www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 14th, 2021, 8:15 pm.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 31 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3
Autor Poruka
 Naslov: Re: Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: August 20th, 2009, 7:11 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Slika
Visoko: S prošlosedmične reekshumacije

Potvrđen identitet Avde Palića

Nakon što porodica prihvati rezultate, Palić će biti ukopan...

19.08.2009. 11:45

Dodatna DNK analiza lobanje, odnosno zuba potvrdila je da posmrtni ostaci ekshumirani u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice pripadaju pukovniku Armije RBiH, ratnom heroju odbrane Žepe Avdi Paliću. Ovo nam je sinoć, na osnovu rezultata analize urađene u Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), potvrdio Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.

Dodatna analiza izvršena je na zahtjev porodice, odnosno Palićeve supruge Esme, koja je na tome insistirala kako bi u potpunosti bila sigurna da je riječ o posmrtnim ostacima njenog muža. DNK analiza lobanje urađena je nakon prošlosedmične reekshumacije posmrtnih ostataka Palića sa parcele neidentificiranih osoba na groblju u Visokom, gdje je ukopan 2002. godine.

Mašović je kazao kako sad slijedi procedura u kojoj će nadležna tužiteljica Kantona Sarajevo Aida Ćatović zakazati identifikaciju, na kojoj će porodica potvrditi i zvanično prihvatiti rezultate DNK analize.

Nakon toga, u nekoliko narednih dana, pukovnik Palić bi trebao biti ukopan u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/potvrdjen-identitet-avde-palica-

(Dnevni avaz)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: August 26th, 2009, 2:45 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Slika
Palic: Ratni komadant odbrane Zepe

Avdo Palić bit će ukopan u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu

Nakon razgovora sa Esmom Palić, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić danas dozvolio sahranu u haremu Ali-pašine džamije...

25.08.2009. 15:14

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić danas je dozvolio izuzetak od pravila prema kojem je harem Ali-pašine džamije u Sarajevu bio zatvoren za daljnje ukope odobrivši da u njemu budu ukopani i posmrtni ostaci Avde Palića, ratnog komandanta odbrane Žepe.

Reis je nakon toga naznačio da odluka o zatvaranju mezarja u ovom haremu ostaje na snazi.

Efendija Cerić je, naime, danas u Sarajevu primio Esmu Palić, suprugu rahmetli Avde Palića koji je jula 1995. godine dopao u ruke srpskim snagama od kada je njegova sudbina bila nepoznata sve donedavno kada su posmrtni ostaci koji su prije više godina nađeni u masovnoj grobnici kod Rogatice identificirani kao njegovi nakon dugotrajne Esmine potrage i upornosti.

Esma je nakon toga izrazila želju da identifikovani posmrtni ostaci budu ukopani u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.

Ukop je najavljen za sutra.

Obavještavajući je da će joj želja biti ispunjena, reis Cerić je danas istakao da je šehid Avdo Palić zadužio sve nas da mu odamo počast zbog hrabrosti, čednosti i nemjerljive odanosti visokim moralnim principima svoje vjere, svog naroda i svoje države.

"Ovaj izuzetak od pravila je pravo heroja šehida Avde Palića da bude u društvu svojih suboraca koji su dali živote za našu zajedničku čast", rekao je reis, a prenijela agencija MINA.

Cerić je u današnjem susretu s Esmom Palić iskazao visoko poštovanje prema žrtvi šehida Avde Palića i zahvalio njegovoj supruzi za upornost da dođe do istine o svome mužu, heroju u odbrani časti i ponosa bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine.

Zamolio je Allaha dž. š. da šehidu Avdi Paliću podari džennet, njegovoj supruzi i kćerkama sabur, a njegovim suborcima i svima nama da bude uzor i primjer kako se brane čast i ponos vjere i domovine, saopćeno je.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/avdo-palic-bit-ce-ukopan-u-haremu-alipasine-dzamije-u-sarajevu
(Dnevni avaz)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: August 26th, 2009, 10:11 pm 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Sarajevo: Sahranjen Avdo Palić

26. 08. 2009.

Slika
Avdo Palić / 24sata.info

24SI - Ratni komandant Žepe brigadir Avdo Palić sahranjen je u srijedu u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Njegovo tijelo ekshumirano je prije osam godina u masovnoj grobnici Gajevi u selu Vragolovi kod Rogatice i smješteno u Visoko.


U julu 1995. godine, tri dana nakon pada UN-ove zaštićene zone Žepa, komandant snaga Armije RBiH pukovnik Avdo Palić otišao
je u kompleks Zaštitnih snaga UN-a u Žepi kako bi pregovarao o evakuaciji preostalih stanovnika. Nakon što je stigao u ovaj kompleks,
odvele su ga snage bosanskih Srba i više nije viđen.

Dženazi Avde Palića u Sarajevu prisustvovali su predstavnici vlasti BiH, rodbina, prijatelji i saborci.

(24sata.info)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: Septembar 18th, 2009, 1:14 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
ESMA PALIĆ

DA SU ME POSLUŠALI, AVDO BI BIO ŽIV

Tekst: Živana Jovančić
Foto: Irfan Redžović

Esma Palić: ”Kad dođe rođendan, sve pripremim, djevojčice su sretne, ali osjećam tugu jer je jedno mjesto za stolom prazno”Poslije četrnaest godina potrage, Esma Palić pronašla je posmrtne ostatke supruga. Ratni komandant Žepe Avdo Palić nedavno je uz vojne i vjerske počasti dobio vječno mjesto počinka u haremu Alipaš ine džamije. Na njegovoj dženazi bile su supruga Esma i kćerke Semra i Nejra, i mada to nije u duhu muslimanskog vjerskog običaja, ispraćaj supruga i oca za njih je, kažu, bio neupitan. Time nije došao kraj Esminoj borbi za istinu o suprugovoj smrti: uskoro slijedi sudski postupak i izvođenje odgovornih pred lice pravde

Najupornija ličnost u borbi za istinu o nestanku komandanta ABiH u julu 1995. u bazi UN-a jeste Esma Palić, supruga nestalog Avde Palića. Nakon teških i dugih godina, svih dešavanja i pretrpljenog bola, sada osjeća olakšanje, ali u njoj, priznaje sama, još pomalo treperi nemir. “Koliko god je bilo teško vjerovati da je živ, nada postoji do zadnjeg trenutka. Stvarni trenutak gubitka doživjela sam u julu kad sam dobila DNK analizu. Ovo je maksimum koji smo nas tri mogle očekivati, porodica je sretna što može sahraniti kosti, sada znamo gdje je i kad god poželimo možemo mu doći.”
Esma često pominje kćerke, petnaestogodišnju Semru i godinu dana mlađu Nejru. Njihovo odrastanje obilježila je bolna činjenica o ocu. Ipak, one danas sve shvataju razložno. “Kad smo razgovarale, rekle su: ’Tužno je, teško je, ali se moglo desiti i da ne dobijemo ove kosti, a sada mu uvijek možemo odnijeti cvijeće’”, iznosi Esma razmišljanja u kući. Od septembra će njene djevojčice biti u klupama Druge gimnazije, dobre su i vrijedne, kaže njihova majka. Za njih kaže da izbjegavaju javno pojavljivanje zato što ne vole kad im druga djeca u školi nazivaju majku političarkom čim je Napisala: Živana Jovančić Snimio: Irfan Redžović vide na televiziji. Što se tiče Esme, ona se više ne osvrće na riječi neznanih ljudi: ’Evo one žene što traži muža.’ Odavno je prestala da razmišlja o onome što drugi govore, ona svoju borbu za istinu o suprugovom nestanku nastavlja. “Pravni postupak još nije pokrenut jer nisu kompletirana sva dokumenta. Najveći dio posla uradila je Komisija RS-a za prikupljanje činjenica o sudbini moga muža. Sve je proslijeđeno tužiteljstvu BiH i sudski postupak može brzo početi. S obzirom da se zna da optuženi više nisu u BiH, najvjerovatnije ćemo optužnicu prepustiti tužiteljstvu Srbije”, ističe Esma Palić.

Ljubav, brak i djeca

Esma i Avdo poznavali su se još od srednjoškolske dobi, zbližili su se kasnije, početkom osamdesetih godina, kada je došla na studij elektrotehnike u Sarajevo, a budući suprug već je bio student mašinstva. Vjenčali su se u ratu, 1993. u Žepi. “Otišli smo za Bajram kod mojih i njegovih roditelja, Avdo je tada imao samo oca, majka mu je davno umrla. Na početku rata mislili smo da će sve biti brzo gotovo, a već ’93. shvatili smo da će rat potrajati. Ostali smo u Žepi, dobili smo kćerku Semru 1994., a naredne godine rodila nam se Nejra.” Esma o suprugu govori sve najljepše. “Na Avdu se uvijek moglo računati: ako se nešto planira, dogovara, bio je osoba s kojom ste mogli razgovarati, približavati mišljenje, široka i prilagodljiva osoba. Bez obzira koliko je bilo teško vrijeme u kome smo živjeli, rat i ostalo, uvijek je našao načina da se situacija opusti, bio je pun života, veseo, beskrajno je cijenio porodicu, bio je čovjek kakav se jednom u životu može naći.”
Pamti i da je s velikom radošću dočekivao rođenje kćerki. “Pomalo djeluje i smiješno kad se sjetim koliko se Avdo obradovao kad se rodila Semra. Ime je dobila po novinarki Radija BH1 Semri Duranović-Koso: jednom sam je slušala, i kad je odjavljivala emisiju predstavila se i to ime mi se dopalo. Dok smo se Avdo i ja zabavljali, rekla sam mu: Ako ikad budem imala kćer, zvat će se Semra. Možda to ime ne bih tako dugo pamtila da nije bilo Avde. Kad se rodila prva kćerka, on je rekao: ’Rodila nam se Semra!’” Esma ne može prežaliti što djeca nisu zapamtila oca, jer će ubrzo nakon rođenja Nejre, Avdo biti zarobljen. “Kad se to desilo, starija kćerka bila je u prednosti, imala je sedamnaest mjeseci a mlađa samo četiri i nikada nije imala priliku ni da doživi elementarni fizički kontakt s ocem. Problemi s djecom zbog nedostatka oca došli su poslije, javili su se kad su počele hodati, progovarati, pitati, tražiti, a ’95. o tome nisam puno razmišljala – vjerujte, meni je tada Avdo bio na prvom mjestu.”

Dragi Bog i ja

Prije no što je Avdo uhapšen, Esma je napustila Žepu, sedam mjeseci ostala je u Visokom, a potom se vratila u Sarajevo. Njena potraga za mužem počela je odmah nakon njegovog zarobljavanja 1995. “Nekoliko godina postojale su indicije da je živ, da ga negdje skrivaju i to vrijeme je za mene bilo teško zato što sam patila misleći da i on pati. Onda je došao period kad sam se morala miriti s tim da je, najvjerovatnije, ubijen, i tada mi je bilo jako teško. Ali nikada, nikada se nisam pokajala što sam tražila supruga, nikada sebi nisam postavila pitanje da li je ispravan put kojim sam krenula. Ne znam kako bih sama sebi pogledala u oči da nisam pokušala da ga tražim, to je bila moja ljudska potreba, rezultat naše privrženosti, Avdine i moje.”

Esminih četrnaest godina borbe za istinu, obraćanje civilnim i vojnim zvaničnicima, domaćim i stranim, pisma uticajnim pojedincima i organizacijama, ujedno je i Esminih četrnaest godina patnje, borbe sa šutnjom, oponiranjem, uvredama. “Bilo je svega. Ljudi su na različite načine govorili o onome što sam poduzimala, za nekoga je to bilo prezahtjevno, ponekad nisam bila shvaćena, bilo je ravnodušnosti, neprimjerenih komentara, čak i uvreda, a dolazile su od populacije koja je doživjela isto. Sad to sve razumijem, jer sam uspjela da izvučem jedan slučaj između 25.000 nestalih osoba. Koliko god se to nekome svidjelo ili ne, slučaj Palić je specifičan i nikada nisam propustila priliku da kažem: ’Ako ne možete naći čovjeka koji je kao pregovarač uhapšen u bazi UN-a pred očima cijelog svijeta, kako ćete naći nekog ko je nestao u šumi!?’“

Sjećajući se proteklih godina i mučne potrage za suprugom, Esma Palić priznaje da je za nju najšokantnije otkriće bila ravnodušnost drugih prema sudbini njenog tek uhapšenog supruga. “Mislila sam da će svi ustati na noge da traže Avdu Palića! Zaboga, on je uhapšen u bazi UN-a, on je komandant, on je spasio toliko ljudi! Nisam mogla ni zamisliti da iko može biti indiferentan, ostati po strani. To je moje, možda, najbolnije iskustvo u životu, bila sam svjesna da je živ a neće da mu pomognu. To vas raspamećuje, ali sami ne možete ništa promijeniti. Još tvrdim: da su me tada poslušali, Avdo bi danas bio živ”, smatra Esma. I veli: “Kad sam vidjela da je to samo moje razmišljanje, kada sam vidjela da niko ne reagira, rekla sam sebi: Od danas smo dragi Bog i ja u ovoj borbi sami!”

Sva njena pisma

Supruga nestalog komandanta najprije se obratila Armiji BiH, zatim Unproforu, odnosno tada glavnokomandujućem UN-ovih snaga za BiH Rupertu Smithu, te tadašnjem predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. Kasnije se obraća prvom visokom predstavniku u BiH Carlu Bildtu, zamjeniku Michaelu Steineru, predsjedavajuć em EU, stranim zvaničnicima koji su bili zaduženi za ljudska prava kao što su Manfred Nowak, Tadeusz Mazowietzki, Elizabeth Rehn, jer je u njenom prisustvu prenijeta molba ondašnjoj predsjednici RS-a Biljani Plavšić za oslobađ anje komandanta Palića. Esma je pisala i Hillary Clinton. Smatra da su je strani zvaničnici više razumjeli od političara u Sarajevu.

Ipak, shvatila je da sve to više nema smisla i njena potraga za mužem krenula je 1999. sudskim putem. “Podnijela sam tužbu Domu za ljudska prava protiv RS-a. Ja sam zaista preko Međunarodnog crvenog križa, preko Komisije za traženje nestalih i pojedinaca pokušavala dobiti informacije o suprugu: svi su odgovarali da ne znaju i riješila sam ih tužiti. Od trenutka kad sam dobila presudu Doma za ljudska prava, stvari su se činile realnijim. Dokazala sam da je Avdo zatvoren, da su ga držali po tajnim zatvorima. Tada se i OHR ozbiljnije uključio u rješavanje problema, a sve je počelo brže napredovati zahvaljujući tadašnjem visokom predstavniku Paddyju Ashdownu i Raffiju Gregorianu, zamjeniku visokog predstavnika. U međuvremenu, tužila sam i državu BiH pred sudom u Strassbourgu zbog nepronalaženja posmrtnih ostatak moga muža i neizvođenja odgovornih pred lice pravde.” Sve vrijeme, Esma je privatnom relacijom uspostavljala kontakt s osobama koje žive u RS-u i svjedocima, i, kaže, da je nakon jednog takvog susreta počela pomišljati na tragičan kraj svog nestalog supruga. “Kada je Vlada RSa formirala Komisiju za implementaciju odluke Doma za ljudska prava, tada mi je bilo jasno da mi i oni daju jasan znak. I tako, mirenje je išlo postepeno. I sama pomisao da neko tolike godine živi u zarobljeništvu je puno teža od razmišljanja da je negdje već smirio dušu.”

Klopka života

Esma Palić dočekala je kraj jednog dugog i tamnog razdoblja u životu. Sačuvala je prisebnost, iskustvo je nije ogrubilo, drugačija stvarnost nije joj oduzela smisao postojanja, a najveću snagu da sve izdrži dalo joj je sjećanje na supruga. Uz veliku podršku porodice, Avdinih sestara, te njenih roditelja, brata i sestre, i sama se stoički nosila sa sudbinom: diplomirala je i magistrirala psihologiju, zaposlila se u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, sačuvala prijatelje, a najvažnije su joj kćerke. Obje su učenice Druge gimnazije, vole umjetnost i strane jezike. Esma je uvjerena da su Semra i Nejra dobro podnijele teret proteklih godina jer su odrastale s činjenicom da nemaju oca. “One su to lijepo opisale: otac je za nas imaginacija, nismo ga nikad upoznale, znamo ga po tvojoj priči i sa slika, volimo ga jer si nas ti naučila da ga volimo. U početku njihovog razvoja primjećivala sam da im otac nedostaje, to se reflektiralo na njihovo emotivno stanje, pogotovo kod Nejre: tako teško bi se odvajala od djeda, daidže, lako bi se uznemirila, ali sada mogu reći da imam odrasle i stabilne kćerke”, priča Esma.

Njena žalost za suprugom uvijek bi bila jača kad su se približavali praznici zajedničkog slavlja, ali i u toj delikatnoj situaciji uspjela bi sačuvati takt. “Kad dođe rođendan, sve pripremim, djevojčice su sretne, ali osjećam tugu jer je jedno mjesto za stolom prazno. Bilo je trenutaka kad sam od njih skrivala pogled, bilo je trenutaka i kad sam otvoreno pokazivala osjećaje, neka znaju da je normalno i kad boli i kad suza kane. Ipak, logično je da ćete u trenucima kad su djeca sretna pokušati da im tu radost ne pokvarite”, priznaje Esma.

GRACIJA


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: Septembar 30th, 2009, 12:55 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Intervju s Esmom Palić, borcem za istinu i pravdu

Slika

Esma Palić, simbol borbe za istinu i pravdu, u ekskluzivnom intervjuu za IslamBosna.ba govori o dugogodišnjoj borbi da se pronađe njen muž, komandant Armije RBIH Avdo Palić, kojeg nakon pada Žepe četnički agresor odvodi u nepoznato.

Kako biste opisali stanje u ratnoj Žepi prije pada? Kako je došlo do Avdinog, r.h., kidnapovanja?

Narod koji se tokom rata zatekao u Žepi ili u njoj pronašao spas bježeći iz susjednih okupiranih općina, bio je izložen neviđenom nasilju i torturi četničkih snaga koje su ovo, do jučer, Žepljacima jedino važno mjesto na svijetu, tokom cijelog rata držale u opsadi. Bilo je jezivo i pomisliti da ste stotinama kilometara odvojeni od linija ARBiH, da nemate kud osim da držite omču da vas potpuno ne udavi i da pri tom o vašim mukama niko pojma nema. Svjesni da ne možemo računati na pomoć izvana zbili smo redove unutra. Odbranili smo se od velikih četničkih ofanziva koje su imale za cilj zauzimanje Žepe, podnijeli smo najveća i najrazornija avio i topovska bombardovanja, preživjeli smo vrijeme sistematskog izgladnjivanja, humanitarne krize, psihofizičku izolaciju i deprivaciju. Jedino smo posrnuli pred izdajom, to je ono što neki nisu preživjeli, a oni koji jesu nikada nisu uspjeli shvatiti kako nam se baš to dogodilo. Objašnjenje je dao Ričard Holbruk na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici kada je izjavio: „Imao sam instrukcije da enklave u Istočnoj Bosni predam u ruke Srbima. Bilo mi je teško, ali morao sam to učiniti."
Smisao i istina koji se nalaze u ove dvije rečenice bili su poznati mom suprugu Avdi još od marta 1995. godine, kada je osjetio, ili iz nekih prilika shvatio, da se „igraju igre" oko enklava. Iako smo bili zaštićena zona UN-a četnici su pojačali povremena granatiranja, krenuli su s diverzantskim upadima u rubna područja. Napetost je rasla. Avdo je svakodnevno vršio razgovore s komandom ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a u Žepi i tražio rješavanje problema. Kada su poslije okupacije Srebrenice četničke snage predvođene zločincem Mladićem krenule na Žepu, svima nam je postalo jasno da opstanka u Žepi više nema. Avdo je nastojao da sačuva mir među narodom, odlučio je da se branimo dok „Svijet ne shvati šta se u Srebrenici dogodilo, i da mora spriječiti da se to isto ponovi u Žepi". Mi smo bili u paklu, a onima koji su trebali da nam pomognu nije se baš žurilo, više je izgledalo da mi paničimo nego da je pomoć spora. Ali, poslije trinaest dana Žepa se objektivno više nije mogla braniti, pale su prve linije, UNPROFOR pokušava napustiti enklavu. Bilo je jasno da Mladić neće odustati dok ne „očisti" Žepu. Tada je Avdo, iako svjestan rizika za sopstveni život, krenuo na pregovore sa četničkim zločincima, kako bi izborio mirnu evakuaciju naroda Žepe. Tako je i bilo. Civili i ranjenici u konvojima su izlazili iz Žepe. Posljednji konvoj od 806 civila i 30-ak ranjenika četnici zaustavljaju uz ultimatum da Avdo dođe na pregovore. Avdo dolazi na tražene pregovore u bazu UN-a u Žepi, gdje je trebalo da dođe i glavnokomandujući UN snaga Rupert Smith. Ali, umjesto pregovarača Avdu dočekuju naoružani srpski vojnici iz jedinice Radomira Furtule i na vrlo grub način, pred očima međunarodnih posmatrača i UN vojnika, hapse ga i odvode u pravcu Mladićevog komandnog mjesta.

Dan kada je Avdo, r.h., kidnapovan - da li se moglo nešto učiniti i ko je mogao (a nije) uraditi nešto?

Avdino kidnapovanje u bazi UN-a nije se smjelo desiti, takve stvari nisu samo napad na one koje UN štiti, već napad i na sam UN, negiranje njegove misije i vrijednosti. Stoga sam vjerovala da će UN pružiti zaštitu i pomoć Avdi, jer tako su ustvari spašavali i sebe od podivljalog Mladića i njegovih hordi. Očekivala sam da će glavnokomandujući UN-a, koji je bio gotovo na licu mjesta, pokrenuti napore kojima bi štitio svoje vojnike, jer je u momentu hapšenja Avdo imao ista prava na zaštitu koja je imao bilo koji drugi UN vojnik koji se u tom trenutku zatekao u bazi. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. UN se, uz časne izuzetke, ponio pasivno, gotovo izdajnički. To je gorko iskustvo. Samo je gorči onaj utisak koji je ostavilo ponašanje Avdinih pretpostavljenih, ponašanje prvih ljudi u ARBiH. Da su barem pokušali da ga traže, da iznesu svoj zahtjev UN-u da pomogne u oslobađanju, da su... Ali nisu ništa učinili, osim što su me pokušavali uvjeriti da je mrtav i da je pogriješio što je otišao na pregovore.

Od koga ste imali podršku u svojoj borbi za istinu?

U borbi za istinu o mom suprugu podršku sam uglavnom imala od međunarodnih institucija, organizacija ili utjecajnih pojedinaca koji se bave pitanjem ljudskih prava. Važnu podršku je pružao i gosp. Edward Joseph, svjedok Avdinog kindapovanja koji je u to vrijeme vršio misiju UN posmatrača u Žepi i koji je tada, kao i poslije u svim relevantnim prilikama, tražio rješavanje problema i otkrivanje istine o Avdinoj sudbini. Ali, mislim da je od izuzetne važnosti bila podrška Ureda visokog predstavnika za BiH, posebno gospodina Paddyja Ashdowna, a kasnije Raffija Gregoriana, koji su otvorili pitanje sudbine moga supruga, adresirali njegovo rješavanje i ustrajno radili na tome.


Kakva su iskustva drugih koji godinama tragaju za svojim nestalim? Da li ste u kontaktu s njima?

Iskustva onih koji tragaju za svojim nestalim članovima porodice su uvijek manje-više bolna. Često doživljavaju ili osjećaju nerazumijevanje, izdaju, osuđenost, strah i neizvjesnost. Izgledi da će jednog dana riješiti svoju neizvjesnost svakim danom su manji, jer porodice umiru, a proces se odugovlači. Kroz kontakte s ovim porodicama uočila sam da postoje izvjesne razlike u odnosu prema problemu. Jedni su davno „shvatili" da se ne vrijedi boriti, da nema smisla ići u udruženje, Državnu komisiju, Međunarodni crveni križ ili ICMP i pitati ima li išta novo. Prihvatili su bespomoćnost koja im pomaže da se nose s teretom neizvjesnosti i vlastite odgovornosti koja ih štiti od neprijatnih iskustava. Drugi, kojih je manje, su odlučili da se suoče s problemom, pokušavaju učiniti nešto na njegovom rješavanju i na tom putu nailaze na situacije koje ih ohrabruju i obeshrabruju. Oni imaju više neprijatnih iskustava, ali pokušavaju preuzeti kontrolu nad situacijom. Ipak, objektivno, to su situacije pred kojima je se lahko obeshrabriti, jer vas odmah dočekaju s onom „niste jedini", „činimo što je u našoj moći" (a nikom ne polažu račune šta čine i da li je to u skladu s moći, i gdje treba potražiti još te „moći", pa da proces pronalaženja i identificiranja nestalih ide brže), a najgora je ona „neki se nikada neće pronaći". Jedno je sigurno, u ovoj zemlji porodice nestalih i problem nestalih ne uživaju potrebnu pažnju, i nema dovoljno brige i napora za rješavanjem tog pitanja. Niko ne može reći da nije kriv ili da to nije u njegovoj nadležnosti ili moći. Svima bi nam trebalo biti u nadležnosti ono što je ljudsko, a šta je ljudskije od toga da pomognemo nekom da se oslobodi bola, patnje, neizvjesnosti, da vratimo ime žrtvama čije kosti godinama leže pod oznakom NN?

Postali ste simbolom borbe za istinu i pravdu. Izjavili ste da dženazom Vašeg supruga Vaša borba ne prestaje. Koji su dalji planovi za tu borbu?

Uvijek sam govorila da je moj put istina i pravda. To je najdublja potreba svake osobe čija su prava povrijeđena ili uskraćena, i konačno, zato se i vode sudski procesi o zločinima. Međutim, jedan sistem, čak ako i procesuira ratni zločin, često nije u stanju dovesti sve zločince pred lice pravde, nego se priča završi na tzv. komandnoj odgovornosti ili masovnim zločinima. E tu više nije odgovornost sistema, već nas žrtava što nismo ustali da pronađemo te zločince, ili još gore, što ne svjedočimo (to je sramotno česta pojava).
Ja sam došla do istine o mom suprugu, a sada slijede koraci za pravdu. Oni koji su izvršili zločin nad mojim suprugom moraju završiti tamo gdje im je mjesto, u zatvoru. Nije to osveta, nije to ni odgovarajuća kompenzacija za bol, to je jednostavno stav prema problemu i opomena da se za zločine mora odgovarati i da se zločinci ni u moru istih ne mogu sakriti.
Tokom prethodnih godina traganja za istinom urađeno je dosta toga na prikupljanju činjenica i dokaza na bazi kojih se može pokrenuti postupak. Obzirom da su glavni osumnjičeni za ubistvo mog supruga u Srbiji, gdje mirno žive, Srbija ih kao svoje građane neće isporučiti u slučaju da postupak pokrenemo pred BH Sudom za ratne zločine. Zato ćemo tražiti da postupak pokrene nadležno tužilaštvo u Srbiji. Moj stav u ovom slučaju je: „Nije važno gdje se sudi, važno je da se sudi i pravedno presudi."

Kako je biti samohrana majka dvoje djece? Imate li podršku Vaše porodice?

Roditeljstvo je najzahtjevnija i najvažnija uloga koju u životu možemo dobiti. Valjda je zato dragi Bog i ostavio da se ta uloga ispunjava u paru. Kao i mnoge žene u BiH i ja sam pored bolnog gubitka supruga bila suočena s tim da moram sama podizati dvoje tek rođene djece. Ali, za razliku od mnogih drugih samohranih majki, ja sam bila u izvjesnoj prednosti, jer sam imala divne roditelje, brata, sestru, Avdine sestre, koji su bili uz mene i na koje sam uvijek mogla računati ako mi je pomoć potrebna. Ne znam kako bih kroz sve prošla bez njih, vjerovatno nekako bih, ali je veliko olakšanje kada se imate u koga pouzdati.


Kako doživljavate Vaše radno mjesto, čini se da ste se previše emotivno vezali za radno mjesto, da kroz njega pokušavate da pomognete drugima? Da li Vam to predstavlja opterećenje ili duševni mir zbog činjenice da ste na usluzi populaciji koja je potpuno zapostavljena?

Volim svoju profesiju, svoj posao i radno mjesto, i sve navedeno po prirodi traži spremnost za razumijevanje i pomoć drugima. Također, uvijek sam na strani ljudskih prava, poštujem i zalažem se za ljudsko dostojanstvo, cijenim čovjeka po onome u njemu za šta je sam odgovoran, a ne po onome što mu je neko obezbijedio. Sve su to stvari koje se odlično slažu sa zahtjevima mog radnog mjesta i koje mogu biti od koristi da se u nekom združenom naporu stvari u oblasti invalidnosti okrenu u pravom smjeru, a ja vjerujem da smo već na dobrom putu.

Ne želimo da Vas povrijedimo našim pitanjima, ali sigurno se mnogi pitaju, da li ste sve ove godine vjerovali da je Vaš muž mrtav ili ste se potajno nadali da će se ipak pronaći živ u nekom od logora/zatvora, obzirom da ste dobijali jako puno različitih informacija/dezinformacija?

Nekoliko godina poslije rata vjerovala sam da je Avdo živ, postojale su informacije koje su davale razloga za takvo vjerovanje. Dolazile su i neke obeshrabrujuće, ali ja sam odabrala da vjerujem u one prve jer su mi davale snagu da preživim. Onda sam počela osluškivati i druge informacije, sa strahom ih analizirati, pa se opet vraćati onom prvom uvjerenju, i sve tako dok moj mozak nije bio u stanju da realno razmišlja i prihvata situaciju onakvom kakva ona najvjerovatnije jeste. Ali, nikada, koliko god bila nerealna i svjesna te nerealnosti, i koliko god bila mala, nesigurna, stidljiva, nada nikada nije potpuno nestala, sve dok nije potvrđena DNA identifikacija kosti mog supruga. Tek tada sam bila sigurna da se čudo neće dogoditi, i da se Avdo neće iznenada pojaviti.

Kako ste uopšte doživljavali te informacije, da li ste svaku provjeravali ili ste vremenom prestali da vjerujete u sve što Vam se kaže?

Svakoj informaciji do koje sam dolazila posvećivala sam određenu pažnju, čak i kada je nešto bilo očigledno netačno, jer nikad se ne zna. Naravno, morala sam biti i oprezna, jer u ovakvim situacijama imate one ne/ljude koji prepoznaju priliku za vlastitu korist i nemaju nimalo stida u pokušaju da to i ostvare.

Kako ste primili vijest o pronalasku tijela Vašeg supruga? Da li ste tada povjerovali ili ste i dalje imali dileme?

Vijest o pronalasku kosti mog supruga izazvala je jednu vrstu šoka, nemogućnost da se snađem šta mi se to odjednom dogodilo, pa i određeni stepen sumnje. Ali, vjerovatno da je takva vijest došla u bilo kojoj situaciji, i na bilo koji način, i u bilo koje vrijeme, ona i ne bi mogla biti drugačija. Postojale su određene rezerve, prije svega vezane za kompletnost tijela i zato sam tražila dodatnu analizu.

Koga smatrate odgovornim što ste s ovolikim zakašnjenjem pronašli svog muža čije je tijelo bilo tako blizu?

Odgovornost za nepronalaženje posmrtnih ostaka mog supruga, ili još gore, za neustupanje podataka, iako su znali da je tijelo ekshumirano, snose tri vlade Republike Srpske: Ivanićeva, Bukejlovićeva i Dodikova (iako je komisija Dodikove vlade uradila više nego obje prethodne, došla do korisnih informacija, pa bila i na tragu posmrtnih ostataka, nije jasno i odlučno locirala odgovor). Znam da sada pokušavaju špekulisati oko činjenice kako se tijelo sedam godina nalazilo na području Federacije, ali zašto to nisu rekli, posebno jer su znali da postoji šansa da se i bez njihove saradnje otkrije. Nekako se čini da su baš to i htjeli, da naprave jednu zbunjujuću i kompromitirajuću situaciju, samo to više nikome ne može proći.
Bez sumnje, veliku odgovornost snosi i ICMP, posebno za period od 2005. godine kada su u bazi imali sve relevantne uzorke za analizu.

Šta ste saznali o njegovoj sudbini? Kako su ovu vijest primila Vaša djeca?

Pouzdano se zna da je Avdo bio živ najmanje 40 dana nakon hapšenja, da je skrivan po tajnim zatvorima gdje je ispitivan od strane Mladićevih najpouzdanijih ljudi u štabu VRS-a. Postoje saznanja i o mjestu i načinu ubistva, a poznata su i imena onih koji su ga vodali posljednjih dana.
Prve reakcije djece bile su bijes i tuga, ali vremenom smo kćerke i ja počele racionalizirati i situaciju sagledavati u pozitivnoj dimenziji, jer, koliko god okrutno zvučalo, uistinu je sreća doživjeti taj trenutak. Kćerke i ja sve više sebi dopuštamo da nas obuzme osjećaj dobitka umjesto gubitka, jer mi smo barem dobili Avdine kosti, trenutak dostojanstvenog ispraćaja i mjesto vječnog smiraja gdje ćemo kad god poželimo moći otići na njegov mezar. To je san porodica nestalih i mi smo to dočekale.


Nakon njegove identifikacije pojavili su se mnogi koji su Vam pružili podršku, kao naprimjer američki ambasador. Kako doživljavate tu podršku u ovom trenutku, odnosno, da li je podrška došla tek kada ste se konačno izborili za istinu ili ste je osjećali i ranije?

Podrška američkih zvaničnika, posebno američkih ambasadora u BiH postojala je godinama. Objektivno i u cjelini gledano najveću pomoć sam imala od Amerike, odnosno njezinih zvaničnika na raznim značajnim funkcijama u BiH i Americi.

Kakvi su Vaši planovi u budućnosti? Da li ćete pokrenuti pitanje krivične odgovornosti onih koji su opstruirali Vašu plemenitu borbu i prikrivali tragove zločina nad Vašim mužem?

Trenutno nisam razmišljala o pokretanju pitanja odgovornosti, prioritet mi je pokretanje postupka protiv ubica mog supruga.
Jedino na čemu ću raditi, tj. pokušati dati svoj doprinos, u granicama mogućnosti, jeste da se proces traženja i identifikacije odvija brže. Mora se naći načina da ekshumirani posmrtni ostaci, koji su godinama ukopani kao NN, dobiju svoje ime i prezime. I mora se raditi na tome da se u državnim institucijama usvoji strategija traženja nestalih osoba u BiH.

Šta biste poručili mladim Bošnjakinjama ?

Mladim Bošnjakinjama, kao i svojim kćerkama, preporučujem:
- Od svih dunjalučkih izazova obrazovanje je najvrednije, to je jedino bogatstvo koje vam niko ne može uzeti. Zato neka vam taj izazov bude na prvom mjestu.
- Nikada nemojte da se stidite, izvinjavate ili osjećate manje vrijednim zbog nečega sa čim ste se rodile, ili za šta ste se opredijelile, a da je to u okviru ljudskih prava. Onaj ko vam napada te dijelove ličnosti nije dobra osoba i čuvajte je se.
- Ne plašite se problema, ne pravite ih, ali ih i ne izbjegavajte, već ih rješavajte.
- Nikada ne radite drugom što ne želite da se vama desi. Ne mrzite, jer mržnja je vlastiti osjećaj koji ne mora doprijeti do svog objekta, a vas može uništiti.


IslamBosna.ba
http://www.islambosna.ba/index.php/vijesti/intervjui/6689-intervju-sa-esmom-pali-borcem-za-istinu-i-pravdu


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Avdo Palic-Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: Novembar 2nd, 2009, 2:40 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Video s prevodom,Esma_Avdo Palic.
VIDEO - http://www.youtube.com/watch?v=RAX9TlyPzpI


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Avdo_Esma Palic - svi kalkulisu sudbinom
TekstNapisano: Novembar 2nd, 2009, 3:11 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
TVSA Dnevnik Sahranjen Avdo Palic u Sarajevu.
VIDEO - http://www.youtube.com/watch?v=sAUoWqnT6bY


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 31 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 4 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group