www.rogaticani.com

U Sarajevu je prije pet godina promovisana knjiga Muniba Hasanagica "Kazivanje o jednom gradu".Stampana je u 5oo primjeraka.Prmotori su bili sve redom Rogaticani ,univerzitetski profesori dr.Dzevad Jahic,dr.Faruk Jasarevic i dr.Ibrahim Pasic.Promociji je prisustvovao zaista impozantan broj Rogaticana,a sav tiraz je Poklonjen sugradjanima i njihovim prijateljima.
Iz uvodnika koji sam napisao na molbu autora:
"Rijec - dvije o autoru
Munib Hasanagic zacijelo nije pisac,nije ni hronicar,a niti historicar.Munib Hasanagic je covjek koji pamti,fascinantno i filigranski precizno,do najsitnijeg detalja,koji se povrsnom citacu moze uciniti nebitnim,ali koji u sustini mnogo kazuje.Na nagovor prijatelja i bivsih sugradjana,dugo je u besanim nocima,kakve su sve izbjeglicke noci,ispisivao ovu knjigu tipkajuci po staroj "Olimpiji".Sada je ta knjiga pred vama s jasnom zeljom da ostane memento jednom gradu kojeg smo voljeli,dar pokoljenjima rasutim,ko zna gdje,po cijelom svijetu.
Muniba Hasanagic rodjen je u Rogatici 5.5.1927. u poznatoj gradjanskoj obitelji.Pravnik po zanimanju,citav radni vijek je proveo u rodnom gradu na odgovornim funkcijama,ali je,uz to,bio i drustveno angazovan u mjesnoj zajednici,kulturnim i sportskim organizacijama,zrtvujuci svoje slobodno vrijeme da sugradjanima zivot ucini ljepsim,uceci pri tome mlade da postuju svoje aete i pamteci,uporno,reklo bi se iz inata,kao sto pamte kameni spavaci na okolnim rogatickim brdima.
Danas Munib Hasanagic penzionerske dane provodi u Sarajevu,po drugi put u svome zivotu,nakon sto je silom izgnan iz rodnog grada kome se,eto,vraca i oduzuje ovom knjigom.
U Sarajevu,jula 2oo8.godine"
I da vam kazem da sam knjigu ekspresno dobio,i u trenu je,dok je jos mirisala na graficke boje,p drugi put sa zadovoljstvom procitao.

Da ce Sele biti to sam odmah znao.Vec sam negdje napisao da je Munib osoba i mozda jedini rogaticanin koji moze pisati o Rogatici jer njegovo je znanje o nasem gradu fascinantno.Makar se i boja dobro osusila ja do ove knjige jednostavno moram doci.Zbog toga bih zamolio sve one koji znaju nacin na koji se moze doci do knjige da to odmah iznesu na ovoj stranici.Vec dugo nisam imao u ruci nesta sto zelim citati a ovo je zasigurno to.

Ja cu za raju pokusati,koliko mi vrijeme bude dozvoljavalo,prenijeti poneke dijelove Munibove knjige,a za danas ovo:


"U Rogaticu je jos prije rata(II svjetskog rata op.S.I.) dosao na sluzbovanje advokat dr.Josip Stipancic s ciljem da pripremi ustasku vlast.U pocetku u tome nije imao uspjeha.Ipak negdje oko polovine maja u Rogaticu je dosao neki Hivzo,ranije priredjivac atletskih priredbi u Rogatici(trgao zeljezne lance,razbijao na prsima kamen nakon sto bi predhodno legao na polomljeno staklo od flasa i sl.) s ciljem da formira ustaski logor u Rogatici.On je vec u Foci bio ustaski funkcioner.Kad je za to cuo gradonacelnik Ragib Capljic,pozvao je komandira policije Camila Barakovica i poslao ga da razoruza i privede Hivzu i njegovog vozaca.Oni su bili odsjeli u kafani Ibrahima Hasecica,Kad je komandir plicije Barakovic pokusao da ga legitimise,on je to odbio s napomenom da njega komandir policije poznaje i nema potrebe da ga legitimise.A kada je komandir policije ponovio da mu u ime zakona preda isprave izvadio je pistolj i hladnokrvno ubio Barakovica.Zatim su Hivzo i njegov sofer liseni slobode i privedeni u Opstinu Rogatica radi isljedjivanja.Oko Opstine se okupilo oko hiljadu gradjana u namjeri da lincuje ubicu,ali ih je u tome sprijecila jaka njemacka straza.Kasnije su sprovedeni u Sarajevo,ali,koliko se zna,Hivzo nikada nije bio osudjen,niti se ikada tokom rata pojavio u Rogatici.Tako je komandir policije Camil Barakovic bio i prva zrtva fasistickog terora u Rogatici"


Ovaj isjecak odabrao sam jer je,skoro,neko na temi kosarka spomenuo Fehima Barakovica,pa sam ja smatrao da je dobro i da se zna o kome se radi.Camil Barakovic je bio Trebinjac i po potrebi sluzbe doselio je u Rogaticu.Poslije zvjerskog ubistva iza njega je ostala supruga Devla sa cetvoro maloljetne djece,kcerima Mersidom i Feridom i sinovima Fehimom i Feridom.
Stanovali su u ulici Korovina u skromnoj,sirotinjskoj kuci.Camilaginca je smogla snage i skolovala i pdizala djecu.Fehim i Mersida zavrsili su za ucitelje,a Ferid je zavrsio geodetsku skolu i radio le u Lukavcu,Fehim je radio u Kiseljaku,Mersida u Sarajevu,a Ferida je ostala s majkom i radila je u "Jasni".Ovo Munib vjerovatno nije smatrao za potrebnim da ubacuje u knjigu,ali,ja eto,smatram da ovu cestitu porodicu i hrabru majku Camilagincu svakako treba spomenuti.

Ja sam upoznao Fehima Barakovica u Visokom 92 godine. Bili smo izbjeglice u Visokom a on godinama zivi i radi tamo. U to vrijeme je bio Direktor svih Osnovnih i Srednjih skola u tom regionu. Izuzetno je cijenjen i postovan u Visokom i kao covjek i kao prosvjetni radnik. Bila je jesen 92 godine. Mi tek dosli u Visoko, a ja treba da se nekako upisem u srednju skolu. Bio sam zakasnio jer smo u Visoko dosli u Oktobru. Skolska godina je kasnila zbog ratnog stanja, ali upis je vec bio priveden kraju. Nece niko ni da me saslusa u Srednjoskolskom Centru. Kud da idem, kome da se obratim. Kaze meni mama da odem i potrazim Fehima Barakovica i da vidim hoce li mi on pomoci oko upisa u skolu. Ja sam se iz Rogatice sjecao dobro njegove sestre Feride, ali njega nisam znao. Fehim je imao kancelariju u jednoj od opstinskih zgrada u centru Visokog. Odem ja i raspitam se gdje se tacno nalazi, upute me ljudi i dodjoh do vrata. Valja mi sad uci, predstaviti se, a covjeka nikad nisam vidio. Kako li ce ragovati, hoce li mi pomoci ili ce me hladno odbiti. Hiljadu misli prolazi kroz glavu, ali sta cu, nemam kud nego da pokucam na vrata i udjem.

Pokucam, otvorim vrata. Unutra desetak ljudi sjedi oko jednog velikog stola. Svi prestadose pricati kad sam se ja pojavio i gledaju u mene. Kazem da trazim Fehima. Javi se on i kaze, bujrum sta treba. Ja nekako stidljivo pocnem sa izvinjenjem sto smetam ali ono sto bih ja imao to je privatne prirode, pa doci cu ja drugi put. Kaze Fehim, ovo su moji prijatelji i slobodno pricaj sta god da je. Podjoh da objasnim ko sam ja, a on me prekide. Cuo sam ja da ste vi dosli u Visoko i bas mi je drago da si me potrazio. Cim sam te vidio na vratima znao sam ko si, isti si otac. Fehim je generacijski vrlo blizu mom ocu rahmetli i druzili su se kao djeca, a i kasnije su bili u kontaktu. Upitao me sta mi treba, ja objasnim. Odmah je uzeo telefon, nazvao Direktoricu Srednjoskolskog Centra i rekao joj da ima prijatelja kome treba njena pomoc. Usput joj kaze da ne samo da mi treba pomoc oko upisa nego mi bezbeli i knjige fale pa da mi i oko toga pomogne ako moze. Rece joj da cu ja biti kod nje za 15 minuta.

Kad sam dosao pred Srednjoskolski Centar, zena me ceka ispred. Toliko je Fehim cijenjen i postovan u Visokom koje je izuzetno poznato po tome sto tesko prihvata ljude koji nisu rodjeni Visocani. Bogami, mene direktorica upisa u skolu, dade mi knjizicu neku koliko se sjecam za ocjene, i dade mi sve knjige za drugi razred srednje skole. Sve zahvaljujuci Fehimu Barakovicu. Ovim putem mu se zelim jos jednom zahvaliti i ako ovo procita nek nam se javi ovdje. Sigurno bismo imali mnogo cuti i nauciti od covjeka kao sto je on.

Evo i ja cu Muamere jednu o starijoj Fehimovoj sestri Mersidi.Kad sam ja posao u osnovnu skolu,a bilo je to davno 1954.,Mersida je bila uvazena i cijenjena uciteljica.Pored slova kojim nas je uporno ucila tad je ona pokrenula i lutkarsko pozoriste a mene,ucenika drugog razreda, odredila za dekoratera ili kako se to danas kaze - scenografa.Mozete misliti - meni tek devet godina.Ali svu strucnu pomoc imam,ne znam cestito ni sta je boja,ali uciteljica kaze svima - to je on,nas scenograf.Kasnije se ukljucujemo u izradu lutaka,u izradu maski za tradicionalni maskenbal,angazuju nas da daonosimo glinu iz Kovanja i da uporno vajamo,kruske,jabuke,likove...sta ko zna.Takva je skola tad bila.Moj respekt prema uciteljici Mersidi Barakovic(oprastam joj sve batine koje sam od nje kao nestasko primio),moj respekt Fehimu Barakovicu koji je svoju uciteljsku praksu proveo u mom razredu,a narocito Feridu Barakovicu koji nas je ucio kako se igra rukomet i kako se postuje samog sebe.A rahmetli Camilaginci Barakovic duboki naklon,do zemlje.Sele.

...stoji na balkonu, nije cuo pitanje,cak niti kad sam ga glasnije ponovio...
Zamisljen i zagledan u Kupusnjacu, bolje reci djetinjstvo, Ferid se na trenutak bio potpuno iskljucio iz stvarnosti...dugo nije bio u Rogatici pa su mu sjecanja ovaj put bila navalila...
a meni je bilo prvi put da vidim koliko snazne emocije mogu da budu kod velikih, nama djeci je pojam proslosti i vaznosti iste bio nepoznat i stran...

------

Knjigu Muniba Hasanagica sam dobio pocetkom oktobra ove godine - josh je mirisala na stampu a licna posveta mi raspali po egu, sva sreca pa nije dugo trajalo.
Pomislih na Bila Klintona koji je u predgovoru svoje knjige napisao da mu je uvijek bio cilj napisati knjigu, kao svjedocanstvo o zivotu kojeg je imao jer bez toga mu se cinilo kao da ga nije ni bilo, kao da zivot nije ni zivio.
Tesko da je Bil cuo za nekog Muniba iz Bosne kao sto je najvjerovatnije da ni Munib nije znao za Klintonovu zivotnu zelju da napishe knjigu - ali obojica su uradili skoro istovjetnu stvar, ostavivshi djelo-knjigu kao svojevrsno svjedocanstvo, drugima u amanet.
Kao sto je Bil nadaren da stvari pojasni, objasni i opise na makro planu (US i svijet) tako je i Munib nenadmashan da opishe njegov mikrokosmos - svoj grad/srez/opstinu Rogaticu, narocito ljude i dogadjaje u njemu, do nevjerovatnih detalja.

Ushicen, knjigu sam poceo citati ali nakon 20-ak stranica sam zastao, presjecen mislju. Zaista ne mogu odagnati da je ova knjiga epitaf jednom gradu i vremenu, zadnje poglavlje necega cega vise nema.
I prepoznavshi sebe na zamaku i zalasku tog vremenskog i prostornog dogadjanja.
Knijga Nishan, Nadgrobni spomenik - misli zaista nekad mogu biti crne.
Procitati ovu knjigu sad ili za 20-ak godina - bice, cini mi se, isto.

Za posjetioce ovih stranica cu i ja pokusati da prenesem neke detalje za koje mislim da su zanimljivi. Bice kratki, nasumicno izabrani, kako vremenski tako i tematski.

Nisam jos procitao knjigu, a nadam se da cu vrlo brzo imati priliku da to i ucinim.
Vrsiti neki sud o ovoj knjizi na osnovu samo jednog procitanog odlomka je nemoguce, ali i ovaj kratki odlomak da nagovjestiti o kakvom djelu se radi.

Nadam se da ce nam Munibovo pisanje otvoriti prostor za dalju diskusiju i istrazivanje rogaticke historije. Nisam sto posto siguran, ali mislim da nijedna historijska knjiga o Rogatici ne pominje rahmetli Camila Barakovica, kao prvu rogaticku zrtvu u Drugom svjetskom ratu na ovako detaljan nacin.
Ali kao sto bunar rece, ova knjiga na neki nacin i jeste Nadgrobni spomenik jednoj carsiji.

p.s. Sele kazes da je Ferid Barakovic zivio u Lukavcu, a da su porijeklom iz Trebinja. To me podsjeti na jednog sjajnog fudbalera iz Lukavca, Mirsada Barakovica. On sada otprilike ima nekih 47-48 godina i na neki je nacin zastitni znak Lukavca. Vjerujem da ce se pitar-istok dobro sjetiti igraca o kojem pricam, jer je rijec o daleko najboljem "laktu" u poslijeratnoj BiH. A to mi je licno i potvrdio jos jedan nas zemljak, bivsi nogometni sudija Nedim Brdaric. Izvinjavam se sto na trenurak skrenuh temu u drugom pravcu, ali mozda je bas Mirsad, Feridov sin.

odlomak, strana 38/39:

"Za rod Cutahija iz Rakitnice zna se da su bili jedan od najstrijih muslimanskih rodova u Bosni i da su doselili iz grada Kjutahija u Maloj Aziji."

...zanimljivo je kad se ukuca Kutahia na google...to je izgleda grad/oblast nekih 200-300 km jugoistocno od Istambula...poznat (iz prohujalih vremena) po grncariji...

Ovo prezime, najvjerovatnije dobiveno po gradu/oblasti iz koje se doslo, me podsjeti na pokojnog profesora istorije Ljubu Pandzica...Hercegovca iz Ljubuskog (cini mi se) koji je dosao u Rogatici da zaradjuje za zivot predajuci istoriju i pomalo nakupujuci balvansku gradju...iako je bio hendikepiran u tijelu (jedna noga kraca, hramao je), bio je vrlo razlozan u rezonovanju i mentalno je bio potpuno prevazisao svoj tjelesni nedostatak...

...pitam ga ja jednom, iznebuha , kad su ljudi poceli dobivati imena u ovoj formi kakva ja danas (ime te prezime, ponekad srednje ime..)...

Zastade Ljubo, zatecen, nesto je promrmljo samo da odgovori ali ja pravi odgovor ne dobih...

Mislim da nije dugo ostao u Rogatici, godinu ili dvije, mislim da se vratio u (svoj) Ljubiski...gdje je nedugo zatim (mislim) poginuo u saobracanoj nesreci...a do nas je dopro glas da mu se na sahrani iskupio nevidjeni broj ljudi za tamosnje prilike...

A nase Cutahije, kad su ih (popisivaci) pitali kako (ce) se zvati/zovu,
bezbeli su rekli Kutahija...i dok od usta dodje u tefter postade (i tako i ostade) Cutahija...


PS. web stranica ne dozvoljava da se postavi attachment... ...imal ko cekic...

Ljubo Pandzic,bio mi je prijatelj.Bio je vrstan poznavalac povijesti,knkizevnosti,hercegovacki pronicljiv,rodom iz Drinovaca(Simic,Tin Ujevic),opcina Grude,tu je i poginuo.U Rogatici pozadugo nisu znali za njegovu smrt,pocela skolska godina,a njega nema...Njegov najbolji prijatelj rahm.Ismir Brankovic ode mu na grob i oprosti se od njega.Ljubo mi je,dok je bio u Rogatici,na poklon donio LP "Gubec beg" u interpretaciji nenadmasne Josipe Lisac,a i upoznao me sa Zeljkom Ivankovicem,istaknutim pjesnikom,publicistom i novinarom koji mi je poklonio svoju knjigu stihova s posvetom.I jedno i drugo nestalo je u vihoru rata,.
Da nas ovo ne odmakne od teme,a to je Munibova knjiga,ali je bila prilika da se nesto kaze i o Ljubi Pandzicu koji je obiljezio jedno vrijeme u Rogatici.
Munibova knjiga dozivjece i drugo izdanje,tako se planira.Imace dopuna i ono sto Munib smatra da je zaboravio.Ali ce svakako biti mjesta i za ovaj Bunarov komentar o knjizi sto je,bez pretjerivanja,vrhunska esejistika.Prnicljivo je stavio u isti kontekst Klintona i Muniba Hasanagica koji su ucinili istu stvar,oduzili su se zivotu knjigom.Jer stara istocnjacka glasi da je obaveza svakog covjeka da ostavi potomstvo,a ako to nije u stanju,onda da napise knjigu,a ako i to nije u stanju,onda da zasadi vocku.Munib je to sve uradio ,

neke stvari nikada ne mijenjaju sadrzinu iako forma mozhe biti drugacija, cak i interesantna sa vremenske distance...

strana 45/46, profesionalna zakletva dana 15/08/1906, geometra Jusufa Gorushanina na pocetku sluzbovanja (u Bijeljini, prije dolaska u Rogaticu):

"Vi cete se zakleti Bogu svemogucem i zadacete postenu i tvrdu vjeru, da cete vazda i stalno biti vjerni i pokorni Njegovom velicanstvu, prejasnom Vladaocu i gospodaru Franji Josipu Prvom, bozjom miloscu Car austrijskom, kralju ceskom itd i Apostolskom kralju ugarskome, a poslije njega nasljednicima, koji budu slijedili iz Pravisnjeg koljena i krvi. I posto su se uslovi stekli dekretom Visoke zemaljske vlade u Sarajevu od 28. jula 1906. godine broj 124,604/II-VII. imenovani priv. clanom za promociju, te cete se zakleti, da cete se zakleti, da cete sve za Bosnu i Hercegovinu izdane zakone i naredbe nepokolebljivo drzat, Vama i Vasoj sluzbi nadlezece, osobito propisane duznosti savjesno vrsiti, pri tome vazda samo ono pred ocima imati, sto je za sluzbu Njegova Velicanstva najbolje, da cete dolazece naloge Vasih predpostavljenih dragovoljno slushati i da cete sluzbenu vojnu tajnu vjerno cuvati. Takodje cete se zakleti, da niti sad pripadate, niti cete ubuduce pripadati kakvom inozemnom ili domacom tajnom ili javnom drustvu, koje za politickim svrhama ide.
Sto mi je ovo receno, to sam jasno i cisto razumio, te sve imam i hocu vjerno da izvrsim.

Vallahi, billahi, tallahi! "

PS. podebljane rijeci sam ja izabrao, zapeshe za oko cisto zbog jezicke forme...

Sin Jusufa Gorusanina,Rusmir,student geodezije bio je istaknuti pripadnik SKOJ-a medju rogatickim mladicima u predvecerje burnih dogadjaja koji ce potom(1941) uslijediti.Pginuo je u narodnooslobodilackoj borbi,a po njemu je poslije rata nazvan narodni univerzitet u cijem su sastavu bili gradski bioskop,citaonica,biblioteka i dom kulture.Njegovi saborci Ragib Nalbantic (Sahovski klub),Muris Sahimpasic,Ragib i Rasim Dzindo takodjer su poginuli.Jedini prezivjeli iz te generacije bio je Adem Aksamija koji je godinama poslije rata sluzbovao u diplomatiji bivse drzave.Rusmirova majka i sestra poslije rata(1945)zivjele su u Sarajevu.

Na jednom nišanu u Šehovini piše
SIJERČIĆ OMER SIN BIMBAŠE AVDIBEGA
Eto ko je sve gore ukopan, a mi to gledali zapušteno više od 20 godina!