www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 14th, 2021, 7:45 pm.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 31 posts ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 18th, 2009, 10:45 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Danas se navrsilo 32 godine od pogibije Dzemala i Razije Bijedic. Iz tog razloga prenosimo trodjelni feljton objavljen u Danima 1999. godine. Rahm. Razija Bijedic je bila iz Rogatice, pa je i sam rahm. Dzemal bio jako puno vezan za rogaticki kraj.

Quote:
LOVAC NA DOBRO DRUSTVO

Pise: Bahrudin BIJEDIC

NE PISEM OVO DA BI SE NEKOM svidjelo, nego govorim istinu onako kako sam je ja vidio. Zavredjuje Dzemal Bijedic da se o njemu kaze mnogo vise nego sto je receno do sada. On nije prepoznatljiv iz referata i govora, protokola i zdravica koliko iz obicnog zivota, kojem se predavao otimajuci se oficijelnim obavezama. A one su mu otele dobar dio zivota da bi ga konacno otjerale i u smrt pod jos uvijek nerazjasnjenim okolnostima.

Bilo je to partizansko vrijeme, u kojem je covjeka nosila ideja boljeg i srecnijeg zivota, a on joj se predavao do identifikacije, gradeci karijeru revolucionara i u uvjerenju da sto je on uspjesniji u usponu to je i drustvo slobodnije i ljudi zadovoljniji. Graditi karijeru kroz trnje intriga, spletki, podvala, zamki, smradova i ogovaranja, a ostati na nogama i uspravan hoditi, uspijevalo je Dzemalu Bijedicu u skoro 40 godina politickog rada i razvoja koji je na sudbinu zemlje uticao u mjeri koja jos nije proucena i na sudbinu naroda muslimanskog, ciji je on sin i politicar bez premca u dvadesetom stoljecu.

Naj za sva vremena
U anketi 1959. gradjani Mostara Dzemala skoro plebiscitarno proglasavaju "najpopularnijim gradjaninom svih vremena" u omjeru 80 glasova prema nekoliko koje su dobili tada fudbalski reprezentativac Muhamed Mujic, politicar Avdo Humo ili pjesnik Aleksa Santic. Strastveni je navijac "Veleza", "vaspitac i savjetnik" njegovih najboljih fudbalera. Ja sam ga pred utakmice sacekivao pred ulaznim vratima stadiona sa drugom sirotinjskom djecom da nas besplatno uvede na utakmice. Ljudi su ga zaustavljali na ulici i srdacno razgovarali sa njim. Imao je vremena i strpljenja za svakog. Jednom ga je, dok je obilazio Celovinu u Mostaru da provjeri ko se nalazi u zatvoru, oslovila Mostarka Greta-Habiba: "Sta je, moj dragi Dzemale, koji god rezim dodje, nas dvoje u zatvoru." Stanovao je u Liska ulici u Mostaru, u vili kod Dispanzera, gdje sam ja nekad dolazio da uzmem knjigu na citanje iz njegove pozamasne biblioteke. Njegova majka Zarifa imala je njezni nadimak Nana, kojim smo je svi oslovljavali. Izgleda da je voljela mog oca, kojeg su ustase 1945. odvele iz Mostara i ubili ga na Vracama u Sarajevu. Nosila je u novcaniku njegovu sliku a prve su joj rijeci na ulazu u njenu kucu bile: "dajmo djetetu da prvo nesto zalozi".

Pocetkom sezdesetih Dzemal prelazi u Beograd, gdje postaje clan Saveznog izvrsnog vijeca kojim je predsjedavao Tito. Preuzima najprije resor zakonodavstva i organizacije vlasti, pa saveznog ministra za rad. Istovremeno je sekretar Ustavne komisije, kojom predsjedava Edvard Kardelj i u kojoj se kreiraju odnosi medju republikama i narodima naustrb dotadasnje centralisticke uprave nad drzavom.

Iznenada je smijenjen sa svih funkcija odlukom Aleksandra Rankovica, koji u unutrasnjim borbama dobija prednost u odnosu na Kardelja. Pokusava mu se 1962. namjestiti afera sa neplacenim racunima u Robnoj kuci u Mostaru i preduzecu "Vecar". Medjutim, Dzemal ima sve kopije racuna pa planirana kompromitacija ostaje na pokusaju. Tada ga se problematizira da je "bracu i drugu rodbinu instalirao na drustvene funkcije". Odlazi kod Dure Pucara, kojem predocava da uopste nema brace i pominje nas petoro Salkine djece koji smo "svi na studijama i polugladni". Pucar, kao i 1948, kad je Dzemal bio osumnjicen od strane Brane Kovacevica da je pripadnik Informbiroa, skida anatemu i stavlja ga djelomicno u zastitu, sto mu ovaj do kraja cijeni i pamti. Djelomicno je nerasporedjen i slobodan da malo bolje pogleda oko sebe.

Povlaci se u privatno drustvo svog rodjaka Huse Hazihasanovica, koji ga povezuje sa Nezirom Skaljicem i Senom Alajbegovicem, koji ce mu ostati prijatelji do groba. Posebno je Nezir bio duhovit i simpatican. Pravnik sa Sorbone prepricavao je satima svoje dozivljaje iz predratne Jugoslavije i dogadjanja vezana za sudbinu sarajevskih porodica. Imao je bezbroj ljubavi i uspomena koje su provlacile smijeh i raspolozenje koji su trebali Dzemalu. Skaljo ili Efendija, kako su ga zvali, dugo je imao vezu sa Francuskinjom Margaret Kabanel, koju je njegova majka zvala "Franceskinja". Kad je Nezir nakon jedno trideset godina boravio u Parizu, sjetio se svoje stare ljubavi i pozelio da je posjeti. Kucna vrata mu je otvorila starica koja je imala horaticne kretnje i bila je gluha. Kad je on ustanovio da se radi o mladjoj Margaretinoj sestri, otrcao je bez traga u strahu "kakva li je tek starija".

Skaljo, nezenja, imao je stalnu ljubavnicu Gocu iz Beograda, tridesetak godina mladju od njega, koja mu je uljepsavala dugovjecnost. Goca je otprilike svakog godisnjeg doba dolazila kod Nezira. Mi smo ga zadirkivali da joj treba sezonska garderoba. Na nase provokacije da je alimentira novcem i garderobom, odgovarao bi: "Izracunajte vi koliko placate svojim zenama mjesecno, pa cete vidjeti da je to daleko vise od onog koliko ja dajem." To je zaista bila istina. Kad bismo mu pokucali na vrata a Goca bila tu, Nezir bi uzvratio: "Nisam doma." "Kako nisi, evo ti cipela napolju", bili smo uporni. "Imam ja druge unutra", uzvratio bi glasnije Skaljo. Ako bismo mi nastavili kucati, zacula bi se njegova pjesma Fala Bogu kad ja mogu, sto je bivao definitivan znak da od sijela nema nista toga dana.

Dzemal je satima mogao da razgovara s njim. Provodili su vikende na Crepoljskom, druzili se sa seljacima, koji su obozavali Dzemala. Kod Simane su oznojeni mijenjali potkosulje, a kod Gaje Plakalovica uzivali u domacoj sljivovici. Te su mu navike ostale do kraja zivota, neovisno sto je bilo nastojanja da se putem intriga prijateljstvo dovede u pitanje. Skaljo, koji je jedno vrijeme proveo u zatvoru kao informbiroovac, govorio je da je zatvoren nakon sto je Mujesiru, suprugu svog uhapsenog prijatelja, pokusao zastititi od policajca Teufika Selimovica Budzonija, koji ju je "narucio u Hotel Evropu".

Treci privatni prijatelj ovog kruga bio je Pero Perisic, nekadasnji direktor tvornice slatkisa "Zora" i pasionirani lovac. Dzemalu su ga pokusavali predstaviti policijskim dousnikom, sto ovaj nikad nije prihvatio. Pero je lijepo pjevao. Skaljo je pricao a Sena pravio mezetluke, buduci da je bio veterinar. Odlazili su u lov. Medjutim, Skaljo-lovac na rednom broju 1 imao je obicaj da kaze kako Dzemal "prica na ceki" i da od lova sa njim nema nikakve fajde. Dzemal je, ustvari, pjesacio s njima. Ne znam da li je ikad pucao na divljac. Pjesmu Ah, Aljo moj, narocito strofu Dzemalu najdrazu: Na konjicu kosmatome u odijelu bosanskome, pjevao bi mu svako, po njegovoj zelji mijenjajuci gospodsko u obavezno bosansko odijelo. Intimni prijatelji sve do njihove smrti bili su mu prof. dr. Nedo Zec i knjizevnik Hamza Humo, sa kojima se druzio u Klubu inzinjera i tehnicara, kao i veoma bliski prof. dr. Fahro Rustambegovic, kardiolog.

Rankoviceva smjena
U ljeto 1966. dolazi do raspleta u jugoslavenskom vrhu, kada na osnovu odluka Cetvrtog plenuma CK SKJ biva uklonjen sa svih funkcija Aleksandar Rankovic, siva eminencija i vlastodrzac, potpredsjednik SFRJ, i osvjedoceni vlasnik tajnih policija Jugoslavije. Dzemal, koji je u medjuvremenu od predsjednika Republickog vijeca u Skupstini Bosne i Hercegovine postao njen potpredsjednik, uskoro je promoviran u predsjednika, sto je u to vrijeme najvisa drzavna funkcija u Republici. Prethodno ga je Kardelj ukljucio u svoju delegaciju na politickoj turneji po africkim zemljama.

Kako je stario, tako je zivot na njemu ostavljao tragove ozbiljnog i iskusnog covjeka sa usjecenim brazdama na celu, srebernastom kosom i podvaljkom koji su ga, uzevsi zajedno, profilirali u lik drzavnika prepoznatljivog izgleda i stila. Bio je besprijekorno uredan i cist. Uvijek obrijan i namirisan, elegantan i samo u detaljima nezgrapan. Nosio je najelegantnije sesire. Nisu mu virile dlake ni iz uha niti iz nosa a obrve mu se nisu pele uz celo. Imao je odgovarajuci broj kosulja i nije ispod vrata vezivao kravatu niti mu je perut padala po ramenima. Mijenjao je dnevno i tri odijela ako je priroda obaveze zahtijevala. Sve je to organizirala i predvodila vrijedna Raza, koja se znala "zapeglati" do tri sata ujutro. Kucna pomocnica Anka, nezamjenjiva i druga majka Dzemalovoj djeci, napustila ih je udajom i zbog predanosti alkoholu. Raza je bila komandant kuce, a Nana "finansijski knjigovodja". Rijetka harmonija za nase prilike.

Odlasku Rankovica Dzemal nije pridavao narocit znacaj u smislu vlastite promocije kao zrtve njegovog rezima. To su cinili oni koji su, kako je govorio, "igrali saha s njim u klubu poslanika - Dedinje, dok sam se ja pekao na zaru", sto se odnosilo na Avdu Humu, predsjednika Savezne komisije za atomsku energiju, funkcije koju je Humo naslijedio od Rankovica. Doslo je do popustanja napetosti u drustvu i ukupnom zivotu, mada svi tanani konci vladanja policijskim aparatom nisu uhvaceni i otkinuti. Narocito se to odnosi na cinjenicu da Brionskim plenumom nije naceta JNA. Raskravljenje se posebno osjeca u demokratizaciji medjunacionalnih odnosa u kojima se nalazi vise strpljenja za afirmaciju i muslimanskog nacionalnog identiteta. Kao i priznavanja greski prema hrvatskom narodu u zapadnoj Hercegovini. Cvijetin Mijatovic, koji je vec ranije priznao da se nije moglo "postati clanom SKJ ako si se izjasnjavao kao Musliman", sada je u Citluku izjavio: "Ja se stidim sto sam Srbin kada vidim kolike su nepravde ovdasnjem hrvatskom narodu nanesene." Drugi istaknuti Srbin, Rato Dugonjic, protestuje u Saveznoj skupstini u Beogradu: "Stopalo nam je jos uvijek maleno bez obzira sto je stopa industrijskog porasta u Bosni i Hercegovini brza od stope rasta u Jugoslaviji."

Ova dvojica su imala morala da pokrenu neka do tada tabu pitanja koja Hrvati ili Muslimani nisu smjeli pokretati. Ne zato sto su bili anacionalni, nego sto je preovladavao odnos snaga u politickom vrhu zemlje koji nije tolerirao demokratske promjene. Tada sam kao student slusao Hamdiju Pozderca da je i on slao u Beograd elaborate o pravu Muslimana na posebnost i naciju, koji su zavrsavali u fijokama politickog vrha a Hamdiju zadrzavali van politickog angazmana. Poznato je kako su prosli pokusaji Husage Cisica ili Mustafe Pasica da prvi kao gradonacelnik Mostara i bivsi senator izbori ravnopravnost Bosnjaka u Ustavotvornoj skupstini i drugi kao sekretar Pokrajinskog komiteta KP na Petoj zemaljskoj konferenciji u Zagrebu zatrazi nacionalno ime za Muslimane. Buduci oba iz Mostara, bili su poznati Dzemalu Bijedicu, koji je iz njihovog primjera crpio iskustva za sebe.

Procese emancipacije Muslimana on je koncipirao kao proces oslobadjanja Bosne i Hercegovine od administrativno-birokratskih stega i velikosrpske dominacije, koja je jos uvijek bila na sceni. Samo, primjera radi, treba navesti da u Politbirou KPJ i kasnije SKJ nije bilo Muslimana iako su cetverostruko vise populacijski ili ucescem u ratu bili brojniji od Crnogoraca. Istovremeno su clanovi tog vrhovnog politickog tijela bili cetvorica Crnogoraca: Milovan Dilas, Svetozar Vukmanovic, Blazo Jovanovic, Dordjije Pajkovic. Dakle, nacionalna afirmacija Muslimana je moguca kroz afirmaciju Bosne i Hercegovine kao drzave, sto je bio jednostavniji postupak od globalnog postavljanja tog pitanja pred jugoslavenskim vrhom. U tom pravcu dolazi do zgusnutog djelovanja na afirmaciji Bosne i Hercegovine inicirane grupacijom politicara koji su preuzeli vodece funkcije u Republici nakon Brionskog plenuma. To su u prvo vrijeme bili Mijatovic, Dugonjic, Bijedic, a kasnije nastavili Todo Kurtovic, Branko Mikulic, Hamdija Pozderac, Nijaz Dizdarevic, Franjo Herljevic, Nikola Babic i sl.

Bosna se rapidno izvlaci iz ekonomske zaostalosti i politicke neravnopravnosti. Zajam za puteve preporodjuje prohodnost bosanskih komunikacija, razvija se preradjivacka industrija, rastu privredni giganti: Energoinvest, UNIS, Hidrogradnja, UPI, Soda-so, Soko, Agrokomerc, Hepok, Famos i drugi. Kulturna emancipacija i skolovanje dobijaju zamah u afirmaciji i osnivanju novih univerzitetskih institucija, Akademije nauka BiH, Televizije, biblioteka, stampe i sportskih sadrzaja. Na jugoslavenskoj politickoj sceni muslimansko ime ne izaziva zgranutost i ispravljaju se poneke nepravde do tada ucinjene. Dzemal nije za prenagljenost u ovom procesu, vjerovatno svjestan latentnih otpora koji se jos pruzaju i u konzervativnim sredinama politickog odlucivanja. S tim u vezi mu smetaju neki ekscesi i bavljenje sitnicama, na cemu insistiraju pojedini muslimanski intelektualci bojeci se da ne ugroze generalni trend afirmacije Muslimana koji sada predvodi vecina u politickom establismentu Bosne i Hercegovine.

Organizacija popisa stanovnistva 1971. predstavlja prvu pravnu i stvarnu priliku za nacionalnu identifikaciju Muslimana u aranzmanu zvanicnih vlasti uz Titovo i Kardeljevo razumijevanje za ovaj novi politicki fenomen zakasnjelog raspleta. Muslimani u masi ne skrivaju svoje nacionalno ime i ponos, za razliku od pojedinih svojih otpadnika koji, uplaseni pred realnoscu, gube nacionalnu orijentaciju. Dzemal se narocito ljuti na Mesu Selimovica i Esada Cimica koji javno oponiraju nacionalnoj identifikaciji Muslimana, nazivajuci ih u privatnim prilikama najpogrdnijim imenima. Psi laju, karavana prolazi! Proces je nezaustavljiv. Najmanje nam je tada trebalo muslimanskih nacionalistickih ekscesa koji su, ustvari, korespondirali sa, vjerovali ili ne, antimuslimanskim interesima i negativnim posljedicama po nacionalnu promociju.

Tempo u materinoj
To je vrijeme kada Sluzba drzavne bezbjednosti dobija zeleno svjetlo da onemogucava antimuslimanske aktivnosti sa velikosrpskih i velikohrvatskih pozicija ali i vrijeme za suspenziju agresivnijih nastupa muslimanskog nacionalizma. Mada su hrvatski "proljecari" Savka Dabcevic i Mika Tripalo priznavali nacionalnu posebnost Muslimana, bilo je manipulacija u Hrvatskoj o tome da se sloboda nacionalnog ispoljavanja ovog naroda jedino demokratski provodi u Hrvatskoj. Tada pocinje i izgradnja Islamskog centra u Zagrebu kao "jedinog slobodnog prostora za muslimansko djelovanje". Naravno da Bosni i Hercegovini to nije odgovaralo. Htio se oteti prestiz i rezultat ostvaren dominantno u domicilnoj republici. Savka i Mika govore Dzemalu da imaju Muslimana Lutvu Ahmetovica u svojoj vladi, a ovaj im uzvraca da on nije Lutvo nego Lujo.

U cestim razgovorima o nacionalnom imenu bio je pristalica onog imena kojim su se muslimani i sluzili prilikom izjasnjavanja o sebi. Zasto? U siroj javnosti je bilo nepoznato djelovanje i ostavstina Safvet-bega Basagica i drugih muslimanskih mislilaca zato sto su imali i ranjivih detalja u svom drustveno-politickom angazmanu. Pojedini su davali nedosljedne izjave o svom srpskom ili hrvatskom porijeklu ili nacionalnoj svijesti neovisno sto su istovremeno lavovski dio sebe upravo posvetili bosnjackom imenu za bh. i druge muslimane u Jugoslaviji. Drugo, bosnjacko ime za muslimane je podrzavala emigracija oko Adila Zulfikarpasica u Svajcarskoj, sto je u to vrijeme bilo riskantno prihvatiti a ocuvati zapocetu afirmaciju. Takodjer izgledalo je nebulozno Hercegovce ili Sandzaklije nazvati Bosnjacima plus sto to ime asocira na ideju austrijskog guvernera Benjamina Kalaja o zajednickom bosnjackom imenu svih stanovnika BiH.

Hendikepiranost imena je bila primjetna i iskoristavana, ne samo u velikosrpskim i velikohrvatskim krugovima nego i od nekih krugova na Zapadu. Otprilike, ime se iskljucivo vezivalo za vjerski sadrzaj kao da religija nije odigrala dominantnu ulogu u formuliranju mnogih nacija Evrope i svijeta, pa i Srba i Hrvata kod nas. Da apsurd bude veci, otpori nacionalnoj identifikaciji Muslimana bili su evidentni i kod politickih centara unutar naroda koji su kao i Muslimani bili osporavani u dotadasnjoj jugoslavenskoj praksi: Crnogoraca, Makedonaca i Albanaca. Na sahrani dr. Ivana Ribara u Zagrebu 1968. Dzemalu je pristupio Svetozar Vukmanovic Tempo i rekao: "Gdje si ti, Dzemo, i tvoja muslimanska nacija!" "Ti, Tempo, pljujes na sve sto je vrijedno u nasoj revoluciji", uzvratio je Dzemal i spremio ga u materinu.

Makedonci u liku dr. Slavka Miloslavlevskog, sekretara CKSK Makedonije, ubjedjivali su Muslimane u Makedoniji - Torbese i Gorance - da su oni Makedonci islamske vjero-ispovijesti. Slicnu izjavu je dao i Fadilj Hoxha na odmoru u Rumuniji o tome da su Muslimani nepotrebno priznati kao primarno vjerska skupina i da Muslimana na Kosovu nema. Njegov prezimenjak i predsjednik Albanije Enver Hoxha je izjavio da su Muslimani izmisljeni kako bi se reducirao broj Albanaca. Posluzila im je dobro Cimiceva izjava iz tog perioda da su "Muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija".

Latentnih otpora je bilo i u politickom establismentu BiH. Narocito od snaga koje su polako silazile sa politicke scene. Siva eminencija i desna ruka Dure Pucara, Blaze Duricic nikad nista nije govorio o nacionalnom priznavanju Muslimana i imao je veliki upliv na generaciju mladjih Srba, politickih nada BiH. To su, kako se smatralo, bili Danilo Bilanovic, Rade Galeb, Milan Skoro, Radovan Stijacic, koji su po kratkom postupku bili maknuti na manje uticajne funkcije. Narocito je bio beskrupulozan Stijacic, koji je kao ministar unutrasnjih poslova do sedamdesetih godina vodio policijske hajke protiv Muslimana. Optuzio je u to vrijeme clana Izvrsnog biroa SKJ Nijaza Dizdarevica, nakon veze sa jednom Cehinjom, za spijunsku djelatnost u korist Istoka, a o drugim kadrovima je sirio intrige i glasine. Nametnuo je tezu da organi za unutrasnje poslove odgovaraju samo drzavnom vrhu u Beogradu i ustvari nastojao da dezavuise odluke i procese nastale Brionskim plenumom. U tu svrhu mu je posluzio i renomirani bosanski policajac Fehim Halilovic, koji je u to vrijeme bio na celnoj funkciji u Udbi Jugoslavije: nacelnik je bio prvog sektora SDB SUP-a. Nastavlja se bjesomucna, rovovska borba sa konzervativnim snagama u Jugoslaviji kojima demokratizacija zemlje ne odgovara iz prevashodno nacionalistickih interesa. Ravnopravnost naroda i republika u SFRJ prerasta u nekim slucajevima u otvorene zahtjeve za nezavisnoscu ili visepartijskim sistemom, sto posebno dolazi u praksi hrvatskog i srbijanskog rukovodstva. Dzemal Bijedic kao ubijedjeni Jugoslaven i patriota, postovalac i pristalica Titovog kursa u koncepciji odnosa u Federaciji pojavljuje se u proljece 1971. godine kao najpovoljniji kandidat za funkciju predsjednika jugoslavenske vlade u zenitu napetosti izazvanoj medjunacionalnim sukobima. Musliman-premijer saznaje za prijedlog na putu po Baden-Württembergu u SR Njemackoj, gdje mu sluzbenu posjetu prekida hitan Titov poziv.

SUZE ZA SILVANOM

Dzemalova je deviza bila da nema loseg vremena. Ako je drustvo prijatno, nevrijeme se i ne primjecuje. No, bilo je i tuznih trenutaka. Na vijest o smrti Silvane Armenulic (Zilhe iz Doboja) Dzemi su potekle suze. Rekao nam je da je Armenulicka noc ranije pjevala na zabavi za Tita u Novom Sadu i da je Tito, na njen upit koje pjesme da pjeva, odgovorio: "Neka odredi Dzemo." On je odabrao bosanske. Uspostavljena je bila intimno-prijateljska veza Tita i Dzemala nakon sto je Dzemal na neki nacin posredovao izmedju Tita i njegovog sina Zarka da normaliziraju odnose.

DZEMIN PUT

Rodjen je u Mostaru 1917. u porodici Adema i Zarife (Drljevic) Bijedic kao jedino musko dijete pored sestre Adile, koja je tri godine od njega starija. Adem je bio najljepse dijete u porodici Bajramage Bijedica, naseg dede, koji je imao cetiri sina i pet kceri. Pored najstarijeg Adema tu su jos braca Beco, Ibro i moj otac Salko (najmladji) kao i sestre Mejra, Mulija, Dzula, Dzevahira i Delva. Bijedici su dosli 1915. u Mostar iz Gacka kao veoma bogati trgovci koji su "zlato tovarili lopatama", zaradjeno u poslovima "vojne liferacije" u Avtovcu. Dedo, Bajramaga, pobjegao je u zobnici iz Nudola u Crnoj Gori tokom Grahovske bitke, koja je imala za posljedicu istrebljenje Muslimana. Vojvoda Dakovic u svojim memoarima pominje nekog Mesu Bijedica, cuvara u zatvoru, koji mu je kao zatvoreniku dao "nekoliko talira". Dzemal je imao ove memoare i smatrao je da mi poticemo od tog Mese.

U Mostaru su Bijedici odmah kupili nekoliko vila, medju kojima jednu "Zahumku", "Neretvanku" - vilu na Tepi, i kucu u Sahat-kula ulici, gdje su zajedno zivjeli. Adem Bijedic je imao sposobnosti za vodjenje poslova da bi nakon njegove prerane smrti od spanjolske gripe 1919. gazdovanje preuzeo amidza Beco, cije poslovanje je odvelo porodicu u bankrotstvo. Dzemal je kao siroce ostao u kuci i brzo sazrijevao u sredini koju je uskoro prevazisao. Bio je medju najboljim polaznicima gimnazije u Mostaru, po sjecanju njegove profesorice Ljubice Tute. Visok, markantan, crn, velnave kose, bio je uocljiv na prvi pogled. Kao clan i aktivista muslimanskog drustva "Gajret" nastavio je studije prava u Beogradu, koje je po izbijanju rata 1941. prekinuo. U Mostaru je bio organizator posjete lokalnom generalu Jankovicu, od kojeg je trazio podjelu oruzja studentima iz stokova kapitalirajuce vojske Jugoslavije pred upadom armije Treceg rajha.

Tokom rata bio je sekretar Komiteta KP za Sarajevo i predao je duznost Valteru Pericu kad je bio provaljen. Otisao je na duznost sekretara KP za okrug Semberije i Posavine i, poslije, Tuzle. Iskusio je okruzenje na Sutjesci 1943. i dozivio strahote cetnicko-ustaskih pohoda na Muslimane u istocnoj Bosni i Hercegovini. Nije bio narodni heroj. Nema podataka o njegovim borackim djelovanjima ili o njima nije govorio. Dozivio je velicanstvenost partizanskog otpora, ali nikad nije postao osvetnik ili jednostrani sektas.

Bio je nosilac "Spomenice 1941", sto ga je ubrajalo u prvoborce antifasistickog otpora. Razu Ferhatbegovic, svoju odanu suprugu, upoznao je pocetkom rata u Foci, gdje mu je bila "dodijeljena" kao skojevka za pokrivanje njegove politicke djelatnosti. Predstavio joj se kao Vidoje, a ona je znala pravi identitet. Po oslobadjanju zemlje postaje generalni sekretar Vlade Bosne i Hercegovine pa pomocnik ministra za unutrasnje poslove BiH i kasnije blizak pomocnik Kardelja u Beogradu. Poslije se vraca u Mostar, gdje postaje predsjednik sreza. Odlazi 1957. u Sarajevo za predsjednika ideoloske komisije KP BiH, pa clana Izvrsnog vijeca i predsjednika Univerzitetskog savjeta.

DANI


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 18th, 2009, 10:47 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Quote:
DINAR NA KRAJU SVIJETA

STAJALI SMO NA TERASI NJEGOVOG stana u M. Golubica br.16 kada su on i Raza bro jali godine koje ce provesti u Beogradu. Bilo je to u proljece 1971, nakon sto ga je Tito pozvao kao najozbiljnijeg kandidata za novog predsjednika jugoslavenske vlade. Dzemal je racunao da ce mu i nakon cetverogodisnjeg mandata preostati dovoljno vremena za zasluzen odmor, kojemu se kao potencijalni umirovljenik vec radovao. Da li da preseljava ili ne? Ipak je to duznost prvog reda za koju se kao svestrano iskusan covjek nalazio potpuno kompetentan i u najboljoj fizickoj kondiciji. Imao je 53 godine.

Kompromisan kandidat, ni Srbin ni Hrvat, kako su ga u svjetskoj stampi portretirali, naisao je na podrsku starije generacije Titovih saboraca, Kardelja, Bakarica, Jovanovica, Pucara, M. Popovica, Kolisevskog i drugih, kao i vladajuce garniture u Bosni koju veoma ambiciozno personificira Branko Mikulic. On mu objasnjava da ga u Bosni uvijek ceka celna funkcija i podrska ako naidje na nepremostive teskoce u Beogradu. Nije dobro primljen od grupacije ranijih kadrova Muslimana u Beogradu, Hakije Pozderca, Osmana Karabegovica, Avde Hume i Hajre Kapetanovica, koji su sebe vidjeli na toj funkciji. Tadasnji sef Sluzbe drzavne bezbjednosti u Jugoslaviji Slovenac Silvio Gorenc komentarise: "Ko dovede ovu budalu?" Biva trenutacno smijenjen jer je Dzemal jedno vrijeme bio i ministar unutrasnjih poslova u svojoj vladi te na Gorencevo mjesto dovodi svog Mostarca Josipa Bukovca.

Nagovijestio je i provodio "drakonski" program ekonomske stabilizacije, ukinuo poslovanje bez pokrica, krenuo u borbu za konvertibilnost valute i nastavio od Tita zapocete i otvorio nove oblike saradnje sa svijetom. Narocito mu uspijeva da na medjunarodnom planu izgradi vlastiti imidz drzavnika prepoznatljivog stila - nasmijanog, korektnog, samostalnog, otvorenog i pouzdanog sagovornika kojemu nije prevashodna vlast nego ukupan prosperitet i Jugoslavije i njenih naroda i gradjana. Nije se bojao. Imao je u kontinuitetu sve vecu i vecu Titovu podrsku. Provjerava svoje poteze u praksi, razgovara sa ljudima pri obilasku pijaca i protivi se ekstra profitima monopolskih grana privredjivanja. Kontrolise namjensku proizvodnju i drzi realan kurs cijena interventnim uvozom za one koji koriste nestasice na trzistu. Sam preuzima "poslove uvoza", a saveznom ministru za spoljnu trgovinu Emilu Ludvigeru saopstava da je on ministar za izvoz.

Skaljo mu prezime izgovara sa "Luftiger". Malo-pomalo prestaju vicevi na njegov racun. Govori se da mu niko ne smije okrenuti ledja kao njegovom prethodniku Ribicicu. "Bit ce jeben", komentarisalo se. Okuplja pametne ljude oko sebe. Pa cak i protivnike ako su neophodni. Njegovi potpredsjednici su autoriteti dr. Anton Vratusa i dr. Jakov Sirotkovic, ministar unutrasnjih poslova Franjo Herljevic, vanjskih Milos Minic. Sa guvernerom Narodne banke Brankom Colanovicem nocima planira strategiju konvertibilnosti dinara, koju na neki nacin konacno postize od 1974, kada rapidno padaju spoljni dugovi a inflacija ima manju stopu od evropske. Ime jugoslavenskog premijera se rado izgovara po stranim prijestonicama, gdje ga izuzetno cesto pozivaju. Izaziva nevjerovatnu popularnost u islamskom bloku zemalja, sto donosi Jugoslaviji dalju ekonomsku stabilnost i poslove na medjunarodnim licitacijama.

Trenuci predaha
Dzemal je trebao predaha. Nalazio ga je medju starim prijateljima. Bila su to vucija vremena unutarpartijske borbe u Savezu komunista i drustvu. Duznost predsjednika Saveznog izvrsnog vijeca apsorbirala je njegov zivot. On se otimao koliko je uspijevao. Nebrojeno puta Titov poziv ili neka hitna obavijest prekidali bi njegov odmor. Koristio je svaki slobodan trenutak da u intimnome okruzenju provjeri svoju politiku razgovarajuci sa prijateljima i slusajuci njihove stavove. Razgovarao je sa drugima kao sa sebi ravnim. Zato i danas svako sa Dzemalom ima neko svoje iskustvo, neki svoj dozivljaj.

Na jednoj setnji Stradunom dubrovackim, u ljeto 1974, pred Dzemala i Nezira (Skalju, op. prir.) odjednom se nasao covjek koji ih je pozivao na kafu u svoj salon. Osvrnu se Dzemal i Skaljo da procitaju ime gazde frizerskog salona i ugledaju tablu sa natpisom "Teo". Covjek je bio presretan ovim spontanim susretom i odmah objasnio: "Znate sta, ja, naravno, nisam Teo, ja sam Teufik, ali ne smijem staviti to ime radi musterija!" Nastao je grohotan smijeh.

Dzemal je bio duhovit covjek. Imao je svojih bisera. Govorio je za one koji ne znaju ujutro sta su sinoc pricali, da moraju prestati piti. Narocito mu je draga bila dosjetka o odnosima oca i sina: "Kad otac daje sinu - obojica se smiju, a kad sin daje ocu - oba placu." Medjutim, efendija je bio nenadmasan. Dzemal nije volio one koji bi Skalju "napili" i djelimicno ga onesposobili pred njihov odlazak na planinu. Nezir bi tada cijeli dan navlacio tamne naocare da pokrije mamurluk. Ali svjezina daha uvijek bi dominirala njegovim ponasanjem. Znao je prici zeni, dohvatiti njene grudi i upitati: "Bogati, sta je ovo sto ti imas a ja nemam?" Zene bi se grohotom smijale. Imao je obicaj da mene zove "Gladni Omeragicu" zbog moje navike da se prvo prihvatam meze, sto ga je podsjecalo na nekog Omeragica iz njegovog djetinjstva. Nije stedio ni svoju sestricinu Melu Rustambegovic, gracioznu i gospodstvenu. "Melo, tebe ce na onom svijetu guz... poljubiti u ruku!" "A zasto, slatki moj daidza?" "Kako zasto, pa ti nam svu mezu pojede." Ponekad bi pred studentkinjama planinarima zapjevao idem putem, noge mi se klate, dajte p.... ako boga znate.

Niko se kao Dzemal nije znao nasmijati njegovim dosjetkama. Jednog jutra Nezir i Sena (Alajbegovic, op. prir.) su se malo ranije probudili u Dzemalovoj rezidenciji na Dedinju - Lackoviceva 10 i prosetali vrtom. Sena je upitao Skalju: "Bogati, Nezo, koji su prvi simptomi kad covjek prestaje osjecati seksualnu pozudu?" "Odakle ja znam, budalasu, zaboli te prvo peta na lijevoj nozi", uzvrati Skaljo pokazujuci Seninu previjenu petu. Skaljo je, inace, znao i na svoj racun reci da je "seksual neutral". Imao je tad 75 godina, a Sena 45.

Moze li musko roditi, pitao se Skaljo. "Nauka nije dokazala, ali se u Bosni uporno vrse eksperimenti", odgovarao bi sam na svoje pitanje. Ovu je dosjetku Dzemal ispricao Kardelju, a ovaj se cak "ramenima smijao". Bilo je mnogo anegdota na svaciji racun. Pri otvaranju lovne sezone 1976. na Crepoljskom, Jusa Kameric donese zeca da se pohvali predsjedniku. "Sta ti je to?", upita Dzemal. "Zna se", odgovori Jusa. "Bogami, to mi ne lici na zeca", rece Dzemal. Jusa se okrene oko sebe i vidi da se svi lovci smiju. Bimbo Bicakcic je iz laboratorije donio kunica da namagarci prvotrofejnog lovca. Jusa je bio bijesan godinama. Bilo je i drugih sala - neko macku obuce u zecije krzno, a ova se od straha popne na drvo i na nju neki lovac puca.

Kad se Jusina supruga penzionisala, Skaljo je upitao: "Bi li ti volio spavati sa studentkinjom?" "Naravno", odgovori Jusa. "Upisi Diku na fakultet", uzvrati Nezir. Dzemal je sve sale i dosjetke saznavao i smijao se tako toplo i srdacno kao da ih sam dozivljava. Zanimljivo je bilo Nezirovo glediste o pomirenju partizana i burzoazije: "Onog momenta kad se pocnu partizani zeniti njihovim kcerima, tad ce sjediti zajedno." Dzemal je u partizane otisao u "lakanim cipelama". To je bio odgovor Alekseju Kosiginu za Dzemino socijalno porijeklo. Za boravka u planini Dzemal se umivao snijegom. "Daj mi one moje kreme", znao je zatraziti svjezeg snijega. Volio je imati preplanulo lice.

Nije lav, vec av
U vladi je neosporan autoritet. Dzemo je imao i "uzi kabinet" sa kojim se sastaje i kod kuce. Jednom ga je Tito pozvao na hitnu konsultaciju a on prepustio predsjedavanje jutarnjom sjednicom vlade dr. Jakovu Sirotkovicu. Kad se kasno poslijepodne vratio kuci, pozvao je Sirotkovica u stan, odakle je dobio odgovor da je ovaj jos na sjednici vlade. Dzemal se digao i odmah otisao u salu, gdje je zatekao Sirotkovica kako vodi beskrajan dijalog sa clanovima kabineta kao da je naucni simpozijum. Buduci da je bio renomirani univerzitetski profesor i akademik, Sirotkovic je sjednice vlade vodio do iznemoglosti.

Jednom je prilikom ne sjednici vlade Dzemal prekinuo Borisava Jovica u njegovom zamoru: "Borislave, umiri se!" "Druze predsjednice, ja nisam Borislav nego Borisav", reagirao je Jovic, a Dzemal je uzvratio: "Mislio sam da si lav, a vidim da si av." Nastao je smijeh na racun ovog rastom najmanjeg clana Saveznog izvrsnog vijeca. Kljucne resore Dzemal je licno nadzirao i mijenjao njihove celnike ako su ispoljavali nesposobnost ili nerad. Kad mu je Draza Markovic, koncem 1975, izrazio nezadovoljstvo sa resorima koje je u vladi dobila Srbija, Dzemal je odmah ponudio da uzmu resore BiH: unutrasnje poslove, informacije i boracka pitanja.

Daleko je bio od komuniste dogmatskog profila. Protivio se stegama u domenu privatnog privredjivanja i poticao licnu inicijativu. Normalno, u mjeri koja mu je omogucavala opca ideoloska uskogrudost u partijsko-politickim forumima. Bilo je to povoljno vrijeme koristenja inostranih kredita koji su se zbog konvertibilnosti dinara lakse vracali. Te kredite je pruzao i privatnom poduzetnistvu. Gradjanin nije bio duzan dokazivati porijeklo deviza.

"Ja nisam diplomata", imao je obicaj da kaze, a ustvari plijenio je svojom neposrednoscu partnere u drugim zemljama koji takodjer nisu bili "diplomati". Krenuo je u neocekivanu ofanzivu - prema Zapadu, Istoku, Kini i islamsko-arapskom svijetu. Na svom prvom putovanju 1971. prisustvuje sahrani danskog kralja Frederika. Doletio je specijalnim "iljusinom" uz poluprinudno slijetanje zbog guste magle, u vrijeme kad je oboren avion JAT-a u kom je hrvatska emigracija ocekivala Dzemu. Sagovornici su mu bili premijeri Danske, Jens Oto Krag, Njemacke, Willy Brandt, Norveske, Einar Gerhadsern, i Svedske, Olof Palme. Pred svima je viski, a Dzemal u fokusu njihovog interesovanja: "Zasto je doputovao ruskim avionom?" "Pa, mi nismo u Atlantskom paktu sa zemljama izazivacima Drugog svjetskog rata, nasto ja vama ne stavljam primjedbu", replicira Dzemo.

Bio je u oko 50 medjunarodnih misija u ime SFRJ. Druge clanove vlade zaduzio je u medjudrzavnim komitetima za ekonomsku saradnju. Oni koji su dobro radili bili su mu najdrazi. Ucvrstio je medjunarodnu poziciju zemlje kojoj svi vide kraj kako se priblizava Titov odlazak. Dzemal je susta suprotnost takvom ocekivanju. Raduje ga izvjestaj jednog clana kabineta da je vidio listu valuta u Jamajci na kojoj je dinar konvertibilan. To je na kraju svijeta. Za pet godina posjecuje sve vaznije drzave planete. Jedini je svjetski drzavnik koji se u jednoj godini, 1974, srece sa predsjednikom SAD-a, Fordom, generalnim sekretarom KP SSSR-a Breznjevim te predsjednikom Komunisticke partije Kine Mao Ce Tungom, sto mu daje kredibilitet uvazenog medjunarodnog poslanika.

Specijalne veze ostvaruje sa predsjednikom Iraka Sadamom Huseinom, premijerom Irana Amirom Abasom Hoveidom, te libijskim vodjom Gadafijem, kao tadasnjim vaznim ekonomsko-politickim partnerima Jugoslavije. Usudjujem se reci da ne bi doslo do iracko-iranskog rata da je Dzemal bio ziv. Takodjer i do invazije Kuvajta. Sadam je veoma cijenio i volio Dzemala. Jugoslavija je, zahvaljujuci toj prisnosti, imala beskamatno kreditiranje nabavki nafte koju je kasnije reeksportirala kao i nesporne dodjele poslova na tenderima tih triju zemalja. Husein je, kao i neki drugi premijeri, dolazio privatno u Dzemalovu vilu u Lackovicevoj br.10 na Dedinju.

U misiji svijetom
Prilikom posjete Indiji, kod Indire Gandhi, uslijedio je Dzemalov posjet Kini i tajna posrednicka misija za prevazilazenje napetosti medju tim zemljama u vezi sa Tibetom. Brojni susreti su nastavljeni: sastao se sa premijerom Cehoslovacke Strougalom; Belgije Tindemansom; Rumunije Jonom Georgeom Maurerom; Singapura Li Kvan Yuom; Australije Gofom Witlemom; Austrije Brunom Kreiskym; Turske Bülentom Ecevitom; Cejlona Sirimavo Bandaranaike; Libije Dzaludom; Sudana Nimeirijem; Egipta Zakarijem Mohijedinom; Pakistana Zulfikarom Ali Butom; francuskim predsjednikom Valeryem Giscard d'Estaingom; kineskim premijerom Cu En Lajem; premijerom Italije Fanfanijem; emirom Kuvajta El Sabahom i mnogim drugima kojima je isao u posjete ili bio domacin.

Kao covjek Bosne i Hercegovine, mnoge je drzavnike skretao prema Sarajevu i Mostaru, gdje je odjednom na Buni ribario predsjednik Finske Urho Kekkonen, Gadafi klanjao u Karadzoz-begovoj dzamiji, a Kosigin pazario cipele u mostarskom Hitu. Gadafi ga je tokom posjete Mostaru pozvao na zajednicku molitvu, a Dzemal je odgovorio: "Znate, ja jesam musliman, ali neredovno posjecujem dzamiju. Ako bih sada s Vama posao, izgledalo bi to demagoski prema Mostarcima i bilo shvaceno kao rezultat povladjivanja Vama." Sacekao je Gadafija pred dzamijom dok je ovaj klanjao podne.

Dzemal je imao poteskoca da objasni problem nelikvidnosti Robertu MacNamari, direktoru Svjetske banke. Nakon Dzeminog "obrazlozenja", MacNamara je upitao: "Da li to Vi meni govorite da je neko nesto kupio i da nema novca da plati, jer njemu neko drugi vec duguje?" "Da, otprilike", kaze Dzemal. "Gospodine predsjednice, to je kriminal, pljacka ili tako nesto", zakljucio je nekadasnji americki ministar odbrane. Dzemal je cesto prepricavao ovaj dijalog.

Jedna druga sekvenca vezana je za Sirimavo Bandaranaike, koja je bila na rehabilitaciji u Igalu. Kad ju je Dzemal Bijedic posjetio, ona je sugerirala da Jugoslavija uveze vece kolicine caja. Dzemal je objasnio da Jugoslaveni, nazalost, piju caj samo kad su bolesni. Bandaranaike se nasmijala. Moze se sa dosta argumenata tvrditi da je period Dzemalovog vodjenja vlade SFR Jugoslavije bio istovremeno period najprosperitetnijeg razvoja te zemlje, koja svoju silaznu putanju pocinje biljeziti njegovim odlaskom sa politicke scene i nestajati kasnije sa njenim osnivacem Josipom Brozom Titom. (nastavit ce se)

SKALJINE ZGODE

U vili dr. Rustembegovica u Zatonu kod Dubrovnika boravili su povremeno Nezir i Dzemal. Jednom prilikom je u susjednoj konobi, na poziv gazde Marka, Nezir pravio drustvo nekoj Njemici koja je bila "pri kahvi". Nakon sto je Nezo seretski ispod stola dodirivao njene noge, Njemicina pudlica se razljutila i ujela Skalju za ruku. Vrisne Nezir: "Odakle scene, sta se njega tice sto ja Vas milujem?" A Njemica, raspolozena, predlozi setnju uz obalu. "Sa zadovoljstvom", prihvati Skaljo dobacujuci scenetu: "M'rs!"

A kada je doveo Francuskinju kod majke, ona je bila nezadovoljna sto ga djevojka drzi pod ruku i jos se bakami. "Sto si mi doveo ovu rospiju, sram te bilo", mrzovoljno ga upita. "Sta kaze?", zainteresirala se Francuskinja. "Govori da si lijepa", uzvrati Skaljo. Francuskinja pridje njegovoj majci i poljubi je u ruku. Majka stade brisati trag karmina sa ruke, a Francuskinja upita u cudu: "Sta sad radi?" "Razmazuje poljubac po cijeloj ruci u znak zahvalnosti", objasni dosjetljivi Skaljo. Volio je biti okruzen lijepim zenama, a onim drugim bi govorio da idu u mutvak.

MAESTROVO RASIPANJE

Dzemal je volio Mostar i njegove ljude. Kao predsjednik mostarskog sreza bio je nad gradom. Zabranio je, ma koliko to bilo anahrono, sjecenje jednog cempresa koji se nalazio u blizini javnog klozeta kod nekadasnje rampe u Mostaru i nadvijao se nad avenijom gdje se donedavno nalazila HIT-ova robna kuca. Osjecao je dubok smisao za obiljezavanje uspomene na branioce ovoga grada i vodio ocinsku brigu o njihovoj djeci i roditeljima. Njegova je ideja bila izgradnja partizanskog groblja i molba Bogdanu Bogdanovicu da projektuje spomenik gdje su sakupljene kosti poginulih Mostaraca i na posjecenim stablima zivota upisana njihova imena. Po Titovom sjecanju, a Dzemalovoj inicijativi, obiljezena je uspomena na Ivana Krndelja, revolucionara i zanesenjaka iz Citluka.

Dzemal je prizivao u Mostar "nestasne partizane" i obezbijedio "utociste" za Skendera Kulenovica, Dragu Begica, Mehu Sefica i druge. Maestro Sefic je portretirao Nanu, ciji crtez i danas ukrasava Dzemalovu radnu sobu. U ljeto 1975. kao premijer organizuje izlozbu slika Mehe Sefica u salonu hotela "Evropa" u Sarajevu i nagovara prijatelje da otkupe sto vise njegovih djela. Meha i Marija bili su iznenadjeni posjetom a nisu mogli da se nacude najezdi kupaca. Susretnu Skalju kako pazari nekolike slike i na izlasku iz hotela sjeda u mercedes-taxi. Medjutim, sofer mu saopstava da je on rezervisan i unajmljen "samo za maestra Sefica", kojemu je sa upaljenim motorom na usluzi 24 sata. I Skaljo, zbunjen, javlja Dzemalu za raskos Sefica, a ovaj se smije. Poslije ce Skaljo "izruziti" Mehu a maestro mu uzvratiti: "Slusaj ti, Nezire, ja sam bio pjevac u Zagrebu, hadzija. Nisam znao sta cu sa parama dok me Dzemal nije vratio u Mostar, nasao mi atelje i 'odredio' da budem slikar. Kako god okrenem, Dzema je kriv za moj kokuzluk." Nezir je samo izustio "vella havle" na Mehino rasipnistvo.

DANI


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 18th, 2009, 10:49 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Quote:
"UBIT CE ME, MNOGO ZNAM"

SMRT JUGOSLOVENSKOG PREMIJERA ne izlazi iz klisea politickih atentata koji su obiljezili politicku karijeru mnogih svjetskih drzavnika, zabiljezio je libanski dnevnik Al Nahar. "Ubit ce me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Dzemal Bijedic saopcavao svojim najblizim prijateljima.

Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u jos nedovrsenoj vikend-kuci u Trnovu. Bio je veseo i raspolozen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo rijeci o velikoj napetosti u drzavi. "Dolazi do razmirica medju ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne moze se njemu prici bez njene dozvole. Zele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam sta da radim. Tito zeli da mi povjeri treci mandat. Ja ne zelim vise u Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povucem. Da bi otisao Ljubicic, trebaju otici i drugi koji su njegovo, 1915. godiste. Njima se na ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.

Stravicno saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kceri nase amidzince Zehre Halilbasic-Bijedic, koja je tih dana umrla. Htio je izraziti saucesce. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet zove i tvrdi da ih ne moze dobiti. Ja zatrazim od Poste broj i kazem mu, a on opet zove i tvrdi da je broj pogresan. Iz treceg puta mu dajem tacan broj, ali on je vec, reklo bi se, ljut.

Dolazi na dzenazu, gdje je brojna nasa rodbina, i sa groblja na Barama svi, na njegov poziv, odlazimo u njegovu kucu. Kao da je zelio da se s nama tu oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost, pa je sa svakim ponesto popricao. Potvrdio je da mu Tito nudi treci mandat i da na 60. rodjendan, koji pada u proljece, treba da dobije najveci mirnodopski orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalistickog rada, koji Tito treba da mu uruci. Mi pravimo aluzije na svalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a Dzemal ljutito prekida nase sale govoreci da ne treba covjeku kucu paliti. Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu casu razbijenu i pita ga sta da radi. "Baci je", odgovara Dzemal. "Ne, podrezat cu je i dobiti pepeljaru", uzvraca stedljiva Raza. Tu smo svi posluzeni ruckom, koji je servirao sam domacin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihovic, Safet Serifovic, Atif Purivatra i Dzemino uze okruzenje sa Crepoljskog.

Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrica, dosao sam u sukob sa Duskom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Posto sam imao druge obaveze, rekao sam mu da ne moze mojim radnim programom raspolagati bez moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro otisao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na povratku, oko podneva, slusam u BMW-u Dzemalu dragu pjesmu necu, babo, necu Aliju, Alija je dzimlija, ostat cu bez dimija... Ulazim u zgradu ministarstva, u kojoj vise nikog nema. Izgubio se Dzemalov avion!

Nisam nista ozbiljno pomislio. Medjutim: slusam izvjestaje iz provjera drugih aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na aerodrom i saznajem da se cula neka eksplozija u zoni Kreseva. Govorim soferu da me vozi tamo. U Kresevu su ljudi uspaniceni, slute veliku nevolju. Upucujem se pjesice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Dzemalov mladji sin, i Rocko, sin Branka Mikulica. Milenko ce helikopterom, a mi krecemo pjesice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos". Sve moze da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i vitalnost i u najgorem slucaju ce proci sa slomljenom nogom, u mislima govorim sebi. Ja cu ga zateci u planini, a on ce me onda upitati: "Bahrica, sta je ovo bilo?"

Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su vec bili stigli, kazu da nema prezivjelih. Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopcim vijest o smrti Dzemala Bijedica. Ja to ne mogu uciniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfica po rukama, na kojima nema koze ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako siroka rebra. Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Dzemalovog saradnika. Pokazuju mi mjesto gdje lezi Raza - oznaceno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Dzemala. Ne bih ga ni zelio vidjeti mrtvog. Vracam se sa Rockom, tuzan i nesretan. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, nasli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo, a nedaleko uho oiviceno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo - trebalo je odnijeti na groblje.

Prazne optuzbe
Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovackim protokolarnim okvirima. Medjutim, Tito odlaze svoju posjetu Egiptu, vraca se u zemlju iz Libije i pravi zvanican oprostaj od svog premijera, na najvisem nivou, u Beogradu.

Njih dvojica rastali su se kriticnog jutra, 18. januara, na aerodromu u Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Dzemal prisustvovao zvanicnom ispracaju. Posto ga je ocekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa Surcina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja rijec tehnike malih mlaznih letjelica kojima se tada sluze i najvisi americki funkcioneri. Dva pilota bili su stariji od Dzemala. Stevan Leka, Licanin i prvoborac, imao je 60 godina i zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio covjek od propisa. Slicna je i karijera drugog pilota, Murata Hanica.

Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom najmodernijih tehnickih performansi koji su predvidjeni za pilote ne starije od 40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Cemalovic, komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo. Doduse, pozaliti se na nekog u koga je Dzemal vjerovao, nije bilo nimalo optimisticno. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila je rizicna.

Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala drzava morao bi biti ukljucen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljevic, ministar unutrasnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te mjere da ne zavrjedjuju raspravu. Uostalom, Dzemal Bijedic je u cetiri navrata podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlacio pod Titovim uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio otvoren.

Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Dzemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo sto je posjedovao medjunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego je bio covjek i drzavnik sa visokim moralnim vrijednostima, politicar prihvatljiv oprecnim snagama u zemlji, hrabar i moguci nasljednik na drzavnoj funkciji koju je napustao Tito.

No, uistinu ne stoje gluposti da je Dzemal pilotirao avionom ili da je Jovanka Broz zapakovala poklon za Dzemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna naprava. Te glasine je lansirala beogradska carsija. Nalazi drzavnih i partijskih komisija bili su uglavnom sadrzani u faktima da je avion preletio radio-vor na Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, sto je bilo brze za 300 km od predvidjene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neocekivano veliku "osmicu" koja ga je stropostala na vrhove Inaca. Na mjestu nesrece nije bilo eksplozije niti pozara, jer je razdaljina izmedju zrtava i dijelova aviona bila u krugu od cetrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagovijesteni, nikada nisu saopsteni.

Bio je dobar covjek. Otvoren i pristupacan. Dobar Razi, djeci i prijateljima. Mozda je cesto nedostajao djeci. Odvlacila ga je priroda posla i praksa profesionalnog politicara netipicnog za nedemokratske rezime. Naime, kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je obicaj da kaze kako se ne zna ko ce kome valjati. Pominjao je cesto Ali-pasu Rizvanbegovica, "ocekujuci napade od onih kojima je nesto dobro ucinio". Na ovaj ili onaj nacin. Nije se svetio. Imao je dusmana, ali i daleko vise prijatelja.

Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reci, primjerom covjeka koji i od neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, sto bas nije karakteristika porodice Bijedic. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i Milenko. Draganov sin, rodjen godinu nakon Dzemalove smrti, nosi ime svoga dede. Azru mu danas presucuju ovi instant-vjernici- muslimani - i govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivsi se tako nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadrzaji u imenima Bosnjaka dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zasto se Bosnjak ne moze zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i Rodjeni, odnosno - zasto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili hrvatska imena?

Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo gradjanstva. Indira je indijsko-budisticko ime, Sabina katolicko, a Sana, Una lijepi bosanski toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose. To je bila ponekad tema u Dzemalovoj kuci. Neka imena ostanu u sferi privatnih prava pa neka se kcer zove i "muskija" ako je to uslov da prezivi. Crnogorci daju imena "dusmanska" - Beco, Aziz, Mujo - da bi, po njihovom vjerovanju, prezivjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur'ana casnog predvidjena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrzi izobilje tolerancije i prilagodjavanja, danasnji njegovi korifeji u Bosni suzavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.

Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Dzemail, Besir su imena istaknutih krscana na Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani krscani. Cak su i predsjednici drzava ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedzeve na kojima ce se ocitavati njihova nacionalna ili vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahronicnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje ce pomoci odrzanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bosnjaka kao naroda. Konacno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.

Dzemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodredjenog covjeka sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i mozda 5.000 njemackih maraka. Nije imao vikendicu. Soferi u to doba nisu htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuce na moru, planinama, Buni ili drugdje. Kad sam ja, 1974, poceo praviti vikendicu, Dzemal mi je rekao da je to "malogradjanska preokupacija". Ja sam ga zacudjeno pogledao i rekao da je njemu vikendica gdje god on ode, nakon cega me je zagrlio i rekao da se sali.

Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijaticarskog mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnohercegovacka mjesta gdje su ga ljudi s radoscu primali. Obilazio je i Gacko i Bilecu, rodne gradice svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon sto je staro groblje upotrijebljeno za zeljeznicku stanicu u Mostaru. Postovao je moju majku Zahidu Bijedic-Konjhodzic i nazivao je herojem zbog univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi "skapali bez te hrabre majke".

Placao je svoje racune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim ljudima do mjere koja bi bila podanicka ili idolopoklonicka. Nekako je svima jednako prilazio. Kako je znao reci Titu "da ga svi lazu" a narocito "oni koji govore o rasterecenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaze. Istovremeno je sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na celo stola, posluzio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonacelnika Mostara: "Celo je ondje gdje sjednem." Fakticki je svojom fizionomijom i korpulencijom implicirao pocasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled cijelog prostora.

Neostvarene zelje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta 1967, priredio rucak i savjetovao je da lijeci porodice palih boraca i da ne uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su "dokazivali" da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa istim prezimenom su imali odredjenih prednosti. Narocito oni koji uopce nisu bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na ucenje i citanje narocito beletristike i casopisa. Bio je i sam strastveni citalac. Njegovu okolinu sacinjavali su intelektualci posebno ako je razmisljao o ozbiljnim potezima.

Imao je i neuspjeha i razocarenja. Na podrucju spoljne politike zelio je uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadzi Sulejmana ef. Kemure, 1974, nastojao na celo muslimana isposlovati izbor pametnog, skolovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu tacni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada pominje da je Dzemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujicu da se u slucaju ponude te casti prihvati posla. Doduse, tacno je da je Tito zamolio Dzemala da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji". U tom pravcu je Dzemal privatno dio tih pokusaja prepustio meni. Ja sam tada u vise navrata razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom Ridjanovicem i Huseinom Dozom. Takodjer sa Mensurom Smajlovicem, bratom dr. Ahmeta Smajlovica, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika predlagali za reisa.

Takodjer mu je ostala neostvarena teznja da ubijedi tadasnjeg turskog premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bosnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari, Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s druge strane, uskracivala pravo Bosnjacima na nacionalnu specificnost u Turskoj. To je jedan od razloga sto se gubila iseljenicka osobenost Bosnjaka-Muslimana, prinudjenih na asimilaciju i promjenu imena, sto je jedan tuzni epilog turskih imperijalnih resantimana.

Imao je Dzemal dvije neostvarene zelje. Obje je prekinula iznenadna smrt. Zelio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je zelja bila da zavrsi karijeru kao gradonacelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno volio i na cije gradonacelnike je imao pregrst primjedbi.

Njegova posljednja zelja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopcio ju je povodom smrti njegove majke na moje pitanje zasto je sahranjuje u Sarajevu. "I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znas to." Majka mu je umrla sestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na sluzbenom putu u Libiji. Ja sam ga sacekao u Surcinu i saopcio mu vijest. Ukocio se od bola. Cini mi se da niko nije toliko privrzen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu uzvracala cjelinom svog zivota posvecenog njemu.

Tokom predsjednikovanja svako psovanje Dzemala Bijedica SUP je sankcionisao, a Dzemal naredjivao da se ljudi ne gone. Danas u Mostaru vise nema Univerziteta "Dzemal Bijedic" - preimenovan je u Hrvatsko sveuciliste. Njegova ulica u Sarajevu jos uvijek spominje na njega.

Ljubljana, 11.4.1995.

(Kraj)


RODJENI I MOSTARAC

Tesko bi se moglo reci da je Dzemal bio lukav. Ili naivan. Osvetoljubiv, tvrdoglav ili kapriciozan. Vjerovao je ljudima i predavao se prijateljstvu. Nije se koristio ljudima. Bio je impulsivan, zacas bi planuo, ali je to zacas prolazilo i on bi se brzo nasmijao. Nije koristio svoju funkciju za obracun sa neistomisljenicima. Upecatljiv je primjer odnosa sa Osmanom Pirijom, direktorom HEPOK-a. Posto je ovaj inzinjer privrede stalno kritikovao Dzemala i provocirao sukob te prizeljkivao politicki rivalitet, Dzemal mu je porucio da sa "pozicije predsjednika Vlade SFRJ nije fer obracunavati se sa nekim ko nema ravnopravnu politicku moc za raspravu". Radilo se o nekim razvojnim planovima u Hercegovini za koje je Dzemal rekao da sa Pirijom o njima moze raspravljati kad ne bude premijer.

Mostar ga je nepodijeljeno volio. Na utakmicama "Veleza", koji je u njegovo vrijeme imao zvjezdane trenutke, dozivljavao je otvorene ovacije prisutnih gledalaca. Bio je nevjerovatno omiljen u zapadnoj Hercegovini. Tu je iza 1945. jednom zamolio Tita da se proseta Listicom, sto je u to vrijeme izmijenilo politicku sliku o ovim krajevima. Slican je odnos imao prema crepoljskim Srbima: tamo gdje su u ratu harali cetnici Save Derikonje, Dzemal se slavio.

ZENE

Bilo je duhovitih kontakata sa ljudima. Jednom, 1976, u lovistu u Brckom, dosao je neznanac za sto i poceo da se zali na svoju zenu. Dzemal je saslusao njegove jadikovke i rekao: "Dobro, ja ne mogu da vjerujem sta si ti meni sve ispricao. Odakle je tvoja zena?" "Iz Rogatice", odgovorio je covjek. "Pa, i moja je iz Rogatice, nisu tako zle", uzvratio je Dzema. "Auuuuu, kako mi je - tako mi je, dzaba sam ja tebi ovo zborio", prokomentarisao je razocarani covjek i otisao. Ovo je posluzilo za bezroj sala na racun Raze. Supruga Branka Mikulica imala je problema sa cestim operacijama na bubrezima pa joj je nakon trece operacije Dzemal rekao da ugradi ferslus - kako ne bi morala praviti isti rez.


POROCI I VRLINE

Dzemal je imao problem sa "bacanjem" cigareta. Znao je toliko strastveno pusiti cigarete da je u nekim periodima pusio i po pet kutija "Kenta" dnevno. Ako bi prestao pusiti, dobijao bi na kilazi. Varakao se cijeli zivot. Bio je gurman. Ljudi su to znali. Najjeftiniji sir, najskuplje meso - bila je njegova deviza pri ishrani. Znao je praviti zelene salate i lukmiru. Bio je jako ugladjen sa zenama i sa nepoznatim. Sa prijateljima i poznanicima neposredan. Nije volio poltrone u okruzenju. Dao bi neki karakteristican znak ocima ako ga je neko otvoreno hvalio ili mu povladjivao. Osjecao se nelagodno ako bi ga gradjani docekali ovacijama. Rekao bi da su ovacije namijenjene Titu a da "mi drugi nemamo takvih zasluga".

Druzio se i sa nekim ljudima koji mu nisu bili prijatelji, ali on odnose nije prekidao. Znao je reci da je nekad bolji stari neprijatelj nego novi prijatelj. Zelio je mira i odmora i cudio se ljudima koji su stekli pravo za penziju da jos uvijek teze blokirati prostor mladjim. Znao je za njih reci da ce ih Beatlesi penzionisati a da on zeli otici iz aktivnog politickog rada sa svojom generacijom.

Bavljenje politickim radom ili zauzimanje neke odgovorne funkcije u drustvu smatrao je visokomoralnim poslom gdje je cin morala preovladavao nad licnim interesom i zabljim pogledom.

OPROSTAJ

"Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima ljudskim u dolovima i u visinama kojima ste hodili", kazuje Branko Mikulic na grobovima Raze i Dzemala Bijedica i dodaje: "Stali su ljudi i mladi i stari, i djeca, stalo je sve sto se kretalo. I zaplakalo. Placimo, imamo za kim."

Bila ga je puna ulica, kao da ga i sad gledam kako ide uz Brankovac, uvijek veseo i raspolozen, sjeca ga se brico Salko Begovic. "Bio je izrazito samostalna, naglaseno humanisticki izrazena licnost, zato on nije bio samo moj prijatelj, vec nas prijatelj", zapisao je Todo Kurtovic.

"Ima ljudi koji su sa cijelim svijetom na ti, takav je bio Dzema. Nije se gromova bojao, kao da ih je izazivao da osvijetle njegov put od gnijezda do zvijezda... Sta je njemu bilo, onolikom covjeku da zagrli cio svijet...", zabiljezio je Enver Mehmedbasic.

DANI


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 2:18 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Quote:
Vrhunski političar koji je uživao u društvu naroda

Na 32. godišnjicu smrti Džema Bijedića, nekadašnjeg premijera bivše Jugoslavije, na sarajevskom groblju Bare jučer su se okupili njegova porodica, prijatelji i poštovaoci, koji su se prisjetili njegovog lika i djela.

Nađa Biser Taso, nekadašnja članica SKOJ-a i partizanka, i danas o Bijdići priča s velikim poštovanjem

Ratna sjećanja

- Čitava moja mladost bila je vezana za njega. Često je dolazio na naše SKOJ-evske sastanke i interesirao se kako radimo i da li izvršavamo svoje zadatke. Nadimak mu je bio Crni - ja tada uopće nisam znala da je on Džemal Bijedić. Nakon što sam izbjegla hapšenje od ustaša, 1943. priključila sam se partizanima, gdje sam između četvrte i pete ofanzive na prostoru Bjelimića ponovno srela Džemu. Bili smo u istoj brigadi. Iz perioda neposrednog rada sa njim sjećam se Džeme kao velikog i brižnog druga, koji je nas omladinu osposobio da radimo. Nikada nije dao da se uskosektorski orjentišemo, već je tražio da poznajemo probleme mladih i žena, te narodne vlasti, kako bismo mogli uspješno raditi – kaže za "San" Taso.

Mehmed Sokolović i Fehim Kraina, članovi lovačkog društva Crepoljsko, pričali su nam iz nekog drugog ugla o Bijediću, sa kojim su proveli mnogo lijepih trenutaka kada bi dolazio u njihov lovački dom da se odmara.

- Kod njega se moglo otići bez velikih najava i kada je obavljao najveće funkcije. Bio je ljudeskara, gromada od čovjeka, ne zato što je bio krupan i zgodan, nego zato što je bio izuzetno plemenit. Bilo mi je pravo zadovoljstvo družiti se s njim – sjeća se Sokolović.

- Džemu sam poznavao kada je bio predsjednik Skupštine BiH, a upoznali smo se u lovačkom domu, jer je on 12 godina posjećivao Crepoljsko. Svi su ga voljeli zbog lijepog druženja... – nadovezuje se Kraina.

Druženja s pukom

– To je bio čovjek koji je imao petlju reči ljudima šta misli, koji se družio sa običnim ljudima, te znao napraviti dobro raspoloženje kada je bilo teško.

Išao je po lovačkim domovima i kolibama. Pio rakiju, a ne skupe francuske konjake... Bio među običnim seljačkim svijetom i uživao u tome – potvrđuje njihove riječi Fehim Škaljić, predsjednik planinarskog društva "Džemal Bijedić".

Doc. dr. Suad Habeš, predavač na Agromediteranskom fakultetu Univerziteta "Džemal Bijedić" iz Mostara, počastvovan je što je u ime Univerziteta prisustvovao obilježavanju ove godišnjice.

- Uposlenici Univerziteta trude na nastave djelo Džemala Bijedića. Naš Univerzitet predstavlja svijetlu tačku i može biti primjer i uzor svakog mladog čovjeka nastavljajući tradiciju Bijedićevog rada. Nastojimo obrazovati mlade generacije, koje će uspjeti da žive u miru i slobodi – poručio je on.

N.Balić

Bijedićev životni put

Džemal Bijedić rođen je 12. aprila 1917. u Mostaru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao član KPJ, aktivno učestvuje u NOB-u. Nakon rata postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova SRBiH, potom 1948. načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KPBiH. Bio je i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, član Izvršnog vijeća SRBiH, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SRBiH i na kraju predsjednik Saveznog izvršnog vijeća 1971. godine. Pginuo je 18. januara 1977. u avionskoj nesreći, zajedno sa suprugom Razijom.

SAN


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 4:07 am 

Pridružen: Novembar 3rd, 2008, 8:06 pm
Tekstovi: 251
Poslije ovih gore clanaka, cini mi se pomalo neumjesnim da bilo sta dodam...osim mozda samo licnog utiska kada sam vidio Dzemalovu i Razijinu vikendicu na Borikama, negdje sredinom 70-tih

Malo dalje iza hotela i shtala sa konjima, iza male borove shumice, ukaza se vikednica, mislim da sam i zastao za trenutak zbog prizora...
Iako je bila u izgradnji (krov je bio zavrshen), odmah je zaplijenila svojim oblikom, neobicnoshcu prostorija, lijepim dizajnom i smislom za detalj...Tada sam mislio da je Dzemal po profesiji bio arhitekta (iako se time nije bavio) te da ju je on sam licno i dizajnirao
"Samo dobro bistar covjek moze zamisliti ove oblike prostorija i raporede i pretociti ih u planove..." sjecam se da mi je proslo kroz glavu

Nekih 10-ak godina kasnije, bio sam sa drustvom na skijanju neposredno do vikendice (bili su postavili i malu zicaru, zaostavshtina/podijeljeno od Olimpijade cini mi se), koja jeste u medjuvremenu dobila prozore, vrata i ostalo ali je bila prazna...


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 4:33 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Eh ja posao da postavim jos jedan tekst, a bunar me preduhitrio i napisao lijepo sjecanje.
Zato cu sad samo postaviti zavrsne odlomke iz prelijepog teksta Mise Marica, Drago sjecanje na tuzan dan.


Gledao sam ga u vrh svecanog stola, u basti Doma JNA na rucku s drustveno politickom i ekonomskom Hercegovinom, a na dnu stola smo Ico i ja kao neka kultura. Skida kravatu, otkopcava kosulju, pripeklo. Prilazi mu Mate Baroti, konobar u svecanim gradskim prilikama, pita: ”Druze, predsjednice, sta cete popiti?” Ico ga preduhitri: ”Viski, sto mu je i rahmetli babo pio.” Tisina je, a on se se poce grohotom smijati. Ostali prihvate. ”Furdo mostarska” veli...

Nedjelja je, jutro je, ljeto je. Sjedimo na Rondou, prva jutarnja. Masa svijeta, dosta mlada, prolazi Rondoom i okrece prema Balinovcu. Pita gdje ce taj svijet tako rano.

Kazem: ”Na misu.”

”Uvijek isto. Onih poratnih godina postave me za predsjednika Narodnog odbora sreza. Najavi mi se grupa Mostaraca, Muslimana. Hoce mejtef. Te se ja pripremim. Evo ih zorom, 5-6, stariji ljudi, sve ih znam. Kako na vrata, ustanem, pozdravljam: Dobro jutro drugovi, izvolite. Odzdravljaju, recitatorski, uglas: Sabahajrolus, Djemaga. Gdje me nadjose, nikad me niko nije zvao Djemaga. Rukujem se sa svima, ponudim da sjednu, pitam je li kafa po ceifu? Vele da su prvu vec popili ali moze jedna ”Predsjednikova, na drzavni trosak.” E sad cu i ja malo po njihovu pa se pravim nevjest, pitam: kojim hairom, drugovi? Kazu. Pa ja pocnem. O novim vremenima, o obnovi i socijalistichkoj izgradnji, o prioritetu obdanista, osnovnih i srednjih skola, a nakon finih dvadesetak minuta poentiram s bratstvom i jedinstvom. Cute. Mislim: evo ih, legli. Na to ce najstariji: ”Dina ti, Djemaga, jesi li ti isao u mejtef?” Opet me nadje. Zna da sam mu sa sinom isao, te sta cu, kazem: jesam. Doceka me na prvu: ”Pa sta ti fali, eto bi dva dobra Vlaha od tebe mogli napraviti. ”Propade mi prica. Eto vas tamo, velim... Ne mozes ti nista narodu na silu nametnuti, a Mostarcima pogotovo.”...

Gledao sam ga kako se veseli s tim Mostarcima, privatno, u crvenom salonu hotel ”Neretve”. Par iz umjetnosti, par iz novinarstva, par iz njegovih skolskih klupa; gradski svijet... Tabire se sjecanja, pricaju vicevi, gemista... U neko doba pita: ”Zna li iko gdje je onaj Karic, da ga zovemo i kompletiramo.” Telefonom, s recepcije, nadjem Fadila u Capljini, u ”Mogorjelu”. Taman zavrsili svirku, pakuju instrumente. Velim tako i tako, Dzema pita za tebe. Obradova se. Nakon pola sata cujemo harmoniku niz stepenice, a onda se pojavljuje Fadil i pochinje: ”A moj Aljo crne oci.” Ustaje, podize ruke, ide prema Fadilu, prebaci mu ruku preko ramena, pjeva s njim ... Ostalo se do pred zoru. Govorio je: ”Nema pjesme nad ’A moj Aljo crne oci’”...

Gledao sam na TV-u 17. januara 1977. krhotine aviona na snijegom poprskanim padinama planine Inac, kod Kresheva. Nije muski – plakao sam. Nisam zbog funkcije, ona je nadomjestiva. Plakao sam za finim covjekom, Dzemalom Bijedicem, koji nije. Za Razom, za svih 8 nastradalih... Nad tugom onih koji su ih cekali, a nece im doci...

Sutradan me odrede da vodim program radio Mostara. Svi jugoslavenski tv i radio centri, od republickih do lokalnih, emituju klasiku, posmrtne marseve. Suva, deprimirajuca pogrebna muzika, bez pjevanja. Red muzike, red telegrama. Od Titovog iz Tripolija do kamarata iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru... Onda zamolim Dzemu Shunju, tonca da pripremi ”A moj Aljo crne oci.” U najavi kazem sjecanje na onu veselu noc' u hotel ”Neretvi” pa krene pjesma. Prvi se uspio javiti jedan drug, zvanicno. Da me pita jesam li poludio. A onda je zvao obican narod. Njihova tuga nije oskrnavljena... Jeste Dzemal Bijedic bio Vlast. Ali jeste, uz Mujagu Komadinu, najpostovaniji i najobljubljeniji narodni tribun kojeg je Mostar rodio. Jer su uvijek, i prije svega, bili Mostarci...

Otud ovo neutrnulo, drago sjecanje uz tuzan datum.

Miso Maric

I jedno pitanje, da li je ijedna ulica u Rogatici nosila ime rahmetli Dzemala Bijedica?


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 12:30 pm 
Site Admin

Pridružen: Novembar 9th, 2008, 2:54 pm
Tekstovi: 5885
Jedanput,sjedili mi,tek stasali za rakiju i meze,u onom starom hotelu "Sloboda" i niko nam ravan...Kad odjednom,rastrcase se konobari,vele,eto Predsjednika,nisu stigli ni uljuditi sto,onaj sa kariranim stolnjakom,kad banu on i pravo za hastal,poklopi stolnjak i veli uz smijesak:"Ne diraj!".Narucise bokal vina i sifon sode,a Dzema izvadi iz dzepa dvije jabuke i cakiju,ljusti jabuke na kriske i baca u bokal.Prisluskujemo:"Ovo da pokupo tanin,da glava ne boli,a i pitkije je."Njegovi prijatelji,lovci i vozac ogromnog sevroleta prihvatise se vina,a Silaja(Silajdzic) i male harmonike.Eto,takav je bio Predsjednik,nas Dzema.
Drugi put,na Borikama,ljetovao Dzema s Razom i djecom.Tu bili i rogaticki izvidjaci.Pejdo rahm. zafrkavao djecu,oni se uzdernjali,izasao Dzema onoliki krupan,Pejdo se prepao i bez daha dojurio u logor,pa kad je predahnuo rece Mehi Sefu,komandiru:"Zajmio me predsjednik Borike."Siromah Pejdo mislio da na tom terenu i nema nikog znacajnijeg do li predsjednika Borika.Ali ubrzo se uspostavilo prijateljstvo turista (Milenka,Dragana i Azre) i rogatickih izvidjaca,sve uz logorsku vatru i pjesmu.
Rahm.Dzema poklonio je hotelu na Borikama i unikatno sedlo,rucni rad libijskih majstora,koje je njemu poklonio pikovnik Gadafi.Ono je do samog rata krasilo foaje lijerpog,malog planinskog hotela ciju je izgradnju,treba li reci,inicirao Dzema.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 4:25 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
Ja sam sa mlađim Đeminim sinom zajedno upso arhitekturu. Bio je likom na babu i veliki zajebant je bio. Kad je sazno da sam iz Rogatice postali smo dobri prijatelji. Kasnije se to jaranstvo izgubilo kako je ko na koju stranu života odlazio.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 5:53 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 10:52 pm
Tekstovi: 10155
Lokacija: nije u rogatici
Prije par dana htijedoh poceti pisati o Dzemi ali odustadoh.Dobro je da svi ne odustaju pa se ipak progovori koja.
Ja bih samo podsijetio da je Dzemina hanuma nasa iz Gracanice a kuca joj bila gdje poslije zivio Alija Hodzic(Secen) a kasnije Oprasic Ramiz.Prije rata mati mi imala i njenu djevojacku sliku sa Musale.Slika je osoblja Doma za ratnu sirocad gdje je i Raza i moja mati jedno vrijeme radila.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 19th, 2009, 6:14 pm 

Pridružen: Januar 5th, 2009, 5:45 pm
Tekstovi: 93
Mescini da bi 1972.Nas sofer Srce,u modernu autobusu, nas nekako(Srce nikad nije vozio na onoj strani Bosne dje su brda i okuke)dopelja do iza Vijecnice,parkira na prosirenju i veli da dalje ne vozi."Od Brckog pa do na kraj svijeta mogu,al ove planine nisu za mene.Ja dalje ne mogu.Izginucemo!"
Bijase nas tridesetak u autobusu.Sto fudbalera, sto pratioca-uprave FK"jedinstvo".Izisli iz vruca autobusa na darivsku mecavu i januarsku sarajevsku puhatanju.Snijeg preko koljena,a minus do pasa.Uzhodo se nas vodja puta,prof.Murat Sinanagic,porijeklom iz Rogatice i dobar mi prijatelj,molio Srceta da nastavi,trazio mogucnost da stignemo na Borike,na zimske pripreme,al, sve jazuk.
Uneka doba pita me ko bi nas mogo dalje voziti,a ja koispika:"Moj babo!".
Helem, dok mi malo po Bas-carsiji ,malo u "Nacional",malo tamo, malo vamo,dodje moj babo iz Roge.Dovuko ga ,ne sjecam se ko bi taxista.Sjede za volan,nase Srce do njega i ostavismo Sarajevo i Darivu iza sebe.Bi vec mrak.
Raspolozenje nako.Ovuklo se vrijeme ko teravija.Prodjosmo Mokro,pa Crvene stijene,pa Ravnu....
Nedje pred Rogaticom ,ugledo Bosko Prodanovic tablu sa natpisom Kramer Selo,pa me upita:"Jel to ime ima kave veze sa onim filmom:Kramer protiv Kramera,sa Dastin Hofmanom"? "Ima,velim mu!Djedo mu je iz ovog sela."I tako poce.Ma zajebancija do hotela na Borikama.
I babo prespavo.Doruckovo i s nekim se vrno kuci.
Trka pocela.Sve frca.Lopte nema.Prekopavamo boricki stojser na sve cetri strane.
Jedno jutro,nakon "futinga" od satipo,vracamo se hotelu.Slinavi,umorni,mokri i "jebemo mater" treneru Konjevodu.A stari majstor u fijakeru i pusi "Cesterfild"."Vidimo se u pola cetri,al tamo kod stala.Tamo cu vas cekati."
Utom stigosmo hotelu.Nekakvi auti pred hotelom.Peses hi parkirano.Milicija sa smajserima posvuda okolo.Izuvamo ledenu obucu i ulazima u "telho" po kljuceve od soba.
Pranje,susenje pa na rucak.Na recepciji sjedi nas trener,pusi svoju cigaru i ,posto se Mate Lipovac,pojacanje iz banjaluckog "Borca", pomoli u hodniku recepcije,rece mu:"Mate , uzmite svoje stvari i predjite kod Mirze Hadzihasanovica, a ja cu na Vase mjesto.U "mojoj "sobi, do sutra je odsjeo Predsjednik Vlade."
Druga Dzemu ne vidjosmo taj dan nikako.Vele oso u lov.
Ipak, iza vecere nam rekose, da imamo, prije jutarnjeg treninga,na prijedlog samog Predsjednika Bijedica,petminutni razgovor i zajednicko fotografisanje sa njim.U devet sati.
Sutradan, prije zakazanog sastanka, na posahata prije,otrcah do poste da posaljem razglednice za raju.Ne ucini mi se da sam se zabavio,te, kad to obavih, trkimice nazad.Na slikanje sa Dzemalom Bijedicem.
Mescini da se u guzicu petama udaram,kolko sam letio.
Kad , odjednom,ko iznebuha,predamnom stoji ON i pratioci mu.Stadoh.Gledam ga i ne disem.A dobro sam se uspuho."A otkud ti sad?Dje bi?Mi se sa tvojim drustvom vec slikali." Okrenu se jednom od pratilaca i zavika mu,to pamtim ko da je juce bilo,:"Izvadi onaj aparat pa nas , na brzinu, uslikaj dvatriput.Vidis da nemoze , momak,pokazavsi name,da progovori koliko je hitio na slikanje!"
Pridje mi zagrli me i veli onom da skljoca.
"Eto, ti imade posebnu cast!Tamo , maloprije, svi skupa , a ti sam.E bas mi je drago da tako ispade!"Pita me kako se zovem,odakle sam,jel naporno trenirati... i jos sto sta mi kaziva, al ja to vise nit cuh nit razumih.Mescini, kako sam presto disati kad sam ga ugledo, da ni sahat poslije nisam dahno.
Lupi me dlanom po ledjima i..."Idi sad tamo svojima i kazi im kako bi sve ovo"..osmijehnu se sa onom svojim sirokim , srcanim i roditeljskim osmijehom.mahnu jos jednom, okrenu se i ode.
Bi sve ko u snu.I ne bi vise ni snijega,ni mraza , ni kilometri mi ne bjehu vise dulji od igralista kod pilane,ugrijalo u januaru majsko sunce,drveta prbeharala i mirise hava na nesta posebno.Mirise mi ko na majku il na oca.Ko, mirise mi na nekog ko mi je rod.Zamirisa mi to ko na moju ljubu,na najljepse pobjede,na djetinjstvo i nestasluke.Mirisa mi tad njegov zagrljaj i i zadah mu iz usta na bijeli luk zamirisa ko babin mi zadah.
Nikad ta ljepota nece nestati iz moje glave.To ocinstvo,jednostavnost,toplina i ljudskost.
Imadoh srece u zivotu bukadar i sa njom bijah sretan,al kako tad bi, je -sreca baska.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 20th, 2009, 4:28 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Ja cu ovaj lijepi Kemin tekst, da nastavim sa jos jednim dobrim tekstom autora Fatmira Alispahica.

Quote:
Prvi do Tita

Piše: Fatmir Alispahić

Osamnaestog januara 2006. navršava se 29 godina od pogibije, pored Izetbegovića, najuglednijeg bosanskog političara svih vremena – Džemala Bijedića. Od Kulina Bana, preko Spahe, pa do Izetbegovića i Lagumdžije, nikada nijedan bh. političar nije imao takav značaj i ugled na južnoslavenskim prostorima, ali i u Svijetu. Kulin Ban pripada pretpolitičkom vremenu, Spaho je značajan tek za Bošnjake, dok je status Izetbegovića jači u islamskom svijetu, nego u BiH. Džemal Bijedić time je jedini naš političar koji je bio uvažavan kao ozbiljan državnik. …Samim tim što je bio na čelu Vlade jedne ozbiljne, u regionalnim okvirima moćne države, a u svjetskim okvirima, države koja je imala značajnu ulogu u ublažavanju blokovske podjele Svijeta.

Razija i Džemal Bijedić


U povodu 29. godišnjice smrti našeg najuglednijeg političara, državno Predsjedništvo, Parlament BiH, te mnoge druge instance vlasti i institucije, u 10 sati i 40 minuta će na sarajevskom groblju Bare obići vječna počivališta Džemala i Razije Bijedić. Održat će se komemorativna akademija, a u svim školama bit će održan historijski čas na kome će se govoriti o liku i djelu Džemala Bijedića. Na žalost – neće! Da smo normalna zemlja normalnih vlasti bilo bi logično da se u ovom komemorativnom povodu cjelokupna zajednica angažira na podsjećanju na životni put političara koji je nadrastao sve što je BiH bila, i što će ikada biti. Upravo zbog te naše historijske obogaljenosti, skučenosti, zlokobnosti, nema mjesta za čestito i časno podsjećanje na našeg najuglednijeg državnika.

Harizmatični predvodnik renesanse
Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 1917. godine, u koji su dvije godine ranije njegovi roditelji Adem i Zarifa došli iz Gacka kao bogati trgovci. Džemal nije upamtio oca Adema, koji je 1919. umro od španske groznice. Očeva smrt je uticala da porodica ubrzo izgubi bogatstvo; ta materijalna oskudica je bitno uslovila Džemalov intelektualni i revolucionarni razvoj. Po završetku Gimnazije, Džemal odlazi na studij prava u Beograd, koje prekida 1941. godine. Tada su mu 24 godine. Još u Beogradu se uvezao sa progresivnom revolucionarnom omladinom, koja je snivala pravedniji, socijalistički poredak. Na početku rata bio je na zadacima u Foči, a u najteže vrijeme kada je Gestapo harao odmazdama, biva postavljen za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Tada je, kao ilegalac, zajedno sa Avdom Humom, koordinirao revolucionarne aktivnosti širom BiH. Iz Sarajeva odlazi krajem 1943. i biva premješten na dužnost sekretara KP za Semberiju i Posavinu.
Po oslobođenju zemlje, Džemal Bijedić je imenovan za generalnog sekretara Vlade BiH, a potom za pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U međuvremenu, od izvjesnog Brane Kovačevića biva optužen da je informbiroovac, ali ga spašava Đuro Pucar. Obavljao je niz odgovornih dužnosti, da bi početkom 60-tih postao član jugoslovenske Vlade, tj. Saveznog izvršnog vijeća, kojim je predsjedavao Josip Broz Tito. Istovremeno je bio i sekretar Ustavne komisije, koju je vodio Edvard Kardelj, a gdje su se krojili međurepublički odnosi. Vrtoglavi Bijedićev uspon os(u)jetio je policijski kasapin Aleksandar Ranković, koji ga raznim kanalima uspijeva posmjenjivati sa svih funkcija. Bijedić se vraća u Mostar gdje postaje predsjednik Sreza i harizmatska figura tadašnje hercegovačke stvarnosti. Kulturni hroničari bi mogli ustvrditi da je to vrijeme zapravo bilo doba druge kulturne renesanse Mostara (nakon Šantića i Ćorovića), kao grada - kako reče znameniti Josip Lešić - opsjednutog pozorištem.

Legenda koja nadrasta našu budućnost
U vrijeme kada je došlo do jačanja hrvatskog i srbijanskog nacionalizma, Džemal Bijedić se nameće kao najbolji izbor za funkciju premijera Vlade SFRJ. Jugoslavija je, kao lider Pokreta nesvrstanih, imala poseban interes za vezivanje sa arapskim svijetom, i otuda se jedan musliman na čelu savezne Vlade činio kao izvrsna garancija za povjerenje Trećeg svijeta.
Nikada se nijedan bh. političar nije na ravnopravnom nivou susreo sa toliko svjetskih državnika. Posjetio je 34 zemlje na svim kontinentima. Samo u toku 1975. Bijedić se susreo sa liderima SAD-a, SSSR-a i Kine. U Mostaru je bio domaćin libijskom lideru Moameru Gadafiju, koji je klanjao u Karađozbegovoj džamiji.
Zašto su za Jugoslaviju bile značajne Bijedićeve diplomatske misije u zemljama Trećeg svijeta? Za njegovog mandata stopa inflacije je u Jugoslaviji spala ispod stope inflacije u Evropi!!! I to zato što su zemlje sa kojima je Bijedić uspostavio i razvio kontakte bili najveći uvoznici robe iz Jugoslavije. Ono što je u socijalnom smislu Jugoslavija proživjela rahatluka i berićeta, 70-tih godina, ima se zahvaliti Džemalu Bijediću!
Dalo bi se ustanoviti koliko je za Bijedićevog mandata prosperirala BiH, u kojoj je bilježen veći stupanj razvoja u odnosu na ostale republike. (Iznimno je značajna Bijedićeva uloga u priznavanju nacionaliteta Bosanskih Muslimana.) Naravno, sve to je nailazilo na otpore, pogotovo srbijanskog rukovodstva. I iz tih razloga Bijedić je četiri puta podnosio ostavku, ali ju je na Titov izričit zahtjev ipak povlačio. Na čelu savezne Vlade bio je od 1971.; Tito mu je mandat povjerio dva puta, s namjerom da to učini i treći put. Da se dogodilo da Džemal Bijedić i po treći put bude savezni premijer, bilo bi potpuno izvjesno da je on jedina harizmatska ličnost koja zavređuje da naslijedi Tita.
Da li je to bio motiv za ubistvo Džemala Bijedića? Sudeći po krvavom raspadu Jugoslavije, koji se planirao mnogo prije – jeste. No, u čvrsto organiziranim sigurnosnim službama SFRJ takav atentat bi bio neizvodljiv bez Titovog znanja. A Tito, da je htio ukloniti Bijedića, jednostavno je mogao prihvatiti jednu od njegove četiri ponuđene ostavke.
Činjenica je da su najsavremenijim minijaturnim mlazanjakom, iz Beograda prema Sarajevu, pilotirala dvojica priučenih ratnih pilota, oba starija od tada 60-godišnjeg Džemala Bijedića. Činjenica je da su letili brzinom od 950 km/s, što je za 300 km/s brže od predviđenog. Te da su pred slijetanje pravili neočekivano velike “osmice”, što je avion zarilo u planinu Inač. Bilo je to 18. januara 1977, u 10 sati i 40 minuta. Pored Džemala i Razije Bijedić, poginulo je još šest putnika u avionu. Sve ostalo treba prepustiti legendi.
…Nekada davno bilo smo veliki k’o Džemal Bijedić, prvi do Tita.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanje na rahm. Dzemala Bijedica
TekstNapisano: Januar 20th, 2009, 4:42 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 10:52 pm
Tekstovi: 10155
Lokacija: nije u rogatici
Jos da rece da Dzemote 74-e dobi prvu bitku za Bosnu sve bi bilo potpuno.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 31 posts ]  Stranica 1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 3 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group