www.rogaticani.com

Dovišta

Dovišta na prostoru Rogatice

Dova znači (tur. dua, arapski du'a) = molitva, blagoslov.., a mjesta na kojima se obavlja molitva, naziva se dovište, koje često kao toponim nosi isto ime.

Prilikom proučavanja pojave Islama u BiH, običaja i tradicionalne kulture Bošnjaka, nailazim na manje poznate podatke o dovištima, koja su već duže vrijeme predmet mog interesovanja.

Posjetom nekih dovišta, ne iz religioznih razloga, već objektivnog sagledavanja istih, sagledavajući i spoznajući razloge posjete tisuća vjernika, posjete prirodi domovine i lijepih mjesta, ostacima naše duhovne kulture, kulture starih bogumila, ali i kontinuiteta naše države i dokaz autohtonosti Bošnjaka, nailazim na podatke o dovištima u mjestu gdje sam rođen. Ta činjenica i spoznaja me potpuno i posve, iznenadi i nekako zateče!?

Posebno činjenica, da se malo, gotovo ništa o dovištima na području Rogatice i ne zna, a kamo li kult nečega ili običaj okupljanja, učenja dova i slično, što je čest propratni slučaj istih.

Uskoro slijede i tekstovi i opširniji prilozi ovoj temi, na području cijele Bosne i Hercegovine!

Dovišta koja ću da navedem, ostala su, mislim više u sjećanju naučnika, a umrla u sjećanju vjernika, običnog čovjeka, prvenstveno iz razloga, ako uzmem vrijeme i godine koje sada imam, ne sjećam se, da se na ta mjesta dolazilo i okupljalo. Barem, za moga ovozemaljskog života. Jako bih se iznenadio, da čujem, da je takav običaj na području opštine Rogatica postojao, a poznavajući ćud i svojeglavost ljudi ovog (moga) kraja, iznenađen sam da to stvarno nije i običaj.

Dovišta za koja znam i koja je rijetkost susresti u literaturi, a koja se navode tek tu i tamo, prije svega su Kutino groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica) i Dumanjići (Borike).

Ukoliko bilo ko ima da doprinese rasvjetljenju ove tematike, posebno bi bilo interesantno, ali i meni lično osvježavajuće, da se ovim mjestima priđe sa drugog aspekta, udaljenog od onog rekla-kazala već - konkretnog, pa i dokumentovanog!

Interes za ova dovišta je veliki, posebno ako se u obzir uzme podatak, ali i činjenica, da veliki broj odraslih Rogatičana, o ovim dovištima malo, gotovo ništa i ne zna!?

Krene li se o lokacijama, toponimima, situacija nije ništa drugačija.

Ostao je da visi znak pitanja u zraku, u temi 'Arheološki nalazi u BiH', jer sam nedavno postavio pitanje jedinstvenog stećka na području, gdje je nekad živio pretežno muslimanski živalj, koji djelomično objašnjava postojanje ovog stećka. To je stećak vojvode Miotoša u Lađevinama (Rogatica), o kojem malo, skoro niko ne zna ništa, a iskreno sam se nadao da ću dobiti odgovor, bilo od arheologa amatera, a možda i od g. Blagoja Govedarice, nadajući se da bi on mogao da otkrije veo tajne o tom stećku, a kasnije možda više i o navedenim lokacijama dovišta na području opštine Rogatica.

Toliko o poznavanju vlastitog kulturnog naslijeđa, čime se da i može donijeti zaključak, da je jako malo, skoro nikako, rečeno, a kamo li zapisano, ako jeste, ono još uvijek nedovoljno, pa će to biti razlog, da se tako malo zna o blagu i bogatoj riznici arheološkog bogatstva spomenika na 88 lokaliteta sa 2628 stećaka!? jedne kulture na području opštine Rogatica, koju polahko, ali sigurno prekriva tama zaborava.

Interesovanje je pomalo i lične prirode, jer je moja pranana, sa majkine strane, rođena Mulahasanović, blizu s. Lađevine, iz sela Golubovića, koje gravitira ovim dijelovima opštine Rogatica, koja okuplja oko sebe nedaleko odatle, sva poznata sela historijskog značaja, kao što su Vragolovi, Dobrače, Rudine, Jarovići, Golubovići, Karačići, Varošište, Mesići, Kukavice, Borač, načičkanih mjesta upravo na lijevoj strani obale rijeke Prače, koja teče poznatim kanjonima, tokom niže u posjetu Brčigovu i dalje u nastavku - Ustiprači, gdje se ponosno ulijeva u rijeku Drinu.

„Rogatica je bila vezana za utvrđenje Borač i za njegove feudalne gospodare Radenoviće ond. Pavloviće koji su vladali Istočnom Bosnom. Borač je bio značajni politički, privredni i kulturni centar u kome su Pavlovići izdavali povelje, primali strane izaslanike i imali stalne družine glumaca i muzičara. Grad u kome su bile dvorove vlastele leži iznad lijeve obale Prače u današnjem selu Varošište. Turci su Borač zauzeli 1466. godine a zatim pet godina kasnije su ga napustili. Pored ostataka grada u selu Varošište nalazi se lijepa nekropola stećaka kao i temelji crkve u predgrađu. Stećci su vjerovatno grobovi Petra i Radoslava Pavlovića, nasljednika dvora koji su pali u borbi protiv Turaka 1420. godine. (Wikipedija)

Ostaje da se više kaže o lokacijama i toponimima, kao i značenju naziva i imena Kutino groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica) i Dumanjići (Borike).

Pri spomenu 119 mjesta koji pripadaju opštini Rogatica, spominju se i Dumanjići, negdje i kao Dumonjići, kao selo, pa se pretpostavlja da je i dovište o kojem je riječ, na istoj lokaciji.

Evo tih mjesta, još jednom: 119 Orte: Agarovići, Babljak, Beći, Begzadići, Beheći, Berkovići, Bjelogorci, Blažujevići, Borač, Borika, Borovac, Borovsko, Božine, Brankovići, Brčigovo, Brda, Brezje, Bulozi, Burati, Čadovina, Čavčići, Čubrići, Dobrače, Dobrašina, Dobromerovići, Dobrouščići, Drobnići, Dub, Dumanjići, Đedovići, Ferizovići, Gazije, Godimlje, Golubovići, Grivci, Gučevo, Guždelji, Jarovići, Jasenice, Kamen, Karačići, Kopljevići, Kovanj, Kozarde, Kozići, Kramer Selo, Krvojevići, Kujundžijevići, Kukavice, Kusuci, Lađevine, Laze, Lepenica, Lubardići, Ljubomišlje, Mahala, Maravići, Medna Luka, Mesići, Mislovo, Mrgudići, Nahota, Obrtići, Okruglo, Orahovo, Osovo, Otričevo, Pašić Kula, Pavičina Kula, Pešurići, Pijevčići, Planje, Pljesko, Plješevica, Podgaj, Pokrivenik, Pribošijevići, Pripećak, Prosječeno, Purtići, Radič, Rađevići, Rakitnica, Ribioc, Rogatica, Rusanovići, Seljani, Sjemeć, Sjeversko, Slap, Sočice, Stara Gora, Starčići, Stari Brod, Stjenice, Stop, Strmac, Sudići, Surovići, Šatorovići, Šena Krena, Šetići, Šljedovići, Šljivno, Štavanj, Trnovo, Varošište, Vragolovi, Vratar, Vražalice, Vrelo, Vrlazje, Zagajevi, Zagorice, Zakomo, Ziličina, Žepa, Živaljevići und Živaljevina.

O Kutinom groblju i Poljanici, vjerovatno ćemo morati više da istražujemo, kako bi mogli da dođemo, do bilo kakvih podataka. Pretpostavljam da je mogućnost najveća, da čovjek na njih nabasa, listajući neku od starih listina ili topografskih karata većeg i detaljnijeg omjera sa područja opštine Rogatica.




S poštovanjem


Prof. Hamdo Čamo

DOVIŠTA NA PROSTORU BOSNE I HERCEGOVINE



Prof. Hamdo Čamo

27.09.2009.



Tragom dovišta


Kad god mi se za to pružala prilika i mogućnost, ja sam odlazio, u danima kada je meni bila zgoda, da posjetim dovišta, ta mjesta naše izvorne kulture, izvorišta ne samo duhovnosti, već i naše državnosti. Ona su potvrda kontinuiteta naše države i dokaz autohtonosti Bošnjaka.

U vrijeme one Jugoslavije – SFRJ, u vrijeme čistog ateizma, kažu, dovišta su u bila zabranjena, kako sam to doba prošao kao dijete, kasnije, jednim dijelo i mladić, koristim danas priliku, da ta za mene, tajanstvena mjesta obiđem.

Obišao sam mnoga, a mnoga i nisam. Tematika je ostala kao centralno pitanje.

Samo kada bi čovjek krenuo da ih nabraja, broj je pozamašan, pa budućim generacijama, ostaje da sve poznato o dovištima širom naše lijepe Bosne i Hercegovine nekad, stavi na jedno mjesto, što je popriličan posao, ali vjerujem, vrijedan truda.

Ova tema je otvorila mnoga poglavlja, kako ćete i sami da primjetite, tako da sam, koliko je to bilo u mojoj moći, dohvatio neke od glavnih tema vezanih za tematiku dovišta. Ova tematika je urađena na 25 sitno kucanih stranica pisanih, citiranih i uzimanih iz dijelova najboljih, po meni radova, a mnoga sam pročitao u međuvremenu, te tako pokušao da kvalitetno prezentiram ovaj svoj naum. Autorski radovi kao i stranice na internetu su većinom navedene, tako da možete u daljem, pratiti svaku od napisanih tematika.


Pojam Dovišta

Kada je riječ o posjeti dovištima, mnogi smatraju ili odmah podrazumijevaju, da je riječ o religijskom turizmu, na što nema pravog odgovora i može se gledati svakako.

Dova znači (tur. dua, arapski du'a) = molitva, blagoslov.., a mjesta na kojima se obavlja molitva, naziva se dovište, koje često kao toponim nosi isto ime.

Kada je riječ o dovištima, uvjeren sam da ne možete zaobići tekst ‘Lastavica kroz stoljeća’ kao “Dovište na koje je dolazio i sultan Fatih“ autora A.DŽONLIĆA, koji kaže: Dolaskom Turaka uveden vjerski dio, ali je ostavljena tradicija druženja! U nastavku piše sljedeće:

“Na visoravni Lastavica, na mjestu gdje se dodiruju granice općina Zenica, Žepče, Zavidovići i Kakanj, početkom avgusta, povodom Aliđuna (prvi ponedjeljak u avgustu), okupe se desetine hiljada žitelja okolnih naselja, ali i gostiju iz srednje Bosne. Poziv bogumilima gotovo hiljadu godina bogumilsko zborište i 543 godine staro islamsko dovište na jednom mjestu okuplja vjernike, ali i one koji dođu da vide i budu viđeni. Gotovo nigdje nije tako blizu dovište i zborište istovremeno…”

Dovištima, kada su posjete u jeku, zbog velikog broja ljudi, često prisustvuju i državni političari.

Najpoznatija dovišta su Ajvatovica kod Prusca, Karići kod Vareša, Divič kod Zvornika, Vrelo Bune u Blagaju kod Mostara, Djevojačka pećina u naselju Brateljevići kod Kladnja, poznatija kao Brateljevićka pećina, Husremovac podno Treskavice, Dovište u Avdibašićima, Ključko dovište, dovište Lastavica (Zenica), Šehova Korija (Sarajevo), Živčići-Vukeljići (Fojnica), dovište Solun kod Olova, dovište Ratiš između mjesta Srebrenik i Gračanica, dovište na rijeci Spreči, dovište u Toplicama kod Živinica, dovišta u Preljubovićima, Turkovićima, Miletine, Točlice, Petov do (Vratar), Gvoždevići, Kruševci, Šaševci, Vrući (Ozren), Drinčići, Dumanjići (Borike), Kutino groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica), i t.d.

Čak se smatra kao trend, i da je džemat koji nema dovišta, manje narodu interesantan, od onog koji ima, rečeno u pretjeranom smislu, ali gdje ima dima, ima i vatre.

Sve je više dovišta koja se pretvaraju u prave teferiče, narod je željan okupljanja, zabave i igre, gdje se nekad, bez namjere organizatora i pretjera. Za to su više odgovorni oni koji žele takva mjesta da iskoriste radi vlastitog bogaćenja, ne gledajući šta prodaju i nude, pa ostavlja utisak nečega lošega. Da bi se to izbjeglo, organizator je dužan da se pozabavi sa tim problemom. Nije uvijek zarada presudna, ako se od nje ima više štete nego koristi. U prvom redu mislim na mjesta za prodaju ‚jeftine robe’, od ponude alkohola, do turbo-folka. Pa i jedan naslov na internetu, bolan i eklatantan prilog onome što je gore napisano, sadržajem u naslovu objave vremena dolaska, a glasi ovako: „Dovište - Srebrenik - Dernek.ba!“


Prof. Hamdo Čamo

Ajvatovica kod Prusca




Prusac (Akhisar, ‘Bijeli Grad’) je jedan od najstarijih gradova u Skopaljskoj dolini, gornjem toku rijeke Vrbas, između Bugojna (Uskoplje) i gornjeg Vakufa (Gornje Uskoplje). On je bio jedan od velikih vjerskih i kulturnih centara Bosanskog pašaluka.

Prusac je bio poznato stjecište srednjovjekovnih bosanskih intelektualaca i smatrao se, u doba Osmanske vladavine, mjestom pobunjenika, pa je takvo stanovništvo, opasno carevini, rastjerano i raseljeno kao politički osuđenici. Osim toga, smatra se da je u Pruscu nastalo i naše bosansko pismo, koje je koristilo arapske pismene znakove, koji su fonetski prilagođeni bosanskom govoru i načinu izgovora, kod nas poznati više kao arebica ili alhimijado.

Dolazak i posjećivanje Ajvatovice, smatra se kao specifičan islamski običaj, prerastao iz starih običaja bogumilskih molitvi.

« Od najpoznatijih dovišta Bošnjaka na Balkannu su Ajvatovica, ali i kao najveće dovište muslimana u Evropi. Nalazi se u blizini mjesta po imenu Prusac. Dovište je dobilo ime po Ajvaz-dedi, koji je u Prusac došao nakon osmanlijskog osvajanja Bosne. Ajvaz-dedo je bio učenjak, koji je neumorno radio na prosvjećivanju naroda i unapređenju kraja u koji je došao.



Prusac je prije dolaska Ajvaz-dede imao problem sa snabdijevanjem vodom. Legenda kaže da je Ajvaz-dedo nedaleko od Prusca našao snažno vrelo, ali prema mjestu zakrčeno stijenom dugom 74 metra i visokom oko 30 metara. Stijena je ometala provođenje vodovoda, pa se Ajvaz-dedo 40 dana uzastopno ranim sabah-namazom obraćao Allahu dž.š. da stijenu rastavi. Četrdeseto jutro učeći, nakon namaza, Ajvaz-dedo je zaspao i usnio da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Prenuvši se iz sna, ugledao je stijenu rastavljenu. Duž nastalog koridora kroz stijenu, nakon toga su položene drvene cijevi kroz koje je potekla voda u Prusac. U znak Božije blagodati ljudi su počeli pohoditi mjesto gdje se desilo raspuknuće stijene.

Ne zna se pouzdano kada je prvo pohođenje Ajvatovici održano. Zanimljivo je da pohod Ajvatovici svoje periodično vremensko određenje nalazi u tradiciji zemlje Bosne, budući da se početak ne vezuje ni za hidžretski kalendar niti za jedan od dva muslimanska blagdana, bajrama. Naime, obilježavanje Dana Ajvatovice pada u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu. »

Ajvatovica dobila ime po Ajvaz dedi, koji je živio u 15. vijeku. Za Ajvaz dedu legenda kaže da je nakon pronalaska dobrog planinskog vrele, nastojao vodu dovesti u Prusac.

Jedna od najstarijih njenih, ali najpoznatijih kasida, jeste i Ajvaz-dedina kasida koja glasi :

Ajvaz dedo govori, Sarajevu dohodi
Nimac Savu prehodi, Banjoj Luci dohodi,
I u Luku uhodi, Konjima krvca do kičice
Te u Jajce dohodi, a junacima do mišice,
Kostajnicu prohodi, mart je vada jurjev kavga,
I u Prusac uhodi, Ajvaz dedo govori,
Deset dana ne bude, Bu kaside ko uči,
Njega Ajvaz izgoni, neka dedi rahmet prouči,
Ajvaz dedo govori, nek se niko ne muči,
Nimac Bosnu osvoji, Ajvaz dedo govori.

Raspravu o ovoj kasidi možete pročitati u « Ajvatovica u Bošnjačkoj Poeziji - Elvir Duranović » na stranicama http://www.scribd.com/doc/16635211/Ajvatovica-u-Bonjakoj-Poeziji-Elvir-Duranovi

Najpoznatija ličnost iz Prusca je naš šejh Hasan Kafija Pruščak, Bošnjak, rođen 1544. godine u Pruscu, nedaleko (6-7 km) od Donjeg Vakufa.

Na žalost, na ovakvim mjestima je moguće naći i simboliku kojoj svi Bošnjaci nisu skloni i ne dijele radost nekih, kao što se to od nekoga želi, neargumentovano predstaviti i predočiti.



Simbolika koja podsjeća mnoge Bošnjake na 500 godina okupacije, robovanja i umiranja širom Otomanskog carstva, od Misira do dalekog Krima i kako često bi, ne za svoje, već za tuđe ciljeve.


Prof. Hamdo Čamo

Dovište ‘Dobre Vode’ kod Foče


I ovo dovište je opasano velikim brojem priča i legendi od koji jedna kaže, kako je kraj bio ‚siromašan’ vodom, šejh Murat je
molitvama bio uslišan i odjednom je potekao zdenac koji nikad ne presušuje, osim toga zdrav je za piće, ali i za kupanje.

Na tom području, na kraju zaseoka Zarudina kod sela Kolun, nalazi se i turbe podignuto (1737) šejhu Muratu i njegovom sinu.


Prof. Hamdo Čamo

O dovištima i problemu novotarija u islamu, najbolje kazuje jedan od najboljih tekstova na ovu temu:

Abdusameda Bušatlića - Povodom raznih dovišta u BiH

Izvor: Časopis "SAFF"
Link: http://jednoca.blogspot.com/2009/06/abdusamed-busatlic-povodom-raznih.html

„..kao što se istina i zabluda ne mogu nikada sresti na sredini puta, tako isto se ne mogu sresti i spojiti islam koji je Allah objavio i novotarije koje su ljudi protokom vremena uvodili i pripisivali islamu. Nažalost, i pored jasnih Allahovih, dž.š., i Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, upozorenja na opasnost i pogubnost novotarija, neki ljudi koji islamu pripadaju su, iz samo njima poznatih razloga, pokušali u čisto i nepatvoreno islamsko učenje i vjerovanje ubaciti različite vidove novotarija koje se u potpunosti kose sa islamom.

Eklatantan primjer takvih novotarija su i tzv. dovišta u Bosni i Hercegovini koja su vremenom postala neodvojivi dio bošnjačko-islamske tradicije. I da stvar bude još gora, ta dovišta se svake godine, početkom proljeća pa do kraja ljeta, zavisno o kojem se dovištu radi, organiziraju pod pokroviteljstvom Islamske zajednice u BiH iako takvi običaji nemaju utemeljenje u islamu i nisu poznati nigdje drugo u islamskom svijetu.

Dovišta nikla na paganskim svetištima

U našim krajevima postoje mnoga mjesta koja se smatraju odabranim i blagoslovljenim i poznata su kao dovišta poput: Ajvatovice kod Prusca, zatim Karići kod Vareša, Divič kod Zvornika, Buna u Blagaju kod Mostara, Dobre vode kod Foče, Brateljevićka pećina kod Kladnja itd.

Ako kažemo da su ta dovišta novotarija i da nemaju uporišta u islamu, kako su onda nastala i zašto su uvedena u praksu bosanskih muslimana!? Prije svega treba reći da je na temelju historijskih činjenica i podataka utvrđeno da se većina spomenutih i nespomenutih dovišta u Bosni i Hercegovini nalazi na mjestima nekadašnjih bogumilskih hiža. Naime, poznato je da Crkva bosanska nije imala sakralnih objekata i odlučno je zabranjivala njihovu gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom – po nekim tvrdnjama to su bila stara paganska svetišta. Ova mjesta su se još zvala i crkvišta.

Po svemu sudeći, bogumilsko stanovništvo koje je primilo islam, zadržalo je sjećanje na ta mjesta pretvorivši ih u tzv. dovišta. Dove pod otvorenim nebom održavale su se u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani za hidžretski kalendar. Dove su u pravilu održavane utorkom, pa ih je narod još zvao i dove ‘’utorkovače’’. Ono što je sa akaidskog stanovišta potpuno pogrešno i nedopustivo, jer predstavlja udar na temelje islamskog vjerovanja, a na što rijetki pojedinci iz krovne vjerske institucije Bošnjaka skreću pažnju, jeste činjenica da većina onih koji posjećuju ova mjesta vjeruju da je ibadet u njima bolji od ibadeta na drugim mjestima, vjeruju naprimjer da kamenje na Ajvatovici krije u sebi čudotvornu moć, da liječi mnoge bolesti i da se na tom mjestu dova sigurno prima.

Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i to što ljude koji posjećuju Ajvatovicu nazivaju hodočasnicima, a termin hodočasnik u arapskom jeziku ima samo jedno značenje – hadžija. Zato nije čudo što je Ajvatovica u narodu poznata i kao "Mala Ćaba". Indolentan odnos i prešućivanje takvih pojava od strane Islamske zajednice u najmanju ruku je zabrinjavajući, jer to znači prešućivanje opasnog sujevjerja koje je samo po sebi jedan vid neoprostivog grijeha – širka.

Osim toga, predstavnicima Islamske zajednice poznato je, kako smo već kazali, da mnogi historijski izvori, koji su vjerovatno i najbliži istini, govore da su sva dovišta u Bosni i Hercegovini samo naslijeđe paganske tradicije obojene islamom i islamskom terminologijom i da su nikla na najobičnijim narodnim predanjima i legendama. Tako mnogi historičari kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu ''Historija bosanskih bogumila'', Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog prefiksa "dedo", jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu "did, djed". Što se tiče Djevojačke pećine, ona je uz Ajvatovicu najveće dovište u BiH, a za nju je također vezana legenda o djevojci čiji se mezar nalazi na uzvišenju na kraju pećine. U narodu važi uvjerenje da umivanje vodom koja curi niz zidove pećine donosi zdravlje.“

Cijei tekst možete pročitati na priloženom linku i stranici!

Tema nije nimalo ‚neosjetljiva’, samo ono, na što se skreće pažnja jeste činjenica, da u našem, duboko ukorijenjenom tardicionalnom Bošnjačkom islamu, koji ima još drugih ‚grijeha’, ukorijenjene su pojave i običaji, za koje bi se islam, recimo u drugim islamskim zemljama svijeta, duboko čudio.

Ono što jeste, jeste da se narod u BiH smatra posebnim, kao i ‚posebnim muslimanima’ u svijetu, koji pripadaju evropskom korpusu i kao takvih, čovjek ne treba da se stidi, o tome otvoreno pričati i ne stiditi se nečega, čega čovjek ne treba, a i nema razloga biti stid.

O temi novotarija u islamu, posebno se skreće pažnja i to je u navedenom tekstu lijepo objašnjeno.


Izbor teme: Prof. Hamdo Čamo

Dovište „Djevojačka pećina u naselju Brateljevići kod Kladnja“, poznatija kao „Brateljevićka pećina“



Jedna od poznatijih dovišta na kojima se sakupljaju vjernici, za koje se vjeruje, da se po veličini i broju posjeta, ubraja u veća dovišta, odmah poslije onog iza Ajvatovice kod Prusca.

Nakon okupljanja vjernika u Kladnju, u jutarnjim satima, ispred Kuršumlije džamije, prema Dovištu ispraćaju se konjanici u narodnoj nošnji, koji do Brateljevića imaju oko dva sata jahanja.

Uz Djevojačku pećinu vezana je i legenda o jednoj djevojci, čiji se grob nalazi na uzvišenju na kraju Brateljevića pećine.

Turistička zajednica Tuzlanske županij aktivno podržava organiziranje ove manifestacije kroz promociju Djevojačke pećine.

Centralna svečanost je učenje ‘Kišne dove’.

Čitajući i ulazeći dublje u temu, posebnostima, točenju alkohola i pića, na stranicama foruma islambosna.ba nailazim na početke širenja islama u BiH, te o problemu kojem sam na tragu, a to je posebnost islama u BiH. Tekst prenosim u cjelosti, zbog svoje posebnosti, kojeg možete pročitati na ovom linku : http://www.islambosna.ba/forum/historija-islama/razvijanje-islama-u-bih/ a obrađen je od strane podpisnika nikom Orbini, koji je i na drugim forumima imao zapaženija izlaganja o kojima čovjek može voditi polemiku. Tekst je prenešen u cjelosti, ne samo zbog citiranja, već mogućnosti promjena na forumu, što nije rijetkost, obzirom na tehničke greške i t.d. Jedina falinka ovom tekstu jeste, što Orbini nije mogao naveo i literaturu kojom se poslužio, a radi mogućnosti čitanja i produbljivanja spoznaje povodom navedene tematike.


Prof. Hamdo Čamo

Razvijanje Islama u BiH


Slika sa interneta

« Stvarno duhovno saživljavanje sa islamom moglo je doći i dolazilo je tek sa protokom vremena, stalnim učenjem i vršenjem propisanih vjerskih obreda. Taj je proces tekao sporo, jer u prvo vrijeme širenja islama Bosni nije bilo dovoljno imama. U pravilu je samo u utvrđenim gradovima postojao za potrebe vojske jedan imam, koji je i sam bio mustahfiz, odnosno član tvrđavske posade. Stanje se u tom pogledu postepeno mijenja, nastankom seoskih muslimanskih naselja i kasaba, sa uređenim mahalama, okupljenih oko muslimanskih kulturnih ustanova, kao što su đamije, mesđidi, tekije i imareta. Tu su već stvoreni uslovi za redovnu vjersku poduku i pouku. Odrasli su jednako kao i djeca, učili na jednom stranom jeziku molitve čiji su pravi i puni smisao tek počinjali postepeno prihvatati i shvatati.

Općenito se može reći da su u Bosni, posebno u gradovima, pravljeni neki ustupci u odnosu na vjerske propise, kada je u pitanju trošenje i proizvodnja alkoholnih pića.

Tu je određena tradicionalna kultura često preovladavala jer je, uprkos vjerskoj zabrani, rakija bila u neku ruku "nacionalno piće" Bošnjaka kao i ostalih slavenskih naroda.

Vino se uglavnom izbjegavalo, ali su se trošile razne sire. Evlija Čelebi među sarajevskim pićima spominje na prvom mjestu "nevareno vino", odnosno muselez, što na arapskom znači sira ili mošt. Slično piće Evlija je našao i u Blagaju, gdje se spravljalo od divljih šipaka.

Muselez se u jednoj narodnoj pjesmi spominje skupa sa šerbetom:

"Šta je hajrula da nije Bosna potekla šerbetom, a Neretva muselezom." U Sarajevu se trošila kako piše Čelebi, i hardalija, jedna vrsta mladog vina kojem su dodavani gorušica i drugi začini. Hardaliju u Bosni spominje i Paul Rycaut. Kao specijalitet Sarajeva Evlija Čelebi ističe ramazaniju, piće koje se "pravi od grožđa" i "s nogu obara čovjeka".

Najbolju vrstu ove ramazanije imaju imami. To je prijatno piće koje jača za molitvu?!

Međutim onaj koji pije pravo vino, nesrećnik je kojeg stanovnici Sarajeva izbjegavaju.
Među glasovitim pićima Banja Luke, Čelebi spominje peloniju, vjerovatno ekstrakt pelina, te nane-rakisi, ili modernim jezikom rečeno - mentol-liker. U Bosni se još spravljala i pila medovina, poznato piće starih Slavena.

Općenito se može reći da je u Bosni u jednom razdoblju od oko 150-200 god. došlo do sveobuhvatnog asimiliranja islamske civilizacije u svim oblastima ljudskog života. Tu je ipak postojala razlika između sela i grada. Dok je u gradovima islam u pogledu vjerskih dužnosti i životnih pravila i običaja dosljednije poštovan i primjenjivan, dotle se u zabačenim selima često sretala jedna heterogena vjerska praksa.

Tako je za Podveleške muslimane zabilježeno krajem XIX-og vjeka da "ne vrše redovno propise Muhammedove vjere", "ne kupaju se često" i "rijetko idu u đamiju". Posebno je zabilježeno da "ne kriju žene kao drugi muslimani". Muslimanke tu idu "otvorena lica". Obavlja sve poljske radove, čuva stoku i pri tome uz kakav ručni rad pjeva "da se razliježu brda i doline". U kući slobodno stupa u razgovor sa strancem, pa makar to bio i "inovjerac", gleda ravno u oči itd.

Savremenici su zabilježili da se u mnogim krajevima Hercegovine, zatim u okolini Cazina, dolini rijeke Rame i drugdje muslimanke nisu krile sve do pred kraj XIX-og vjeka. Čelebi također bilježi ljepotu i rumenost Bosanki po gradovima.

U pravilu, djevojke se u određenim društvenim slojevima nisu krile sve do udaje. O tome svjedoči svojim pismima Ahmed Dževdet-paša, koji je kao carski mufetis (inspektor) boravio u Bosni 1864-te, kako bi proveo organizaciju nove vojske. On piše kako u Bosni "djevojke od dvadeset dvadeset i pet godina hodaju i ašikuju bez feređe". Umjesto feređe, piše Dževdet-paša, Bosanke "pokrivaju glavu šalom i jednom rukom drzeći oba kraja idu vrlo uljudno".

Izgled, da je običaj pokrivanja lica kod muslimanki u Bosni preovladao tek poslije austro-ugarske okupacije. Na to ukazuje i navod sarajevskog arhimadrita Kosanovića, da se do okupacije BiH "malo koja turska djevojka zaklanjala" i da su sve do tada išle zagrnute šarenim boščama i otvorena lica.

Ibrahim-beg Bašagić, je po selima Bosne i Hercegovine zaticao površno islamizirano stanovništvo. On je otkrio, među ostalim, da se nisu vjenčavali pred kadijom, nego prema svojim mjesnim običajima, pred nedoučenim seoskim hodžom.



Valja napomenuti da je Čelebi zabilježio još par osobitosti kod Bošnjaka. U prvom redu imena i bilježi kako Bošnjaci za razliku od ostali muslimana svoja imena skraćuju te je Mehmed-Meho, Ibrahim-Ibro, Sulejman-Suljo,..itd. Navodi također jedan ratnički običaj i kod muslimana i kršćana po Krajini, Lici i Hercegovini - naime - davanje svoje vjere i uzimanje tuđe - kao jamac na vjernost i pomoć u nevolji. Zarobljeni krđćani i muslimani su jedan drugom davali svoju vjeru koja se poslije vraćala tek, ako jedan drugog izbave iz ropstva.

U XVI-om vijeku u Bosni dolazi do masovne pojave jedne sekte ili reda kojem je bio osnivač Hamza Bali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Radi se o sinkretičkom islamsko-bogumilskom redu koje neki nazivaju i hamzevijskim. Tadašnji vezir Mehmed-paša Sokolović se surovo obračunavao sa javnim pristalicama, a Hamzu Bošnjaka je dao pogubiti 6.06. 1573. godine. 11.10. 1579. godine jedan pripadnik tog reda, Bošnjak preobučen kao derviš je izvršio atentat na Mehmed-pašu i ubio ga tokom jednog prijema, što se može tumačiti i kao čin osvete.

Raycat bilježi u Bosni velik broj pripadnika sekte kadezadeli koje Bašeskija vijek poslije spominje pod imenom kadici. Ovu je sektu osnovao izvjesni Bigali-ef. i bio je raširen po Bosni tokom XVII vijeka. Bigali-ef je uveo neke izmjene i dopune u neka islamska pravila i postupke, posebo kod ukopa umrlih. Rycaut piše da ova sekta ima još pristalica među muslimanima u Rusiji. A, Solovjev ove pojave objašnjava "duplim moralom bogumila", odnosno štovanjem i Boga i šejtana istovremeno. Bog je gospodar onog, a šejtan ovog materijalnog svijeta. Takva bogumilska gledišta su se dugo držala među Bošnjacima i pored primanja islama.

Razne običaje paganskog porijeka bosanski muslimani su, u skladu sa islamskim propisima, zamijenili dovama. Postojale su razne prigodne dove, kao sto su uspavanke ili dove pred spavanje, dove poslije jela, hair-dove (blagoslov), bed-dove (prokletstvo), hafirske dove - te u vrijeme velikih suša vrlo često ‚Kišne dove’, na koje su izvođena i mektebska djeca.

Među muslimanima u Bosni su od pamtivijeka bile poznate godišnje dove koje su održavane na otvorenom prostoru, na tzv. dovištima. Mnoga poznata dovišta u Bosni nalazila su se i nalaze na mjestu nekadašnjih bogumilskih hiža. Poznato je da Crkva Bosanska nije imala sakralnih građevina i odlučno je zabranjivala gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom - po nekim tvrdnjama stara paganska svetilišta. Ova mjesta se još zovu i crkvišta.

Dove pod otvorenim nebom su se održavale u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani za pokretni hidžretski kalendar, nego su bili tačno utvrđeni. Ove godišnje dove su u pravilu održavane utorkom, pa ih je narod zvao dove utorkovače. Možda je jedini izuzetak u tome bila dova na Ajvatovici kod Prusca, koja se održavala svakog sedmog ponedjeljka po staroslavenskom prazniku obilježavanja proljeća - Đurđev-danu (ili Jurjevu).

Dova se održavala u znak sjećanja na Ajvaz-dedu, i kako je doveo vodu iz planine u Prusac. Neki historičari smatraju da je Ajvaz-dedo bio kriptobogumil i musliman u isto vrijeme, čak i hamzevija, zbog molitve na starobogumulskoj hiži, i zbog prefiksa "dedo" - a najviši bogumilski dostojanstvenici su imali titulu "did, djed".

Ajvatovica je bila poznata u narodu i kao "mala Kaba". Drugo dovište je bila Brateljevička pećina kod Kladnja. Dovišta su bila i u dolini Spreče, Toplici kod Živinica, Karićima kod Vareša. Na dovu u Karićima su dolazili samo muškarci i redovito posjećivali derviši koji su tu pritom održavali zajedničku molitvu - halkai-zikr.

Dovišta su zatim bila u Toplicama kod Živinica, dovišta u Preljubovićima, Turkovićima, Miletine, Točlice, Petov do (Vratar), Gvoždevići, Kruševci, Šaševci, Vrući (Ozren), Drinčići, Dumanjići (Borike), Kutino groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica), i t.d.

Na sva ova dovišta se osim na Ajvatovicu dolazili utorkom i ravnalo se prema Jurjevu (Đurđev-danu). Nije zabilježen nigdje u islamskom svijetu ovakav običaj.


Izbor teme. Prof. Hamdo Čamo

Husremovac podno Treskavice

Husremovac podno Treskavice sam obišao upravo prošle 2008. godine upravo u dane narodnog veselja. Odmah blizu uređenog mjesta za rashladu i uživanje, pored samog vrela i izvora Husremovca, kojem smo došli penjući se sa strane, preko Bjelašnice, pruža se prekrasna slika. Puteljkom koji vodi više izvora, išli smo ka uzvisini pravoslavnog groblja koje leži lijevo od s. Ledići. Odmah iznad, diže se kao div u nebo, impozantna Treskavica.

Na maloj uzvisini, proplanku, brižno izabranom, mjestu bogaumila, opasana raznolikim grmovima sa strane i brezom, leže naoko razbacane monolitne stijene, kamene gromade stećaka. Svaki stećak priča ukrašena šarama raznih značenja koje čekaju na svoje vrijeme, da otkriju svoju priču i sudbinu.

Neki od kamenih gromada su pomjerane, čak odvaljane u malu udolinu, zaustavljene, kao da same kažu, da im je tu bolje i skrovitije od vjetra i kiše. Drugi dio kamenih gromada, opasane su ogradom pravoslavnog groblja, tako da se nalaze danas u dijelu samog groblja.

Husremovac se posjećuje svake godine, jedino, što možda većina ne zna i kada. Za to se mogu dobiti informacije u turističkim biroima koji organizuju dolaske sa autobusima u grupama, po simboličnim cijenama, a vidjeti se ima šta. Prostora ima za višečlane porodice, voda i zrak, ako i cijeli predjel nije prekrasan doživljaj za koji treba planirati cjelodnevni boravak.


Prof. Hamdo Čamo

Dovište Karići



Dovište se naslanja na kult lipe, kult drveta od kojeg je napravljena i džamija daleke 1716. godine, koja je spaljena, pa je i ova nova džamija napravljena, također od drveta. Muslimani sade lipe posebno sa oduševljenjem na mjestima oko džamija, ali oko mezarja. Lipa je drvo koje daje hlad, pogodno za san i odmor.

‘Džamija nakon velikog pomjeranja stanovništva nema više svoga džemata i jedino je održavaju ovakva okupljanja. Osim predavanja, vazova i mevluda ovdje se nakon jacije-namaza u subotu, posljednje sedmice mjeseca augusta, organizira tradicionalni derviški zikr koji traje do sabaha sljedećeg dana.’

« Ono što je poznato, Karići su dobili ime po Hajdar-dedi Kariću koji je na ovom mjestu sagradio džamiju. Ovo dovište je značajno svetište muslimana i tu se održava tradicionalna dova u zadnjoj nedjelji mjeseca juna.

Ciklus dova vezanih za Hajdar-dedinu džamiju na Karićima otpoćinjao je petog utorka po Jurjevu sa tri uzastopne dove koje su se održavale utorkom u džamiji na Karićima, tri naredna utorka dove su održavane na Humovima, Budoželjskoj planini i Selačkoj planini. Posljednja sedma dova održavana je jedanaestog utorka po redu kod džamije na Karićima. Poslije drugog svjetskog rata ovaj raspored dova je poremećen tako da su se svih sedam dova održavale nedjeljom na Karićima s tim, što su se mjenjali imami i džemati. »


Prof. Hamdo Čamo

Derviši i Franjevci najodaniji Bosanski patrioti - Nedžad Latić

Jedan veoma interesantan tekst, svakako vrijedan spomena, jeste onaj od g. Nedžada Latića izašao pod naslovom « Derviši i Franjevci najodaniji Bosanski patrioti ».

Ne bih ulazio u dalju polemiku, upravo iz razloga što pratim svoju ‘nit’ koja se ovdje spominje na pitanje: Ko su derviši u Bosni? od strane g. Latića ovako:

«Sufizam u Bosni datira koliko i islam. Postoji teorija da su derviši, kao izvidnica, prvi došli u Bosnu da bi ostvarivali kontak sa lokalnim stanovništvom o čemu svjedoče mnogobrojni toponimi poput Derviška pećina isl. Zatim imate Ajvaz-dedu u Pruscu, i Hajdar-deda iz Karića. To su, uz Živčiće, najpoznatije dvije tekije i derviška dovišta u Bosni. A njihovo prisustvo ovdje je još iz vremena Fatiha. Historičari smatraju da je upravo prvi kontakt bogumila sa sufijama omogućio tako masovno prihvatanje islama. Sufije su u Bosni dale veliko kulturno blago. Bili su proganjani kako u vrijeme Turske, tako i u vrijeme komunizma. Čujem da postoje dosijei SDB-a o dervišima. Ubijani su, a tekije su im rušene. Prva i najpoznatija tekija u Sarajevu, o kojoj piše Meša Selimović, mevlevijska tekija na Bembaši, porušena je.

Na pitanje ‘Kakav je danas status derviških redova u BiH?’, odgovor glasi :

Nakon rata Islamska zajednica je rehabilitirala derviške redove i legalizirala rad tekija. Tako da su derviši danas punopravni članovi IZ-e. Postoji Takrikatski centar.

Na kraju : « Odnos derviša i IZ je kao odnos Franjevaca i Katoličke crkve. Čak su Franjevci i po vjerskom iskustvu, ili filozofiji, po svom pristupu i odnosu spram samog života slični dervišima. Mogu se naći slične ideje u djelima franjevačkih i islamskih mistika. «Ptice» Franje Asiškog, osnivača Franjevačkog reda, kao ideje, tako da kažem, lepršaju i u djelima Atara. Razlika je u tome što Franjevci imaju svoja sjemeništa i crkve. Postoje antagonizmi između katoličke crkve i Franjevaca. Možda se u toj mjeri mogu naći i antagonizmi između uleme i derviša. Ja osobno mislim da su naši derviši i Franjevci najveće patriote, da srcem vole Bosnu.

Vehabijski pokret je izrazito nesklon dervišima i sufijama. Postoje žestoki sukobi u Pakistanu, na primjer, između derviških i vehabijskih skupina. Ovdje kod nas, više zahvaljujući mudrosti derviša, takvi sukobi se eskiviraju. Derviši nisu više u političkom fokusu, već su to vehabije, i stoga se drže one narodne izreke – kraju lađu.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje, http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=15547 .


Izbor teksta: Prof. Hamdo Čamo

ŠTA JE TO "ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA - prof. dr Fikret Karčić?

Tražeći pogodan odgovor na pitanje, šta čini zapravo Islamsku tradiciju Bošnjaka, pronašao sam dio odgovora u tekstu prof. dr Fikret Karčića « ŠTA JE TO "ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA? », objavljenog u Preporodu br. 23/841 od 1. 12. 2006. god.

Obzirom da je tekst povelik, uzimam samo dio onoga što pokriva moju znatiželju, ali ne i vašu, pa ko želi da pročita cijeli tekst, može to učiniti ovdje, http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/teme/islam-opcenito/sta-je-to-islamska-tradicija-bosnjakaprof-fikret-karcic.php u ovom objavljenom, elektonskom izdanju.

Dakle, šta je to Islamska tradicija Bošnjaka?

"Islamska tradicija Bošnjaka", "bosanski islam", "Islam u Bosni" i slične sintagme vezane primarno za geografsko "određenje" islama i njegovu interpretaciju, postale su veoma frekventna područja u savremenom govoru o religiji, naročito na međunarodnoj sceni.

Islamska zajednica u BiH je do sada u svojim dokumentima izbjegavala korištenje geografsko-kulturnog određenja Islama. Termin koji se koristi u Ustavu IZ, kao njenom temeljnog aktu, je "islamska tradicija Bošnjaka" (čl.4 Ustava IZ u BiH iz 1997). Ova tradicija se navodi kao jedan od izvora na kojima se zasniva ustrojstvo organa i ustanova IZ u BiH i njena djelatnost, i to nakon Kur'ana i Sunneta. Nakon "islamske tradicije Bošnjaka" u ovom nabrajanju hijerarhije izvora organizacije i djelatnosti IZ spominju se "zahtjevi vremena". Sintagma "islamska tradicija Bošnjaka" nije bila predmet teorijske elaboracije niti u aktima IZ niti u djelima bošnjačkih teologa, iako se radi o izuzetno značajnom pitanju. Jedino Ustav IZ u čl. 8 stav 2 propisuje: "U tumačenju i izvršavanju ibadetskih islamskih dužnosti u IZ primjenjuje se hanefijski mezheb".

Počećemo sa pitanjem šta je to "tradicija"? Jedno od značenja koje ova riječ ima u zapadnim jezicima jeste "oblik mišljenja ili ponašanja koju jedna grupa neprekidno slijedi iz generacije u generaciju". Prema tome, tradicija obuhvata mišljenje i praksu, treba da ima kontinuitet i treba biti prihvaćena od date grupe u okviru generacija.
U islamskom vokabularu, najbliži termin "tradiciji", definisanoj na gornji način, jeste et-turas el-islami ("islamsko naslijeđe"). Jedan aspekt tradicije - onaj koji se odnosi na kontinuiranu praksu-obuhvata klasični islamski termin urf ("običaj u skladu sa Šerijatom").
Tradicija nije statičan koncept. Ona podrazumijeva i usvajanje novih elemenata koji se selektivno usvajaju i postaju dio tradicije. Na primjer, fes kao dio muslimanske nošnje u Bosni uveden je nakon ukidanja janjičara 1826. kao oznaka novog talasa modernizacijskih reformi u Osmanskoj državi. U prvo vrijeme muslimani su odbijali ovaj dio nošnje smatrajući to novotarijom. Nakon stotinu godina, fes je već bio dio tradicije, tako da ga je socijalistička vlast nakon Drugog svjetskog rata kao takvog potiskivala iz svakodnevne prakse.
Imajući na umu da tradicija obuhvata oblik mišljenja i ponašanja, pokušaćemo odgovoriti na pitanje šta su to bitni elementi "islamske tradicije Bošnjaka". Po našem mišljenju tu tradiciju čine:


1. Ehli-sunnetski pravac Islama, uključujući maturidijsko učenje u oblasti akaida i hanefijski mezheb u oblasti fikha, te odgovarajuće sufijske redove (tarikate)

2. Pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj zoni. Pred-moderni muslimanski svijet naučnici dijele prema kriteriju dominantnog jezika i kulture u nekoliko zona. To su, idući sa sjevero-zapada: osmansko-turska, perzijska, arapska, afrička i malajska zona. Osmansko-turska kulturna zona protezala se od Bosne, kao najzapadnije pokrajine Osmanske države nakon Karlovačkog mira iz 1699, pa sve do sjevernog Iraka.


3. Postojanje elemenata "islamizovane" prakse stanovnika pred-osmanske Bosne.

4. Tradicija islamskog reformizma (islah) u tumačenju Islama.

5. Institucionalizacija Islama u obliku Islamske zajednice.

6. Praksa iskazivanja Islama u sekularnoj državi


Ovaj pokušaj skiciranja glavnih elemenata "islamske tradicije Bošnjaka" završićemo s nekoliko zaključnih stavova. Prvo, "islamska tradicija Bošnjaka" nije teorijska konstrukcija već realnost razumijevanja i življenja Islama kod ovog naroda u proteklih pet vjekova. Samim tim, tačan sadržaj ovog koncepta treba da se utvrđuje izučavanjem islamske misli i prakse muslimana u BiH. Drugo, islamska tradicija Bošnjaka uključuje u sebi statičke i razvojne elemente. Među tim elementima postoje dinamički odnosi, uključujući i tenzije. Treće, u pogledu razvojnih elemenata, smatramo da u daljem razvoju islamske tradicije Bošnjaka važnu ulogu treba da imaju dva elementa - razvoj islamske misli, koji treba da osigura islamski legitimne odgovore na izazove vremena, i institucionalni razvoj, koji treba da muslimanima osigura pojedinačno i kolektivno iskazivanje vjere i očuvanje njihovog identiteta.”

To bi bilo to. Mislite? Daleko od toga. Ovdje spada još što-šta, ali mi nećemo o tome, već idemo dalje o dovištima.


Izbor teksta: Prof. Hamdo Čamo

Dovište Solun kod Olova

Šehidska dova se tradicionalno održava u haremu džamije u Solunu kod Olova u kojem je ukopano 140 šehida.
Učenjem dove nastavlja se tradicija poštivanja šehida i sjećanja na njihovu nesebičnu žrtvu.

Osim ovoga dovišta u Olovu postoji još sedamnaest drugih, ali je šehidska dova u Solunu najznačajnija i
centralno je dovište olovskog kraja.


Prof. Hamdo Čamo