www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 13th, 2021, 8:57 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 19th, 2012, 6:43 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
MERZUK FERIZ - ZLATNI LJILJAN


Mojih veoma dragih prijatelja Adile i Hasana Feriza, sin Merzuk bio je izuzetan majstor auto-električar poznat ne samo u Unisovom auto servisu u Vogošći nego i šire. Bio je talentovan, a dosta je pratio dostignuća i sve do čega je mogao doći iz auto-elektro struke. Dešavalo se da su se neki drugi nalazili pred enigmom nepoznatog u novinama elektro instalacija i elektro automatike pa je Merzuk preuzimao i nalazio rješenja. Odmah među prvim na početku rata stavio se u odbranu svoje domovine Bosne i Hercegovine. Sa dosta žara i hrabrosti učestvovao je u sakupljanju oružja i izvlačenju municije iz Unisovih pogona. Bio je i u drugim uspješnim borbenim akcijama. U jednoj takvoj akciji gdje Merzukova borbena grupa uspjela da se privuče i pobije četnike, a jedan od njih koji je imao i dodatno oružje i kao ranjenik se pritajio iznenada je izvadio pištolj i ispalio hice u Merzuka. Teškom mukom i na prevaru Merzukovo tijelo sa četničke linije izvukli su njegovi drugovi. Pokopan je u bašči svog dajđe Hasana Kadrića. Merzuk je za svoju hrabrost u odbrani domovine od agresora dobio Zlatnog ljiljana. Veoma rano u 23 godini ugasio se njegov mladi život.


FORMIRANJE UDRUŽENJA ROGATIČANA


Na početku rata maja 1992. godine nas grupa Rogatičana, koji se godinama družimo: Abdulah, Mesud, Mehmed, Enver, Ejub, Fehim i ja sakupili smo se u prostorijama Mjesne zajednice Ciglane. Uz kafu odmah je krenuo razgovor o novonastaloj situaciji u Bosni i Hercegovini i o ovome što se kod nas dešava.

U toj raspravi, posebno smo bili veoma zabrinuti za stanje građana Rogatice. Svi su iznijeli ona saznanja do kojih su došli. Informacije nisu bile dovoljno pouzdane, a ni cjelovite. Donekle i zastarjele jer to su bile informacije od građana koji su uspjeli da iz Rogatice izađu dok se saobraćaj odvijao.

Da bi se cjelovitije pratilo stanje, došlo do potpunijih informacija i adekvatno tome organizovanije reagovalo i pružila pomoć složili smo se da ima punog opravdanja i potrebe da odmah pristupimo formiranju Udruženja Rogatičana. Smatrali smo da u Inicijativni odbor od nas stariji koji smo u Sarajevu treba da uđe Abdulah Jesenković, a da bi ostale članove trebalo birati iz reda mlađih Rogatičana u Sarajevu i tek pridošlih izbjeglica iz Rogatice koji najbolje znaju stanje tamo. Uz naše angažovanje, dosta brzo je udruženje rogatičana formirano, a za predsjednika je izabran ing. Hamdija Hadžihasanović. Udruženje je odmah krenulo sa svojim aktivnostima koje je prvenstveno bilo usmjereno na brigu o izbjeglicama: prihvatanje, smještaj i drugo što je u to vrijeme ratno bilo moguće uraditi. Kad se saznalo da su četnici formirali u Rogatici logore u kojima su zatvorili muslimane koji nisu uspjeli pobjeći iz svojih kuća, mušarce, žene, djecu djelovalo se preko Međunarodnog crvenog krsta da se odmah raspuste i nevino stanovništvo pusti, što je doprinijelo pozitivnom rezultatu.


SESTRA HADŽIRA PAŠIĆ U LOGORU


Moja sestra Hadžira je sa grupom žena i djece odvedena jula 1992. godine u logor u zgradu građanske škole u Rogatici. Kao i u drugim četničkim logorima i u tom su bile torture, maltretiranja i drugo na očigled Srba komšija i dosadašnjih sugrađana. To je bilo neobjašnjivo, do bola užasno i pogibeljno. Biti u četničkom logoru uz sve što pretrpiš i podneseš je istovremeno i izgubiti dragocjene godine života, izgubiti povjerenje u ljude, u čovječnost, u civilizaciju, u napredak i sve što čovjeka čini čovjekom. Iz logora, izlaziš sa ugroženim zdravljem i opterećenim umom.

U vrijeme dok su žene bile u logoru Međunarodni crveni krst je došao u Rogaticu i otkrio postojanje nekoliko logora i tražio puštanje žena i djece na slobodu. Prisiljeni međunarodnim stavom, a u strahu od posljedica, četnici su logor u građanskoj školi raspustili i žene i djecu dovukli kamionima i autobusima na liniju razdvajanja na Hreši više Sarajeva. Odatle su žene sišle do naših boraca, a zatim prihvaćene od aktivista tog dijela grada. Moja sestra Hadžira upitala je tada u Mjesnoj zajednici gdje su žene iz logora bile prihvaćene:

- Imali ko od vas da poznaje Hakiju Muftića i dali znate jeli živ, to mi je brat?

Javio se odmah poznati Vratnički aktivista i privrednik Ibro Čengić i odgovorio.

Živ je, veliki je čovjek, primio je pun stan izbjeglica, ima i mojih Čengića. Pođite vi noćas kod mene odmorite, a ja ću vas rano odvući, tad je i najprihvatljivije, manje puca.

U jutro 5. avgusta 1992. godine bio sam sa drugovima pred stambenom zgradom, moja se sestra Hadžira pojavila, hodajući nesigurno i vjerovatno još nevjerujući u stvarnost, u ovo što sad doživljava, uhvatila se sa mnom u bratski zagrljaj.

Izašli smo u stan, bila je na granici psihičkog nemira i fizičke iscrpljenosti, pa sam je hrabrio i nisam ništa htio da je pitam nek sama govori što želi. Rekla je ono najbitnije. Njen muž Derviš je otišao u selo Vragolovi da se skloni tamo je bilo mirno, kćerka Amela otišla zadnjim autobusom i preko Olova stigla u Zenicu. O Mahiri, Avdi i djeci Emiri i Lamiji nejma informacija. Za brata Fuada, njegovu suprugu Behiju i djecu Samira i Jasnu nezna šta se dešavalo po ulasku četnika u Rogaticu.

Malo se odmorila, došla je Dragana i Edo, počela je pričati ali briga za Derviša, djecu i ostale i posljedice logora su veoma prisutne. Rekao sam da su plakari puni , da iza Maide to niko nije ništa dirao i sad njoj sve stoji na raspolaganju. Treba da se raskomoti, od danas je ovo i njen stan pa nek se tako i ponaša. U tom smislu su i Dragana i Edo je hrabrili, obećali su da će biti uz nju i po noći, nije volila da je sama. Svi smo lijegali obučeni, ako granate počnu da trčimo u suteren. U trpezariskom dijelu stana najbolje je zaštićeno od metaka koji povremeno dolijeću pa smo najviše na okupu svi tu.

Sutradan je dolazila rodbina, prijatelji da je vide, da razgovaraju, ublaže bol. Još je opterećena onim što je preživila, nije bila spremna za duže razgovore.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 22nd, 2012, 6:36 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
Malo ću ubrzati sa objavljivanjem knjige da je završim što prije pa če biti i više tema u jednom postu


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 22nd, 2012, 6:41 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
RATNI DANI PREŽIVLJAVANJE


Nedostatak vode smo rješavali tako što je uz naplatu za potrošenu naftu dovlačila vojna cisterna. Mi smo nasipali u kante, demiže i drugo suđe i prema nasutim količinama plaćali. Ovo nije funkcionisalo od početka rata, a bilo je i prekida u dovoženju vode cisternom. Tada je Edo išao pred Pivaru po vodu. Bilo je teških opasnih situacija zbog granatiranja grada, a to je nemoguće izbjeći pa smo se svi mnogo brinuli. Jedne prilike Edo i njegov punac Ivan išli su skupa po vodu i bilo je veliko granatiranje čaršije, a oni su upravo bili sa vodom kod Begove džamije i jedva su uspjeli da se spase. Meni nisu dali da idem po vodu pa sam ja hvatao kišnicu i nasipao velika otvorena burad na terasi iz kojih sam zalijevao povrće u bašči na terasama. Moj prijatelj Zijo Bucalo mi je u ratu dao veliko metalno bure od 200 litara što mi je mnogo značilo za uzgoj povrća. Nastojao sam da mu se povrćem odužim.

Električna energija je bila najteže rješiva ili skoro ne rješiva. Ipak smo uspjeli da samo za TV i radio naveče dobijemo preko komšija električnu energiju. To je išlo tako da neko u zgradi dobije priključak, a onda jedan od drugog i tako dalje. Tako smo imali, ne baš redovno, ali je bilo za TV. Kad mi nismo imali struje išao sam kod Feride i Alije Akšamije na zajedničko slušanje i gledanje dnevnika. Tu smo i razgovarali o saznanjima stanja u gradu, na linijama, o poginulim, a ponešto i o Rogatici, ali nedovoljno i nepouzdano. Liježeš a ne možeš zaspati. Misli su prema onim za koje neznaš pouzdano šta je sa njima, kako je sve iznenadilo, koliko pate, a onda nada da će se svi izvući, spasiti.

Iako nas je u kući bilo dosta u ishrani se tokom rata nismo mnogo napatili. Nismo gladovali, a umjereno smo jeli i na kraju rata smo vaganjem utvrdili da smo skinuli po desetak, neki više kila. To su tada bile nešto ispod normale tjelesne težine. Da smo ih poslije uspjeli održati bili bi sada zadovoljniji i vjerovatno zdravi. Zaliha životnih namirnica: brašna, ulja, šećera i drugog smo nešto imali. Nabavljeno je pred rat u opredjeljenju da se ima u zalihama. Većinu toga smo odvukli na selo, tamo je bilo znato više prostora. To je poslije dobro došlo izbjeglicama i našoj vojci koja je od početka rata pa do kraja bila smještana u mojoj kući i odatle odlazile na liniju.

Ono što je tada vlast i humanitarne organizacije dijelile životnih namirnica bilo je dosta značajno. Nešto smo Edo i ja kupovali na pijaci. Sjećam se da sam brašno kupovao po 4 i 5 KM kilogram, a kupovali smo ulje, šećer i drugo. Iz vana nam je slano više paketa sa namirnicama ali je malo dolazilo do nas. To su putem krali, a bilo je i pljačke. Značajni su bili paketi iz Praga koji su slati u kooperaciji Irena – Tarik, pa iz Njemačke od gospodina Rumica iz Dojčeasfalta, Emina Dukatara iz Njemačke, Slavka i Janka iz Užičke Požege i drugih. Sve je to mnogo značilo i olakšavalo tadašnju oskudnu ishranu, a bila je to i velika moralna podrška, briga za sve nas koji istrajavaju da prežive. Bilo je darivanja tako da nazovem, jer u ratu ko je pritrčao da pomogne u životnim namirnicama, najčešće nije htio da uzme novac za ono što ti je dao. Jednog dana bilo je malo zatišje, stanari izašli pred stambenu zgradu i časkamo. Stiže pred naš ulaz auto, izađe Ivan Bule i Vlado Raguž. Vade jedan jednu vreću, drugi drugu brašna i mekinja pa vele:

- Evo, čujemo pun ti je stan izbjeglica pa nek ti se nađe.

Nemožeš se uzdržati, meni same suze niz lice klize, dirnut sam pažnjom i brigom, malo je reći hvala, to čine samo pravi prijatelji i drugovi.

Darivanje u ishrani imali smo i od hadžije Hasana i Alije Šejte, hadžije i hadžinice Hasana i Adile Feriz, zatim hadžije Ibrahimage Semića, Huse Balića, dr. Keme Bičakčića, Memije iz Fojnice i drugi.

Darivali smo i mi drugim životne namirnice da se preživi. Ni koga nismo vratili a da nismo šta dali. Sretneš nekoga pa se u razgovoru požali da je u oskudici sa hranom i povedeš ga kući pa i daš, drago ti da si mu pomogao i da si mu olakšao ratne dane.

Ima mudra misao, koja uprošćeno glasi – da bi imao dijeli s onim kojim je još potrebnije.


UZGOJ POVRĆA NA TERASI


U stanu na Ciglanama imam relativno dosta komotne dvije terase gdje su mjesto ograde postavljena široka i duboka betonska korita za cvijeće. Ja sam odmah na početku rata izvadio cvijeće i druge ukrasne biljke, uzeo sjemena i posijao povrće. To mi je blisko, jer sam to i na voćnjaku gajio. Za najnužnije potrebe imao sam luka, paradajza, paprike, blitve, mrkve. To nam je mnogo značilo u ishrani. Dio toga sam i dijelio. Sjećam se kad je komšinka iz stubišta naše zgrade Marija ženila u ratu sina Marka, moj paradajz na stolu za svečani ručak izazvao je pažnju svih prisutnih kao nikad ranije, a djelovao je onako crven veoma dekorativno. Kad ubereš luk, a nije ga puno bilo, prvo ga mirišeš i prisjećaš se mirnodobskog izobilja, pa onda tek koristiš za jelo. Nisam opterećen, ali sam tada imao utisak, što tog povrća sa terase više podijelim, to ono bolje rađa. Vagao sam bilo je krupnog paradajza da je u pojedinim komadima bilo i do 700 grama težine. Sjemena povrća sam nudio i drugim da siju na teresi, jedni su prihvatali, a drugi nisu ali su iduće godine tražili sjemena. Bilo je sijanja i između zgrada u parku. Zemlja je majka ishrane, izdašna, samo je treba obrađivati, što više i bolje više ćeš i ubrati.


MIRIS DOMAĆEG GRAHA


Za vrijeme rata bilo je dosta anegdota o ishrani o tome šta jesti, šta si poželio. Ja ću ispričati susret dva jarana koje znam. Meho koji je kao i ja dobrog apetita, a posebno voli grah, sretne u toku rata Aliju i kad su se uobičajeno ispitali o ratnim neprilikama i teškoćama u ishrani veli mu:

- Da mi je samo šaku onog našeg lijepog graha pa da skuham u šerpi, makar kašikom ganjao u vodi zrna graha, nek mi samo zamirišu naše graške.

Jaran Alija odnese nakon nekoliko dana Mehi ne šaku, nego dosta šaka da skuha i da se pošteno najede i ne samo tanjur, nego i repete. Meho obradovan miriše primljeni grah pa veli:

- Hvala ti Alija po mirisu je naš domaći, ali bi daleko bolje mirisao kad bi sa ovim grahom bilo i komad suhi bravećih rebara.

Teško je dva dobra sastaviti, u ratu još teže. Kad je postignut mir Meho je jednog dana sastavio domaća zrna graha i suha rebra ovčetine pa je zaista gurmanski mirisalo i komšiluku.


DRVA – SVJETLO


Drva su nam u ratu trebala za kuhanje hrane, a zimi i za grijanje, bar toliko da se malo umlači i da uz zamotavanje dekama i najtoplije oblačenje bude snošljiva temperatura. U većini prozora stakla su od puščanih metaka i gelera razbijena. Udareni su najloni i zastirano dekama. Trebalo se snalaziti i prilagođavati vremenu i raspoloživim materijalom, odnosno mogućnostima ratnog stanja. Imao sam od ranije flaširanog pića što se godinama sabiralo, najviše poklonima uz posjete, a ja nisam alkohol trošio, bolje rečeno vrlo malo i to samo u društvu. Neko mi je u komšiluku rekao da je piće trampio za drva i da je dobro prošao. Drva su bila skupa, a mjere lažne, prodavači su se služili raznim podvalama. Edo je kupio kubni metar drva za 400 KM, a kad smo složili drva bilo je nešto više od pola metra. I ja sam počeo trampiti piće, za drva. išli smo u park i dovlačili grane i donosili grančice. Sve je bilo korišteno što gori, a ne zagađuje: karton, papir, kesten divlji i njegova školjka kad otpadnu. U parku je znala vojska doći po noći sa pilom, obore stablo, okrešu pilom, vuku oblovinu. Mi bi rano ujutru išli u park i grane dovlačili u svoje stubište. Poslije u toku dana sitniš, iznosiš i slažeš na terasi. Tako smo se spremali sa drvima i kartonima za loženje za zimu.

Za svjetlo koristili smo svijeću, a najviše ulje i naftu sa fitiljem od pertli iz cipela i teniski. Malo je dimilo, ali je i mrak nepodnošljiv. Sjedilo se uz veoma malo svjetlucanja konzerve sa fitiljem, naše sjene su se na zidovima ukazivale, a mi smo pričali, nagađali, pretpostavljali šta će dalje biti i uvijek uz nadu i neizmjernu želju da agresor i zlotvor neće uspjeti da nas uništi. Čudili smo se Evropi, Americi, što pričaju, što se deklarišu da su na strani nevinih i napadnutih, daju deklerativna obećanja, ne preduzimaju ono što je neminovno, što agresor zaslužuje što jedino može dovesti do pravog mira.

Ove naše razgovore i razmišljanja prekidali bi odjeci granata pa ako bi gdje bliže pale onda bi svi a i drugi stanari trčali da što prije dođemo u prizemlje vogoščanskih izbjeglica Smajića Zejne i Ize gdje bi ostajali sve dok granate po gradu udaraju.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 23rd, 2012, 6:31 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
GRANATE U NAŠU STAMBENU ZGRADU


Jednu veče kasno bili smo svi polegli obučeni, pala je granata dosta blizu, preptostavljali smo u park. Svi smo skočili izuzev malog Hakije, ja sam ostao da ga budim, ostali su otrčali u prizemlje u zaklon kod Smajića. Mali Hakija se pridigao i tek smo izašli u hodnik udarila je granata u našu stambenu zgradu između mog prozora i prozora više mog stana Hame Grebe, gdje je kod njega izbijen i dio zida. Sve je u dimu i prašini u stanu. Mali Hakija je uspio da otrči u prizemlje, a ja sam sa baterijom svjetilio iz sobe u sobu da vidimo što je granata porušila. U krajnjoj sobi gdje je Edova i Dragane opremljena kuhinja sve je bilo ispreturano, još u prašini i čuo se šum vode. Tog trenutka komšija Fehim Krajina došao je da vidi šta je sa mnom, nisam sišao u prizemlje. Pomoću baterije utvrdili smo da voda teče iz prekinute cijevi centralnog grijanja više prozora, jer na početku rata kad je prestalo grijanje iz sistema nije ispuštana voda, zato se sad gdje granata je prekinula voda izljeva. Sa Fehimom smo podvukli najlon da voda ide van zgrade. U Greba je šteta veća. Tu noć nismo spavali, palo je još granata u naselje Ciglane.

Sutra kad sam vidio šta je granata napravila u Draganinoj i Edovoj kuhinji, same su mi suze išle niz lice. Žao mi tek su instalirali i opremili, mladenci puni života i nade, a zlokobni agresor im nemilosredno uništava. Tokom rata, oni koji to bolje od mene pamte kažu da je udarilo 13 granata u našu stambenu zgradu. Toliko granata u zgradu u kojoj su mirni građani, najčešće žene, djeca i po koji starac. Agresor je išao za tim da što više građana ubije i da što više uništi.

Poslije nekoliko dana Dragana i Edo spavali su u svojoj spavaćoj sobi, iznenada je dosta blizu u naselju Ciglane pala jaka granata, od eksplozije sve se treslo i tutnjalo donoseći strah i nemir. Svi smo iznenađeni, prestrašeni. Dragana je skočila, od nelagodne grmljavine izgubila je orjentaciju, mahinalno je potrčala naprijed i pravo kroz staklena vrata u hodniku. Izrezala se na staklo, najviše po nogama. Edo je odmah otrčao po svog druga Igora Pehlivana pa su Draganu odvezli u bolnicu kod Igorovog šure dr. Nevjestića i on je izvršio obradu rana i stavio kopče. Velika je u ratu bila međusobna ispomoć i briga da se pomogne onom kome je tada potrebnije.

Dosta opasno je bilo kad bude zatišje u granatiranju, ljudi se malo oslobode pa se kreću gradom, idu po vodu, na pijacu ili poginulim i umrlim na sahranu. Ja sam nastojao da svima koji su iz Rogatice, Ugorskog, prijateljima, drugovima i poznanicima iz Sarajeva idem na sahranu. Nekoliko puta prilikom ukopa na grobljima su nas sa brda gađali i to istrajno ne dajući da poginule u zemlju u miru spustimo i po običajima ispratimo na vječni počinak. Tad smo bježali u zaklon i lijegali na zemlju. Bilo je i ranjavanja pa umjesto kući sa sahrane se išlo u bolnice.

Išao sam na sahrane na groblje Alfakovac koje je za mene bilo dosta daleko. Tamo je ukopana plemenita Rogatička, draga, susretljiva i brižna Vehbija-hanuma Branković, mati prvoborca NOB Murisa koji je hrabro poginuo u Petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci Majka sinova Mesuda i Midhata i kćerke Mubere. Na groblju Alfakovac ukopan je i ing. Edhem Gackić koji je u Rogatici sa suprugom ing. Sabrom radio na unapređenju poljoprivrede, Obadvoje su upamćeni kao vrijedni i znani agronomi. Bio sam na sahrani dr. Numiću Nurudinu, Salemu Babiću i Abdulahu Jesenkoviću, Mujić Šejti, Fadilu Čimiću, Edi Gackiću i drugim.


HADŽIRIN HLJEB - KRUH


Dugogodišnji prijatelj Sabrija Smaić, znajući da nas u stanu ima dosta, da ima izbjeglica u želji da mi pomogne oko dodatnog obezbjeđenja kruha, dođe jedan dan, zaboravio sam koja je godina rata, pa me uzdiže da idemo na Marindvor. Tamo ima pekara gdje se može kupiti kruha bez kartice, nešto je skuplji. Ja se obradovao već sam počeo brašno plaćati i po 5 maraka kilogram. Nekako smo se provlačili, pretrčavali i stigli. Dosta dug red, ali sam već u ratu navikao da stojim, čekam. Sad je čak čekanje ugodno, hljeb se uzmirisao što čovjeka hrani i raduje. Razmišljam kad kupim probaću. Malo po malo pomičemo naprijed. Miris sve jači i razdražujući. Sabrija broji koliko je još pred nama 17-18 reče. Najedanput sve se oko mene počelo da okreće, izgubio sam svijest i pao. Probudio sam se ležeči nedaleko gdje su me donijeli i Sabrija me vodom poljeva i trlja. Malo sam odlažao, pa sjedio i onda uz Sabrinu punu pomoć polako kući. Njemu nelagodno jer me uzdigao, ovo se meni desilo, a hljebove nismo kupili. Hrabrim ga i razgovaram da ćemo sutra ići vjerovatno ću biti bolje. Sestra Hadžira nije dala da više idem, kuhala je dalje više hljeba, svaki dan pa je i stan mirisao lijepo, kao u mirna vremena kad bi se zaželjeli domaćeg Maidinog hljeba, a to je bilo često.

Edo je na početku rata kupio šporet tzv. fijaker sa velikom rernom, dva koluta i sa loženjem drva. Sklopili smo ga u manjoj sobi do terase i odlično je pekao kruh, pite i sve drugo. U njemu smo pekli komšijama i drugim. Sestra Hadžira je spremala hranu i svaki put je dobivala najveću ocjenu s obzirom u kakvoj je oskudici hranu pravila. Nikad ništa od hrane ostajalo nije. Ja sam se najviše radovao pitama, bilo ih je raznih uz učešće riže i konzervi. U najveću tepsiju staje 12 jufki, ona bi nekako smjestila i trinaestu namjenski za probu onom ko peče. Meni su rekli da ja oko šporeta radim, jer je to lagan posao pa sam bio zadužen i za probu, a ta je proba bila najdraža. Kad je tepsija sa pitom stavljana na sto nije se moglo ni zapaziti da je bila trinaesta duž-jufka u tepsiji, sve je bilo orginal, a znalo se da je pita okej jer je izvršena predhodna proba i da je ukusna.

Kod nas u familiji od ranije je bilo poznato da je Hadžira pravi majstor za pravljenje kruha. Majstorluk je u sastavu raznih vrsta brašna i pšenišnih mekinja, a svakako u nakuhavanju. U ratu je mijesila kruh sa određenim učešćem uz brašno i mekinja. Kad se ispeče kuća lijepo i izazovno na jela miriše, kruh je veoma jestiv, blago sladi, a ukus te zanese da nemožeš prestati rezati komad za komadom. Jedan dan je tek kruh izvadila, kuća se uzmirisala, a Dragana i Edo se vraćaju bilo je zatišje i išli su kod Jelice i Ivana. Pita Dragana:

- Tetka Hadžira, šta ti ovo vako lijepo miriše?
- Evo vruć kruh odrežite koliko hoćete, pouljite i pobiberite biće vam ukusno ko ćevapi.

Sjedaju Dragana i Edo za sto i u slast jedu nauljen vruć kruh. Kad su pojeli komade pitaju:

- Tetka možemo li još rezati. Uh, ovo je veoma ukusno kao ćevapi ali ratni.
- Režite i jedite koliko možete jesti. Sad ima brašna a ima i mekinja mogu ja danas novi kruh zamijesiti – veli Hadžira.

Pšenišni hljeb sa određenim učešćem mekinja je veoma ukusan, preporučljiv za stomak i probavne organe i veoma hranjiv i zdrav. Ako ga redovito jedeš svaki dan isčeznu sve stomačne tegobe. Da je moja sestra mlađa mogla bi otvoriti pekaru za kruh, peciva razna i drugo od mekinja. To bi bila prava zdrava hrana, a zvao bi se Hadžirin hljeb.

Kada sestra Hadžira preko ljeta dođe iz Švedske kod mene u voljeno Sarajevo ona pravi ratni pšenišni hljeb sa mekinjama. Prisjetimo se tih ratnih dana vrućeg domaćeg hljeba sa uljem i biberom – ratnih ćevapa i svega što se tada događalo, kako smo se snalazili i preživljavali.


DERVIŠ PAŠIĆ U ŽIVOM ŠTITU


Ing. Derviš Pašić rođen je u Čajniču u poznatoj gradskoj porodici. Rano je ostao bez svoje majke. Nije imao ni jedanaest godina kada su je četnici zvjerski ubili. Bježao je od četnika iz Čajniča preko Višegrada, Sjemeća, Rogatice, Glasinca, Romanije u Sarajevo. Kao siroče smješten je u dječiji dom na Bjelavama. Završio školovanje i počeo raditi kao šumarski tehničar, a nakon nekoliko godina završio je i Šumarski fakultet u Sarajevu. Postavljen je za direktora Šumske uprave u Rogatici gdje je i proveo najviši dio radnog vijeka. Bio je i direktor Šumskog industrijskog preduzeća Sjemeć u Rogatici. Biran je za predsjednika Skupštine opštine i gradonačelnika Rogatice, a obavljao je i druge odgovorne funkcije u Rogatici gdje je i penzionisan.

Radeći pomalo u bašti, a imao je i nekoliko košnica pčela provodio je penzionerske dane. Kad je SDS počeo da vrši opstrukciju u vlasti, zatim i u svakodnevnom društvenom životu i opstanku Bosne i Hercegovine išao je da pita, da razgovara šta hoće, što remete i uništavaju suživot građana i dobre uzajamne odnose koji su u Rogatici bili primjer dobre saradnje i razumjevanja.

Od svih srpskih kadrova dobivan je odgovor da su to trenutni nesporazumi i da ne treba brinuti to će se savladati i ispraviti. Takav je odgovor davat da dobiju na vremenu, a stalno su podmuklo djelovali i zauzimali strateške položaje, naoružavali se, pljačkali, protjerivali bošnjačko stanovništvo i činili druge priprema za rat.

Krajem aprila – početkom maja 1992. godine SDS je organizovao širi sastanak u sali Skupštine opštine, na kom su njihovi rukovodioci nastupili sa zahtjevom da se izvrši podjela grada između Srba i Bošnjaka – Muslimana, a zatim i podjele društvene imovine – preduzeća iznoseći šta će oni uzeti sebi.

Derviš je prisustvovao ovom sastanku, istupii i pored ostalog rekao:

- Vi već operativno na terenu djelujete na štetu i protiv muslimanskog življa, stanje je sve nesigurnije, sloboda nam je kao građanima ugrožena. Ako vi mislite da vam mi muslimani smetamo recite nam otvoreno? Zabranili ste nama izlazak iz grada, bilo kuda, činite i druge zahvate. Pustite vi nas da mi idemo, nemojte nas uništavati.

Derviš je ostao u Rogatici sve dok ga četnička granate nisu otjerale iz grada. Sa grupom izbjeglica stigli su u Vragolove. Odatle su jedni otišli prema Goraždu, a drugi sa kojima je bio i Derviš prema Sarajevu. Na putu su uhvaćeni i odvedeni za Sokolac, a zatim u četnički logor za muslimane u Sladari u Rogatici. Tu su nad logorašima vršene razne torture i tjerani su na fizički rad.

Grupa 25-30 logoraša gdje je bio i Derviš odvedena je iz Rogatice u avgustu 1992. godine i korištena kao živi štit na borbenoj liniji prema Tušinama, Jačenu – Brčigovu. Tu su Bošnjaci – logoraši povezani u određenom rasporedu i ostojanju išli naprijed kao štit nemoćni, nesposobni, vezani da bilo šta učine, a pogotovo za svoj spas.

Četnici su sa uperenim oružjem za sebe sigurnom razmaku da budu zaštićeni išli iza njih. Nakon izvjesnog kretanja naprijed odbrana branilaca Brčigova zapucala je. Paljba je bila silovita pa su četnici stali, a onda se malo i povukli. Četnički oficiri su nekoliko puta tjerali četnike pokušavajući da ih vrate na borbenu liniju i da idu dalje na Brčigovo. Znatan broj četnika je ranjen, a i nekoliko Bošnjaka. I pored njihovog štita od povezanih živih ljudi, četnici su se uspaničili i povukli. U pozadini, van borbenih dejstava poredali su vezane Bošnjake i nemilosrdno pobili. Padali su Bošnjaci smrtno ustrijeljeni jedan na drugog. Mrtvi su tako prekrili ranjene i jednog neozlijeđenog, pa su se i pored dopunskog pucanja četnika u pobijene Bošnjake, trojica poslije ispod mrtvih izvukla i spasila. Prihvaćeni su od naših branilaca Brčigova.

Nekoliko godina kasnije izvršena je eksumacija pa je Derviš identifikovan i sahranjen uz prisustvo porodice, rodbine, prijatelja i rogatičana na groblju Turbe u Sarajevu.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 24th, 2012, 6:55 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
FUAD – BEHIJA


Moj brat Fuad, bio je nastavnik na Osnovnoj školi „Ragib Džindo“ predavao je osnove tehničkog obrazovanja, njegova supruga Behija, službenik u preduzeću TPR, njegov sin Samir đak i kćerka Jasna učenica. Živjeli su i radili u Rogatici, održavali dobre odnose sa svim građanima, pozdravljali se sa onim koje su susretali, sa nekim koje su znali prijateljski stali, razgovarali i na rastanku jedni drugim zaželjeli sve najbolje. Sa komšijama i prijateljima svi odnosi su bili još srdačniji i susreti još češći. Razlike nije bilo nikakve ni po nacionalnom ni po bilo kom osnovu. Još od ranije, niz godina generacija za generacijom u Rogatici je gajen građanski odnos življenja, znalo se da si rogatičanin, ostalo nije bilo bitno i nije se ni pitalo. Onda je to, aprila – maja 1992. godine sve pogaženo, prekinuto, zaboravljeno na zajednički suživot, na sve dobro što se godinama izgrađivalo i postizalo. Počeli su progoni svog muslimanskog življa od strane agresora, četnika i onih koji su im pomagali.

Brat je sa svojom porodicom stanovao u stambenoj zgradi u Prvomajskoj ulici br. 2. Zbog straha od granata i puščanih metaka svi su stanari stubišta sišli i boravili u stan u suterenu, tu su i spavali. Do njih je bio istovjetan stan u kom je stanovala jednočlana srpska porodica ali je tih dana bio stan prazan. Četnici su, izgleda, saznali da u tom jednom stanu je zbijeg muslimana stanara cijelog stubišta i odluče da ubacivanjem ručne bombe pobiju muslimane. Četnici su se došuljali do stambene zgrade u stan bacili ručnu bombu, likujući da su pobili muslimane. Nisu ni znali da su pogriješili i da su bombu u stvari oni bacili u susjedni stan gdje stanuje srpkinja Milka. Stanari stubišta u susjednom stanu su preživjeli ali se nisu mogli dugo radovati. Isti dan su srpski vojnici pokupili sve stanare i odveli u šupu – kokošinjac – garažu kod pravoslavne crvke gdje su bile već zatvorene žene i djeca iz naselja Gračanica. Svi su zatvoreni u ovaj mali i neuslovni prostor. Ovdje su ostali tri dana i noći. Svako jutro je iz komšiluka popova žena donosila za djecu logoraše uštipke, a ručak za sve donosili su Nerići. Nakon tri dana došao je autobus gdje je većina ušla i odvučena za Žepu. Putem do Žepe su maltretirani i zlostavljani. One žene i djecu koja nisu stala u autobus odvukli su u srednjoškolski centar na izlazu Rogatice gdje je već bio logor u kom su bile muslimanke žene i djeca.

Behija i Jasna su u ovom logoru zadržani 15 dana, a zatim su sa većinom žena i djece potrpani u kamione i odvučeni na liniju razgraničenja kod sela Mangurići nedaleko od Olova. Ovdje su ih četnici ostavili, a zatim su svi prihvaćeni od boraca Armije BiH koji su tu držali borbenu liniju. Nakon toga logoraši su odvučeni u Olovo.

Kad je autobus sa logorašima – ženama i djecom stigao u Olovo ušao je u autobus u policijskoj uniformi Zdravko Dujmović i pored ostalog pitao imali ko među njima Muftić ili Pašić. Ponovio je nekoliko puta, niko se nije javio, a u autobusu je bila Behija Muftić i njena kćerka djevojčica Jasna. Strah i sve ružno što je doživila boraveći u logoru bilo je jače od realnog života i stvarnosti da je sad na slobodi. Sumnja u sve što se oko nje dešava pritiskala je da šuti. Tad je Zdravko učinio razuman potez – rekao je.

- Ja sam hrvat Zdravko Dujmović, komandir BH policije u Olovu. Ovo što pitam za Muftiće i Pašiće je zato što njihova rodbina Sejo i Vesna iz Zenice se interesuju i hoće da dođu po njih da ih vode sebi.

Tada je Behija ustala i prestavila se uz izvinjenje što je do sada šutjela. Nepovjerljiva je u sve one koji nose uniformu. To je opterećenje kod svih koji su bili u četničkim logorima, teško je to sve izdržati, tragovi ostaju u psihi najdublji i najduže. Zdravko je nazvao Zenicu i Seji javio.

Iz Olova su svi logoraši – žene i djeca prebačeni u Dobrinju kod Visokog gdje je u tamošnjoj školi bilo prihvatilište. Sutradan je Sejin prijatelj Kemal Vražić – Ibe, košarkaš iz Zenice došao autom i odvukao Muftiće i Mehmedoviće kod Vesne i Seje u stan: Behiju, Hedu, Jasnu, Elmu, Neziru.

Poslije straha, maltretiranja, neizvjesnosti i nesigurnosti za život, došli su sada u topao dom, rado primljeni, trebao je smiraj i olakšanje jer su slobodni, riješeni toliko toga ružnog i teško izdrživog četničkog nasilja. Prisutna je briga i nemir Behije i Jasne za Fuada i Samira, Hede, Elme i Nezire za Ismeta, četnici su ih od njih odvojili i odveli bez ikakva razloga i povoda, nevine ljude, samo zato što su muslimani.

Svi su se smjestili: Behija, Heda, Jasna, Elma i Nezira kod Vesne i Seje u stan. Poslije je došlo još izbjeglica iz Viteza, Sejina braća. Došao je iz Goražda Hedin sin Hamid pa su rogatičke izbjeglice našle stan i tamo preselile. U maju 1994. godine Behijin i Hedin brat Hamdija Hadžihasnaović organizovao je prebacivanje sviju u Sarajevu. Išli su iz Zenice preko Fojnice – Pazarića – Igmana – Hrasnice u Sarajevo. Behiju, Hedu, Hamida, Jasnu i Belmu prihvatili su Hamdija i njegova supruga Sena u svoj stan gdje su ostali 8 mjeseci. Prešli su tada u stan u Jadransku ulicu i ostali tu nekoliko godina. Onda su Behija i Jasna prešle u stan u Hrasnom gdje su samostalno stanovale i počele kućiti jer je Behija počela raditi. Nakon nekoliko godina kupile su odgovarajući stan u Grbavičkoj ulici i konačno se smjestile. Tako su nakon 11 godina kada ih je četnički agresor na Rogaticu istjerao iz vlastitog stana i kada su, ostavljajući sve svoje, morali ići da bi ostale žive, konačno uselile u svoj stan u Sarajevu.

U 2005. godini između Rogatice i Seljana, u sekundarnoj masovnoj grobnici nađeni su ostaci tijela Ismeta Mehmedića Hedijinog muža kog su četnici 1992. godine zatvorili u Rogatici. U isto vrijeme zatvoren je u četnički logor u Rogatici Fuad Muftić i njegov sin Samir koji je imao samo 18 godina, Behijin muž i sin, a Jasnin tata i brat. Za njih se nikad ništa nije ni do danas saznalo.


SESTRA RABIJA


Moja dobroćudna, plemenita i brižna sestra Rabija umrla je u februaru 1993. godine. Živjela je sa mužem Šaćirom Alijevićem u Zenici. Imaju kćerke Vesnu i Vildanu i sina Vilfana. Rabija je bila dobra i brižna majka koja je uložila dosta napora i brige u odgoju svoje djece. U familiji, a i šire poznato je bilo da je Rabija susretljiva, druželjubiva i uvijek spremna da pomogne drugim. Imala je vrlinu da sasluša, da kaže i iznese svoje mišljenje, a ako nisi u pravu da ti to ukaže. Sama je činila dobra djela, a hrabrila druge da i oni to urade, da pomognu. Imala je razvijen smisao i strpljenje u radu sa djecom, sa njihovim odrastanjem i uključivanje u životne tokove. Poštovala je roditelje i redovno ih posjećivala nastojeći da im olakša staračke dane života. Mnogo se radovala porodičnom okupljanju i druženju, nastojeći da svima bude dobro. Za djecu je imala puno razumjevanja i spremnosti da udovolji njihovim željama. Oni su joj uzvraćali susretljivošću i pažnjom.

Njen suprug Šaćir, penzioner umro je 2003. godine u Zenici gdje je i sahranjen.

Mlađa kćerka Rabije Vildana udata za Islama Talića. Imaju sina Damira koji je završio srednju školu i zaposlio se. Kćerka Ajla završila je pravo.

Rabijin sin Vilfan oženjen je sa Nahidom Begić. Imaju dva sina Anesa i Nera koji su završili srednje škole i rade. Imaju svoje porodice.


VESNA I SEJO PRIHVATAJU IZBJEGLICE


Rabijin zet zet Sejo Točić i kćerka Vesna, u ratu 1992. godine pokazali su svoju visoku humanitarnu brigu i angažovanje u prihvatanju izbjeglica, što je tada postalo veoma aktuelno i dosta masovno. Tih dana su Bosnom i Hercegovinom išle grupe i kolone izbjeglica bježeći pred agresorom i domaćim četnicima spašavajući samo goli život. Žene, djeca u naručju ili za ruku vođena, starci noseći ručni štap da se održe na nogama, tražili su i išli prema većim gradovima, bilo kakav smještaj samo da se spase. Tada još nisu u odgovarajućim potrebama bila organizovana prihvatilišta i drugi oblici smještaja izbjeglica.

Sejo i Vesna su odmah na početku rata prihvatili braću Ibru i Sabahudina Topčića iz Viteza, koje je HVO iz stana odveo u logor za Bošnjake i držao preko 20 dana, a onda na intervenciju međunarodnih organizacija pustio. U julu 1992. godine iz četničkog logara u Rogatici puštene su Behija Muftić i njena sestra Heda Mehmedović, te njihove kćerke Jasna i Elma, što je bio rezultat intervencije Međunarodnog crvenog križa. Sa njima četvero u Zenicu je stigla i Hedina svekrva Nezira Mehmedović. Vesna i Sejo su i njih sviju prihvatili u svoj stan koji nije velik, ali su se, uz petero članova porodice, dvoje izbjeglica iz Viteza i petero izbjeglica iz Rogatice svi smjestili. Da se ovako brojno i raznorodno privremeno domaćinstvo od 12 članova održi i funkcioniše u malom prostoru trebalo je dosta razumjevanja i međusobne tolerancije, posebno domaćina, spremnosti i strpljenja u svakodnevnom zajedničkom životu.

Nakon odlaska iz stana izbjeglica iz Rogatice došle su druge, Naila supruga Sejovog brata Salema stigla je sa dvoje djece iz Viteza odakle su protjerani od HVO, a muž ubijen.

U ovom ratnom vremenu Vesna se još u jednom pažnje vrijednom primjeru, pokazala veliki humanist, spreman da drugim pomogne i da uz nesebično vlastito žrtvovanje brine i odgaja od novorođenčeta do navršetka četrnaest godina malog, a sad već skoro momka Emina. Supruga od Sejinog brata Ibre iznenada je na porodu umrla. U dogovoru sa ocem Ibrom ona je preuzela bebu Emina i kao što se majka brine, radi i odgaja svoje dijete Vesna je, uz svoje dvoje, koja su već dosta bila odrasla, preuzela treći dan po rođenju svu brigu u odgoju Emina. Razumljivo je da je i Ibro koji živi tu sa svoje strane roditeljski doprinosio u odgoju svog sina koji sad živi sa njim. Emin ne zaboravlja gdje je rastao i ko je sve brinuo o njemu pa je često kod Vesne i Seje.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 25th, 2012, 6:29 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
MAHIRA I AVDO


Hadžirina kćerka dr Mahira i zet dr Avdo Suljević bili su prije rata ljekari u bolnici u Foči. Radili su već godinama, bili afirmisani i cijenjeni. To nije od agresora i njihovih pomagača ničim pa ni potrebama za ljekarima, uvažavano jer su muslimani. Torture, progoni i sve drugo bilo je neminovno. Zato su morali tražiti načina kako izaći iz Foče i doći do slobode. Tek u junu, uz pomoć poznanika, Mahira, Avdo i njihovo dvoje djece Emira 8 i Lamija 5 godina prebačeni su do Titograda. Odatle su uz dalje teškoće stigli u Skoplje gdje je već bilo dosta izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Iz Skoplja su stigli na Ohridsko jezero u mjesto Labunište i tu ostali oko 3 mjeseca. Postaje nesigurno u Makedoniji i moraju dalje. Autobusom preko Bugarske, Rumunije, Mađarske, Ukrajine i Poljske stižu u Švedsku mjesto Teleborg. Sa dvoje djece 7 dana neprekidnog putovanja bilo je dosta teško i isrcpljujuće. Proveli su 6 mjeseci u prihvatilištu gdje je po dvadesetero smješteno u sobi, a ni drugi uslovi nisu bili bolji. Nakon godinu dana dobiveni su papiri da mogu ostati u Švedskoj. Sada dr. Mahira i dr Avdo Suljević rade kao ljekari u bolnici u Švedskoj, a kćerke uspješno studiraju.


AMELA I AMIR


Hadžirina i Dervišova Amela 17. aprila 1992. godine otišla je iz Rogatice za Sarajevo autobusom. To je bio među zadnjim autobusom. Sutradan srpske straže nisu dozvoljavali muslimanima da idu iz Rogatice. Derviš je na autobuskoj stanici pratio Amelu i kad je ušla u autobus ono sve što mu se u duši i razumu skupilo u tužnom rastanku najedanput se u suzama izlilo. Tu nejma savladavanja. Čovjek se u tim trenutcima i ne treba da obuzdava, suze su neizbježne i neuvažava godine. Derviš se rasplakao, kao vjerovatno nikada ranije. Teško je reći da su ga slutnje obuzele da mu je to zadnje viđenje voljene kćerke, a i njoj zadnji rastanak od svog, neizmjerno djetinjski voljenog oca, kog je kao roditelja veoma cijenila, a isto toliko poštovala i nikad ničim obmanula ni razočarala.

Već tada saobraćajnice je agresor bio zaposjeo – okupirao. Saobraćaj je bio poremećen pa je autobus iz Rogatice, u kom je bila Amela, uz mnoge teškoće preko Kaljine izišao na cestu negdje kod Olova i kasno u noć stigao u Sarajevo. Amela je po ranijem dogovoru prvim vozom produžila u Zenicu kod tetke Rabije. U Zenici je ostala do oktobra 1993. godine kada sa rodicom Almom i grupom preko Fojnice, pa Tarčina gdje se zadržavaju tri dana, a zatim Hrasnice i kroz aerodromski tunel dolazi u Sarajevo gdje je, Hadžira i mi ostali radosno dočekujemo. Bilo je to veliko olakšanje za sviju jer smo brinuli o njenom poduhvatu, dolasku po najvećim ratnim dejstvima, mimo glavnih saobraćajnica često uz pješačenje preko brda, tunela u Sarajevo.

Brzo se prilagodila sarajevskim ratnim uslovima. Nije gubila vrijeme, sklona dizajnu i kreaciji počela je odmah da radi na izradi kapa i putničkih torbi. Sa Draganom se brzo sprijateljila i nastavili su da uče engleski jezik. Unijeli su nam dosta topliju, prijatniju atmosferu u stan i potisnuli teške, strahom opterećene ratne dane. Sada je i moja sestra Hadžira bila mnogo raspoloženija, mada se briga za Dervišem, za Mahirom, Avdom, Emirom, Lamijom i drugim moglo zapaziti na njenom licu.

Ing. Amela Pašić udata je za ing. Amira Caprnju iz Prijedora. Obadvoje su protjerani iz svojih gradova, gdje su rođeni i gdje su živjeli, od strane četnika Rogatice i Prijedora i jedva se spasili. Sada kao izbjeglice žive u Švedskoj u gradu Vöxjä. U ovom gradu u Centru gdje se bosansko-hercegovačke izbjeglice sastaju Amela i Amir su se upoznali i tokom narednih dana, mjeseci, izrodila se ljubav koja ih, uz zavjet jedno drugom, dovede do formiranja braka.


ILMA KAO PRIMJER


Amela i Amir imaju kćerku Ilmu 11 godina, koja je završila peti razred Osnovne škole, gdje je sve do sada imala zapažen uspjeh. Imaju i sina Berina sa 4 godine. U Švedskoj do sedmog razreda škole nemaju đaci ocjena. Đaci koji slabije uče i nisu uspjeli savladati gradivo dobiju u ispomoć za učenje učiteljicu instruktora i uz intenzivno učenje uspjevaju da idu dalje u slijedeći razred. Prema onome kako su učiteljice bile zadovoljne sa Ilminim znanjem tokom i na kraju školske godine, prevedeno na ocjene kod nas, Ilma je sa odličnim uspjehom završavala dosadašnje razrede. U školi uče švedski i engleski jezik, matematiku, geografiju, biologiju, likovno, ručni rad, a imaju i časove fizičkog odgoja. Značajna je i van nastavna aktivnost đaka čemu se poklanja dosta pažnje. U razredu je 31 učenik, od kojih 19 dječaka i 12 djevojčica. Đaci koji se opredijele za učenje i bosanskog jezika imaju sedmično jedan čas nastave tog jezika. Pored ovoga Ilma nedeljom ide na čas bosanskog jezika i u Bosanski klub „Ljiljan“. Praktična obuka je u porodici gdje se govori bosanski, gdje je Ilma aktivna i kad razgovora dobije se utisak da je rođena i živi u Sarajevu a ne u Švedskoj. Ilma uporedo ide i na nastavu u Muzičkoj školi gdje uči svirati klavir.

U školi je zapažena i po dobrom ponašanju i pažljivom odnosu prema svim učenicima. Desilo se da je učenica Elvedina povrijeđena u školskom dvorištu pa su je unijeli u učionicu. Svi su učenici otišli svojim kućama samo je Ilma ostala uz nju, da nije sama dok roditelji Elvedine ne dođu. Kad je učiteljica pitala Ilmu što ne ide kući nastava je završena, ona je odgovorila:

- Ostala sam da Elvedini pravim društvo da nije sama, sad je bolesna, može šta zatrebati, a i lakše će njoj biti kad sam uz nju.

Ilma je ostala uz svoju kolegicu iz razreda dok roditelji Elvedine nisu došli. Poslije ovog događaja Ilminu mamu Amelu u školi su pitali, ko sve odgaja ovu ovako pažljivu, sa osjećajem prema drugim i brigom da se pomogne, imajući u vidu njene godine uzrasta, djevojčica zapažena po dobroti i plemenitosti? Odgovor je jednostavan svakodnevni porodični odgoj, stalna briga roditelj Amele i Amira da se djeca od malena uče dobrom odnosu i brizi prema drugom, da odrastaju kao dobri građani sa vrlinama koje treba da krase sve ljude. U tome ima i dosta udjela i nana Hadžira koja je poznata po humanosti i koja je svaki dan sa svojom unukom Ilmom, koja je primjer dobrote i plemenitosti.

Kad je imala četiri godine prvi put je krenula iz Švedske za Sarajevo. Nana Hadžira pričala je Ilmi da će u gradu vidjeli dva velika nebodera koje zovu Momo i Uzeir i da se priča kako se njih dvojica međusobom hvale ko je veći i ko bolji. Kad su stigli u Sarajevo išli su na Marindvor da vide ta dva hvalisavca Momu i Uzeira. Ilma voli doći u Sarajevo gdje je svakog ljeta i mnogo se raduje tome. Jedva čeka školski raspust da ide u voljeno Sarajevo, gdje uvijek nešto novo nauči o BiH.

Ovako dobro roditeljsko vaspitanje u ponašanju u školi i društvu, kao i njihovo pozitivno odrastanje kao dobrih građana, doprinosi mnogo da Šveđani a i drugi koji nemaju istinsko saznanje o nama steknu pravi uvid o Bosni i Hercegovini i njenim građanima.


MIDHAT - ĐAJA


Midhat i Đaja Muftić su sa svojim petogodišnjim sinom Nihadom među zadnjim rogatičanima u ljeto 1992. godine izašli iz grada. Učestalo granatiranje Rogatice sa četničkih položaja prisilili su ih da se po noći povuku Ljunu, gdje su se u šumi krili. Ostali su tu dva dana pa kako je sve više i Ljun granatiran 23. juna 1992. godine sa kolonom izbjeglica krneuli su i stigli u selo Vragolovi. Tu su ostali tri dana u porodici Muniba Karahmeta koja ih je dobro primila i brinula, posebno prema malom Nihadu. Izbjeglice su se u ovom selu svrstale u dvije kolone. Jedna je krenula prema Mesićima i Ustiprači, a druga prema selima Sočicama i Vrlazjama. Midhat i njegovi stigli su u Vrlazje gdje ih u kuću prima Hasan Karić kod koga je već bilo smješteno oko 30 izbjeglica. Sustretljivi domaćin Hasan smjestio je Midhata, njegove i još četvero rogatičana u bratovu kuću i svima obezbjedio hranu redovno svaki dan. Nakon nešto više od tridesetak dana boravka 1. avgusta 1992. godine četnici su počeli granatirati Vrlazje pa su svi u koloni napustili ovo selo i krenuli u Bare prema Goraždu.

Došavši u selo Bare izbjeglice njih oko 700 doživjelo je veliko razočarenje. To je samo prazna kotlina bez ikakvog objekta sa malim potokom i nigdje da se bilo kako skloniš. Pod vedrim nebom, povremeno uz nevrijeme bez zaklona u strahu i brizi proveli su u Barama 19 dana. Hranili su se kako se ko snalazio i šta je ponio. Više nisu mogli izdržati krenuli su po noći prema selu Mravinjac, a zatim za Goražde gdje su stigli 20. avgusta. Desetak dana su bili kod rođaka Abdulaha Spahića, a onda prešli kod zeta Fadila i sestre Fadile Hadžić gdje su ostali 6 mjeseci. Zet Fadil, a sestra Fadila i njihov sin Nurudin bili su veoma susretljivi i pažljivi prema izbjeglicama, svojoj rodbini.

Goražde je bilo blokirano i nije mogao ulaziti ni jedan konvoj hrane koje je sve više i brže nestajalo, nastupila je glad u gradu. Jedina mogućnost je bila da nešto, ali nedovoljno hrane uđe u Goražde bio je opasni seoski put preko Grepka. Stanje se u gradu sa ishranom iz dana u dan pogoršavalo, sve više je gladi bilo. U tim okolnostima Midhat nije imao drugog izlaza nego da sa porodicom napusti Goražde i 21. februara 1993. godine iz Goražda kreće prema Grepku. Put je težak, opasan.

Četnici prave zasjede i napadaju, postavljaju na put mine, žrtava je već tada bilo. Dodatne teškoća je bila snježna mećava koja ih je u putu zahvatila. Rijetki se ovim putem odlučuju ići. Nije bilo druge, glad te tjera i mora se sve podnijeti i izdržati. U strahu, gladi, snijegu, hladnoći i sa svim drugim nedaćama putovali su skoro neprekidno dva dana dok su planinu Grebak savladali i prešli. Istina je da hrabre sreća prati. Na Grepku su bili kamioni koji su se vraćali u Trnovo, pa su Midhat, Đaja i mali Nihad tim kamionom otišli sa snijegom pokrivene planine potpuno iscrpljeni i gladni. U Trnovu ih je primila porodica Hasana Čauševića kod koje su ostali 4 dana jer je pao veliki snijeg i nije se moglo dalje. Prvi konvoj koji je krenuo iz Trnova priključio se i Midhat sa Đajom i Nihadom pa su stigli u Tarčin i smjestili se u kolektivni centar u sportsku dvoranu. Bio je iscrpljen, pojavile su se srčane tegobe Midhat je morao je nekoliko dana potpuno mirovati.

Stanje se u Tarčinu počelo pogoršavati pa su izbjeglice i mještani počeli napuštati, tražiti sigurnije. Preko radio amatera uspjeva uspostaviti vezu sa rodbinom u Zenici, Musom i Hajrijom Avdićem. Oni su pozvali Midhata i njegove da dođu u Zenicu. Stigli su Hajra i Musa su ih dobro primili. Nakon izvjesnog vremena Musina snaha Amira našla je njima smještaj u Centru za socijalni rad – kolektivni smještaj gdje su imali sobu i struju, što je bio veliki napredak u odnosu na sve one teškoće i nejmaštinu od kako su pobjegli iz Rogatice. Veoma oskudno, ali su sada u sobi koju oni samo koriste i gdje znaju šta je njihovi, šta imaju. U toj ne baš većoj sobi i sa nedostatkom drugih uslova proveli su 5 godina. Našli su i posao, a kad je stekao uslove da ide u penziju Midhat je otišao.

Midhat i Đaja su imali u Rogatici kuću, bašću, posao, rodbinu, prijatelje, druženje, sijela, radost, veselje i sve drugo što građaninu treba za normalan ugodan građanski život, kao što su imali i ostali Rogatičani. Svi su muslimani morali sve svoje ostaviti i bježati da bi se spasili od četnika i njihovih zlodjela.

Pošli su iz Rogatice Midhat, Đaja i sin preko Vragolova – Vrlazja – Bara – Goražda – Grepka – Trnova – Tarčina – Zenice pa tek u Sarajevo. Na ovom putu smještavali su se na 17 kolektivnih i individualnih prebivališta. Većina puta sve do Grepka pređena je teškim područjima pješačenjem, na nekim područjima i po dubokom snijegu. Najvećim dijelom nosili su na sebi i malog Nihada. U Sarajevu su donedavno promijenili četiri smještaja. Sada su u svom stanu koji su kupili prodajom svoje imovine u Rogatici. Svoj stan, tako su ga željno čekali, njima je, najdraže mjesto, blagodat, radost i sve drugo pa da mogu nebi iz njega ni izlazili.

Cijelog puta, pa i kad su došli u Zenicu stalno je nedostajalo hrane. Često se jelo samo toliko da se preživi. Tako je bilo i u Zenici u kolektivnom smještaju 8 mjeseci. Živilo se sa 10-12 kašika kuhane leće i jedna četvrtina hljeba za 24 sahata. Tako je mnogim bilo u ovom ratu. Šta sve čovjek može da izdrži: glad, duga putovanja, hladnoću, nejmaštinu, bez smještaja i svega drugog, ali upornošću istraje u opstanku i sve to preživi.

Tada mali petogodišnji sin Nihad dobro se sjeća tih teških oskudnih dana. Nosi u sebi, neminovne traume. Marljiv je, uporan i uspješan u učenju. To je mene postaklo, a od plemenitog svog oca sam naslijedio naklonost i brigu za školovanjem onih mladih koji dobro uče pa Nihadu dajem stipendiju za studije na Elektro-tehničkom fakultetu. Vrijedan je student kom je učenje na prvom mjestu i već je stigao na četvrtu godinu studija. Školovanje omladine je ne samo potreba, nego i naš izlaz i spas pa je neophodna veća briga društva i individualna obaveza pojedinaca koji mogu da stipendijama pomognu školovanje naše omladine.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 30th, 2012, 7:34 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
MUAZ MUFTIĆ


Muaz Muftić je oženjen Amrom Bavčić iz Goražda, imaju kćerku Ajlu koja je student i sina Rešada koji je završio srednju školu. Prije ovog rata imao je dobru stolarsku radionicu, bio odličan majstor, naročito za složenije poslove od drveta. Narod je za ovakve majstore govorio da, ono što oči vide majstor rukama napravi. Sjećam se osamdesetih godina prošlog stoljeća, po narudžbi radio je drvena stepeništa i podeste za kuće Kosme i Šatnija. Kada je bilo gotovo prevoznik Mujo Šejto je sve to vukao na more, negdje kod Makarske. Kad se vratio pričao mi je da nigdje šarafa, nigdje eksera, rađeno je tako da se uklapa, a kvalitet je takav da teško saznaješ da je od drveta. Birao je Muaz kvalitetnu građu i ostale materijale, a prema tome imao je i mušteriju.

Došao je april – maj 1992. godine, agresor je uz domaće četnike stigao i do Rogatice. Do tada mirni gradić sa razboritim, tihim na saradnju i suživotom spremnim bošnjacima sa ostalim građanima pretvoren je u pakao – progon muslimana.

Muaz je uspio da suprugu Amru i djecu Ajlu i Rešada krajem aprila pošalje rodbini u Sarajevo. On je ostao, nadao se da će se naći razumno rješenje, nema razloga za nesporazume, živili su do sada jedni pored drugih, razumno sa uvažavanjem drugačijeg. Ništa od toga, sve je pogaženo i zanemareno. Agresor, uz pomoć domaćih četnika realizuje svoj ubilački plan. Iz dana u dan sve je teže. Počele su paljevine muslimanskih kuća, granatiranje, ubijanje muslimana. Kad su četnici uz pomoć tenkova ušli u naselje Gračanicu, nije bilo opstanka, krenuo je i on sa grupom rogatičana preko Lunja u Vragolove i noćio u Karačićima. Sutradan prešao u Goluboviće kod Brezja. Napravili bajte u šumi kod Jarovića i tu proveli tri – četiri dana. Okupili se pa otišli u Banjstijenu i desetak dana ostali kod Omerbegovića.

Jedni se opredjeljuju i idu prema Goraždu, a drugi oko četrdesetak, među kojim u Muaz 05. jula iz Brezja kreću preko Romanije za Sarajevo. Lutaju šumama po noći, danju nesmiju da ih ne otkriju, zaobilaze srpska sela. Hrane se što su ponijeli i što nađu. Došli su do Pediša. Nešto dalje je Pusto selo, tu je borbena linija Armije Bosne i Hercegovine koja čuva slobodnu teritoriju prema Olovu. Naši borci prihvataju kolonu izbjeglica i odvode ih na slobodnu teritoriju. Poslije niza teškoća, patnji, lutanja, izbjegavanja sela, skrivanja u gustu šumu, grupa je stigla na slobodnu teritoriju. Produžili su u Olovo gdje su ostali nekoliko dana da se oporave i okrijepe. Iz Olova su autobusom preko Soluna, Vareša, Breze 17. jula stigli u Visoko. Putovanje spasavanja od Rogatice do Visokog trajalo je 27 dana. Za Muaza to nije bio kraj puta. Došao je blizu Sarajeva, a ostalo je mnogo puta i neizvjesnosti. Valja okolo nesirugnim putem doći, a još teže ući u Sarajevo. Tamo mu je žena, djeca, svi u brizi šta je sa njim. Upornost je tu, nastavio je. Iz Visokog preko Kiseljaka, Pazarića, Tarčina, Igmana. Koristi sve što se tada kreće kamion, hladnjaču, traktor, pješačenje, kratice. Stigao u Butmir. Dalje za ulazak u grad je jedino pretrčavanje famozne aerodromske piste. Prva noć, tamna još stotak metara, reflektori, a zatim vojnici Umprofora stoj! Vratili ga nazad. Tako trinaest noći. Postupak isti, vraćanje. U jednoj noći i do 5-6 pokušaja, nekad i pred zoru, kad svi spavaju. Misli da i Umprofor sprava. Oni budni kao da je dan pa vraćaju. I Muaz i Umprofor uporni. On pokušava i računa istrajaće, a i oni ne popuštaju. Krenuo četrnaesti put 17.12.1992. godine, tamna noć, više pipajući i sluhom orjentišeš nego vidom. Steklo se u minulim noćima iskustvom ide se uvalom, pa tranšee, veranje preko bodljikavih žica, postavljenih žičanih ježeva i drugih prepreka.

Negdje dalje sa lijeve strane čuju se vojnici Umprofora. Jedni druge ne vide. Pojačaj trčanje, posrne ali se odmah sa zemlje diže, naprijed i samo naprijed, pojavljuju se zamaglena svjetla. Nemože da vjeruje, da je na domaku naselja Dobrinje, da je u Sarajevu. Koliko olakšanja i radosti istovremeno. Isplatila se strpljivost i upornost.

Stigao je naveče u stan gdje su njegovi. Iznenadili se i obradovali. Svi su na nogama, djeca u naručju, žena Amra u zagrljaju. Sin Rešad se zatim, našao ocu u krilu i neće lahko odatle, hoće da čuva oca Muaza da kuda opet ne ode.



MUJO ŠEJTO – ZLATNI LJILJAN


Hadži Hasana Šejte mlađi sin Mujo, prije rata bio je prevoznik. Sa svojim kamionom vršio je prevozničke usluge. Uz to rano ujutru i poslije podne sa svojom suprugom Ramizom radili su na proizvodnji povrća. Ramiza je to povrće i mliječne proizvode, držali su i krave, iznosila na pijacu i uspješno prodavala, jer je bilo sve kvalitetno pa je imala stalne mušterije. Imaju sina Sabahudina i kćerku Enisu. Mujo je bio izuzetno vrijedan i preduzimljiv poduzetnik. Uvijek raspoložen i nasmijan. To ga je činilo bliskim i susretljivim. Mogao si se u njega pouzdati, jer je bio čestit.

Među prvim je bio u pripremama na odbrani Bosne i Hercegovine. Imenovan je za komandira čete Armije BiH na Ugorskom. Četa je odmah popunjena pretežno mlađim sastavom od boraca sa područja Ugorskog koji su već bili naoružani i stavili se u odbranu domovine. Linija je bila dosta duga prema Vogošći odakle je agresor svaki dan pokušavao da upadne u ovo područje gdje su živjeli isključivo muslimani.

Mujo mi je dolazio u ratu i dao sam mu ključeve od moje u zemlji ukopane cisterne sa 3 tone lož ulja koje se koristilo za moju kotlovnicu u podrumu. Ulje sam poklonio jedinici Armije BiH u Ugorskom koje je korišteno umjesto nafte za automobile dizelaše. Tada mi je pričao da se spremaju da sa još nekoliko jedinica opkole Vogošću i napadnu četnike i oslobode Vogošću. Imaju informacije da četnici u Vogošći vrše razne zločine nad muslimanskim stanovništvom.

Nažalost nije doživio, poginuo je idući ispred svoje jedinice, komandujući protiv napad kad su četnici sa živim štitom 1992. godine napali odbrambenu liniju Armije BiH u Rijetkom gaju tri bukve od Ugorskog prema Vogošći. Mujo Šejto je unaprijeđen u čin kapetana, a za hrabru borbu i organizovanje otpora neprijatelju i odbrani domovine Bosne i Hercegovine dobitnik je Zlatnog ljiljana.


ALIJA ŠEJTO - STOČAR


Ima ljudi kad ga susretneš, vidiš, razgovaraš, pa i sjedete i čuješ njegovo mišljenje, pogled na život, te neminovno osjetiš da od tog čovjeka dolazi dobrota, da je plemenit. Takav je moj dragi Alija, prvi komšija. Zato mi je drago sa njime se sresti, razgovarati, čuti šta ima na našem području, našaliti i u svemu tome osjetiti njegovu plemenitost prema drugim. Uz sve ovo Alija je izuzetno vrijedan radnik. On ne gleda na vrijeme, na umor. Potrebe i obaveze prema stoci, njivama i poljima njemu diktiraju radni dan, a on je od zore kad izlazi iz kuće do noći kad pred spavanje još jednom ulazi u štalu i obilazi stoku. Sve on to radi sa brigom i voljom da uspije i da se tome raduje. U narodu ima izreka: - Rad se pokaže na djelu, na uspjehu.

Alija ima uspjeha, zapažene rezultate, odgaja kvalitetne ovce za priplod, krupne i selekcionisane ovnove koje uz stručni nadzor idu kao priplodana grla u organizovani uzgoj putem državnog otkupa. Obezbjeđuje sa vlastitih posjeda kvalitetnu zdravu stočnu hranu pa mu je i stoka zdrava, meso, mlijeko i mliječni proizvodi. Nema problema sa prodajom. On već godinama ima stalne mušterije za svu proizvodnju, trebao bi je i povećati.

Alija Šejto je od prvog dana, kao i njegov brat Mujo, stao u odbranu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme rata bio je na borbenoj liniji Ugorskog, koja je bila najisturenija u odbrani Sarajeva. Kada je trebalo išao je u ispomoć u borbama na Bjelašnici i Treskavici.

Alije Šejte supruga Zejna, u ratu 1992. godine, ostala je u Ugorskom i priključila se Armiji Bosne i Hercegovine. Iza linije u podrumu moje vikendice bila su organizovane smjene pa i ishrana boraca. Tu su borci boravili, hranili se, odmarali, pripremali i odlazili na borbenu liniju, a drugi se vraćali. Zejna je cijelo vrijeme kuhala hranu i jedne ispraćala na liniju, a druge dočekivala. Cijelo vrijeme rata četnici su sa Blagovca gađali Ugorsko, a najviše gdje su naši borci bili pa je i Zejna dva puta ranjavana, ali se vraćala na svoje obaveze borca Armije BiH. Rane su zaliječene, ali još uvijek nosi gelere od granate koja je blizu nje eksplodirala i velika je sreća da je u takvoj situaciji, sa toliko gelera i kuda su po tijelu prošli ostala živa. Zejna je bila u Armiji BiH sve do kraja rata. Sada obavlja poslove domaćice, uzgaja povrće i pomaže svome Aliji oko stoke u štali. Nađe makar malo vremena i za unučad koja su uz nju.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 31st, 2012, 7:31 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
POGINULI BORCI UGORSKOG


Na ulazu u harem džamije u Ugorskom postavljene su spomen ploče poginulim borcima Armije Bosne i Hercegovine u odbrani svoje domovine na ratištu u Ugorskom od 1992. do 1995. godine. To su slijedeći:

- Merzuk Feriz, 1968-1992 godine, dobitnik Zlatnog ljiljana
- Mujo Šejto, 1956-1992 godine, dobitnik Zlatnog ljiljana
- Senad Ćizmović, 1968 – 1992 godine, dobitnik Zlatnog ljiljana
- Esad Bašalija, 1961 – 1992 godine
- Hajrudin Bećirević, 1966 – 1993 godine
- Mensur Bukva, 1959 – 1992 godine
- Ramo Peha, 1961 – 1995 godine
- Mirsad Hasanović 1968 – 1992 godine
- Amir Čomaga, 1951 – 1992 godine
- Elvedin Čomaga, 1971 – 1993 godine
- Selim Dubak, 1958 – 1993 godine
- Esad Hećo, 1963 – 1993 godine
- Mesud Herić, 1970 – 1993 godine
- Izet Hodžić, 1944 – 1992 godine
- Ćamil Kadrić, 1928 – 1993 godine
- Džemal Karahodžić, 1956 – 1995 godine
- Mehmed Kušundžija, 1948 – 1993 godine
- Adil Menzilović, 1949 – 1995 godine
- Senad Preljević, 1964 – 1993 godine
- Mirsad Rizvanović, 1970 – 1995 godine
- Ibrahim Sadiković, 1949 – 1993 godine
- Mehmed Selak, 1953 – 1995 godine
- Rašid Spahić, 1955 – 1993 godine
- Safet Vražalica, 1948 – 1993 godine
- Mehmed Zulić, 1947 – 1992 godine
- Sulejman Zulić, 1959 – 1993 godine
- Muhamed Mašić, 1967 – 1992 godine
- Ismet Karić, 1937 – 1992 godine

Ugorsko ima još dobitnika Zlatnnog ljiljana i spomen obilježja posvećenih svojim hrabrim borcima u odbrani Bosne i Hercegovine. Omer Hasanović borac Armije Bosne i Hercegovine za svoju hrabrost u odbrani domovine od četničke agresije je dobio Zlatnog ljiljana. Amel Bečković i Hakija Mršo su sa šireg područja Vogošće, ali su se obadvojica borila na liniji Ugorskog gdje su i poginuli kao pripadnici Armije BiH i za pokazanu hrabrost dobili su pojedinačno Zlatnog ljiljana. Remzija Vejo, bio je komadant Vogošćanskog odreda Armije Bosne i Hercegovine. Poginuo je na borbenoj liniji Ugorskog braneći svoju domovinu od agresora. U Ugorskom na području Popovače podignuto mu je spomen obilježje.

Na Ugorskom u naselju Krša, blizu mjesta pogibije Merzuka Feriza i Amela Bečkovića, obadvojica su dobitnici Zlatnog ljiljana podignuta je spomen česma, sjećanje na njih i ostale borce tog područja. Svake godine 25. maja, što je uvedeno kao dan Mjesne zajednice Vogošća JEDAN održava se skup posvećen sjećanju poginulih boraca ovog područja koji su hrabro branili svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.


KULTURNO – OBRAZOVNA AKTIVNOST U RATU

Nisam siguran može li se to nazvati inatom – bosanskim inatom, ali znam, zasigurno, da je vladalo veliko raspoloženje građana Sarajeva da organizovanjem kulturnih i drugih društvenih manifestacija žele i na ovaj način, bez dvojbe, zasigurno poručiti agresoru sa brda oko grada:

- Vaše granate neće nas pokolebati i spriječiti da živimo građanskim životom kao građani svijeta i istrajemo u svojim kulturno-obrazovnim programima, što je bio i ostao sastavni dio našeg građanskog života.

Cijeli ratni period, čak ponekada i iznad mogućnosti i ratnog stanja održavane su kulturno-obrazovne i druge manifestacije. Išao sam na većinu, na one za koje sam znao da se održavaju. Najčešće je to bilo u Kamernom teatru u Titovoj ulici. Bile su dobro posjećene, nekada se i stajalo, unosila dodatna sjedišta. To je na određen način bio naš bunt, protest protiv onog što nam agresor i drugi sa njima sa okolnih brada oko Sarajevo čini nemilosredno uništavajući i nas i naše kulturne, istorijske institucije iz dana u dan, a Evropska zajednica, svijet to posmatra i ne poduzima ono što su obavezni i što neminovno treba.

Sjećam se u Kamernom je bila izložba umjetničkih slika poznatog umjetnika Ibrahima Ljubovića na temu rata i njegovih posljedica. Veoma poznati umjetnik – slikar Ljubović je protjeran sa Grbavice. Namučio se dok se spasio, ostavljajući, stan i atelje u kom su bile brojne kolekcije njegovih slikarskih radova.

U Kamernom teatru tokom rata održavana su razna predavanja, rasprave o aktuelnim pitanjima, promocije novih književnih djela i drugo. U velikoj sali Privredne komore BiH u organizaciji Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata general pukovnik u penziji Đemo Šarac govorio je o borcima NOB, njihovoj ulozi u aktuelnim trentucima odbrane i očuvanja Bosne i Hercegovine. Ja i Subhija Karamehić smo postavili pitanja o odlasku jednog broja boraca NOB-a na stranu agresora i zašto boračka organizacija adekvatno ne reaguje.

Krajem 1992. godine u velikoj sali hotela „Holidej-ina“ održan je Prvi kongres bošnjačkih intelektualaca na kom je manifestovano jedinstvo i odlučnost da se snažno odupremo agresiji na našu domovinu i čvrsto sačuvamo Bosnu i Hercegovinu, državu svih njenih građana. Bila je veličanstvena manifestacija jedinstva, spremnosti i odlučnosti da se hrabro brani vjekovno postojanje Bosne i Hercegovine.

Bilo je i drugih manifestacija kulturno-obrazovnog programa u svim dijelovima grada. Najčešće u podrumima, stubištima i drugim skučenim prostorima gdje su se građani sklanjali od granata. Držate su priredbe i drugo makar i improvizovano ali su se građani okupljali i manifestovali svoje kulturno-obrazovne potrebe. Sjećam se u mom stubištu omladina je držala priredbu za 8. mart. Svi smo bili prijatno iznenađeni kako su to dobro pripremili.

Uz prkos ratnom stanju bilo je organizovano učenje đaka prema školskom programu, a i raznih tečajeva za učenje stranih jezika.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 31st, 2012, 7:38 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
OBNOVA VOĆNJAKA


Vikendicu u Ugorskom otvorio sam na početku rata odmah kad su se iz Vogošće pojavile prve izbjeglice. Bio sam tamo krajem aprila i ostao do 6. maja. Izbjeglice su otišle iz vikendice za Sarajevo, a došli su naši borci. Zaposjeli su kuću, najbolje im je odgovarao podrum jer je ukopan u zemlji, a imaju okolo i nasipi pa je dosta siguran i od granata. Sa Blagovca neprijatelj je dosta tukao granatama i teško je bilo smjenama boraca otići na borbenu liniju i vratiti se. Krov i pojedini zidovi su potpuno porušeni, a podrum je ostao. Pričao mi je borac Alija Šejto kako su se borci radovali kad sa linije dođu u podrum gdje je sigurno i gdje se mogu do ponovnog odlaska na liniju opustiti i odmoriti.

Voćnjak je dosta stradao od granata. Ja sam iza rata išao sa voćarom Uzeirom Karahasanovićem u Voćarski rasadnik Srebrenik pa sam kupio preko stotinu sadnica. Voćke koje su bile od granata oštećene i sušile se odmah sam vadio i sadio nove. To sam radio i narednih nekoliko godina. Sada ima preko 180 zasađenih voćaka i skoro su sve došle na rađanje. Počinje sa trešnjama pa višnjama, kruškama, šljivama, jabukama, oskorušama, mušmulama, orasima završava.

Obnovio sam i sa novim sadnicama: kupine, maline, tajberi, ribizle, ogrozd. Sve se uzgaja i jedno za drugim pristiže u zrenju, pa je pravi užitak biti u voćnjaku. Uz plodove, tu je prirodna prihvatljiva dekoracija, mirnoća i drugo, što čovjeku treba da se aktivno dobro odmori.


TI NISI ROĐEN U GRADU


Iza rata 1997. godine u proljeće odlučim da u dijelu voćnjaka gdje sam ranije sijao povrće ponovo to uradimo. Smanjio sam površinu jer nisam ni ja više u snazi, a znao sam da je problem naći radnika da radi. Govorilo se da ima nezaposlenih, fabrike ne rade, traži se posao ali u praksi teško se može naći za rad u poljoprivredi. Tako sam imao teškoće za radnom snagom i kod raščišćavanja ruševina vikendice.

Po preporuci angažujem radnika Enu kog sam od ranije znao. Rodom je negdje oko Srednjeg, zemljoradnik radio kod oca u poljoprivredi, pa kad je „Unis“ bio u punom razvoju zaposli se i Eno. Vidim ja prvi dan da on zna više pričati nego raditi, ali računam kad sam i ja sa motikom uz njega uspjećemo da posijemo makar najpotrebnije povrće: luk, krompir, mrkvu i drugo. Komšije Alija Šejto uzorao traktorom, pa frezom usitnio zemlju koja se sad uhorila, sitna, razasuta bez busenja da je milina raditi. Ujutro Eno i ja krenuli da sijemo krompir. Prvo smo počeli praviti u ovakoj dobroj zemlji vrste, pa ćemo u vrste poredati proklijali krompir i pažljivo zagrnuti. Uporedo Eno i ja kopamo vrste, gledam ja plitko da pliće ne može biti, kad ljeto ugrije neće se krompir moži održati, neće biti vlage.

- Eno, kako to kopaš, to je plitko, u takvim vrstama plitkim mali je rod, neće biti dovoljno vlage. Vrati se pa kopaj duboko kao ja – rekoh.

- Mi u selu ovako kopamo. Ti si kao i Alija hoćeš duboke vrste, a za tako kopanje treba snage i znoja. Veli Eno, malo ljut što ga ispravljam. On se rodio na selu i bio poljoprivredni proizvođač.

Nastavili smo mi tako nekoliko dana raditi. On površan u radu, nezainteresovan da to što radi bude uredu, a uz to i bezvoljan, ali ja ga ispravljam. Moje je opredjeljenje da se uradi kako treba, može po obimu manje, ali kvalitetnije. Ja sam mu na početku rekao da ću platiti koliko traži ali da treba raditi kvalitetno. Došlo vrijeme kosidbe, trava u voćnjaku već velika. Pitam Enu zna li kositi. On se malo ljuti jer ga vrijeđam. On je u svog oca kosio. Išao je, što je običaj i na mobe kosaca u selima. Samo mi još nije rekao da je bio – kosibaša – najbolji kosac u grupi. Donesem ja svoju kosu i belegiju iz podruma pa Eni u ruke da kosi, da proba. Gledam, zna ali zamah mali, a i postavljanje kruto, dovoljno se ne saginje, nije elastičan i opušten, brzo će se umoriti.

- Eno, daj da i ja probam, cijeli rat nisam nimalo kosio.

Uzmem kosu, Silverka da se dobro naoštriti. Namjerno krenem sa dobrim zamahom, ravna ploha silverka oštra, čuje se rez trave, kud kosa prođe ostaje kao da je ravno ošišano na jedinicu ili najviše dvojku. Gleda eno i čudi se, a onda veli:

- Hakija, neš se ljutiti da te nešo upitam?

- Pitaj Eno, sve što te interesuje – velim.

- Po ovom što sam ja ovih dana vidio i što smo razgovarali, ti nisi rođen u gradu nego na selu, znaš više od poljoprivrednih proizvođača. Ja što sam vidio, ovako dobro ni ogromni ne rade, pravi si poljoprivrednik, zato je u tebe dobar i voćnjak, boljeg nisam vidio – kaže Eno.

- Eno, rođen sam u građanskoj porodici u Rogatici. Otac je držao veću trgovinsku radnju. Imao je i dosta zemlje. Nju su obrađivali radnici. Mene je interesovalo i ja sam, pored pohađanja i učenja u Građanskoj školi, išao u polja, gledao, slušao i pomalo radio sa radnicima. Od njih sam mnogo toga naučio. Bili su to dobri radnici, znani i pažljivi, spremni da objasne da pomognu. Dragi su mi bili, volio sam ih. Sjećam se rado nekih: Sulejmena, Muje, Alije, Omera, Mehmeda i drugih. Otac ih je cijenio i imao povjerenja u njih, dobro plaćao, a i oni su to uzvraćali radom.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 1st, 2012, 7:00 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
KOLEKCIJA NOVINA I ČASOPISA


Dok sam se bavio novinarstvom počeo sam sakupljati komplete novina „0slobođenje“, „Svijet“, „Čičak“ i još neka bosansko hercegovačka izdanja. Nakon nekoliko godina vidim da za to treba dosta prostora, a i znatna materijalna sredstva, pa pedeset i neke godine odustanem. Kod oca u Rogatici u poseban prostor, ostavim sve te komplete na čuvanje. Nisam bio ravnodušan kao kolekcionar i nastavim sa novinama, ali sada ne komplete, nego počnem sakupljati kolekciju svih novina, časopisa i drugih glasila domaćih i stranih i to prvenstveno, ako dođem do prvog izdatog broja, ako ne, onaj čuvam u kolekciji do kog sam došao. Koristeći spremnost prijatelja i poznanika da pomognu, to je išlo. Bio sam uporan i iz godie u godinu za moj radni vijek sakupio sam i registrovao skoro 7.000 primjeraka raznih novina i časopisa.

To je bila značajna i interesantna kolekcija, vrijedilo je pogledati i upoznati, a onda te zainteresuje, pa štošta pročitaš. Najčešće su bili brojevi prvi u kojima su u uvodu davati motivi izdavanja te novine, kao i obećanja čitaocima, te pozivi na saradnju. Bilo je i istinski značajnih starih primjeraka novina i časopisa koji su izlazili prije stotinu i više godina. Neka izdanja, posebno stranih časopisa, koja sam donosio iz inostranstva, bila su znalački, grafički riješena, bogato opremljena da se čovjek teže od njih odvaja. Neka u običnoj tehnici, malog tiraža, skromnih pretenzija, ali su tada izlazila i bila značajna sredstva informisanja.

Za tu dragocjenu kolekciju u kojoj su, na jednom mjestu, bile sakupljene sve značajnije novine i časopisi koji su izdavani trebalo je i dosta prostora. Zato sam je prebacio, ranije, u vikendicu, gdje sam odvojio određeni prostor. Poslije smrti moje supruge Maide koja me bodrila u sakupljanju i pomagala u kompletiranju, tematskoj registraciji i drugom, smanjilo se moje interesovanje pa sam već bio u pregovorima da poklonim odgovarajućoj instituciji ovu rijetku i vrijednu kolekciju novina, časopisa i drugih glasila. Tako bi kolekcija bila dostupna građanima, odnosno široj javnosti. U vrijeme dok sam ja na Ugorskom kolekciju pakovao u sanduke prema tematici, agresor i domaći četnici krenuli su prema ovom naselju iz Vogošće i ja sam morao ići u Sarajevo. Narednih ratnih dana kolekcija je uništena – spaljena, sve što je godinama rađeno propalo je. Nadam se da će neko, nekada obnoviti, sakupiti i kompletirati sličnu kolekciju.


MURAT I AŠVAK


Ašvak i Murat Begić, dvoje izuzetno vrijednih, veoma poslovnih supružnika kod kojih je porodica i posao sa stanovišta brige i angažovanja u istoj ravni i sastavni dio svakodnevnog življenja, upoznao sam odmah iza rata. Moj sin Tarik i Murat Begić radili su osamdesetih godina skupa u Energoinvestu u Iraku, pa me je on upoznao sa ovom brižnom i poslovnom porodicom. Dragi su mi. Volim sa njima sjesti uz kafu razgovarati, slušati kako oni brižno vode računa o svom preduzeću, proizvodnji, brinu se o svojim radnicima, o poslovnim partnerima sa kojim stalno održavaju kontakt. Mene raduje njihov vidan poslovni napredak preduzeća, kojeg zajednički vode, njihovo realno sagledavanje i izražena čestitost u cjelokupnom privređivanju. Nisu dovoljni sami sebi. Instinski se smatraju sastavnim dijelom društva i tako se i odnose prema Bosni i Hercegovini nastojeći da i oni doprinesu njenom razvoju i napretku.

Kao znan i perspektivan kadar „Energoinvest“ iz Sarajeva poslao je početkom 1983. godine Murata Begića, diplomiranog ekonomistu u svoje Prestavništvo Odjel Trafo-stanice u Irak. Ovom mladiću prirođenog smislom za komunikaciju nije trebalo puno vremena da u konkurenskoj firmi Energoprojekt iz Beograd zapazi vrijednu i lijepu iračanku Ašvak, prevodioca engleskog, njemačkog i arapskog jezika.

Ohrabren i podržan od svojih drugova koji su u to vrijeme radili u „Energoinvestu“ u Bagdadu, Murat je svaki dan sve više i više mladoj Ašvak opisivao Sarajevo, njegove ljepote, zelenilo i prirodu koja ga okružuje, hladnu vodu koja razgaljuje kao limunada iz frižidera i još mnogo toga. To je vješto i znalački radio kao najbolji turistički vodić. Obostrana ljubav Murata i Ašvak se razvijala, trebao je još dočarati svu ljepotu i uslove u kojima će u Sarajevu živjeti. Sve što je Ašvak pitala Murat je imao odgovor i novu ponudu više.

U jesen 1985. godine u Sarajevo su stigli mladenci. Ašvak je bila očarana ljepotom Sarajeva. Sve što je Murat pričao o ovom gradu, dok su se zabavljali, obistinilo se. Priroda, okruženje, zelenilo, toplina, neposrednost i susretljivost Sarajlija, osvajaju i doprinose ugođaju sredine u kojoj živi. Ašvak je prihvaćena u Muratovoj porodici sa svom pažnjom, najsrdačnije, sa punim poštovanjem. Tako su učinili i građani Sarajeva koji su je susretali i poznavali, toplo, neposredno sa spremnošću da i oni doprinesu da mladoj Iračanki bude što bolje, da se osjeća da je u svojoj domovini. U istinu za Ašvak je Bosna i Hercegovina postala druga domovina. Dok se zabavljala sa Muratom u Bagdadu Ašvak je savladala bosanski jezik i to je sad olakšalo komunikacije i brže privikavanje u novoj sredini.

U uspješnom braku Ašvak i Murat imaju kćerku Daniu i sina Omara. Oboje su primjereni studenti. Dania studira tehnologiju proizvodnje hrane, Omar ekonomiju. Iako su imali posao u društvenom sektoru Murat i Ašvak su se opredijeli za vlastito preduzeće. Formirali su 1990. godine firmu „Velvet Trade“ – proizvodnja praškastih proizvoda za prehrambenu industriju, pekarstvo i slastičarstvo. Počeli su u iznajmljenom prostoru i uporedo sa razvojem proizvodnje vršili pripreme za gradnju vlastitog namjenskog objekta. Za relativno kratko vrijeme 2006. godine izgradili su na Alipašinom polju u industrijskoj zoni, objekat od 1.200 m2 prostora gdje je proizvodnja, laboratorij, hladnjače, skladišta i drugo. Dobiven je i Certifikat ISO 9001 za proizvodnju smjesa za kolače, nadjeve i gel za sladoled. Tu je još i širok asortiman pudinga, praškova za peciva, aditivi i drugo. Stalno se prate nova dostignuća u prehrambenoj industriji, informišu kupci, vrši edukacija kadrova i testiranje proizvodnje. Prema rastu proizvodnje povećava se i broj zaposlenih. Sada ih je 16 koji primaju redovno plate i druge naknade. Ovaj jedinstveni kolektiv funkcioniše veoma operativno, kupci se mogu potpuno obezbjediti sa redovnim snabdijevanjem repromaterijala u svakom pogledu i sa dostavom kao da podižu iz svog skladišta.


SMAJO I MENSURA


Upoznao sam 1997. godine Smaju Fetahovića kada je u Market banku došao sa dužnosti zamjenika direktora Poštanske banke u Sarajevu. Rođen je u Rožajima u uglednoj porodici Fetahovića. Diplomirao je 1966. godine na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. U Sarajevo je došao 1973. godine. Radio je u „Bosnalijeku“, „Energoinvestu“, „Astri“, sve na rukovodnim mjestima.

Kao ekonomista stekao je značajna iskustva, posebno u finansijama gdje je rukovodio stručnim službama. Ima razvijen smisao za komunikaciju koju znalački uspostavlja i održava. U kontaktu je sa brojnim privrednicima podstičući ih na poslovnu saradnju u kojoj se zahvaljujući njegovoj susretljivosti i redovnoj brizi, stvaraju i prijateljski odnosi. U svom radnom i životnom vijeku ja nisam susreo čovjeka sa tako velikim brojem poslovnih, a i prijateljskih odnosa kao Smajo, koji ih održava i dalje razvija.

Smajo Fetahović je familijaran i sa svojom dragom i brižnom suprugom Mensurom Bajramspahić, koja je iz ugledne bijelopoljske porodice i imaju dva sina. Abdulaha i Ahmeda i troje unučadi. Mensura je vrijedna, blaga žena, koja uz posao koji radi u Sarajevskom kantonu, svu drugu pažnju uglavnom posvećuje porodici i svojim bližim, ali Smajo je uvijek na prvom mjestu. On to znalački i sa velikom pažnjom uzvraća.

Smaju smatram drugim, istinskim i brižnim prijateljem. Nalazimo vremena da se vidimo zajednički sjedemo i kafu popijemo. Ono što ga posebno krasi kao čovjeka je pažnja i spremnost da bude uz tebe pogotovo kad su zdravstvene potrebe. Moji su ga drugovi Rogatičani, također rado prihvatili, a i on njih pa smo svake nedelje na kafi kod popularnog Goge.

Odmah na početku rata 1992. godine stupio je u odbranu Bosne i Hercegovine. Raspoređen je u Sandžačku brigadu gdje je bio načelnik za finansije.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 2nd, 2012, 7:35 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
DOBROČINITELJI – SUAD I SADŽIDA


Sa pčelarima sam se rado družio u Udruženju pčelara Sarajeva. To su blagi, brižni i vrijedni ljudi. Takvi mogu biti pravi pčelari. Ljudska briga i temeljit rad mora biti u svakom pčelinjaku. Tako sam upoznao braću Kahrimane Suada i Seju. Postigli su najviše u razvoju savremenog pčelarenja, posebno u zaštiti pčela od bolesti, ranoj proljetnoj prihrani i drugom. Imaju 320 pčelinjih društava i drže na pet lokaliteta, većina ih je na planiskom eko-zaštitnim područjima pa im je i kvalitet meda, polena i propolisa vrhunski. Oni imaju farmu pčela pod simboličnim nazivom „Blizanci“ koja sa velikom prikolicama prevoze tokom ljeta na bolja medobranja. Prije rata 1992. godine imali su preko stotinu pčelinjih društava u Srednjem, Nahorevu i Kijevu ali je to agresor sve pokupio i odvukao.

Suad Kahriman nije samo znan pčelar, on je i veliki dubrotvor, humanista koji rado pomaže drugim. Družeći se sa njim u to sam se uvjerio na niz primjera, najznačajniji je onaj iz prošlog rata. Suad je od prvog dana odbrane domovine BiH bio u sastavu jedinica rezervne policije i prema potrebama išao na ratiša. Kad je 1995. godine bio u Sarajevu pročitao je u novinama vijest sa naslovom: AMARA niko ne posjećuje.

Vijest je bila iz Koševske bolnice Sarajevo gdje su na Dječijoj klinici ležala nastradala djeca u ratu, a bilo ih je dosta. Svu djecu su roditelji i rodbina posjećivala i uz osoblje u ratnim prilikama brinuli, jedino Amara Čustića koji je tada imao svega dvije godine i osam mjeseci niko nije posjećivao, niti na bilo koji način tražio. To je novinar utvrdio i objavio što je mogao biti i poziv građanima da posjete Amara. Ovu vijest pročitao je i Suad Kahriman. Pojavila mu se želja da ide u Bolnicu u posjetu. Otišao je kući po suprugu Sadžidu i odmah su otišli na dječiju kliniku. Bolničarka je uputila Suada i Sadžidu u bolničku sobu, rekavši da će ga lako naći jer je sam, nejma niko kod njega u posjeti. Ušli su, stradalo dijete leži, ruke i glava su mu potpuno zamotani, vire iz zavoja samo dva oka i usne. Prišli su krevetu, nedoumica Sadžide i Suada koji će potez dalje da učine, iznenađeni, nemogu da progovore, teško, dojmljivo djeluje tako malo dijete a svo u zavojima. Kad ih je Amar zapazio pružio je zamotane ručice prema njima da ga uzmu u topli zagrljaj. Od pogibije majke, vjerovatno, niko ga još do tada nije zagrlio. Nije se moglo ni posvećivati dovoljno pažnje, onim kojim je trebalo. Rat je, ginula su i ranjavana i djeca, žene, starci. Išlo se pomoći onim kojim je najpotrebnija.

Pružene ruke, pokušaj da ustane, traženje da ga prihvatite, na to je Sadžida, majka dvoje djece, instiktivno, majčinski brzo reagovala, prihvatila, zagrlila kao rođeno dijete. Scena je bila veoma emotivna, duboko bolna, a istovremeno to je i veličanstvena ljudska toplota i briga prema onim kojim to zaista treba. Suadu su suze klizile niz lice. Izašao je u hodnik da se isplače da to ne čini pred djetetom koje se bori za svoj život. Vratio se i sa suprugom ostao uz Amara. Od tada svaki dan su redovno na smjenu išli u posjetu Amaru. Sadžida ili Suad, a najčešće njihova kćerka Amela. Nisu njih u posjetama mogle spriječiti ni učestale granate i metci agresora sa brda oko Sarajeva.

Narednih dana Suad nije imao mira. Osjećao je potrebu da nešto više učini za Amara pored posjeta u Bolnici. Sadžida i Suad su u uspješnom braku, imaju kćerke Sanelu i Amelu od kojih je starija udata. Postižu dogovor u porodici da preko nadležnih organa preuzmu Amara da ga odgajaju i proces je odmah otvoren. Organi socijalnog zbrinjavanja utvrđuju činjenice da bi donijeli propisanu odluku.

U porodici Čustića gdje je Amar rođen uz majku Indiru i oca Miralema bili su nana Hamida, djed Hamo i daiđa Bakir, a svi su živjeli u Švrakinom selu u Sarajevu. Nana Hamida je 1992. godine poginula kod televizijskog doma. Djed Hamo nije mogao da to psihički podnese pa je sebi okonačao život, materin brat Bakir koji je imao tek 17 godina 1993. godine poginuo je od četničke granate. Amarov otac Miralem Ćustić od prvog dana bio je u Armiji BiH. Poginuo je u borbama na Igmanu braneći svoju domovinu. Nekoliko mjeseci poslije, početkom 1995. godine i majka mu Indira je stradala od eksplozije plina, a Amar je tada zadobio teške opekotine po glavi i rukama opasne po život. Tako je mali Amar sa ne pune tri godine života ostao bez roditelja i rodbine, sam bez ikoga, a tako težak ranjenik.

Nakon sprovedenog postupka i utvrđivanja uslova od nadležnih organa Amar je povjeren porodici Kahriman Sadžidi i Suadu da ga odgajaju. Liječenje je napredovalo i on je doveden u stan Kahrimana okružen pažnjom i brigom svih, potpuno ravnopravan član ove tople i drage porodice. Život u brižnoj porodici brzo se odrazio i na njegovo cjelovito zdravstveno stanje i stabilizaciju. Iz dana u dan sve se više vraćala dječačka živost i interesovanje.

Poslije izvjesnog vremena javili su se donatori iz Italije da pomognu saniranje rana od opekotina kod Amara. Gospođa Marija Orlando iz grada Abijategrasa preuzela je svo finansiranje operacija i ostalo liječenje Amara. U periodu od 1996. do kraja 1998. godine prema potrebama liječenje Amar je u pratnji Suada proveo je 7 mjeseci u Bolnici Abijategraso. Do sada je na Amarovoj glavi i rukama izvršeno 11 operacija. Uzimata je koža sa njegovih butina i hiruškim zahvatima uspješno prenesena na glavu i ruke čime je postignuto mnogo u saniranju vidnih opekotina osjetljivih dijelova tijela. Ostalo je da se, nakon izvjesnog vremena, izvrši još jedan operativni zahvat na ruci što će se ovih dana uraditi. Italijanski ljekari i ostalo medicinsko i drugo osoblje Bolnice u Abijategrasu dali su sve od sebe da Amara što prije izliječe i uspješno saniraju posljedice velikih opekotina. Iz ove humane donacije plemenite i brižne Marije Orlando izrodilo se veliko prijateljstvo između donatora i porodice Kahrimana-Čustića.

Amar i njegova porodica Suad, Sadžida, Amela i drugi veoma su zahvalni Mariji, Jerku Dovanin i drugim humanitarcima iz Italije.

Dobroćudni Suad i brižna supruga Sadžida jednako svakodnevno brinu o kćerkama Saneli i Ameli, Amaru i unucima Benjaminu, Belminu i Farisu. Razlike nejma, najveselije je kad su svi na okupu, radosti i druženju nikad kraja. Suad je ove godine dobio Zlatnu medalju za najkvalitetniji izloženi med na Sajmu u Gradačcu. Primajući nagradu istakao je da ovo značajno priznanje posvećuje dragom, svome vrijednom đaku Amaru. Sada je Amar u drugom razredu Srednje medicinske škole u Sarajevu. On se za ovu školu odlučio da bi, kako je rekao pomagao drugim u liječenju, kao što je i njemu pomognuto u liječenju, odrastanju, a sad i školovanju. Amar odlično uči, a primjeran je đak u druženju i ponašanju prema drugim.


IVAN I JELICA


Ivan Bule je rođen u Čapljini, gdje je i prvi dio školovanja završio, a zatim u Mostaru, pa dalje Pedagošku akademiju i Prirodno-matematski fakultet. Radio je u Modriči gdje je i igrao za nogometni klub „Napredak“. Na upornost rukovodstva iz Gradačca prešao je u ovaj, po mnogo čemu lijepi gradić. U Gradačcu je bio direktor Osnovne škole „Hasan Kikić“ i igrao za nogometni klub „Zvijezda“. Redovno je dolazio Mami u Čapljinu i pomagao da školuje još sina Nevena i kćerke Nevenku i Štefu. Radeći uz dosta napora, neiscrpne majčine brige i ljubavi Božica, svi je zovu Bakom, uspjela je da sama odgoji svoje četvero djece i da ih kao čestite, obrazovane i cijenjene građane uputi u život da formiranju vlastite porodice koje su afirmisane i uvažene u sredini gdje žive. Doživjela je Baka – Božica duboku starost 96 godina života. Imala je priliku da doživi neizmjernu radost i uzvraćenu ljubav i pažnju svojih najmilijih.

Dovede posao Ivana, prosvjetnog radnika u Modriču. I gle sudbine. Tamo susrete mladu lijepu djevojku Jelicu Jurić, geometra, koja je raspoređena na rad u Modriču. To bijaše djevojka kojoj je Ivan, sa svojim drugovima, uz gitaru u Čapljini ranije, u vrijeme školskih raspusta pjevao serenade. Već tada mlada Sarajka privukla je njegovu pažnju. Naočit mladić, vješt na gitari, melodičnog, umiljatog glasa, popularan fudbaler kog dva susjedna grada svojataju. Modriča ne pušta, a Gradačac upisuje u svoje građane. Jelici pomože da se u zanosu dvoje voljenih opredjeli za trajnu porodičnu zajednicu. Gradačac svesrdno prihvati i podrža mladi bračni par kao da su u ovom gradu rođeni. Ivana na dužnost direktora škole, a Jelicu, geometra u Opštini.

Nakon dvije godine pružila se prilika i oni presliše u Sarajevo. Jelica u direkciju željeznica, gdje je radila ranije, Ivan direktor Osnovne škole Švrakino selo, a zatim škole „Blagoje Parović“, a onda direktor Pionirskog centra „Boško Buha“ u kom je svestrano razvio vannastavnu aktivnost za djecu i omladinu. Rezultati rada ovog Centra privukli su pažnju pa je služio kao primjer dobre organizacije i funkcionisanja. Uspjesi koje je već tada postigao doprinijeli su njegovom izboru za potpredsjednika Opštine Novo Sarajevo. Tu je, u timu sa veoma aktivnim Ešrefom Korjenićem, predsjednikom Opštine organizovao niz akcija na što uspješnijem razvoju područja. Poznat je njihov rad na proširenju postojećih i fomiranju novih zelenih površina sa cvijećem i drugim trajnim zasadima. Ivan je vodio pri Skupštini grada i Odbor za estetsko uređenje i higijenu grada, što je bilo značajno u pripremi i održavanju Zimske olimpijade Sarajevo '84.

Po isteku mandata imenovan je za direktora radne organizacije za osnovno vaspitanje i obrazovanje u čijem sastavu je ušlo 11 osnovnih škola, muzička škole i osnovno obrazovanje naših radnika, kao i istureno odjeljenje u Hanoveru u Njemačkoj. U to vrijeme dobio je najveće priznanje u prosvjeti – nagradu Hasan Kikić. Bio je zatim sekretar SIZ-a za osnovno obrazovanje koji je pokrivao područje 19 općina. Početkom 1986. godine izabran je za predsjednika Odbora za obrazovanje, nauku i kulturu Saveza sindikata BiH gdje prelazi. Po isteku mandata 1990. godine izabran je za podpredsjednika Saveza sindikata BiH, a 1998. godine ide u penziju. Bio je Predsjednik Skupštine Sportskog društva „Željezničar“ i član Predsjedništva ovog društva.

Pored terenskog rada geometra vrijedna supruga i brižna majka Jelica je stizala da obavi poslove domaćinstva koje se uspješno razvijalo sa mnogim porodičnim dobrotama i radostima. Prisjeća se Jelica, veoma je radovalo, kad bi umiljati suprug našao vremena da pomogne u svakodnevnim obavezama. Njihova zajednička briga bila je odgoj i obrazovanje kćeri Irene i Dragane koje su uspješno učile i završile fakultete pravni i ekonomiju. Nalazili su i vremena da zajedno sa kćerima uz gitaru stvore veseli porodični ugođaj. Sada to brižno prenose na unuke Maka i Ivora. Nabavljena je i nova gitara, još samo da se svi raspjevaju.


ŠABAN – MURADIF – KENAN


Stotinjak metara od moje vikendice na Ugorskom tiho, neprimjetno i na zadovoljstvo svih komšija živi porodica Šabana Hadžovića. On sa svojom suprugom Đulom koja je 1992. godine umrla ima sinove Mustafu i Muradifa i kćerke Sevdu i Sejdu koji imaju formirane svoje porodice. Šaban je poznat majstor zidar i tesar u kojoj je struci radio sve do penzionisanja.

Čuo Šaban od naših radnika koji rade u zapadnim zemljama Evrope, da kvalitetni majstori građevinari mogu dobro zaraditi pa se i on uputi. U Austriji je našao odmah posao u građevinarstvu. Radio je neprekidno od 1975. do 1986. godine kao majstor zidar i tesar. Radio je i duže dnevne satnice da što bolje zaradi, ali je to bilo iscrpljujuće. Nije dalje mogao, ni odvojen od porodice pa se nakon 11 godina provedenih i znojem oblivenih vratio kući.

Došao je i sa zarađenom ušteđevinom i nakon konsultacija u porodici odluče kupiti u blizini Sarajeva zemljište, izgraditi porodičnu kuću, doseliti iz Jabuke i školovati mlađe generacije koje dolaze. Na mlađim svijet ostaje. Zemljište je kupio od Kadrića u Ugorskom i kao odličan majstor uz pomoć ostalih članova porodice sagradio dosta veliku i za stanovanje funkcionalnu kuću. Mi koji smo u Ugorskom od ranije dobismo u komšiluk čestitu, blagu i brižnu porodicu u svakom pogledu.

Šaban i njegov sin Muradif su istinski drage komšije na koje se čovjek može potpuno pouzdati. Dosta brinu o mom voćnjaku i to dobro poznaju, jer o voćarstvu godinama rade i gaje voće na svom voćnjaku u Jabuci.

Muradif je oženjen sa vrijednom i brižnom Safijom. Imaju sina Kenana koji iduće godine završava Bošnjačku gimnaziju. Kenan je u svakom pogledu izuzetan odličan đak, kako u učenju, tako i u ponašanju i odnosu prema drugim. U učenju postiže zapažene rezultate. Od kako je počeo u prvom razredu osnovne škole, pa do sada, kada završava treći razred gimnazije, sve su ocjene iz svih premeta najveće, to jest petice. Manje ocjene do sada nije imao. Proglašen je zahvaljujući najvišim ocjenama, za đaka generacije. Prije koji mjesec University of Cambridge iz Kembridža – Engleska izvršio je testiranje znanja đaka u Bošnjačkoj gimanaziji u Sarajevu iz predmeta biologije, hemije, fizike, njemačkog jezika, informatike, matematike, engleskog jezika i kulture religije. Kenan je postigao najveći mogući uspjeh ove ugledne i poznate obrazovne međunarodne institucije. Ocjena je A sa zvijezdom.

Kenan je ponos ne samo roditelja Safije i Muradifa nego i dede Šabana i ostalih u familiji, a i primjer drugim da se redovnim i temeljitim učenjem mogu savladati svi predmeti i postići takvi zapaženi rezultati. Deda Šaban ima devetero unučadi i dvoje praunučadi, nadati se da će i oni bar približno postizati rezultate i ići uz Kenana.

SULEJMAN

Duboko me dirnula i rastužila vijest da je umro Sulejman Jusić, moj dragi vječit prijatelj, drug iz partizanske ilegale i nezaboravni jaran iz mladenačkih dana i bezbrižnog života čuvene rogatičke čaršije. Znao sam da mu je srce oslabilo i da se bližio devedesetoj. Spremao sam se da ga ovog ljeta posjetim u Bugojnu, gdje živi skoro pedeset godina.
Po završetku Građanske škole radili smo u rogatičkoj čaršiji. On kod svog oca Alage u trgovini mješovitom robom, a ja kod svog oca Sejfulah-efendije u tekstilnoj radnji. Svaki dan smo se družili ne samo u čaršiji, nego i u slobodno vrijeme, naveče. Bio je pravi drug u svakom pogledu: iskren, otvoren, komunikativan, blage naravi, razuman prema događajima i okolnostima u kojima smo tada živjeli, o čemu smo razgovarali, razmišljali, tražili našu viziju. Otišao je u Sarajevo i veoma uspješno završio Srednju tehničku školu – smjer šumarstva i prerade drveta. Kad bi dolazio na raspust družili smo se svaki dan.

Sulejman je bio veoma brižan i pažljiv prema roditeljima. Sjećam se kad je u vrijeme višemjesečne blokade 1942. godine u Rogatici bila glad, potpuna nejmaština, umiralo se, otišao sam do njegove kuće da vidim imaju li šta jesti. Skrivao je na razne načine činjenicu da su bez hrane. Jedva sam ga privolio da pođe mojoj kući da mu dam, da podijelimo međusobno ono što mi imamo. Srećom ono što je bilo uz žaru i maslačak pomoglo nam je da preživimo.

U svojoj uviđavnosti i skromnosti bio je nedostižan. Znao je na svoj način da uspostavi u društvu prijatnu atmosferu i prijateljske odnose, da se našali i da primi šalu i na svoj račun.

Kada je 1945. godine došao iz partizana imenovan je za direktora preduzeća drvne industrije „Sebešić“ u Travniku pa kad je dobro krenulo poslan je za direktora preduzeća drvne industrije „Šedinac“ u Jajcu gdje je ostao nekoliko godina. Kad je počela izgradnja velike moderne pilane u Donjem Vakufu postavljen je za upravnika, a zatim 1961. godine imenovan je za direktora „Koprivnice“ šumarstva i drvne industrije Bugojno, gdje je ostao niz godina. Biran je i za potpredsjednika Skupštine opštine Bugojno. Sjećam se da mi je u razgovoru Branko Mikulić pričao da je u Bugojnu veoma cijenjen i do kraja prihvaćen kao dobar privrednik sa zapaženim rezultatima u radu i široj aktivnosti. U vrijeme boravka u Bugojnu drug Tito je nekoliko puta primio Sulejmana kao direktora „Koprivnice“ a i poslije.

Sulejman je bio veoma privržen porodici, supruzi Fadili, kćerki Dunki koja je sudija Kantonalnog suda i sinu Nurudinu inženjeru tehnologije. Uzvraćali su i oni svojom ljubavlju i pažnjom na što je on bio ponosan. Uz njih pažnjom su ga okruživli i 4 unuka, od kojih su neki od njih sa svojim dedom Sulejmenom podijelili radost diplomiranja na fakultetima. Za života stekao je i praunuče Tarika.

Sa Sulejmanom sam redovno održavo kontakte. Dok mi je Maida bila živa porodično bi se posjećivali. Iza ovog rata bi skoro svake sedmice telefonski razgovarali, najčešće o događajima minulog vremena. Ja bih njega podsjetio da je bio miljenik tadašnjih djevojaka, a on bi uzvraćao da ga to nije moglo zapasti od mene, a uzvraćanje je završavao sa djevojkom Pašić Mis Rogatice. Složili bi se i u tome da je naša mladost u najboljoj životnoj dobi totalno poremećena i bila ugrožena opstankom dok nije došla partizanska sloboda za sve 1945. godine.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Novembar 5th, 2012, 7:45 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
ALIJA (MEHAGE) AKŠAMIJA


Na Saveznoj izložbi održanoj u Zagrebu Foto savez Jugoslavije proglasio je Aliju Akšamiju Majstorom umjetničke fotografije Jugoslavije. On je ovo najviše zvanje u umjetničkom dostignuću fotografije tada jedini dobio, a bilo je 11 kandidata. Svaka nagrada, svako priznanje njega je posticalo da traga, da iznalazi, da ispuni svoju želju vodilju i da maksimum izvuče i prestavi u umjetničkoj fotografiji.

Do ovog agresorskog rata Alija je primio 26 medalja i 52 diplome za svoje uspješne fotografije koje je izlagao u nizu zemalja širom svijeta. Kao neminovan slijed ovih, rijetko postignutih nagrada, priznanja i za sve što je dao napretku umjetničke fotografije Evrope i svijeta, došlo je, ovih dana, novo priznanje Aliji Akšamiji.

Evropsku godišnju nagradu za životno djelo iz likovnih umjetnosti – oblast fotografskog kreativnog djelovanja, najviše priznanje u ovoj oblasti dobio je Alija (Mehage) Akšamija. Građanin Rogatice gdje je rođen u uglednoj porodici Akšamija, živio i počeo stvarati u ovom gradu do 1953. godine, građanin Višegrada u kom je radio i stvarao neprekidno 35 godina, građanin Sarajeva gdje je ranije često boravio, posebno u ratnim danima ilegalnog rada 1941-1945 godina za Narodno oslobodilačku borbu i sada gdje u svom gradu živi i nastavlja stvarati neprekidno preko 20 godina.

Kao mladić u osamnaestoj godini nabavio je prvi fotografski aparat i počeo fotografisati ono što ga je interesovalo, privlačilo da zabilježi i to ovjekovječi kao trajni dokument: događaje, zgrade, polja, šume, ljude i sve drugo sa čim se susretao. Nije se on zadržao na tome da bude amater fotograf – snimatelj. Njegova stalna želja za znanjem rano ga je odvela kod profesionalnih fotografa gdje je radio i sticao znanja. Kod poznatnog sarajevskog majstora Foto Jovića proveo je izvjesno vrijeme na praktičnom radu i stekao značajna iskustva od ovog vodećeg fotografa. Tim praktičnim radom upotpunio je svoje znanje koje mu je pomoglo da se osamostali. Vidio je kolike su njegove mogućnosti, pa je slobodnije djelovao i donio značajnu životnu odluku, da se profesionalno bavi fotografijom, koja postaje sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Opredjelenje je došlo kao želja i težnja za vizijom da on u tome može mnogo postići. Ne dugo iza toga položio je uspješno majstorski ispit fotografske struke. To ga je još više postaklo da se potpuno posveti fotografiji. Krenuo je obilazeći terene Sjemeća, Borika, tokove i kanjone Drine, splavarenje, objekte koji se grade, nepregledna polja sa cvijećem, ergelu konja, stada ovaca, ratare – seljake na njivama, svugdje gdje je život, gdje se stvara. Sve ga je to privlačilo, ali on se nije zadovoljavao da to tako viđeno na prvi pogled prenese, snimi, što bi rekli od prve. Tražio je mjesto, položaj odakle će foto-kamerom snimiti sve: željeni objekat, boje, hlad, svjetlo, čak i treperenje planinskog zraka kog okom čovjek teško zapaža. Traga on za onim što drugi do tada nisu vidjeli ili dovoljno sve vidjeli. Uspjeva u tome kao niko ranije kod nas. Zato su njegove slike posebne i magnetski privlače gledaoce.

U tome je i objašnjenje da je na prvom izlaganju svojih slika 1958. godine na Međunarodnom sajmu zanastva u Beogradu u veoma jakoj konkurenciji dobio Drugu nagradu i srebrenu medalju. To je Aliju ohrabrilo pa je iz godine u godinu nastavio, svoje nove radove slao na značajnije međunarodne i domaće izložbe, sajmove i druge manifestacije. Redovno je pobjeđivao, slike mu se nisu vraćale, umjesto njih dolazile su pobjedničke medalje, diplome i druge nagrade iz Evrope, Amerike, Afrike, a uz njih i pozivi za naredna izlaganja.

U Galeriji Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta Sarajevo, u prisustvu brojnih prijatelja, uzvanika – poštovalaca djela Aliji Akšamiji je 10. jula 2008. godine pod pokrivetljstvom Ministra kulture i sporta Vlade Federacije BiH gospodina Gavrila Grahovca, direktor Akademije für Bildende Künste, isturenog odjeljenja u Beogradu u okviru NSUF/PPOFE profesor Nikola Radošević uručio – Evropsku nagradu za životno djelo iz likovnih umjetnosti – oblast fotografskog kreativnog djelovanja – Aliji Akšamiji.

Pored ostalog Radošević je tom prilikom rekao:

- Zaključili smo da je Akšamija nagradu zavrijedio svojim djelom, a ono što se najviše cijenilo je to što njeguje tradiciju. Alija je svojim fotografijama prestavio tradiciju bosansko-hercegovačkog naroda. Ako se zainteresirate za njegove albume, prepoznaćete svoje djedove, bilo u portretu, bilo na grupnim fotografijama. To je dragocijenost za istoriju Bosne i Hercegovine.

Ova nagrada za životno djelo dodjeljuje se na nivou Evrope jedanput godišnje i samo jednom kandidatu. Zato je izbor Alije Akšamije iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine još značajnije.

Zasigurno, niko do sada iz Rogatice, pa i šireg područja nije uspio za svoj rad dobiti toliko nagrada i drugih društvenih priznanja a i tako visoko zvanje Majstora umjetničke fotografije, člana lože majstora profesionalnih fotografa Evrope kao Alija Akšamija. Rogatičani, Višegrađani a i brojni građani Sarajeva koji ga poznaju ponosni su na svog sugrađana što su posebno iskazali radošću brojnim čestitanjem i prisustvom činu dodjele – Nagrade za životno djelo ovom velikom uspjehu Alije, koji iduće godine navršava 90 godina života i 75 godina rada. Davno je to bilo kada je 1931. godine počeo kod oca Mehage učiti pekarski zanat. Kada je imao 17 godina u Sjetlini – Podgrab preuzeo je pekaru i samostalno radio do odlaska u vojsku. U vojsci je naučio osnove o elektrici i radio na održavanju elektro mreže. Kasnije je položio vozački ispit, učio za automehaničara, a odmah poslije Drugog svjetskog rata radio je na prevozu putnika kamionom (autobusa još nije bilo). Od 1942.-1945. godine radio ilegalno za Narodno-oslobodilački pokret.

U ratu 1992.-1995. godine, mada u godinama stupio je u Armiju BiH i radio kao vojni fotograf u Petnaestoj brigadi i bio najčešće na borbenoj liniji od Jevrejskog groblja do Kozje ćuprije. Imao je i stalnu izložbu slika sa borbene linije u Komandi brigada gdje je postavka redovito mijenjata. Išao je sa brigadom i na Moševačko ratište. Ne samo u svojoj brigadi Alija je cijelo vrijeme rata fotografisanjem svjedočio o najtežim trenutcima koji su se događali u Sarajevu, često izlažući se opasnosti i za vlastiti život.

Alija (Mehage) Akšamija je moj dugogodišnji prijatelj, Rogatičanin sa kojim se znam preko 70 godina, još iz naših mladenačkih dana. Njegova brižna, vrijedna i draga supruga Munira bila je dobra prijateljica sa mojom Maidom. Kad bi ranijih godina, Maida i ja dolazili kod njih u Višegrad svi bi se radovali prijateljskom susretu i razgovorima.

Alija je oženjen Munirom Branković iz Rogatice, imaju dva sina koja su, kao i otac privrženi fotografiji. Stariji Mehmed studirao je, magistrirao i doktorirao u Pragu na Fakultetu filmskih i televizijskih umjetnosti pri Akademiji lijepih umjetnosti. Sada je u zvanju redovnog profesora Univerziteta u Sarajevu na Akademiji likovnih umjetnosti i Akademiji scenskih umjetnosti. Mehmed je oženjen Lemjom Chabbouh, koja je asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, imaju sina Amara. Odličan đak na četvrtoj godini gimnazije.

Mlađi sin Emir, oženjen je Zumrom Stroil, imaju sinove Faruka i Bakira. Emir je mašinski tehničar, ali se opredijelio za fotografa i ima fotografsku radnju u Sarajevu.

Alijini sinovi Mehmed i Emir u svom dosadašnjem radu postigli su zapažene rezultate i veoma su cijenjeni. Mehmed je afirmisani umjetnik u oblasti grafike, slikarstva, dizajna i fotografije. Emir je vrstan fotograf i, pored ostalog radi na širim zahvatima u oblasti fotografije i njene kataloške dokumentacije i dizajna.


ISMET AJANOVIĆ


U sretnom harmoničnom braku Ahmetbeg i Džemila Ajanović imali su 5 sinova i 2 kćeri: Aliju, Hajru, Avdu, Ismeta i Halila; Hanku i Delvu. Ahmetbeg je bio vrstan pekar u Rogatici i kako je koji sin pristizao, poslije završene škole išao je u pekaru na zanat. Trebalo je mlade osposobljavati, uvoditi u posao, zarađivati da brojna devetočlana porodica može da se izdržava, živi i dalje se širi. To je slijedilo i Ismeta. Završio je pekarski zanat i nastavio raditi u pekari kod oca. Ne dugo iza toga došao je rat 1941-1945 godina. Nakon nekoliko mjeseci počeli su četnički progoni (ubijati muslimanski živalj i vršiti paljevine). Prvo po selima, a onda i u Rogatici. Građani bježe u izbjeglištva da bi se spasili. Kao i većina muslimanskog življa i porodica Ajanovića spas traži u Sarajevu. Kuću su im četnici u Rogatici spalili. Ismet prvo radi kao pekar, a zatim kao kafedžija sve do penzionisanja.

Dok je išao u osnovnu školu u Rogatici bio je zapažen da ima sklonosti da slika. Čekajući u školskoj klupi početak nastave, Ismet bi na papiru iz teke slikao. To je vidjela učiteljica i sa klupe odnijela tu nedovršenu sliku. Ismet je dječačkim pogledom ispoljavao brigu što mu učiteljica odnese njegovu sliku. Učiteljica je to shvatila i veli:

- Ne brini, vratiću ti, hoću kolegama i kolegicama u zbornici da pokažem, dobro slikaš.

Vraćenu sliku i druge koje tada radio Ismet je sa braćom lijepio po zidu spavaće sobe, koja je djelovala kao izložbeni prostor. Na tome se tada njegovo slikarsko nadahnuće, a poslije će se pokazati i veliki talenat naivnog slikarstva i završilo. On je morao kao pekarski radnik, a zatim kafedžija zarađivati da bi se mogao izdržavati, da bi živio, porodicu imao.

Ponovno je počeo da slika dosta godina kasnije, spontano u svojoj avliji koju je radi tišine i mirnoće ogradio lakim zidovima. Staru kuću je renovirao, a onda i avliju sredio. Pred njim su stajale okrečene bijele plohe zidova, pa mu je izgledalo kao da nešto fali, da bjelinu zidova treba ublažiti. Sad je imao vremena, penzioner je. Proba ide, dosta dobro i očaravajuće. Ženi se svidjelo, nije znala šta njen muž u sebi krije. Hrabri ga i postiče da nastavi dalje i na preostalim zidovima. Kad je to završio i kad su komšije i prijatelji vidjeli svi su ga posticali da slika i na platnu. On se već bio zagrijao, probudila se želja i osjećaj da to može. Do tada mirovni talenat se pokrenuo i na prve slike Ismeta Ajanovića se nije dugo čekalo. Čuo je da pri Radničkom univerzitetu u Sarajevu poznati slikar Ibrahim Ljubović, vodi slikarski kurs za slikare amatere. Odlazi, a Ljubović traži da on donese slike koje je radio. Kad je Ljubović vidio rekao mu je da njemu ne treba nikakav kurs već da nastavi sa slikanjem onako kako je dosada radio. Iza ovog, Ljubović ga upoznaje sa kolegama slikarima, pa i sa uvaženim poznavaocem bosanskohercegovačke naivne umjetnosti Franjom Likarem.

Od tada počinje intenzivniji rad – slikanje Ismeta Ajanovića, a i veća afirmacija njegovih djela – prikazi u štampi, televiziji i drugim javnim sredstvima. Stižu pozivi za grupne i samostalne izložbe. Izlaže svoje radove u svim republikama ex-Jugoslavije, a zatim i na brojnim međunarodnim izložbama. Stižu brojne nagrade, diplome i zahvalnice. Učestvuje na susretima naivnih umjetnika i na bijenalima naivne umjetnosti. Jedan je od laurata Trećeg bijenala naivne umjetnosti u Svetozarevu. Ismet Ajanović upisan je u Enciklopediju naivne umjetnosti svijeta 1984. godine. Radovi mu se nalaze u galerijama, muzeima širom ex-Jugoslavije, Evrope i šire, a sve više i kod privatnih kolekcionara.

Prije nekoliko godina samostalno je izlagao svoje radove u Goraždu. Izložba je toplo primljena i bila veoma posjećena.

Na njihov poziv u 2006. godini imao je samostalnu izložbu u Ljubljani koju su posjetili brojni građani i javne ličnosti. Uspjeh je značajan, a i kritika je veoma pozitivna. Otkupljen je i njegov rad slika četiri godišnja doba većeg formata 140x200. Kad je posjetio Sarajevo predsjednik SAD gospodin Klinton, ponio je sa sobom sliku Ismeta Ajanovića rađenu po pjesmi – Kad Fazila mezetkule sprema, koja mu se svidjela oblizeći tada Baščaršiju gdje je bila izložena. Ima kolekcionara i ljubitelja njegovih slika koji često dolaze Ismetu i traže nove radove. Jedna Amerikanka već nekoliko godina dolazi i do sada je kupila sedam njegovih radova.

Poznati likovni kritičar Muhamed Karamehmedović pored ostalog o Ismetovim slikama i radu napisao je:

- Riječ je o izuzetnom stvaraocu i nužno se nameće pitanje kako je moguće da o ovom slikaru kod nas znamo tako malo i nastavlja – Sve postaje oblo i talasasto: brda, oblaci, sunce, cvjetovi i čudesno ozarene čiste bijele kuće sa doksatima, akšamluci i teferići, kola i veseli učesnici ....

Slikar i kritičar Franjo Likar o Ismetu je napisao:

- Ajanovića, svakako možemo smatrati slikarem bosansko-muslimanskog ambijenta, prije svega, to su teme starog Sarajeva, mala kaldrmisana dvorišta sa grmovima ruža i ženama koje se kreću u dimijama veselih živih boja. Te slike kao da prožima nostalgija svijetom koji danas sve više postaje prošlost.

Rogatičani veoma cijene svog sugrađanina Ismeta. Vole ga susresti, razgovarati, posjećaju njegove izložbe i sretni su ako ima i motiva iz zavičaja.

Ismet u svom radu ima punu podršku svoje vrijedne i brižne supruge Fadile. Ona je stalno uz njega, nastoji da sa svoje strane bude što bolja radna atmosfera i da je tu za sve što mu treba, da Ismetov rad bude što plodonosniji.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 9 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group