www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 13th, 2021, 9:54 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7
Autor Poruka
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 6th, 2012, 8:40 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
PET DECENIJA NAŠEG DRUŽENJA


Ove godine Rogatičani bliski drugovi i prijatelji navršavaju pedeset godina redovnog druženja. Svake sedmice, nedeljom, na zajedničkom sijelu, okupljaju se prijatelji da se istinski ispričaju o onom što ih interesuje iz ranijih mladenačkih dana, pa sve do danas. Ima lijepih uspomena, dragih događaja, ohrabrujućih uspjeha koji su u to može se reći dobro vrijeme, postizani u svim oblastima života i rada. To je bilo doba kada je rad, stvaralaštvo i zadovoljstvo svakog građanina bio smisao svakodnevnog djelovanja, življenja, optimizma, nade i težnje za još boljim.

Družinu poznatih Rogatičana čine drugovi približne generacije, osamdesetgodišnjaci i još koju godinu više, borci Narodno-oslobodilačkog rata, antifašisti, aktivni sudionici obnove ratom uništene domovine 1945. godine i dalje, učesnici i rukovodioci u razvoju privrede i drugih društvenih djelatnosti. Većina je rad započinjala u svojoj struci, a završavala kao afirmisan stručnjak i rukovodilac preduzeća, ustanove ili druge organizacije, najčešće sa zapaženim rezultatima, cijenjeni i uvažavani. Niko od njih nije ostavljao tragove neposlovnosti i zloupotrebe rada i položaja. Odlaskom u penziju ponijeli su sa sobom niz priznanja za svoj rad i rukovođenje: odlikovanja, pohvale, plakete i što je najvažnije opravdali povjerenje, sačuvali čestitost i dostojanstvo koje ih krasi i kao ljude, i kao građane Bosne i Hercegovine.

Na sijelima nedeljom najviše dominiraju teme iz minulog vremena. Razumljivo, to su drage uspomene kada se dosta dobro živjelo, mnogo manje briga bilo. Radili smo, kućili, porodice formirali, djecu odgajali, školovali za dalji život spremali. Tada su među nama u komunikaciji dominirale prijatne dogodovštine koje su doprinosile da čovjek bude opušten, radostan, veseo i zadovoljan. Tolerantni smo, ne tražimo da se složimo, možemo da imamo i različita mišljenja, to ne umanjuje naše druženje, naše kosmopolitske poglede na svijet, na društvo, na sadašnjost. Međusobno se informišemo i o zdravstvenim i drugim pitanjima porodice. Svi imamo usklađene, harmonične brakove, školovanu i odgovornu djecu, zadovoljstva u porodicama. Onim što su nam djeca postigla u obrazovanju, radu i životu istinski možemo svi biti zadovoljni. Tu su i unučad koja su kod većine završila školovanje i ponos su svojih porodica. Svi su oni korisni građani BiH, a i zemlja gdje žive i tamo su prihvaćeni.

U proteklih pedeset godina mijenjala su se mjesta, dani i vrijeme sastajanja. Nekad ranije je to bilo je u deset ili petnaest dana. Okupljali smo se porodično, redajući se u stanovima. U godinama rada, zadovoljstva i raspoloženja išli smo u ugostiteljske objekte gdje je veselije i gdje je bila muzika. Sijelili sa suprugama uz muziku i pjesmu, malo duže.

Među nama ima amatera koji za svoje i raspoloženje prijatelja zapjevaju „U Travniku na dal tabaniku“, „Evo srcu mom radosti“ i druge. Zadnjih deset i više godina bez prekida, svake nedelje u 10 sati sjedamo u popularnoj kafani „Gogo“ na Ciglanama, gdje smo rado viđeni i gdje nam se i drugi pridružuju.

Nas je u početku druženja 1958. bilo 6-7 Rogatičana Abdulah Jesenković, Hakija Muftić, Mesud Branković, Mehmed Sokolović, Enver Lihić, Fehim Krajina, Munir Jamaković. Svi smo bliski drugovi pa smo se povremeno i ranije pojedinačno i grupno sastajali, družili, oslanjali jedni na druge, razmjenjivali mišljenja. To je bilo drugarstvo tog vremena kojem smo mi pripadali i kakvo će se teško ponoviti. Poslje tokom vremena nama su se pridruživali i drugi dragi drugovi i prijatelji Ahmed Šahinpašić, Meho Ćurevac, Ejub Hasečić, ing. Esad Daiđić, Rasim Hurem, Ismet Babić, Smajo Fetahović, Hasan Balić, Ivan Bule, dr. Dragan Kosorić, Mustafa Akšamija, Midhat Branković. Ponekada povremeno sa nama kafu popije Haris Pašović, Alija i Mehmed Akšamija, Ivica Šarić, Bogdan Tanjević, Murat Begić, Mehmed i Ademir Kenović, kao i drugi. Kad iz Dubrovnika dođe u Sarajevo ing. Ibro Adžović on je nedeljom sa nama.

Svaki od nas pojedinačno izražava zadovoljstvo ovim druženjem i rado očekuje nedelju da se vidi sa bliskim drugovima, razgovara, iznosi svoja mišljenja, zapažanja, a čuće i ispričati aktuelnu dogodovštinu i dobronamjerno se našaliti. Kad je Ibro, bude i filozofske rasprave o zdravlju, ishrani, skidanju tjelesne težine, o umjerenom življenju i drugom. Pažljivo se sasluša svako od prisutnih. Enver znalački, kao istoričar prepriča istorijske događaje, Ahmed iznosi životne dogodovštine tako vješto kao da mu se to sad događa. Mesud ga prekida pitanjima o mladosti i u šta je godine života potrošio, a Mehmed o sportu najčešće, tu je i bio najaktivniji. Fehim, kao niko, zna ispričati o sjedaljkama i gurmanluku na kojim je sjedio u mladosti, a i sada ponekada. U njegovoj organizaciji nedavno smo u nedelju sjedili kod Brekalovića u restoranu blizu pijace. Amir Nuhbegović je svirao na gitari i pjevao. Pomagali su me ostali. Veseli i zadovoljni nakon nekoliko sati druženja otišli smo radosni kući, nadajući se novom susretu.

Nismo dugo čekali, Ahmed Šahinpašić je organizovao svečani ručak za naše druženje obilježavajući devedesetu godinu života. Slavlje je održano u klubu „Saraj“ u Šipskoj ulici. Vlasnik restorana Hamza Sadiković odlično svira harmoniku, a naš Amir gitaru pa je veselje teklo uz muziku i pjesmu Fehima, Ivana, Dragana, Ahmeda, Munira, Smaje, Hasana i ostalih. Slavljenik Ahmed je održao značajan govor kako se može doživiti devedeset i više godina života (sve u životu umjereno) i najavio slavlje narednih godina – hele – hele. Tako je bilo i kad su kući stigli, veseli i umiljati svojim ženama. Ostala im je u sjećanju dobrota, radost, zadovoljstvo ....... iz nezaboravnog Titovog doba pa kao nekad i sada su svojim ženama odmah još u hodniku počeli sa pjesmama:

- Evo srcu mom radosti, evo želje njegove.
- Evo sam ti draga došao, zar me nevidiš.
- Svud me ljubiš među oči nećeš

Redovno je naše interesovanje na druženju i za stanje u Rogatici. Povratnici ne mogu da se zaposle, a i drugi uslovi za život su dosta složeni i povratak je veoma mali. U gradu Rogatici evidentirana su svega 62 povratnika, a to je jedan posto u odnosu na broj stanovnika prije rata. Sadašnje vlasti deklerativno se izjašnjavaju i obećavaju pomoć za povratak, a malo na tome rade.

Iz naše grupe Rogatičana, individualno je, prema vlastitim mogućnostima, pružana i slata pomoć. Hakija je kupio i poslao dva puta razne sadnice voćaka koje su u Rogatici podjeljene povratnicima i sve su posađene. Organizovan je i razgovor u „Klasu“ o kooperaciji u podizanju plantažnih zasada malina i drugog voća. Većina drugova iz grupe radi na izdavanju Monografije Rogatice. Davati su i drugi prijedlozi i pokretane akcije.

Rogatičani pomažu da se u njihovom gradu ublaže posljedice agresije 1992.-1995. godine na muslimane, na pljačkanje njihove imovine, rušenja džamija i obilježja u čemu ni groblja mrtvih nisu bila pošteđena. Ing. Nedžad Bubica je finansirao i organizovao popravak porušenih mezara i nišana koje su uništili neke i polomili četnici na Centralnom groblju Zahrid. To su i pojedinačno uradili neki građani. Mirsad Čolić ogradio je groblje žicom. Postavljanje kvalitetne, stabilne i trajnije betonske ograde i kapije finansirao je profesor dr. Faruk Jašarević i njegova supruga Lejla gdje su uložili veći dio sredstava. Građani su zahvalni jer je to trajan, značajan dar Rogatici i njenom stanovništvu. Ima i drugih vidova pomoći Rogatičana, svoj se zavičaj ne zaboravlja.

Većina Rogatičana koji su izbjegli u Sarajevo, a i u druga mjesta zaposlila se i svojim radom rješavaju potrebe ishrane, smještaja, školovanja djece, zdravstvenog osiguranja i drugo. Rogatičani su, od ranije poznati, kao savjesni i dobri radnici, a imaju vrlinu uspostavljanja i gajenja prihvatljivih međuljudskih odnosa i saradnje. U preduzećima, ustanovama, obrazovnim institucijama i drugim organizacijama gdje su radili, a i oni koji sad rade Rogatičani su zapaženi kao vrijedni i uspješni rukovodioci i neposredni izvršioci u: „Svjetlosti“, „Famosu“, „Šipadu“, Pivari, Privrednoj komori Sarajeva, Fabrici obuće, Invest projektu, Elektroprivredi, Medicinskom fakultetu, Akademiji scenske umjetnosti, „Fabulasu“, „Bemustu“, Zajednici za obrazovanje, Pedagoškoj akademiji, UMC, Zajednici za puteve, Likovnoj akademiji, Unisu, UPI-ju, RMK, Republičkoj privrednoj komori, PTT-Telekom, Ujedinjenim nacijama – UNHCR-u, Energoinvestu, SDK, „Krasu“, „Hidrogradnji“, „Centrotransu“, „Vodoprivredi“, Sporskim organizacijama, Pedijatriji, „Koprivnici“, KTK, Ekonomskom fakultetu, Pedagoškom zavodu, Fima banci, „Lake“-u, G.P. „PUT“-u, Skupštini grada, „Feroelektro“, „Kristalu“, Raiffeisen bank, „Sprindu“, Agenciji za bankarstvo i drugim.

Na našem rogatičkim druženjima u zbiljama i šalama razgovarali smo o gospodinu, mi ga zovemo drug Stjepan Mesić. Bilo je to koji dan pred izbore u prijateljskoj Hrvatskoj gdje je drug Mesić ponovno, drugi put kandidovan za predsjednika. Mi pratimo njegovu aktivnost, interesovanje, objektivno prikazivanje prilika u Bosni i Hercegovini. Podržavamo ga u istupanju da međunarodna zajednica brže i efikasnije rješava aktuelne probleme uređenja BiH koja su u njihovoj nadležnosti.

Kako su za dva dana trebali da se održe izbori, a drug Mesić je, po drugi put, kandidat za predsjednika susjedne Hrvatske, imao je i protukandidata, svi smo jako željeli da on ponovno bude izabran. Došli smo na ideju da tu našu želju ozvaničimo. Znali smo da naš prijatelj i učesnik našeg druženja Ivan Bule ima stariju kćerku Irenu u Zagrebu gdje živi i radi i da je već bila na takozvanoj kafici kod druga Mesića, a Irena se druži sa prijateljima iz njegovog izbornog štaba pa je i ovom izbornom prilikom uz njih. Došla je na par dana u Sarajevo da obiđe svoje roditelje i stigla na naše druženje. Vraća se u Zagreb pa smo je zamolili da posjeti druga Mesića i prenese naše srdačne pozdrave, neizmjernu želju i čestitanje za ponovni izbor za predsjednika Hrvatske. Irena je to rado prihvatila, a naš prijatelj iz druženja Murat Begić donio je veoma kvalitetnu kravatu, kakvu su drugovi iz Rogatice u dobra vremena, slobode, rada i zadovoljstva nosili. Kravatu nazvasmo „Rogatička kravata“ i napisali čestitku drugu Mesiću za ponovni izbor za predsjednika prijateljske Hrvatske uz želje za dobro zdravlje, dug život i još bolju saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Irena je uspjela na dan izbora doći u Izborni štab, uručiti drugu Mesiću kravatu, prenijeti naše čestitke i želje, popiti slavljeničku kafu i slikati se sa predsjednikom. Tako su Rogatičani uz pomoć vrijedne i veoma komunikativne Irene, na našu radost prvi čestitali drugu Mesiću, velikom i potvrđenom prijatelju Bosne i Hercegovine.


TARIK – EMIRA


Maida je bila na trudničkom bolovanju kod kuće u Rogatici. Od moje majke, kao iskusne žene sa šest poroda dobivala je upute kako se spremati za porod. Ja sam, kao i u drugim danima, tog jutra 5. februara 1954. godine krenuo na posao. Maida me ispratila i kako je bilo hladno reče da neće izlaziti da šeta po bašči. Imao sam sjednicu Skupštine Sreskog narodnog odbora. Bio sam sekretar i brinuo da sve na Skupštini dobro funkcioniše. U toku sjednice službenik Hasan Hasanagić mi je prišao i rekao da me sestra Hadžira traži i da je u hodniku. Izišao sam vidim Hadžira radosna, odmah mi je prišla zagrlila me i rekla da mi se rodio sin i da je sve uredu. Bila je to velika beskrajna radost, koja me činila veličanstvenim i razdraganim. Ispunjene želje, početak jednog novog mladog života, čovjekovog života. Ništa ljepše i uzvišenije. Vratio sam se u salu i koliko sam mogao doprinosio da Skupština što prije završi. Otišao sam u bolnicu, dr. Vasić me uvela kod Maide u sobu pa smo se zajednički mnogo radovali.

Uz Maidu moja majka je brinula o sinu Tariku posebno kad je Maida počela raditi. Na jesen te godine otišao sam raditi u Prestavništvu lista „Oslobođenje“ u Banjaluku i uporedo završio Srednju ekonomsku školu narednih godina. Maida i Tarik su ostali kod mojih roditelja u Rogatici. Iduće godine Maida je došla raditi u Banjaluci u Osnovnoj školi Ferhadija, a Tarik je još ostao u Rogatici. Negdje u zimu otac mi javlja da nas Tarik traži. Odmah sam otišao u Rogaticu i saznano da je pored traženja Tarik bolovao krzamak. Ostao sam u Rogatici nekoliko dana, a onda sa Tarikom koji je tada imao tri godine krenuo za Banjaluku. Zimsko je doba. Majka je Tarika utoplila i dobro smo putovali do Sarajevo. U vozu za Banjaluku nije radilo grijanje, a dosta je hladno. Skinuo sam svoj zimski kaput i još jedanput zamotao Tarika. Meni je bilo hladno pa sam po kupeu hodao i vršio razne pokrete da ublažim hladnoću. Jedva se izdržalo i bilo je mnogo radosti kad smo stigli u topao stan. Maida se majčinski obradovala, dugo Tarika nije puštala iz zagrljaja. U Banjaluci smo uspješno riješili Tarikov boravak dok smo mi na poslu.

U Sarajevu smo imali kućnu pomoćnicu koja je o Tariku brinula i vodila ga u školu. Kad je Tarik već bio četvrti-peti razred počeo je preko ljeta ostajati kod moje majke i oca u Rogatici. Jedan dan ga otac povede u džamiju gdje on redovno ide. Tarik je na ulazu u džamiju vidio poredanu obuću na policama. Sjetio se priče Magareće godine Branka Čopića koju je čitao. U priči je opisano kako je jedan dječak izišao ranije iz džamije i izmiješao obuću po stalažama. Onda se malo udaljio u haremu i gledao kako je nastala gužva svaki čovjek traži svoju obuću i gunđa, što je bilo? I Tarik je tako uradio. Dok je otac klanjao on je izišao i pomješao obuću i poslije posmatrao ljude kako traže. Priznao je to ocu da je to uradio po priči koju je čitao. Otac ga više nije vodio u džamiju. Naši prijatelji Marženka Žarković, publicista i profesor dr. Gruića su nam sugerisali da Tarik još dok je mladić stiče radne navike i da bi dobro bilo u nekom radnom kolektivu preko školskog raspusta da radi. U „Tehnotransu“ u Rogatici su nam izašli u susret. Preko ljeta dok je boravio kod mojih roditelja radio je u mehaničkoj radionici po 4 sata dnevno. Znali smo majstore kod kojih radi, kupili bonove da skupa sa ostlaim radnicima ruča u društvenoj ishrani. On je to od početka veoma ozbiljno shvatio, redovno kad i radnici išao na posao i odgovorno izvršavao radne obaveze. Jedan dan nije sa posla došao. Moja majka zabrinuta pošalje da vide šta je? Kad je stigao kući, rekao je:

- Majka mnogo je posla, autobus koji treba da ide za Foču ostao u kvaru, putnici čekaju. Ja sam mom majstoru pomagao, dofaćao halat dok je popravljao. Dobro sam ti i sad došao, mogao sam da ostanem.

Sve ocjene od majstora su bile pozitivne, a za taj mjesec dobio je od Maide i mene platu – zaradu. Naše procjene su bile da njegov rad u kolektivu pozitivno odražava u svakom pogledu. Druženje sa radnicima i odlazak na zajedničku ishranu doprinosili su njegovoj komponenti socijalnog formiranja u odnosu prema drugim.

Kasnije kako je rastao rado se sjećao tih dana rada u „Tehnotransu“, radnika sa kojima se upoznao. Sve do odlaska na rad u inostranstvo održavao je kontakte, a iz Energoinvesta je uspostavljao i poslovne odnose sa kolektivom gdje je prvo počeo raditi i sticati neophodne radne navike.

Tarik i Emira su se upoznali 1978. godine u Omladinskoj organizaciji općine Stari Grad. On je radio u Privrednoj banci Sarajevo, a Emira u Komitetu SK općine. Tarik je bio predsjednik omladine u PBS i član predsjedništva Općinske konferencije omladine Stari Grad. Tu su počeli i da se zabavljaju.

U januaru 1979. Tarik odlazi na odsluženje vojnog roka u Tuzlu. Nakon obavezna tri mjeseca vježbi zadužen je da vodi vojnički klub – radio stanicu i biblioteku. Zadatak je bio da prati dnevne vijesti i da priprema njihov kratak pregled i prenosi svako jutro preko razglasa. Uz izdavanje knjiga vojnicima iz biblioteke koristio je svo svoje slobodno vrijeme da čita.

Sredinom 1980. Emira i Tarik su se dogovorili da njihova veza preraste u porodičnu zajednicu. Čekao se pogodan trenutak. Želio je da mu vjenčani kum bude njegov dugogodišnji prijatelj Benezar Hasanbegović-Benko sa kojim je Tarik bio prijatelj od osnovne škole, a zajedno su proveli četiri godine u istoj klupi u srednjoj školi, zatim na studijama ekonomije. Ceremonija vjenčanja je bila u općini Stari Grad. Tarik krajem godine prelazi u Energoinvest – Inžinjering elektro opreme – IEO, a u januaru iduće godine odlazi na rad u Irak gdje je Energoinvest imao ugovorenih poslova. Emira mu se pridružuje u maju tako da svoju prvu godinu braka provode u Bagdadu. Tarik i Emira stiču značajna životna i radna iskustva i dosta prijatelja u Iraku sa kojima su u kontaktu i danas.

Emira se vraća u Sarajevo i u januara 1982. rađa sina, Sanjina koji je svoj prvi rođendan proslavio u Iraku, a kum je bio Emir Fetahović, tada zaposlen u Šipad-ovom predstavništvu u Bagdadu. Tarik se 1984. godine vraća iz Iraka i nastavlja raditi u Energoinvestu – IEO na poslovima inostranog tržišta. U septembru iduće godine na veliku radost svih Muftića i Dorića Tariku i Emiri rađa se kći Maja, koja je dobila ime po mjesecu maju kada su se Tarik i Emira upoznali. Sanjin i Maja uzrastaju pod budnim očima babe Šemse i bake Maide. Porodični vikendi se uglavnom provode u Ugorskom, a zimi na Jahorini. U 1988. godine Sanjin polazi u prvi razred u Osnovnoj školi „Slaviša Vajner Čiča“, gdje je njegova baka Maida nastavnica.

Tarik prelazi u Higra-inžinjering – Energoinvest za finansijskog direktora nakon dvije godine. Hidra-inženjering šalje Tarika u Etiopiju, gdje je dobiven ugovor o izgradnji tri trafostanice, da bude upravnik pogona. Iduće godine Tarik dolazi u Sarajevo po porodicu i u februaru svi su u Addis Abebi. Sanjin je sa 9 godina upisan u Američku školu (International Community School). Poslije početnih teškoća sa engleskim jezikom Sanjin vrlo brzo napreduje.

Radi opasnosti izazvane ulaskom pobunjenika u Addis Abebu koji su se godinama borili protiv diktatorskog režima Mengisto Haile Mariam, u maju 1991. Emira i djeca su evakuisani posljednjim avionom u Cairo, a zatim u Sarajevo. Situacija se ubrzo normalizovala pa Emira i djeca su se vratili u Addis Abebu.

Tarik uspješno vodi poslove u Etiopiji i u 1992. godini privodi ugovorene radove kraju. Rat u Bosni je zatekao cijelu porodicu u Etiopiji gdje je bila i punica Šemsa Dorić, koja je došla u posjetu. Za vrijeme rata veza sa Sarajevom su bile rijetke i osam mjeseci Tarik nije imao nikakvih vijesti ni kontakata sa Hakijom, Edom i ostalim. Tada je uspio da sticajem okolnosti pošalje prvo pismo preko Izraelca koji je bio na službenom putu u Addis Abebi, a radio je na izvođenju Jevreja iz opkoljenog Sarajeva. Prvi telefonski razgovor sa Hakijom u Sarajevu u tom periodu ostvaren je preko radio amatera na Korčuli. Bio je to dosta težak period života za Tarika koji se brinuo za porodicu, radio potpuno novi posao u teškim uslovima, stranom okruženju, a biti u mislima za Hakijom i Edom koji su bili u okoljenom Sarajevu. Pošto zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo mogućnosti za nove ugovore Energoinvesta u Ethiopiji Tarik je prisiljen da traži posao u Addis Abebi. Sticajem okolnosti prijateljstvo između Emire i Francuskije Marie Chordi dolazi do Tarikovog kontakta sa Ujedinjenim nacijama gdje je u odjeljenju za izbjeglice (UNHCR) radio Marijin muž Mincent. U tom periodu da bi prehranio porodicu bio je primoran da prodaje porodične stvari. Američka škola imala je razumjevanje i prihvatili su da se plaćanje školarina za Sanjina i Maju odgodi dok Tarik ne dobije posao. Tarik je u aprilu 1993. godine dobio privremeni posao u Ujedinjenim nacijama - Visoki komesarijat za izbjeglice. Posao je zahtijevao putovanje po zabitim predjelima Etiopije i rad sa izbjeglicama iz Somalije i Sudana, kao i sa Etiopljanima povratnicima iz Sudana. Šemsa odlazi krajem 1993. godine u Kanadu kod sina Seada, a Tarik i porodica dobijaju vize i iduće godine ulaze u Kanadu kao imigranti. U maju 1996. godine Tarik dobija redovan posao u mjestu Jijiga – Etiopia na granici prema Somaliji kao Repatriation Officer, Jijiga UNHCR ofis se u to doba brinuo za oko 280.000 izbjeglica iz Somalije koji su živjeli u 9 kampova. Odmah nakon dobijanja stalnog posla Tarik dovodi familiju nazad u Addis Ababu. Djeca presretna zbog povratka u ICS, njihovu školu, postižu veoma dobre rezultate. Sanjin se okušava u glumi u školskim predstavama i svake godine dobija sve veće uloge. Prvi put nakon rata 1997. godine Tarik dolazi u Sarajevo i to je prvo viđenje sa ocem i bratom i ostalim nakon februara 1991. godine. Iduće godine svi članovi porodice Muftića iz Ethiopije su na odmoru u Sarajevu.

U junu 1999. godine, Tarik dobija premještaj u UNHCR i porodica se preseljava u Južnu Afriku u Pretoriju, a Sanjin odlazi u Kanadu na studije. Sanjin se odlučio za Fakultet Bishops u Lenoxvillu u pokrajini Quebec. Bio je veoma uspješan sa svojim studijama i već nakon 3,5 godine završava dva smjera kompjutere i dramu. Tada je imao samo 21 godinu. Sanjin nakon završetka fakulteta ostaje da radi u Quebec City u kompaniji Emirinog brata, kao stručnjak za kompjutere.

Maja nakon provedenih godinu dana u lokalnoj engleskoj srednjoj školi prelazi u internacionalnu srednju školu-Amarica Internacional School of Johansburg. Pošto je škola bila udaljena preko 40 km van grada ona je svaki dan putovala u školskom autobusu.

Tarikov posao je bio regionalni i obuhvatao je više zemalja na jugu Afrike. Swaziland, Mozambik, Namibiju, Zambiju i Bottswanu. To je zahtjevalo stalna putovanja, obilazak ovih zemalja i stalnu saradnju.

Po isteku mandata u Južno Afričkoj Republici u novembru 2003. godine Tarik dobija premještaj u Ugandu u mjesto Adjumani na granici između Ugande i Južnog Sudana, gdje se UNHCR starao za preko 100.000 izbjeglica iz Sudana. To područje je bilo pod stalnim napadima Ugandskih pobunjenika i porodicama zaposlenih u UNHCR-u se nije dozvoljavao boravak, pa Emira i Maja odlaze u Kanadu. Emira da živi sa Šemsom u Quebec City, a Maja na studije u McGill University u Montreal. U 2004. Sanjin, upisuje magistarski program iz drame na Univerzitetu Cape Townu u Južnoj Africi. U ljeto iduće godine, Maja inspirisana radom sovg oca u internacionalnoj humanitarnoj organizaciji, odlazi kod Sanjina u Cape Town gdje radi staž od tri mjeseca u Internacionalnoj organizaciji za migradciju (IOM). To stažiranje je presudno za Majino buduće opredeljenje da studira društvene nauke i razvoj. Sanjin završava svoj magistarski program 2006. godine i dobija diplomu. Ovoj svečanoj ceremenoji svog sina prisustvuje i Tarik koji je došao iz Ugande. Sanjin odlučuje da nastavi dalji boravak u Cape Town i dobija posao u Boston College, kao nastavnik drame i istovremeno dobija privremeni posao da zamjenjuje profesore na Univerzitetu i predaje Šekspira i druge dramske predmete. Piše i režira monodramu. „Život i rad Petrović Petra“ koja se tri godine redom prikazuje veoma uspješno na najvećem festivalu drame u Južnoj Africi u gradu Grahamstown. Za festival u Grahamstown, Sanjin režira i dramu Drvo koje je prekrilo zemlju (The tree that covers the earth), koja je takođe veoma dobro prihvaćena.

Maja završava McGill Univerzitet-Međunarodni razvoj u junu 2007. godine i iz Montreala se seli u Ottawu na magistarski program iz međunarodnog razvoja. U maju ove godine u okviru svojih studija, Maja počinje raditi u Kanadskom ministarstvu inostranih poslova.

U decembru 2007. godine nakon četiri uspješne ali veoma naporne godine rada u Ugandi gdje je dva puta preležao malariju i gdje su pobunjenici često napadali njegovu radnu teritoriju i prilazili na nekoliko kilometara do Offis-a Tarik, dobija premještaj u UNHCR Nepal. Ovaj put mu je posao lociran u glanvom gradu Kathmandu kao viši službenik Senior Programme Officer, pa se Emira njemu pridružila i sada su zajedno u Nepalu.

U svim ovim zemljama gdje je radio Tarik je uspostavljao neposredne kontakte i saradnju sa humanitarnim organizacijama, lokalnim organima vlasti i mještanima naselja u koja je dolazio. Odazivao se akcijama na poboljšanju uslova života i rada, posebno na selima, gdje je veoma nizak stepen obrazovanja i zapošljavanja u tim zemljama. Tako je, dok je boravio 4 godine na području Ugande, redovno mjesečno od svoje plate davao pet stipendija mladim izbjeglicama iz Sudana da završe srednje škole, što je omogućavalo da se oni po završetku školovanja zaposle, a time stvore i bolje uslove života svojih porodica, na čemu su stipendisti bili Tariku veoma zahvalni, školovali se i dobili posao.

Ovim neposrednim kontaktima sa stanovništvom, Tarik je uspješnije rješavao svakodnevne potrebe i probleme mnoštva izbjeglica iz Sudana koje su stalno dolazile u Ugandu.

Ratni događaji u Etiopiji i agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, a i posao u Ujedinjenim narodima – UNHCR-u na području više zemalja Afrike uslovili su da Tarikova porodica živi odvojeno u pojedinim državama: Tarik u Etiopiji, Južno-Afričkoj uniji, Ugandi i drugim zemljama, Emira u Kanadi Kvebeku, sin Sanjin studira u Kanadi, a sad posao u Keptaunu Afrika, kćerka Maja studira i sad posao u Kanadi Montrealu i Otavi. Sve te godine, a i danas istrajno se održava čvrsta porodična povezanost i povremeno okupljanje. Najradosniji su kad se svi okupe u Sarajevu kod dede Hakije. Svakog ljeta godišnji odmor provedu zajednički u Sarajevu sa rodbinom, prijateljima i to je istinski događaj, posebno mladim, gdje je prilika da se svi zbliže i zajednički uživaju u svom gradu. Dođe i tetka Hadžira iz Švedske, njene kćerke Mahira i Amela sa porodicama, a i ostala rodbina koja je iz Rogatice i Foče morala zbog agresije i progona napustiti rodna mjesta.

Svi žive u nadi, sa kojom se po isteku odmora i rastaju, da će doći vrijeme kad će se vratiti da žive u Sarajevu koje mnogo vole.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 8th, 2012, 8:44 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
TARIKOVI I EMIRINI PRIJATELJI IZ DRUŽENJA U AFRICI

U proteklih skoro dvadeset godina neprekidnog boravka i rada u Africi, od čega na poslovima Ujedinjenih nacija – UNHCR-u u Etiopiji, Južno-afričkoj uniji, Mozambiku, Svazilandu, Namibiji, Zambiji, Botsvani, Ugandi, a sada u Nepalu, Tarik je poslovnim kontaktima, saradnjom i porodičnim susretima ostvario brojna poznanstva, a često i prijateljstva sa predstavnicima, njihovim porodicama u nizu zemalja širom svijeta. To su bile prilike kada su Tarik, njegova supruga Emira, kćerka Maja i sin Sanjin u susretima, posjetama i zajedničkom druženju svoje sagovornike detaljnije upoznavali o Bosni i Hercegovini, njenoj istoriji, razvoju i svemu onom za čim njeni narodi teže kako bi izgradili svoju domovinu prihvataljivu za sve njene građane. Istovremeno porodica Muftića imala je prilike da od svojih prijatelja mnogo toga sazna o njihovim zemljama, stanovništvu, običajima i drugom. Te uspostavljene prijateljske veze nisu prekinute ni poslije odlaska Muftića iz tih zemalja gdje su živjeli i susretali se. Većinom se kontakti međusobno i dalje održavaju, a ima i obostranih posjeta i prijateljskog druženja.

Dosta je velika lista prijatelja, ovdje su oni kojih se uvijek Muftići rado sjećaju jer su ostali u najboljim uspomenama.

Guido Ambrozo i Naima (Guido je Italijan, a Naima je iz Djibutia). Oni su bili komšije Tariku i Emiri u Addis Ababi. Guido i porodica su trenutno u Tanzaniji.

Karlo i Mulu Ioiri (Karlo je Etiopljanin Italijanskog porijekla) i živi u Addis Ababa, gdje ima građevinsku firmu, a Mulu salon ljepote.

Boris i Nina Valentić su iz Zagreba. Boris je Tarikov kolega iz UNHCR, a Nina radi za Kanadsku NVO Rigth to Play (Pravo na igru) u Kanadi. Tarik i Emira su se sa njima družili u Ethiopiji.

Laurie i Cal Burns su Americanci koji žive u Južnoj Africi. Tarik i Lauire su radili zajedno od 1999.-2003. i postali su veoma dobri prijatelji.

Kidar Ramgobin je južnoafrikanac indijskog porijekla i direktni je potomak Mahatme Gandia, koji živi u Južnoj Africi.

Liza i Livio Zuccini, Italijani koji žive u Južnoj Africi gdje je Livio menadžer Južno-Afričkog odjeljenja najveće svjetske kompanije koja radi sa granitom i mermerom.

Fedde Groot, Holanđanin, bio je Tariku šef u Pretoria, živi u Ženevi.

Bart i Irene Leerschool, Holanđani koji trenutno žive u Zambiji i sa kojima su Tarik i Emira veoma često u kontaktu.

Jeddy Namfua, iz Tanzanije porijeklom i njegove kćerke Malaika i Miya koji su trenutno u Ugandi a sele se u Rim.

Tahir Noo, Amerikanac sudanskog porijekla, bio kidnapovan u Ethiopiji u mjestu Jijiga gdje je Tarik radio tri godine pa je pušten, živi u Rimu.

Adem Ilmi, radio u Bosni, Tuzla, u toku i poslije rata, Somalijac, trenutno radi na Kosovu, a porodica mu živi u Engleskoj.

Michele Cavinatro i njegova supruga Cecilia i kćerka Eleonora, Italijan radio sa Tarikom u Ugandi.

Ilham Abdullayev, iz Azerbeđana radio sa Tarikom u Ugandi, sada radi u Tanzaniji.

Michele Manca De Nica, radio u Zenici i Tuzli, 1993. i 1994., Italijan sa bosanskom dušom. Radi sa Tarikom u Nepalu.

Rada i Chris Howe (Rada Kanađanka, porijeklom iz bivše Jugoslavije) radila u UNHCR Pretoria, žive danas u Kalgariju – Canada).

Nada i Ranko Janjčić (Ranko radio u Energoinvestu, obnovili poznanstvo u Pretoriji, žive sada u Francuskoj).

Vahida i Dževad Muftić (porijeklom Bosanci, dugo živjeli u Zagrebu, upoznali ih u Pretoriji, Dževad radi za Južno-Afričku elektroprivredu).

Roy Herman i Tigist (Roy Amerikanac, primio Tarika u UNHCR Addis Ababi i bio prvi šef Tariku u UNHCR). Sada radi u Bocvani.

Marice i Vincent Chori (Marie Francuskinja – Emirina prijateljica u Addisu). Marie je još uvijek u Addisu, a Vincent radi u Keniji.

Pero Cerina (upoznali se u Addisu dok je radio za Pomgrad). Pero sada živi u Splitu.

Predrag i Lela Kapdižić (Predrag radio u Energoinvestu u Addisu, dok su žena i djeca bila u opkoljenom Sarajevu), sada su u Atlanta u Americi.

Dinah Zester, radila sa Tarikom u Ugandi. Dinah je jevrejka rođena u Ukrajini koja je sa roditeljima kao mala emigrirala u Ameriku. Radila u Sarajevu u UNDP, a sada radi i Washingtonu za Američku vladu.

Melita i Roman Sunjić (upoznali se u Pretoriji, Melitin otac je porijeklom iz Fojnice, sada radi u Budimpešti za UNHCR.

Mark i July Bider, družili se sa njima u Addisu. Sada su u Keniji.

Maricela i Mike Alford, radili sa Tarikom u Pretoriji u UNHCR, Marizel je UNHCR-ov predstavnik u Madridu, a Mike je u Ženevi.

Jill i Gary Campbell (usvojili dvoje etiopske djece) iz Engleske, Gary je radio sa Tarikom u Adisu, još uvijek su u Adisu.

Nora i Paul Barker (Amerikanci, družili se u Addisu). Paul sada radi za Care SAD.

Peter i Cook, iz Novog Zelanda, odnosno Argentine. Peter i Tarik radili zajedno u Pretoriji. Sad su u Venecueli.

Stella i Izrael Harris (Upoznali ih u Južnoj Africi, Stella Sarajka, kao Jevrejka protejrana iz Sarajeva 1941. godine).

Esther Dackam Ngatchou i muž Richard (iz Kameruna) trenutno žive i rade u Južnoj Africi.

Esther Okoth Obbo i George (Esther je Kenijka, a George je iz Ugande), George radi u UNHCR-u u Ženevi-Direkto Protection. Družili se u Etiopiji i u Južnoj Africi.

Jasmina Byrne porijeklom Bosanka po ocu, živjela u Beogradu. Družili se u Pretoriji. Radi za UNICEF. Trenutno sa mužem Ircom u Indoneziji žive i rade.

Mithat i Alma Pašić Sarajlije, upoznali se u Pretoriji gdje je Mithat radio u Bosanskoj ambasadi. Zajedno sa njima i ostalim Bosancima pripremili prijem pred premijeru fila Ničija zemlja u Pretoriji. Sada su u Japanu.

Barbara i Bob Erenhajm (Amerikanci, profesori u ICS u Addisu).

Amra i Dženan Riđanović (Sarajlije, profesori na Univerzitetu Laval u Quebecu). Rado se družimo u Kanadi, a ljeti susrećemo u Sarajevu.


SARAJKA STELA SALOM


Na početku četvorogodišnjem mandata 1999. godine u Južno-afričkoj uniji kao prestavnik Ujedinjenih nacija – UNHCR-a Tarik Muftić sa svojom suprugom Emirom ušao je u Turističku agenciju u Pretoriji. Vlasnik agencije odmah je zapazio da posjetioci međusobno razgovaraju kao što se povremeno njegova mama Stela koristi. Upitao je na engleskom Tarika odakle su i dobio odgovor da su iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine. Tada se vlasnik prestavio da je Elko, sin Stele Salom koja je rođena u Sarajevu, živi u Izraelu, a sad u Pretoriji. Tako je uspostavljen slučajni kontakt, a tokom sljedeće godine prijateljstvo Sarajlija u dalekoj Južnoj Africi između porodice Salom i Muftića koje se održava i poslije odlaska Tarika i Emire na posao u Nepal u Aziju.

Početkom novembra 2008. godine Stela Salom, rođena Sarajka na Alfakovcu, došla je nakon 67 godina posjetiti svoj rodni grad. Stelu od 12, njenu sestru Riku od 7 godina i njihovu mamu Sarinu 1941. godine nakon okupacije odveli su iz Sarajeva Nijemci i ustaše sa ostalim Jevrejima u zatvorenim teretnim vagonima u Hrvatsku. Nakon maltretiranja a i nedostatka prostora u logoru vratili su sve zatvorenike u Sarajevo. Poslije tri sedmice ponovno su svi transportovani u Đakovo, nedaleko od Osjeka.

Među prvim zatvaranjem Jevreja 1941. godine u Sarajevu odveden je i Sarin muž, otac Stele i Rike, ugledni građanin, poznat industrijalac Silvijo. Sa ostalim Jevrejima transportovan je u logor Jasenovac, gdje mu se, kao i mnogim logorašima gubi trag.

Uz pomoć dobrih ljudi kao djeca Rika i Stela su uspjele da iz Đakova pređu u Osjek u porodicu mješovitog braka i tu ostaju 8 mjeseci. Jednog dana u Osjek kod Stele i Rike došao je čovjek sa Korčule i donio pismo od njihovog strica Đaka Saloma koji tamo živi od ranije. U pismu stric obavještava Stelu i Riku da će ih donosioc pisma dovesti kod njega na Korčuli, treba odmah da krenu, svi su potrebno dokumenti kroz Hrvatsku za njih dobiveni. Nisu put odlagale, krenuli su iz Osjeka preko Zagreba i uz ratne teškoće stigli u Split gdje su bile Italijanske okupacione vojne snage. U Splitu su imali svoje rodbine koja ih je prihvatila. Nisu mogli produžiti put brodom na Korčulu. Italijanski vojni organi nisu htjeli da dadu dozvolu za odlazak na Korčulu koju su tada oni bili okupirali. Neprekidno svaki dan, tri mjeseca su Stela i Rika išli u Italijansku vojnu komandu tražeći odobrenje. Devedeseti dan dobili su potreban dokument, ukcrali se odmah na brod pa su Stela i Rika stigle na Korčulu kod strica Đaka Saloma. To je za sve mnogo značilo, a posebno za ove dvije djevojčice, sada su kod svojih. Njihov bliži rođak Igor Salom na Korčuli organizovano odlazi na Kopno u Hrvatsku i uključuje se u partizanski odred, a zatim u brigadu gdje je u borbama ranjen. Nakon oslobođenja domovine Igor je došao u Sarajevo i tu upoznaje djevojku Renku Finci sa kojom sklapa brak.

Stela i Rika ostale su kod strica na Korčuli 18 mjeseci i jednog dana stižu vijesti da će Njemačke vojne jedinice doći na ovo ostrvo. Nastala je velika panika i svi jevreji među njima Stela i Rika ukrcavaju se u brodove i bježe u Bari u Italiju. Smješteni su u Kamp za izbjeglice gdje doživljavaju bombardovanje od engleske avijacije. Pojedini Jevreji napuštaju izbjeglički kamp i smještaju se u gradu pa su to uradile Stela i Rika. Nakon izvjesnog vremena Rika uz pomoć jevrejske humanitarne organizacije odlazi u Izrael u Kibuc.

Stela u Baru uči da bude sestra – medicinarka, upoznaje avijatičara – pilota mladog Jakova Harisa iz Izraela sa kojim odlazi u Jerusalem gdje se vjenčaju, formiraju svoju porodicu. U uspješnom braku Stela i Jakov imaju sina, Elka i kćer Sarinu i pet unučadi: Oaenil, Avijal, Adriela, Galit i Silvijo. Jakov i Stela žive u Izraelu ali su posljednih godina i Pretoriji gdje Jakov ima posao.

Kada je 5. novembra 2008. godine Stela sa svojim sinom Elkom, poslije toliko vremena, 67 godina odsustvovanja, došla u svoj rodni grad bila je veoma iznenađena koliko je Sarajevo prošireno, izgrađeno, uređeno pa se teže snalazila. Prisjećala se gdje kao djevojčica u gradu dolazila, škole, pozorište, sinagoga, Alfakovca gdje je rođena i drugog. Boravila je u Sarajevu nekoliko dana ispunjavajući svoju želju kojom je godinama obuzeta – da vidi svoj rodni grad u kojem je provela đačke godine života. Posjetila je grob svog djeda Isaka Saloma kojeg su iz milja zvali Babo. Sin Elko je pun prijatnih utisaka o Sarajevu i iznenađen vidnim posljedicama agresorskog razaranja ovog lijepog grada.

Na odlasku iz Sarajeva Stela, izražava svoju spremnost da ponovno dođe u svoj grad i reče:

- Ovdje sada imam i svoje drage prijatelje.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 9th, 2012, 5:50 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
EDO – DRAGANA


Kao i kod prvog poroda Maida, iako je srčani bolesnik, nije imala problema novembra 1961. godine kada je rodila je Edina – Edu. Naši prijatelji i vjenčani kumovi Marženka i njen suprug profesor dr. Grujica Žarković preuzeli su brigu u angažovanju ljekara oko poroda. Proteklo je sve uredu bez posljedica, Maida i sin su nakon nekoliko dana došli kući. Maida, Tarik i ja došli smo do dogovora da novom članu porodice damo ime Edin – Edo.

Svi smo bili radosni, zadovoljni Edo je bio potpuno zdravo dijete i dosta brzo je napredovao. Počeli su gosti – rodbina, prijatelji i drugi da dolaze na čestitanje i, što bi se reklo na istinsko slatko. Veliko zadovoljstvo i radost sviju. Ja sam bio beskrajno radostan što je porod obavljen u redu bez posljedica na Maidu i na Edu. Imali smo sreće došli smo do odgovarajuće kućne pomoćnice što je za Maidu bilo veliko olakšanje. Azema, kućna pomoćnica imala je iskustva, već je radila u domaćinstvima i brinula o djeci pa smo se mogli pouzdati. Edo je prihvatio i bio poslušan, a i ona prema njemu brižna i pažljiva. Bio je veoma umiljat, zabavan, dosta dobrog apetita i relativno brzo rastao. U petoj godini počeo je ići u obdanište. Kad su djeca u idućoj godini iz obdaništa koja su godinu i više starija od njega počela ići u školu tražio je da i on ide. Maida i ja nismo bili zato jer nije još imao ni šest godina i obećali smo da će iduće godine krenuti. Nakon nekoliko dana nestao je iz obdaništa pa je nastala potraga za njim.

Edo je znao gdje je škola, išao je više puta sa Maidom na đačke priredbe, upoznao učiteljice, neke đake, donekle i školski red, kako se ponašati. Škola nije daleko od obdaništa i iskoristio je priliku pa sa djecom iz obdaništa otišao u školu. Otišao je u prvi razred i sjeo u prvu klupu. Kad je učiteljica Bosa Danilović došla u učionicu iznenadila se. Priznao je odmah da ga Maida nije dovela i da ona ne zna da je u školi, ali da želi da ostane kod drugarice Bose u razredu. Maida je odmah došla i sa Bosom se dogovorila da Edo ostane i da dolazi izvjesno vrijeme pa ako se pokaže da se može uključiti i učiti tada će ga i upisati. Sve je išlo kao i kod drugih đaka, učenje, izrada zadaća, ponašanje pa je naknadno upisan. Tako je Edo sa pet godina i osam mjeseci počeo redovno ići u Osnovnu školu „Slaviša Vajner Čiča“ u Sarajevu.

Edo je prvih godina bio malo nestašan, radoznao i kad je igrao bio je okupiran time željan trčanja i postizanja uspjeha, kao i druga djeca. Imao je 8 godina bili smo na godišnjem odmoru kod mojih roditelja u Rogatici, dospio je širine za trčanje, a uslovno rečeno i slobode u očevoj bašti i igrajući se sa djecom provlačeći se kroz ogradu pa je od eksera na desnoj nozi napravio dosta veliku ranu koja je krvarila. Brižnim liječenjem i čuvanjem zamladilo je, ostao je ožiljak, uspomena na dječije dane. Malo nestašan a više dječački radoznao Edo je idućeg ljeta donio novu zabrinutost roditeljima. Bili smo u Filipovićima kraj Ustikoline kod Mame – Rabijahanume, Maidine majke. Prekrasna zelena priroda, sve buja, prvo voće pristiže za berbu, mještani su svi u poljima, radi se, štošta i bere, veselo je, godina rodna, ponijela – ljetina, raj na zemlji, kad djeca rano sa starijim izađu u polja i u voćanjake ne vraćaju se, treba ih dosta dugo dozivati da uđu u kuću, da mogu oni bi i noć proveli pod vedrim nebom.

Takav prirodni ambijent i ljepota u Maminom voćnjaku gdje mi svake godine provedemo dio porodičnog godišnjeg odmora. Iznenada jedan dan nas uplaši zmijin ujed Ede, koji je tada imao svega 9 godina. Zapravo, Meho iz sela orao je svoju njivu u kojoj je koji dan ranije požnjeo pšenicu, a sad će kao dobar poljoprivrednik posijati hranljivu, dragocjenu heljdu i tako ostvariti u jednoj godini dva usjeva sa svog zemljišta. Dok je Meho orao djeca su išla za njim gledajući kako plug brazde jednu za drugom slaže. Sa njima je bio i Edo, u jednom momentu iz prevrnute zemlje izletio je miš, a djeca su za njim potrčala. Miš se zavukao pod kamenu ploču a Edo zavuče ruku za njim i tog momenta ujede ga zmija za prst koja je bila pod kamenom. Pomaknuta je ploča i odmah je viđeno da je otrovnica. Priseban i iskusan seljak je odmah dotrčao i pritiskanjem na ruku i prst istjerao otrov i dio krvi, a stegao čvrsto ruku da prekine cirkulaciju, i onda smo hitno otišli u bolnicu u Foču. Ljekari su intervenisali protiv-otrovnom vakcinom i cijelu noć smo dežurali da se interveniše ako zatreba da nebi došlo do komplikacija. Sve se dobro završilo, bez posljedica, više nije zavlačio ruku u nepoznato.

Edo je rano počeo sticati radne navike. U vrijeme njegovog izrastanja podizali smo savremeni voćnjak na Ugorskom i u njemu gradili vikendicu. Na svim tim poslovima bio je dosta angažovan i pouzdan da ono što preuzme u cijelosti i kvalitetno uradi. To se može zaključiti i iz razgovora majstora vodoinstalatera Ivice Bajkuše koji je radio na našoj vikendici. Evo šta je Ivica rekao poslije prvog susreta sa Edom kada ga je angažovao da sa njim radi.

Kuću – vikendicu u Ugorskom gradili smo nekoliko godina, malo po malo prema mogućnostima finansiranja. Početkom 1980. godine došla na red kanalizacija, odvod iz zgrade do kraja voćnjaka gdje je septička jama. Subota je, Edo i ja okopavamo voćke, dosta ih ima, preko 160 stabala. Dođe majstor Ivica Bajkuša koji je tada imao privatnu firmu za vodovodne i kanalizacione poslove. Kanal smo sami ranije kroz voćnjak iskopali, cijevi nabavili. Ivica došao da vidi, a najegova dva radnika završavaju radove kod nekog u Vogošći pa će doći. Ivica obišao kanal, dobro iskopano, a odgovarajuće su i cijevi. Vrati se na početak izlaza cijevi iz kuće pa mene pita:

- Možemo li uzeti onog tvog radnika što kopa oko voćki da pomogne.

- Možeš koliko ti treba i cio dan, samo da danas završimo postavljanje – odgovorim.

Zovnuo sam Edu da prekine kopanje i da dođe. Ivica sa Edom siđe u kanal počeše redati i uklapati cijevi i traže da ja u kanti zamjesim cement i pijesak za ispunu kod sastava cijevi. Edo donosi cijevi uklapa i zalijeva sa betonom, a Ivica sa vaservagom postiže potreban pad.
Posao napreduje, sve što Ivica traži Edo bez pogovora izvršava i odmah nagrće pijesak ispod cijevi da bude stabilno. Napravio sam kafu i zovem da dođu. Ivica izišao iz kanala, a Edo još zasipa zemlju i učvršćuje cijevi. Povuče Ivica mene u stranu i poluglasno pita.

- Gdje si Hakija našao ovako dobrog i poslušnog radnika, ja ne mogu da se namjerim i ako dobro plaćam.

- Ovo mi je mlađi sin Edo, dosta je dobar, student ali radi i na voćnjaku kad treba – odgovorim.

Zastade, zatečen, priđe Ivica i poče me grliti, sav radostan, nije krio što su mu oči ovlažne od dragosti i viče meni, a i sebi:

- Je li ovo moguće, je li ovog moguće, čestitam, čestitam.

Kad se malo smirio i ušutio. Pitao sam ga što se toliko uzbudio i šta mi čestita?

- Uzbudio sam se od dragosti, ovakvog odnosa sina prema roditelju, prema zajedničkim potrebama više nejma. Znam ja, dolazim u kontakt i poslom sa različitim porodicama, svašta ima ali ovako iznenađujućeg rada i odnosa nisam dosad doživio. Čestitam i tebi i tvojoj supruzi za ovako vaspitanje sina – veli Ivica.

Edo je završio uspješno drugu gimnaziju – matematski smjer. Izbor studija bio je prepušten njemu na odlučivanje. Većina njegovih drugova iz razreda oprijedijeljivali su se na elektrotehniku i građevinu, on je bio neodlučan. Kad je došlo vrijeme upisa ja sam mu rekao da dobro razmisli šta ga interesuje i da istovremeno sagleda kakve ga upisom obaveze čekaju, jer su znatno veće od gimnazije. Ujutru smo se rastali, ja sam otišao na posao, a on će na upis na elektrotehnički fakultet. Kad sam predveče došao kući Maida mi je odmah na ulazu u stan rekla, Edo će tvojim stopama, predao je dokumenta na Ekonomski fakultet. Mislim da je presudno bilo što do Lukavice, gdje je elektrotehnički fakultet, treba gubiti dosta vremena u vozarenju odlazak i povratak. Na fakultetu ispite je polagao redovno u rokovima, godina za godinom. Postigli smo dogovor da moj i Maidin džeparac svaki mjesec zavisi od položenih ispita, a dodatak – povećanje đeparca zavisilo je od učenja i polaganja stranih jezika. Ovaj dogovor je obostrano u cijelosti izvršavan, po nešto je Maida kad mu je zatrebalo tutnula u džep, a kada bih pogledao u indeks bio sam i ja pružene ruke.

Kao i sa Tarikom tako i sa Edom, ni Maida ni ja nismo imali problema ni nesuglasica sa njihovim učenjem, odgojem, odrastanjem i koračanjem na životnom putu, njihovim sazrijevanjem, osamostavljivanjem da oni odlučuju o onom što je njihovo. Znali su i Tarik i Edo da smo mi – roditelji uvijek tu blizu uz njih, pa i danas u zrelijim godinama, da se uvijek mogu obratiti, da ćemo saslušati, otvoreno kazati naše mišljenje i pomoći u svakom pogledu, a to je ono najneophodnije za svaku porodicu koja se vijekovima njeguje da se djeca oslanjanju na roditelje i budu podržana od njih, a i da roditeljima bude uzvraćena pažnja i oslonac od djece.


EDOVA ŽENIDBA


Početkom 1991. godine Edo je najavio da se namjerava ženiti. Znao sam da ima djevojku Draganu Bule, pa sam odmah pretpostavljao da je ona njegov izbor. U većine Muftića prva djevojka je presudna. Muftići usporeno biraju buduću suprugu i kad se odluče zabavljati sa njom sigurno idu pred matičara. Dragana je kćerka Jelice i Ivana Bula iz Sarajeva diplomirani ekonomista. Ivana sam poznavao, bio je podpredsjenik opštine Novo Sarajevo, Susreli smo se na nekim dogovorima gradskih i opštinskih rukovodilaca, a i na sastancima u Sportskom društvu „Željezničar“, gdje je bio predsjednik Skupštine društva.

Nisam osporavao Edov izbor Dragane, obostrana ljubav i želja pa nek bude srećna budućnost. Malo sam razmišljao da možda prođe još vremena od Maidine smrti, ali to mu nisam govorio, nisam želio da im pomjeram radosti za vječnu budućnost. Ja sam bio još u nekom stepenu depresije i bile su jake moje boli i tuga za voljenom suprugom. Zbog toga sam svoje prisustvo ceremoniji ženidbe sveo samo na čin vjenčanja u Skupštini opštine Centar. Računao sam da ću biti u ovom shvaćen. Moje tadašnje stanje žalosti za Maidom nije išlo u prilog prisustvovanja. Cijenio sam da bi unosio nelagodu i kvario radost i veselje koje je neminovno za ovakve prigode.

Edo i Dragana, napravili su tada razuman potez, umjesto ceremonije veselja, otišli su nekoliko dana na Igman. Kad su se vratili čekao je namjenski za njih dio stana, što ih je moglo zadovoljiti za početak bračnog života.

Ja sam tada više boravio u Ugorskom da bi oni imali dovoljno komocije u stanu u Sarajevu, a i meni je samoća na voćnjaku više odgovarala.

Edo i Dragana proveli su rat na Bosnu i Hercegovinu koji je počeo 1992. godine u Sarajevu. Nisu bili namirili ni pola godine svog braka kad su počele prve barikade i pucnji. Mladi bračni par Dragana i Edo puni optimizma i želje da urede sebi stan (dio stana gdje ja stanujem) dvije sobe i treća koju je trebalo prilagoditi za kuhinju, a onda se sve promjenilo, izgubismo sigurnost, slobodu, zaštitu, radost ... Neznamo šta nas čeka sutra, a ono je nesigurnije i što koji novi dan dolazi sve gore, granate i pucnji se smjenjuju sve je veći strah, obuzimate misao hoćeš li preživjeti.

Oni mladi, Dragana i Edo imali su drugu prestavu o životu, njihovo narastanje, dosadašnja svakodnevnica odvijala se u slobodi i sigurnosti, u prihvatljivom odnosu u društvu davala su im nadu da će moći slobodno i sigurno da žive, rade, formiraju svoju porodicu, imati potomke i ostvariti svoje sanjalačke želje koje su ih dovele da stvore brak i radosno koračaju zajedničkim životom. Mjesto svega toga došao je rat na BiH, puščani meci, snajperisti, topovske granate i druga oružja o kojim prvi put čujemo, a vidimo da nemilosrdno ubijaju i pustoše. Kako koji novi dan dolazi, pojavljuju se nove nedaće koje agresor blokadom Sarajeva namjerno uzrokuje da bi nas uništili. Nestaje hrane, kako da se preživi, prekinuto snabdijevanje električnom energijom, plinom, vodom i drugim neophodnim sredstvima za život. Od stalnih eksplozija granata koje agresor nemilosrdno upućuje na grad polupana su sva stakla na stanovima, a zima se primiče.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 12th, 2012, 8:38 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
PRIHVATANJE IZBJEGLICA U STAN


U lošim, teškim smo prilikama u Sarajevu, agresor sa brda čini sve da nas uništi, a evo ima ih kojim je još teže. Kolone i kolone izbjeglica širom Bosne i Hercegovine, protjerani od agresora iz svojih domova žene, djeca, iznemogli starci traže spas da bi ostali živi. U toj ljudskoj tragediji ja, Edo i Dragana prihvatamo maja 1992. godine u svoj stan u Sarajevu nekoliko porodica izbjeglica sa Ugorskog iz Vogošće: Ferize, Šejte, Kadriće, Čengiće. Pun, prepun stan, a sve funkcioniše, mi smo zadovoljni da smo pomogli onim kojim je najpotrebnije. I tek što su se izbjeglice privikle novim okolnostima stiže 25. maja 1992. godine sa odbrambene linije Sarajeva sa područja Ugorskog tužna vijest – mladić Merzuk sa svega 23 godine života sin Adile i Hasana Feriza hrabro poginuo kao pripadnik naše Armije braneći od agresora Sarajevo i domovinu BiH. Tragedija i tuga da veća ne može biti. Gledamo roditelje Adilu i Hasana, želili bi da im kažemo, pomognemo, ublažimo bol ali tuga je neizmjerljiva ne možemo usta normalno da otvorimo, guši nas, suze ne krijemo jer ima se za kim plakati. Merzuka smo znali dobro još kad je počeo prve majstorske poslove obavljati na autima u radionici svoga dajđe, popularnog hadžije Hasana Kadrića koga je mnogo volio i dosta od njeg naučio. Kao elektro-mehaničar bio je veoma znan i pouzdan, a u isto vrijeme umiljat, susretljiv i pažljiv koji osvaja čovjeka svojom plemenitošću i dobrotom.

U septembru sa iste odbrambene linije Ugorsko iz Vogošća stiže u naš stan izbjeglicama ponovno neprihvatljiva vijest – poginuo Mujo Šejto, sin Hasnije i Hasana. Imao je 36 godina. Ostala mu supruga Ramiza, sin Sabahudin, kćerka Enisa. Kad je na početku agresije 1992. godine formirana četa Armije BiH da drži i brani odbrambenu dosta dugu liniju u Vogošći, Mujo je imenovan za komandira čete. Uspješno je u odbrani vodio četu uvijek idući prvi ispred boraca braneći svoju domovinu i sviju nas.

Obadva su i Merzuk i Mujo hrabro se borili i među prvim organizovali otpor na Ugorskom, braneći Sarajevo i BiH od napada. Mujo i Merzuk dobitnici su Zlatnog ljiljana, a još se prepričavaju među borcima njihovi vojni poduhvati i hrabra pogibija. Ferizi i Šejte nakon izvjesnog vremena kao šehidske porodice dobile su pojedinačno samostalne porodične stanove pa su odselili. Bilo nam je svima neobično jer smo se privikli jedni na druge ali prednost je bila u porodičnom samosalnom stanu u odnosu na zajedničko stanovanje kod nas.

Nekoliko dana po odlasku izbjeglica u svoje porodične stanove u ljeto 1992. godine, stigla je moja sestra Hadžira iz agresorskog logora iz Rogatice, a zatim i njena kćerka Amela. Nakon što se Hadžira oporavila iza boravka i maltretiranja u logoru, odakle su žene uz pomoć Međunarodnog Crvenog krsta oslobođene, nastavili smo zajedničko domaćinstvo Muftići – Pašići. Dragana, Amela i Hadžira su se brzo zbližile, zajednički se dogovarale oko ishrane i drugog. To je činjeno uz jutarnju kafu koje smo imali od ranije kupljene za rezervu, a pravili smo je loženjem papira u šporet – fijaker koji je Edo na početku rata kupio što nam je mnogo značilo u kuhanju hrane.

Draganini roditelji živjeli su u stanu u ulici Potoklinca u Sarajevu gdje su i proveli cijelo vrijeme rata protiv BiH. Njihov stan je imao dosta dobar podrum pa je bilo nešto sigurnije nego u našoj zgradi gdje ga nema. Povremeno, kad je veće granatiranje Dragana i Edo su išli njima, bilo nam je neobično, tada nije bilo prijatne živosti mlađih, neostvarenih ali željenih nada i atmosfere koju su zajednički pravile Dragana i Amela. U tim teškim ratnim danima one su imale i svoje časove učenja engleskog jezika, što je bilo velika nada i optimizam da nas agresor i pored granatiranja ne može uništiti.

Ponekad se meni i sada nametnu razmišljanja o ratu protiv BiH i teškim danima patnje i straha, kad je život bio nesiguran. Pojavi mi se i slika u našem stanu 1992. godine kad nas je u tako ograničenom prostoru bilo toliko porodice sa više članova sa minimalnim uslovima življenja uz nelagodu na te dane, ja se istinski radujem što je to sve među nama proteklo bez negativnih međuljudskih odnosa i posljedica, što smo svi bili razumni, strpljivi, tolerantni i ostali u dobrim prijateljskim odnosima koje obostrano i sada gajimo. Posebno mi je drago što u tim izuzetno složenim uslovima zajedničkog života, različitog sastava po starosti i drugom, Dragana i Edo ničim i nikad nisu ispoljili nervozu, neprihvatljivost, ni prigovor, naprotiv nastojali su da budu susretljivi i da svima bude dobro, moglo bi se reći, u spontanom kolektivnom smještaju koji je nastao ratnim uslovima u našem stanu.

U ratnoj blokadi napadnutog Sarajeva bilo je i prijatnih iznenađenja, najčešće u domenu ishrane. U velikoj oskudici koja je bila praćena radostima i kad ti prijatelj koji je iz vana dobio paket donese glavicu luka, koji krompir ili jabuku obradujete prvenstveno pažnjom u neimaštini kod svih, a svakako i mogućnošću da malo oplemeniš jelovnik koji je bio jednoličan i oskudan. Nas je jednom 1994. godine kad se ničem dobrom nismo nadali, agresor sa brda nemilosrdno tukao, padale su granate i na našu stambenu zgradu Irena Bule, Draganina sestra iznenadila. Zalupao je neko na vrata, Dragana kao najmlađa ustala je i otvorila i na veliko iznenađenje i neopisivu radost pred sobom ugledala svoju sestru Irenu koja u rukama nosi cijelu školjku jaja, dragocjenih jaja koja od početka agresije nismo vidjeli. Irena je kao novinar bila u Pragu i po tom osnovu dobila papire da kao dopisnik novinske agencije dođe u Sarajevo. Njen dolazak, razgovor, radost kojom nas je oplemenjivala dalo nam je nade da će i za nas u Sarajevu doći bolji dani.


ROĐENJE UNUKA MAKA I IVORA


U tim neizvjesnim ratnim danima primicao se porod Dragane. Svi smo se brinuli a Edo najviše, želi pomoći i šta dobrog učiniti, da protekne uredu, da je siguran za Draganu i dijete, rat je, mogućnosti su veoma ograničene. Tada je Dragana 25. marta 1995. godine rodila sina i donijela neizmjernu radost Muftićima i Bulima, porodicama, rodbini i priajteljima. Dijete potpuno zdravo, veselo, lijepo. Edo i Dragana dali su mu ime Mak po imenu književnika Maka Dizdara. Veselje, radost, zadovoljstvo veliko, beskrajno. Rođenje Maka poprima snažnu simboliku da se silom ljudski rod ne može uništiti, evo i u ratu kod nas se djeca rađaju. Iz bolnice Dragana je sa Makom otišla kod svojih roditelja Jelice i Ivana jer njihov stan ima podrum gdje se može skloniti od granatiranja, a mogu i znatno više pomoći oko zbrinjavanja malog Maka i Dragane.

Mak raste, napreduje, umiljat do beskonačnosti, a agresor sa brda neda nam da ga se čestito nagledamo, a kamoli poigramo. Srećom vrijeme je teklo i prihvaćen je Deytonski mir i počele su prilike i uslovi za život da se normalizuju. Edo, Dragana i Mak sele 1997. godine u svoj stan na Breci, nastavljaju samostalno svoj porodični život, što je osnovni uslov za harmoničnu skladnu porodicu, svoj na svome i urediće ga kako njima najbolje odgovora. Meni neobično, ostao sam sam, prvi put potpuno sam, Maide nema, Tarik i njegovi u svijetu, odveć mnogo vremena imam da razmišljam. Obnova voćnjaka i vikendice na Ugorskom me fizički angažuju, već sam saznao da je starost teška, sad saznajem i da je samotinja još teža, ubitačna i beskrajno ne podnošljiva. Danima su predamnom slike mog ne baš laganog životnog puta, što sam sve preturio, a ostao na svojim nogama častan bez mrlja, prihvaćen i siguran. Najviše mi pomaže što vidim Edu, Draganu i Maka zadovoljni, radosni, prava porodica, tako i treba, oni sad treba da uživaju da grade bolju budućnost.

Te moje preokupacije i opterećenja potisnuo je i ublažio dolazak 1997. godine Tarika iz Afrike gdje je radio. Od februara 1991. odnosno 6 godina Edo i Dragana i ja nismo ga vidjeli, a za vrijeme agresije veoma rijetko čuli. Proveo je cijeli godišnji odmor sa mnom u Sarajevu, nismo se razdvajali, gdje je išao on, išao sam i ja, vodili smo duge razgovore i po noći, meni je to bio mehlem na ranu. Iduće godine svi su došli u Sarajevo na odmor, Tarik, Emira, Sanjin, Maja, a onda Edo, Dragana i Mak, pa svi u voćnjak u Vogošće, što je za mene bila velika radost. U čestim prilikama bi se sijelilo na vikendu proširilo sa Draganinim roditeljima Jelicom, Ivanom i tetkom Ružicom, pa iz Švedske na odmor dođu sestra Hadžira, kćerke Mahira, Amela, zetovi Avdo, Amir, djevojke Emira, Lamija, djeca Ilma i Berin.

Mnogo radosti i veselja je 1999. godine je donijela Dragana svima nama, a najviše Edi rađanjem drugog sina Ivora. Sve je normalno i dobro prošlo na porodu, Dragana se dobro osjeća, a Ivor zdravo, mnogo ljepuškasto i snažno dijete. Kao ispomoć u stanu od ranije je uključena Marjana iskusna i draga žena koja zna sa djecom. Mak je ponosan i znatno ispoljava dragost što ima brata, htio bi i on šta da uradi i pomogne oko Ivora. Baka Jelica je najbrižnija uz pomoć dede Ivana angažovani su oko Maka, čuvaju ga, izvode u šetnju u park, a dedo Ivan vodi dnevnik o odrastanju Maka i bilježi interesantne događaje. Ivan dovodi Maka iz vrtića, a poslije iz škole, dosta razgovaraju. Ivan mnogo toga objašnjava udovoljavajući Makovoj radoznalosti. Našli su se profesor dedo Ivan i radoznali unuk Mak. Tako je bilo i sa Ivorovim odrastanjem uz znatno angažovanje bake Jelice i dede Ivana. Nakon nekoliko godina evo sada Mak i Ivor objašnjavaju svima nama šta ima novo u sportu, muzici, na filmu i drugom. Oni to prate, a sportom se aktivno bave, košarka, tenis, skijanje, muzikom manje, Mak uči svirati na gitari, a Ivor na klaviru. Mak i Ivor su odlični đaci, primjernog ponašanja. Krase ih mnoge vrline druželjubivosti, briga o drugom, iskrenost, susretljivo ponašanje, pažljiv odnos prema starijim i drugo pa su uvijek rado viđeni i dragi sagovornici, tako je u školi a i van nje. Uz redovno učenje stranih jezika u školi kod kuće imaju dodatne časove učenje. U svom cjelokupnom razvoju i izrastanju su stalno pod punom brigom i ispomoći Dragane i Ede. Njima nije ništa teško da stvore uslove, ulože stalnu brigu za učenje, sport i napredak svoje djece, što je i rezultat pune bračne harmonije, skladnog normalnog života i dobrog funkcionisanja porodice koja je veoma sretna, a to je rezultat Ede, Dragane, Maka i Ivora. Svima to u pordicama, Muftića, Bula i ostaloj rodbine znači veliko zadovoljstvo, a mene u ovim starosnim godinama hrabri i daje snagu što mogu da se radujem sa njima.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 13th, 2012, 7:56 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
EDOV RAD U BANKAMA


Edo je redovno u roku krajem 1983. godine završio Ekonomski fakultet. Ubrzo nakon završetka zaposlio se u Američkoj televiziskoj kompaniji ABC koja je otkupila prava televizijskog prenosa Zimskih olimpiskih igara u Sarajevu 1984. godine. Radio je četiri mjeseca dok je ova kompanija imala u Sarajevu radnu jedinicu i stekao dragocjena iskustva. Nastavio se javljati za posao na konkurse u više preduzeća i u ljeto 1984. godine primljen je u Privrednu banku – Osnovna banka Sarajevo sa svim dipl. ekonomistima koji su se tada prijavili za rad. Raspoređen je u devizni sektor gdje se dobro snašao, interesovalo ga je cjelokupno poslovanje ovog sektora gdje je radilo oko 120 službenika. Krajem 1985. godine otišao je na osluženje vojne obaveze na vojni aerodrum Željeva gdje je ostao dvanaest mjeseci i dobio priznanje – Primjeran vojnik. Po dolasku iz vojske nastavio je raditi u Privrednoj banci i nakon nepunu godinu imenovan je za rukovodioca službe kontokurentnih računa što je bilo dosta rano za njega, bio je tek u 26 godini bez dovoljno iskustva i trebao je dosta uložiti truda da uspješno savlada ne mali radni izazov. Dosta je učio o poslovanju banaka, pratio privredna kretanja, donosio kući materijale i naveče se spremao za posao. Znatno interesovanje je pokazivao za brokerske poslove. Kako je Privredna banka bila opterećena velikim plasmanima sredstava, servisiranjem klijenata i drugim, došao je na ideju da matična banka osnuje svoju namjensku banku – kćerku koja bi se isključivo bavila kreditiranjem poslovanja srednjih i malih privatnih preduzeća jer je već počela reforma predsjednika SIV-a Ante Markovića koja je uključivala promjene i u bankarstvu. Ovu svoju ideju je izložio tadašnjoj direktorici u Privrednoj banci Sarajevo Jadranki Rajlovac ali ona nije ništa reagovala. Odlučuje i prelazi u BH banku koja je među prvim privatnim bankama u Bosni i Hercegovini formirana. Zajedno sa svojim kolegama, službenicima banaka 1992. godine sa Igorom Prehlivanom i Milošem Bardićem osniva Market banku sa ciljem da ona bude servis malim i srednjim preduzećima, a i da radi na poslovima sa stanovništvom. Nakon ratnih godina, kad je Market banka uglavnom vršila isplatu doznaka iz inostranstva koje je slala rodibna svojim u Sarajevu, poslovanje banke počinje se svestrano razvijati i širiti u BiH. Dosta brzo i temeljito Market banka ostvaruje punu saradnju sa svojim klijentima obavljajući za njih sve servisne poslove, efikasno i u rokovima po dogovoru čime stiče puno povjerenje komitenata i u tom pogledu izrasta u vodeću komercijalnu banku u BiH. U 1997. godini Evropska banka za obnovu i razvoj (ERBD) postaje dioničar u Market banci i obezbjeđuje edukaciju zaposlenih i njeno dalje jačanje. Nakon EBRD dolaze i drugi inostrani investitori koji ulažu kapital u banku. Veća potreba za kapitalom radi servisiranja preduzeća i jača konkurenntnost među bankama u BiH doprinijeli su prihvatanje ponude da Raiffeisen Zentral Bank (RZB) iz Beča 2000. godine kupi Market banku koja u istom sastavu nastavlja rad i Edo ostaje direktor. U jesen iste godine mijenja se naziv u Raiffeisen bank d.d. Sarajevo, BiH.

Edo je nastavio sa svojim saradnicima da veoma uspješno i brzo razvija i vodi Raiffeisen banku uspostavljajujući dobru saradnju sa brojnim privrednicima pa je broj komitenata stalno rastao, a u skladu s tim otvorene su filijale i druge poslovne jedinice širom BiH. Ne samo, rukovodni kadarovi, nego zahvaljujući od početka razvijenoj dobroj radnoj atmosferi, svestranoj saradnji i brizi za radnike, svi zaposleni bili su veoma angažovani radom, a svojim odnosom i brigom doprinosili su da Raiffeisen banka bude proglašena i po mnogim vidovima za najveću, najuspješniju banku u BiH. Od početka rada i tako iz godine u godinu.

Zato je bilo veoma iznenađujuće kada je stigla vijest iz Centrale RZB iz Beča 2007. godine da prestaje saradnja sa Edom. Najveće iznenađenje bilo je među privrednicima, komitentima banke koji Edu godinama poslovno znaju i ostvaruju dobru saradnju, a imali su u njega potpuno povjerenje i sigurnost za sve što se dogovore, a često puta su se uvjerili i u njegovo stručno znanje privrednika – menadžera i bankara o procjeni poslovnog poduhvata koje njihove firme poduzimaju što je on i razgovorima njima otvoreno iznosio.

Zaposleni u Raiffeisen banci su istinski žalili za svojim direktorom koji se rijetko susreće sa takvim stručnim znanjem i spremnošću da radnicima pomogne da nauče raditi svoj posao, da se usavršavaju i budu efikasni sa klijentima, uz istovremenu brigu i razumjevanje njihovih životnih potreba.

Njegova porodica, a ni ja kao otac nismo emotivno bili pošteđeni. Razumljivo, rukovodio je najveću komercijalnu banku u BiH pa smo redovno pratili njegov rad i uspjehe koje postiže. Imao je punu brigu i istrajavao da što bolje uspjehe postigne. Kao rezultat toga uz angažovanje radnog kolektiva u kratkom vremenu Raiffeisen banka je svoje poslove proširila skoro u cijeloj BiH i postala vodeća sa najboljim rezultatima u odnosu na druge banke.

Edo o svemu tome nije želio da razgovora, ni tada ni sada. Njegov odgovor je da do tada nije znao za drugu lošu stranu menadžerskog posla.

Od početka rada u Raiffeisen banci u Sarajevu njenom brzom razvoju i zapaženim uspjesima pisano je dosta, pri čemu je redovno isticani i uspjesi vođenja Banke, njenog direktora Ede Muftića. Ocjene su redovno bile pozitivne i ponavljane u sredstvima javnog informisanja i u vrijeme odlaska Ede iz Banke. Evo radi ilustracije teksta o Edi objavljenog u časopisu „Naši dani“ broj 506 od 23.02.2007. godine koji u cijelosti glasi:

Malo je onih u Bosni i Hercegovini koji prošle sedmice nisu bili zatečeni viješću, koju su objavili gotovo svi mediji u zemlji, da se Edin Muftić, generalni direktor Raiffeisen banke BiH, povlači sredinom marta sa te funkcije. Kako je tim povodom navedeno u saopćenju Raiffeisen banke, Muftić se sa dioničarima Raiffeisen International Bank Holding AG dogovorio o svom povlačenju na „prijateljskim osnovama“, iako ni sam Muftić, niti bilo ko drugi iz banke, nisu željeli dodatno komentirati ovu vijest.

Edin Muftić, rođen u Sarajevu 1961., osnovao je krajem '92. sa kapitalom od 100.000 eura i četvero zaposlenih malu Market banku, koja je kasnije prodata austrijskom finansijskom koncernu Raiffesen Holding. Prije nego što je osnovao Market banku, čiji je bio i većinski dioničar, Muftić je radio u Kreditnoj banci Sarajevo, a potom u BH banci. Muftiću se mora priznati: na neki način on je otjelovljenje „američkog sna“ u bh. Verziji koji uspjeh može pripisati isključivo svom radu. Od male Market banke tokom proteklih 15 godina stvorio je daleko najveću bh. Komercijalnu banku, čija aktiva danas iznosi nevjerovatne tri milijarde KM, ima 75 poslovnica i zapošljava više od 1.300 uposlenika.

Naravno, postavlja se pitanje zašto Muftić, koji je trenutno vjerovatno u najboljoj životnoj dobi, odlazi sa čelne pozicije raiffeisen banke BiH. Iako zapravo niko, osim, naravno, Muftića i najužeg kruga dioničara banke iz Beča, ne zna šta je tačan razlog njegovog povlačenja, postoje brojne špekulacije.

Nema nikakve sumnje da su dioničari Raiffeisen International Bank Holding AG svake godine pred Muftića postavljali sve teže zadatke: ostvariti što veću dobit uz istovremeno smanjenje svih troškova na najmanju moguću mjeru. No, prateći rezultate razvoja Raiffeisen banke i poredeći ih sa drugim bankama BiH je u posljednjih sedam-osam godina banka sa najvećom stopom rasta u nekoliko kategorija. Gotovo da nema nijednog ovldašnjeg ili svjetskog priznanja kojeg ova banka pod njegovom dirigentskom palicom nije dobila. Ono što bi eventualno mogao biti razlog za Muftićevo povlačenje, a o čemu se zapravo i špekulira, jest mogućnost da su dioničari i uprava Raiffeisen International Bank Holding AG zatražili ove godine znatno agresivnije povećanje dobiti i drastičnije rezanje troškova. Naime, usljed pripajanja HVB Central profit banke italijanskoj UniCredit banci, nastat će (vještački) banka približno velika kao i Raiffeisen, pa su gazde iz Beča, prema tim špekulacijama, a u cilju maksimiziranja svog profita, navodno zatražile, između ostalog, i smanjenje broja uposlenih. Muftić, izgleda, na takve zahtjeve nije pristao, te se na kraju na „prijateljskim osnovama“ dogovorio sa dioničarima holdinga o svom povlačenju. Njega će na mjestu generalnog direktora 15. marta zamijeniti Austrijanac Michael Mueller, dosadašnji član Uprave.

No, bez obzira da li su ove špekulacije tačne ili ne, Edin Muftić će svakako ostati ubilježen zlatnim slovima u analima bh. Bankarstva kao jedan od najznačajnijih bankara koje je ova zemlja ikada imala.
(E.D.)

Odmah nakon objavljivanja u javnim sredstvima informisanja o prestanku rada u Raiffeisen banci u Sarajevu stizali su Edi pozivi na razgovor sa ponudama za posao i to ne samo u oblasti bankarstva. Bio sam i ja iznenađen koliko ga cijene, kako je popularan, šta mu nude, dosta prihvatljivog. Neki su i mene zvali da utičem na njega da prihvati ponudu. Nisam to činio, odavno je on samostalan i tako sam odlučuje, ne mješam se. Prihvatio je ponudu Fima grupacije iz Varaždina da bude direktor Fima banke u Sarajevu i da istovremeno bude i dioničar ove banke što je u stvari vrlo zahtjevan poslovni projekat gdje je praktično ponovo krenuo od početka, sada treći put.


DNEVNIK O MAKU


Dedo Ivan je za unuke Maka i Ivora vodio dnevnike praćenja psihičko-fizičkog razvoja od rođenja do završetka četvrtog razreda osnovne škole. Bilježena su kretanja rasta, razvoja, ponašanja i druga zapažanja kao: prve riječi izgovorene, prvi crteži, napisana slova, bolesti, liječenja, reagovanja razna i sve drugo od značaja za rast i razvoj. Posebno se obraćala pažnja i bilježilo ponašanje na polasku u školu i pojedini događaji. Rast, sticanje pozitivnih navika, odnos prema drugim i sredini imaju, takođe mjesto u dnevnicima.

Ivan Bule, dugogodišnji iskusni pedagog na početku dnevnika napisao je značajne napomene roditeljima o odgoju svoje djece:

1 – Kako ga učite, takvo će vam dijete i biti.
2 – Djeca uče ono što doživljavaju.
3 – Dijete koje tolerantno vaspitavate, uči se biti strpljivo.
4 – Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti.
5 – Ako ga hvalite ono uči primjećivati i cijeniti dobro.
6 – Dijete koje se susreće sa poštenjem i samo se uči pravednosti.
7 – Dijete s kojim se razgovora, uči se razmišljati.
8 – Ako dijete ismijavate, ono se uči povlačenju.
9 – Dijete koje osramoćujete može se stidjeti samog sebe.
10 – Ako je dijete okruženo roditeljskom ljubavlju uči da je porodica zajednica ljubavi.

Mak i Ivor imaju punu roditeljsku pažnju i porodično vaspitanje. Stiču pozitivne navike i odgovarajuće odnose prema drugim, posebno starijim. Roditelji ostvaruju redovan uvid u učenju, izradi zadaće i drugim pripremama za školu.

Mak i Ivor postižu odličan uspjeh od prvog razreda pa dalje u školi. Mak je osmi, a Ivor peti razred osnovne škole. Obojica su više puta isticani kao primjerni đaci. Dodatno uče van školske obaveze, strane jezike. Od van nastavne aktivnosti bave se košarkom i tenisom, a u zimskom periodu skijanjem.


IVOR MOŽE RADITI


Porodice Muftića i Bula na okupu: slavljenik rođendana Mak, prvi do slavljenika njegov brat Ivor, ozarena veseljem Mama-Dragana, radosni i pričljivo uzdržani Tata-Edo, rukovodno brižna Baka-Jelica, raspjevani i za gitaru spremni Dedo-mlađi Ivan, mladolika znana Teta-Ružica i još jedan najstariji dedo Hakija. Po tradiciji, zadnjih godina, trebalo je za ovako slavlje da bude programska priredba koju osmisle, režiraju i uspješno izvedu Mak i Ivor. Obaveze učenja da bi se zadržali dosadašnji rezultati primjerno odličnih đaka, redovni sporski treninzi u košarci i tenisu uzeli su svo slobodno vrijeme Maku i Ivoru pa je priredba ostala za drugu priliku.

Proslava Makovog trinaestog rođendana tekla je u veselom, prijatnom okruženju uz priče, dogodovštine i po neku pjesmu. Omladina je bila najaktivnija. U toku čašćenja svi smo bili aktivni, a nuđena je i repeta, pa kako rođendan nije svaki dan uzeli su neki i to tada ističući da će za narednu sedmicu smanjiti jelo da se tjelesna težina ne povećava.

Pored raznih priča, razgovora o zdravlju, najnovijim seznanjima o ishrani i drugom, meni je upućeno pitanje:

- Dedo Hakija kako ide pisanje knjige, dokle si stigao, hoće li izać u ovoj godini?

- Hoće, svakako hoće. Da sam bar malo mlađi išlo bi pisanje brže, a fali mi i pomoćnika. Mislio sam da Maka malo angažujem.

- Dedo, mogu ja poslije učenja ako ti šta znam uraditi, neće to ići na štetu škole – veli Mak.

- Ja sam spreman da to platim – honorišem, ali treba se ozbiljno angažovati i uraditi.

Čim sam ovo o plaćanju rekao dotrča Ivor, koji je do tada bio u kuhinji i dosta glasno reče:

- Dedo Hakija kad se plaća mogu i ja sa Makom raditi.

Svi smo se na ovaj otvoreni dječiji istup, kad je naplata u pitanju, iznenadili i smijali pa i on sa nama. Prišao je Maku pa ga poluglasno pita znali koliko se plaća i šta treba raditi? Ivor je tek peti razred osnovne škole, a evo zna da se sada kod nas sve naplaćuje, negdje i odveć previše, a iza toga nema rezultata rada.

Dobro vaspitanje i odgoj mladih obuhvata i njihovo uključivanje u rad. Znano je da najbolje vaspitanje mladog čovjeka je njegovo uključivanje na rad. Sada je to još potrebnije jer je sve više negativnih pojava koje loše utiču na dobar odgoj mladih, pogotovo ako nisu dovoljno angažovani u sportu i drugim aktivnostima.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 15th, 2012, 10:31 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
ČARŠIJA U ROGATICI JANUARA 1941.


Rogatička čaršija imala je veoma značajnu ulogu u razvoju ovog područja, a posebno u formiranju Rogatice kao naselja, mjesta pa grada gdje su prolazili trgovački karavani koji su putevima dalje vodili i na istok i na zapad. Utvrđeno je da je davne 1528. godine Rogatica imala prve dućane i da je bila poznato mjesto karavanske trgovine. Tokom niza godina naseljavanja i razvoja ovog područja doprinosilo je daljem formiranju čaršije. U prvo vrijeme promet se obavljao na središnjem trgu, a čaršija se širila glavnom ulicom koja iz pravca Sarajeva prolazi gradom i na kraju put se razdvaja jednim pravcem za Višegrad, a drugim za Goražde i Foču.

U većini sporednih ulica koje se na sve strane granaju iz glavne čaršije prema mahalama, razvojem grada podignuti su i u njima dućani pretežno zanatlija i ugostitelja.

U centru grada nalazila se od davnina poznata pijaca poljoprivrednih proizvoda: krompir, grah, voće, maslo, puter, sirevi i drugo. Nešto dalje u dijelu grada koji se zove Gračanica smještena je stočna pijaca koja je imala veliki posticaj u razvoju stočarstva jer su kupci iz Sarajeva i drugih mjesta redovno svakog ponedeljka kada je pijačni dan dolazili i kupovali stoku za mesare u Sarajevu, a i dalje. Bila je poznata rogatička janjetina, a kupovana je i ostala krupna i sitna stoka, od čega je dijelom išlo u izvoz. U to vrijeme na ovom području su dosta uzgajani konji – bosansko brdske pasmine koji su kupovani preženo za Italijansko tržište.

Najveće dostignuće u svom razvoju rogatička čaršija je imala pred rat 1941. godine. Tada je u čaršiji bilo 112 trgovinskih, 88 zanatskih i 48 ugostiteljskih radnji. Većina 73 trgovinske radnje poslovale su mješovitom robom, a bilo je i specijaliziranih radnji: tekstila 9, prehrambeni proizvodi 9, voće i povrće 4, željezna roba 5, a po jedna elektro oprema, knjižara, šivaće mašine, oružje i druge.

Od ukupno 248 trgovinskih, zanatskih i ugosititeljskih radnji u čaršiji je bilo svega tri sa starim ćefencima-kapcima, a ostale su bile savremene, a znatan broj radnji bio je modernizovan sa metalnim roletnama zatvaranja, staklenim izlozima, stalažama za robu, pultovima i drugom opremom. Roba je dijelom bila izlagana i ispred dućana, posebno ponedeljkom, kad je u Rogatici pazarni – pijačni dan i kad seoski domaćini prodaju na pijaci svoje proizvode i u trgovinama kupuju potrebnu robu – namiru za svoja domaćinstva. Pored prehrambenih proizovda, u namiru su spadali razni bezovi, tkanine, cicevi, deleni, glotovi i drugi materijali za izradu odjeće, zatim obuća i druge potrebštine domaćinstva.

Među trgovcima bilo je korektnog nadmetanja ko će što bolje robu izložiti, reklamirati da privuče kupce. Da bi što više skrenuli pažnju kupaca neki bi mlađi trgovci izašli pred radnju i izvikivali, sjećam se nekih poziva:

- Ovdje je pravi kvalitet – roba je iz Beča dođi!
- Plati pa nosi sve što ti treba iz trgovine! Neki bi uzvikivali – I ja sam na prodaju.
- Navalilo kod mene, jer je najjeftinije! (a on nejma nijednu mušteriju u dućanu)
- Ko kupi dva opanka dobija treći besplatno! – Šta će s njim? Konkurencija viče.

Sve je to doprinosilo da čaršija bude življa, šarolika, sa dosta draži, da privuče kupca da dođe, razgleda, da se pogađa za cijenu, a zatim i da se pazari, proda, kupac se nije lahko puštao iz trgovine dok ne kupi.

Veće trgovinske radnje, poznatiji trgovci imali su brojne stalne mušterije pa i znatnu prodaju. Te mušterije su uglavnom ekonomski dobro stojeća domaćinstva koja su uzgajala veći broj stoke, proizvodili povrće i voće za tržište ili su imali članova domaćinstva koja su stalno radili, odnosno bili u radnom odnosu sa stalnim izvorom prihoda. Ovi kupci su bili najpoželjniji. Kad dođe svom trgovcu i kaže treba mu namira zna se da su to redovne potrebe domaćinstva, a kad kaže da mu treba veća namira onda se kod njega sin ženi ili kćerka udaje. Ovakva veća namira – kupovina je i kad su praznici: bajrami, ramazan, uskrs, božić, slave i druge svečanosti. Tada je trgovac obuzet poslovima, radostan je, veća je prodaja, kafe i čajevi se donose mušterijama i uz čašćenje su prijateljski razgovori. Ja sam tada imao najviše posla ali sam se i radovao većoj prodaji.

Zanatstvo je u gradu bilo dosta razvijeno. Sve neophodne struke prizvovodnog i uslužnog zanatsva bile su zastupljene i u tome je grad, a i šire područje imao puni izbor i kvalitet. U čaršiji je bilo 88 zanatskih radnji od kojih krojačkih 13, za izradu i opravku obuće 12, kovačkih 6, za građenje 7, stolarija 13, molerske 3, kameno-klesarske 3, proizvodnja zaprežnih kola 3, sajdžija 3, pekara 13, mesara 4, a po jedna radnja opravak oružja, zlatara, sedlar, lončar, fotograf i druge. Kovač Sejid Ajanović, kao vrhunski majstor proizvodio je plugove obrtače za oranje koji su bili kvalitetni iveoma praktični za brdska zemljišta.

Zanatlije su radile najviše po narudžbi: obuću, odjeću, namještaj po mjerama, vučna kola i drugo. Bilo je i proizvodnje za nepoznatog kupca – tržišta: tkanje bezova, jorgani, pokrivači od vune, sukno za odijelo i ostalo. Dosta je bilo uslužnog zanastva naročito u oblasti građenja, održavanja zgrada i opravke.

Ugostiteljstvo je svoje usluge povećavalo i prilagođavalo ukupnom razvoju, posebno privrede ovog područja i jačanju kupovne moći stanovništva. Dosta jaka je bila konkurencija i ugostitelji su primjerenom uslugom i ponudom nastojali da privuku što više gostiju. Pored hotela „Rogatica“, „Balkan“ i Pešikan“ u gradu je bilo 45 ugostiteljskih objekata od čega 19 kafana, 11 gostionica, 2 restorana, 3 aščinice, 3 slastičarne, a bilo je i 7 hanova, većina sa dvorištem i štalama za vezivanje konja, što je bilo naslijeđe iz ranijeg perioda dolaska i zadržavanja trgovačkih i drugih karavana jer su kroz Rogaticu u to vrijeme vodili značajni putevi.

Hoteli i većina drugih ugostiteljskih objekata u gradu bili su uređeni i uglavnom su zadovoljavali potrebe građana i gostiju koji su dolazili u Rogaticu. Povremeno imali su i muzike koje su se mijenjale. Grad je imao nekoliko savremenih kafana koje su bile lijepo uređene sa radio aparatima. U pojedinim kafanama i gostionicama bili su bilijari za igru i kuglane. Kafana „Musala“ bila je smještena pored rijeke Rakitnice sa velikom atraktivnom baštom gdje su djeca gostiju imali igralište i drugo za zabavu.

Kasinu – činovničku čitaonicu u centru grada posjećivali su službenici, u Kiraethanu – čitaonicu i biblioteku dolazili su stariji muslimani poslije vjerskih obreda u obližnjim džamijama. Njihovi razgovori u ovoj čitaonici bili su veoma interesantni i poučni, a među sobom u raspravi su se veoma uvažavali. U Crkvenom domu blizu pravoslavne crkve bila je kafana, čitaonica, biblioteka, tamburaški zbor i mješoviti hor. Zanatlisko udruženje imalo je biblioteku i veoma aktivan veliki tamburaški orkestar gdje su generacije mladih stalno obučavani u muzici. Skoro na svim priredbama, proslavama, svadbama, sijelima i drugim svečanostima orkestar zanatlija Rogatice je nastupao, a uspješno su gostovali i u gradovima širom Bosne i Hercegovine.

O esnafskim odnosima i unapređenju poslovanja trgovaca, zanatlija i ugostitelja brinule su se njihove organizacije: Udruženje trgovaca i Udruženje zanatlija i ugostitelja koja su ostvarivali saradnju i sa tadašnjim vlastima i strukovnim organizacijama u Banovini u Sarajevu.

Sve je to tada oko rogatičke čaršije i za čaršiju dosta organizovano bilo, a ona je djelovala kao zajednica sa svim svojim funkcijama u kojoj svi brinu o svojim poslovima i nastoje da budu što uspješniji ne smetajući drugim da i oni to postignu. Trgovci, zanatlije, ugostitelji i drugi nalazili su vremena za dogovore i o pitanjima od zajedničkog interesa čaršije, grada, komunalija i svega drugog potrebnog za život mještana.

Takvu sam Rogaticu i njenu čaršiju znao, u njoj rastao, radio u čaršiji, živio svoje najbolje mladenačke dane koji su bili radosni i veseli. Kad bi svanulo i novi dan došao jedva sam čekao da dođem u privlačnu dragu rogatičku čaršiju gdje ćeš mnogo štošta vidjeti, čuti, a po koju novu dogodovštinu i upamtiti. Ispunjava te zadovoljstvo što ćeš vidjeti Teskeredžiće, Akšamije, Hadžiahmetoviće, Jusiće, Lihiće, Danone, Sokoloviće, Daidžiće, Kosoriće, Jesenkoviće, Pešte, Krajine, Toševiće, Hafizoviće, Pape, Ajanoviće i još mnoge trgovce, zanatlije i druge koji su svaki dan u gradu i čaršiji koji se dovikuju, šalju jedni drugim poruku, zajednički će piti kafu, pričati čekajući mušterije koje kad prvi pazar ostvare ispraćaju radosnim riječima:

- Od tebe sefte – (prvi pazar), a od Boga berićet.

Pored čaršije i na ostalom rogatičkom području bilo je po jedna ili nekoliko manjih trgovinskih, zanatskih i ugostiteljskih radnji u Kukavicama, Mesićima, Han Stjenicama, Borikama, Žepi i drugim. Ove radnje imale su samo najosnovnije artikle, nije bio neki značajniji promet. Seosko stanovništvo bilo je opredijeljeno da dolazi u Rogaticu najviše petkom i ponedeljkom u kupovinu, jer je bio veći izbor za snabdjevanje domaćinstva, a i cijene su bile nešto niže.

Rogatičke čaršije uređene, šarolike, radne, beskrajno vesele, gostoljubive, privlačne .... više nema, a nažalost teško da će je i biti, mada su naše želje, naša htijenja ogromna i neugasiva. To je bio i moj osnovni motiv, a i činjenica da o čaršiji, do sada, nejma pisanog traga, da istražim i napišem rekonstrukciju – dokument o rogatičkoj čaršiji kakva je bila i kako se stvarni život u njoj odvijao, šta je značila za grad za cijelo ovo područje.

Napose, smatrao sam to i obavezom moje generacije, koja je posljednja, pri kraju je, a ona još zna i pamti čaršiju kakva je bila prije nego što je Azbukovačka četnička brigada iz Srbije zajedno sa domaćim četnicima oktobra 1943. godine opljačkala i popalila svu Rogaticu i njenu čaršiju, oko 1.200 zgrada, da generacije koje su tu i koje budu dolazile imaju dokument i saznanja šta smo imali, kakve su sve vrijednosti i ljepote bezrazložno uništene u Rogatici i znatnim dijelom i u Bosni i Hercegovini. Potrebno je, jer do sada nije bilo pisanih dokumenata o cjelovitosti, značaju i razvoju čaršije, njenom radu, uspjesima i o onim vrijednim trgovcima, zanatlijama, ugostiteljima i drugim koji su joj stekli ugled i godinama ga uspješno održavali.

Čaršija, njeni trgovci, zanatlije, ugostitelji i drugi svojom ulogom, radom, odnosom, brigom i ponašanjem zasigurno su mnogo doprinijeli da, uz ostalo, Rogatica bude istinski grad u svakom pogledu, cijenjen, prihvaćen i posjećivan, a njeni građani rado viđeni i uvažavani.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 16th, 2012, 6:37 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
PRIHODI – KUPOVNE MOGUĆNOSTI STANOVNIKA


Promet i ukupan ekonomski razvoj čaršije i rogatičkog područja, prvenstveno je zavisio od prihoda stanovništva – njegove kupovne moći. Ogromna većina stanovništva radila je samo u poljoprivrendoj proizvodnji, neki su uz zemljoradnju sezonski se zapošljavali, a manji broj stanovnika je imao stalno zapošljavanje, ali su vrijedni stanovnici ovog područja radeći sticali značajne prihode i iz više drugih izvora.

U poljoprivrednoj proizvodnji najveći prihod bio je iz stočarstva. Ovo područje je poznato po stočarskoj proizvodnji, uzgajana je sitna stoka – ovčarstvo, kvalitetna je janjetina sa ovih posebno planinskih područja, zatim krupna stoka, a u tome je raširen uzgoj bosansko-brdskog konja koji su otkupljivani i za izvoz, a i za domaće vojne i druge potrebe. Bili su vojni otkupi konja za rasplod i davati sa obavezom seoskim domaćinstvima za unapređenje i širenja uzgoja, postizane su i dobre cijene pa je to bio stimulans razvoja konjarstva.

Ratarska proizvodnja pored vlastitih potreba išla je i na tržište naročito krompir, grah i drugo, što je isporučivano Sarajevu i drugim gradovima. Na tržištima tražen je rogatički planinski krompir i bijeli grah – biser za čorbe za koji su domaćice govorile, da je još ukusniji kad mu se doda meso, pa vele mogu i suha braveća rebarca.

Kada bude klimatski prihvatljiva godina, posebno ljeti sa dovoljno kiše poljoprivredna proizvodnja je bila kvalitetnija i veća, tada bi i promet u čaršiji bio zapažen – značajan kod svih.

Stanovništvo na selima ostvarivalo je i znatne prihode od sakupljanja, sušenja ljekobilja i šumskih plodova što su otkupne stanice preuzimale, a prihodi bili posticajni. U organizovanoj berbi: smrekove bobe, šipurka, kunice, kamilice, lipovog, zovinog, glogovog i drugog cvata, raznih ljekovitih trava, mahovine, korjenova, gljiva i drugog, učestvovali su svi članovi domaćinstva pa su prihodi – zarade bile značajne a time i kupovna moć veća.

Na rogatičkom području je ostvarivan značajan prihod i od pčelarenja. Još iz ranijeg perioda ovi krajevi bili su poznati po proizvodnji meda i voska pa se u to vrijeme karavanskim putevima u veliko trgovalo sa medom i voskom u izvoz. Dominirao je kvalitetni šumski i raznovrsni livadarski med, posebno od nektara mirisnog ćubra. Vosak se kupovao za proizvodnju lijekova, naročito dok su pravljeni narodni mehlemi, a korišten je i za druge svrhe, premazi u svijeće i drugo. Proizvodnja meda, a dijelom i voska je nastavljena i sve više usmjeravano širem tržištu. Neka domaćinstva bila su dosta orjentisana u proizvodnji meda i drugih pčelinjih proizvoda: cvijetnog praha, propolisa i matične mliječi za tržište pa su imala i po nekoliko stotina pčelinjih društava, što je upošljavalo i po nekoliko članova domaćinstava i donosilo značajan prihod. Pčelarenje se pozitivno odražavalo i na veću proizvodnju voća jer je pčela najbolji i masovan oprašivač dolaskom na cvijet voćaka u vrijeme beharanja kada sakuplja nektar i cvijetni prah.

Lovstvo na divljač bilo je dosta razvijeno. Otkupljivane su kože – krzna: lisice, vuka, zeca, jazavca, kune, rijeđe medvjeda i druge divljači. Cijene krzna bile su dosta stimulativne jer je većinom otkup išao za izvoz pa je i to bio izvor prihoda.

Na područjima gdje su bila šumska radilišta muška radna snaga zapošljavana je na sječi, obradi, izvozu iz šume oblovine, njenom utovaru i otpremi. U vuči korištene su zaprege volova i konja. Rad na šumskim radilištima i drvnoj industriji za izvjesna sela bio je veoma značajan jer su muškarci uglavnom bili stalno zaposleni i to je bio značajan izvor prihoda tih domaćinstava.

Sa područja Kukavica, Pribošijevića, Drobnića, Varošišta, Mesića i drugih okolnih sela znatan broj muškaraca bio je na radu u rudniku Kukavice i Termoelektrani Mesići. To je za ovo područje bio stalan i značajan izvor prihoda što se odražavalo na veću kupovinu mogućnost, a i znatno doprinosilo ukupnom razvoju tog kraja pa i šire.

Bilo je i drugih izvora prihoda. Stanovnici rogatičkog područja su poznati kao vrijedni radnici i pokretni, stalno su istraživali gdje se para može zaraditi. Neki su prihode ostvarivali proizvodnjom kreča po starom sistemu krečana na otvorenom. Tako isto i drveni ugalj koji je isporučivan za Sarajevo i druga mjesta.

Zapošljavanje je vršeno i na održavanju makadamskih puteva, na pošumljavanju goleti borovim, jelinim i drugim kvalitetnim šumskim sadnicama, spuštanju niz točila oblovina u rijeku, formiranjem splavova sa građom koje su niz Drinu vozili do stovarišta drvne industrije.

Na rogatičkom području ostvarivani su prihodi i od gradnje, rada majstora – dunđera. To je majstor sposoban za svu gradnju i zna napraviti kuću od temelja do sljemena, što je tada bilo dosta razvijeno. Majstor dunđer ima svoju ekipu radnika i pogađa – preuzima gradnju kuće, štale i druge građevine što kažu – sve, predaje ključ u bravi, odmah uselenje. Ovi majstori građenja podizali su i veće objekte: škole, gospodarstke zgrade i drugo. Radne ekipe su bile dosta pokretne u sezoni građenja išle su i na šira područja da rade, a vraćali se kućama u kasnu jesen sa dobrim zaradom, i dolazili i svojim trgovcima u kupovinu.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 19th, 2012, 8:25 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
KUĆNA RADINOST


Obrazovanju za proizvodnju u kućnoj radinosti u Rogatici poklanjana je puna pažnja pa je formirana Domaćinska škola za žensku omladinu koja je bila smještena na Musali pored rijeke Rakitnice. Vrijedne i brižne nastavnice Matilda Izrael i Stojanka Ribar obavljale su stručnu nastavu i svaki dan praktične radove da bi obuka djevojaka bila potpuna i da samostalno po završetku škole mogu raditi. Polaznice – djevojke su učile: tkanje, krojenje, šivanje, pletenje, heklanje, vezenje i drugo. Vršena je obuka i u vođenju domaćinstva, kuhanju, spremanju zimnice od voća i povrća: razni pekmezi, slatka, sokovi i drugo. Kod djevojaka bilo je veliko interesovanje za učenje i praktičan rad pa su i uspjesi u učenju bili zapaženi.

Kućna radinost u gradu i rogatičkom području bila je dosta razvijena pa je i iz ovog privređivanja ostvarivan prihod u domaćinstvima. Način rada i drugo pogodovali su za rad u domaćinstvu pa su na tome uglavnom bile angažovane djevojke i žene. One su kućnu radinost obavljale nakon poslova u domaćinstvu, na sijelima i drugim sjedaljkama koristeći svako slobodno vrijeme jer je većina toga, izuzev tkanja moglo da se radi i van svog domaćinstva: heklanje, vezenje, keranje, pletenje i drugo. Redovito je vršena, putem raznih tečajeva, obuka onih koji se za pojedinu struku opredjele. Proizvodi su rađeni po narudžbi, odnosno za prodaju u trgovinama, a nešto je išlo u izvoz, podmirivane potrebe u domaćinstvima. Djevojke iz ekonomski bolje stojećih domaćinstva radile su vezenje, heklanje, keranje za svoje potrebe i proizvode ostavljale u seharu – buduće ruho. Nekim je to bio i hobi. Tada nije bilo prihvatljivo vidjeti djevojku bez posla, da sjedi, pa i na sijelu kad je u posjeti, a da što u rukama ne radi. Ako se djevojka gdje pojavila, a i u svojoj kući pa kera ili veze ili plete ta cura je bila veoma zapažena i prihvatana kao veoma radna sa najavom da će biti dobra domaćica i kućenica, takva je momcima hvaljena.

Tragao sam za tim vrijednim djevojkama i ženama. Nažalost organizovanije privređivanje u kućnoj radinosti prekinuto je ratom 1941. godine. Prošlo je dosta burnog vremena, teško je bilo sve djevojke i žene pronaći pa vjerovatno podaci nisu potpuni ali su i ovi značajni, to je u stvari posljednja generacija onih koji su na ovakav način i tako masovno privređivala u kućnoj radinosti.


T k a n j e

Obavlja se na drvenom stanu koji je sklopljen u izdvojenoj sobi ili najčešće u dnevnoj gdje je domaćinici najprihvatljivije i gdje je sve blizu. Tkati su bezovi: svilenik, ćereće, košuljaš, melezi, zatim razne pamučne i druge tkanine, rute-ponjave, bosanski ćilimi, serdžade i drugi vuneni proizvodi.

Na pojedinim područjima gdje je bilo dosta vune od vlastite stoke, tkano je vuneno platno od ručno upredenog vlakna, bojeno, stupano, vlaćeno i tako je dobivano – proizvedeno sukno za toplu odjeću, malo grublje ali veoma toplo i dugovječno, da ga se nanosaš.

Gajen je u poljima lan. Kad se stabljika pokosi stavlja se u vodu i na rijeci drvenim maljem na panju mlati dok se ne ravuču svo u vlakna od kojih se pravi pređa i tku kuhinjske krpe, kvalitetni ručnici, stoljnaci i drugo.

Najpoznatije tkalje pamučnih bezova i drugog platna bile su u gradu: Razija Akšamija, Hanumica Sokolović, Mulija Kazić, Đemka Šahinpašić, Nezira Pašić, Fatima Kustura, Ešrefa Pašić, Nefzeta Pešto, Šida Resić, Mesuda Teskeredžić, Nezira Hasečić, Fatima Agić, te Spahići, Behlulovići, Šuvalije i drugi.


K r o j e nj e i š i va nj e


U mahalama u gradu izvjestan broj žena i djevojaka imale su šivaće mašine u svom domaćinstvu pa su na tečajevima i praktičnim radom bile osposobljene i krojile i šivale ženski i muški veš, žensku odjeću i muške košulje, pa su i raznu posteljinu kao i druge predmete od tkanine. To su bile: Đulesma Pešto, Sejida Akšamija, Temima Lihić, Emira Šahinpašić, Nedžiba Akšamija, Marica Kolumbus, Esma Sijerčić, Zuhrija Krajina, Derviša Matović, Đulesma Pašić, Šuhreta Kadrušić, te Ferhatbegovići, Ajanović, Šahinpašići, Kazići i drugi.


Vezenje, heklanje, keranje


Ovi ručni radovi bili su većim dijelom razvijeni u gradu, gdje su djevojske i žene boljeg imovnog stanja radili proizvode za svoje potrebe, poklone, a ostala domaćinstva za tržište, prodaja u trgovinama i pijaci. Djevojke su vezene, heklane i kerane predmet ostavljale za buduće ruho, a to su najčešće bili: stoljnaci, peškiri, salavete, zastori, draperje, ukrasni jastuci, kerane šamije, pokrivači i dosta drugih ručnih radova koji su ukrašavali namještaj i prostore u stanu.

Radile su to vrijedne rogatičke: Subhija Šahinpašić, Ferida Agić, Badema Teskeredžić, Dževahira Jamaković, Rasema Akšamija, Rabija Muftić, Subhija Hafizović, Razija Nalbantić, Pemba Šahinpašić, Amina i Hajra Muftić, Nura Hadžihasanović, Šuhreta Agić, Hazira i Džema Hrapović, Pemba Arnautlija, Ćamka Pešto, te djevojke u domaćinstvima Sijerčića, Babića, Teskeredžića, Ajanovića, Jesenkovića, Eminagića, Hasanagića, Hafizovića, Ferhatbegovića, Šahinpašića, Krajina, Čapljića, Arnautlija, Pašića, Čolića, Nalbantića i još drugih.


P l e t e n j e


Ovaj vid kućne radinosti bio je najmasovniji, naročito u seoskim domaćinstvima. Rijetke su bile kuće u kojim se nije plelo od domaće vune koja se pomoću drvenih vitlova i vretena upredala u različite niti, zatim bojila u rogatičkim specijalnim radnjama. Pleli su se džemperi, šalovi, kape, rukavice, čarape, opasači, razni prekrivači i drugo, prvenstveno za svoje potrebe, a dio je prodavan na pijacama i u trgovinama.

U gradu su u trgovinama djevojke i žene kupovale industrijsko mekane vunice i pleli predmeti za oblačenje u zimskom periodu koji su bili veoma kvalitetni, a i razne ukrase za uređenje stanova.


M o b e


U sezonskim godišnjim periodima kada u kratkom vremenu treba obaviti žetvu žita, kosidbu trave, berbe plodova i drugo bile su u selima na poljima mobe – ispomoć onim koji imaju veće posjede i nemogu stići da sa članovima svog domaćinstva na vrijeme sve urade. Sjećam se bilo je ljeto 1937. godine sa amidžom Rasim ef. smo došli u Sokoloviće da radimo – vadimo med gdje su bile naše pčele jer je ovo područje bilo bogato sa unosom nektara i drugih pčelinjih proizvoda. Pčelar Hivzibeg Babić poveo me u obližnje selo Džindiće da vidimo najveću mobu u ovom i širem području kod uglednih i bogatih domaćina braće Džinda. Kad smo se primakli selu i sa brežuljka pogledali dalje u nepregledno polje bio sam očaran živom i nikada nezaboravljenom slikom prirode i radnih ljudskih pokreta, veličanstveno, divim se, ne možeš se nagledati, brojim, pa ponovo brojim, 93 kosca jedan za drugim u nizu kao vojska na maršu, u jednom ujednačenom ritmu, zamahuju, a odjekuje rezak šum oštrih kosa koje obaraju bujnu travu sa stotinama različitih cvijetnih mirisa, toliko koliko je i različitih trava u ovim livadama: kantarion, maslačak, jaglica, ljubičica, preslica, nana, lupinas, kunica, čubar koji na daleko miriše.

Najbolji kosac je na čelu ove duge kolone, zove se kosibaša. On daje tempo kosidbe i veoma je značajan da učinak svih bude velik. Iz ovoga stiče pravo da kad u tepsiji donesu djevojke pečeno jagdnje, on prvi uzme plećku cijelu i tim započinje gozba. Za ove brojne kosce i goste, to su uglavnom starije komšije, rodbina i pozvani a bilo nas je znatno više od stotine, domaćini Džinde pridonijeli su na ovu veliku sofru dosta jagnjadi pa su svi bili primjerno posluženi.

Za domaćinstvo koje uzgaja stoku nejma veće radosti nego kada obezbjedi dovoljno stočne hrane – sijena, da bude do proljeća do vremena odlaska stoke na bogatu pašu. Žao mi je što sam zaboravio podatke, a tad je pričano koliko je taj dan površine pokošeno, koliko se sijena pripremi sa svojih livada, kako se to sve postigne, kako se na polja u zoru izlazi na rad, a u sumrak u sezoni vraća sa poslova iz polja. Upamtio sam da Džinda imanje zauzima napregledne površine i da ga obilaze na konju, pješice nebi stigli. Sada bi volio otići na takvo ili slično poljoprivredno imanje, učestvovati u mobi kosaca, sakupljanju sijena u plastove – to je nezaboravna slika veličanstvenog ljudskog – seoskog rada u izdašnoj prirodi.

Vrlina je stanovništva rogatičkog područja od davnina pa i danas da se upornim radom i racionalnim trošenjem bore za napredak, za ekonomsku samostalnost što ostvaruju istrajnim radom i obrazovanjem. Težnja je, njihova što bi rekli naši stari, da bude svoj na svome, da ne zavisi od drugih, želi da ima i priječe pomoći drugim, a on ne čeka da dođe u položaj da neko njega pomaže. Godinama sam dolazio u kontakt, razgovarao, pratio, sagledavao kako se moji zemljaci – rogatičani uključuju u posao, kako ga čuvaju, koji su rezultati, kako se u tome odnose prema sebi a i prema drugim. Sačuvali su navedene vrline koje ih i dalje krase.

Ovo je potvrđeno i u novijem periodu – agresiji na Bosnu i Hercegovinu kada je skoro svo muslimansko stanovništvo rogatičkog područja, a i drugih ponovo, već po koji put, iz svojih kuća i stanova na svirep način protjerano, a mnogi su i ubijeni.

Tamo gdje stigoše u izbjeglištvo nisu čekali, odmah su tražili posao, prihvatajući što ima, treba raditi, tako se mogu rješavati životna pitanja: smještaj, ishrana, obrazovanje i drugo. Na svojim nogama, svojom zaradom si najsigurniji, slobodan, zadovoljan sa svojom porodicom. Vlastiti rad vraća sigurnost i daje nadu za bolje sutra svima – to je njihovo rogatičko opredjeljenje, njihova vodilja i težnja za bolje dane.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 20th, 2012, 7:27 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
PREGLED USTANOVA U ROGATIČKOJ ČARŠIJI – JANUAR 1941. G.

- Sresko načelstvo
- Opština Rogatica
- Sreska zaklada za unapređenje poljoprivrede
- Finansijski ured
- Uprava za katastar
- Uprava za održavanje puteva
- Žandarmerija sreza
- Policija grada
- Gradska bolnica
- Ambulanta
- Veterinarska stanica
- Zubna ambulanta
- Građanska škola
- Osnovna škola - Garibovac
- Osnovna škola Centar
- Ženska osnovna škola
- Mekteb
- Vježbaona – Sokolana
- Pravoslavna crkva
- Katolička crkva
- Sinagoga – Havra
- Džamija Arnautovića
- Džamija Čaršijska
- Džamija Serdarija
- Džamija Careva
- Džamija Serhatska
- Džamija Tekiska
- Džamija Drvenija
- Spomen kosturnica

Ovim završavam sa objavljivanjem knjige Hakije Muftića. Počelo se u martu ove godine i eto završilo u novembru. Nadam se da ste uživali. Sledeća knjiga koja bi trebala da se objavljuje je knjiga Muniba Hadžihasanovića.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 13 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group