www.rogaticani.com

Karl Bildt

Karl Bildt, političko čudo od djeteta, Švedjanin, koji je dijelio predsjedavanje jednim promašenim pokušajem uspostavljanja mira, za vrijeme rata u BiH, nije jedini koji mi prebacuje kako moji napori mogu da destabiliziraju Jugoslaviju.

Pravo i pravda: optužnica Miloševiću za genocid, Srebrenicu, opsadu Sarajeva

U jesen 2002. godine Geoffrey Nice je počeo da tvrdi da kvalitet dokaza za genocid i zločine počinjene u Srebrenici i Sarajevu nije zadovoljavajući da bi se na osnovu njih moglo osuditi Slobodna Miloševića. S tim u vezi je Nice najmanje jednom izgubio živce. Joris mi je rekao da je Nice počeo da viče na njega nakon jednog sastanka sa mnom. Tvrdi da je tom prilikom Nice rekao: «Ubijeđena je da je sudija, a o pravu zna jako malo ili zapravo ništa…» Nice i zamjenik tužioca Graham Blewitt su dovodili u pitanje moju etiku. Blewitt je to učinio čak i javno. Joris, Hartamn i drugi smo, međutim, insistirali na tome da se iz optužnice Slobodana Mioševića ne izostavi Srebrenica, opsada Sarajeva i genocid. Nice je tragao za protuargumentima. Sazvao je sastanak na kojem je htio diskutovati o slučajevima Sarajevo i Srebrenica sa analitičarima iz Kancelarije tužioca – istoričarima, lingvistima, specijalistima za region i drugim osobama koje su imale više iskustava i znanja o Jugoslaviji nego bilo ko drugi u Sudu, iako neki od njih nisu direktno radili na slučajevima vezanim za BiH ili na slučaju Milošević. Nice je tražio od analitičara da se pripreme za sastanak, a kada su ovi to učinili, naredio je šefu Istraživačkog odjeljenja Patriku Lopez-Terresu da napusti salu. Analitičari su međutim gotovo jednoglasno tvrdili da Sarajevo mora ostati u optužnici, ukoliko Sud želi da sačuva svoj kredibilitet, iako odgovarajuća dokumentacija tada još uvijek nije bila proizašla iz istraživanja. Problem je bio u samom istraživanju. Ja sam bila sigurna da dokaza ima dovoljno.

Zamjenik tužioca Dermont Groome, koji je bio odgovoran za dio optužnice koji se odnosio na BiH, iznova mi je potvrdio, nakon što je preispitao sve dokaze, da postoji dovoljno indicija za optužbu Slobodana Miloševića za genocid. Međutim, Nice i Groome, koji su dolazili iz anglosaksonskog pravosudnog sistema (common law), upozorili su me da je – usprkos svim dokumentima i činjenicama – veoma teško dokazati optužbu za genocid. Tvrdili su da u slučaju Milošević, odustajanje od optužbe za genocid, koja je bila moje diskreciono pravo, može biti oprezan potez. Ako bi se tako postupilo, po njima, sve snage bi se mogle usredsrediti na druge teške radnje.

Ja sam se bolje snalazila u oblasti građanskog prava i budući da smo imali dovoljno dokaza i indicija za genocid, bila sam obavezna da Sudskom vijeću predočim sve optužbe o kojima se trebalo izjasniti. Cijenila sam zabrinutost koju su iskazali Nice i Groome, ali se nisam slagala da se iz optužnice Slobodanu Miloševiću izostave opsada Sarajeva, Srebrenica ili genocid i donijela sam odluku bez obzira na sve što mi se eventualno moglo prigovoriti. Objasnila sam mojim zamjenicima da neću dozvoliti da jedan tužilac odlučuje o tome da li je Milošević kriv za genocid ili za saučesništvo u opsadi Sarajeva ili za Srebrenicu. Dokazi koje smo imali su nam nalagali da Sudskom vijeću predstavimo kompletan slučaj, a na Sudskom vijeću je bilo da odredi stepen krivice. Kada Sudskom vijeću ne bih predstavila i te dijelove optužnice, umanjila bih svoju odgovornost kao glavnog tužioca. Rekla sam da sudije treba da odluče o valjanosti dokaza, odnosno da je na sudijama da utvrde da li je neko kriv ili nije, a ne na tužiocu.

Početak procesa Slobodanu Miloševiću u februaru 2002. godine je po mnogo čemu bio početak kraja Haškog suda. Kancelarija tužioca je u tom trenutku imala najmanje 16 završenih istraga. Cilj nam je bio da do kraja 2004. godine privedemo pravdi oko 50 najvažnijih optuženika. Procese je trebalo završiti do 2008. godine.

Krajem 2004. godine, javni tužilac, usprkos teškoćama, privodi kraju predstavljanje optužbe protiv Slobodana Miloševića. U jednom trenutku, sudija May, uvijek lucidan i precizan u izražavanju, izgovara neke čudne rečenice i konfuzne fraze. Nakon što se sjednica Suda završila, pitali smo se da sudija May nije nekim slučajem imao lakši moždani udar. Kasnije počinju kružiti glasine da sudija May ima tumor na mozgu.

Suđenje Slobodanu Miloševiću se nastavlja 10. februara 2004. godine. Sudija Robinson prvi put daje zvanično obavještenje o bolesti sudije Maya. Stručni tim je radio danju i noću na formulaciji memoranduma koji bi pravno opovrgao predstavku koju su, u ime Slobodana Miloševića, podnijeli prijatelji suda, u kojoj su tražili da Sudsko vijeće odustane od optužbe zbog nedostatka dokaza.

Sudsko vijeće je odlučilo

Stenogram sa sastanka Vrhovnog savjeta odbrane, video-zapis na kojem se vidi Milošević kako hvali Jovicu Stanišića, Frenkija Simatovića, Milorada Lukovića (ubicu Zorana Đinđića) i Crvene beretke za njihove akcije u BiH i Hrvatskoj, svjedočenje osoba kao što su Zoran Lilić, Milan Babić, razne diplomate, general Wesley Clark, političari i drugi koji su poznavali Miloševića ili radili s njim – sve je to potvrđivalo njegovu krivicu. A to prije svega u glavnoj optužbi za genocid, koju su se – pred kraj procesa – sudije Dermont Groome, Geoffrey Nice i drugi trudili da dokažu.

Sudsko vijeće je 16. juna 2004. godine, sa lordom Ian Bonomyjem na čelu, nasljednikom sudije Maya, zajedno sa sudijom O-Gon Kwonom i novim predsjednikom Sudskog vijeća Patrikom Robinsonom, predstavilo svoju odluku. Između ostalog, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza da Sudsko vijeće prihvati, izvan svake razumne sumnje, sljedeće:

1.Slobodan Milošević je zajedno sa vođama bosanskih Srba počinio zločinački poduhvat, s ciljem da uništi jedan dio bosanskih muslimana kao grupe.

2.U tu svrhu su činjene zločinačke radnje, uključujući genocid. Milošević je mogao pretpostaviti da će genocid biti posljedica tih zločina izvršenih nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe. Kao što se i desilo.

3.Izvršitelji ovog zločinačkog poduhvata su počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Ključu i Bosanskom Novom.

4.Milošević je bio saučesnik i pomagač u počinjenim zločinima i izvršenju genocida, budući da je imao informacije o zločinačkom poduhvatu. Pružio je počiniocima značajnu pomoć i bio je svjestan da je cilj zločinačkog poduhvata uništavanje dijela bosanskih muslimana kao grupe.

5.Milošević je bio nadređen određenim zločinačkim grupama i znao je, ili je imao razloga da zna, da su te grupe imale namjeru da izvrše ili da su učestvovale u izvršenju genocida nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe, međutim nije preduzeo potrebne mjere da genocid spriječi, niti je kaznio počinioce.

6.Struktura srpskih napada, način na koji su izvršeni, njihov intenzitet, broj ubijenih muslimana u sedam pomenutih opština, zatvaranje muslimana, njihov nehumani tretman u koncentracionim logorima, eliminacija osoba ključnih za preživljavanje muslimana kao grupe, sve su to bili faktori koji su upućivali na genocid.


Sudsko vijeće je čak odbilo prijedlog da se Slobodan Milošević oslobodi dijelova optužbe koji su se odnosili na Kosovo i Hrvatsku. U jesen 2002. godine su Nice, Blewitt i drugi u Kancelariji tužioca pokušavali da nas ubijede da odustanemo od optužnice za genocid i insistirali da takvu odluku donesem ja kao tužioc, a ne Sudsko vijeće, kako bi Milošević izbjegao da odgovara za zločine počinjene u BiH. Međutim, na kraju su se dijelovi mozaika uklopili i pokazali njegovo saučesništvo. Da nismo tako postupili, da nismo pokazali volju i snagu da predstavimo direktne dokaze za genocid, kako bismo se opravdali pred preživjelim žrtvama genocida, među kojima su hiljade majki koje su izgubile svoje sinove, hiljade žena koje su izgubile svoje muževe, hiljade djece koja su izgubila svoje očeve? Tek nakon dvije godine smo postali svjesni stvarnog značaja tog fundamentalnog ispita.

JNA

Od generala Jugoslovenske vojske – ljudi koji imaju svoje korijene u komunističkoj tradiciji – rijetko kada se može dobiti direktan odgovor. General Krga je svoj odgovor započeo opširnom lekcijom o strukturi Savezne Republike Jugoslavije i o autoritetu vojske baziranom na „uredbama poziva“. (Pri tom sam odlično znala da je Jugoslovenska vojska, zajedno sa obavještajnom službom, već dugo funkcionisala kao država u državi). General Krga je tvrdio da vojska ne štiti niti jednog optuženika, pa ni Mladića.


…. Izgleda da generali nisu u stanju da razluče svijet fakata i dokazanih činjenica od imaginarnog svijeta u kojem žive.

Počeli su da se žale zbog visokih troškova koje imaju pri odgovaranju na zahtjeve Suda, kao što je fotokopiranje dokumenta i tako dalje. Žao mi je što taj razgovor nije bio snimljen, kako bi svi u Jugoslaviji mogli da čuju kako se visoke vojne starješine žale na cijene fotokopiranja.
Krajem februara 2003. godine sam posjetila državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru, koja je naslijedila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Sa sobom sam donijela informaciju, koju sam dobila od američke tajne službe, da je general Krga – još uvijek vršilac dužnosti načelnika Generalštaba – priznao da Ratko Mladić živi u Srbiji, pod zaštitom bivših članova Generalštaba, da ima pristup u sve vojne objekte i da je predsjednik Koštunica o svemu odlično obaviješten.

Chirac i francuski piloti

Karadžić i Mladić nisu prestali da budu u centru pažnje ni u ljeto 2003. godine. U Parizu sam se 25. juna sastala sa predsjednikom
Jacquesom Chiracom, u njegovoj kancelariji. Prilikom našeg prethodnog susreta predsjednik Chirac mi je citirao ruskog predsjednika Jeljcina, koji mu je saopštio da Rusija neće dozvoliti da Sud uhapsi Radovana Karadžića. Takođe mu je rekao da je Karadžiću savjetovao da napusti Srbiju i da se sakrije u Bjelorusiji. „Spreman sam da ga izvučem iz Srbije i helikopterom“, rekao mu je Jeljcin.
Ovoga puta sam u francuskom predsjedniku donijela na uvid delikatne dokumente i zamolila ga za komentar. Nisam, međutim, željela da ga dovedem u situaciju da reaguje u prisustvu mojih saradnika. Ti dokumenti su do tada bili tajni. Tužilaštvo je, međutim, imalo namjeru da ih predoči Slobodanu Miloševiću, jer su sudije koje prate suđenje ocijenile da njihov sadržaj može ići Miloševiću u korist. On i njegov tim branilaca bi te dokumente sigurno uvrstili u njegovu odbranu i na taj način ih učinili javnim. Meni je bio cilj da Chiracu učinim uslugu pokazujući mu te dokumente unaprijed. Radilo se o stenogramskim bilješkama razgovora između tadašnjeg predsjednika Srbije Zorana Lilića i generala Momčila Perišića, tada komandanta Jugoslovenske vojske.

Razgovor je vođen 10. decembra 1995. godine, dva dana nakon što su Srbi oslobodili francuske pilote. Ono što je u tom razgovoru govorio Perišić odnosilo se na optužbu protiv Mladića:

Perišić: Važno je da (Mladiću) skinemo taj teret (Suda). Razumiješ šta hožu da kažem?

Lilić: Dobro, dođavola, svi su mu to obećali.

Perišić: Čuješ šta se govori. Ako odmah odustanu od optužbe protiv njega, nema problema. Spreman je da riješi problem odmah. Rekao sam mu…

Lilić: Moja i tvoja riječ nisu dovoljne. A riječ Chiraca i Slobodana Miloševića?

Perišić: Da, to je dobro. Ja ću prekontrolisati…

Pitala sam Chiraca da li je tačno to što se u tom dokumentu navodi – da je obećao da neće uhapsiti Mladića u zamjenu za pilote. Chirac ima dva iskrena oka, koja žene obožavaju. Priznao je da je razgovarao sa Miloševićem o oslobađanju pilota, ali je negirao da je postignut bilo kakav dogovor, a ponajmanje onaj koji bi Mladiću, čovjeku optuženom za masakr osam hiljada mladića i muškaraca u Srebrenici, garantovao imunitet.

„Kako bih mogao uraditi tako nešto?“, postavio je retoričko pitanje.

Objasnio mi je da Francuska nije ni bila u prilici da ponudi imunitet Mladiću, jer su u Bosni i Hercegovini, nakon Dejtonskog sporazuma, trebale da budu NATO snage, a ne Francuska. Međutim, aluzija na eventualni dogovor sa Mladićem je Chiraca prilično zaintrigirala. I kao da je želio da pokaže da o nikakvom dogovoru ne može biti ni riječi, telefonirao je komandantu Francuske vojske:

„Generale, Mladić je još uvijek na slobodi. To je nedopustivo! Treba ga odmah uhapsiti!“ Naredio je istragu na jednom određenom mjestu.

Nakon te posjete Elisejskoj palati, hitno se vraćam u Hag, puna nade koju mi je ulio Chiracov ton, ubjedljivost njegovih riječi, naređenja i uputsva koja je dao... Bila sam sigurna sam će se Mladić naći u Hagu, možda čak i prije mene. Međutim, ono „Halo, generale“ je bilo samo „paravan za pasivnost“ na francuski način.

William Montgomery

..razgovor sa američkim ambasadorom Williamom Montgomeryjem. Obavijestila sam ga o četiri nove optužbe i pitala ga za mišljenje da li da ih Sud drži u tajnosti. Po njegovom mišljenju je optužnice trebalo objaviti, jer će – kako je rekao – objavljivanje optužnica otkriti srpskom narodu ko su ljudi koji ih vode. „Vlada će svakako pasti“, rekao je. „Objavljivanje optužnica je neizbježno i može samo da pomogne“.

Prestravljeni premijer – (Boris Tadić)

Nakon razgovora sa ambasadorima sam se nakratko susrela sa ministrom odbrane Borisom Tadićem. Bio je okamenjen od straha dok je pričao o reformi vojske. Tvrdio je da ne zna gdje je Mladić, niti da li mu i ko mu u vojsci pomaže. „Morate mi vjerovati“, rekao mi je. Nakon toga je potvrdio glasine da je Mladić ili u Bosni i Hercegovini ili Rusiji. Bio je izgubljen i obeshrabren. Tražio je da izbjegnem da kritikujem vojsku.

NATO, Amerika, Karadžić

Prije nego što sam dala predstavku za skidanje pečata sa optužnica, telefonirao mi je – vjerovatno iz Vašingtona – ambasador Pierre Prosper iz Kancelarije američke Vlade za ratne zločine i tražio da ne objavljujem optužnice, jer je on tada pokušavao da postigne neku vrstu dogovora sa Srbima – predaja Mladića u zamjenu za to da četiri generala budu procesuirani u Beogradu. Prosper nije nikada obavijestio Tužilaštvo o tome da rade na postizanju takvog dogovora, nikad nas nije pitao za mišljenje i izgleda da mu nije ni palo na pamet da, radeći

Prije nego što sam napustila Vašington, rekla sam ambasadoru Prosperu da se nadam da general Lukić nije član tima – formiranog od strane srpske Vlade – koji treba da uhapsi Mladića. Bio bi vrhunac da član tog tima bude srpski general optužen za masovno etničko čišćenje, masakre i sakrivanje leševa, a da u tom timu ne bude nijedan član Suda!

Što se tiče pitanja „vremena“ i „političke osjetljivosti“, prisjećam se koliko puta smo tražili od Sjedinjenih Država da sarađuju sa Kancelarijom tužilaštva u pokretanju inicijative za hapšenje bjegunaca. Prisjećam se kako su mi u Vašingtonu govorili kako je teško izvesti jednu takvu operaciju. Prisjećam se kako su mi direktor CIA-e George Teneta i Colina Powella mi objašnjavali kako je bilo teško uhapsiti Manuela Noriegu nakon što je Amerika okupirala Panamu. Prisjećam se kako su mi tvrdili da Sjedinjenje Države nikome ne mogu dati informacije koje imaju, pa čak ni Sudu… Ista ta Amerika koja nije imala problema da razmijeni povjerljive informacije sa zvaničnicima Srbije i Crne Gore, u čijim tajnim službama sjede ljudi koji su počinili zločine protiv čovječnosti i koji su povezani sa organizovanim kriminalom. Kasnije su se nazirali neki pokušaji da Sud više uključe u akcije hapšenja bjegunaca.

Hrvatski „nož u leđa“ Sudu

Mnogi srpski političari, koje sam sretala tokom godina, otvoreno su napadali Sud. Stalno su ga negirali i otvoreno izazivali. Što su činjenice bile uvjerljivije, Srbi su sve više prelazili na direktan sukob, umjesto prikrivenih manevara i zabijanja noža u leđa. Na neki način sam osjećala poštovanje prema njihovoj izvrnutoj iskrenosti.

Na drugu stranu, hrvatske vlasti su ispoljavale odbojnost prema Sud na drugi način. Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegovi štićenici u Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine, godinama su se trudili da pokažu spremnost na saradnju sa Sudom. Smiješili su se, rukovali sa mnom, obećavali sve i svašta, stvarali privid saradnje, a zatim pribjegavali besmislenim izmišljotinama i napadima s leđa.

Optužbe Suda protiv Hrvata odnosile se na zločine počinjene tokom dvije vojne akcije. Prva nije bila prikrivena. Izvedena je od strane Republike Hrvatske s ciljem povrata teritorija koje su pobunjeni Srbi i Jugoslovenska vojska okupirali 1991. godine. Drugu akciju je Republika Hrvatska izvela indirektno i tajno, preko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s ciljem otimanja teritorije od Bosne i Hercegovine i njenog pripajanja Hrvatskoj. Tuđman i drugi hrvatski političari su nastojali da finansijsku i vojnu pomoć HVO-u sačuvaju u tajnosti. Međutim, nisu uspjeli.

Nekoliko sedmica nakon Tuđmanove smrti, hrvatski birači su oduzeli vlast njegovoj nacionalističkoj partiji. Vladu je poveo Stipe Mesić, jedan od najglasnijih Tuđmanovih protivnika. Nekoliko sedmica nakon što je Mesić preuzeo vlast, hrvatski zvaničnici su nam otkrili da Vlada posjeduje ključne dokumente koji potvrđuju umiješanost Hrvatske u rat u BiH, kao i u vojne operacije protiv hrvatskih Srba. Taj materijal se po svojoj važnosti može uporediti sa tonskim trakama korištenim kao dokazni materijal u slučaju američkog predsjednika Nixona. Sastojao se od stenogramskih bilješki sa desetina sastanaka kojima je Tuđman predsjedavao u svojoj kancelariji od 1991. godine pa sve do svoje smrti. Hrvatska Vlada nam je otkrila cjelokupnu vojnu arhivu bosanskih Hrvata, koja je bila sakrivena u jednoj vojnoj bazi u Splitu. Taj arhiv su Tuđmanovi poslušnici tajno prebacili iz Bosne i Hercegovine da bi onemogućili Sud da do tih dokumenata dođe. Bio je to pravi „rudnik zlata“ koji Tužilaštvo tražilo godinama. Sadržavao je detaljne podatke o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Bosni i Hercegovini, uključujući zločin u Stupnom Dolu, etničko čišćenje u Mostaru, masakr u Ahmićima i na drugim područjima… Dokumenti pronađeni u tom arhivu su između ostalog potvrdili i djelovanje Tuđmanove tajne službe s ciljem onemogućavanja istraživačkog rada Suda.

Mesićeva pomoć

U aprilu 2000. godine sam došla u Zagreb na svoj prvi sastanak u predsjedničkoj palači sa Stipom Mesićem. Saopštila sam mu da nas je otkriće arhiva HVO-a oduševilo i da je sada, kada je utvrđeno postojanje tih dokumenata i način njihove zaštite, još preostalo pitanje kako ih učiniti dostupnim Sudu… Mesić me je prekinuo:

„Gospođo tužilac, moram Vas upozoriti da je Tuđman snimao sve što se u ovoj sobi govorilo. Moguće je da su aparati za prisluškivanje još uvijek ovdje. Neke smo pronašli, ali nisam siguran da smo otkrili sve. Dakle, treba biti oprezan kada se ovdje govori“, rekao je s osmijehom.

Njegov smisao za humor sam cijenila jednako kao i upozorenje koje mi je dao. Mesiću sam vjerovala, ali ne i ljudima koji su ga okruživali. Imala sam utisak da im ni on sam nije sasvim vjerovao. Govorio mi je o snimcima Tuđmanovih sastanaka i potvrdio da hrvatska tajna služba posjeduje arhiv HVO-a.

Nakon toga sam se srela sa Ivicom Račanom. Ponovio je zahtjev da toliko ne insistiramo na našim zahtjevima:

„Naša prva dva i po mjeseca na vlasti se čine kao cijela godina. Situacija je ekstremno teška i moramo tražiti radikalne odgovore. Vjerovatno ćemo na kraju izgubiti vlast, ali Hrvatskoj će biti bolje“.

Potvrdio je da će nam dati na raspolaganje arhiv HVO-a.

Prilikom susreta u četiri oka sa Račanom, obavijestila sam ga ćemo uskoro objaviti optužnicu protiv generala Janka Bobetka, čovjeka koji je za mnoge Hrvate bio heroj. Znali smo da je Bobetko bio star čovjek, međutim to u utvrđivanju nečije krivice nije igralo ulogu. Optužba protiv njega je uključivala teško kršenje običaja rata, zločine protiv čovječnosti, ubistva srpskih civila i zarobljenika koji su se bili predali, pljačke i rušenja... Bobetko je bio komandant Hrvatske vojske kada su njegove jedinice u septembru 1993. godine napali Srbe u Krajini. Tužba je tvrdila da je Bobetko znao da je Hrvatska vojska, pod njegovim zapovjedništvom, počinila zločine, međutim nije preduzeo nikakve mjere da to spriječi. Čim sam spomenula Bobetka, Račan se uhvatio za glavu i uzviknuo: „O, ne!“. Rekla sam mu da je njegova obaveza da stavi Bobetka pod prismotru i da osigura da ne pobjegne.

Nekoliko godina nakon „patriotskog rata“ Bobetko je napisao knjigu u kojoj je priznao svoju umiješanost u ratne zločine. Priznao je da je kao komandant Hrvatske vojske komandovao i HVO-u, što je Tuđmana, koji je svim snagama nastojao da sakrije povezanost Hrvatske vojske i HVO-a, tada jako razljutilo. Račan je potvrdio da je Bobetko priznao svoju odgovornost, ali je oklijevao da preduzme bilo kakvu akciju protiv starog generala:

„Ako u ovom slučaju budemo sa vama sarađivali, vlada će pasti. Želite li da ova vlada padne?“
„Kada bih morala da vodim računa o Vašoj političkoj situaciji, nikada ne bih završila svoj posao,“ odgovorila sam.
Račan mi je nakon toga rekao da više nikada neće pristati na privatni razgovor sa mnom.