
I cviljeti ljuto stade:

"Šta mi rade đeca moja?
Jesu li mi tužna bila,
Što im više majka ne da
Zagrljaja, niti krila!"

"Šta mi rade?... Majku zovu...
Studena ih zima bije...
Ali puste majke nema
Na njedrima da ih zgrije"...

Hasan-aga:
(za se)
Suze... suze... ženske suze...

Emina:
"Hajde, reče, o tako ti
Dvori bili sreće puni!
Hasan-agi hajde, sestro,
Pa ga moli, pa ga kuni!"

"Kuni, moli, suzom mojom,
Uzdasima, bolom svijem!
Crnim glasom, crna srca
I ranama dubokijem!"

Merima:
Smiluj mi se, smiluj, sine,
O tako ti tvog evláda!
(Plače)

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne muči je, brate, više,
Jer u jadu svisnu mlada!...

Hasan-aga:
Neka svisne!... Ne moli me!
Zaboravi i ne boluj!
Sve vrtove naših ruža
Pobio je grad i oluj...

Emina:
O kako si pust i hladan
Kao ona hladna tama!
(Plače)

Merima:
Teško, teško, jadnoj djeci!
O grijeha!... O, haráma!

Hasan-aga:
Što me traži?! Što me moli?!
Kada, eto, prima svate!

Emina:
Nemoj tako, nemoj brate,
Ona i sad tebe voli!
Za svatove kriva nije: -
Znaš joj braću! Da što prije
Osvete se tebi mladu,
Nagnaše je ljutom silom!
Vrati majku svom evládu,
Vrati sreću domu milom!
(Plače)

Hasan-aga:
Pustite me!... Za žeđ ovu,
Što me davi, što me peče,
Nema vrela, nema kupe!...
Pećina je srce moje,
Gđe se samo gladni boli
K'o panteri gladni kupe...

Merima:
Za junaka velikoga
Ne priliče ženske boli!
Ranjen or'o suncu leti
I tek mrtav pada doli!...

Hasan-aga:
Pa ako sam junak velik
I moj bol je velik tako!
Silan, velik,
Ljut, k'o čelik,
Visok, širok, kao pak'o!...
On je požar, vatra adska,
Što se penje, bukti, praskâ,
I do samog neba stiže,
I baca me, ruši, diže,
Bije,
Rije,
Para,
Zgara
I mod mene pep'o stvara!...
...Ah...

Emina:
O, čuj barem jednu molbu,
Ako znadeš šta je mati!
Pa kad jutros prođu s njome,
Ispred tvoga dvora svati:

Na rastanku, još jedanput,
Nek se jadnoj đeci svrne!
O smiluj se, preklinjem te,
Na bol crni majke crne!...

Merima:
O čemerna jutra! O čemerne čaše!

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne razmišljaj više, ljubavi ti naše!

Hasan-aga:
(Odmahne rukom.)

Eto, nek' se svati...
(za se)
Muči muko! Muči,
Raskini me svega!...

Emina:
(Ogrćući hitno feredžu.)

Idem, nek' bar kane
Kap sunca sred bola i njezine rane!...

Merima:
(Upada u riječ.)

Kap najcrnje sreće... Kap najcrnje žuči...

(Emina ode a Merima se okrene Hasan-agi.)

Moli se Alahu nek' ti prosti!...

Hasan-aga:
(Sa bolnim prijekorom.)

Mati ---

Zlatija i Zerina:
(Dotrče na lijeva vrata, Zlatija nosi granu beharaa Zerina
drži za krilo jednog bijelog leptira koji treperi.)

Neno, neno! Vidi, vidi!

Merima:
(Spusti se na koljena pa prigrli i ljubi djecu, dok je
mračan i blijed Hasan-aga klonuo na minderluk
i uhvatio se za čelo.)

Srca moja! Krila moja!

Zlatija:
(Pružajući behar.)

Ubrala sam tebi, neno,
Evo: na ti!

Merima:
Neka, neka,
Mile oči! Dušo meka!
Nije, nije behar za me,
Nit' ga staroj neni nudi!
Ti ga nosi i miriši
I k'o behar tako vazda,
Mila dušo čista budi!

Zerina:
A gle, neno, ja leptira
Uhvatila!
On na đulu a ja lako
Pa za krila!

Merima:
E. vješta si, blago moje
Najmilije!
Kad i sreću vidiš tako
Uhvati je!

A sad pusti, pusti krilo
Svom leptiru!
Neka leti svojoj kući,
Svome miru!...

Zerina:
A zar leptir ima kuću?

Merima:
Ima dušo.

Zerina:
A gđe mu je?

Merima:
Tamo, gđe se bumbul čuje
I kosovci iz gnijezda...
Danju mu je krov od sunca
A u noći od zvijezda...

Zerina:
Pa kako on spava, neno?

Merima:
Spava, blago, kao i ti!

Zerina:
Je li 'vako, (pokaže rukom na dušek) na dušeku?

Merima:
Radoznale oči moje,
On postelju ima meku:
Dušeci mu rosni đuli
I zumbuli,
A jastuci, ljiljani rani
I melèkša...

Zerina:
A ima li leptir neno,
I pokrivač kada spava?

Merima:
Ima dušo! Pokrije ga
Tihog neba svila plava!...
Pusti, pusti, ne muči ga,
Zlato više!
Na domu ga majka čeka,
I uzdiše...

(Zerina se propne na minderluk, provuče ruku kroz
demire prozora, pusti leptira, pa pošto malo postoji gledajući
kako leptir veselo otreperi preko behara, vrati se opet
Merimi. Iz daljine čuje se po koji svatovski metak i glas zurne,
našto se Hasan-aga trza, ustaje, prisluškuje i nemirno hoda.
Govor lica ne prestaje.)

Zlatija:
Pa zar leptir ima majku?

Merima:
Ima râno!
Ona misli na leptira
Neprestano...

Zlatija:
Pa imamo i mi majku,
Je li, neno?

(Hasan-aga se trgne i uzdahne.)

Merima:
(Gotovo kroz suze.)

Ah... imate, moje srce
Razoreno!...

Zerina:
Pa kada će doći? Hoćeš li je zvati?
Otišla je davno!...

Merima:
(Ganuta do suza okrene se Hasan-agi, koga
također duboko diraju riječi Zerinine.)

Hasan-aga, ču li?!
Pitaju te đeca kud im ode mati!
Odgovori đeci gdi je majka, gdi je?!
(djeci)
Sad će, sad će doći, otrgnuti đuli,
Tugo, tugo moja!...

Zlatija:
Pa znaš li k'o prije,
Neka, neno, vazda s nama majka bude!

Merima:
Hoće dušo!...
(Grcajući)
Ko bi sada nijem bio?
Ko na ove glase ne bi suze lio?
(Okrene se Hasan-agi.)
Hladan li si, sine, poput hladne grude!

(U blizini začuje se tiho svatovsko pjevanje: "O jabuko
zelenilo, zelen ti si rod rodila! Na tri grane tri
jabuke na četvrtoj soko sjedi." &Čim se pjesma začuje
Zerina i Zlatija potrče i propnu se na miderluk, provuku glave
kroz demire prozora i slušaju. Govor lica ne prestaje.)

Hasan-aga:
Ono nije pjesma, nije!
Ono grakću tice crne...
I motika tvrda na me
Sada hladnu zemlju grne...

(Pjevanje se sve više i više gubi i nestaje ga,
samo na mahove čuje se po koji metak u daljini.)

Hasanaginica:
(Dođe sa Eminom na desna vrata i zbaci feredžu. Sva
je blijeda i bolom istrzana, te njezina rijetka ljepota još
većma zanosi. Na njoj treperi bogato nevjestinsko ruho.
Pri zbacivanju feredže, odmah ugleda Merimu i pane joj
jecajući u zagrljaj.)

Mati moja, mati moja!...

Merima:
(Ljubi i grli Hasanaginicu.)

Moje sunce! Moje milovanje!
Moja Zejno, moje radovanje!...

Hasanaginica:
(Istrgne se iz Merimina zagrljaja.)

Gđe su đeca, gđe su đeca moja?!

Zlatija:
(Na glas majke trgne se i zajedno sa Zerinom
potrči sa prozora Hasanaginici.)

Mama, mama! Blago nama,
Blago nama!

Zerina:
Mama! Mama!
(Oboje panu glavama u krilo majčino i obgrle je.)

Hasanaginica:
Đeco moja! Đeco moja!
(Jecajući klone uza djecu pa ih grli i ljubi.
Merima i Emina neprestano plaču i brišu suze.)

Hasan-aga:
(Za se)
Ni rane me nisu pekle,
K'o što ovaj glas me peče...

Hasanaginica:
Otrgnuta srca materina,
Izvađene oči materine,
Kako ću vas pregorjeti tužna?!...

Merima:
Teško meni šta sam dočekala!...

Hasanaginica:
Od kad vas ostavila majka,
Od tad majku sunce ostavilo!
Od kad majka ne čuje vam glasa,
Od tad majka radovanja nema!
Od kad pusta ne grli vas majka,
Od tad majci srce prepuknulo!...
Otrgnuta srca materina,
Kako će vas pregorjeti majka?!

Merima:
(Hasan-agi)
Kako su ti srca otkucaji tupi!...
Još jedanput evo na domu ti sreće!
Još jedanput Alah na te ruku meće -
Osvrni se, vidi i suncu pristupi!...

Emina:
(Hasanaginici koja se priljubila uza djecu
i ne pušta ih.)

Hajde, Zejno, čekaju te!...

Hasanaginica:
Čekaju me grude zemlje
I mezari, rane ljute!...
(djeci)
Zbogom mili tići moji, -
Kratko li vas, jadna hrani'!...
Zbogom moji đuli prvi,
Zbogom moji jorgovani!

Zbogom krvi srca moga, -
Bog vam svaki hair dao!...
Zbogom moje radovanje!...
...Jao meni... jao... jao...

(Jedva se digne i njezin boni i očajni pogled
susretne se s pogledom Hasanaginim i posrćući jedva
dođe do kolijevke i uza nju klone, otkrije je do polovice,
i jecajući počne ljubit Rašida.)

Zlatija:
(Zbunjeno i ne znajući šta se događa,
dođe sa Zerinom Merimi.)

Zašto, neno, majka plače?

Merima:
(Grcajući i ljubeći djecu.)

Od radosti... jer vas dugo
Milovala majka nije...

Hasanaginica:
(Gleda Rašida)
Kako si mi zlatan, sine!
Kako si mi tih i miran,
K'o da tiha kaplja rose
Na zelenom listu spava!

Kako si mi lijep, snago!
Kako si mi sjajan, dušo,
Kao da je u bešici
Oči svela sabah-zora!
(ljubi ga)

Hasan-aga:
(Za se)
Ništa više ne znam, ništa!
Gđe sam ovo, gđe li stižem?!
Il' po meni zemlja pada?!
Il' se opet mrtav dižem?!

Hasanaginica:
Spavaš, moje krotko janje!
Spavaš, moje milovanje,
I ne znadeš da te suzom,
Moj ljiljane, majka rosi...
Spavaš... Sanjaš majku svoju...
A ne znadeš, dušo moja,
Da pošljednjim poljupcem te
Na rastanku majka ljubi...
I da više nikad neće
Milovati tvoje kose,
Niti će te, mili sine,
Ikad više tužna majka
Uspavati pjesmom slatkom!...
Nikad više... nikad više...

Emina:
(Koja od bola ne može da sluša više
naricanje Hasanaginice.)

Hajde, Zejno! Dosta... dosta!...

Hasanaginica:
Pusti sestro, još jedanput
Da napojim ljiljan rani...
Da mi ne bi žedan bio
Tihe rose, suza mojih!...

Pusti samo još jedanput
Da ižljubim oči svoje!...
Još... jedanput... zbogom... sine...
Još... jedanput... zbogom... dušo...

(Izdahne držeći pošljednji poljubac na licu Rašidovom.)

Hasan-aga:
(Sav ganut do suza dotrči Merimi, zgrabi joj ruku i poljubi.)

Majko, majko, ja joj praštam!

Merima:
(Kao da je van sebe od radosti)
Praštaš sine?!

Hasan-aga:
Praštam, majko!

(Pojuri Zlatiji i Zerini i toplo ih počne ljubiti.)

Merima:
Blago meni, danas i do vijek!

Emina:
(Radosno drmajući Hasanaginicu za rame.)

Ustaj, Zejno! Veseli se!
Zejno, Zejno!

(Sagne se, uzme Hasanaginicu za ruku, gleda je,
drma i kad vidi da je mrtva vrisne.)
Jao majko, jao!
Zejna mrtva! Zejna ti je mrtva!

Hasan-aga:
(Skoči sav poražen.)
Zejna mrtva! Veliš, Zejna mrtva!

(Spusti se uz Hasanaginicu, uzme je za ruku,
drma je i gleda. Govor lica ne prestaje.)

Emina:
(Plačući)
Mrtva, brate!...

Merima:
(Koja je skoro van sebe i još kao
da ne vjeruje u kobni glas.)

Nije mrtva, nije!...
Vara ona... vara... sine... je li?!...

Hasan-aga:
(Grcajući bolno i očajno okrene se Merimi.)
Ne vara te, ne vara te, mati,
Mrtva Zejna, mrtva nam je Zejna!...

(Zagrli i poljubi Hasanaginicu, pa žalošću
porušen ode i prisloni čelo uza zid i jeca.)

Merima:
(Kao pokošena klone uza Hasanaginicu.)

Moje sunce, kratko li mi sinu,
Moja srećo, brzo li mi minu!...

(Od bola i plača sva se strese.)

Zlatija:
(Koja ne pojmi užasnu katastrofu, ali videći kako
svi plaču i ona hoće gotovo da plače, pa pođe Merimi,
dok je međutim Emina prigrlila Zerinu pa je jecajući ljubi.)

Šta je, neno, majki?...

Merima:
(Zagrli Zlatiju i ljubi je.)

Sirotice moja,
Spava... spava majka: - tica, što ti poja,
Odletila nebu... oblaci je skriše...
I nje nema više... i nje nema više...

Hasan-aga:
(Blijed kao smrt, porušen i od bola kao van
sebe uhvati se za kose, i kroz suze gleda na
mrtvu Hasanaginicu.)

I nje nema više... i nje nema više...


- ZAVJESA -



--------------------------------------------------------------------------------


ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
http://www.aleksasantic.com
Odobrenje, Copyright © 2001 Denis Böhm
u saradnji za objavu sa Prof. Hamdo Čamo


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: OMER I MEJREMA
TekstNapisano: Novembar 9th, 2008, 4:29 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
OMER I MEJREMA

BOSNJACKA BALADA


Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.

To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.

Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !

Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.

Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?

Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?

Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.

Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.

Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.

Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.

Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 58 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 5 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group