ROGATICA Piše MUSTAFA SMAJLOVIĆ
8.08. 2009
LAŽI O ODRŽIVOM POVRATKU SU SAMO NOVO DOSIPANJE SOLI NA ŽIVU RANU Prema popisu stanovništva iz 1991.godine, na području rogatičke općine živjelo je ukupno 21.978 stanovnika: Bošnjaci - 13.209 (60,10%), Srbi - 8.391 (38,17%), Hrvati - 19 (0,08%), Jugosloveni - 186 (0,84%), Ostali - 173 (0,81%). Nakon agresije na BiH (1992.-1995.) demografska slika je u popunosti izmijenjena u korist nesrba. Od Daytona do danas šta se (nije) uradilo po pitanju održivog povratka u ovaj južni dio istočne BiH? Iz pravca Sarajeva prilično očuvan put preko Romanije doveo me je u živopisnu dolinu riječice Rakitnica, u kojoj se ugnijezdio gradić Rogatica. Geografski gledano gradsko naselje i okolina leže u južnom dijelu istočne Bosne, na nadmorskoj visini od 525 metara. Rogatičku kotlinu sa sjeverozapada omeđuje planinsko uzvišenje Ljun, a s istoka i jugoistoka poput niski na đerdanu brda Crven, Tmor i Zasada. Rogatica je središte sliva Rakitnice, a u širem smislu i srednjeg toka riječice Prača. S istoka Rogatici gravitira područje koje se prostore do rijeka Žepe i Drine na Slapu, dok se prema sjeverozapadu njena gravitaciona zona prostire do Han Stjenica i velike visoravni Glasinac.
Kroz srce ovog gradića, čije se ime prvi put pominje 1425.godine u dokumentima Dubrovačkog arhiva (Monumanta Ragusina), protiče riječica Rakitnica. Njen izvor je podno Stupnog dola na nadmorskoj visini od 800 metara. U blizini bilo je bošnjačko selo koje je nosilo ime ove riječice. Nažalost, u ratu (1992.-1995.) Bošnjaci su pobijeni, a selo je spaljeno i porušeno. Nizvodno pritoka Bereg ojačava vode Rakitnice, a u samom gradu pridružuju se dva potoka Toplik i Gračanica. Nizvodno, kroz moćni kanjon, put dalje vodi prema Ustiprači, raskrsnici puteva prema Višegradu i Goraždu.
Rogatički kraj, u zagrljaju susjednih općina Goražde, Rudo, Višegrad, Srebrenica, Vlasenica, Han Pijesak, Sokolac i Pale, pretežno je srednjeplaninski. Od cijele površine rogatičke općine, koja zaprema 66,437 ha, dvadesetak odsto zemljišta otpada na visinu od 500 m, dok je osamdesetak odsto planinsko zemljište s visinom između 800 i 1900 metara nadmorske visine. Planine su na istočnoj, jugozapadnoj i sjevernoj strani. Najviše i najveće su Devetak (1 417 n/v), Sjemeć, Tmor, Bokšanica (1 254 n/V).
KROZ HISTORIJU

Historičari bilježe da su na ovim prostorima živjeli Iliri, Rimljani i Avari. Najsigurnija potvrda su spomenici iz prahistorijskog doba, gradine i gomile, koji dokazuju da najstarija ljudska naselja u rogatičkom kraju datiraju mnogo prije nove ere. Najstarije naselje iz tog perioda nalazilo se na Gracu, brijegu pored riječice Rakitnica. Neka obilježja rimske civilizacije, na prostoru između Strmog Lunja i Rakitnice, na kome se danas nalazi sjeverni dio grada, postoje i danas. Nakon pada Rimskog carstva 395, Slaveni su ove krajeve počele naseljavati u prvoj polovini VII stoljeća.
Koliko je u srednjem stoljeću grad sa užom okolinom bio gusto naseljen, pokazuju nekropole sa nadgrobnim spomenicima na 88 lokaliteta, sa čak 2628 stećaka. U dokumentima Dubrovačkog arhiva (Monumanta Ragusina), te drugim sačuvanim spisima, znano je da je rogatički kraj bio centar bogatog stočarskog kraja u XIV stoljeću. Za vrijeme vladavine Kralja Tvrtka Kotromanića (1353-1391) Rogatica je bila vezana za utvrđenje Borač i za njegove feudalne gospodare Radenoviće ond. Pavloviće, koji su vladali istočnom Bosnom. (Borač je bio značajni politički, privredni i kulturni centar u kome su Pavlovići izdavali povelje, primali strane izaslanike i imali stalne družine glumaca i muzičara). Grad u kome su bili dvorovi vlastele leži iznad lijeve obale Prače, u današnjem selu Varošište. Turci su Borač zauzeli 1466. godine, da bi ga pet godina kasnije napustili. Pored ostataka grada u selu Varošište nalazi se bogata nekropola stećaka kao i temelji crkve u predgrađu. Neki historičari su skloni tvrditi kako su stećci grobovi Petra i Radoslava Pavlovića, nasljednika dvora, koji su pali u borbi protiv Turaka 1420. godine.
NAZIVI ROGATIČKIH NASELJA
ČELEBI PAZARU nekim pisanim dokumentima današnje ime Rogatice se pominje početkom 15. stoljeća, a već krajem 15. stoljeća bilježi se ime Čelebi Pazar po Mehmedu Čelebiji sinu Isa-begovom. Čelebi na turskom znači "gospodski - plemenit".
Historičari su zabilježili: „Mahale su se obično u to doba formirale oko džamija pa tako imamo prve mahale u Rogatici i to: Sinan vojvodinu mahalu, Oruč-aginu mahalu, Husein-begovu mahalu i Carevu mahalu ili Hangariju kako su je još zvali. Početkom 16. stoljeća Čelebi Pazar dobiva prvo javno kupatilo s toplom i hladnom vodom - hamam. Izgrađen je vodovod, kojim je dio čaršije dobio pitku vodu. Na česmama ispred džamija muslimani su uzimali abdest, a putnici dobronamjernici kao i ostalo stanovništvo moglo se tu osvježiti i napiti hladne vode. Već 1528. godine Rogatica ima čaršiju koju čine: zanatske radnje, dućani, karavan-saraji, a nedugo zatim musafirhane, mektebi i napokon medresa. Dućani u čaršiji rađeni su na tradicionalni način. Bilo je dućana i na dvije etaže..."
Prema sačuvanim dokumentima „rogatička čaršija bila je koncentrirana u jednoj ulici s dućanima po jedan, dva ili više pod jednim krovom. Mnoge od objekata je izgradio poznati legator Husein- beg Arnautović. U to doba obale riječice Rakitnice su mostile dvije kamene ćuprije Kanarska ćuprija i Donja ćuprija. U istom periodu podignute su i prve džamije. Uz njih nastaju mahale kao i djelovi grada za stanovanje, za razliku od čaršije u kojoj se obavlja poslovni i javni život. U to doba u čaršiji egzistiraju zanatlije kao što su sabljari, kožari, krojači, kovači, nalbanti, aščije, pekari, berberi, abadžije... U 16. stoljeću sagrađeno je nekoliko džamija: Tekijska, Oručagina, Arnaudija, Careva džamija, Sudžaudinova ili Čaršijska džamija, Serhadija... U tom periodu sagrađena je i medresa koja se nalazila kraj Čaršijske džamije. Sagrađena su i četiri mekteba i to uz džamije Arnaudiju, Tekijsku, Carevu i u Gračanici. U viševjekovnom periodu osmanske uprave Rogatica se razvila u značajnu orijentalnu varoš i postala sjedište kadiluka. U tom periodu kadiluk je dao više ličnosti koje su u Osmanskom carstvu vršile visoke funkcije, spomenimo samo tri velika vezira: Sinan - paša Borovinčić, Ali-paša Pračić, Mehmed-paša Sokolović..." Hroničari rogatičkog kraja bilježe i ovo: „Trebalo bi i vremena i prostora spomenuti sve kadije i muftije, vojskovođe, begove, ajane i drugi učene i značajne ljudi koje je iznjedrila Rogatica i njegova okolica".
AUSTROUGARSKI PERIODTokom Austrougarske vladavine, od 1878.godine, mijenja se struktura stanovništva u Rogatici. Prvo se doseljava nekoliko židovskih porodica i trgovaca drugih nacionalnosti, austrougarskih oficira i činovnika, a s okolnih sela u čaršiju se naseljavaju Srbi. U pregledu mjesta i statistici stanovništva u Bosni i Hercegovini objavljenom na njemačkom jeziku 1880. godine, predstavljeni su rezultati prvog popisa, koji je Austro-Ugarska monarhija organizirala i među kojim nalazimo sljedeće podatke: Rogatica 1879. godine ima 1.831 stanovnika, 444 kuće i 471 stan. Vjerska struktura stanovništva je izgledala ovako: Muslimani 1.693 (92,46 %), Pravoslavci 131 (7,16 %), Židovi 6 (0,32 %), Katolici 1 (0,06 %). Rogatica se kao urbano naselje tada nalazila na 28. mjestu u Bosni. Sa austrougarskom upravom u ovaj kraj, kao i u cijelu Bosnu prodire i europska kultura. Ona se najprije očituje u uvođenju latinčnog pisma u javnom prometu, u odlasku sve većeg broja mladih ljudi na školovanje u razne europske sveučilisne centre. Tako se među prvim bosanskim muslimanima, koji su stekli visoko europsko obrazovanje, bili i Rogatičani. Među njima je najpoznatiji ljekar dr. Avdibeg Bukvica. Zabilježeno je da je od 1883. godine u Rogatici počeo raditi i prvi civilni doktor.
U tom periodu sagrađeni su mnogi objekti. Tako su vojne jedinice 1879. godine izvršile potpunu rekonstrukciju puta Sarajevo-Rogatica-Višegrad u dužini 148 km. Odmah iza toga izgrađen je put Rogatica-Goražde, 26 km. Na Borikama je 1895.godine osnovana ergela za uzgoj konja bosansko-brdske i arapske pasmine. Tokom 1905/1906. godine izgraden je moderni vodovod u dužini od četiri kilometra. Iz strateških razloga izgrađena je i istočno-bosanska pruga koja je dobrim djelom prolazila kroz područje tadašnjeg rogatičkog sreza. U 1906. godini izgrađen je i put do Mesića u dužini od devet kilometara. Iza 1908. godine izgrađena je i gradska kanalizacija. U krugu vojnih baraka na ulazu u grad izgrađena je dvospratna zgrada vojne kasarne. Godine 1900. u Rogatici niče prva pilana za preradu drveta Bećir-age Čapljića. U Kovanju nadomak grada počinje s radom ciglana Nur-bega Brankovića. U srcu grada vanjskim izgledom i ljepotom posebno su se isticale kuće Hadži Nurudin ef. Hafizovića i Suljage Vajzovića. Na čelu gradske općine nalazio se popularni gradonačelnik dr. hadži Ahmed-beg Bukvica. Prema popisu iz 1910.godine rogatički srez imao je oko 1.400 kmetovskih porodica. U monografiji Rogatice, po popisu koji je 1910.godine izvršila austrougarska admistracija, od 699 zemljoposjedničkih porodica u ovom ataru: 644 su muslimanske (92,13%), 52 srpske (7,4%), dvije hrvatske (2,29%) i jedna jevrejska (0,14%). Pa ipak, muslimansko stanovništvo bilo je nepovjerljivo prema Austro-Ugarskoj, tako da se znatan broj muslimana ovog kraja iseljava prema Turskoj, Sarajevu i centralnoj Bosni, Naročito je to došlo do izražaja u vremenu od 1914-1918. godine.
IZMEĐU SVJETSKIH RATOVAAgrarnom "reformom" 1920. godine kraljevina SHS, a kasnije Jugoslavija, nasilno mjenja strukturu vlasništva razvlaščujući muslimane i uvodeći u posjed srpsko stanovništvo. Zemljište oduzeto od veleposjednika-begova trebalo je pravedno dodjeliti svim bezemljašima, a među njima je bilo i muslimana. To kraljevina SHS nije učinila, nego je svu oduzetu zemlju dodjelila isključivo srpskom stanovništvu. Od 1919. pa do 1949. godine Rogatički srez se prostirao na 1.465,25 km2 i obuhvatao je područja sadašnjih općina Rogatica i Sokolac, te djelove općina Han Pijesak (Podžeplje), Vidšegradske općine (Međeđa), Goraždanske općine (Ustiprača) i Paljanske općine (Hrenovica i Prača). Godine 1919. u Kukavicama otpočela je eksploatacija ugljenokopa, a naročito to dolazi do izražaja od 1923.godine. U 1928. godini napravljena je i žičara koja je ugalj direktno transportovala na željezničku stanicu u Mesiće. U vremenu od 1928-1932 godine u kulturnom životu Rogatice aktivno je učestvovao i književnik Hasan Kikić, koji je u Rogatici učiteljovao. U gradu je Građanska škola otvorena 1926. godine. Mreža osnovnih škola se proširuje. U to doba bilo je 186 zanatskih radnji, 79 trgovinskih radnji, te 68 ugostiteljska objekta. U gradu se 1936. godine otvara prva prodavaonica obuće "Bata"....
Raspad Kraljevine Jugoslavije Rogatica je dočekala kao srednje razvijena bosanska varoš s dosta trgovina, zanatskih i ugostiteljskih objekata, nekoliko industrijskih objekata i građanskom školom. Već 1941. godine znatan broj Bošnjaka iz Rogatice i rogatičkih sela priključio se NOB-u. U jesen iste godine od rogatiučkih Bošnjaka formirana je Muslimanska četa, a kasnije i Muslimanski bataljon u okviru Romanijskog partizanskog odreda da bi se, nedugo poslije toga, uključili u Šestu i na kraju, u proslavljenu Šesnaestu muslimansku udarnu brigadu.
Neka od bošnjačkih sela postoje još samo na zemljopisnoj karti. Evo svih naziva abecednim redom: Agarovići, Babljak, Beći, Begzadići, Beheći, Berkovići, Bjelogorci, Blažujevići, Borač, Borika, Borovac, Borovsko, Božine, Brankovići, Brčigovo, Brda, Brezje, Bulozi, Burati, Čadovina, Čavčići, Čubrići, Dobrače, Dobrašina, Dobromerovići, Dobrouščići, Drobnići, Dub, Dumanjići, Đedovići, Ferizovići, Gazije, Godomilje, Golubovići, Grivci, Gučevo, Guždelji, Jarovići, Jasenice, Kamen, Karačići, Kopljevići, Kovanj, Kozarde, Kozići, Kramer Selo, Krvojevići, Kujundžijevići, Kukavice, Kusuci, Lađevine, Laze, Lepenica, Lubardići, Ljubomišlje, Mahala, Maravići, Medna Luka, Mesići, Mislovo, Mrgudići, Nahota, Obrtići, Okruglo, Orahovo, Osovo, Otričevo, Pašić Kula, Pavičina Kula, Pešurići, Pijevčići, Planje, Pljesko, Plješevica, Podgaj, Pokrivenik, Pribošijevići, Pripečak, Prosječeno, Purtići, Radič, Rađevići, Rakitnica, Ribioc, Rogatica, Rusanovići, Seljani, Sjemeć, Sjeversko, Slap, Sočice, Stara Gora, Starčići, Stari Brod, Stjenice, Stop, Strmac, Sudići, Surovići, Šatorovići, Šena Krena, Šetići, Šljedovići, Šljivno, Štavanj, Trnovo, Varošište, Vragolovi, Vratar, Vražalice, Vrelo, Vrlazje, Zagajevi, Zagorice, Zakomo, Ziličina, Žepa, Živaljevići i Živaljevina.
AGRESIJA, DAYTON, PUTEVI POVRATKAU agresiji na BiH (1992.-1995) u potpunosti mijenja se demografska slika na području općine, koja je Daytonskim sporazumom ušla u sastav RS. Prema popisu stanovništva iz 1991.godine na području rogatičke općine živjelo je 21.978 stanovnika rasporedenih u 11 mjesnih zajednica: Berkovići, Borika, Gučevo, Kozići, Kukavice, Mesići, Osovo, Rogatica, Seljani, Stjenice i Žepa. Podaci kazuju da je na području općine bilo 29 čisto bošnjačkih sela, 31 čisto srpska sela i da je bilo 59 mješovitih sela, od tog broja 40 s bošnjačkom većinom i 19 sa srpskom većinom. Tabela sa preciznijim podacima popisa iz 1991.godine kazuje da je na području općine živjelo: Bošnjaci - 13.209 (60,10%), Srbi - 8.391 (38,17%), Hrvati - 19 (0,08%), Jugosloveni - 186 (0,84%), Ostali - 173 (0,81%). Ukupno: 21.978 stanovnika. Nacionalna struktura na području grada Rogatice po popisu iz 1991.godine: Bošnajci - 5.681 (63,72%), Srbi - 2.971 (33,32%), Hrvati - 16 (0,17%), Jugosloveni - 140 (1,57%), Ostali - 108 (1,22%). Ukupno: 8.916 stanovnika. Vlasništvo nad zemljom: Državno valsništvo - 73,7 %, zadružna svojina - 1,2%, u svojini Bošnjaka - 14,45 %, u svojini Srba 9,20%. U popisni list za popis 1991. godine prvi put je unesena oznaka "bosanski jezik". Da govore bosanskim jezikom izjasnilo se 55,66 % stanovništva, a da govori "srpski jezik" izjasnilo se 43 % stanovnika općine Rogatica.
Iako se danas u nekim medijima, pa i službenim dokumentima, pominju „zahvalne" cifre broja povratnika Bošnjaka na područje rogatičke općine, u odnosu na prijeratni period to je tužna statistika.Bolje je jednom vidjeti okom nego hiljadu puta čuti ili pročitati. Potpisnik ovih redova, pohodeći neka rogatička seoska naselja (Žepu, Vragolove, Kovanj, Rakitnicu...), na licu mjesta mogao se uvjeriti u stvarno stanje. Nove kućice (čitati: mrtvi kapital!) iskrivljuju stvarnu sliku povratka. Od novog krova nad glavom nikakve fajde nema prazan želudac. Kada krče crijeva, odluka o povratku jenjava. Ljubav prema rodnom japraku je, ipak, u stomaku. Večina obnovljenih kuća je tek samo „vikend-svratište" u zavičaj. U gradu, bošnjački povratnici, koji su se vratili da ostanu, mogu se lahko prebrojati. Krivicu treba tražiti među onima koji jezikom „mlate praznu slamu" o održivom povratku, a ništa ne čine da se povratnik preživi na djedovini sa koje je nesretnik prognan. Problem kako preživjeti neodrživi povratak, možda je za nijansu lakši od bijega ispred kame u rukama krvoloka? Kako zabosti mehku riječ u tvrdo uho birokratije u kojoj nacionalisti odveć slave pobjedu kako se etnički očeišćeni prostori iznova čiste u nemoći ratom preživjelih žrtava da se vrate na svoje. Laži o održivom povratku su samo novo dosipanje soli na živu ranu. Zaobilaženje istine u isto vrijeme vrijeđa povratnike i pogoduje planerima podmuklog plana za odcjepljenje RS od matice Bosne. Na pitanje novinara „Slobodna Evropa", od čega žive oni koji su se vratili, Alija Pavica, predsjednik za povratak Rogačana, izjavio je: „Radi se uglavnom o starim i iznemoglim ljudima. Oni žive od svojih penzija ili bolje rečeno od crkavice. Previše su stari da bi obrađivali zemlju, bez obzira da li imaju velika ili manja imanja. Omladina se ne vraća, jer niko ne stvara uslove za njihov povratak, niti stimuliše omladinu da se vrati, naročito u ruralnom dijelu..."
Ruku na srce, ima dosta toga obnovljenog, ali sve je to još daleko od željenog. Poseban napredak je prisutan u obnovi porušenih vjerskih objekata, te otud se može kazati kako Islamska vjerska zajednica BiH uveliko prednjači ispred drugih. Do sada su u potpunosti obnovljene džamije u Žepi (sredstvima iranske humanitarne organizacije BIRDS), u Košutici (sredstvima vakifa hadži Galiba Hadžića), u Kramar Selu (uloženim sredstvima uglavnom od džematlija)... I u Vragolovima je 1. avgusta ove godine svečano otvorena džamija pred više hiljada vjernika... Novi stari sjaj su dobile ili trebaju dobiti džamije u Lubardićima, Novoseocima, Đedovićima, Živaljevićima, Kukavicama, Batovu... Rogačane i sve dobre ljude diljem svijeta veseli i rekonstrukcija Šudžauddin ili Čaršijske džamije u gradu (čiji je investitor turska humanitarna organizacija BIAT), te obnova džamije u Košutici... Obnove porušenih džamija (kojih je prije agresije bilo 23 i 3 mesdžida), bez dvojbe, uljevaju značajnu sigurnost povratnicima. Svojom ljepotom otvaraju oči. Svrhom ispunjavaju duše pobožnika. Nadovezujući se na promišljanje o održivom povratku, fala Bogu u ovom kraju džamija će ponovo biti, što nije sigurno za Rogatičane, koji su se, pored Sarajeva i Goražda, raspršili na sve četiri strane svijeta. Mnogi su otišli bez povratničke karte u BiH, jer poražavajuća brojka je onih koji su u gradu Rogatici prodali svoj imetak za bagatelu. Prema nekim pokazateljima takvih je više od 90 odsto. Tuga!
RIJEČ POVRATNIKAUzvišen je osjećaj vratiti se i ponovo živjeti na svome. Iskonski zov zavičaja je jači od svakog drugog mjesta u kome je čovjek našao životno pribježište ili sigurno utočište. Nemjerljiva je sreća probudi ti se u svojoj kući - kazaće vam gotovo svi koji su se vratili da ostanu. Među takvim su uglavnom ljudi u zalasku života, ili oni koji nemaju drugog izbora.

Mulija Hodžić sa sinovima
Tamo, gdje se regionalni drum iz pravca Han Stjenica strmo spušta u dolinu Rakitnice, podno najoštrije okuke na kilometar od Rogatice, ugnijezdilo se povratničko naselje Kovanj. Među prvim povratnicima u ovo prigradsko selo bili su supružnici Ibro i Mulija Hodžić. Mulija, koja je ukoračila u sedmu deceniju života, kazuje: - Vratili smo se na ruševine 27. aprila 2002. godine. Jedva smo skuckali nešto materijala da podignemo krov nad glavom. Svega je manjkalo; hrane, novca, građevinskog i sjemenog materijala... Sa suprugom sam išla i radila drugome za dnevnice... Kada smo se malo urahatili, misleći da poživimo makar podstarost, suprug Ibro preseli na onaj bolji svijet 20. novembra 2005. godine...
Mulija nije ostala sama. Veli s ponosom kako je sa rahmetli Ibrom „izrodila" tri sina: Muamera, Muhidina i Osmana. Dobila je i unučad, pa je život u Kovanju ponovo lijep. Kao nekad, ispod obnovljene kućice nalaze se vrtovi puni berićeta, voćnjaci su uređeni, a i avlija je ponovo u cvijeću. Mirisi kadifica, nevena, ruža kalemuša, kalopera i sabahčića šire se do vrtova zasijanih mrkvom, peršunom, lukom, paradajzom, krastavicama... - Šućur i voćnjaci su fino rodili, pa će se zimus moći pojesti „trgana" jabuka i kruška, a biće i bestilja od šljiva i pekmeza od jabuka.
Ova brižna majka, nana i svekrva, kaže kako se posebno raduje bogatom urodu ljetine zbog djece, snaha i unučadi. - Sve što ovdje uberemo rukom, zdravo je. Šta može biti bolje od domaće zimnice? I torbak, u kome se nađe naša voćka, miriše. Neka djeca imaju. Kad oni imaju, meni je duša puna - veli Mulija i ističe kako se preporodila otkako se vratila na svoju avliju. - Ujutro se budim radosna što sam u svome i na svome - kaže.

Povratnički vrt pod kućom
Regionalnim drumom, koji vodi kroz moćni kanjon Rakitnice peram Ustiprači, u zaseok Podhrid (kod Kukavica) vratila se Munira Tontula, djevojačkog prezimena Smajlović. „Što je sela oko Rogatice, najljepše su moje Kukavice", prisjeća se povratnica Munira pjesme koju je još u djevojačkom kolu pjevala. Kaže kako je sve prognaničke i muhadžirske boljke zaboravila otkako se vratila u svoju avliju. - Ovdje je i zrak ljekovit - veli i dodaje kako se prije 66 godina plačom oglasila u Kukavicama. - U onaj rat, 1943.godine, rodila sam se ovdje. Imala sam tri godine kada sam se iz muhadžirluka vratila s roditeljima. Bi mi suđeno da podstarost činim isto. Po drugi put se vratih kao muhadžirka. Neka me ovdje. Nigdje mi nije bolje.
Niti jedne priče ne liječe jedna drugoj kao prognaničke.
Ljeto je za povratnike praznik. Tada ožive sela. Iz dijaspore nahrle potomci. Stare roditelje obraduju sinovi, snahe, unučad... Dolaze i oni koji žele da oči napoje zavičajnom ljepotom, pa odu uz obećanje da će, nekada, i oni nešto sagraditi. „Neka se zna da je moje!" - vele. Neki urede mezaristane, pouspravljaju nišane, a neki uz hladni potok Toplik, Gračanicu ili riječicu Rakitnicu, okrenu janje na ražnju. Zapjeva se, zasvira, bezbeli i popije, jer nigdje nejma takvog rahatluka kao u zavičaju. Dođu i odu. Ostanu oni koji neće ili nemaju gdje. Kao sjenice ptice ostaju da prezime oštru bosansku zimu. Preživljavaju na mrvicama i dobro im je, kažu. Malo ko i od rodbine hoće da prizna kako neće uvijek biti tako.

Mulija Tontula sa susjedama
„Smrt je bliža od jake za vratom" - kaže jedan od oronulih i istrošenih staraca iz sela Vragolovi i dodaje: „Bože, strah me je i pomisliti šta će biti sa ovim krajevima kada mi stari poumiremo?"
O, Rogatico!
_____________________
Originalni tekst, preuzet sa:http://www.pssmagazin.com/text/citaj/2388/12