www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 14th, 2021, 6:57 pm.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 51 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:50 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Tuđmanova tajna služba

Preuzimanje arhiva HVO-a se pokazalo kao tehnički teško izvodljiv zadatak. Arhiv se nalazio u posjedu hrvatske tajne policije i neki stari članovi tajne službe, još uvijek vjerni Tuđmanu i njegovom sinu Miroslavu, protivili su se predaji dokumenata Sudu. Analitičari Suda su 2. maja kombijem transportovali dio arhiva iz Zagreba u Samobor, smjestili ga na sigurno – u zgradu hrvatske Vlade, i tajno počeli s proučavanjem dokumenata. Svako jutro su pripadnici tajne službe, odani novoj hrvatskoj Vladi, transportovali dio arhiva u Samobor. Sudski stručnjaci su bili upozoreni da ne napuštaju zgradu u Samoboru, pa čak ni da bi pojeli sendvič, jer bi agenti vjerni Tuđmanu mogli otkriti čitavu operaciju.

Međutim, ipak, 23. maja, tajna je otkrivena. Zagrebačke novine su objavile tekst o operaciji prenošenja dokumenata, zajedno sa slikom zgrade u Samoboru. Kratko nakon toga, policija je opkolila štab i komandu tajne policije u Zagrebu. Vlasti su se plašile da će neko od Tuđmanovih agenata pokušati da uništi dokumente.

Nakon toga je preuzimanje dokumenata stopirano. Hrvatska Vlada je odbila da preda dokumente o masakru u Ahmićima, koje su stručnjaci Suda pregledali prethodne sedmice.

Hitno sam se vratila u Zagreb. Račan i drugi iz Vlade su mi saopštili da se suočavaju sa ozbiljnim problemima koje im prave pripadnici tajne službe, kao i da namjeravaju da raspuste njen dio: „Otpustićemo oko dvjesto agenata“, rekao je Račan i dodao da će vlasti prebaciti arhiv HVO-a i svu dokumentaciju u Državni arhiv Hrvatske i da će dokumenti biti dostupni Sudu. Održao je riječ. Narednih godina, Tužilaštvo je ispitalo stotine hiljada dokumenata koji su sadržavali izuzetno važan dokazni materijal.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:50 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Vatikan neće da pomogne

Mjesec dana kasnije sam obavijestila Zagreb da će Sud podići tajnu optužnicu protiv generala Ante Gotovine, držeći ga odgovornim za zločine počinjene u vrijeme operacije „Oluja“. Optužnica se između ostalog odnosila na protjerivanje Srba iz Krajine, na progon zbog etničke i vjerske pripadnosti, deportaciju, prisilno iseljavanje, uništavanje sela i gradova, ubistva, nehumane postupke, okrutan tretman… Međutim, Gotovina je brzo nakon toga pobjegao. Moje povjerenje u hrvatske političare je bilo iznevjereno. Uskoro smo dobili informacije da Gotovina, pod lažnim imenom, vodi ugodan život.

U martu 2004. godine, nova hrvatska Vlada (desnog centra), sa Ivom Sanaderom na čelu, odigrala je ključnu ulogu u dobrovoljnoj predaji dvojice hrvatskih generala u penziji – Mladena Markača i Ivana Čermaka – optuženih za učešće u zločinima počinjenim tokom operacije „Oluja“. Na početku aprila je pomogla da u Hag dođu pripadnici političkog i vojnog vrha bosanskih Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković. Isporučen je i Valentin Ćorić, koji je učestvovao u razmjeni zatvorenika i bio odgovoran za pribavljanje dokumenata muslimanima prisiljenim da se isele u treće zemlje. Prema optužnici, ovi ljudi i još četvorica koji su u međuvremenu umrli (predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, vođa bosanskih Hrvata Mate Boban i general Janko Bobetko) pripremali su i učestvovali u zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zauvijek protjeraju muslimani i drugi nehrvati sa teritorije samoproglašene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“. Svakom ko je bio u prilici da pročita ovu optužbu je bilo jasno da bi Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, da su još živi, bili procesuirani pred Sudom.

Zahvalila sam se Sanaderu na saradnji i pitala ga da li je Hrvatska spremna da pretraži franjevačke samostane, koji je bilo na stotine i čiji smo spisak probali napraviti spisak. Sanaderov odgovor je bio pozitivan. Uz njegovu podršku i informacijama koje su nam stigle od jedne prijateljske tajne službe da se Gotovina sakriva u samostanu, odlazim u Rim na razgovor sa ministrom inostranih poslova Vatikana kardinalom Giovanni Lajolom. Htjela sam saznati šta Katolička crkva može učiniti da pomogne napore u hvatanju Gotovine. Pitala sam ljubazno da li Vatikan može da traži od Episkopske konferencije Hrvatske da spriječi svoje članove u pomaganju Gotovini. Monsignor Lajola mi je rekao da Vatikan nije država i da ne može učiniti ništa.

„Izvinite, to što mi govorite, za mene je novo. Zar ne govorimo uvijek o Vatikanu kao državi?“
Monsignor Lajolo mi je objasnio da papa nema uticaja na Hrvatsku katoličku crkvu. Odgovorila sam mu da sam mislila da su hrvatski katolici podređeni papi. Lajolo mi je tvrdio da nisu.

Tražila sam da me primi papa privatno, međutim monsinjor Lajola mi je rekao da papa prima samo ministre i predsjednike. Govorim mu da sam dan ranije pročitala da je papa Benedikt primio predsjednika jedne partije, koji nije ni ministar, ni predsjednik države. Kardinal Lajola me je pogledao u oči i rekao:

„Ako želite da vidite papu, otiđite u subotu na Trg svetoga Petra.“
Htio mi je reći da mogu, zajedno sa hiljadama papinih obožavalaca, otići na Trg svetog Petra, rukovati se s papom, poljubiti papski prsten i pri otme pitati da nam pomogne da uhvatimo Gotovinu.
„Ne, hvala,“ odgovorila sam. „Nisam ovdje kao hodočasnik, već kao tužilac. Čuli smo da se Gotovina skriva u katoličkim samostanima u Hrvatskoj. Znam takođe da Vatikan ima najbolju tajnu službu na svijetu. Dakle, vjerujem da bi za Vas bilo lako utvrditi da li se i u kojem samostanu Gotovina krije.“

Sanader mi je javio da su članovi hrvatske tajne službe lokalizirali Gotovinu. Dan-dva ranije, Gotovina je razgovarao, sa jednog od svojih dvadesetak mobilnih telefona, sa svojom ženom. Hrvatska policija je uspjela da otkrije da zvao sa Kanarskih ostrva. „Neće me nikada uhvatiti,“ hvalio se Gotovina svojoj ženi.

Saznali smo da je na nekoj jahti i bojali smo se da bi mogao opet pobjeći. Moja glasnogovornica Florence Hartmann je upravo tih dana čitala Gotovininu knjigu, u kojoj je opisivao mjesto na Kanarskim ostrvima gdje je, kako je napisao, imao poznanike. Obavijestili smo španjolsku policiju. Gotovinu su uhapsili 7. decembra, u jednom restoranu na Tenerifama.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:50 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Tihomir Blaškić i slučaj Ahmići

Arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i milicije bosanskih Hrvata, koje je Tuđmanov režim tako dugo sakrivao, prebačen je u Hag, ali, nažalost, previše kasno da bi ga Sudsko vijeće moglo uzeti u obzir pri pripremanju optužbe protiv komandanta Vojske bosanskih Hrvata Tihomira Blaškića. Prošle su godine prije nego što smo shvatili u kojoj mjeri je Tuđmanova kampanja opstruiranja rada Suda uticala na proces Tihomiru Blaškiću. Taj proces ocjenjujem za najslabiju tačku u svojoj karijeri glavnog tužioca. Međutim, prije toga smo postigli pobjedu, zbog koje smo bili euforični.

Proces s Blaškićem je trajao dvoje godine. Saslušano je 150 svjedoka i ispitano više od 1300 dokaznih činjenica. U martu 2000. godine Sudsko vijeće je utvrdilo da je policija bosanskih Hrvata, kojoj je komandovao Tihomir Blaskić, napala muslimansko selo Amići (mjesto od male ili nikakve vojne važnosti) dok su njegovi stanovnici spavali ili su bili zauzeti jutarnjom molitvom. Sudije su utvrdile da stanovnici Amića nisu preduzeli nikakve mjere samoodbrane. Pokušali su da pobjegnu ili su se sakrili u kućama i podrumima. Grupe od po pet ili deset pripadnika HVO-a su išle od kuće do kuće i – uz psovke – na licu mjesta ubijali sve mladiće i muškarce koji su teoretski mogli biti regrutovani. Zatim su zapalili selo, gađajući ga granatama i zapaljivim projektilima.

Britanci, pripadnici UNPROFOR-a, koji su istraživali zločin u Ahmićima, našli su ostatke destina ubijenih Muslimana, od kojih su jedna trećina bili djeca i žene. U jednoj kući su našli dva tijela, napola spaljena. Jedno je bilo tijelo odraslog čovjeka, drugo tijelo dječaka koji je – kako je opisao oficir Bob Stewart – imao zgrčene i ispred sebe sklopljene ruke kao da se molio. U jednom podrumu su našli masu ljudskih, napola izgorjelih tijela. Na podu su ležala i dva mala tjelašca, s izvrnutim glavama i napola izgorjelim očima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je napad na Ahmiće bio planiran od strane vođa bosanskih Hrvata. U njemu je učestvovala i paravojna grupacija „Džokeri“, kao i regularne jedinice bosanskih Hrvata, između ostalih i brigada „Vitez“. Dan prije napada, Blaškić je izdao tri pismena naređenja iz kojih se vidi namjera da se akcija prikaže kao samoodbrana, a ustvari se radilo o čistom napadu. Blaškić je u najmanju ruku morao znati da postoji rizik da će se zločini počiniti i taj rizik je prihvatio. Sud je proglasio Blaškića krivim za naredbu zločina protiv čovječnosti i ne preduzimanje odgovarajućih mjera da spriječi zločine i da kazni krivce.

Bila sam zadovoljna presudom. Kazna od 45 godina zatvora, na koliko ga je Sud osudio, odgovarala je počinjenom zločinu. Nakon izricanja presude, u hodniku Suda sam srela zamjenika tužioca Marka Harmona i čestitala mu. Rekao mi je da sa čestitkama sačekam dok Apelaciono vijeće ne izrekne svoju odluku.

Slučaj Blaškić se nastavio i 2003. godine, dakle nakon što ga je Sudsko vijeće osudilo na 45 godina zatvora. Blaškićeva odbrana je Apelacionom vijeću predstavila stotine stranica novih dokaza, nakon čega je Apelaciono vijeće sazvalo sjednicu na kojoj se trebalo odučiti o obnovi procesa. Tužilac Norman Farrell je bio protiv. Smatrao je da Apelaciono vijeće može samo da procijeni novi dokazni materijal i da odbrana ne može da uživa nikakve povlastice, jer je prethodna hrvatska Vlada sakrivala dokazni materijal.

U to vrijeme smo već raspolagali velikim dijelom tajnog arhiva HVO-a. U jednom izvještaju policije bosanskih Hrvata je stajalo da je 1993. godine bila pod kontrolom Tihomira Blaškića, uključujući 16. april te godine kada je napala selo Ahmići. Taj dokumenat je bio nepobitan dokaz. Blaškićevi advokati su, međutim, tvrdili da u to vrijeme HVO nije bio pod njegovom komandom. Odbrana je priložila i jedan, u najmanju ruku neobičan dokumenat. Radilo se o dvadesetak stranica materijala koji je pripremilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske nakon što je Sudsko vijeće Blaškića osudilo. U tom materijalu se tvrdilo – bez ikakvih dokaza koji bi to poduprli –da je dan prije napada na Ahmiće održan sastanak političkih vođa bosanskih Hrvata, koji su organizovali napad na Ahmiće, međutim da na tom sastanku nije bio prisutan Blaskić.

Nekoliko sedmica kasnije, 29. Jula, Apelaciono vijeće je poništilo presudu protiv Blaškića i utvrdilo da on nije komandovao HVO-om u momentu kada su napali selo Ahmiće. Glasovima četiri prema jedan, Apelaciono vijeće je odlučilo da nije dokazana Blaškićeva krivica niti u jednom slučaju, izuzev optužbe za maltretiranje zarobljenika. Sudije su utvrdile da pripadnici milicije bosanskih Hrvata, koji su počinili zločin u Ahmićima, nisu bili pod direktnom komandom Tihomira Blaškića, te da naređenja, koja je Blaškić izdao napismeno, predviđaju „odbrambenu“ akciju. Apelaciono vijeće je čak utvrdilo da je Blaškić pokušao da prijavi i ispita počinjene zločine. Još veći šok za nas je bila činjenica da je Apelaciono vijeće prihvatilo kao dokazni materijal 20 stranica „izvještaja“ koji je pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a koji se ne bazira ni na kakvom pouzdanom izvoru ili činjenici.

Noć kada su pustili Blaškića, u Zagrebu i Vitezu su proslavili. Ivo Sanader, koji je ocijenio da bi iz toga mogao izvući političku korist, lično ga je dočekao. Odluka Apelacionog vijeća je bila skandalozna. Apelacioni postupak se praktično pretvorio u novi sudski proces, u kojem sudije nisu ocijenile pouzdanost i tačnost dokaza, niti su ikada vidjele i čule brojne svjedoke koji su se pojavili na procesu.

Nekoliko sedmica kasnije, nakon oslobađajuće odluke Apelacionog vijeća, analitičari Tužilaštva su otkrili kopiju dokumenta iz kojeg je bilo jasno da je jutro prije napada na Ahmiće održan sastanak vođa bosanskih Hrvata. Na tom sastanku je izdato usmeno naređenje da se Hrvati iz okolnih sela pripreme za napad na Ahmiće. Jedan od učesnika tog sastanka, direktor fabrike, posvjedočio je da je sam Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje za napad. Po svjedočenju direktora fabrike, politički lideri bosanskih Hrvata su ocijenili da je usmeno naređenje neprihvatljivo i pokušali su da Blaškića ubijede da ga izda napismeno. Međutim, nisu uspjeli, te su pokušali da odgode napad zabrinuti zbog eventualnih „katastrofalnih posljedica“. Svjedok je takođe otkrio da su lokalne vlasti bile zabrinute zbog tog naređenja, o kojem su obavijestile Darija Kordića i generala Slobodana Praljka, u namjeri da ponište Blaškićevu naredbu. Koridic i Praljak su odlučili da ne intervenišu.

Analitičari Suda su 2005. godine, u Zagrebu, otkrili još jedan dokumenat od 40 stranica, koji je ustvari bio integralna verzija izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske o napadu na selo Amići, a čiji je jedan dio (20 stranica) ranije dostavljen Sudu kao dio Blaškićeve odbrane, na kojem je Apelaciono vijeće baziralo svoju oslobađajuću presudu. Integralni izvještaj je sadržio izvore informacija i podatke koji su u skraćenoj verziji izostavljeni.

Na osnovu tog dokumenta, Tužilaštvo je utvrdilo da je Tihomir Blaškić dejstvovao u saradnji i dogovoru sa političkim vođom bosanskohercegovačkih Hrvata Darijom Kordićem, koji je osuđen na 25 godina zatvora, i da su obojica bili uključeni u pripremanje napada na selo Ahmiće. Dok Kancelarija tužioca nastavlja da skuplja dokazni materijal o Blaškićevoj umiješanosti u masakr u Ahmićima, članovi Apelacionog vijeća i ja diskutujemo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju odluke Apelacionog vijeća. Nove činjenice kojima smo raspolagali su bile jake. Bila sam spremna da idem naprijed, ali članovi Tužilaštva su me podsjetili da, prema pravilima, Sud ima na raspolaganju jednu godinu za podnošenje zahtjev za reviziju i da nam je to vrijeme potrebnije za analizu tajnog arhiva HVO-a.

Apelaciono vijeće je 26. novembra predstavilo svoju definitivnu odluku u slučaju Blaškić. Sudije su ocijenile da, navodno, Tužilaštvo nije dostavilo nikakvu novu činjenicu ili dokaz da je Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje o napadu na Ahmice. Sudije su, štaviše, tvrdile da integralni dokumenat hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova, sa stanovišta sudskih normi ne sadrži nove činjenice.

Mislim da je slučaj Tihomira Blaškića potpuno jasno pokazao u kojoj mjeri su pritisci na Sud da zaključi svoj rad do 2010. godine, u osnovi politički, uticali na pravdu.

Na kraju, Tihomir Blaškić je osuđen na devet godina zatvora, ali ne zbog učešća u masakru u Ahmićima ili zločina počinjenih u drugim selima u srednjoj Bosni, već zbog mučenja i nehumanog tretmana muslimanskih zatvorenika koje je koristio kao ljudski štit. Tuđman, koji je tada bio mrtav već pet godina, uspio je da neutralizira rad Suda.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:51 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Jadranko Prlić, Ivica Rajić, sramotno male kazne

Godine 2005. se proces Ivici Rajiću bližio kraju. Rajić je priznao krivicu u četiri od ukupno deset tačaka optužbe. Sadržaj Rajićevog priznanja bi prestravio svakog normalnog čovjeka. Priznao je da je 23. oktobra 1993. godine vojni zapovjednik bosanskih Hrvata, Slobodan Praljak, naredio Rajiću i drugima da „riješe situaciju Varešu bez milosti prema bilo kome“. Rajić je otvoreno priznao da su u Stupnom Dolu vojnici HVO-a, pod njegovom komandom, istjerali Muslimane civile iz kuća, oteli im sve što je bilo vrijedno, muškarce i djecu poubijali, a žene prije ubijanja silovali. Radilo se o najmanje 37 muslimanske djece, staraca i žena i sedmorici muškaraca. Jedna žena i dvije starice, od kojih je jedna bila invalid, ubijene su u svojim kućama. Jedan muškarac je ubijen vatrenim oružjem pucnjima iz neposredne blizine. A jedan muškarac, devet žena i troje djece su ubijeni u pokušaju bijega. Tri mlade žene su se sakrile u podrum, međutim otkrivene su i ubijene. Sedam članova jedne porodice, među njima i troje djece u dobi od dvije do tri godine, zapaljeni su u kući. Jedan čovjek, teško povrijeđen, premješten je u kuću koja je zatim bila zapaljena. Jednu mladu ženu su zatvorili u sobu, a zatim je njena kuća zapaljena. Za komandovanje operacijom u kojoj je sve ovo počinjeno, Sudsko vijeće je osudilo Ivicu Rajića na 12 godina zatvora. Samo na 12 godina za 37 na takav način ubijenih ljudi, žena i djece. Tužilaštvo je za Rajića tražilo 15 godina zatvora. Smanjiti tu kaznu je bilo pogrešno.

Moguće je da sudije nisu bile dovoljno sigurne u sebe, zbog nedostatka presedana i zbog neiskustva u suđenju za ratne zločine. Moguće je da je sudijama, od kojih su mnogi bili naučnici i profesori, nedostajalo iskustvo. Međutim, ništa ne može opravdati tako niske kazne. Mislim da se radilo o slabosti i nedostatku hrabrosti da se „zlo pogleda u lice“. U uobičajenoj praksi za ubistvo majke i dvoje djece rutinska kazna je doživotni zatvor. A ovdje smo imali ljude koji su učestvovali u ubijanju destina, stotina pa čak i hiljada nevinih i prolazili sa desetak godina kazne.

U oktobru 2007. godine je osuđen Veselin Šljivančanin, komandant JNA, za podsticanje i učešće u deportaciji, torturi i ubijanje 200 ranjenika izvučenih iz bolnice u Vukovaru. Osuđen je na smiješnu kaznu od pet godina. Komandant trupa koje su streljale ranjenike iz vukovarske bolnice, Mile Mrkšić, kriv i za torturu i ubistva, „izvukao“ se sa samo 20 godina zatvora. To je sramota i Hrvati su bili u pravu kada su se bunili i bili frstrirani zbog tako niskih kazni.

Izgleda da su neke sudije smatrale žrtve manje vrijednim od zločinaca. Doživotni zatvor znači boravak u zatvoru do smrti, a ne da nakon pet ili deset godina osuđeni šetaju slobodni ili se vraćaju kući „iz zdravstvenih razloga“.

U aprilu 2006. godine Sud je otvorio proces protiv šest bosanskih Hrvata, optuženih za učešće, kao politički i vojni zapovjednici, u ratnim operacijama koje je započeo Tuđman u namjeri da rasparča Bosnu i Hercegovinu. Jednog od optuženih – Jadranka Prlića – sam upoznala ranije, pri obilježavanju petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje je on bio prisutan kao tadašnji ministar inostranih poslova BiH. Bio je to tvrdokoran, ali na izgled sofisticiran čovjek. Govorio je sa mnom na talijanskom i poklonio mi je svoju knjigu o ratu. Tada mu nisam otkrila da je jedan od osumnjičenih. Međutim, on je to sigurno znao, kao i da je svaka optužba protiv njega i ostalih vođa bosanskih Hrvata zapravo bila indirektna optužba preminulim Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu. Dokumenti koje je Tuđman pokušavao da sakrije – tajni arhiv HVO-a i stenogramske bilješke sastanaka održavanih u njegovoj kancelariji – pružali su mnoštvo dokaza za proces protiv šestorce vođa bosanskih Hrvata. Suđenje je trajalo još mjesecima nakon mog odlaska sa mjesta glavnog tužioca. Vjerovala sam da će bar u ovom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić, Ahmića, Stupnog Dola, Mostara i drugih mjesta u kojima su stradali nevini ljudi u vrijeme hrvatskog napada na Bosnu i Hercegovinu, koji je imao za cilj otimanje teritorije, pravda biti zadovoljena. Vjerovala sam da će dokazi, koji su jasno pokazivali karakter hrvatskog napada na BiH, jednom zasvagda opovrći ono što su Tuđman i njegovi štićenici ostavili u naslijeđe – negiranje i laži.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:51 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Kosovo

U prvim godinama novoga milenija, na Kosovu – srpskoj pokrajini i najslabije razvijenom dijelu nekadašnje Jugoslavije – svjedoke ušutkava nasilje, strah i siromaštvo. Kako pronaći svjedoke i procesuirati ratne zločince u zemlji gdje je stanovništvo traumatizirano i razočarano, gdje ljudi još uvijek nisu sahranili svoje mrtve, gdje ne funkcionišu pravne institucije, gdje još uvijek vladaju drevni zakoni krvne osvete (lex talionis), koje je opisao Homer u grčkim antičkim tragedijama, gdje Ujedinjene nacije (UN) i druge međunarodne institucije pokušavaju, uz skromna sredstva, rekonstruisati red i mir, gdje se vođe lokalnih kriminalnih grupa samoproglašavaju herojima naroda-žrtve i u nastojanju osvojiti vlast koriste nasilje da bi se oslobodili konkurencije?

U proljeće i ljeto 1999. godine, Vojska i srpska policija pokrenuli su akciju totalnog etničkog čišćenja albanskog stanovništva s Kosova. Srpske borbene jedinice su išle od sela do sela, od grada do grada i ubijale i palile sve pred sobom. Iz kuća su bježali albanski građani, seljaci, trgovci, profesori, ljekari, majke, očevi, starci u invalidskim kolicima, djeca u naručju roditelja… Taj progon stotina hiljada kosovskih Albanaca je bio kulminacija decenijskih sukoba i etničke napetosti, koji su imali korijene u davnoj prošlosti. Međutim, ta davna prošlost je bila ništa drugo do samo patetični alibi za počinjene zločine. Mnogi Srbi, ali sigurno ne svi, smatraju Kosovo „svetom zemljom“, jer se tu nalaze srpski srednjevjekovni manastiri i zato što je tu u 14. vijeku imao prijestolnicu jedan srpski vladar.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:51 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) i zločini

Međutim, terorističke akcije srpske Vojske i policije izazvale su efekat suprotan onom koji su očekivali – povećavao se broj pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kojoj se masovno pridružuju mladi kosovski Albanci. Komandanti ove vojne formacije reorganizuju jedinice i vrše kontranapade. U Tužilaštvo pristižu informacije o umiješanosti nekih kosovskih vođa u ratne zločine protiv Srba, Roma, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva, koje OVK optužuje za izdaju. Dolaze nam podaci da su lideri OVK u toku 1998. i 1999. godine zarobili na stotine Srba i Roma, kosovskih Albanaca i pripadnika drugih etničkih grupa. Neki od zarobljenika su držani u logorima-štalama, neki su mučeni i ubijeni, a jedan dio je jednostavno nestao. Tužilaštvo je došlo do informacija da su pripadnici OVK koristili silu i zastrašivanje da bi natjerali Rome i Srbe da napuste svoje kuće i sela, a oni koji su ostali su ubijeni. Takođe smo dobili podatke da je OVK koristila zarobljenike kao ljudski štit. Stizale su i vijesti o masovnim ubistvima na obali jednog jezera, o transportu zatvorenika i tijela ubijenih u susjednu Albaniju.

Nakon mog dolaska u Prištinu u novembru 1999. godine, Nataša Kandić je predala Tužilaštvu izvještaj u kojem su identifikovane 593 nestale osobe. Ti Srbi, Romi, Crnogorci i Muslimani su nakon 12. juna 1999. godine, kada su na Kosovu razmještene snage KFOR-a, jednostavno nestali. Načini na koje su ovi ljudi nestajali bili su čudni. Ukazivali su na to da se nije radilo o uobičajenim odmazdama koje se dešavaju nakon sukoba. Najveći dio nestalih poticao je iz oblasti gdje nisu zabilježene velike borbe. U vrijeme NATO bombardovanja je nestao i veliki broj vojnika Jugoslovenske vojske, ali i 1.500 kosovskih Albanaca koje je preuzela OVK. Još 300 kosovskih Albanaca je nestalo u drugoj polovini 1999. i tokom 2000. godine.

Za vrijeme moje prve posjete Beogradu u januaru 2001. godine, srela sam se sa porodicama ljudi nestalih na Kosovu. Predsjednik udruženja koje je te porodice okupljalo, Ranko Đinović, obavijestio me je o situaciji. Imao je i informacije o kriminalnim radnjama pripadnika OVK. Ti podaci su uključivali i svjedočanstva o otmicama ljudi, žena i djece, od kojih je dvije trećine kidnapovano nakon dolaska KFOR-a na Kosovo. Đinović je optužio vodstvo OVK – političkog vođu ove vojne formacije Hašima Tačija i njenog komandanta Agima Čekua – da je odgovorno za ove otmice. Đinović mi je predočio spisak od 200 osoba umiješanih u otmice, koji je sačinilo njegovo udruženje, uz tvrdnju da su sve te osobe članovi OVK. Zamolio me je da te slučajeve ispitamo. Odgovorila sam mu da na tome već radimo i zamolila ga da interveniše kod jugoslovenskih vlasti da podrže proširenje mandata Suda kako bi mogao da ispita navode o tim zločinima. Najveći broj članova porodica otetih je u to vrijeme još uvijek vjerovao da su njihovi bližnji još uvijek živi, iako nikakav zahtjev za razmjenom ili otkupninom nije dolazio.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:52 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Slučaj otetih i prodaja njihovih organa

Nakon toga, predstavnici i istražitelji UNMIK-a su Tužilaštvu proslijedili informacije koje su dobili od pouzdanih novinara, koji su tvrdili da su kosovski Albanci u proljeće i ljeto 1999. godine kamionima transportovali otete osobe u sjevernu Albaniju. Te osobe su prvo bile zatvorene u barakama u okolini gradova Kukes i Tropoje. Prema izjavama novinara, dio zarobljenika – mlađih i fizički jačih – nije bio maltretiran. Ti ljudi su bili dobro hranjeni, ljekari su ih redovno pregledali, da bi nakon toga bili prebačeni u Burrell i okolinu, između ostalog i u jednu baraku koja se nalazila iza jedne „žute kuće“. Novinari su tvrdili da je u jednoj od soba te „žute kuće“ bila operaciona sala, gdje su hirurzi zatvorenicima oduzimali organe. Ti organi su, zatim, po svjedočenju novinara, slani, preko aerodroma Rinas kod Tirane, u hirurške sale po inostranstvu, gdje su bili transplantirani pacijentima koji su za te organe platili. Jedan od ljudi koji su nam te informacije dali je lično učestvovao u jednom od transporta organa na aerodrom Rinas. Nekim žrtvama je oduziman samo jedan bubreg. Nakon operacije su držane u baraci, do momenta kada bi im bili oduzeti i drugi vitalni organi. Tako da su neki od tih ljudi unaprijed znali šta ih čeka i – prema svjedočenju – molili čuvare da ih ubiju odmah. Među zatvorenicima su bile i žene, otete na Kosovu, u Albaniji, Rusiji i drugim okolnim zemljama. Neki svjedoci su tvrdili da su lično učestvovali u ukopavanju tijela ubijenih u dvorištu „žute kuće“ ili na obližnjem groblju. Prema tvrdnji svjedoka, te operacije uzimanja organa su se vršile uz znanje i saradnju viših oficira OVK. Istražitelji Suda su utvrdili da su informacije, dobivene od novinara, koherentne i da potvrđuju ono sto je Sud direktno utvrdio. „Materijal Suda doduše ne sadrži konkretne podatke vezane za Albaniju, ali izjave svjedoka i drugi materijal koji posjedujemo potvrđuje i dopunjava navedene podatke“ stoji u jednom izvještaju vezanom za ovaj slučaj. Svi oni koje su svjedoci naveli kao osobe držane kampovima u Albaniji u toku ljeta 1999. godine, bili su vođeni kao nestale osobe i nikada nisu pronađeni. Preporuke su bile jasne: „Imajući u vidu ekstremno tešku prirodu ovih slučajeva, činjenicu da nijedno tijelo tih žrtava OVK nije pronađeno na Kosovu i imajući u vidu da su ti zločini počinjeni od strane jedinica kojima je komandovao srednji i visoki kadar OVK, ovaj slučaj mora biti istražen temeljno i precizno od strane profesionalaca i stručnjaka“.

Istraživanje zločina OVK je bilo mnogo komplikovanije nego istraživanja koja smo vodili u ostatku bivše Jugoslavije. U junu 1999. godine Kosovo nije imalo vlastitu policiju, a NATO i UNMIK su nerado pristajali da obavljaju tu funkciju. Kosovski zvaničnici nisu imali dovoljnu moć na Kosovu da bi stručnjacima Suda mogli da pomognu da dođu do dokaza i svjedoka. Jako mali broj Albanaca na Kosovu je bio spreman da svjedoči ili da dá informacije o zločinima počinjenim od strane OVK, a i taj mali broj je morao da bude zaštićen, što je u nekim slučajevima značilo prebacivanje cijelih porodica u treće zemlje. Kosovski Albanci su ekstremno zatvoreno društvo, u čijim klanovima još uvijek postoji krvna osveta, tako da su se oni koji bi htjeli da svjedoče bojali odmazde. Svjedoci srpske nacionalnosti su pobjegli ili u Srbiju ili u Crnu Goru. Ali Milošević i srpske nacionalističke vođe, da bi zaštitili sebe i pripadnike srpske Vojske i policije od eventualnih optužbi, nisu dozvolili istražiteljima Suda da razgovaraju sa srpskim žrtvama o zločinima OVK. Sigurna sam i da su se neki članovi UNMIK-a i KFOR-a plašili za vlastiti život i živote svojih kolega. Vjerujem i da su se i neke sudije Haškog tribunala plašile osvete Albanaca. Nekažnjavanje tih zločina je posljedica oklijevanja i straha da se primjeni zakon.

U oktobru 2000. godine sam se ponovo susrela sa šefom UNMIK-a Bernardom Kouchnerom, koji me je informisao da su UNMIK i KFOR uznemireni zbog spekulacija lokalne štampe da je Sud podigao tajne optužnice protiv Hašima Tačija, Agima Čekua i još nekih vođa OVK. UNMIK i KFOR su smatrali da su Tači i Čeku velika prijetnja sigurnosti članova međunarodne misije, odnosno da su opasnost za mirovnu inicijativu u cjelini. Teoretski, Tači i Čeku su bili u stanju da podstaknu nemire u Makedoniji i na jugu Srbije, kao i u drugim dijelovima regiona gdje postoji albanska manjina.

U toku 2002. godine, već je bilo jasno da istraživanje Suda o nasilju na Kosovu nailazi na opstrukcije i probleme slične onima sa kojima se suočavao UNMIK u naporima da procesuira stotine pripadnika OVK nižeg ranga optuženih za ratne zločine. Prilikom moje posjete Vašingtonu 18. marta 2002. godine podsjećam američku administraciju da je Kancelarija tužioca podnijela jedan broj zahtjeva za pomoć od kritične važnosti u utvrđivanju odgovornosti OVK za ratne zločine i da, uprkos našim nastojanjima, još ništa nismo dobili:

„Ako želimo da proces utvrđivanja pravde dobije podršku u Srbiji, moramo otkriti i procesuirati i zločine OVK. Nepravda je sjeme budućih ratova“, rekla sam.
Amerika je, kroz vojnu kampanju NATO-a, pružila odlučujuću vojnu podršku OVK. Plašila sam se da Vašington, uprkos verbalnoj podršci Sudu, neće biti saglasan sa optužbama protiv lidera OVK, jer bi to moglo zakomplikovati napore međunarodne zajednice da uspostavi nove institucije vlasti na Kosovu, kao i da odgodi datum premještanja američkih trupa sa Kosova u Afganistan ili na druge frontove gdje su se borili sa Al-Kaidom.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:52 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Škorpioni: ubica traži zaštitu

Srpska televizija je prikazala video na kojem su pripadnici paravojne jedinice «Škorpioni» simili ubistvo šestorice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Dan nakon toga sam posjetila premijera Vojislava Koštunicu u njegovoj kancelariji. Posjeta je bila dio mog planiranog putovanja po bivšoj Jugoslaviji, nakon koje je trebalo da pripremim izvještaj za Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija o saradnji sa Sudom.

Koštunica me je dočekao, kao i obično, iscrpljen i nepočešljan, kao da je želi da pokaze da su svi problemi Srbije na njegovoj grbači. Započeo je razgovor ističući napredak koji je Srbija napravila u saradnji sa Sudom i tvrdio da je njegova strategija «dobrovoljnih predaja» dala rezultate, kao i da cijeni podršku koju sam mu pružila. Rekao da radi na «slučaju Mladić», da je svjestan značaja tog problema i da će hapšenje Mladića biti olakšanje za sve. Nakon ove retoričke parade pominje video «Škorpiona»: «Šokirani smo onim što smo vidjeli na televiziji i odmah smo pokrenuli hapšenje članova ,Škorpiona‘». Ubistva civila je ocijenio brutalnim i sramnim. Tvrdio je da je Vlada odlučna da pronađe i kazni izvršioce. Govorio je bez emocija. Nije pomenuo nikoga ko bi mogao biti kriv po komandnom lancu odgovornosti, kao da je hapšenje članova «Škorpiona» bilo dovoljno da umiri svijet.

Koštuničin monolog je prekinuo šef tajne službe Srbije Rade Bulatović. Upao je u kancelariju u farmerkama i majici. Izvinio se i objasnio da su radili cijelu noć da bi identifikovali i uhapsili odgovorne članove «Škorpiona», koji su živjeli u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Nakon što je televizija prikazala video snimak, jedan od tih ljudi je bio toliko siguran da mu se ništa neće desiti i da ga niko neće hapsiti za ono što je uradio da je otišao u policijsku stanicu i tražio da ga zaštite, navodno od muslimana i aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:52 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Hapšenje Milana Lukića

Dana 8. avgusta 2005. godine smo se radovali još jednom hapšenju. Milan Lukić, jedan od najpoznatijih ubica iz bosanskog rata, čovjek čiji je dosije nosio kodirani naslov «Đavo», našao se u pritvoru. Argentinske vlasti su ga otkrile prisluškujući njegov mobilni telefon i slijedeći suprugu i kćerku koje su krenule iz Bosne da se sretnu s njim. Milan Lukić, rođak generala Sretena Lukića, bio je komandant paravojnih policija u Višegradu. Svjedoci su tvrdili da je učestvovao i u genocidu u Srebrenici. Susrela sam se s mnogim Lukićevim žrtvama. Jedna od njih je bila žena koja mi je ispričala kako je Milan Lukić provalio u njenu kuću, silovao je pred djecom, zatim je odvukao u kuhinju, natjerao da sama izabere oštar nož i pred njenim očima joj zaklao djecu. Ježim se dok je slušam i prisjećam se kako je taj isti Sreten Lukić, nakon što je transportovan u Hag, stajao u mojoj kancelariji, u odijelu i kravati, kao nekakav poslovan čovjek, i kako se bunio tvrdeći da je sve greška koju će dokazati. Ustala sam dajući mu do znanja da je razgovor završen, a on se nagnuo da mi poljubi ruku.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:53 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Samoubistvo Milana Babića

Sredoje Lukić, rođak i saučesnik Milana Lukića, uhapšen je 16. septembra, na aerodromu u Beogradu, po dolasku iz Rusije. Dvije sedmice kasnije uhapšen je Dragan Zelenović, u Rusiji, greškom jednog lokalnog policajca. Zelenović je optužen na 15 godina zatvora zbog torture i silovanja muslimanskih žena, među kojima je bila i jedna petnaestogodišnja djevojčica.

U martu 2006. godine nastaju problemi, što je vlastima u Beogradu bio još jedan povod da izbjegnu ili da uspore saradnju sa Sudom. U nedjelju, 5. marta, Milan Babić, bivši predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, objesio se u svojoj ćeliji u zatvoru Ševeningen.

On je bio jedan od krivaca koji je pokušao da učini nešto pošteno. Ignorisao je prijetnje, njemu i porodici, ukoliko se preda i priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti. Uglavnom zahvaljujući upornosti njemačkog sudije Hildegard Uertz- Retzlaff, koja je vodila istragu o povezanosti Miloševića sa zločinima počinjenim za vrijeme rata u Hrvatskoj, Babić je izjavio da se duboko kaje. Čak je tražio «od braće Hrvata da oproste braći Srbima».

Babićevo svjedočenje je bio žestok udarac Miloševićevim tvrdnjama da je za rat bivšoj Jugoslaviji odgovoran svijet. Babić je pred Sudskim vijećem potvrdio da takozvana Republika Srpska Krajina ne bi mogla ni pod kojim uslovima opstati bez pomoći Beograda. Osuđen je na 13 godina zatvora. U Ševeningenu je bio zatvoren privremeno. Žalio se da mu drugi zatvorenici prijete, tražio je da ga premjeste u drugi dio zatvora, daleko od zemljaka Srba, Hrvata i Muslimana. Njegova supruga i djeca nisu mogli da se vrate u Beograd, jer je on svjedočio protiv Miloševića i projekta velike Srbije. Tražio je da se njegovoj djeci dozvoli da se upišu na fakultet u Holandiji. Babićevi branioci su mi se obratili tražeći da pomognem u rješavanju problema koje je imala Babićeva porodica. S tim u vezi sam razgovarala sa raznim osobama, međutim, nismo pronašli rješenje, sve dok sam Babić nije odabrao tragičan kraj.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:53 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Smrt Miloševića i opadanje političke podrške Sudu

Na dan kada je umro Milošević, bila sam daleko od Haga. Njegova smrt je iz mnogih razloga u meni izazvala ljutnju. Mjesecima smo se žalili da Milošević ne uzima propisane lijekove. Nismo znali da je istovremeno, na svoju ruku, uzimao tablete koje su poništavale učinak lijekova koje mu je doktor prepisao. Tražio je od Sudskog vijeća da ga pusti na uslovnu slobodu da bi se liječio u Rusiji. Taj zahtjev je zapravo bio očajnički pokušaj izbjegavanja kazne i krivnje. Htio je svoju bolest da predstavi ozbiljnijom nego što jeste da bi mogao da se pridruži ženi i sinu, za kojima su srpske vlasti raspisale potjernicu, a koji su bili u Rusiji.

Da je ostao duže u životu, Slobodan Milošević ne bi ništa dobio, mogao je samo da izgubi. Smrću je izbjegao ono što zaslužuje. Stotinama hiljada svojih žrtava je uskratio pravdu koju su očekivale. Slobodan Milošević je otišao u grob znajući da je Sudsko vijeće pripremilo i dokumentovalo njegovu optužnicu za genocid.

Smrt Slobodana Miloševića je bila početak kolapsa političke podrške na koju se Sud oslanjao pri izvršavanju svoje misije. Milošević je postao optuženik – simbol, Hermann Goering Haškog suda. Postao je simbol poput japanskog premijera Hideki Tojo kojem je suđeno pred sudom u Tokiju.

Mnogi političari, novinari, propagandisti i diplomate identifikovali su rad Suda s procesom Slobodanu Miloševiću, sasvim ignorišući ostale slučajeve. Proces protiv vođa bosanskih Hrvata je u suštini predstavljao proces protiv Franje Tuđmana. Sadržavao je najjasniju istorijsku dokumentaciju koja pokazuje kako odluke jednog političkog kruga, prihvaćene u zatvorenoj sobi, proizvode ratne zločine na terenu. Ili suđenje Ramušu Haradinaju, koje je izazvalo interes javnosti zbog činjenice da je Haradinaj uspio da bude apsolviran od strane diplomata i međunarodnih administratora.

Bilo nam je jasno da će Kancelarija tužioca od tog trenutka morati da udvostruči svoje napore da bi ubijedila Evropsku uniju da nastavi sa pritiskom na Srbiju. Pritisak EU je bila posljednja poluga kojom smo mogli uticati na Koštunicu, beogradske vlasti, crnogorske političare i vodstvo bosanskih Srba da uhapse preostalih šest haških bjegunca. Težila sam da onemogućim svako eventualno popuštanje EU prema pitanju hapšenja optuženika. Moguće da je moj stav bio suviše krut.

Neuspjeh u hvatanju Radovana Karadžića, zajednička odgovornost Srbije i Republike Srpske, NATO i nova vojna misija u BiH, EUFOR – sve to zajedno počinje da liči na farsu i pogoršava situaciju. U proljeće 2006. godine dobivamo poruku od crnogorskih vlasti da su presrele poruku Karadžićeve nećakinje jednom čovjeku u Švajcarskoj – tražila je određene lijekove, koji su, izgleda, bili potrebni Karadžiću. Crnogorci su pratili čovjeka koji je iz Švajcarske dostavio lijekove u Crnu Goru i predao ih jednom vozaču autobusa. Vozač je zatim otišao u Beograd. Crnogorci su nam javili da ga ne mogu slijediti u Srbiju jer je to bio drugi pravni entitet. Vozač je od trenutka ulaska u Srbiju bio pod kontrolom srpskih vlasti. Kancelarija Tužioca je obavijestila Beograd, međutim ubrzo zatim smo dobili poruku da su vozaču izgubili trag.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)
TekstNapisano: Septembar 2nd, 2009, 12:54 am 
Avatar

Pridružen: Novembar 4th, 2008, 12:08 am
Tekstovi: 2730
Zabrinuta sam. Dolaze mi vijesti da su neke zemlje, članice NATO-a, Italija, Grčka, Španija i druge, spremne da prihvate Srbiju i Crnu Goru u Partnerstvo za mir, što je u suštini program približavanja NATO-u, dakle bez predhodnog uslovaljavanja saradnjom sa Hagom. Odlazim u posjetu Banja Luci, Beogradu i Podgorici s ciljem da pojačam pritisak na Srbe da sarađuju.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 51 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 4 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group