www.rogaticani.com

CARLA DEL PONTE: LOV - JA I RATNI ZLOČINCI (Skraćeno)

Nedavno, naiđem na e-knjigu Carla del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci", pa je po običaju, dijelim sa vama..doduše skraćeno (možda i ne smijem), dijelove, koji su za nas interesantni..koji se tiču nas, ali i odnosa koji su u uskoj vezi sa nama i našom sudbinom. Pročitajte, pogledajte i uvjerite se iz prve ruke, kako se države igraju sa nama.

Na kraju ću navesti izvor, da ne bi bilo zabune, odakle knjiga pa, ako želite, knjigu možete pročitati cijelu..


Lov: Ja i ratni zločinci" - I dio

Carla del Ponte

..vlada sa Josipom Brozom Titom na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija, uspjela je da harmonizuje međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne diplomate, naučnici i novinari, ocjenjivali ove metode kao ispravne.

Sjećam se kako su za vrijeme ratova devedesetih godina televizijski programi u Italiji i Švajcarskoj podžavali tezu da se radi o "antičkoj mržnji", duboko ukorijenjenoj kroz vijekove između Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca i da je to glavni uzrok raspada Jugoslavije. Ono što sam ja zaključila na osnovu literature, potvrdilo je ono što sam i očekivala da ću naći: na kraju se pokaže da kulturne i socijalne okolnosti same po sebi ne proizvode ratne zločine. Ljudi su ti koji čine zlodjela, ljudi podstakuti političkim i vojnim vođama….


Glavni krivci su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinosa prezirao, muškarci i žene koji su osvojili vlast i težeći da tu vlast sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda u histeriju, stavljajući jedan narod protiv drugoga.

Stvarni krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez prestanka da je rat
neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državnu za jednu neplodnu politiku sukoba i odmazdi. Ustvari, nema spasa, nema izlaza niti za male niti za velike države, izvan saveza i koalicija"….


Izbor iz knjige prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

Rat u BiH je počeo je u proljeće 1992 godine, kada su članovi srbijanske tajne policije iz Beograda pustili sa lanca svoju bandu ubica koji su u Bijeljini posijali smrt. U sedmicama koje su slijedile, ova banda iz Beograda, zajedno sa paravojskom i odredima smrti srbijanske tajne policije, napadali su jedan za drugim gradove u istočnoj Bosni. Obrušili su se na Muslimane koji su u tom regionu činili većinu stanovništva. Ubice, među kojima je bilo psihopata izvučenih za tu priliku iz ludnica i zatvora, radili su za platu, za prisilni seks i otimačinu. Svaki Srbin koji je pokušao da se odupre ili je gledao da zaštiti nekog svog prijatelja Muslimana, rizikovao je život. Komšije su se okrenule protiv komšija. Užas Sarajeva, slike koncentracionih logora, ljudi, žene i djeca natrpani na željezničke vagone i deportovani, punili su televizijske vijesti svako veče u toku tri i po godine rata.

Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH, 27.decembra 1991. godine, Tuđman je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba već je rezultat srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom. Na tom sastanku Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se proširi Hrvatska država na račun BiH. "Došao je čas", obznanio je Tuđman, "da prihvatimo priliku da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica…". Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u Januaru 1993. godine, i trajali su naredne tri godine…..


edno od mojih osnovnih zadataka kao glavnog tužioca Suda u Hagu bilo je traženje pravde za žrtve zločina. Rat u Hrvatskoj 1991. godine prouzrokovao je između 10.000 i 15.000 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih. Nakon nekoliko godina diskusija između političara i novinara o broju žrtava u ratu u BiH, procjene variraju od 25.000 do 329.000 poginulih. Specijalisti za demografska pitanja iz moga ureda su ponudili najbolju procjenu koju sam imala prilike da vidim: 103.000 poginulih, od toga 55.261 civila. U konfliktu na Kosovu 1998. i 1999., broj poginulih Albanaca se kreće između 9.000 i 12.100, pognulih Srba, civila i vojnika bilo je oko 3.000. Procjenjuje se takođe da je na Kosovu bilo 3.000 nestalih, što obuhvata 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma. NATO bombardovanje je prouzrokovalo ukupno 495 mrtvih civila, svi Srbi.


Pitanje hvatanja haških optuženika :

"Svako očekuje da neko drugi uradi taj posao", kaže.

Haški sud : OVK podstiče masovnu histeriju protiv Haškog suda, na isti način na koji to čini Slobodan Milošević u Beogradu.

Znam takodje da vodje bosanskih Srba i bosanskih Hrvata pokušavaju na sve načine da miniraju rad Suda.
Njihovi mediji čine velike napore u blaćenju Suda, iskrivljavaju činjenice, opisuju Sud kao oličenje zla, a optužene Srbe i Hrvate
veličaju kao vitezove bez mrlje, kao žrtve progona.

BIH Predsjedništvo :

U Sarajevu, 1. novembra.

Dva dana kasnije susreti sa članovima BiH kolektivnog Predsjedništva - jedan Musliman, jedan Srbin i jedan Hrvat, koji su tražili da im se serviraju tri različite vrste kafe

[b]Ante Jelavić, Hrvat, tada u svojstvu Predsjednika zajedničkog Predsjedništva BiH, za kojega sam čak i ja, osoba sa tako malo iskustva u balkanskim stvarima, znala da mu je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman, siva eminencija.

Jelavić je u toku rata bio jedan od snabdjevača HVO-a i lično je nadgledao transfer novca od Hrvatske vlade u kasu HVO-a. Jelavić će poslije biti uhapšen i osudjen zbog korupcije na 10 godina zatvora, ali je pobjegao u Hrvatsku gdje je zametnuo svoje tragove.[/b]

Nakon NATO bombardovanja Srbije Slobodan Milošević i Vojska Jugoslavije, naravno, nisu htjeli niti da čuju za Haški sud. Iz bezbijednosnih razloga bilo je rizično za sudske istražitelje da posjete Crnu Goru. Zato smo odlučili da Crna Gora pošalje delegaciju u Hag. Premijer Filip Vujanović došao je u središte Suda 4. februara 2000. Kažem mu da nam treba pomoć Crnogoraca, da smo dali prioritet istragama o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali da Beograd odbija saradnju…Vujanović, smijući se, objašnjava da su odnosi Crna Gora - Srbija tako loši da ih eventualna saradnja sa Sudom ne može učiniti gorim. Ipak, iz opreza, traži da saradnja ostane tajna. Crna Gora je sprema da uhapsi bjegunce, razmijeni informacije i organizuje razgovore sa žrtvama, ukoliko su na njenoj teritoriji i sve drugo izuzev da uhapsi “velike ribe” … Vujanović tvrdi da niko ne može očekivati da Crna Gora uhapsi, na primjer, generala Dragoljuba Ojdanića ili ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića, jer uhapsiti neke od njih dalo bi Miloševiću razlog da vojno interveniše i sruši crnogorsku vladu. Vujanović kaže da se crnogorske vlasti plaše Miloševića, majstora u iskorištavanju i podsticanju krize, plaše se da bi mogao podstaći nerede i sukobe medju Crnogorcima, ne bi li sačuvao vlast u Beogradu i oslobodio se rivala.

Pismo ministru pravde Savezne Republike Jugoslavije, Petru Jojiću, tvrdokornom članu Srpske radikalne stranke, poslala sam 26. aprila 2000. godine. Počinjalo je uobičajenim diplomatskim ljubaznostima, iako sam, čitajuci ga naglas, osjetila laganu odvratnost.

Đinđić

…Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Đinđićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo”, kaže Zoran... Pitam ga kako može početi naša saradnja. Njegov odgovor je prava bomba. Aludira na tajne izvještaje prema kojima je, srpska tajna policija, nastojeći da sakrije tragove masovnih zločina na Kosovu, transportovala leševe ubijenih Albanaca, medju kojima žena i djece, i tajno ih zakopala unutar vojne baze u Batajnici. Naredba za jednu takvu operaciju mogla je doći samo od visoko pozicioniranih vojnih i političkih osoba. Takva akcija podrazumijeva učešće policije i vojske.

…Nekoliko dana kasnije Đinđić traži da se tajno sastanemo. Predlažem 3. mart 2001. u Luganu. Poslijepodne Đinđić i njegova supruga sletjeli su u Lugano. Sreli smo se na aerodromu. Predlažem Ružici da iskoristi priliku za šoping. Đinđić je energičan političar i optimista, znam da nije došao čak do Lugana, da bi gubio vrijeme. Dva sata pričamo, na njemačkom, o Srbiji i problemima. Đinđić tvrdi da Milošević i dalje upravlja SPS-om, pokušava politički da preživi kao opozicija. Jasno mu je da Miloševića treba neutralisati.

….Obavještava me o pokušajima Koštunice i njegovog tima, naročito Ljiljane Nedeljković, da ga obore. Priznaje da ga nadgledaju i da kontrolišu njegove telefone. Kaže da je Koštunica napravio dogovor sa Miloševićem, noć prije nego će ovaj napustiti položaj, ali mi ne kaže ništa o sadržaju pakta. Kada ga pitam zašto je prihvatio da podrži kandidaturu Koštunice, odgovara da drugačije nije mogao postupiti, iako zna da je to “ugovor sa djavolom”.

…Đinđić je tražio ovaj sastanak da bi mi saopštio svoj akcioni plan. Njegova strategija je da usvoji zakon koji ce omogućiti srpskoj vladi da ponudi kompenzaciju onima koji se spontano predaju. To Koštunica neće moći da blokira…Đinđić kaže da je njegova vlada već napravila dogovor sa Blagojem Simićem, optuženim za deportaciju ne - Srba u Bosanskom Šamcu (na kraju biće osudjen na 15 godina zatvora). Srpska vlada prihvatila je da Simićevoj porodici isplaćuje mjesečno sumu u iznosu od 500 njemackih maraka….odvratni su mi ovakvi dogovori i plaćanje. Medju osobama koje tražimo ima optuženih za masakr hiljada nevinih žrtava, i polazeći od predaje Simića, porodice zločinaca i onih koji su masovno silovali, primaju mjesečnu platu dok žrtve genocida, žene iz Srebrenice, na primjer, a da i ne govorimo o desetinama hiljada srpskih izbjeglica koji su izgubili sve i koji su prepušteni sami sebi, jedva uspijevaju da prežive. Ali, bez obzira na nemoralnost ovakve prakse, ona je legalna.


Narod ne želi da se sjeća. Počeli su vjerovati u vlastite laži... Možemo se jedino nadati da ćemo uhvatiti nekih 60 ili 70 zločinaca, a na slobodi će ostati hiljade ubica. Međutim, to je sve što možemo uraditi. Milošević je potpirio mržnju nagomilanu tokom 500 godina…


17. februara 2003. godine, Zoran Đinđić-
Rekao je: „Što se tiče Šešelja, imam samo jedan zahtjev – vodite ga i ne vraćajte nam ga.“


Komandna odgovornost

„Vlada će reagovati na svaku optužbu baziranu na direktnoj komandnoj dogovornosti, odnosno na direktnim nalozima za izvršenje ratnih zločina.

Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta: „Vojska je glavna prepreka reformama. Prvo su štitili socijalizam i Titovu Jugoslaviju, a sada štite sami sebe od bilo kakve reforme i civilne kontrole.

Obavijestio me je da priprema napad na mrežu organizovanog kriminala i vojske i policije, kao i da je otpustio zamjenika šefa tajne službe jer nije pružio nikakve informacije o Mladiću.


Upozorila sam Zorana Đinđića da bude oprezan. Dala sam mu jedan interni izvještaj Suda – dva lista – u kojem se govorilo o planiranju njegovog ubistva. Dokument su sačinile osobe koje su u Beogradu bile „moje uši i oči“….

Za mene je Đinđić zauvijek ostao čovjek…

Crvene beretke

Motivi Zoranovih ubica su bili jasni. Oni su prije svega htjeli da zadrže privilegovane pozicije zahvaljujući kojima su mogli da se nekažnjeno posvete svojim kriminalnim aktivnostima. Atentat su izvršili pripadnici „Crvenih beretki“. Ta vojna jedinica je okupljala ljude, izabrane od strane Miloševićevih tajnih službi, koji su počinili mnoge zločine u Hrvatskoj, koji su učestvovali u genocidu u Bosni i Hercegovini i masakrima civila na Kosovu, a koji su paradirali ulicama Beograda kao heroji. Ti isti ljudi su bili dio mafijaške mreže, koja se bavila ucjenama, iznudama, prisiljavanjem na prostituciju, trgovinom narkoticima, oružjem, koja je organizovala plaćena ubistva i slične aktivnosti, iz kojih su razni kriminalci izvlačili profit. Njihov komandant je bio Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, dezerter iz Legije stranaca. Upravo on je organizovao atentat na Đinđića. U godinama prije pada Miloševića, Legijini šefovi su bili Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedni od glavnih aktera užasnog nasilja koje je imalo za cilj stvaranje velike Srbije.

Lilić

Zoran Lilić je tvrdio da je spreman svjedočiti. Tražio je zaštitu za sebe i svoju porodicu.

U narednim susretima sa osobljem Suda, Lilić otkriva da postoji zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nekoliko sedmica kasnije, analitičarke koje su radile na slučaju, Nina Tromp, Julija Bogoeva i Aleksandra Milenov, otkrivaju da se među dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane nalaze, ne samo zapisnici sastanaka, već i kompletni stenogrami pojedinih sjednica. Radilo se o dokazima potencijalno visokog nivoa, koji su obećavali otkrivanje povezanosti između Beograda i događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Lilić je tvrdio da Koštunica nastavlja da vodi Miloševićevu politiku, da je „samo pakovanje drugačije“, a da Đinđić nije učinio ništa konkretno da ukloni i izoluje kriminalce koji su ostali još iz doba Miloševića. Zbog toga su se, pojasnio je Lilić, mnoge osobe – među kojima i njegovi prijatelji – bojale da svjedoče i da sarađuju sa Sudom. „Ovi kriminalci“, upozorio je, „predstavljaju glavnu opasnost za svakog ko i razmišlja o tome da sarađuje sa Sudom“.

Ministar Goran Svilanović

Strah od vojske

..ministar Svilanović skrenuo razgovor sa generala. Saopštio mi je da Vlada namjerava Hagu da izruči dvije ključne osobe, ljude koji su godinama davali naređenja Lukiću i „Crvenim beretkama“ –Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića. Obojica su bili uhapšeni u operaciji „Sablja“. „Ne možemo ih dugo držati“, objašnjavao je Svilanović podstičući nas da ih optužimo. „Ubrzajte proceduru, pa da ih pošaljemo u Hag“.