www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 12th, 2021, 2:39 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 29 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 9th, 2012, 3:49 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
"Sjecas li se Dolly Bell"

Abdulah Sidran - Sjecas li se Dolly Bell


Kad podzes u cile
Prolazeci pored plocanskog groblja, na putu prema Saburinoj skoli, dzaci jutarnje smjene ispustali su tasne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oci: u Hitlerovom igralistu osvanuo je pravi pravcati ringispil sa dvadesetak drvenih sjedista okacenih zeljeznim lancima za siroki isarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tisinu mahalskog jutra nahrupise zestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od cega naglo strujnu krv u zastalim dzackim tijelima. Ziv a nestvaran zenski glas, u ritmu koji su djecija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke cudne rijeci od kojih se u glavi maglilo a pred ocima mutile slike:
"Kad podzes ti sad u dalek kraj,
u Cile, u Cile,
znaj da su sve zene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj - u Cile!"
Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim zenama u dalekom nekom Cileu, pocelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kuci i medzu drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjecanjem ponosa sto je upravo njemu zapalo da iz porodicnog kataloga imena ponese ime ocevoga brata, Sabahudina Zolja, graficara, tipografa, komuniste ciji su se zivot i tijelo, potonuvsi negdje u jasenovackim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odskrinutim vratima zivota, velikog Zivota, kako je tu rijec sam obicno ispisivao na stranicama svojih aljkavo vodzenih dnevnika.
Ni djecak ni mladic, ni covjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bicence, musko bicence tek napadnuto nocnim snovima erotickog elektriciteta, bice brzo na jeziku i lako na suzi, sto je, kao svojstvo, po svemu sudeci, bilo ukrstaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nocnih orgazmicnih casova citanja i citanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a sto se, sasvim netacno i nepravedno, imenuje sundom - i drugog, kome je tesko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodicne selidbe na relaciji Sarajevo-Zvornik-Sarajevo: tesko brundanje kamiona natovarenih drvenim namjestajem, oci natekle od sto pustenih a sto progutanih suza, povracanje grozdane kiseline, konzumirane malocas, u velikim zuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je sofer odmarao masinu i podmazavao grlo u vlasenickom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Rodze".
Eto - pred ocima takvog placljivog djecarca toga su se ljeta vrata zivota otvorila u obliku rasirenih lijepih, zdravih nozica N. N., seljancice cije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po cemu se procula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, sirom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tuznog života. Nije ostalo upamceno kako se to slucilo da ljepuskasta seljancica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjecaju guzvi i tuca pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da se tih godina najduze vrtio carobni film s naslovom "Evropa nocu", u kome se, u nekom pariskom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Djecaci, dezurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u casu kad bi se, ulicicama pored Bezistana, ugasenih svjetala, necujno privukla "marica" puna spremnih i dobro raspolozenih momaka iz lugavinske i vratnicke stanice milicije, na celu kojih bi se, naravski, nalazio cuveni Salko Jez od cijeg je masnog i znojnog lica sa cetiri podvoljka i dlakave mesnate rucerde bjezalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duzno i neduzno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika.
(Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo - sarajevska specijalnost: Dragan = Drago, Tarzan = Tarzo —
- dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Jezu! Koje li je taj batine morao pojesti?)
Zivot se dakle toga ljeta zbivao sto pred ljetnjim kinom, sto pred Kajtezovim vratima, sto u Hitlerovom igralistu, prema kojem su, uz Kovace, djeca trcala podvriskujuci: U Cile, u Cile! Okolo su, pored nisana, na ponjavama sjedile zene iz okolnih kuca: svjetla brojnih sijalica, u ritmickom okretanju, prelamala su se u mesingu zutih dzezvi. Zensko mahalsko tefericenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredase tuce. Vratnicani protiv Bistricana, Patkacani protiv Pirusana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringispila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pjesadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kocili ringispil, u zraku se sudarale stolice, djecija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedzike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih nisana. Sabahudina su ove tuce mimoilazile, prislonjen uza zid pokusavao je razabrati smisao toga sto se zbiva, uocivsi nepogresivo pravilo po kojem majstori, poslije tuce, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuce. Prilazio je ringispilu oprezno, kao i drugi, trazeci u rulji koja se skuplja poznato lice djevojcice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjecanjem krivnje i necisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih ociju tanku mrenu bola i povrijedzenosti, dok se u stomaku grcilo klupko nekakve nejasne zelje za osvetom: sada mu se njeno lice cinilo bezazleno i glupo, glupo bezgranicno, u tome je, cinilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, sto upravo tresti, kao da je namijenjena njemu, on pokusava misao zaposliti necim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te rijeci pune samo njemu znanog bola i smisla:
"... Na mostu cekam na te
da l' ces ipak doc',
i drhtim videc' bujne vode
silnu moc -
Kao reka koja tece
ti cec pokraj mene proc.. "
Ta ce mu melodija zvoniti u glavi i nocu, u samoci golubarnika sto ga je stvorio sam, podijelivsi prostor supe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom zicanom mrezom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto zito i perje, s druge svijeca, baterija, "Kako se kalio celik", "Dubrovacki gusar", "Estetika" nekakvog Benedeta Krocea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nacuditi otkuda u kucnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspresa restorana, covjeka ciju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, cak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom — ali ciji mu cjelovit ljudski lik i zivotni put nikako nije bio jasan. Cesti razgovori izmedzu oca i sina doticali su se svake bozije i ljudske teme i price, samo je teska zavjesa sutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao zivot prvotnog masinbravara, potonjeg sindikaliste i visokog cinovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 12th, 2012, 4:30 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
Dani i noci u kuci zoljevih.

Jutra u kuci Zoljevih osvitala su s majcinom ceduljom i novcanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oci sinova svakoga su jutra citale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Cuvajte kusur i Melihu. A svaki je od brace odlazio u svoje dane i poslove : Kerim, negdje dolje, u grad, medzu prijatelje - maturante u cijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim plocama Pol Enke i gdje su nocu odrzavane sjedeljke s picem i plesom, nazivane cudesnom rijecju zur, u kojoj je Sabahudin osjecao miris zenskog tijela i polumraka, ali cije mu je doslovno znacenje ostajalo tajnom, on se sklanjao u mir golubane, medzu knjige iz cijih je svjetova izlazio osamucene glave :medzu drugove, u ulicu, dolazio je seprtljava koraka, lisen identiteta kusao je gledati taj svijet ocima Nike Bartule, dubrovackog gusara ciji mu se zivot cinio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogucim. Samo ce ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti recenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove carobne literature : « Nema to veze. Palamude - od A do Z ». Najmladzi od brace Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni ucenik elektroprivredne skole, okretao je neke svoje poslove i trgovine : lutrija, staro gvozdze, gus, mesing i bakar - s jedmm tako bliskim a tesko ostvarivim ciljem : da se udvostruci stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u « ozbiljnije poslove ». Sabahudin je svome mladzem bratu zelio svaku srecu u teskom poslu umnozavanja novca i oholost starijega nije ga prijecila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajuci nize poslove rucnoga rada : sipanje brokata po novogodisnjim cestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih ce nastati spicasta novogodisnja kapa ...
Iz majcinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio sto se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka : oko kusura, braca su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmisljenih skolskih potreba, za sto ni jednom, bogu hvala, nije nedostajalo maste. Sestrica se igrala u dvoristu izmedzu baraka i ako je oko nje nesto trebalo paziti i cuvati cinile bi to dobre komsinke u ime ljubavi i sazaljenja prema Seniji Zolj, knjigovodzi u trgovinskom preduzecu « Zeljeznica », pacenickoj materi cetvoro djece « Sve jedno drugom do uha » i nesrecnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrdzeno mišljenje : dobar i fini covjek - samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u « Dnevniku » zapisao: « Iz knjiga sam naucio da puno mislim o sebi » - uzalud je nastojao pronaci neku zakonomjernost u ocevim opijanjima. Cinilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuce cistu kosulju, i ispeglano odijelo, cemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Mazuci i glancajuci oceve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i cudio se sta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva cujno pjevusi dok cetkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smedzezutih cekinjastih dlacica: « S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ... »
Bezbolna i srecna varijanta ocevoga opijanja zbivala se - kako Sabahudin pamti - kada kuci dodze u popodnevnim satima, neznatno zaklacen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti trazi niti ocekuje:
- Sta se novo zbiva u svijetu?
- Kazi nam, pa da ti kazemo - govorila je majka hineci ljutnju, koja ce, tren potom, postati stvarna, jer ce Mahmut Zolj poceti iz svih dzepova da vadi izguzvane novcanice i da ih, ne gledajuci i ne brojeci, dijeli sinovima nespremnim da odbiju.
- Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam sta jesti.
- Komunizam mora doci do dvije hiljadite godine! - uzviknuo je Mahmut Zolj podizuci svoju zenu u zrak i vrteci je ukrug opasno nagnut ledzima prema podu.
- Nemoj ti pit' - kuces boljeg komunizma!? - odgovarala je mater otimajuci se iz ocevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oci sirile od zadovoljstva sto ih gleda u necemu sto bi moglo naliciti sreci.
Ona bolna i nesrecna varijanta ocevih pijanstava zbivala se nocu: prigusen majcin plac, zatim tamna sjenka ocevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka sto baulja oko prekidaca:
-Ustajanje, bando banditska!
Sinovi bi, jedan po jedan, napustali siroki bracni krevet, kao osudzenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u procelju sjedio otac:
- Zene u drugu sobu! - bivala je posljednja oceva naredba prije pocetka nocne porodicne konferencije na cijem se « dnevnom redu » nalazio splet kucnih tekucih problema sto su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. Vosak ocevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tackaste tragove.
Sabahudin nije mogao odvojiti oci od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u cvor iz koga se, povremeno otima desna saka i prstima nervozno lupka po sarama plasticne museme.
- Da ne mislite da sam pijan, sastanak ce voditi Kerim.
Strah od batina, predvidzenih pod cetvrtom tackom nocnog dnevnog reda, cinio je da Kerim svoje recenice izgovara telegrafskim jezikom, presucujuci sto se moglo i dalo presutjeti, ublazujuci sto se moglo i dalo ublaziti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pusenje, svoje prekoracenje kucnih nadleznosti dok batinama intervenise povodom grijehova mladze brace...
Braca su ove nocne konferencije razlikovali jednu od druge po tome sto je otac na svaku od njih donosio neku novu rijec. Bivale su to rijeci kojih znacenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi ocevo beskrajno ponavljanje ucinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakocom:
- Ja to od tebe permanentno dozivljavam. Per-ma-nen-tno!
- Ti to permanentno obecavas! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijeci na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija... I brzo je shvatio da je spasonosni ishod nocne konferencije moguc samo ukoliko otac sam upadne u mrezu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegoricne price o njegovom skolovanju u nanulama, o samofinansiranju izradzivanjem crteza za djecu imucnijih roditelja, (o cemu su dokazi stajali na stolu: izguzvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta ...), o batinama pojedenim za dvomjesecnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani...
- Prodze razno bez batina - rekao bi Midho zavlaceci se pod Sabahudinov pokrivac suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na sto Sabahudin nije odgovarao nista podredzujuci polozaj tijela ekonomiji pokrivaca, dok mu je u glavi zvonila recenica: « Sve ovo treba opisati, jednoga dana. »


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 14th, 2012, 4:27 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
pred kajtezovim vratima

Nenapisani ljetopis Baščaršije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i zanemariti šta hoće, ali nipošto ne istorijski značaj koji je vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra površine, s nešto natrule daske kapijskog praga i uglačanim ovalima leđa na drvenim vratnicama s kojih se ljušti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, baš kao na straži, smjenjivale su se generacije Patkačana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tačke žudno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepeništa, raste prozirna lokva svegeneracijske pljuvačke. Sabahudin se ne sjeća da je ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuće sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opšteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s mušepkom i sa tužnog, dugačkog Emina-hanuminog lica po njima padale riječi od suza:

— Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo što nije umro, a vi tako. Gdje će vam duša, bog vas ne ubio dabogda?!

U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatračnicom, i misleći prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi ("Bio na osmatračnici. Nije prošla.") — nije ni slutio koliko je bogato značenjem ime koje je, u naporu ka šifriranju dnevničkih zapisa, smislio za betonsko stepenište pred kapijom Kajtez-begove kuće.

Osmatračnica!

Dok napregnute uši Sabahudinovih ispisnika — ne razlikujući stvarno od nestvarnog, moguće od nemogućeg — po stoti put slušaju erotske ispovijesti — maštarije Drenke Zloka, vječitog dobrovoljca—dežurnog pripovjedača, i dok svejednako raste lokva pljuvačke pred dječacima — u obzor osmatračnice ulazi mnoštvo slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog baščaršijskog ljetopisa.

Tu, preko puta, u okviru prozorčeta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka — čupava, sijeda glava Babe Žicarke. Ona iz kuće izlazi jedanput nedeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju prošnju i vraća se, na svoj prozorčić, svoju osmatračnicu. U Sabahudinovom sjećanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo počivati ime Babe Žicarke, jer o njenome porijeklu baš ništa ne govori prezime nastalo od sarajevskog žargonskog izraza za prosjačko zanimanje: žicanje. Sasvim se rijetko događalo da s prozora siđe njen molbeni starački glas te jednim dugim "oooo" na krivome mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice:

— Nikolooo! Molim jednu cigaretu!

Na taj se poziv odzivao Nikola Jočić, podstanar u susjednoj kući, kod majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura — mladić čija se sudbina ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodišnje noći — kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jočiću izrazio sa svirepom preciznošću:

— Nije loš. Al' ništa od njeg neće biti. Jasno?

Obzor osmatračnice, u samo predvečerje, prekriće široko tijelo Davida Mente.

U samome dnu ulice, iza ugla će se najprije promoliti njegov ogromni trbuh, zatim crna kožna zanjihana tašna, kojom Mento održava ravnotežu svoga tijela i ravnotežu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitaće onaj koji ne pomišlja da u toj crnoj, kožnoj tašni sa metalnom bravicom Mento svakog dana kući donosi pazar kafe-poslastičarnice "Palma". Momci pred Kajtezovim vratima pratiće crnu tašnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina podstanarka Elza, na službi u Umjetničkoj školi, na radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dežurni pripovjedač prekidao priču, makar i na najvažnijem mjestu — jer šta su mogle kazati riječi dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i gležnji? Dok je za ćoškom zamicalo njeno nevjerovatno dupe, pred vratima još je visila šutnja; Sabahudin se sjeća kako je krišom gutao pljuvačku, obarajući pogled ka zemlji, praveći se da veže cipelu.

Prolaziće obzorom Sabahudinove osmatračnice dimnjačari-podstanari Nihade Kotur; s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve čašice brčanske rakije i vječnu priču o ženskom. Dva puta će u toku dana, iz lisnate kuće u susjednoj ulici izići, proći, i vratiti se, sitna ženica sa debelim cvikerom, čije se prezime izgovaralo s naročitim užitkom: Gospićka. Sabahudinovo tadašnje osjećanje za jezik nije uočavalo temeljnu razliku što je u samo zmačenje i smisao izgovorene riječi ugrađuje pogrešno afrikatno "ć". Previsoke zidine kojima biješe opasana lisnata kuća i dvorište puno bijesne paščadije — obavijali su Gospićkinu kuću i život bršljanom tajne koja je punila gladna usta ženskog dijela komšiluka, a pred Kajtezovim vratima rađala najčudesnije priče o špijunaži, teškom pokeru i kriminalu.

— Kakav poker, kakvo sranje?!, kazaće jednoga dana čuveni Emin Šintor, naišavši, kao slučajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja.

— Stara loče.

Tako je Emin Šintor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud potrošiše nekoliko dana i noćiju prokrstarivši samo njima znane tavanske puteve, preskočivši silne ograde ne bi li vidjeli šta se zbiva u Gospićkinoj kući i dvorištu.

Na osmatračnici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu Šintoru pričale su se legende. Sabahudinu se brzo učinilo da ga nikuda neće odvesti napor razlučivanja mogućeg od nevjerovatnog — te je priče o Eminu Sintoru odlučio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam Šintor o sebi nikada nije govorio ni riječi. One noći, kad se zadihan pojavio u Sabahudinovoj golubani, ispruživši se potrbuške u ugljenu prašinu i pilotinu — Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mračni život Emina Šintora o kome pričajući momci iz ulice troše večeri pred Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokušaj da nešto upita Šintor je odgovarao ljutitim "Šut!", a u zoru mu je stavio ruku na rame, pogledao ga u oči (Sabahudin se sjeća kako ga je punilo osjećanje važnosti) i rekao:

— Ništa čuo — ništa vidio?! U dure?

— U dure, Šintore, nema zime.

U potonjim rijetkim Šintorovim nailascima pred Kajtezova vrata Sabahudin je osjećao kako u vazduhu struji tajna one noći, trudio se da nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga veže sa velikim Šintorom, birao mjesto podalje od njega — i činilo mu se, na trenutke, kako mu Šintor povlađuje, kako naročitim sklapanjem očnih kapaka, dok gleda u njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne riječi: "Tako se to radi, vidiš kako znaš ..." Osjećao se Sabahudin tada starijim i jačim, kući je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da čim prije u Dnevnik upiše večerašnji izvještaj sa osmatračnice: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem."


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 17th, 2012, 4:18 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
vlast nad samim sobom

Među knjigama iz očeve šarene kućne biblioteke Sabahudinovu glad za svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta naročito jedna tanka knjižica bez korica, s izgužvanim požutjelim listovima kod kojih su na svakom drugom izrasle čuvene uši. Učeći sebe pedanteriji, Sabahudin je raspeglavao požutjele stranice i puštao dragocjenu knjigu da prenoći pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide: težina njihovog čupavog papira i čvrstih korica, udružena sa težinom njihovih naslova (Stvaralačka evolucija, Propast Zapada, Estetika), činila je da se knjižica s naslovom "Vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije" u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.

Porijeklo te knjige u očevoj biblioteci Sabahudin je nužno vezivao s kratkim, tužnim i svijetlim postojanjem svoga amidže i imenjaka, komuniste i grafičara, jasenovačkog stradalnika Sabahudina Zolja. Uspomena na njega, u kući Mahmuta Zolja imala je svoje čvrste, opredmećene oblike: na krivom lesonitnom zidu što je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, švaba i rusa — dično uramljena visila je Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proći a da ne zastane i po stoti put ne pročita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, praćena srsima što su porijeklo imali u Sabahudinovom osjećanju ponosa — nije ga sprečavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira može pročitati kao ćiriličko TO. Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafičkog godišnjaka, u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i — sve dok mu glava ne bi posrnula na utrnulu mišicu desne ruke — listao te velike glatke stranice što su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov život zbiva.

Nesreća od kućnih kavgi i nesreće od čestih i naglih zaljubljivanja u Sabahudinovu vruću glavu unosile su na trenutke misao o samoubistvu: tada se sjećao Grafičkog godišnjaka iz 1938. u kome je pronašao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za herojski čin samoubistva. Sudbina mu je sama — što bi drugo moglo biti?, pitao se Sabahudin — u ruke poslala knjižicu u kojoj su sadržana rješenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv svih bolesti što su, nemilice, napadale na njegovu krhku plačljivu dušu. Imajući na umu očev savjet—direktivu: "Lekcije se najbolje uče kada se prepisuju!" — Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik prenosio pouke i mudrosti što mu je upućivala sudbinska knjiga:

— Svaki je čovjek onakav kakvim sam sebe zamišlja; svaki vrijedi onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu; uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. Čovjek koji vjeruje da će uspjeti preći će preko svih prepreka na koje naiđe.

— Mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina.

— Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okreće protiv nas. Zato, odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.

Prvi eksperiment koji je Sabahudin odlučio da izvede, s ciljem provjere savjeta iz sudbinske knjige — pokazao se uspješnim: tačno u sedam sati, ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojčica srnećih očiju kojoj je juče, zaustavivši loptu u nogama, rekao: "Sutra u sedam, pod jablanom." Ona se dakle pojavila, stigla je kao po užetu što ga je njegova uobrazilja razapela između ljubavnog jablana i njene ruševne kuće u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i čeka, dok on spetljanog koraka prelazi brisani prostor što ga dijeli od njenog vrelog tijela.

Kako ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonačni metar odmaknuti jedno od drugog silazili niz Kovače; namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje bi, zasigurno, bio izložen baražnoj vatri pogleda i dobacivanja dežurne ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka Baščaršiji, neprekidno nešto pričala, ali se njen glas gubio u odjecima njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem! Magično dejstvo izgovaranih riječi javilo se tek kada su načinjali treći krug oko Bezistana, po čijim se zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin pamti njen glas i riječi:

— Kad smo sami, ja dozvaljam da me držiš za ruku. Ako nas niko ne vidi moreš me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda diraš.

Sabahudin je registrovao žmarce negodovanja što ih je u njemu budilo to njeno ponavljajuće "dozvaljam — ne dozvaljam" — ali šta je takva jedna mana (koju će on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog čvrstom crnom kosom što pada po golim i nježnim jabukama ramena? Njene oči od badema, i taj pogled, taj, činilo mu se, pametni pogled sme — učinili su da je progutao već spremnu za izgovor rečenicu: "Ne kaže se dozvaljam, nego dozvoljavam... i nije moreš, nego možeš" — odgodio je tu rečenicu za bolju priliku, kakvih će biti, nema sumnje, kad je već ovako dobro krenulo.

Za potonje bolove i jade što mu ih je, onog lednog decembra, i one novogodisnje noći, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u Sabahudinov Dnevnik), on neće kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima da zahvali što je Srna uopšte ušla u njegov život i dane, niti će kriviti Srnu, koja je, ipak, za neki dio čulnog prostora pomakla branu svoga ne dozvaljam — nego će kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao namjeravanu rečenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadržala u njegovim rukama glavna oružja ljubavnog rovovskog ratovanja.

Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:

— Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: "Neću da patim", već: "Ja ne patim!"

— Riječi: "htio bih" — uvijek izazivaju riječi:"ali ne mogu". Zato, ako imate kakav bol, ne recite nikad: "pokušaću da ga uklonim", već "ukloniću ga"; jer kad god postoji sumnja, ne može doći do rezultata.

— Ne pitajte se šta je uzrok vašoj bolesti; konstatujte samo šta je njena posljedica i učinite da ona nestane. Malo po malo, vaše nesvjesno biće otkloniće i uzrok, ako je to moguće.

Ratujući tako sa svojim bolestima duše — on je, u Dnevniku, podrazumijevao apsolutnu razliku između sintagmi: bolesti duše i duševne bolesti — Sabahudin je zaslužio nadimak kakvom se nikako nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:

— Šta ima novo, reakcijo?

Njemu je, iz noćnih konferencija, s onih digresivnih očevih putovanja, bilo poznato značenje riječi reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mračnoj riječi: kontrarevolucija; kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se očiju okretao zidu, ka ikoni—Spomenici 1941., tražeći po hiljaditi put spas i smirenje u prokušanoj molitvi: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije."

Istrčao je iz kuće, ridajući, onoga dana kad ga je otac objema rukama okrenuo, otevši mu ikonu iz očiju, i rekao, glasom u kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:

— Bolje bi ti bilo da kažeš: Svakoga dana u svakom pogledu sve više zaserujem


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 23rd, 2012, 7:49 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
ženska pod uličnim svjetlom

Sve što se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj duši umnožavalo višestruko: činilo mu se da sve ima neki tajni smisao, a ono što je očiglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo pokušava pronaći i zauzeti svoje mjesto.

Kad je od Ulice Miloša Obilića do Kajtezovih vrata stigao bruj Šintorovog bemvejca — tako znan i tako čudesan! — dežurni momci poskakaše na noge, ne obuzdavajući nestrpljivu želju da dotaknu rukom taj crni sjaj, kožu, presvučenu ručku jake guvernale. Sa bemvejca Šintor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se učini da to i nije Šintor, onaj što je, bježeći od nekih silnih potjera, prenoćio u njegovoj golubani, onaj o kome se pričaju priče, od Vratnika do Malte — nego da je to, glavom i bradom, Old Šeterhend, s kojim se Sabahudin rastao netom, sklopivši korice knjige i izašavši na ulicu spetljanog koraka, mutne i vruće glave, s maglom pred očima. Tajna od one noći sa Šintorom pomjerala je nejaku tačku u kojoj se nalazilo uporište Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu Šintor prilazi, korakom koji u Sabahudinovim očima nikako nije običan, nego naročit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao Koturove kuće — Sabahudin osjeća da je on zapravo Vinetu, i da je u tome morao, dakle, biti tajni smisao Šintorovog pada po ugljenom tlu njegove šupe.

— Je li ti tu ključ?

— Tu je, Šintore, što pitaš?

— Hajd' za mnom!

I Sabahudin osjeća kako raste, u svojim očima i u očima momaka nadžidžanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata Šintorovog tajnog života i sada mu valja ući u bogate pećine pustolovina i avantura! Zašto Šintor ništa ne govori? — pitao se Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, Šintor pa on, Sabahudin Zolj, svršeni učenik drugog razreda gimnazije — prelazili kaldrmu Jagodića ulice. "Zašto ništa ne govori? Kuda me vodi?" Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazeći da Šintor ne primijeti njegovu uznemirenost. "Dobro je što on ide naprijed..." — razabirao je, strahujući da bi se čulo kucanje njegovog srca ako bi Šintor bio samo korak bliže. Sa same ivice svjetlosnog kruga što ga je bacala nekim čudom čitava i zdrava sijalica okačena u mračnoj zeleni lisnate kuće — u Sabahudinov pogled uđe crvena haljina i crna kosa nepoznate mu ženske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije usuđivao zagledati joj u lice: ono što je u trenu vidio bile su oči, činilo mu se plačne i nesretne, crne, velike ženske oči.

— Ovo je jedna moja cura. Biće kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim neke poslove, razumiješ?

— Nema problema, Šintore. Kako ti kažeš ...

Te dvije rečenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale vratne jabučice, kroz suha usta i razjapljene čeljusti, oduzele su mu čulo sluha, i do njega nije doprlo ništa od onog što je Šintor govorio tužnoj ljepotici pod uličnim svjetlom:

— Ovo je jedan fin dečko. Nema ništa da se brineš. Isto ko da si mi kod brata, kužiš?

— Znam, Braco.

— Pa šta onda kenjaš?

— Neću ja, Braco, nigdje bez tebe ...

Zvonak pljesak šamara vratio je Sabahudinu oduzeto čulo sluha kao da je pao po njegovom bubuljičavom licu, a ne po čistom licu djevojke što plače, naslonjena na zid, dok joj zgužvana tašna ispada iz ruku i prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadržinu. Sabahudin je, drhtave ruke, podigao okruglu kutijicu; čitaći automat njegovog oka je registrovao: NIVEA; začudio se, na trenutak, kako nije čuo lom stakla, jer, evo, okolo su rasuti komadići onoga što je bilo ogledalo u kome je ova sirotica ogledala svoje lijepo lice... Pokušao je dodati joj tašnu, ali se Šintorova ruka našla na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena prsa koja tek tada uđoše u Sabahudinov pomućeni vidik. "Bože, kako je lijepa!" pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan žig pobune. "Zašto je mora tući?" Taj mu se žig udvostručio u času kad na ramenu osjeti Šintorovu tešku ruku:

— Ti, pazi kako ćeš s njom. Ne do ti bog da mi se nešto požali. Ona okom, a ti skokom, razumiješ?

— Razumijem, bolan, Šintore, ne brigaj se.

— Furajte!

I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su došli da ga ponovo ne dotače neprikosnovena naredbodavna Šintorova šaka.

— Ne tuda. Ovamo.

Okrećući se, Sabahudin se sudari sa čvrstim mesom njenih prsa; i dok je posrtao, učini mu se da vidi smiješak u njenom oku, tik pred njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i zašto, Sabahudin se sjetio majke, i učinilo mu se da čuje njen glas:

"Kad se ogledalo razbije, u kući nema nafake četiri mjeseca..."

(Poslije će Sabahudin, u noćima svirepe auto-analize, kako je u Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom dušom, odgonetati kako se i zašto slučilo da se nijednoga trena, te večeri, ne sjeti spasonosne autosugestivne formule. Naći će da se toga časa, kad se sudario s njenim licem i sisama, dogodio najbliži kontakt sa ženskim tijelom, što ga je uopšte imao u svome dugačkom sedamnaestogodišnjem čulnom iskustvu i životu. Zapisaće da vlastitom reakcijom i ponašanjem ne može biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstrože uzevši, ipak kretalo u granicama normalnog.)

Koračajući jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevića ulice, Sabahudin i tužna seljančica, kojoj nije znao ime, mislili su svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zašto je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje — Sabahudin se trudio da misli unaprijed i riješi osnovni problem što ga je pred njega postavljalo druženje s nepoznatom ženskom: o čemu se sa ženama može pričati? Preturao je po glavi moguće teme za razgovor, ali mu se svaka činila izlišnom i nejakom da premosti strašnu provaliju straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tužne ženske i njenog procvalog čvrstog tijela.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Maj 29th, 2012, 8:58 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
sa ženskom nasamo

Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane maštao o ženskoj koja će jednoga dana ući tu, među njegove knjige i golubove, svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska prašina, dok se, zajedno sa golubjim pernatim ruhom, mitari i njegova duša. Pogleda uprtog u nepostojeću tačku krovne daske, gradio je njen lik, kosu i prste, usne i čelo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a ne bi trebalo, nipošto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima nečeg ružnog. Kušao je Srnu privoljeti da dođe, on će joj pokazati svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenošću koja mu je nanosila bol, pitala: "A zašto mora biti mrak?" Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali kako proći pored stostrukih očiju dvorišnih baraka, između šamrli na kojima geometarske domaćice kahvenišu pretresajući tekuća zbivanja u kosmosu što ga čine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod Zinhasovića kuće? Maštao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri godiine, od onog ponedjeljka — toga će se sjećati cijelog života: bio je ponedjeljak! — kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po trbuhu prosula odvratna slipava tekućina, sjećaće se cijeloga života kako ga je, toga časa, preplavio čitav košmar čuvstava. Neshvatljiva milina i trbušni žmarci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz mozga, ka vrućoj mesnatoj žili što je nesvjesno drži u ruci, potom gađenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni riječi, ali su mu postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog pričalačkog repertoara Drenke Zloka, iz svakodnevniih večernjih seansi pred Kajtezovim vratima.

I dok drhtavih ruku otključava katanac, Sabahudinu kroz mutnu svijest promiče čitava ta trogodišnja čulna istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetaog kina, užagreni pogledi ka velikom platnu na kojem će, evo ovoga časa, da se pojavi Doli Bel, nepodnošljivo lijepa i naga. Osjećajući u tome zajedničkom drkanju nešto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda gledao da šmugne niz oluk prije završetka filma kako se ni sa kim ne bi gledao u lice, do sutra, kad će ponovo, po prešutnom dogovoru i sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Baščaršije ka vratima velikog svijeta što ih je otvarao film "Evropa noću". — Sada njegova lijeva ruka otvara vrata šupe, dok desna napipava bateriju na drvenoj gredi pokraj unutrašnje reze. Palac pomiče baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile naslagane kreke, nerazbijenih čvornatih bilja, s pozadinom-zidom složenih iscijepanih drva.

— Pa đe ti se ovdje, bolan, može spavati? — upitala je, zastavši na pragu, Šintorova tužna ženska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka drvenim ljestvama što su vodile tavanu.

— Uđi, bona, saćeš vidjet. Ne boj se ništa.

I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo našlo u magnetskom polju njenih sisa, dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao strujni udar od koga je uzdrhtao, pomislivši samo i jedino: "Bože, hoću li ovo moći izdržati?" Vrhovima prstiju dotaknuo je njenu lijevu plećku:

— Hajde! Ovuda.

Prateći svojim tijelom svjetlosni snop ženska je prilazila ljestvama šutke, i Sabahudinu se na tren učina da se ona ponaša poput kakve domaće životinjke: u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena Šintorova rečenica na rastanku: "Nemoj da mi se što požali. Ona okom, a ti skokom". Ta je rečenica, ako je izgovara Šintor, mogla da znači sve. Najprije: "Nemoj da joj šta usfali. Ako joj se kara — karni je!" Sabahudin pokuša, kao rukom, odagnati te odveć smjele pomisli: da se u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara oči i kratkim trzajima trese glavom lijevo — desno. Ona je, međutim, već krenula uz ljestve, pipajući niskom štiklom po drvenim prečagama i Sabahudina osupnu ponovo strah: u svjetlu baterije će se, kako se ona penje na gore, sve više ukazivati njene noge, ona uzbuđujuća mekota prevoja zakoljenice, i stegna, ženska, jedra, nikad viđena stegna! Eno gaćica! Ajoooj, majko mila! Zaglušujući topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh šupe, rastvori njene drvene zidove, rasprostre se po tišini između usnulih baraka, preplavi Kovače i sali se, niz Baščaršiju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu mesare. Poželio je — o, kad bi to bilo moguće! — da dotakne rukom svoju nabreklu žilu, tako silovito uperenu nagore, ka vrhu ljestava, samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog šmrka, sune olakšavajuća tečna bujica.

— Ne vidim ti ja ovdje maknut'.

— Čuješ li, bolan, ne vidim prst pred okom!

— Eto me. Eto me odmah — izusti Sabahudin šapatom koji je kušao sakriti trešnju njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajući penjanje povremenim zastojima uz izmišljeni kašalj.

Pokazao je, svjetlom, mjesto na šiltetu gdje ona može sjesti i ona je to učinila, ponovo nijemo, bez upita i suvišnog pokreta.

— Pridrži mi bateriju. Posvijetli vamo.

U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma odbačenih stvari tetka Besima — ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i istoga časa, otamo, iza žičane mreže golubane, doprije spasonosni gugut golubova. Ženska podiže glavu, osvrnu se oko sebe, vidje, iza mreže, Sabahudinovo pernato šarenilo od kojeg dopire gugut — i licem joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.

— Pa ovdje je lijepo ...

— Rekao sam ti ja... Ovo je moja baza, ono je golubana.

Zatim je šutke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa knjigama i nad njom prikačenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba. Šutke je pogledom prešla i preko bijelog kartona sa crnom tačkom u sredini (Sabahudinovi instrumenti za hipnotičke vježbe!), rajsneglama okačenog na dasku iznad papučice. Sabahudin je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica, sjedeći u suprotnom uglu baze (što dalje od njenog tijela koje se u mimohodu ne izmiče). "Kako je lijepa, bože dragi!" Dok je u sebi izgovarao tu rečenicu njeno se lice okrenulo k njemu i on vidje njene velike okrugle oči: učini mu se da je u njima nestao onaj vlažni odsjaj što su ga davale suze. Samo su se, u dnu zjenice, caklile dvije tačkaste žarke.

— Jesi li gladna?

Slegla je ramenima onako kako sliježe onaj kome je sve svejedno i Sabahudin nađe za shodno da ponovi:

— Stvarno, jesi li gladna?

— Nisam. Ne znam. Mogla bi' jest, samo mi se ne spava.

Sabahudin je, šuljajući se na prstima po dugačkom drvenom hodniku zaspale barake, pokušavao sabrati žestinu večerašnjih zbivanja, gonetati skriveni smisao, za kojeg je znao da mora postojati. Pade mu na um očeva pjanska mudrost: "Sve je u vezi". — Kad se, sa komadom hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu i vidio da ženska spava, otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene kože i nečujno spustio hranu pokraj uzglavlja.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juni 4th, 2012, 9:01 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
hoće li ikad svanuti jutro?

Zaranjajući sondu mišljenja u tmasto, uznemireno more svoje duše, Sabahudin je spoznao u sebi neobičnu moć: mogao je, kad god poželi, preseliti u drugo biće, u bilo kojeg drugog živog ljudskog stvora, i potom — misliti njegovom mišlju, govoriti njegovom riječju. U Dnevnik je zapisao: "Moja se duša ponaša kao tekućina." U njegovom su se uhu stanili komadići uličnih razgovora, uhvaćeni u prolazu, i on je koračao dalje sastavljajući ih, svojim unutrašnjim dvoglasom, u smislenu cjelinu. (Tamo su, pred "Varteksom", do njegovoga uha doprle dvije rečenice, majčina: "Pa da uđemo, da vidimo..." — i sinovljeva: "Neću, bona. Dođi bez mene pa gledaj." — i Sabahudin je, idući prema Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majčina rečenica, sinovljeva rečenica — sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud došlo, da majka hoće da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u Sarajevu na školovanju, majka došla da ga obiđe, i da mu kupi, može bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i izlaziti, prevrtati robu po rukama a ništa ne kupiti...) Tako se Sabahudinu činilo kako iz dana u dan narasta njegova moć da stvarima prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor nesvjesnog bića iz kog su izlazile brojne, izlišne a bolne, patnje i nesporazumi. Svoja česta i magla zaljubljivanja sada je kušao dovesti u vezu sa spoznatom moći selidbe u drugo biće. "I kada se zaljubljujem", zapisao je u Dnevnik, "to samo znači da selim u onoga čovjeka, ono biće koje nju voli." Činilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje dušinih putovanja, i da će skoro doći dan kad će, napokon, znati sve: šta od šta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske duše na krhkom čunu ljubavi. Zapisao je još: "Ljubav je jabuka koju držim u ruci. Pa je dajem kome hoću."

Dok uzaludno pokušava zaspati, nepomičan na svojoj trećini bračnog kreveta što ga dijeli sa braćom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi lica djevojčica kojima je darivao jabuku — ljubav: bucmasto, okruglo lice Zorice B. na čije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plišanom sjedištu mrtvačkih kola u dvorišnoj šupi zvorničke osnovne škole; i tada se plašio da će se čuti topot njegovog srca. U ogledalu se mute, spajaju i raspadaju lica djevojčica što su mu u život ulazile poslije tog drugog razreda osnovne škole, poslije tih mrtvačkih kola, i on se upita: čega li su znak i nagovještaj bila ta mrtvačka kola u kojima je, pljuckajući niz prašnjave grede, popušio prvu cigaretu, i prvi put drhtao od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna, sada spava ženska o kojoj ne zna ništa, osim da ju je doveo Šintor, da će tu biti nekoliko dana, da će je Šintor odvesti — i da je strašno, neizdrživo lijepa. Ona spava — on bdije, s njenim licem pred budnim očima, bdije i rukom dotiče vrele rane, mjesta na grudima opržena dodirom njenih čvrstih dojki. Odozgor, od ulične sijalice sa zida "Hemijske čistione" Zinhasovića kuće, po kaldrmi Halilbašića ulice, po dvorištu ispred barake, pada crvenožuta svjetlost čiji se račvasti traci uvlače u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale braće. "Oni pojma nemaju šta se događa", pomisli, i umjesto zavisti u njemu podrhta osjećanje nadmoći. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujući, kao iz dvocjevke, mlaz mokraće preko niskog ragastova. Visoko, u tamnoj plaveti heba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje noćnih pasa čije kretanje Sabahudin po lavežu prati: sada se penju strmom kaldrmom između pločanskih grobalja, prelaze sada Ploče, ulaze u Alijagića, zamiču iza Miščine džamije... U beskrajnoj tišini, što je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Učini mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorišne tame, u visini niskog krova barake, iza drvenih zidova šupe porodice Zolj — leži, spava, diše, nago tijelo jedne žene. Da to nije bio san? Ne, olovna težina i bol u mošnicama, i žestoko peckanje u mokraćnom kanalu, jasan su dokaz. Hoće li ikad svanuti jutro?

Probdjevena noć navukla je na Sabahudinovo lice sjenku brižnog umora i tajne; slani trnci u očima činili su da je svakoga časa treptao, šireći zjenice s osjećanjem olakšavajućeg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku učiiniše mu se većim i drukčijim poznate dvorišne slike: kokošinjci, metalna burad s katranom, klupe pod prozorima... Hitrog i tihog koraka promicao je pored stakala, stiskajući u srcu nerazgovjetnu grudvu zebnje. U šupi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se noćas ništa nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak, između zidnih drvenih pukotina oštri sunčevi zraci u kojima lebdi milijarda prašnih čestica, ljestve, sinošnje ljestve...

Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo što je ugledao bilo je prazno pogužvano šilte: dijagonalni bič bola sijevnu preko lijevog ramena i srca, zarivši se duboko u trbušnu duplju. Pa zar sam ja sve to sanjao?, stiže izgovoriti prije nego što otamo, iza žičane mreže, ne ču njen veseli glas i riječi koje ga u trenu ispuniše srećom:

— Hej! Šta si bleno?!

Ženska je sjedila na podu golubane, među prosutim zrnima žita i golubijeg izmeta, držeći u ruci Sabahudinovog najdražeg goluba, bijelu, somborsku pertlu.

— Ništa. Gledam gdje si.

— Pa došo ko krpa ...

— Šta ću. Šintor bi me zadavio.

— Kakav Šintor?

Sabahudin se ugrize za jezik, jer baš je htio da kaže: pa onaj što te doveo — ali se dosjeti da je ona, sinoć, pod svjetlom ispod lisnate kuće, Šintora nazivala Braco; pomisli: "Šintor primijenio fol na kojeg u Sarajevu više niko ne pada, Braco!" Kao da je prečuo njeno pitanje, Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i papričnog sjemena, ostataka njenog doručka — nesuđene večere, rasutih po podu kraj uzglavlja. Ali uzalud:

— Kakav te Šintor spopo?

— Tu pertlu. Od Šintora sam kupio.

— Kakvu sad, bolan, pertlu?

— To što držiš. Ženka, pertla. Izmirka.

— Aaa — to. Lijepa ti je.

Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice otkrića Sintorove tajne. Ona će to saznati, kad-tad — mislio je Sabahudin — ali neka ništa ne saznaje od mene.

— Kako se zoveš?

Ženska se hihotala nečujnim smijehom i Sabahudina začudi to što ju je taj bezrazložni smijeh činio još ljepšom. Nije logično, pomisli.

— Doli Bel — odgovori ženska zatvorenih zuba, u čijoj se bjelini žutjelo kukuruzno zrno.

— Ti se zezaš. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.

— Stvarno ti kažem. Doli Bel.

On pokuša uzvratiti istom mjerom naivnosti:

— Koliko ja znam, Doli Bel je plava.

— Šta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.

Slavne Šintorove tuče, legendarne prevare, podvale i krađe — odavno su već živjele u rajinskom pripovijedanju i prepričavanju, ali Sabahudinovo uho prvi put ču: frizerski salon! Milano! Sve u Šinterovom životu bilo je vjerovatno, i moguće, ali ovo mu se učini naprosto nemogućim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve vjeruje!


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juni 18th, 2012, 2:30 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
otac sve zna?

Sabahudin će se poslije sjećati kako je te večeri (njena druga noć u njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i čudnu i smiješnu istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi — zaspi. Vidio je, prethodno, da je njeno lice gladno njegovih riječi, pa dodavao: "Obišao sam cijelo Sarajevo."; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i zapitkivao, izmišljao utješujuće pretpostavke i nagađanja, i upravo dok je izgovarao rečenicu: "Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje!" — shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj ruke na koju je oslonila glavu, među razmaknutom bjelinom zuba nazirao je tamnu vlažnu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome času, kao dijete, ni žensko ni muško, naprosto dijete koje se snom brani od teške i nemile jave. Sabahudin poželje da legne tu, pokraj nje, na žutu jelovu dasku, i istoga se časa uplaši svoje želje. Pomisli kako bi ponekad bilo dobro ništa ne misliti, nego činiti prvo što dođe na um. "Ja suviše razmišljam", reče sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i sumnje. Začudi ga kako se najednom pretvara u manu ono što je vazda držao vrlinom: "Ovo ja sada griješim. To ne može biti mana." Teško odolijevajući potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po rasutoj kosi pozdravi sa naprečac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.

Probudio se toga jutra naglo, odjednom, čistih i budnih očiju. Iz kuhinje je dopiralo tiho očevo jutarnje pjevušenje uz brijanje, u dvorištu već su kakotale kokoši, Kovačima tutnjali kamiom. Sabirući u sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokušao sjetiti noćašnjeg sna. Tako mu je, već dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod šifrom SS (Sabahudinov san), upiše podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane priječio teški zid tame i nesjećanja. "Kao da sam bio mrtav" — pomisli s mučnim osjećanjem dalekog, nepoznatog straha.

— Otkud ti? — na kuhinjskim vratima ga dočeka pitanje sišlo sa očevog nasapunjanog lica.

— Kako otkud? Iz kreveta.

— Nešto si mi poranio ...

— Imam nekog posla ...

— U golubani?

— Ma joook ...

— Neeego?

— S rajom. Idemo na Ilidžu. Na kupanje.

— Nije loše. Ima li kakvih ženskih?

Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oči mu iziđe katanac, žuti mesing na kome piše ELZET, okrenuto vani, kako nikad nije bivalo. "Nije valjda ..."

— Kakve te ženske, tata, spopale?

— Ništa. Samo pitam. Šta se odmah trzaš?

"Zna. On sve zna." Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokuša ih zaposliti uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamućenom vidu prepozna maminu svakojutarnju rečenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:

— Ne trzam se. Šta se imam trzat?

— Trzaš, trzaš. Šta ti imaš protiv ženskih? Ženske su ti — kao so! Može i bez — ali je bljutavo.

— Tako je, tata, kako ti kažeš ... Ja idem ...

I već je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice, i priđe mu, na pola koraka. U blizini očevog tijela i položaju očeve desne ruke — Sabahudin osjeti neko naročito značenje. Otac je govorio:

— Stani malo, da se dogovorimo. Ne može to tako. Prvo i prvo: treba li ti para?

— Ne treba, tata, bogami.

— Treba, treba. Prvo materijalna baza — onda: duhovna nadgradnja — razumiješ?

I dok je klimao glavom, kao odobravajući, Sabahudin osjeti da mu tata u džep utrpa smotak papirnih novčanica.

— Fala, tata.

— Nema na čemu, mladiću. Dobro ti je to, da znaš!

"On stvarno sve zna. Ovo ne može biti slučajno." — mislio je sakupljajući ponovo snagu da se napravi naivan:

— Koje?

— Pa to. Ta Ilidža. A sad — furaj. I pazi šta radiš. Razumiješ?

— Razumijem, tata. Do viđenja ...

Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koračao, nego trčao, nije trčao, nego letio. Ako otac zna, kao što izgleda da zna, onda o tome i Doli nešto mora znati! Mogao je pretpostaviti da će svako banuti u njegovu tajnu — ali otac? Čak je pred Kajtezovim vratima, jučer, pomišljao da tajnu povjeri Kiki Staki, da podijeli tako taj teret na dvoje — ali ovo, ovo je zapravo nevjerovatno! "Da nisam štogod buncao u snu? Pa i da jesam — čuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni buncao, neko bi mi već rekao da jesam ..."

Zadihan je upao u golubanu:

— Dobrojutro, Doli!

— Otkad je meni jutro!

— Slušaj! Moram te nešto ozbiljno pitat!

— Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!

— Nemoj se šalit, nego me slušaj: je li iko ulazio u šupu? Jesi išta čula?

— Ulazio si ti. A čujem stalno ove golubove. Čujem i djecu. I virim, kroz ovo ...

— I niko nije ulazio?

— Ja bih čula da jeste. A što pitaš?

— Nešto vamo. Nema veze. Reci mi šta ću ti donijeti? Šintor mi je ostavio šest hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.

— Donesi lubenicu. A drugo — šta bilo.

Odsjedivši, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred Kajtezovim vratima, Sabahudin je te večeri saznao da su u toku dana dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola iz kojih je iskakao Salko Jež i, hvatajući za kragnu prvog koga stigne, postavljao jedno jedino pitanje:

— Je li ko vidio Šintora?

Oba se puta razbježalo sve što se moglo i znalo mrdnuti i pomaći, samo je Kiko Štaka, bespomoćan, ostajao leđima oslonjen na zid, podupirući se aluminijumskim pomagalima sa gumenim čepom:

— Nisam ga vidio, zdravlja mi!

— Serem se ja na tvoje zdravlje! — psovao je Salko Jež i upadao u kola žestoko lupajući vratima.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juli 7th, 2012, 4:22 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
dvostruka poruka o plaču

Tražiti Šintora u Šintorovoj kući — tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorišnog kućerka, njegova sirota mater — imalo je smisla onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga traži u Kamernom teatru — ali se, skrhan bespomoćnim osjećanjem tuge, Sabahudin kretao prema Piruši i Šintorovoj kući budeći u sebi nadu da će mater makar nešto znati i moći kazati. S naporom je otvorio tešku drvenu kapiju nad kojom zaklepeta metalno obješeno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi dvorišta nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trošnom drvenom pragu nekoliko predugih sekundi prije nego što se u oknu malog otvorenog prozora dvorišne prizemljuše promoli zabrađeno lice Šintorove majke:

— Koje zlo, sinko?

"Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima", pomisli Sabahudin slušajući njen ravni glas u kom se jasno očitavala spremnost da se čuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.

— Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Šintor?

— A šta će ti on, jadi te ne znali?

— Treba mi. Je li bio?

— Nije bio, bog mu platio dabogda ...

Mater okrenu lice od Sabahudinovog pogleda i on se preplaši uzaludnosti svoje posjete.

— Majka!

— Kaži, dijete, šta mi imaš kazat...

— Ako bude dolazio... Kažite mu, molim vas ... Recite mu... da plače ...

— A ko plače, jado moj?

— Niko. Samo mu kažite: dolazio Dino i poručio ti da plače. Samo kažite: plače, znaće on.

— Jašta će nego plakat. Ko je da je — nego šta će nego plakat.

Sabahudin krenu da napusti dvorište i izgubi iz pogleda suho lice Šintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom oštriji i viši:

— Stanidera! Ti ćeš njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kaži ti njemu — kad ga vidiš — kaži mu: "Šintore, mater ti plače". Kaži mu: "Šintore, i otac ti u grobu plače!" Tako mu kaži. Jesi upamtio?

— Upamtio sam, majka ...

Tako je Sabahudin krenuo da uruči poruku o plaču, a sada se vraća, korakom kojim ne zna kuda da kroči, kao onaj koji je primio, i dužan je da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to što se zbiva — san, mutan i komplikovan san u kome se suši grlo snivača, nemoćno da pozove upomoć, nemoćno da jecajem i glasom prekine noćnu moru i razabere, napokon, stvarnost.

Već sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobičnu šaroliku grupu dežurnih dangublija. Poželje da ih mimoiđe, ali mu se učini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepeništa, pominje Šintorovo ime. Prišao je, oborene glave i nečujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlović:

— Ako laže Rumaš — lažem i ja.

— O čemu to? — usudi se Sabahudin da upita.

— Zar nisi čuo? Šintora jamili drotovi. Rumaš mi reko. On mu lično turio lisice.

— Šta kaže — zbog čeg? — pokuša Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajući desnom rukom trbuh u kom se ukrstiše kandžije bolnog straha.

— Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: država pravi put.

— Pa šta onda?

— Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komšijinu.

— E, svaka mu čast — ču se nečiji oduševljen glas.

— A što bi mu bila svaka čast? — ljutnu se Ivan.

— Kako zašto? Seljaka vazda treba prevariti — dok nije on tebe. Nema druge.

Sabahudin odluči da ne sudjeluje u ovoj raspravi o poštenju i ustade, krešući šibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olakšavajuću prazninu čije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopšte može vjerovati ikakvim vjestima u vezi sa Šintorom — zašto bi njemu došlo lakše od vijesti o Šintorovom hapšenju? Pomisli kako je to, možda, pridigla glavu zmija sebičnosti i odluči da stane na nju teškom nogom stida: "Mene ne može činiti srećnim ono što nju čini nesrećnom". Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak, još nesiguran kuda zapravo treba da ide: kući, ili u golubanu. Koliko ga je ka golubani vukla želja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvraćao strah da joj nema šta reći. Ono što bi mogao kazati — istinito ili ne — njoj se kazati ne može. "Ali ima nešto što može" — mislio je Sabahudin, "mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo mešto da znači ..."

Začudi ga što Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativši koljena među svezane ruke. Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo pročitati ništa, i činilo mu se kako lice svakog usnulog čovjeka liči na lice djeteta. "Ona i jeste dijete", pomisli "mada ima tijelo žene..." Nije se usuđivao predugo držati pogled na tom zrelom tijelu, vraćao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosić ...

— Doli...

— Doli...

Ona se promeškolji, mumljajući bez riječi raširi ruke i protegnu se izdižući visoko prsa:

— Jesam li to spavala?

— Pa jesi. Ja se začudio.

Doli se pridiže i skupljajući noge poda se prekri koljena izgužvanom haljinicom.

— Da te ništa ne pitam?

— Bio sam. Mater ništa ne zna. Raja pričaju da je otišao. U Tuzlu.

— U Tuzlu?! Pa šta će sad tamo?

— Ne znam. Jesi li ti otamo?

— Nisam ja niotkle. Sad znaš. Nisam niotkle.

Doli obori glavu panovo spremna na plač.

— Hoćeš opet plakati?

— Neću — odgovori prkosno podižući lice. — Hoću da se operem. Donesi vode.

Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajući s poda kantu i bokal, istrča iz šupe.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juli 20th, 2012, 3:22 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
porodična kolona ide u faletiće

Upravo se tih dana — dok je Doli Bel, u golubani, potrebu za plačem suzbijala tromim, beskonačnim snom — dogodio jedan od povremenih pokušaja porodice Zolj da svoju kuću, i porodicu, učini što sličnijom drugim, "normalnim", kućama i porodicama. Davno zaboravljene porodične posjete, izleti i teferiči, činili su se, u tim ljetnim danima, pravim načinom da svako u kući Zoljevih bude ono što bi trebalo da bude: otac — otac, majka — majka, djeca — djeca.

— Sutra idemo u Faletiće — liježući u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do ušiju braće u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju očevog popuštanja majčinim moljakanjima: učini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bračnoj postelji, majčino srećno lice. Za nju će sutrašnje nedjeljno jutro početi prije nego što svane: podložiće vatru u bijelom, novom tiš-šporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajući golemu rernu, ona će, u oštroj svjetlosti ljetnje zore, na mušemi stola razvlačiti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruše, slagati ih u nauljene plohe tepsija — i tako, u tišini, sve pazeći da kakvim šumom ne probudi oca, spremiti izletnički provijant porodice Zolj.

— Dižite se, skojevci! — zagrmio je otac u suhi vazduh dječije sobe i braća poskakaše najednom čili i budni, kao da su satima čekali taj glas. Sabahudin je, još noćas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako će sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratiće do šupe, reći joj da ga danas nema — tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo veličanstveno — upravo tako je u sebi izgovorio: veličanstveno! — da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faletičke padine, da se sa njom kupa u faletićkom bentu, da sa njom siječe strelovite vrbove grane uz potok... Aj, pusti snovi! Sada sluša očev glas — uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, čuje majčino, sto puta ponovljeno: "Da nismo šta zaboravili?", i čuje kako joj očeva apstinencijalna vedrina odgovara:

— Ako tako nastaviš, zaboravićemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je složan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na što kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promače naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukočio pokušaj osmijeha, šeprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:

— Ama, ugasite taj prokleti radio!

U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodičnog sklada.

Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u naručje. Sa čela kolone, osjetivši poremećaj u ritmu koračaja, osvrnuo se otac.

— Puštaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?

Na putu ka Faletićima Sabahudin je pokušavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, išli na izlet; pamti jedan davni trebevićki dan, i fotos na kome zateže luk ispaljujući strijelu u onoga koji fotografiše, ali se ne može sjetiti ko je držao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, međutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zavišću gledaju u oca dok usporava hod pripaljujući cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridružio očevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuđuje učiniti ni Kerim, za koga se zna da puši, već tri godine, o čemu se u kući i ne vodi spor. Svoje pravo na pušenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih šaka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima — kad Kerim iznenada bane i bez riječi počne šaketati kud stigne — niti su ga mogle odvratiti od pušenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, što se toga tiče, mogla rahat popušiti. Evo, Kerim poteže iz džepa, kreše šibicu i pali, Sabahudinu se čini s naročitom nasladom što mu je daju zavidljivi pogledi mlađe braće. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno osjeća:

— Bi l' i ti?

— Ne pušim uzbrdo — izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E, jesam ti spustio. Hoćeš zajebavat!"

— Nećeš i da hoćeš. Ni uzbrdo ni nizbrdo.

— Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo — upetlja se Midho s riskantnom solidarnošću prema srednjem bratu. Kerim ga presiječe pogledom koji bijaše manje pogled a više prethodnica udarca:

— Nemoj da ti svežem šljagu, pa ćeš odmah nizbrdo, znaš, mangupe?

— Bezbeli da znam — nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.

— Onda zaveži!

— Zavezao sam — izgovori Midho prije nego što poskoči pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbačen, u tački dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonča bratska diskusija o pušenju, na putu prema Faletićima. Sabahudina začudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, šalje mig zajedništva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.

— Hoćemo li odmor? — upita majka kad se ponovo skupiše u grupu.

— Hoćemo — uglas izgovoriše braća već spuštajući cekere u travu kraj staze.

— Ni govora — usprotivi se otac, oštrim trzanjem lica na gore kazujući braći da dižu cekere:

— Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne možete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-marš!

I otac se ponovo isturi na čelo porodične kolone, prikrivajući ubrzano disanje i zamor kritičkim opaskama na majčino ponašanje:

— Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.

Sabahudin tek tad primijeti da su majčine ruke pune šarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nađe u toj slici nešto od čega mu zadrhta srce:

— Pa neka bere, tata, kad joj se sviđa...

— Neka bere!? Kad bi je čovjek u Beograd poslo — ona bi donijela cvijeća! Iz voza bi iskakala!

— Šta bi — da bi. Al ne bih pjana došla! — opijena ljepotom porodičnog izleta usudi se da pecne majka.

— Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! — prijetećim glasom i opominjućim pogledom izgovori otac postajavši trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:

— Eto, moj Dino, što ti je žensko. Daš joj prst — odmah hoće cijelu ruku.

I dok se, tako, porodična kolona bližila Faletićima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad korača istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim čovjekom na čelu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih šuma. Osjećao je nekakvu nejasnu sličnost ovog njihovog porodičnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kušao da zamisli sebe kao onoga koji kreće u bitku, borbu i rat. — U daljini, ukazivale su se faletićke kuće, tanko minare seoske džamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruške ispod tetkine kuće.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juli 24th, 2012, 8:28 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
"hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija, džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje povješano na niskim kruškinim granama i hrđavi ekser u deblu o kojem visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok. kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:

— Pa jašta! Tako društveni sektor — u podne na teferić!

— Da je podne nije! uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu namijenjeno jastuče.

— Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije prevarila.

— Još bolje ako je dvanaest, jer mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.

— Ma šta mi reče!? Živio, stara kenjčino!

Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svađe, on zaključi kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je nešto mnogo vaše i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio njegovu najljepšu i najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih. Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:

— Ama, država se, Maho, o tome brine — šta ja imam tu?

— Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!

— Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode neće biti države!"

Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:

— Ama, prekinite više te budalaštine!

— Imate l' vi o čemu drugom pričat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:

— Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!

— Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš — živio ti meni. Makar dvjesto-tristo godinica!

— Ne preteruj! — zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" — a razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne, potom usnama.

Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leđa, metnu ga u krilo i, izvadivši koštanu trzalicu uturenu među žice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:

— Hoćemo li?

— Šibaj! — izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!
Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se besmislenim pokret majčinog pogleda i lica na gore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila povreda, govorila ocu:

— Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne događa, pridoda:

— Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?

Sama legnem, a sama ustanem.
Sama legnem, a sama ustanem..."

nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice. Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.

— Il' ja govorila, il kuja lajala!, kaza majka glasom kome se gomilao plač beznađa. Tetka je presiječe pogledom koji je naređivao šutnju.

— Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!

— Seno, ne kvari mi teferič! grmnu otac glasom od koga se Sabahudin trže.

— Ti ga kvariš svima, samo sebi ugađaš. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?

— Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

— Tako je, vala ta ti valja.

— To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

— Pa što je ne ukineš? usudi se da nastavi majka. Pokupi to garderobe — pa je ukini!

Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi, baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svađe i poželje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?" izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten, indiferentan glas:

— Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.

— Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da ući. Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom pređašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji, pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog, dere se iz sveg glasa:

— Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba !?

Sabahudin shvati da je i tu rečenicu već imao u sluhu, da se i ona već jednom dogodila, i tijelom mu prostrujaše nejasni žmarci istovremenog straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljao je u sebi pokušavajući da shvati smisao svega što se zbiva.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Juli 30th, 2012, 5:03 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
nema ničeg izvan materijalnog svijeta?

Smoren propalim faletićkim izletom Sabahudin je cijelim tijelom žudio postelju, san, spavanje i jutro, sutrašnje jutro u kome će otškrinuti tavanski kapak šupe i ponovo vidjeti tužno lice Doli Bel, lice čiji su mu se obrisi i crte, nakon samo dvadeset i četiri sata, maglili i mutili u oku sjećanja. Beskrajne očeve rečenice, za kuhinjskim konferencijskim stolom, imaju snage samo toliko da dopiru do njegovog uha, i tu se odbijaju od bedem Sabahudinovog premora i sabranosti samo na jednu stvar: zagubljeno lice tužne tavanske ljepotice. Žestok mu bol zadaje nemoć da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo kakvo jest — a kakvo ono jest — bože dragi? — i umjesto očevih rečenica u njegovoj glavi zvoni nedavno pročitani stih velikog Sarajlića, iz pjesme kojoj ne pamti naslov: "Noć u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov ..." "Noć u kojoj te gubim ..."

— Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! — prepade ga očev promukli, još pijani glas.

— Ne spavam, tata. Nešto sam se zamislio.

— Onda se ne zamišljaj dok ja govorim!

Sabahudin shvati da još traje očeva povrijeđenost Kerimovom intervencijom u raspravi o marksističkom poimanju porodice i učini mu se da u toj povrijeđenosti ima nečega sasvim djetinjeg. Otamo, sa svoje nesrećne bračne postelje, majka je kolutala očima:

— Ama niko se ne zamišlja, vidiš da su pospani!

— Pun mi je klinac pospanih ljudi — odbrusi joj otac.

— Čovječanstvo spava tri hiljade godina, što ne bi i oni, je li?

— Jeste.

— E, neće. Neka svako spava — oni neće. Diž' se!

Posljednji, naredbodavni dio rečenice odnosio se, naravski, na braću koja kunjaju za stolom dok traje očev konferencijski noćni solilokvij. Izgovarajući komandu otac je ustao i u stavu mirno počeo pjevati:

Budi se istok i zaaapaaad,
buudi se sjeeever i jug ...

— Ama, budi se komšiluk — paničnim glasom izgovori majka gledajući kroz otvorena vrata sobe lesonitni zid u čiju je drugu stranu, izgleda stvarno, kucala geometarska šaka komšije Bože Puškina. Braća poustajaše i pod očevim pijanim dirigentskim kažiprstom, pridružiše se pjesmi i očevom preziru viših sila kućnog reda:

Kooooraci tutnje u naapad:
naprijed, uz druuga je drug!

Dok je, trudeći se da to bude što tiše, izgovarao riječi drage mu i poznate pjesme, Sabahudinarastuži činjenica da očevo neugasivo komunističko opredjeljenje zna, ponekad, imati takav, patološko-komičan oblik i izgled.

— Sad — razlaz! — komandova otac i sinovi krenuše prema svojoj sobi kao iz praćke izbačeni.

— Ti — ostani! — u istom času otac korigova pređašnju naredbu o razlazu i Sabahudin leđima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega. Ponovo sjedajući za sto zagleda se u očevo lice i ono mu se najednom učini novo i drukčije — kao da je sve ovo do maločas bila komedija. Tu riječ — komedija — Sabahudin u sebi izgovori na očev način: komendija. Šala i maškara. Otac je sada govorio šapatom, kao da ni majka ne treba da čuje ništa od onoga što je naumio reći:

— Ovo je inter nos.

U delikatnoj, zavjereničkoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi Sabahudin upisa u traku pamćenja novu riječ i značenje koje mu, s obzirom na školsku sklonost prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.

— Ono tvoje i čobani znaju.

— Na šta misliš, tata?

— Ono sranje.

— Autosugestija? Hipnoza?

— Sranje, dečko, razumiješ? Kad čobani šišaju ovce — i to ti je hipnoza. Imaju na koži svakog živog organizma — svakog, razumiješ? — određene površine, koje, kad ih dotičeš, razumiješ, izazivaju u mozgu određena lučenja hemijskih supstanci. To je proces, razumiješ? One — te supstance, — onda blokiraju, fizički, razumiješ? To ti je to tvoje sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je fizika, fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema ničeg izvan materijalnog svijeta! — Sad možeš ići. I nemoj da ne bi upamtio!

Dok je na prstima hitro promicao u sobu Sabahudin vidje kako sa majčinog umornog lica spade teški i brižni teret bola. Dok se zavlačio pod svoj dio gutavog jorgana Sabahudin pomisli da otac sve vrijeme igra i glumi neku igru i glumu čiji je smisao i cilj samo njemu jasan. On svakako, mislio je dalje, nešto želi da postigne, nečemu da me nauči i za nešto da me pripremi. Ali mu je teška i komplikovana ova pedagogika, kako se god okrene. Tonući u zaslužen san Sabahudin se teško mirio sa posljednjom očevom rečenicom, a znao je, i u snu, da je otac i govorio sve da bi kazao nju: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Nema ničeg.

I ranije je Sabahudin, pred san, lovio onaj trenutak, onaj nemjerljivi djelić sekunde u kome se događa selidba tijela i duha iz budnog čvrstog svijeta stvarnosti u nejasni beskrajni svijet spavanja i sna. Ni ranije mu nije uspijevalo da ga ulovi i da se, kao sa mosta kojeg je već prešao, ponovo vrati na tvrdu obalu jave. Sada je taj most, tako dug i uzak, sačinjen je od jedne jedine rečenice i misli, koja govori kako ničeg, baš ničeg nema izvan opipljivog svijeta tjelesnoga mesa, kostiju, krvi — sve je dakle hemija, rad žlijezda, protok spermatozoidnih lučevina. "A šta je onda ljubav, tata? Otkuda dolazi ljubav? Kako to da ja znam u koju ulicu treba da skrenem da bih sreo onu koju volim?" Sabahudin zažali što nije tamo za stolom izgovorio čitavu tu bujicu upitnih rečenica, jer, činilo mu se, tata može u svemu biti u pravu — ali kako objasniti ljubav? "Kad bih znao da je i to rad žlijezda — odrekao bih se ljubavi, nikada nikog ne bih zavolio."

I tako, teturajući po mostu od rečenice "Nema ničeg izvan materijalnog u svijetu" — na putu iz jave u san, Sabahudinov prenapregnuti duh odolijevao je upornim napadima vlastitog premorenog tijela. Pade mu na um kako postoji i treći svijet,ni san ni java, to je ovaj svijet i ovo stanje u kome se upravo nalazi, pod crvenim gutavim jorganom, leđima priljubljen uz leđa mlađeg brata, koji spava, u drugom svijetu, blaženom svijetu sna. "A šta bi tata rekao o trećem svijetu? Ovdje ni minute nisu iste one minute iz svjetova jave i sna — kako to, tata?" Učini mu se da je, napokon, ulovio tren selidbe, jer mu se pred unutarnjim okom ukaza stvarno lice Doli Bel, sa mladežom u uglu okrugle brade, sa stvarnim mladežom kojeg do sada nije proveo kroz mrežu pamćenja. Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 29 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 6 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group