www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 12th, 2021, 2:56 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 29 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3
Autor Poruka
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Septembar 23rd, 2012, 9:20 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
ljubav je dičkin pim!

Prekriven srećnim talasom spokoja Sabahudin potonu u nježno more sna cijelim svojim ustreptalim pubertetskim bićem, svakom mišlju i svakim drhtavim damarom: ostade za njim, u svijetu bivše jave, gusti faktički dan propalog izleta, mučna noćna konferencija s borbenom pjesmom i očev svirepi nauk: "Nema ničeg izvan materijalnog svijeta!" Sada je pred njegovim svevidećim okom sna lelujalo vlažno lice Doli Bel, njena rumena napukla gornja usna, bijela i meka nagota ramene jabuke i tu, iznad nje, modra vratna žila što se penje sitnoj školjci uha. Dok mu milina sanovnih slika širi usnule usne Sabahudin je, vječito budnim zrnom moždanog svjetla, svjestan postelje u kojoj leži, sobe u kojoj spava zajedno sa braćom, niskog prozora i tankog zida što ga dijeli od dvorišta u kome, istinski, počiva ovo isto lice što leluja njegovim snom: sanja — i zna da sanja! — kako polaže poljubac u kut njene vlažne usne. Ono se vazda

budno zrnce moždanog svjetla ne opire snu koji traje i Sabahudin putuje svojim usnama po njenom licu, svilenim pokrovom poljubaca prekrivajući svaki njegov djelić. Ona miruje, široko otvorenih ogromnih očiju u čijim konveksnim ogledalima Sabahudin vidi svoje iskrivljeno lice. Zrnce mu moždanog svjetla kazuje, u istome času, kako je to prvi put da u snu vidi samoga sebe, i kako to mora biti upamćeno, i, ujutru, upisano u Dnevnik pod šifrom SS. Osjeća kako mu se, kao vučeno magnetom usnenih dodira, bliži njeno tijelo i odasvuda prži oganj donjega trbuha. Sanovna misao njegova govori mu kako je sve to što se zbiva jednako javi, kao da se u stvarnoj stvarnosti, a ne u stvarnosti sna zbiva. ,,A otkuda ti znaš kako se to u stvarnoj stvarnosti zbiva?" — javnu se budno moždano zrno kojemu, učas, odgovor stiže iz donjih predjela plamena i uznesenja: "Tako se upravo na javi zbiva! Zar može biti bolje, zar može biti drukčije i ljepše?" Ne budi Sabahudina vrelina gustog mlaza prosutog po trbuhu, on se, vruće kičme, okreće na bok i kuša u novom položaju tijela, produžiti i obnoviti san. I ranije je on znao, onim budnim zrnom svjetla, prekinuti mučan san i noćnu grlenu moru, u kojoj uzalud kuša izgovoriti "mama" — kao što je jednako znao na prekinutom mjestu nastaviti san u kome mu se nudi ljepota leta, moć ljubavi... Sada mu se, evo, ukazuje njeno tijelo, odjeveno u nevidljivi kupaći kostim boje kože, i vidi kako Doli bojažljivo zamače stopalo u bistru ledenu vodu mošćaničkog benta, on je doziva, mašući iz vode objema rukama dok po njemu sipa bujica slapa: "Doli, Doli!" Ona se, otamo, smije široko i bezglasno, cakli se dvoredna niska njenih sitnih zuba i u vidiku njegovog sna ta bjelina narasta ispunjujući cijeli horizont. Prolaze neki beskrajni trenuci hladnoće i bjelila u kome se — protiv želje i volje snivača — počinje razaznavati drugo, neželjeno ljudsko lice: nasapunjano očevo lice na kome se ne vidi osmijeh. U umnoženoj metalnoj akustici Sabahudin čuje njegov ironični glas:

— Žene su ti kao so! Može i bez — ali je bljutavo!

U prejakom sluhu sna stostruko odjekuje dvoglasna rječca SO, i u njoj Sabahudin čuje kako ga neko doziva: "ssssssss-ooooooo", glasom koji kao da je prošao kroz beskrajnu cijev nekog kosmičkog megafona, i prestao biti ljudski: "Sssooooooooo!" Sabahudin u snu odgovara ocu:

— Ja to znam, tata. Žene su kao so!

— Ne znaš ti ništa. Ništa!

— Znam, tata. Ja sam to sve doživio u pređašnjem životu. Ja sam i prije živio.

— Normalno da si živio. Nisi, valjda, mislio da čovjek samo jednom živi?

— Pa, nisam. Znao sam sve. Glavna je ljubav. Ostalo onda samo dođe.

Vazduhom kojim putuju sanovne rečenice počeše prolijetati golubovi i Sabahudin u snu vidje svoju bijelu tavansku miljenicu, somborsku pertlu, kako, u letu, krilom skida strogu ozbiljnost s očevog lica. "Otkuda otac u golubani?" upita se budno zrno njegove svijesti.

— Glavna je materijalna baza — nastavljao je otac.

— Ljubav je pičkin dim. To moraš upamtiti. Onda dođe duhovna nadgradnja. Nema ničeg izvan materijalnog svijeta. To ti ja kažem. Inter nos. Nemoj da ne bi upamtio.

— Ja sve pamtim kad sanjam. Pa ujutru zapišem u Dnevnik. To će mi trebati kad budem opet živio.

— To ti je pametno. Tako je Mića — jesi pročitao "Pesmu"?

— Imali smo za lektiru.

— Imao teku... Svesne pripreme. Za revoluciju. Moraš na sve biti spreman. Svijet je ovaj tirjan tirjaninu — tragovi mu smrde nečovještvom. Shvataš?

— Shvatam. Moram biti spreman.

— Žene vole flegmane. Moraš biti flegman. Ako nisi — onda glumi da jesi. Moraš biti flegman.

— A koga onda ona voli, ako ja glumim?

— Nije važno. Važno je da zavoli. Poslije možeš biti svakakav. Važno je da te zavoli. Onda je ona i slijepa i gluha.

— Ljubav je slijepa. Tako sama i tako puna sveta. To je isto napisao Davičo. Hana.

Jutro je banulo u Sabahudinov san brundanjem teškog kamiona kaldrmom iznad barake i on u snu vidje, po stoti put, kako taj kamion, natovaren drvenom građom, zamiče za okuku pored Zinhasovića kuće, odlazi ka stolariji iz čijeg je velikog dvorišta kušao krasti daske, dok je gradio svoj tavanski raj. Pogled Sabahudinovih naglo otvorenih očiju ispuni se jarkom svjetlošću poodmaklog ljetnjeg jutra i u toj svjetlosti vidje prazna posteljna mjesta na kojima su ležala tijela njegove braće. "Pa koliko je ovo sati?" upita se automatskim pokretom zavlačeći ruku pod krevetski strožak, gdje je počivala, u svom naivnom skrovištu, njegova žuta teka s naslovom Dnevnik. Cio košmarni tok minulog sna bio mu jasan i on utrnulom rukom poče ispisivati svoj redovni jutarnji raport pod šifrom SS. Sve su mu slike i rečenice, viđene i izgovorene u noćašnjem snu, bile poznate i bliske, svakoj je znao uzrok i porijeklo — samo je njegovom znanju i sjećanju izmicala istorija misli sažete u kratkoj rečenici koju sad zapisuje s osjećanjem srama i negodovanja: "Ljubav je pičkin dim!" Ne sjećajući se da je ikada i od koga čuo takvu rečenicu i misao, Sabahudin zapisa da ona mora biti u vezi sa teferičkom tetkovom tvrdnjom: "Ljubav je izmislila fukara. Da lakše dođe do pičke!" Narastajuće osjećanje srama i negodovanja nagna ga da masnim plavilom hemijske olovke prekriži dva slova u problematičnoj rečenici. "Treba ovdje napraviti malu rokadu", pomisli i zamijeni im mjesta, pročitavši poluglasno novodobijeni, šifriran a besmislen iskaz: "LJUBAV JE DIČKIN PIM!"

Ušavši u pustu kuhinju osjeti strahovitu glad i rukama prepolovi načetu štrucu vrućeg hljeba. Dok je ulagao u nju debele komade guste marmelade ponovo mu pred oči dođe noćas ljubljeno lice Doli Bel i, spravivši i za nju, hitrim pokretima, isti doručak, neumiven i krmeljiv istrča iz kuće.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Septembar 30th, 2012, 9:26 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
očigledna nastava ljubavi

TRIDESET i šest beskrajnih sati je prošlo otkako nije vidio Doli Bel, i otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio maštom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, živa i tjelesna, s podatnošću kakve u javi Sabahudin još nije doslutio. Sada hiti dvorištem između baraka, s dvostrukim doručkom u rukama, i pita se otkuda u njenom plačnom biću snaga da podnese sve ove sate i dane svoje samoće i trpnje. "Kako joj je bilo bez mene?" — upitao se u spretnoj hitrini preskačući ljestve. Odgovor je čuo prije nego što joj ugleda brižno napaćeno lice:

— Više me nikad ne smiješ ostavljati samu!

— Dobrojutro!

— Ništa dobrojutro! nego: jesi li čuo šta sam rekla?

— Čuo sam. Da te ne ostavljam samu...

— Nikad više!

"Bože, pa ona je moja!" — pomisli Sabahudin preplavljen moćnim talasom sreće. "Ona je moja!" Učini mu se da je njegov noćašnji san bio stvarnost, da sve ovo teče po knjizi njegovih prethodnih života, i da je ona, u istoj ovoj minuloj noći, morala sanjati isti san-stvarnost. Buljio je u njeno lice razrogačenih očiju, utrnulog tijela i mrtvih ukočenih ruku s besmislenim komadima hljeba među prstima.

— Nikad više — promuca spuštajući hljebove na kartonsku podnu trpezu.

— Zakuni se.

— Kunem se.

— Ne može tako. Ponavljaj za mnom: kunem se ...

— Kunem se...

— da više nikada neću ...

— da više nikada neću ostaviti samu Doli Bel...

— Tako mi oca i majke, braće i sestre...

— Tako mi oca i majke, braće i sestre.

— E, tako.

Prihvatajući se golemog komada marmeladnog hljeba Doli Bel odahnu dugim i teškim hukom kao da je toga časa sa sebe zbacila predugo nošen i pretežak teret. Sabahudin osjeti potrebu da neizmjerno osjećanje sreće podijeli sa svojim pernatim prijateljima iza žičane mreže. U prostor golubane isprati ga još jedna usrećujuća, preko zalogaja izgovorena, njena rečenica:

— Sada sam mirna.

Sipajući žitno zrnevlje u drvena golubija hraništa Sabahudin je pjevušio neke skoro upamćene italijanske rečenice o ljubavi i poljupcima, nesvjesno podešavajući boju svoga mutirajućeg glasa hrapavom baritonu ružnog, a veličanstvenog Adrijana Čelentana:

— Kon venti kvatro mila baci... ođi sempre perke lamore ... kon venti kvatro mila baaači...

— Šta kažeš? — prenu ga Dolin dječački sopran.

— Ništa. Pjevam.

— A šta si reko?

— Na talijanskom. Kon venti kvatro mila baci.

— A šta ti to znači?

— Dvadesetčetiri hiljade poljubaca — pokaza Sabahudin svoje znanje stranih jezika.

— Uh! Ko ih samo izbroja da mi je znati?

— Ma to ti je pjesma, onako, da se pjeva... razumiješ?

— Razumijem, razumijem. Nego kaži ti meni imaš li curu?

Kolebao se Sabahudin nekoliko časaka prije nego što odluči da ne laže:

— Nemam momentalno. Zabavljao sam se s jednom — ali smo česikali. Bez veze.

— A znaš li se ljubit?

— Pa onako ... znam ... — prevali Sabahudin tešku laž krijući lice od njenog ispitujućeg iskusnog pogleda. — Ko da je to neki problem!

— Nisam ni rekla da je problem. Dođi ovamo.

S nedoumicom u pogledu Sabahudin krenu prema šiltetu na kome je Doli Bel objema rukama zabacivala kosu preko ramena kratko trzajući glavom u jednu i drugu stranu. Sabahudin još vidje kako ona raskopčava gornje dugme košulje i kako se u tome otvoru ukazuje tijesni klanac dojki, od čega ga prođoše žmarci cijelim tijelom i on požuri da sjedne prije nego što mu ona naredi.

— Sjedi. Ovdje.

Pokazivala je rukom na mjesto uz njen desni bok i Sabahudin se primicao s prekidima, nakon svakog njenog naredbodavnog "Još, ovamo ..." Osjetio je na licu njen bezmirisni dah i tvrde dlanove što su mu zatezali kožu.

— Važno je da nos ne smeta — govorila je Doli povaljujući Sabahudinova leđa na pod, majčinski blagim i upornim pritiskom ruku. Sabahudin je osjećao kako mu njene ruke zakrivljuju glavu isto onako kako njome upravlja brico, dok ga šiša: pomisli kako bi to rnoglo biti smiješno da nije pomahnitale lupnjave njegovog izdajničkog srca. Njene su usne već počivale na njegovim suhim preplašenim usnama i Sabahudinu se učini da ona upumpava u njegovo tijelo svoj vrući dah.

— Šta si stisnuo usta? — prekide Doli Sabahudinov prvi filmski poljubac u životu, i taj trenutak on iskoristi da duboko udahne vazduh.

— Zini. Ne toliko. Šta si zino ko peš. Malo ... I šta si sakrio jezik — neću ti ga odgrist!

Kao poslušno dijete Sabahudin je izvršavao njene naredbe izmičući svoj donji dio tijela od njenog donjeg dijela isto onako kako ga je izmicao na plesnim matineima, u domu, dok je učio plesati neizdrživi tango. Osjećao je kako mu se usta pune vlažnom lučevinom jezične igre i ponovo poželje udahnuti vazduh. Doli je o tome znala sve:

— Važno je disanje. Čemu ti služi nos? I rukama moraš raditi. Šaraš svukuda. Razumiješ?

Sabahudin je šutke klimao glavom nestrpljiv da ponovo počne očigledni dio ljubavne lekcije. U ponovnom spoju vlažnih usana učini mu se kako se njihova tijela okreću u nekoj kosmičkoj vrtešci, u beskrajnom prostoru koji oslobađa ruku i tijelo, usnu i jezik. Učini mu se da on oduvijek zna ovu nauku ljubavi i preseli i svoj i njen jezik u njena usta, objema rukama stežući njeno tijelo uza se. Doli se, u trenu, ote silini njegove želje i Sabahudin pomisli da ju je previše stegnuo.

— Bogami — brzo učiš!

Sabahudin je tužnoga lica gledao kako se Doli sređujući popadale pramenove kose, odmiče od ležaja u kojeg ga je sama povalila. "Šta sam učinio?", pitao se, osjećajući kako mu se u srcu gomila bolna tuga.

— Jesam li nešto pogriješio?

— I jesi i nisi. Previše brzo učiš.

— A ko je tebe naučio?

— Jedan student, iz moga sela.

— Ja mislio Šin... ja mislio Braco.

— Nije. Braco mi je drugi. On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Novembar 10th, 2012, 3:23 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
u nas je sramota biti nježan

Dok je izgovarala: "On se i ne voli ljubit. Ne znam zašto." — preko lica Doli Bel ponovo se navuče paučinasta koprena tuge. Uzalud je Sabahudin kušao zamisliti Šintora kako se sa nekim ljubi, slika koju je gradio pred svojim unutarnjim okom raspadala se u besmislene komadiće Šintorovog lica sa krezubom rupom među zategnutim usnama.

— Bilo bi čudo da on to voli... — izgovori Sabahudin sporim glasom opreza i kolebljivosti.

— Zašto misliš?

— Pa zato. To je nježno.

— A on nije nježan?

— Nije niko u Patkama nježan. Kod nas je to sramota.

Uvjeren u tačnost onoga što je rekao Sabahudin pokuša učvrstiti pogled na njenom ledenom licu, ali on kliznu preko tog upitnog leda i pade na pod, odjednom svezan za metalnu kopču crnih Sabahudinovih zepa. Osjeti kako ga izgovorena riječ sramota plavi silnim — stidom i sramotom.

— I onda se kod vas, u Patkama, niko ne ljubi?

— Pa ne znam — odgovori Sabahudin pridižući posrnuli pogled:

— Možda. Kad treba ... one stvari... razumiješ?

— Koje stvari?

— Ma ono ... seks ... mislim skroz ... Ako će biti — onda u redu. Ako nema ... razumiješ ... onda je bez veze. Šta ima da se ljubi?

Osjećao je, pod teškim teretom sramote, kako je sve to što govori doslovno tačno, ali, istovremeno, kako se to ne odnosi, odmaloprije, na njega — naprotiv: on jedva čeka da lađa razgovora zađe u mirnu luku šutnje, ne bi li otuda isplovila, ponovo, na pučinu onesvješćujućih poljubaca i tjelesnog drhata. Kroz glavu mu prođe domska melodija sa zajebantskim riječima: "Na šta si me naučio, done, na bombone, jebale te one!" Prepade se u trenutku, da se ona maločas samo poigravala sa njim, igrajući se učiteljice nastavnog predmeta: filmsko ljubljenje u usta. Ta mu se mogućnost učini ponižavajućom i on pokuša vratiti izgubljeno dostojanstvo naglim ustajanjem i kretnjom prema ljestvama, kao da će otići:

— Ono maloprije... ti si se zezala? — upitao je, leđima okrenut njenom licu.

— Kućeš sad? Nisam se zezala, stani!

— Moram ići — izgovori tonući u otvor izlaza.

— Pa što si me onda učila?

Sada su se gledali u lica i Sabahudina uspokoji njen bezazleni, naivni i čedni pogled i glas:

— Pa treba da znaš. Moraš jednom naučiti — ali, stani! Znaš šta si obećao?

— Znam. Samo neću da me zezaš — odgovori Sabahudin vraćajući se u tijesni prostor baze sporo i kao nevoljko.

Doli ga posadi pokraj sebe i zadrža njegove ruke u svojima:

— To sam ja kao sestra. Da naučiš. Nisam ništa ružno mislila. A ti si brate, preosjetljiv. I previše misliš. Ja sam samo htjela da te naučim. Ljubljenje je najvažnije.

— Ma ljubio sam se ja i prije.

— Stvarno?

— Bez sve šale. Samo nisam to sa jezikom. Ko bi se sjetio.

— A koja ti je ta?

— Jedna Sabaheta. Sviđalo mi se što joj je isto ime, kao kod mene. Sabahudin i Sabaheta. Ljubili smo se iza Akumulatora, to je kod Šintorove kuće.

— Kakav Šintor?

— Amo Braco, tvoj Braco. Neko ga zove Braco, neko Šintor. Kako ko.

— I šta onda?

— Ništa. Nije mi se sviđalo. Smrdilo joj iz usta... Šta se smiješ? Nije mi se sviđalo gore. Dolje mi se sviđalo.

— I šta je bilo poslije?

— Ona me ganjala, ja vezo okuke. Stalno sam sanjao kako se ljubim, bez veze s kim, ali mi u ustima muka i sve iz grla izlaze grudvice, one grmolje, kao kad povraćaš ...

I tako lađa Sabahudinovog razgovora sa Doli Bel uplovi u mirne vode njegovog svijeta sna i sanjanja. A u tome je svijetu Sabahudin bio gospodar nad stvarima i zbivanjima i priča iz toga svijeta mogla je da ispuni mjesece i godine, a ne jedan dan u prostoru njegove baze — golubane. Svaku je njegovu sanovnu priču Doli ispraćala s tugom što ona nikad ništa ne sanja i s molbom da nastavi dalje, još i još, još i još ... Govorio je tako Sabahudin dugu istoriju svoga drugoga života, života u snu, istoriju punu leta i trpnje, pamćenu i zapisivanu u dnevničke stranice kao da se pamti i zapisuje istorija čovječanstva. Kazivao je o tome kako je u Zvorniku, pedesetčetvrte, vidio duha, pravoga, stvarnog, živog duha, koji se tamo, u Zvorniku, zove prikaza:

— Bili smo u gostima, kod Imširovića. Ja sam zaspao u kuhinji dok sam čitao neku knjigu, i svjetlo je bilo upaljeno. Tamo su bila otvorena vrata, gdje je spavala teta-Ivanka, sa djecom. Tamo je bio mrak. Vidio sam u njenoj sobi, iz lijevog ugla, gdje je bila vješalica, izašao je duh. U velikom crnom ogrtaču. Možda je bio i zelen, ali je tamo bio mrak. On je gledao u mene, ja u njega. Nisam se smio maknuti. On se okretao i prema krevetu teta-Ivanke. Pa opet prema meni. Nisam znao šta da radim, pa sam skočio, podigao štokrlu i okrenuo je prema njemu pa povikao: Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi! Dok sam ja to govorio on je otišao u lijevi ćošak, odakle je i izašao. Ona je skočila, istrčala u kuhinju, pa oprezno rukom upalila svjetlo u svojoj sobi. Nije bilo ničeg.

— Pa i nije — reče Doli.

— I ja sam mislio, tada, da mi se pričinilo. Ali sam poslije, pedesetsedme, opet kod njih bio u gostima i jedna cura iz ciganske mahale, što je kod njih pomagala po kući, nikako mije htjela da ostane na konaku, kad su nešto puno radili pa došla noć. Nisu je nikako mogli nagovoriti, što god joj kažu, ona mrda glavom: jok i jok! Onda kaže: U ovoj kući se pojavljuju duhovi. To svako u Zvorniku zna. I ode ona kući, kaže doći će ujutru, da nastave posao. Tada sam ja shvatio da mi se ništa nije pričinilo, jer sam se ja štipao, da se probudim ako sanjam — a on stoji li stoji. Ja u to vjerujem.

— Mene je strah — reče Doli privijajući svoje tijelo uz Sabahudinovo. — Hajmo se ljubit', pusti prikaze.

Sa sarajevskog neba po dvorišnim barakama padao je gusti mrak oblačne avgustovske noći, uvlačio se, neprimjetno, kroz drvene zidove šupe, natapajući suhi vazduh golubane u kojoj Sabahudin i Doli već nisu jedno drugome vidjeli lica; tonuo je Sabahudin u bezdan čulnoga požara radostan što tone, i što se u tom potonuću ne javlja ona stidna potreba da odmakne i sakrije od njenog tijela nabreklu žilu svoje muškosti. Osjećao je, kroz odjeću, cijelo njeno tijelo, i onaj čvrsti brežuljak iznad tajne, nesaznate vreline međunožja.

— Otvori!

— Otvori!

Ne zna Sabahudin koliko je puta čuo tu riječ, i lupanje u dasku vrata, prije nego što su ti zvukovi doprijeli do njegovog zamrlog sluha. Otkinuo se od njenog tijela kao kandžijom šinut:

— Šintor!?

— Braco! — izgovori Doli glasom u kom Sabahudin nije mogao prepoznati osjećanje.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Decembar 15th, 2012, 5:47 am 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
pakao u tavanskom raju

Sjećao se Sabahudin i poslije kako u glasu kojim je Doli izgovorila: "Braco!" nije mogao prepoznati osjećanje. Pamti da je bauljao četveronoške mrakom golubane napipavajući rukama ono mjesto na podu gdje je mogao ostaviti bateriju, i dok mu je sluh punila prigušena lupnjava po vratima i Šintorovo sikćuće: "Nemoj da razvaljujem!" — sjeća se kako ga je zaledila strahom pomisao da sada, ovoga časa, u njegov tavanski svijet reda i sklada nahrupa nesklad i haos. Ne sjeća se kako se strmoglavio niz ljestve, ali pamti vrelinu u dlanovima i žestok bol na lijevoj podlaktici koja je strugnula niz oštar brid ćumura. (Na tome će mjestu, poslije, iznići ožiljak i preko toga ožiljka Sabahudin će, u jedno jesenje veče, zabadajući šivaću iglu obvijenu crnim koncem i umočenu u tuš, bolnim ubodima ispisivati ime: Doli Bel.) Još je s one strane drvenih vrata dopirala lupa i prigušeno šaputanje i Sabahudin se sjeća da je bateriju pronašao na njenom prirodnom mjestu, na horizontalnoj prašnoj drvenoj gredi kraj vrata, i pamti da se začudio zašto ju je uopšte tražio gore ("Bio je dan kad sam došao, normalno ..."). Dok je smicao rezu njegov je palac u djeliću sekunde obavio svoj automatizirani pokret na bočnoj baterijskoj pikni, od čeg se u procijepu vrata, u uskom svjetlosnom traku, otvorio vidik na Šintorovo krezubo bakarno lice. Pamti još da se procijep vrata raširio naglo i da se baterijsko svjetlo otelo iz njegove ruke. Ne pamti šta je čuo, ali zna da je vidio kako za Šintorom preko šupnog praga prelaze još tri tamne tjelesne mase. U difuznom svjetlu mjesečine razaznavao je vlasnike tih tijela: Kiko Štaka, sa dvije aluminijske i jednom zdravom mesnatom nogom, traži uporište s ove strane praga pipkajući gumenom cipelicom štake po ugljenom podu šupe, i njegovo tronožno tjelašce ulazi u Sabahudinovu tamu. Ovo je Vlado Kliker, ulazi sporo, oborene glave, s pogledom koji bježi od susreta sa Sabahudinovim očima i licem. Rasim Top. On kaže: "Vozdra. Šta mai?" i preko praga prelazi uvlačeći duboko dim iz cigarete okrenute dlanu. Sabahudin nije siguran u svoje sjećanje, ali mu se čini da je sve te beskrajne sekunde bio leđima prikovan uz prašnjavu dasku zida. Da li ga je uz taj prašnjavi križ prikovala Šintorova desna ruka ili strah, bolni strah kojeg se tako jasno sjeća — nije mu jasno, ali pamti da je niz ljestve skliznulo milo i toplo tijelo Doli Bel i da je istoga časa posrnulo, odgurnuto iz Šintorovog pustog zagrljaja. Ona je govorila:

— Braco, šta ti je?

— Braco, pa jesi normalan?

— Pa, Braco, bolan, poželjela sam te.

— Mislila sam da ću krepat.

— Šta ti je, Braco?

A Braco, njen Braco a Sabahudinov Šintor — odgurivao je njeno tijelo od sebe okrećući ga ka ljestvama sa ponavljajućim, nemilosrdnim, svirepim:

— Gore! Gore kad ti kažem!

Ne sjeća se Sabahudin u kojem mu se trenutku otvorio smisao Šintorovog naglog izbezumljenog noćnog dolaska, ni da li je riječ redaljka sijevnula njegovom sviješću istoga časa kad je u svjetlosnom traku opazio veliku svježu natečenu rasjekotinu na lijevoj Šintorovoj jagodici. Pamti da su Šintorove beonjače toga časa bile premrežene sitnim crvenkastim žilicama, i da su mu se te krvave Šlintorove beonjače ponovo ukazale pred unutarnjim okom onoga časa kad su se, odozgor, iz golubane, po tamnom vazduhu šupe prosuli Dolini jauci, zvon šamara i tupi odjek muških udaraca u bubanj Dolinih rebara.

Pamti kako se potom snop baterijskog svjetla iz Šintorove ruke šetao mrakom šupe i kako je u tom snopu razaznavao lica svojih uličnih drugara. Iz prstiju Rasima Topa mrakom je frcnula kometa dogorjelog čika i Sabahudin pamti da je, dok se Rasim penjao uz ljestve, mislio samo na to kako treba nogom zgaziti taj čik. Pamti da se začudio silini te potrebe, i sjeća se kako se nije mogao odvojiti od zida. Štaka je odnekud izvadio svoju malu hohnericu i u tami šupe najednom su se počeli miješati zvukovi Dolinih bolnih cijuka sa tužnom melodijom što je silazila sa Štakinih usana. Sabahudin pamti da je u sebi izgovarao te talijanske riječi — Ora, sei rimasta sola, pianđi e non rikordi nula — sve dok mu se pred licem nije ukazala prijateljska ruka Vlade Klikera, s ispruženom bjelinom cigarete među prstima. U svjetlu šibice shvatio je da mu se ruka otkovala od zida i da sada može pušiti. Ne pamti ko se popeo drugi, čini mu se da je Rasim, izlazeći iz šupe, izgovorio: "Joj' raja, što mi zuji u ušima..." i da se neko, potom, nasmijao, kratko, besmisleno. "Ja neću tako. Ja neću tako" — izgovarao je u sebi sjećajući se koliko je puta pobjegao iz jekovačkog parka u čijem su grmlju, pod komandom Faruka Kuhara, patkačanska pićuladija skidala mrak sa očiju. "Ja neću tako!" Pamti da su pokraj njega aluminijske noge pronijele Kikino žgoljavo tijelo prije nego što je čuo Šintorov poderani glas:

— Šta ti čekaš?

Vidio je da Šintor stoji pred njim, osjetio je kako mu Šintorova ruka dotiče bradu i pridiže lice: sunuo mu je svjetlosni snop u oči i istoga je časa u lobanji osjetio nešto poput silne eksplozije.

— Cmizdriš, pizdo!

— Ne cmizdrim. To — od cigare.

— Cmizdriš, kretenu. Jesi je karo?

— Jesam, Šintore, matere mi.

— Pa šta cmizdriš onda?

— Dim, bolan. Ušo mi u oko.

— Ušo ti je klinac u oko, pizdo. Jesi karo ili nisi — čuješ šta te pitam?

— Jesam, Šintore, slobode mi! — izgovorio je Sabahudin prvi put u životu jedinu zakletvu kojoj je Šintor mogao povjerovati. Odozgor je dopirao jedva čujan plač i Sabahudin je shvatio da Doli preko lica drži ćebe.

— Briši.

Teturao je Sabahudin pustim noćnim dvorištem između baraka ne opirući se silnoj potrebi za plačem: činilo mu se da ga ta suzna bujica puni naročitom ljepotom gradeći na temeljima njegove nesreće nekog sasvim drugog čovjeka. Pamti kako je u sebi ulovio nekakvo potpuno novo i nepoznato osjećanje o kome ne zna ništa osim da je tako zamišljao heroje. Dok je pred ulazom u baraku, odmaknut od svjetlosti prljave žarulje na dovratku, otirao suze — pamti da se odnekud začuo poznati bruj Šintorovog bemvejca. Zna da je, potom, ustrčao uz travnatu padinu Halilbašića ulice i stigao da vidi, na pustoj granitnoj poljani Kovača, Šintorov bemvejac kako zamiče u desnu okuku Zije Dizdarevića ulice. Ne sjeća se Sabahudin da li je tu sliku vidio tada, ili usnio poslije, u čestim snovima sa Doli, ali zna da ga je slika začudila: Doli je objema rukama, sa zadnjeg sjedišta, obgrlila Šintora oko pojasa, glave naslonjene na Šintorovu lijevu plećku. Njenu je kosu unazad nosio vjetar.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: NAJBOLJI FILM BIVSE JUGOSLAVIJE SA JEDNIM ROGATICANINOM
TekstNapisano: Decembar 17th, 2012, 3:15 pm 
Avatar

Pridružen: Oktobar 30th, 2009, 1:26 pm
Tekstovi: 3067
Lokacija: Negdje u svijetu.
"moja prošlost — to sam ja!"

Prizivajući u sjećanje zbitija iz svoga gustog i bolnog ljeta šezdesetdruge godine, Sabahudin će potonjih dana i godina u svemu prepoznati jednu posve neobičnu stvar: kako su se na njegovu ranjenu dušicu slagali sve novi i novi dani i događaji, tako su se sve više oštrile mutne tavanske slike i sve jasnije punila prazna mjesta njegovog pamćenja. Same su se u sjećanje vraćale riječi, pokreti i slike koje — dok su se zbivale — nije stigao upisati u traku pamćenja. Danas zna: kad je, idućih dana, u Patkama pukla priča o redaljci u njegovoj golubani, Drenko Zlok je ispljunuo čik sa donje usne i u četiri riječi riješio tajnu Šintorovog zločina:

— Tako se pravi kurava!

Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti grč bola i kao nehajno štrcnuti pljuvačkom u pravcu Drenkinog otpljunutog čika — ali ni tada, ni poslije, godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti — kao kurvu. U sluh su mu pristizali njeni tavanski jecaji i — toga se naknadno sjetio — njeno molbeno, ponavljajuće: "Braco, Braciiikaa!" Zar može — pitao se — postati kurva djevojka koja tako, u takvom trenu, tepa onome koga voli, prekrivena dahćućim tijelom neželjenog mužjaka?

— Tako se pravi kurava!

Bezbroj je puta, potonjih dana, ponovio u sebi Drenkinu rečenicu i svaki je put jasno osjećao kako jenjava bol u plućnim predjelima duše, a sjećanje na paklenu noć u njegovom tavanskom raju biva ovjereno gutavim trbušnim žigom nesreće. Dozivao je, danima, pouke i znanja iz Sudbinske knjige, govoreći: "Ja ne patim. Ja ne patim. Ja ne patim." Činilo mu se da žmiravi i kosi očev pogled za stolom neprestance vreba čas da upita i kaže: "Pa uradi li ti štogod pametno. U golubani?" Bježao je očima po šarenoj mušemi stola dok su se njene ornamentne krivulje, kao u prevrnutom fildžanu popijene kafe, pretvarale u čudovišni svijet nepostojeće faune, s porukama i značenjima od kojih mu se stezalo nejako srce. Govorio je: "Mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina." Izgovarajući u sebi premudru rečenicu iz Sudbinske knjige osjećao je kako mu nedostaje snaga potrebna da joj vjeruje, baš kao što u sebi nije nalazio snage da logički razluči rad sudbine od vlastitog rada na postanku onog što treba da se zove ljudsko biće: "Zar moja sudbina i ja — nismo jedno te isto?" "Sve će mi biti jasnije" — mislio je — "kada sve postane prošlost."

Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog Dnevnika, Sabahudin će pomisliti kako prošlost zapravo i ne postoji u vremenu: "Moja prošlost — to sam ja!", zapisaće u svakodnevna kožni rokovnik, uvjeren da mu za pravo daje vazdašnji žig u trbuhu pri pomisli i sjećanju na gusto ljeto šezdesetdruge. "Moja prošlost — to sam ja."

Našao je Sabahudin tada da samospoznaji najlakšim putem vodi samo sjećanje i misao o vlastitome sjećanju. Bilo mu je jasno: priča koja pukne u Patkama, pukla je i na Kovačima. Priča koja pukne na Kovačima, pukla je i u Domu kulture. A da pukne u Domu, a ne dođe do upravnikovih ušiju — bilo je nemoguće. Nije se čudio, tih dana, upravnikovom pitanju, čudio se svojim odgovorima. Upravnik ga je pozvao u kancelariju i okrenut leđima, s pogledom kroz mutno jesenje staklo, govorio:

— I skonča ta svinjarija?

— To nije svinjarija.

— Je li skončalo, pitam?

— Gotovo je.

— To je dobro, Dino.

— To nije dobro, druže upravniče.

— Da znaš da sam se brinuo.

— Folirate, druže upravniče ...

I Sabahudin pamti da se upravnik okrenuo, s brižnim licem roditelja, pogledom obojivši Sabahudinove obraze vrelim rumenilom stida.

— Ti i ne znaš šta je moglo biti.

— Bolje da pucnemo koju partiju, druže upravniče ...

— Može, ali na petnaest, dečkec ...

Nizali su se tako prvi jesenji dani nakon Sabahudinove (i Doline, nadao se Sabahudin) paklene noći, i njegov se život polako selio sa sunčanih strmih baščaršijskih sokaka niz trgovački metež Sarača, pored Katedrale, do tamne zgrade debelih zidova čiji su dični i opširni naziv Prva klasična gimnazija đačka usta s naročitom nasladom kratila u jednostavno i kratko: Bastilja. Sabahudin je, ne govoreći nikome ništa, među školske drugare došao s osjećanjem nadmoći i činilo mu se, svakoga trenutka, kako na njegovome licu sve piše i kako to sasvim lako može pročitati svaki onaj koji zna čitati znakove ljudskog lica. Ali — takvih kao da među Sabahudinovim školskim drugarima nije bilo. Vraćao se kući, pod silne rentgen-zrake očevog pogleda, spreman na trpnju što mu zadaje očeva šutnja u kojoj stanuje neizgovoreno pitanje.

svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Boraveći polovicu dana među teškim zidovima Bastilje Sabahudin je, u zao čas, povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Učinilo mu se da može — sada, kada je sve prošlost, slobodno čeprkati po truplu minulih jadovitih događaja podvrgavajući tako svoju novu, okorjelu dušu onome što je u Dnevniku nazivao svirepom autoanalizom. Bez jasne svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je načinjene geste i izgovorene riječi, obilazio mjesta upisana u reljefni atlas ljetošnjeg bola. Sve strahujući da ga ko ne vidi ispušio je šest "Morava", dok mu je u uhu odzvanjala beznadežno naivna Dolina rečenica: ,,A gdje je Milano?" Šuštao je celofan među Sabahudinovim prstima, i on je nastavljao razgovor sa Doli leteći dalekim beskrajnim međuzvjezdanim prostorima u kojima su glasovi odzvanjali hiljadosttruko: "Milaano ti jeee u Itaaalijiiiii... Ovo je Andromedaaaaa ..."

Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nišan, učinilo da dolje, kod ringišpila vidi Šintora i Doli Bel, kako kaska iza njegovih širokih leđa, nasmijana. Poslije će Sabahudin rekonstruisati stvarnu sliku toga časa: na tvrdom cirku Hitlerovog igrališta majstori su pakovali ringišpil, sortirajući istorodne daske i grede u zasebne gomile, namatajući beskrajne žice instalacija na goleme drvene mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi mrežasti krug zvučnika, glasovi što su se povremeno čuli stizali su odozdo, iz uskomešanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" — "Ne tako, hajvanu..." — "Gornju, gornju, gornju kad ti kažem ..."

Sabahudin se ne sjeća kad je počela kiša. Pamti da mu se niz lice slijevala žestoka gusta tečnost od koje mu je bilo prijatno i lijepo: pridodavao je toj tečnosti i svoje očne lučevine i činilo mu se da u tome miješanju nebeskih i njegovih suza ima nečega uzvišenog. Majstori su i dalje, nimalo uzvišeno, pakovali ringišpilsku ruševinu i toj se slici raspadanja i ponovnog sabiranja predavala cijela njegova skorena duša. Pamti da je, u neka doba, osjetio opominjuću mokrinu pod sobom i da je, toga časa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se, međutim, nije odazivalo moždanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao da sjedi — više ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako on čini isto što je, onomad, na tužnom faletićkom izletu, činio otac — i kako u tome mora biti nečega ružnog.

Nikako se, dakle, nije dalo da skonča Sabahudinovo herojsko ljeto šezdeset druge. Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko Sabahudinove postelje: u njegovom sjećanju ostalo je izduženo očevo lice nad krevetom, smotani tanki peškir u očevim rukama, vrelina zagrijanog crijepa pod peškirom. Sabahudin ne zna da li je sa time u vezi njegova svagdašnja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po vlastitom uvjerenju, sasvim muški podnosio strašne, halucinatne sate bolne upale uha. Pamti kako je, u teškoj vatri vrućice, odagnavao od sebe ružnu misao o tome kako tek bolest u kuću Zoljevih unosi sklad. Evo, iz Kerimove ruke — iste one što ga je tukla za svaku popušenu cigaretu — u Sabahudinovo uho, iz zagrijane kašičice, slijevaju se vruće kapi zejtina i on prati njihov spori tok kroz bolne zapušene ušne kanale. Višestruko se umnožavaju glasovi pored postelje i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo izgovara otac? Ili ja ovo sanjam? Buncam li?

— Je li bila lijepa?

— Jeste, bila je strašno lijepa ...

U bolesnom sluhu širi se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome prostoru zvoni metal beskonačnog niza brojeva od kojih je svaki zasebno ljudsko biće i javlja se drukčijim glasom i žestinom: DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN! STOTRIDESET I DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje košmarne slike i zvuci, odmotava se cio film ljeto je nesreće od samoga početka: Sabahudin u vrućici vidi na kaldrmi rasutu sitnjež iz Doline zgužvane tašne, smrskane komadiće bivšeg okruglog ogledalca, vidi nateklu modricu Šintorove lijeve jagodice, žarkastu putanju Rasimovog nedopušenog čika, čuje Dolin glas i jecaj: "Bracikaaa! Bracika"! U taj se košmar na trenutke useljava očev nestvarni glas i Sabahudin čuje sebe kako odgovara:

— Jesi li ti hipnotisao ono u šupi?

— Tata, nemoj se šalit, ja sam bolestan...

— Ozbiljno pitam. Jesi li šta radio!

— Kako misliš, tata?

— Čulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!

— Jesam. Onako. U usta!

— Šta u usta?

— Ljubili se.

— Aaa — to je dobro. Kako ti se zvala?

— Doli Bel.

— Sjećaš li se kako izgleda!

— Sjećam, tata.

— To je dobro. Treba da se sjećaš. Nema ništa bez sjećanja.

Nikada Sabahudin, potonjih godina, neće odgonetnuti šta je u tim danima vrućice bilo stvarno izgovoreno, a šta se zbivalo u njegovom bolesnom sluhu. Siguran je da je naglas izgovorio rečenicu: MUZIKA JE JAK IZUM — do koje je došao netom minule bolne noći, u času ozarenja shvativši da je stvorio novu rečenicu koja se, sa istim smislom, može pročitati i unatrag: "MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti da je u tome času otvorio oči i pogledom zovnuo Kerima:

— Može se čitati i unatrag!

— Tata, on bunca!

— Ne buncam. Može se čitati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi olovku!

Pobijedio je tako Sabahudin svoju nanadnu, a tako nužnu, septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i zdravlja. Upisujući u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti, njen tok, ishod i kraj, samo se na časak dvoumio hoće li, ili neće, stranicu Dnevnika završiti pobjedonosnom rečenicom: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem." Niz prozorsko staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kiša zaklanjajući zastorom prskajućih kapi vidik na Halilbašića cestu — i Sabahudin shvati da je ljeto konačno, konačno, zbilja prošlo, i da je iz toga ljeta iziišao jedan novi, drukčiji, pametniji i jači Sabahudin Zolj — čija ruka, evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosežnu, nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAPREDUJEM.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 29 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 8 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group