www.rogaticani.com

Boris Tadić ne vjeruje šefu tajne službe, Bulatoviću

Na početku razgovora sa predsjednikom Borisom Tadićem sam mu rekla da ću poslati pozitivan izvještaj Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji o saradnji Srbije sa Sudom, da je Olli Rehn o tome već obaviješten i da mi je potvrdio da će Srbija dobiti značajnu financijsku pomoć od EU. Rekla sam mu da je Rade Bulatović pokazao rezultate u hvatanju bjegunaca i da želimo da nastavi u istom pravcu. Tadić, međutim, nije imao povjerenja u Bulatovića i rekao je – i to bez uvijanja – da će gledati da ga se otarasi u novoj vladi. Rekao je da za to ima mnogo dobrih razloga, što sam mu vjerovala.

„Da baš Vi tražite da Bulatović ostane?“, rekao je i pitao me da možda i ja nisam uskočila u Koštuničin tim.

Nisam imala mnogo povjerenja u Bulatovića i to sam više puta jasno rekla svima, pa i samom Bulatoviću. Ali njegov tim je bio zaslužan za hapšenje Tolmira. Čak su nam dostavili i Mladićev lični dosije, izuzev čuvenog dokumenta o ocjeni njegovoga rada u godini kada je izvršen masakr u Srebrenici 1995. godine.

„Slijedeće hapšenje je Mladić“, rekla sam. „Sada je na tajnim službama da to urade i moramo im pomoći koliko možemo“.

Hapšenje Vlastimira Đorđevića

Jedna od ljubavnica Vlastimira Đorđevića je zaustavljena na granici zbog manjeg incidenta. Za vrijeme ispitivanja je otkrila gdje se Đorđević krije. Nije se skrivao u Rusiji, kako smo vjerovali, već u jednom turističkom mjestu na crnogorskom primorju. Đorđević se bio vratio iz Rusije još 2003. godine, prije nego što mu je istekao pasoš. U Beogradu je nabavio lažna dokumenta na provokativno ime – Novica Karadžić. Putovao je između Crne Gore i Beograda više puta, a jednom je čak odsjeo u hotelu „Moskva“ u samom centru grada. Nešto iza ponoći, 17. juna, u Crnu Goru je sletio avion sa srpskim specijalcima i istražiteljima Suda. Potraga se je koncentrisala na jedna stan u Budvi. Međutim, tu Đorđević nije nađen. Uhapšen je na drugoj asresi, u stanu izvjesnog Stojkovića iz Beograda.

Imala sam nekoliko neugodnih pitanja za crnogorske vlasti, koje sam posjetila nekoliko nedelja kasnije. „Đorđević je živio pod lažnim imenom Karadžić“, rekla sam predsjedniku Filipu Vujanoviću, „što zvuči kao šamar. Kako to da je mogao nesmetano da živi u Crnog Gori?“ Vujanović i drugi su mi objasnili da niko nikada nije ozbiljno tragao za Đorđevićem jer se vjerovalo da se krije u Rusiji.

Na desetoj godišnjici genocida u Srebrenici nisam bila. Prisustvovala sam, međutim, jedanaestoj – 11. jula 2006. Ceremoniji sam prisustvovala praktično sama sa muslimanskim vjerskim liderima. „Majke Srebrenice“ su javno izjavile da ne žele da prisustvujem ceremoniji jer Mladić još nije uhapšen. U sali za VIP mi je prišao reis Mustafa Cerić. Uzeo me je za ruku i srdačno me je pozdravio, iako je znao šta su „Majke Srebrenice“ izjavile. „Drago mi je da Vas vidim“, rekao mi je Cerić.

Reis Cerić je uvijek bio veoma kooperativan, nezavisno od vjetrova koji su duvali u bosanskohercegovačkom javnom mnijenju BiH. Uvijek je govorio da se mora insistirati na odgovornosti vođa. Tada mi se nasmiješio i rekao: „Rasim Delić je nevin“. To je bio jedan od optuženih bivših komandanata bosanske vojske. Odgovorila sam mu da nije nevin. Držao me je za ruku i nakon što smo izmijenili još nekoliko ljubaznih fraza i ponovio: „Delić je nevin“. „Ne nije“, tvrdila sam. Situacija je bila gotovo tragikomična, međutim srdačnost i dobrodošlica koju mi je ukazao reis Cerić mi je u tom trenutku bila jako važna, jer ju je pokazivao pred svima.

Dok brojim zadnje dane osmogodišnjeg rada u Haškom sudu, izvan domašaja pravde su još uvijek posljednje četiri osobe optužene za ratne zločine – Mladić, Karadžić, Župljanin i Hadžić. Decembar se primicao, a osjećanje neuspjeha je bilo sve jače.

U ljeto 2007. godine smo dobili ohrabrujuće informacije o skorom hapšenju Ratka Mladića. Karadžić je bio nestao, vjerovatno negdje u planinama svog rodnog kraja. Pri pretesu njegove porodične kuće na Palama, pronađeno je 20.000 eura, vjerovatno dio novca za autorska prava za Karadžićeve knjige. Javljeno nam je da se krije u Manastiru Mileševo, nedaleko od Priboja, gdje je bio nadležan vladika Filaret.

Župljanin je iza sebe ostavio mnogo tragova. Obaviješteni smo da je viđen u Herceg Novom. Njegovi sin i žena su bili pod prismotrom. Vršio se pritisak i na njegovu svastiku, kao i na jednu od osam ljubavnica, koja je bila trudna, s ciljem da ga ubijede da se preda. Kasnije smo čuli da je možda u Moskvi.

Činilo mi se da pravda nije pobijedila, odnosno da su moji napori da se uhapsi bili uzaludni. Činilo mi se čujem potmuli smijeh Srbije – nakon svih laži svojih vođa, uz sve posljedice koje su iza sebe ostavile jedinice koje su djelovale u njeno ime, pored toliko hiljada nevinih ubijenih u Srebrenici, ta i takva može biti primljena u Evropsku uniju. Taj potmuli smijeh se odbijao od dimnu zavjesu, koja se pružala od Brisela do Londona, preko Pariza do Rima, Vašingtona i Njujorka. Bili su ubijeđeni da smo zaboravili šta se desilo.

Mjesecima nakon parlamentarnih izbora, u posljednjoj sedmici maja 2007. godine, srpski političari konačno uspijevaju da sastave vladu. Istovremeno, Tužilaštvo šalje u Beograd dva istražitelja, stručnjaka za ljudska prava – Stephanie Frease i Vlatku Mihelić – da nadgledaju inicijative nove srpske Vlade u pronalaženju i hapšenju posljednjih bjegunaca. Situacija počinje da se razvija.

Na muci se poznaju junaci..

Mislim da za kraj dobro zvuči ovakav naslov i nadam se da je izbor dobro postavljen,
da će vam u ovakvom obliku tekst biti najprihvatljiviji.

Cijelu knjigu možete pročitati na ovom linku:

http://www.slobodnaevropa.org/archive/new_books/20080401/720/720.html