"Jes to ti?"kad vidjoh ovaj ulaz na urologiji, sjetih se dogadjaja (ko da je juche bilo )....
sredina je 80-tih, stari lezho na urolgiji...
ja studenat, posjecujem ga koliko god mogu...
taj dan nisam mogao kad je bilo vrijeme posjetama, odluchim, idem navecher, valjda cu nekako moci uci....
zimsko ili je jesenje doba, prohladno, nosio sam jaknu sa dva lica (bitan momenat

)...
dolazim pred onaj ulaz, vec je i mrak, vjerovatno sam nosio malo voca ili shta je vec bilo potrebno - a na ulazu je portir, pitam se kako proci nepremostivu prepreku
ja na ulaz, provirim, i vidim portir okrenut ledjima i pricha sa nekim....
te ja odluchim da na laganim vrhovima prstiju se proshunjam "neopazhen"...
jest vraga ...."Hej ti!!!" zgalami glas iza mene.....
a ja haman vec bio prosho...
ma ne stajem ja kad sam vec tu, nadomak cilja...te ubrzam i razgulim, u dva koraka lijevo i onda opet lijevo uz stepenice - 11 sekundica
chuejm, portir galami i potrcho iza mene ali me je izgubio, i nemozhe on napustiti portirnicu da me ganja po urologij, soba hejbet, haj pogodi dje sam
uglavnom, posjetim ja babu, milo mu je bilo kao i svakom bolesniku, pogotovo neko njegov...mozda sam se zadrzho oko 45 minuta, ne sjecam se sad...
ali, sad je problem izaci, pored onog portira katila...
i dosjetim se ja - imam jaknu sa dva lica, te je izvrnem i sad je crvene boje (umjesto plave), da me portir ne pozna
i krenem tako sad prerushen i crven, napravio se tosho, ko da nishta nije bilo tojes bio ja poslom u bolnici i sad sasvim normalno i regularno izlazim...
idem ja, nailazim pored portirnice a portir se zapilji u mene
gleda on, gleda, nije mu bash jasno...te upita, nesigurno: "JES TO TI?"
a ja, shta cu, otkriven sam pa priznadoh "JESAM"..
Gleda on, shuti, ne zna dal da bude ljut ili shta da radi (a ja sam samo dva koraka kroz vrata, mada sam stao da pricham sa njim kad vec pita), te samo promrsi "Hajd sad, i nemoj vishe"
"Fala", uzvratim ja, sa olakshanjem, i nastavimn natrag u noc u svojoj crvenoj maskirnoj jakni...
