www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 12th, 2021, 3:45 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 2nd, 2012, 6:40 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
TREBA NAMA BOGATIJI SELJAK


Dok sam radio u Privrednoj komori često sam bio angažovan i na drugim poslovima što se tada zvalo društveno politička aktivnost. Nekada su to bile i veće i složenije obaveze od onih gdje si u radnom odnosu. Sa Ratkom Novakovićem, načelnikom Sekretarijata unutrašnjih poslova Sarajeva bili smo zaduženi da ispitamo nastale probleme u međuljudskim odnosima opštinskih kadrova u Han Pijesku. Išli smo više puta sjedili na dugim sastancima gdje su bile beskonačne priče i međusobna optuživanja. Razgovarali pojedinačno sa učesnicima, najodgovornijim kadrovima općine predlagali da se putem redovnih organa pitanja riješe i otklone uzroci problema. Jedne prilike u povratku iz Han Pijeska Ratko i ja svratismo se u hotel na Sokocu da ručamo. Iza ručka u hotel su došli predsjednik općine, sekretar Komiteta SK i još dva-tri funkcionera. Ja ih sviju nisam znao. Zajednički smo razgovarali. Pored ostalog i o problemima razvoja sela i povećanja poljoprivredne proizvodnje. Pominjane su i zadruge iz minulog perioda. Ja sam pored ostalog rekao da smatram da se u pojedinim periodima griješilo prema selu kod otkupa poljoprivrednih proizvoda, proglašavanju kulaka čestitih poljoprivrednih proizvoda. Navodio sam i neke primjere sa rogatičkog područja. Trebali smo pomoći da selo ojača jer nama treba bogatiji seljak, koji će proizvoditi za tržište. Kad seljak ima veću proizvodnju, kad je jači i bogatiji može da dade udio za gradnju puta, škole, ambulante, elektrifikacije i drugog. Sve je to teklo spontano a bilo u mojoj dobroj namjeri. Nije mi niko oponirao. Bilo je pitanja, a ja sam odgovarao primjerom Vase Planojevića dobrog i bogatog domaćina, vrijednog proizvođača i onog koji se odazivao na društvene akcije konkretnim radom na unapređenju sela, a ne samo pričom.

Prošao iza toga koji mjesec, mene zove Danilo Bilanović, predsjednik Komiteta SK da dođem kod njeg. Ja mislim opet sam u nekom tijelu i zadatku. Kad sam došao poruči on kafe, vidim neće ovo biti kratko. Pita mene Danilo:

- Kad si Hakija bio zadnji put na Sokolcu?

- Nisam dugo, ima i koji mjesec – odgovorim.

Danilo nastavio da ispituje, spominje hotel u Sokocu, pa rukovodioce općine i na kraju pita me:

- Jesi li ti govorio u Sokocu o našim krupnim grešakama prema selu i da nam trebaju bogataši na selu?

Kad je to rekao nisam bio ravnodušan, a to je i Danilo primjetio. Vidio je da sam zabrinut pa je odmah bio otvoren i rekao mi da je došlo pismo iz Opštinskog komiteta SK u Sokolcu i šta sadrži. Ja sam mu detaljnije iznio razgovor u hotelu i šta sam sve rekao vezano za unapređenje sela i jačanja poljoprivrednog proizvođača. Rekao sam:

- Moje stanovište o selu i greškama koje su u početku činjene, temelji se na raspuštanju seoskih radnih zadruga, liberalizaciji proizvodnje i odnosa koji su kasnije nastupili, a sadašnje stanje je znatno bolje od ranijeg. Ja sam se na terenu bavio tim problemima i želio da o tome pišem, nisam stigao, možda ću. O jačem i bogatijem selu i većoj poljoprivrednoj proizvodnji za tržište i odnosima prema seljaku detaljnije sam objasnio. Treba nama bogatiji seljak.

Danilo mi je rekao da je sve u redu, da sam pojasnio i da o selu i odnosima u poljoprivrednoj proizvodnji znam više od onih koji se uslovno brinu o liniji partije na selu. Poslije sam saznao da je Ratko Novaković potvrdio moje navode, a ne Opštinskog komiteta SK koji je u dopisu posalo predsjednik Drago Borovčanin. Mene je bez potrebe opteretio i uznemirio, a druge obmanuo. Nije imao hrabrosti i argumenata da mi to odmah u raspravi kaže. Nije to meni bilo prvi put u mom radu da mi podvaljuju.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 3rd, 2012, 6:44 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
LJUBAV PREMA VOĆARSTVU


U 1976. godini općinska administracija nam je saopštila da se zemlja na Kobiljoj glavi oduzima i dodjeljuje je za gradnju Centralne bolnice u Sarajevu. Geometri su izmjerili zemljište, a plaćena je zemlja minimalno i nije vrijedna pomena. Ko ima šta izgrađeno treba u roku da sruši i odvuče. Ja sam počeo da tražim novu lokaciju i to ponovno na relaciji Sarajevo – Vogošća, prije svega radi lakšeg izlaza iz Sarajeva. Nisam dugo tragao, poznanik geometar mi je rekao da Smajo Kadrić u Ugorskom prodaje dosta dobru parcelu. Meni se malo žurilo da kupim, išlo je proljeće, vrijeme sadnje, a ja sam želio da sa ranijeg voćnjaka na Ugorsko prenesem mlade sadnice, jer su bile kvalitetne i po sastavu raznovrsne. Zato sam prihvatio ponuđenu cijenu i kupio. Odmah sam postavio mrežastu ogradu da zec nemože ući i štetu praviti. Stare voćke, skoro sve izvadio, a nove sadio po sistemu gustog nasada i povezivanja grana na jače žice pruženih duž reda na željeznim stubovima. Bio je to voćnjak po savremenim dostignućima sadnje, razmak od voćke do voćke 1,5 ili 2 metra, a red do reda voćaka 3, odnosno 4 metra, sa usmjerenim položenim granama i ne tako visokim stablima, sa sistemom redovnog đubrenja i širokog okopavanja. Podigao sam moderan voćnjak gdje se berba, uglavnom, obavlja sa zemlje. Lijepo je, nakon nekoliko godina, bilo to pogledati, dugi špaliri voćaka, plodovi počeli, a preko 180 stabala: jabuke oko 20 vrsta, krušaka 12 vrsta, šljiva 10 vrsta, razne trešnje, višnje, kajsije, breskve, dud, kesten, kalemljeni orasi, koji ranije dolaze na rod, dunje vranjska i leskovačka.

Poslije sam vršio dopune u sadnji: oskoruša, mušmule, ribizle, maline, kupine bez bodlja, ogrozd, tajberi, smokva, kivi. Ovome treba dodati i oko 35 raznih zimzelenih ukrasnih i drugih stabala. Botanička baška u malome prostoru, ali za velika uživanja, pa kada uđete i vidite ljepotu i plodove ne samo na pogled oka, nego i na dohvat ruke, uberete i probate oduševite se, želite da ostanete u ovoj prirodnoj ljepoti koja je radom usmjerena i oplemenjena. U ovakvom voćnjaku mili se raditi i boraviti.

Ja sam ljubav prema prirodi, prema voću i drugom bilju ponio iz djetinjstva, roditeljske bašte, koja je obilovala voćem i povrćem. Otac je usmjeravao kako se radi i sve to uzgaja. Ja sam na Ugorskom uz voće gajio i povrće. Sjećam se da sam jedne godine uspio da nabavim mnogo raznih sjemena pa sam tada posijao 32 vrste raznog povrća. Uz ono, što se uobičajno redovno sije, kod nas, ja sam odgajao i artičoku, fizalis, crni korjen, kinesko zelje, kelerabu, radić, motovilec, razne francuske i njemačke salate i drugo.

Često su me pitali kako ja sa tolikom brigom i upornošću radim i održavam voćnjak i baštu. Odgovarao sam:

- Meni je to hobi, rekreacija, dnevna kondicija, fizički rad, boravak u prirodi, održavanje zdravlja, draga obaveza i sve drugo pozitivno što mi pričinjava zadovoljstvo, a posebno ako to sve dijelim sa svojim najdražim a i svima drugim koji mogu u ovome da uživaju, da su zadovoljni.

Ima dobra izreka, ja više teško pamtim izvor, a glasi: - Ako ne možeš da radiš ono što voliš, voli ono što radiš.

Želi se reći da bi čovjek trebao da voli sve što je prihvatio da radi. Kad je u pitanju moj rad u voćnjaku ja sam, uključujući i pčelarstvo, radio zato što to volim, što mi je činilo zadovoljstvo.

Sinovi su dolazili u Ugorsko, zaslužuju i pohvale, ali znatno više prije ženidbe. Mladi brakovi ne koriste dovoljne sve blagodati koje im se pružaju, pogotovo u krugu porodice kao bitnog činioca harmoničnog života, zadovoljstva i istinskog oslonca kojeg može da ima samo u porodici. Čak se dovoljno ne koristi ni ono što izdašno pruža priroda. Ne uzima se ozbiljno šta to sve djeci znači i koliko im je neophodan boravak u prirodi sa stanovišta zdravlja, rasta, jačanja i otpornosti prema svemu što ih okružuje. Pomisao na starost, vjerovato je rijetka, a za starost, nažalost, čovjek kasno sazna, najčešće kada to počne fizički osjećati. U praktičnom življenu starost vrlo rano počne kucati na životna vrata, ne primjetiš odmah, ali jednog dana ćeš osjetiti da je već tu sa tobom svaki dan.

Selo Ugorsko smo koristili i za porodična druženja, pa i ona šira kad nas je na okupu bilo preko četrdeset učesnika. Mislim da su svima značila mnogo: susret-viđenje, priče, novosti, dogodovštine, zajednički ručak i sve drugo što doprinosi da se ugodno osjećamo i veselimo. Prostora i livade ima pa se djeca igraju svega pomalo, nogometa, skrivanja, takmičenja, rada, beru voćke, valjaju se po travi. Najteže je kad dođe noć i treba ići kući, a oni bi tako rado još ostali. Kad su radni vikendi, a oni su sada rjeđi, djeca rade što i mi stariji, odnosno lakšti dio, kupljenje trave, grabljenje, slaganje, zalijevanje, berba voća i drugo.

Na voćnjaku nema rukovodioca, tu smo svi saglasni, naravno kad je u pitanju posao, svi rade i zato su i rezultati svaki put vidljivi. Kao geometar Jelica je nadzorni organ za zemljane radove, kao izuzetno brižan radnik brine o cvijeću i da šta ko ne pogriješi. Ivan ima dosta snage ali ga kondicija brine, kopa, postavlja žice za maline i kupine. Mogao bi biti i rukovodilac. Mak je glavni u sadnji voća, zalijevanju, a kad treba grabi livadu. Ivor kupi travu, zemlju, plodove, zalijeva šlaufom voćke. On je blizu rukovodioca. Dragana i Edo logistika što je značajno, nema učinka i adekvatnog rada bez dobre logistike, a roštilj je u tome najprihvatljivi i izdašniji. Stignu oni da kao mladi bračni par pomognu svima u radu. Sve je samo raspored, dođosmo do toga da ja nejmam šta raditi pa idem dolje u voćnjak na poslove koje nisam juče završio.

Prije koju godinu dedo Ivan i Mak sade trešnju. Ja obrezujem lozu nedaleko od njih. Rupa za sadnju trešnje je iskopana, Mak drži sadnicu u visini kako će biti posađena.
Ivan zatrpava žile sadnice, Mak mu govori:

- Dedo Ivane nemoj odmah stavljati stajsko đubre na žile sadnice.

- Odakle ti znaš to – veli Ivan.

- Na žile sadnice prvo ide zemlja plodna, pa onda stajsko đubrivo, pa ponovo zemlja, pa hemijsko đubre N-P-K, još zemlje, a voćka se uspravno drži stalno, zatim se nogama oko sadnice gaza da se istjera zrak i da se sve praznine popune sa zemljom i na kraju dobro vodom zalije. To je mene dedo Hakija kad sam njemu pomagao saditi kruške, naučio. I ja sam sadio, a dedo držao sadnicu i posmatrao da ne pogriješim – ponosno će Mak.

Na mlađim svijet ostaje. Kad god se pruži prilika treba strpljivo mlađim pokazati i popularno objasniti kako se šta radi, najčešće oni shvate. I ako mu daš, poslije toga mogućnost da on to sam ili uz tvoju diskretnu pomoć uradi, pa makar i pogriješio dijete će razumno shvatiti i dalje se interesovati, a sticaće i radne navike.

Na voćnjaku sam ustrojio, uzgojni karton svake voćke gdje ima evidentirano: sadnja, prihrana, obrezivanje, zaštita od štetočina, početak rada, prinos, kvalitet ploda a i druga zapažanja. Poslije sam pratio uskladištenja plodova, promjene kvaliteta, dugotrajnost. Prema tim rezultatima ja sam vršio selekciju u sadnji i uzgoju voćaka. Vadio sam one voćke sa kojima nisam bio zadovoljan, a ponovno sadio kvalitetnije i nove sorte. Ako sam mogao doći do domaćih bosansko-hercegovačkih autothonih sorti one su imale prednost.

Od prije nekoliko godina moj prijatelj Aziz Herenda iz Goražda počeo je na svom rasadniku da na odgovarajućim kvalitetnim podlogama, bujnijih stabala kalemi i uzgaja domaće sorte jabuka, krušaka i drinskog oraha. Velikom upornošću i brigom iskusnog voćara praktičara on uspjeva svake godine da plasira na tržište određenu količinu sadnica domaćih sorti jabuka: senabija, lederice, cvjetača, kanadka, zelenika, sulija i druge. On je za kratko vrijeme savladao proizvodnju oko 20 domaćih i u domaćenih sorti sadnica. Od krušaka najpoznatija su mu sorte jeribasma, takiša, zelenika, mirisavka. Zadnju godinu – dvije uzgaja i japansku krušku koja se zove „naši“, a čiji su se plodovi prije par godina, kao atraktivno voće pojavili i na našem tržištu. Ova sorta japanske kruške po obliku slična je jabuci, a u stvari je kruška, dosta prihvatljiva za jelo, a plodovi mogu dosta dugo da se održe. Drinski orgah, godinama zaboravljen i skoro iskorjenjen, Aziz sada sa svojim sadnicama obnavlja. Drinski orah, kao i pomoravski po kvalitetnim svojstvima spadaju u vrhunske orahe i traženi su na tržištu. Sad Bosna i Hercegovina, zahvaljujući Azizu ima vlastite kvalitetne sadnice svojih drinskih sorti koje ponovno vraća u uzgoj i korištenje jer su odista kvalitetno voće.

Azizove sadnice iz Goražda su veoma kvalitetne, imaju razvijen korjenov sistem i jako stablo. Kao domaće sorte uzgojene u voćarskom širem području Drine, u našim klimatskim uslovima trebaju da imaju prednost u sadnji i uzgoju, tim prije jer nadzor i kontrolu uzgoja sadnica stalno vrši Poljoprivredni institut sa Ilidži.

Obilazeći voćnjak sa dr. Papom sa Vojno-medicinske akademije iz Beograd, on je vidio da sam na stablu jedne jabuke gdje je kora zguljena i nejma je više, zec pojeo u zimskim danima, a sad su zavučeni prutovi – graničice stabla jabuke. Ja mu objašnjavam i na stablu pokazujem da je zec pojeo koru u obliku dobro šireg prstena i da je prekinut tok voćnih sokova iz žile koji ide ispod kore stabla u grane, odnosno novi prirast koji se formira u toku vegetacije. Prutevi – graničice od jabuke istog stabla sam zavukao pod koru donjeg i gornje dijela stabla, da omogućim da kroz njih prolaze sokovi preko dijela stabla gdje ima kora i gdje nastavljaju normalno teći. Objasnio sam da sam to našao u najnovijoj literaturi o voćarstvu. Njega je to interesovalo, ja sam odrezao sa jabuke jednu graničicu i s njim obavio premoštavanje. Tokom vremena kora će se spojiti gdje je prekid. Dr. Papo sa VMA se našalio i rekao kako je to premoštanje kao u medicini stavljanje bajpasa. Kasnije kada bi god na voćnjak dolazio išao bi gledati stanje premoštavanja jabuke, a ona je malo sporije napredovala, ali se održala.

Kako je meni zadnjih godina starost ograničava fizički napor, to u voćnjaku malo šta mogu uraditi, a voćnjak je kao velika kuća u njoj uvijek imaš šta raditi. Uradim ono lakše: obrezivanje samo sa zemlje, vezivanje, stavljanje podupirača ispod grane, tokom ljeta zelena rezidba, proizvodnja nešto sadnica prijateljima: kupine bez bodlje, tajberi loze i drugog. Baštu ne sijem sve je sad pod travom, ali ima kopanja oko mladih vočaka, još mijenjam asortiman pa ima sadnja, đubrenja i drugo. Već godinama u svemu tome pomaže mi svastika Ferida i njen muž Sadik, obadvoje su znani o voćarstvu i vrlo vrijedni. Imaju svoj voćnjak pa su veoma dobri voćari praktičari. Oni su svoj voćnjak tako sredili da može biti za primjer drugima što sve može čovjek u prirodi da uradi i kako da je oplemeni i ljepotu da dobije za uživanje.

Moj voćnjak sada održava i brigu o vikendici vodi komšija Šaban Hadžović, njegov sin Muradif i snaha Safija. Ova dobročudna i vrijedna porodica ima i svoje obaveze i svoju bašču i voćnjak, ali se trude da urade ono osnovno i u mom voćnjaku.

U ovih 42 godine koliko se amaterski bavim voćarstvom podijelio sam preko 3.400 sadnica na poklon, da se posade. Manji broj sam ja uzgojio, a većinu nabavio u rasadnicima bivše Jugoslavije. Poslije ovog rata kupio sam voćne sadnice koje je moj rođak Midhat Muftić odvukao u Rogaticu i besplatno podijelio povratnicima. Želio sam da i ja pomognem povratnike koliko mogu. Ima negdje napisana izreka za voće po kojoj:

- Ko posadi za života jednu voćku odužio se, a svakako i potvrdio svoje postojanje.

Statistika upozorava da prostora kod nas u Bosni i Hercegovini za sadnju voćki ima, a i potrebe za kvalitetim voćem su očigledne. Od ukupnih poljoprivrednika površina u BiH svega 3,19% je pod voćnjacima. Kod nas se troši svega 43 kg svježeg voća po stanovniku godišnje. U drugim zemljama znatno više. U zdravoj ishrani voće treba konzumirati u znatno većim količinama, nego sad. Treba da se nalazi svakodnevno na trpezi jabuka, kruška i drugo voće.

Podizanje savremenih voćnjaka ima i komercijalne efekte koji mogu biti značajni, a povećava se zaposlenost, posebno na selu u čemu u većini mogu učestvovati svi članovi domaćinstva. Ja u svom voćnjaku ekonomske efekte nisam tražio, nisam imao potrebe, a nisam se za to ni opredijelio. Mene je želja vukla da sadim, da pratim novine, da eksperimentišem, da se osposobim i da u širenju voćarstva pomognem drugim i društvu kao cjelini. Interesovale su me: podloge za kalemljenje, uzgoj sadnice, obrezivanje, usmjeravanje grana vezanjem radi boljeg roda, oprašivanje, zaštite i drugo. U toku godišnjih odmora izdvajao sam po koji dan i obilazio voćarske rasadnike i novo podignute savremene voćnjake. Više puta sam bio u Voćarskom institutu u Čačku, pa u Peščarin Subotici, Novoj Gradišci, Srebreniku, Ilidži i drugim. Imao sam prijatelje i održavajući kontakte što mi je mnogo značilo za upotpunjavanje mog praktičnog znanja o voćarstvu. U tim rasadnicima i voćnjacima uložena su određena materijalna sredstva, ali daleko više rada, znanja i svakodnevne brige bez čega nema ni savremenih voćnjaka. U raspravama koje su neminovno slijedile, mene su prijatelji posticali da iznesem na papir svoja iskustva i zapažanja. Prihvatio sam tu sugestiju i kad sam otišao u penziju započeo pisati knjigu: „Praktična iskustva u podizanju savremenog voćnjaka“ priveo skoro kraju, ostale još slike, ali je sa ostalim, godinama pisanim zabilješkama u zadnjem ratu 1992-1995 godina na vikendici, gdje sam imao radnu sobu i biblioteku uništeno. Mnogo sam štošta prežalio, a ovo teško ide, sjećanja se stalno vraćaju. Ne samo u vikendicu, dosta agresorskih granata palo je i u voćnjak pa je većina voćaka uništena ili izranjavana što uzrokuje sušenje. Svake godine vršim dopunu sadnje. To nije više onaj moj raniji voćnjak pa sam tužan ali i ne obeshrabren za dalje podizanje savremenih voćnjaka u Bosni i Hercegovini. To se već uspješno ostvaruje. Vrijedi to sada vidjeti. Svakom bi preporučio da tzv. „putem spasa“ na relaciji Breza Visoko ode na područje zvano Brda i da vidi veliki savremeni voćnjak. Poznati privrednik iz Breze Ibro Hodović prije nekoliko godina iskrčio je šikare, uredio zemljište i svake godine uzgaja, odnosno sadi sadnice u novi savremeni voćnjak. Do sada je zasađeno 5.200 sadnica, a ove godine još vrši dopunu sa 100 sadnica kvalitetnih oraha.

Nešto više pišem o voćarstvu. Savremeni voćnjaci su na određen način moja strast, pa kad pričam ili pišem o tome, ne znam se zaustaviti. Nadam se da nije šta suvišno, možda će se pojaviti koji novi voćar. Penzionerski dani teku, ja sam od proljeća do kasne jeseni sa Maidom bio na voćnjaku u Ugorskom. Nije mi neobično u penziji. Vrijeme koje sam provodio na poslu koristim na voćnjaku, kad se umorim ulazim u kuću, odmorim, čitam i pišem. Ponekad ne stignem da sve planirano uradimm pa mi to dođe da nisam izvršio svoju obavezu. Kad gosti dođu prekidam posao, ide se na kafu, razgovor, ako odulje da uživaju u prirodi, Maida je na terasi ili u bašti sa njima, a ja izvršim svoje obaveze. Voćka je kao žena, nemože se odlagati, treba oko nje raditi, što češće i više to bolje rađa. Bude subota i nedelja kad je više gostiju, onda se ne radi i mi smo na odmoru sa gostima. Bilo je dana kad smo sjedali u kola i išli u obilaske, posjete. Bar jedanput godišnje smo išli u Užičku Požegu kod Slavka i Bose Nikolić, a i oni nama dolazili. Slavko i ja smo zajednički studirali i u tim danima izraslo prijateljstvo dviju porodica. Ja sam boravak u Požezi koristio i obilazio područja Srbije, njene voćare i pčelare koji su selili pčele prema paši. Išli smo nekad i na vašare i nigdje kao na vašaru, nejma šta nema.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 4th, 2012, 7:23 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
DOPRINOS ZAVODA NA ILIDŽI U RAZVOJU VOĆNJAKA


Do rata značajnu ulogu na unapređenju voćarstva u Bosni i Hercegovini imao je Zavod za poljoprivredu na Ilidži i njegova grupa stručnjaka voćara: profesor Dževad Jarebica, profesor Aco Šoškić, magistar Boško Gaćeša, tehničar Uzeir Karahasanović i drugi. Tu ulogu preuzeo je i sada uspješno obavlja Federalni zavod za poljoprivredu gdje poslove unapređenja voćarstva i njegovoj osavremenjavanja vodi, sa svojim saradnicima, magistar Boško Gaćeša. On već niz godina intenzivno radi na podizanju savremenih voćnjaka sa kvalitetnim sadnicama koji daju veći i kvalitetniji prinos plodova prihvatljivih na tržištu. Boško je i oko Sarajeva podigao nekoliko zapaženih savremenih voćnjaka, a pružio je stručnu pomoć voćarima – amaterima u podizanju njihovih voćnjaka, kojih je na sreću sve više.

Zadnjih godina magistar Boško Gaćeša sa saradnicima u Zavodu na Ilidži intenzivno radi na zasadu autohtonih domaćih sorti jabuka i krušaka. Već je zasađeno i u punom razvoju oko 40 raznih sorti jabuka i krušaka iz ovih područja sa kojih rasadnici u BiH mogu već dobiti kvalitetne, zdrave kalem grančice za proizvodnju odgovarajućih sadnica. Praktično, voćari, a i drugi stanovnici koji žele da sade i uzgajaju domaće sorte jabuka i krušaka, za čim je sve viša potražnja, imaće već iduće godine početni sadni materijal, a iz godine u godinu znatno će se povećavati broj sadnica domaćih sorti voća za koje se zna kvalitet kao što su jabuke: cvjetača, senabija, lederica, prijedorska zelenika, samonikla, zvornička, šarenika i druge, a kruške: jeribasma, takiša, mrkaljuša, husejnbegovoćka, ječmenka, mirisavka, šećerka, carica .....

Federalni zavod za poljoprivredu podigao je na Ilidži savremeni voćnjak u kom se primjenjuju vrhunska dostignuća uzgoja i zaštite voćaka gdje se ispituju najnovije sorte, neke tek u fazi uvođenja u proizvodnju i sa modernim sistemom zalijevanja kap – po kap. Na ovom, kod nas ovako savremenom podignutom oglednom voćnjaku, za kojim vlada veliko interesovanje, vršiće se edukacija budućih voćara, uzgajivača što će mnogo značiti za dalji brži i kvalitetniji razvoj voćarstva u BiH gdje su uslovi za voćarstvo izrazito pozitivni. Kad bude kompletiran ogledni voćnjak će imati najkvalitetnije evropske sorte voćaka: jabuke, šljive, krušaka, trešanja i drugih.

Za brži i kvalitetniji razvoj voćarstva u BiH mnogo će značiti kada Federalni zavod za poljoprivredu organizuje edukacije voćara – amatera i kada uvede dane posjete svom savremenom voćnjaku na Ilidži, da vide i čuju u praksi uz voćke njihov savremeni sistem uzgajanja i zaštite voća za sve one koji se žele baviti voćarstvom. Ima punog opravdanja da to bude prihvaćeno.

PČELARENJE


Kad sam podizao svoj voćnjak nabavio sam i pčele koje su u svakom voćnjaku dobro došle za oprašivanje voćki. Pčela se nisam plašio, kao mladić pomoagao sam amidži Rasim ef. koji je bio veliki pčelar pa sam se i ja oslobodio i osnove pčelarenja naučio. Za uspješan rad treba voliti pčele i odnositi se prema njima tiho, mirno i uz brigu da im se pomogne i rezultat je neminovan. Svako treba znati, kad je vrijeme zaštite od bolesti i štetočina, kad je prihrana, kad je rojenje. Uslovi za pčelarenje su dobri na ovom području. Uz odgovarajuću njegu ja sam dosta brzo imao 34 društva, koliko je rat zatekao. Podijelio sam 18 rojeva, besplatno drugim da pčelare imao meda za svoje potrebe i dijelio prijateljima. Rat je uništio sve i nisam ponovo obnavljao, a povremeno osjećam potrebu da uđem u pčelinjak, otvorim društvo, gledam maticu, gdje po njenom, vrijedne radilice obavljaju svoje zadatke bez greške, a na zadovoljstvo svih. Sada kad me želja obuzme odem u pčelinjak dvojice braće Kahrimana – Suada i Seje, mojih dragih prijatelja, inače vrsnih modernih profesionalnih pčelara, koji si odlični pčelari i sa njima uživam, a u pčelinjaku se zaista može uživati i gledati ova vrijedna i neumorna bića – pčele.

Od svih pravila za pčelarenje osnovna i najvažnija pravila je puna koncentracija, pažnja, mirnoća, lagan, tih rad. Nikakav nepromišljen, suvišan potez nesmiješ napraviti. Najbolje je kad si košnicu polako otvorio i tako oprezno i tiho radiš da pčelinja zajednica ne osjeća i ne primjećuje da si ti prisutan. Meni se jednom desilo da sam otvorio košnicu, i u punom radu iznenada su me hitno pozvali u komšiluk. Kiša samo što nije prokapala, nisam mogao ostaviti otvorenu košnicu, požurio sam vraćati okvire sa pčelama, okvir mi je ispao, pčele su se veoma mnogo uzrujale, podigao sam ga i nekako stavio, a onda poklopio. Ušao sam u kuću ja i moja Miada smo izvadili preko 30 žaoka, nejma gdje se nisu zavukle i ubole žaoke u moje tijelo. Morao sam popiti tabletu.

RAD OPLEMENJUJE ČOVJEKA


Ja sam na našem selu, kako smo iz milja zvali Ugorsko, ustajao rano. Naveče se televizija nije mnogo gledala, ranije se lijegalo. Napravio bi kafu i sjeo na jedan od hrastovih panjeva koji su bili postavljeni blizu košnica pčela. Jutarnje sunce se probija i toplim zracima razasutim po košnicama postiče pčele radilice da idu u prirodu i sakupljaju, nektar, polen i propolis pa da to donose svojim društvima za preradu u med i matičnu mliječ.

Sjediš uz kafu gledaš pčele kako odlaze lagano na cvjetove, a druge se već vraćaju pod teretom u prirodi sabranih dragulja. Jutarnji cvrkut ptica i zuka vrijednih pčela pravi takav ugođaj da to ni na jednoj kaseti, ni CD ne možeš naći.

Ostavljao sam Maidu da spava, žao mi je bilo da je tako rano budim, tiho bi izlazio i nečujno se kretao. Kad bi poslije i ona izašla, ako bi me zatekla kod pčela gdje u toj ljepoti i prijatnim zvukovima uživam prigovarala bi mi. Imali smo malog psa terijera Asu koja je kod nas odrasla i mnogo čemu smo je dresirali, pa smo je naučili da ona, kad ja iznesem jutarnju kafu ide u spavaću sobu i šapom dotiče Maidinu ruku dok je ne probudi. Tad bi i Asa dobila jutarnji obrok. Ja i Maida bi sjedili pored pčela, ona se uz mene oslobodila nije se plašila ako lete pčele oko nje.

Naš komšija uzgajivač stoke Alija Šejto i njegova supruga Zejna snabdijevali su nas, pored ostalog sa mlijekom, kozijim koje je Maida svaki dan radi boljeg zdravlja pila. Jedno jutro Maida me pita gdje je njeno mlijeko, ostavila je naveče u frižider. Prvo sam rekao da neznam, a onda sam se sjetio da sam plavi lončić izvadio ujutru iz frižidera i mlijeko popio. Uspostavilo se da ja mogu kozije mlijeko, ali da nisam probao. Nastavili smo oboje piti kozije mlijeko koje je veoma zdravo.

Iza kafe išao sam raditi u voćnjaku i došao do saznanja da poljoprivrednik, ako hoće da proces poljoprivredne proizvodnje teče kontinuirano, bez čega nema ni odgovarajućih rezultata, on svaki dan ima posla. Čim uđem i ja u voćnjak u baštu, vidim da posla ima, da treba to i to raditi. Oko deset sati je zajednička kafa sa komšijama kod onih kako red slijedi. Poslije kafe muški u bašte, voćnjak, žene još malo same pričaju, pa smijeh, a onda odoše u kuhinju.

Između 13 i 14 sati je ručak pa čitanje i odmor. Prije popodnevnog rada, obično bi bio kolač i kafa. Kad fizički radiš i dosta se krećeš može se i slatko pojesti, nema negativnih posljedica, samo treba znati znoj istjerati sa motikom. Tada nisam imao ni povišen pritisak, ni trigliceride, ni šećer, nikakve grijehe, a malo bi mi se počelo mantati tek kad osjetim glad. Na selu se ako radiš često može jesti, pogotovo ako ostaneš u bašti do mrklog mraka. Večera laganija, povrće bez mesa, jogurt, voće, kraći TV program i spavanje, sutra čekaju poslovi i nova zadovoljstva.

Sve što uradiš čini ti se da si nagrađen novom ljepotom gledanja i uživanja. Rad višestruko oplemenjuje čovjeka.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 5th, 2012, 6:30 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
ZIMSKA OLIMPIJADA U SARAJEVU ZOI' 84


Na početku priprema za održavanje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu izabran sam u Izvršni komitet ZOI '84 gdje sam djelovao sve do završetka igara i prestanka rada ovog tijela. Bio sam veoma ponosan ovim izborom i datoj mogućnosti, pa i povjerenju da i ja dam svoj doprinos održavanju Zimskih olimpijskih igara '84 Sarajevo, koje su prema ocjenama Predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta bile najbolje orgnizovana zimska olimpijada do tada. Prisustvovao sam svim sjednicama Izvršnog komiteta ZOI' 84 čiji sam član bio i prema zaduženjima izvršavao obaveze. Najviše sam radio na donatorstvu, kako u BiH tako i na području tadašnje Jugoslavije.

Učestovao sam i u drugim dogovorima i akcijama kako Izvršnog komiteta tako i organa i organizacija Sarajeva, koje su vođene u cilju što boljih priprema igara. U nekim akcijama je trebalo i šire angažovanje kadrova iz Komore pa smo zajednički djelovali. To je bio period najdinamičnijeg i u isto vrijeme najuspješnijeg rada gdje se nije gledalo na vrijeme, napor, nego samo na uspjeh izvršenja uzetih obaveza. Sve je bilo usmjereno da se što prije i što bolje uradi. Taj opšti entuzijazam, ta spremnost i konkreno izvršenje zadataka rijetko su gdje viđeni. Sve je to uticalo da se stvori atmosfera rada i pomoći da Olimpijada u Sarajevu uspije kako nigdje ranije. Sjećam se nekih momenata kad sam obilazio stanove u Sarajevu gdje je trebalo smjestiti goste jer hotelski kapaciteti nisu bili dovoljni. Sarajlije, naročito domaćice su uložile dosta napora pa i želje da to bude tako prihvatljivo za goste kao u hotelu i brižnije, da gosti budu zadovoljni. Bilo je tada velika čast raditi bilo koji posao ili bilo kome biti domaćin. Moj Edo je kao student – skijaš pozvan da radi na uređenju skijaških staza na Bjelašnici i svi su se u ekipi radovali. Radilo se svojski po cijeli dan da se staze što bolje pripreme. Tako je bilo i na drugim poslovima pripreme i održavanja Olimpijade.

Po onome kako su se građani Sarajeva, a i cijele BiH angažovali, kakvu su svečanu atmosferu stvorili, kakva je gostoljubivost i susretljivost izražena od poslovnih krugova i ostalih građana, može se reći da je Olimpijada u Sarajevu mnogo ranije počela i dosta duže trajala od onih dana takmičenja. Da smo to što smo ostvarili, zašto smo hvaljeni, isticani kao primjerni domaćini i organizatori, o čemu su veoma pozitivne ocjene dali i strani gosti, bar većim dijelom uspjeli da zadržimo i dalje njegujemo, imali bi nesumnjivo, značajne rezultate u turističkoj privredi, a i u ostalim vidovima privređivanja.

Navešću moj doživljaj u Austriji. Bilo je prošlo nekoliko mjeseci od održavanja Sarajevske olimpijade u Austriji je održan sastanak o privrednoj saradnji srednjoevropskih zemalja. Tada sam bio član Predsjedništva privredne komore Bosne i Hercegovine pa sam predvodio delegaciju BiH na tom sastanku. Domaćin je bila Austrija i njen šef delegacije je presjedavao. Poznavao sam ga iz Sarajeva gdje je kao član Olimpiskog komiteta Austrije prisustvovao zimskoj olimpijadi. Sjedili smo za dugim stolom, ostalo je 5-6 minuta za početak. Presjedavajući je nezvanično časkao pa se pored ostalog jednog momenta obrati:

- Evo tu su kolege iz Sarajeva. Bio sam kod njih na Zimskoj olimpijadi. Kratko ću vam reći što sam doživio. Noć uoči Olimpijade palo je dosta snijega. Ja sam se kasno vraćao iz restorana gdje je bila zvanična večera. Teško se hodalo ulicama, snijeg je još gusto padao. Stanovao sam privatno u stanu pored rijeke na obali. Ujutru rano čuo sam mnoštvo glasova. Pogledao sam kroz prozor i vidim duž cijele ulice građane, muškarci, žene, omladina pa i stariji, svje je izašlo i sa lopatama baca snijeg u rijeku. Kad sam nekoliko sati kasnije prošao gradom snijeg je sakupljen na kamare, saobraćaj se normalno odvijao, kretanje pješaka takođe. Pitao sam, rekli su mi da su građani cijelu noć sklanjali snijeg da bi sve funkcionisalo bez zastoja.

- Još ću vam reći jedan detalj iz Sarajeva. U tom stanu gdje sam bio smješten porodica je imala dječaka od desetak godina. Inače ta porodica je bila veoma gostoljubiva i ja sam se dobro osjećao. Kad sam zadnje jutro odlazio, Olimpijada završena, izvadio sam određenu svotu novca i pružio dječaku da ga darujem. Mali je dječak umiljato rekao – gospodine meni ne treba novac možete li vi meni dati tu značku, sakupljam. Na mom reveru bila je pozlaćena značka Olimpiskog komiteta Austrije, koju sam dobio kao član. To nisam uzeo kao prepreku, ja sam bez odlaganja odmah skinuo značku i malome dao. On je čvrsto držao svojom ručicom, zahvaljivao i radosno razgledajući značku, vikao ovakve značke nema u Sarajevu.

Predsjedavajući je još nekoliko toplih prijateljskih riječi rekao o Sarajevu, njegovim građanima, ističući da je Olimpijada veoma uspjela, rekavši da je bio na nekoliko ranije održanih, ali su Zimske olimpijske igre u Sarajevu kao najupsjelije, a sarajlije kao najbolji domaćini.

Imao sam utisak da su prisutni sa pažnjom saslušali presjedavajućeg koji je sad najavio početak rada i u ulozi domaćina iznio uvod u raspravu.

U toku rada, poslije prve pauze presjedavajući je obavjestio da je stigla poruka da će dr. Luger gradonačelnik grada Insbruka primiti delegaciju iz Sarajeva. Dok je pauza trajala ja sam sa kolegom iz Beograda Dušanom Pricom pio kafu, prišao mi je učesnik sastanka iz Ljubljane kojeg sam znao samo izviđenja sa sastanaka i dosta nervozno bez bilo ikakvog obrazloženja, ne prikriveno, ljubomoran i zavidan, dosta sa visine rekao:

- Sarajlija, hoćete li to ponovo namjestiti dr. Lugeru međeda u lovu.

Mada sam bio iznenađen, dosta smireno i polahko odgovorio sam:

- Tovariš ako su međedi u pitanju, dr. Luger ne treba da dolazi u BiH, može preći samo malogranični prelaz i eto ga kod Vas u Sloveniju i tamo ima međeda.

On se ko opuren brzo udaljio, a meni je Prica čestitao na uspjeloj aluziji na međede u Sloveniji.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 8th, 2012, 7:13 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
ODLAZAK U PENZIJU


U junu 1985. otišao sam u penziju. Radostan i željan istinskog odmora, rasterećen svakodnevnih obaveza pisanja, čitanja širokih raznih materijala, pripremanja za rasprave, usaglašavanja i drugo. Nastavio sam provoditi dane u Ugorskom – Vogošća ustajući rano na šetnju sa Maidom po voćnjaku i obližnjim livadama, a zatim je slijedila kafa sa komšijama.

Ima kratka priča o ovoj jutarnjoj kafi. Vrijedna i brižna domaćica Zejna, supruga isto tako dragog i vrijednog Alije Šejte, volila je kafu i uz nju sa ženama popričati. Imala je svekrvu Hasnu koja je bila, što bi se reklo stub domaćinstva, nije imala vremena za kafu, a nije ni bila opredjeljena za to. Posla u kući i van u bašti i štali dosta, pa svekrvi nije bilo drago da Zejna ide dole Maidi među žene na kafu. Nađu za to žene rješenje. Dogovore se kad bude vrijeme kafe da naglas, da i svekrva čuje, zovu Zejnu da je Maida odmah treba radi sukanja jufki za pitu. To upalilo i Zejna bi svaki put sišla smijući se na kafu sa ženama komšinkama. Čudi svekrvu što to Maida svaki dan pravi pitu i zove Zejnu. Nije mogla više, a da ne zna pa pita:

- Zejno, što to Maida svaki dan pitu pravi?

Zejna se pravila da nije čula pitanje.

Na voćnjaku u Ugorskom je bilo veoma lijepo: tišina, zelenilo, cvijeće, voće i razno ukrasno bilje: junipirasi, ariši, borovi, jele, smrće, a onda maline, kupine, ribizle, ogrozd, jagode, tajberi i sve drugo čime je voćnjak bio ispunjen. A sve je to bilo veoma privlačno. Bilo je nešto težeg rada okopavanja, đubrenja, kosidbe, ali i laganijeg obrezivanja voćki i drugog bilja, vezanje, a kad stignu plodovi branje i dijelenje – poklon prijateljima i svima onim koji dođu na voćnjak.

Kad je trebalo angažovao sam radnu snagu, a znatno toga su radili i sinovi Tarik i Edo. Ja sam im isticao da je to rekreativno ali ponekad je to i prevazilazilo, jer se radovi u poljoprivredi vremenski nemogu mnogo odgađati. Tarik je tih godina radio u Iraku pa nam nije mogao više pomoći. Edo je znatno više radio, stekao iskustvo, a i pokazivao znatno interesovanje pa je bio samostalan, a što je uradio nije trebalo ispravljati, stručno i kvalitetno je urađeno. Bilo je proljeće nas četvero Maida, ja i sinovi, pili smo kafu u voćnjaku i dogovarali šta će ko raditi. Pored ostale priče, Tarik je ubjedljivo govorio kako rad oplemenjuje čovjeka itd. Kad je kafa završena ja sam pozvao da idemo nas trojica da svoj posao po dogovoru obavimo. Edo je prvi ustao, uzeo motiku i odmah prihvtio okopavanje voćki. On mnogo ne priča, volio je da zna šta on treba danas da uradi i ne trebaš brinuti.

Tarik mene, malo u šali pita:

- Tata, zar ću i ja kopati, zar nije dovoljno što sam pričao uz kafu o plemenitosti rada.

- Sad je praktičan rad tvoje teorije – odgovorio sam.

Svi smo se do ručka dobro naradili. Pojeli smo veliku tepsiju krompirače (rezani krompir) koju svi volimo, a onda je bio zasluženi odmor.

Edo je radio na voćnjak i od prvog dana 1977. godine kad smo kupili zemlju. Počeo je raditi malo po malo i kako je rastao i jačao sve više. Što je najvažnije kao mlad sticao je radne navike. Dobro je da navedem, za radne navike, sljedeće što se dogodilo na voćnjaku.


SUSRET SA ĐACIMA


Kada bi Maida i ja, ponekad izašli da odšetamo do grada i čaršije, često bi nas zaustavljali njeni bivši đaci, a sada studenti, diplomirnai ekonomisti, ljekari, inžinjeri, pravnici i drugi koji već rade, a neki su stigli i za rukovodioce. Svi su oni želili da srdačno pozdrave svoju bivšu učiteljicu i ponovno bi se zahvaljivali za sve ono zajednički provedeno u školi. Maida se izuzetno mnogo radovala susretu i uspjehu svojih đaka. Za sve ih je pitala: o roditeljima, o djevojkama, o ranijim simpatijama iz razreda, o ženidbi i formiranju porodice. Naravno bilo je i razgovora o poslu i drugim aktivnostima. Bivši đaci su svojoj učiteljici na sve otvoreno odgovarali. Nekim, koji su bili pred ženidbu, obećavala je i na svadbu doći.

Taj topao prijateljski odnos sa svojim učenicima Maida je gradila ne samo brigom u učionici nego i aktivnostima svakodnevnim van nastave, u organizaciji Izviđača gdje se zajednički išlo u prirodu, učešćem u pripremi i održavanju priredbi i drugih manifestacija. Kad je trebalo nije teško Maidi bilo otići i u đačke porodice i sa roditeljima razgovarati i iznalaziti rješenje u interesu đaka, poboljšanju uslova učenja i postizanju uspjeha.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 9th, 2012, 6:43 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
POSJETA KOMŠIJAMA


U programu smo imali i obaveznu šetnju pred veče, toliko koliko je Maida mogla. Išli smo u pravcu Adile i Hasana Feriza i Hasana Kadrića. Obavezno bi se njima svraćali. Hasan Feriz je izvrsni metalac – majstor sa više zanata, kreativan sa velikim znanjem i kvalitetnim radom. Narod kaže – ništa mu nije pobjeglo, što oči vide, to ruke urade. Znao je sve da radi od nacrta pa dalje sve do ključa u kućnim vratima. I što je najvažnije mogao si biti siguran u njega. Dobre naravi, strpljiv, prihvatljiv i za posao i druženje. Adila je imala sreću da su se susreli i našli smisao života i svega drugog što zajednički život traži. Ona je mudra, razumna, saosjećajna žena, dobra komšinka, brižna majka i baka i prijatan sagovornik. Sa mojom Maidom bila je veoma dobra prijateljica, kad god bi išla kod Adile Maida bi se radovala, a vraćala osvježena lijepim pričama.

Hasan Kadrić je sin poznatog hadžije Ademage Kadrića koji je, ilegalno pomagao Narodno-oslobodilačku borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Bila mu je glava u pitanju, ali se on nije pokolebao i izvršavao je zadatke i pomagao partizansku borbu. Hasan je vrstan automehaničar, vrijedan, svake hvale. On je, kao i njegov zet Hasan i sestra Adila poznati i po pružanju pomoći drugima, a posebno u zajedničkim akcijama.

Sa komšijama Šejtama, hađzijom Hasanom, suprugom Hasnijom, sinovima Alijom, Mujom, snahama Zejnom i Ramizom viđao sam se svaki dan kad sam bio na voćnjaku. Njihovo imanje je iznad mog voćnjaka. Imaju dosta velik posjed njiva, livada, voćnjaka i dosta šume. Ranije su proizvodili žitarice, povrće i voće. Sada vrijedni i poletni Alija se orjentisao na uzgoj stoke i proizvodnju mlijeka za tržište. Kod uzgoja stoke težište je usmjerio na uzgoj kurbana, odnosno ovaca gdje su Šejte prešle na ovce krupnog mesnog tipa sa manje masnoće, međunarodno priznatih pasmina: njemački vinterbeg, holandski teksel, ruska romanovska visoka plodna ovca koja se dva puta godišnje janji. Kurbani su veoma kvalitetni i unaprijed se prodaju stalnim mušterijama iz Sarajeva. Vrši se i uzgoj ovnova za priplod koje odkupljuje Ministarstvo za poljoprivredu i time obezbjeđuje kvalitetan priplod u razvoju ovčarstva u BiH.

Porodica Šejta i njegovu porodicu nisam ranije poznavao. Kao prvi komšija starosjedioc od prvog dana ispoljio je on i svi njegovi punu susretljivost i spremnost za dobre komšinske pa i prijateljske odnose. Zato nisam ispuštao nijednu priliku kad dolazim u voćnjak, a da ih ne vidim. Često smo zajednički pili kahvu i razgovarali. Hasan i Alija su veoma društveni, otvoreni sa velikim životnim iskustvom posebno u poljoprivredi. Imao sam šta od njih naučiti i uvijek bio oplemenjen njihovim znanjem i komšinskim ponašanjem. To su veoma čestiti mještani, iskreni, uvijek dobronamjerni, rado pomažu drugim i aktivni su u svim zajedničkim društvenim akcijama. Aliji u radu pomaže sin Hakija, a Zejni snaha Lejla i unuka Amina.

Hadžija Hasan ima 83 godine i cijeli životni i radni vijek proveo je u obradi zemlje i uzgoju stoke. Sve u životu postigao je samo radom, provodeći na njivama od jutra do naveče. Ranije, tridesetih godina prošlog stoljeća povrće i voće nosio je brdskim putem na sarajevsku pijacu. To su bili teški dani fizičkog, ručnog rada, u proljoprivrednoj proizvodnji. Nabavkom prvog traktora prije 25 godina, a zatim i drugih poljoprivrednih mašina stiglo je olakšanje u radu, a i savremena obrada daje i veći doprinosi u proizvodnji. On je istovremeno i dobar majstor u gradnji.

Održavali smo mi dobre komšinske odnose i sa drugim mještanima Ugorskog. Oni su dolazili nama i mi smo uzvraćali posjete. U Sarajevo smo povremeno išli kad je ljekarski pregled ili na dan-dva kad smo osjećali potrebu promjene i ako je kišno vrijeme. Kad sam imao slobodnog vremena sjedao sam za sto u svojoj radnoj sobi i u miru pisao.

Od prvog dana dolaska na Ugorsko, odazivao sam se radnim i drugim akcijama šireg interesa mještana na izgradnji vodovoda, telefonske mreže, a i na poboljšanju puteva. Dosta toga je i urađeno. Ako mi se ko od mještana i pojedinačno obratio, koliko sam mogao pomagao sam.


MEMIJE IZ FOJNICE


Moje zdravstveno stanje osamdesetih godina nešto se pogoršalo pa su mi ljekari preporučili da u ljetnom periodu idem u banju „Reumal“ u Fojnici na liječenje. Osjećao sam posljedice četničkog zlostavljanja i proganjanja po velikoj hladnoći, u zimu 1941. godine. U vrijeme ljetnih dana dio godišnjeg odmora Maida i ja provodili smo u „Reumalu“. Ona je imala preventivne terapije zbog zglobova, a ja sam imao punu terapiju liječenja leđa, nogu .... Liječenje nam je koristilo i mi smo ljeti dolazili.

U Fojnici Maida i ja imali smo od ranije nama drage i bliske prijatelje Ahmeda i Asifu Memije, njihove kćerke: Dudku, Rasemu, Mirsadu, sinove Osmana, Mustafu i Kenana. Naše prijateljstvo je bilo dobro i čvrsto. Obostrano smo se posjećivali, a pored „Reumala“, Maida i ja ponekad smo dolazili Memijama preko vikenda. To su bili dragi susreti, porodično okupljanje, večernja sijela Memija i Muftića na kojim se redovno pravila narodna halva sa medom i pekmezom kao u ranija vremena.

Punu organizatorsku brigu na sijelima imale su Ahmedova kćerka Rasema i snaha Hafiza, a zet Šehzija i sin Osman imali su ulogu degustatora prije nego se halva – medenuša servira, vodilo se računa o uvažavanju porodice Memija u Fojnici. Na ovim porodičnim sijelima bilo je dosta priče o dogodovštinama iz minulog vremena kada su Memije bili vlasnici banje. Ahmed je bio pokretač razgovora o životnim pitanjima, porodičnoj harmoniji, međusobnom ispomaganju, školovanju mladih, formiranju novih samostalnih porodica i drugom. Dudka je već bila udata za vrijednog i brižnog Nezira Ormana, imaju tri kćerke: Maida radi u sudu u Travniku, Aida je ljekar u Sarajevu, Rasema sudija u Kiseljaku. Uz obrazovanje i zapošljavanje, sretno su udate, a i brižne prema svojim roditeljima. Osman je najstariji Ahmedov sin, oženjen je Hafizom, imaju dva sina Emira i Ahmeda. Rasema je druga Ahmedova kćerka, radi u Reumalu gdje je glavna sestra. Udata je za Šehziju Buljinu koji je vlasnik Štamparije u Fojnici, imaju kćerku Elmu i Amilu koje imaju sretne brakove i djecu. Mirsada je najmlađa kćer Ahmeda, umrla je 1996. godine, bila je udata za Nijaza Čalaka i imaju kćeri Aminu, Nejru i sina Harisa. Srednji Ahmedov sin Mustafa oženjen je Mirsadom, imaju kćerke Asifu, Sumeju i sina Ajdina. Mustafa je biznismen i kad je izvršena agresija na BiH stupio je odmah u odbranu domovine. Imenovan je za komadanta 310 i 131 Fojničke brigade koje su se hrabro borile i proslavile u odbrani Fojnice i šire teritorije. Ova brigada održavala je i branila slobodnu teritoriju od Fojnice prema Kaćunima i Zenici, a takođe i od Fojnice prema Dusinu – Pazariću kada se prolazilo prema Sarajevo. Biran je i za načelnika Opštine Fojnica gdje je bio veoma aktivan, a i rezultati su značajni. Kenan je bio najmlađi Memija, završio je saobraćajnu školu. Među prvim je stupio u Armiju BiH i branio domovinu od agresije. Išao je na ratiša gdje je bilo najteže, bio je izuzetno hrabar i dobar organizator otpora. Kenan je veoma mlad poginuo u dvadesettrećoj godini u borbama na Fojničkom području. Za iskazanu hrabrost i doprinos u odbrani BiH dobio je Zlatnog ljiljana.

Ahmed Memija je radio u trgovini, bio veoma dobar poznavalac ljekobilja i šumskog voća, vršio je otkup i isporučivao na preradu prehrabenoj industriji i farmaciji. Bio je veoma cijenjen kod seoskog stanovništva koje je sakupljalo ljekobilje i šumske plodove. Ahmed je sa prvom suprugom imao dvoje djece ali mu je žena rano umrla. Oženio je ponovno, dobili su dvije kćeri i dva sina. Supruga Asifa je takođe rano umrla. On se pokazao brižnim roditeljem, vodio računa da im obezbjedi uslove školovanja i zapošljavanja. Umro je 1986. godine, nije dočekao svu radost odrastanja, školovanja, koračanja samostalnim životom i formiranja porodica sve svoje djece sa čim bi danas bio veoma zadovoljan i ponosan.

Memije su osnivači, a bili su i vlasnici Banje – Fojnica do nacionalizacije pedesetih godina prošlog stoljeća. Banju je uspješno vodio Ahmedov otac stari Osman Memija, koja je imala svoj prevoz pacijenata od Sarajeva do Fojnice i povratak. U Banji je bila i stalna muzika kao i druge usluge gostima. Reumal se zadnjih goidna značajno razvio kao lječilište – nova bolnica ali i kao Centar za rehabilitaciju, oporavak, rekreaciju i odmor sa više aktuelnih programa prilagođenih potrebama pacijenata. Od 2.000 godina Reumal ima i Centar za kardiorehabilitaciju pacijenata koji su imali operativne zahvate na srcu, odnosno infarkt. Centar uspješno vodi poznati kardiolog dr. Enver Raljević gdje se postižu zapaženi rezultati u rehabilitaciji pacijenata.

Davno, u mladenačkim danima formirala se kod mene prestava o Fojnici kao lijepom gradu sa susretljivim i vrijednim građanima. U vrijeme austrijske uprave u BiH moj djec Idrizbeg Šahinpašić bio je šef Poreske uprave u Fojnici nekoliko godina. Često i rado je pričao o Fojnici ističući njenu ljepotu i dobrotu mještana. Sve je to znatno unaprijeđeno time što je sada grad znatno izgrađen, proširen, veći, uređeniji i još ljepši.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 10th, 2012, 9:55 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
OPERACIJA SRCA


Maida je redovno išla na ljekarsku kontrolu na Treću internu kliniku kod profesora, doktora Nurudina Numića, jer je imala teškoća sa srcem zbog obolenja srčanog zaliska i aortne insuficijencije. Stanje se sa srcem pogoršavalo pa je 9. septembra 1980. godine primljena na III internu kliniku Univerzitetskog-medicinskog centra u Sarajevu na liječenje kod dr. Numića, a tu su bile i angažovane brižne i drage ljekarske dr. Havuša Čengić i dr. Amila Arslanagić i prijatelj dr. Enver Raljević. U bolnici je ostala do 30. septembra. Tih dana u Sarajevu je došao iz Švicarske dr. Ninoslav Radovanović koji kao hirurg vrši operacije na srcu u Medicinsko-hiruškoj klinici u Genolier. On je već tada bio poznat kao uspješni hirurg i obavio je operacije na srcu i kod Izeta Zubovića. Zamolio sam dr. Radovanovića da pregleda Maidu i vidi njeno stanje, što je on učinio na III internoj klinici gdje je ona tada ležala. Nakon pregleda tu veče imao sam duži razgovor sa dr. Radovanovićem i dr. Numićem, rekli su da se radi o teškoj srčanoj bolesti i da je sada takvo stanje da treba odmah operacionim zahvatom intervenisati. Olakšavajuća je okolnost, što je Maida izrazila punu spremnost za operaciju, ako je moguće odmah. Kako sam znao za njenu odlučnost na operaciju, dogovorili smo se da Maida i ja iduće sedmice budemo na Klinici Genolier u Švicarskoj.

U Ženevu smo stigli 8. oktobra gdje nas je na aerodromu čekao auto sa Klinike. Stigli smo tamo. To je kombinacija Klinika-hotel, u privatnom vlasništvu, gdje se može u hotelskom dijelu smjestiti pratilac bolesnika. Prihvatili su nas, dali raspored i kućni red. Klinika se nalazi na uzvišici, u prirodi, na samku, okružena zelenilom odakle pogled ide na cijelu kotlinu. Krenule su ljekarske intervencije za stabiliziranje Maidinog stanja. Nakon toga 16. oktobra uslijedio je operativni zahvat: zamjena aortnog zaliska uz pomoć proteze i zamjena lijevog srčanog zaliska uz pomoć proteze. Postoperaciski tokovi su dobro išli kako u preuzimanju srčanih aktivnosti, tako i disajnih funkcija. Jedino je kod Maide nekoliko dana bila prisutna dezorjentacija, ali se iz dana u dan popravljalo. Kliniku smo 6. novembra napustili uz pomoć bolesničkih kolica i kasno uveče preko Zagreba stigli u Sarajevo.

Proveo sam uz Maidu na ovoj Klinici 28 dana, imao priliku da obilazim, vidim i razgovaram sa pacijentima iz tadašnje Jugoslavije, a bilo ih je. Svaki dan sam bio sa Radovanovićem kad je dolazio u pregled kod Maide, a i poslije u Kabinetu i salonu.

Mogu sa zadovoljstvom reći da sam čuo samo pohvale na ono što je Klinika tada pružala. Pacijenti su, posebno zahvaljivali glavnom operatoru dr. Ninoslavu Radovanoviću za uspješne operacije, a i svemu što je tokom liječenja činio. Tokom boravka na Klinici, saznao sam od pacijenata da je nepušačima mnogo lakše bezbolnije, a i brži oporavak poslije operacije, nego pušačima. Dok pušiš ne razmišljaš koliko mnogo griješiš, prije svega, prema sebi, a i prema drugim.

Davno je rečeno, da bolest na vrata ulazi, a kroz ključanicu brave izlazi. Iz dana u dan Maida se sve bolje osjećala. Nakon izvjesnog vremena utvrđeno je da u krvnim žilama u glavi ima tromb koji miruje ali se negativno odražava na normalne pokrete desne ruke i noge. Počela je odmah redovno ići na Neuropsihijatrijsku kliniku kod profesora dr. Dželaludina Kantardžića i stanje se znatno popravljalo. On je učinio mnogo da Maidi pomogne. Ovaj vrhunski ljekarski stručnjak ima neposredan ohrabrujući nastup prema pacijentu tako da već time pacijenta liječi i da se bolesnik uz njegove riječi već bolje osjeća.

U 1987. godine Maida je imala blaži infarkt koji je terapijom na III internoj klinici, gdje je ležala saniran. Ona se dosta dobro osjećala pa se nakon petnaest dana provedenih na Klinici vratila u Ugorsko, u tišinu, prirodu i mirnoću gdje je nastavila sa oporavkom. Sve potrebne terapije i ljekovi, strani i domaći bili su sastavni dio svakodnevnog liječenja. Čuvala se od bilo kakvog umaranja i fizičkog i psihičkog. Sve je teklo na njeno i naše zadovoljstvo. Bila je veselija, samopouzdanija, raspoložena, spremna za šalu, a onda je bez ikakvog povoda, u normalnom svakodnevnom življenju rano u jutarnjim satima 13. avgusta 1989. godine kad smo bili u vikendici u Ugorskom uslijedila malaksalost i pojava bolova. Dosta brzo došli smo na Treću kliniku u Sarajevo, prihvatili su je i odmah uključili terapije. Tih trenutaka, po ljekarskim nalazima, ništa nije bilo zabrinjavajuće. Dali su terapiju pa se ona osjećala bolje. Kasno u veče nastupile su komplikacije i ona je prebačena na operacioni blok hirurgije. Dok su vršene pripreme za operaciju stanje se naglo pogoršalo i brzo nastupa ex letalis – smrt.


SMRT MAIDE


Ti trenutci, mislim da su za svakog teško opisivi. Tadašnje moje psihičko stanje je nemoguće prestaviti. Maida i ja smo tako čvrsto bili istinski oslonjeni jedno na drugo sa punim razumjevanjem i tolerancijom, istovjetnim pogledom na život, na ono što ga okružuje i u svemu što nam je svakodnevnica donosila bili smo jedinstveni. Saznanje da gubimo Maidu, ja životnog druga i nerazdvojnog saputnika kroz život, sinovi nezamjenjivu majku. Meni je to značilo da nestaje dio mene, slobodno ću reći, vjerovatno značajniji dio. Bol je bila jaka i velika. Nikad život moj nije bio tako bolan i slomljen. Osjetio sam da od tog trenutka više nisam onaj kakav sam bio dok je Maida bila uz mene. Tada i do kraja života jedina su mi utjeha sinovi Tarik, Edo i njihove harmonične porodice, koje mi svojim svakodnevnim odnosom i pažnjom ublažuju bol za nenadokandivim gubitkom. Ne znam kako, ali imao sam razuma da tada sinovima kažem:

- Od danas sam vam ja otac i mati, zamjeniti plemenitu i brižnu Maidu ne mogu, ali ću učiniti sve što treba, da vam, bar koliko mogu, nadoknadim ono što vam je ona pružala.

Obavjestili smo odmah njenu sestru Feridu, braću Hasana, Husu i Džemu, njenu i moju rodbinu, prijatelje, drugove, komšije i ostale, utvrdili dan sahrane i vršili druge pripreme. Za života izrazila je želju gdje i kako da se sahrani. Jedne prilike kad sam ja pitao direktora „Pokopa“ Vladu Raguža za rezervaciju mjesta na groblju Bare za nas dvoje. Rekla mi je, da ako se ja slažem da rezervišemo na groblju u Ugorskom koje nije daleko od vikendice, gdje provodimo najljepše dane, a prolaziš svaki dan pored njega. Složili smo se, a nekoliko puta i svraćali da vidimo ukupna mjesta. U izboru mjesta za grob Maide pošla je i njena najbliža prijateljica i komšinka iz Ugorskog Adila Feriz i njen muž Hasan. Prihvatili smo mjesto ukopa koje je Adila rekla. Uz grob Maidin rezervisao sam i sebi grobno mjesto.

- Za moju sreću i radost dovoljna je tvoja blizina. Ta mi je misao uvijek aktuelna i simboliše veliku ljubav, jednog prema drugom.

Maida Muftić – rođena Balić, sahranjena je uz prisustvo svojih najbližih, supruga Hakije, sinova Tarika i Ede, sestre Feride, braće Hasana, Huse i Džeme, snahe Emire, unuka Sanjina i Maje, rodbine, mnogobrojnih prijatelja, komšija i poznanika, koji su odali posljednju počast i sa tugom ispratiše na vječni počinak.

Na dan sahrane ujutru nazvao me sa mora iz Murtera naš dragi prijatelj Midhat Branković, koji je sa svojom suprugom Emirom, još dok su djeca bila mala Azrom, Omarom i Jasminom dolazili nama u voćnjak u Ugorskom i kao rijetko ko, istinski uživali u blagodatima prirode. Nisam imao snage da mu na telefon reknem za Maidu. On, Emira i djeca su Maidu voljeli kao najrođeniji. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali. Primjetio je da samnom nije nešto uredu, onda je pitao što je, da nisam bolestan. Ja sam šutio, meni se stislo, nisam mogao govoriti, kad je upitao za Maidu, djecu, ja sam zaplakao, nisam mogao razgovarati. Petnaestak minuta prije sahrane Midhat se pojavio u autu na groblju u Ugorskom. Iznenadio sam se i nisam mogao da iz čvrstog zagrljaja pustim dragog istinskog porodičnog prijatelja, tako lahko. On je onog trenutka kad je završio telefonski razgovor sa mnom, sjeo u auto i krenuo. Morao je i ubrzati da bi stigao na sahranu Maidi. To se, ma koliko vremena da prođe, ne može nikad zaboraviti. Prijateljstvo se gradi i njeguje godinama, a nikad ne napušta.

Na sahrani Maide došla je rodbina, brojni prijatelji, komšije i poznanici iz Sarajeva, Foče, Rogatice, Zenice, Visokog, Ugorskog i drugih mjesta. Ispred kolektiva i učenika Osnovne škole „Slaviša Vajner Čiča“ Sarajevo, gdje je Maida radila, oprostila se kolegica, a u ime društveno-političkih organizacija i stanara naselja Ciglane i prijatelja Fehim Krajina. Većina prisutnih došla je poslije sahrane u stan u Sarajevu da razgovorom ublaže, veliki gubitak, tugu i bol za Maidom. I narednih dana su dolazili prijatelji u posjetu, na razgovor, na učešće u bolu i tuzi.

Nakon izvjesnog vremena vratili smo se svojim obavezama. Sinovi poslu, a ja sam počeo pomalo ići u Ugorsko. Jesen je dolazila, bilo je dosta posla u voćnjaku. To mi je odgovaralo, rad je dobra terapija za psihički nemir čovjeka. Volio sam samoću, godilo mi je da razmišljam, da se prisjećam dana, mjeseci, godina provedenih sa Maidom u nezaboravnom zanosu ljubavi, sreće i radosti življenja. Tako su mi dani tekli. Dolazili su sinovi, razgovor sa njima, prisjećanja minulog, njihova zadovoljstva, svega toga što smo sa Maidom imali, o čemu ovako detaljno nisam ranije sa njima razgovarao, sve je to mehlem za moju bol i tugu. Sinovi su mi mnogo pomogli da se postepeno vratim stalnijem, realnijem životu i da sigurnije koračm u novim okolnostima. Život koji bijaše veličanstven postade tako bolan. Jedan od umnih svjetskih naučnika, imena se ne sjećam, rekao je:

- Ko opisuje sopstvenu bol, makar polako, na putu je da se utješi.

Tada, a često i u proteklom vremenu, pa i danas razmišljam i tražim odgovor, a njega nema. Zašto u najboljim godinama života ode tako rano moja plemenita Maida, čiji je cijeli život, od rane mladosti bio satkan dobrotom, ljubavlju, pomoći drugim, poštenjem i pravičnosti, težnjom da što bolje prenese potrebno znanje na mlađe, a sve to mogla je da pruža i dalje drugim, a prvenstveno djeci, što je činila 30 godina neprekidnog rada. Maida je zaslužila da je volimo i žalimo za navijek.

Tarik je upućen u Etiopiju – AdisAbebu da radi poslove Energoinvesta. Ostali smo ja i Edo. Neobično bez njega. Tarik je svako jutro kad pođe na posao dolazio i sa nama pio kafu. Meni je to mnogo značilo. Ja tada nisam išao u grad, moje kretanje je bilo Sarajevo stan – Ugorsko voćnjak. U razgovoru s njim i Edom saznao sam šta važnije ima u gradu. Tada sam Eda zadržavao da jutarnju kafu skupa popijemo, a zatim on na posao, a ja na voćnjak. Priroda, mirnoća, raznoliki rad, pratiš šta se dešava, rast voćaka i ostalog, vidi se napredak i rezultati rada.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 11th, 2012, 6:54 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
OBILJEŽAVANJE MAIDINE SAHRANE


Moj prijatelj Fikret Ibrahimpašić – Fićo, direktor Muzeja u Zenici napravio je Hemeroteku o Maidinoj sahrani, dao predgovor, saučešća, oproštojane govore, fotografije o sahrani i drugo. On je to znalački sa velikom brigom i pažnjom uradio, sabrao u jednu knjigu.

Sahranu je snimao moj dugogodišnji drug i prijatelj Alija Mehage Akšamija. Njegovi snimci su izvanredni, vidi se da su iz ruku majstora umjetničke fotografije. Alija je još ranije, u jakoj konkurenciji u bivšoj Jugoslaviji, proglašen majstorom umjetničke fotografije. Poznati su njegovi majstorski snimci sa Drine, Borika, Višegrada, Rogatice, Sarajeva i drugih mjesta. Alijina supruga Munira i moja Maida bile su niz godina dobre prijateljice.

Na obilježavanju prve godišnjice smrti Maide govorio je porodični prijatelj Safet Šerifović, u to vrijeme ambasador Jugoslavije u Libiji. On je podsjetio na Maidine ljudske vrline i sve što je nju krasilo kao suprugu, majku, učiteljicu niza generacija koje je ona učila u školi na Marindvoru i upućivala u budući život.

Nekadašnji đak Nijaz Skenderagić poznati sarajevski privrednik govorio je o svojoj učiteljici na obilježavanju desetgodišnjice Maidine sahrane. On je, sjećajući se tih đačkih dana, toplo i dirljivo iznio ono što je ona njima prvačićima, a zatim i narednih godina bila, rekavši:

- Nije Maida tada bila nama samo učiteljica, ona je bila, na određen brižan i topao način i naša majka. Za sve što nam je trebalo, što nam se događalo, što smo kao djeca osjećali mi smo svi đaci obraćali se našoj učiteljici kao Majci, a ona se tako odnosila prema nama.

Baja Vidaković i njegova supruga Ana, prosvjetni radnik i kolegica Maide napravili su snimke i kompletirali album o obilježavanju desetgodišnjice Maidine sahrane. Ana i Baja su prijatelji naše porodice i redovno dolaze na Maidin spomen obilježje i u drugim prilikama.


DRUŠTVENO POLITIČKI RAD


Od početka rada 1947. godine pored redovnog posla i obaveza iz radnog odnosa, bio sam uključen i na volonterskim poslovima društveno-političkih organizacija, zajednica, udruženja, sportskih društva, raznih odbora, komisija i drugih institucija, od kojih su najznačajnije prema vremenskom redosljedu obavljanja i to: član Sreskog komiteta KP Rogatica, član Agitpropa SKKP Rogatica, član Drugog rejonskog komiteta KP Sarajevo, član gradskog komiteta SK Sarajevo, član Međuopštinske konferencije SK Sarajeva, član Skupštine grada Sarajeva, predsjednik Skupštine Zajednice za zapoljašavanje Sarajeva, član Izvršnog odbora Udruženja novinara BiH, podpredsjednik Skupštine zajednice za zapošljavanje BiH, član Skupštine opštine Centar Sarajevo, član Izdavačkog savjeta „Privrednih novina“, član KEP-a Izvršnog vijeća BiH, predsjednik radničkog savjeta NIP „Oslobođenja“, član IO Sportskog društva „Željezničar“, član Predsjedništva SUNOR-a opštine Centar Sarajevo, član PD za nagradu AVNOJ-a, predsjednik Komisije za financisko poslovanje GKSK Sarajevo, član Komisije za financisko poslovanje CK SK BiH Sarajevo, član Izdavačkog savjeta „Večernjih novina“, član Izvršnog komiteta Zimskih olimpijskih igara '84 Sarajevo, Predsjednik odbora za gradnju stadiona „Željezničar“, član Komisije za odlikovanja Skupštine grada Sarajeva i drugih priznanja.

Pored učešća u radu organa društveno političkih organizacija i zajednica, raznih odbora i drugih institucija, gdje sam bio dosta angažovan zapalo me i da budem nekoliko godina i Odboru za privredu Odbora za nagrade AVNOJ-a. Pored rada na sagledavanju mogućnosti kandidovanja organizacija i pojedinaca iz Bosne i Hercegovine i ispunjenja uslova da se to ostvari, učestvovao sam u ovoj najvećoj nagradi Jugoslavije, i na Saveznom nivou u Beogradu. Trebalo je dosta sagledavanja, dokumentacije, strpljenja, umjeća, balansiranja i drugog da se dođe do kandidata, sve obrazloži i istraje do konačnog rezultata. U to vrijeme nagradu AVNOJ-a iz BiH dobili su: Metalni institut „Hasan Brkić“ iz Zenice, „Energoinvest“ Sarajevo, Milan Šipraga, metalski radnik iz Famosa Sarajevo i, „Agrokomerc“ Velika Kladuša.


UČEŠĆE NA KONGRESIMA


U organizacijama Saveza komunista grada Sarajeva biran sam za delegata za učešće na Kongresu SKJ u Beogradu, a dva puta za delegata na Kongresima SK BiH u Sarajevu. Učestovao sam i na kongresima drugih društveno političkih organizacija. Bio sam u najužem tijelu za cjelokupnu pripremu i održavanje Kongresa samoupravljača koji je, uz učešće Tita, veličanstveno održan u Skenderiji u Sarajevu, u vremenu značajnom za ukupan razvoj, napredak i afirmaciju Jugoslavije, a i Bosne i Hercegovine. Za uspješan rad na pripremama i održavanju Kongresa dobio sam ručni sahat – spomen poklon Tita. Kao delegat udruženja novinara BiH učestvovao sam pedesetih godina prošlog stoljeća na Kongresu novinara Jugoslavije u Mariboru.


BORAVAK TITA U SARAJEVU


Posljednji boravak druga Tita u Bosni i Hercegovini bio je 1978. godine. Domaćin mu je bio Raif Dizdarević, predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Tada je drug Tito posjetio i Sarajevo uz veličanstveni doček velikog broja građana. U hotel Evropi gdje je odsjeo primio je rukovodne kadrove društveno političkih zajednica, organizacija i Privredne komore: Antu Sučića, predsjednika grada; Aliju Latića, predsjednika Saveza komunista grada; Nenada Guzinu, predsjednika Gradske konferencije Socijalističkog saveza; Ratka Jovičića, predsjednika Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata; Hakiju Muftića, predsjednika Privredne komore Sarajevo; Voju Milijaša, sekretara Saveza komunista grada.

ODLIKOVANJA I PRIZNANJA


U radnom periodu primio sam više različitih društvenih priznanja: odlikovanja, nagrada, pohvala, spomen plaktete, zahvalnice i druga obilježja. Sve je to bio rezultat mog rada i angažovanja u društveno-političkim zajednicama, organizacijama i drugim institucijama. Odlikovan sam: Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima, Ordenom Republike sa srebrenim vijencem. Primio sam Plaketu grada Sarajeva, spomen plaketu oslobođenja Rogatice, Spomen plaketu Privredne komore Sarajevo, Povelju SSRN BiH, Spomen plaketu Općinskog odbora SUBNOR-a Centar Sarajevo, NIŠRO „Oslobođenje“ priznanje, zahvalnost za izvanredno lično zalaganje i veliki napor u uspješnom organizovanju Drugog kongresa samoupravljača Jugoslavije, zahvalnost za doprinos na organizovanju XIV Zimskih Olimpijskih igara Sarajevo '84 i druga priznanja.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 15th, 2012, 6:51 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
PUTOVANJA U DELEGACIJAMA


Tokom mog radnog vijeka za nepunih četrdeset godina putovao sam u više privrednih delegacija, a išao sam:

Libija, delegacija privrednika grada Sarajeva, vodio Zlatan Karabdić. Vođeni pregovori o uključivanju naših preduzeća u izvršenju plana izgradnje i razvoja Libije. Ostvareni konkretni aranžmani i naša preduzeća radila u Libiji.

Njemačka, delegacija privrednika Bosne i Hercegovine, vodio Milanko Renovica. Razgovori vođeni sa njemačkim privrednim komorama i neposredno sa njihovim zainteresovanim preduzećima, ostvarena saradnja.

Švedska, delegacija predstavnika trgovinskih preduzeća sa područja Komore Sarajeva, vodio Hakija Muftić. Pored razgovora u Švedskoj privrednoj komori bio je i obilazak preduzeća gdje su sagledavani savremeni sistemi snabdijevanja gradskih naselja i funkcionisanje sistema samoposluge gdje su tada Švedska trgovinska preduzeća bila najvieš uradila, pa su korištena njihova iskustva.

Tunis, delegacija nekoliko zainteresovanih privrednika, vodio Rizo Selmanagić. Uspostavljanje kontakata sa adekvatnim tuniskim preduzećima, konkretni pregovori o plasmanu poljoprivrednih proizvoda iz sistema UPI, a uvoza južnog voća.

Sudan, bio sam direktor Sajma privrede Jugoslavije u Kartumu koji je trajao 14 dana, a prestavljeni jugoslavenski proizvodi i vođeni razgovori o konkretnim vidovima saradnje, posebno o angažovanju naših preduzeća u izgradnji Sudana.

Irak, delegacija prestavnika gradskih struktura Sarajevo, vodio Safet Šerifović. Obilazak bosansko hercegovačkih preduzeća, njihovih radilišta Hidrogradnje, Unioninvesta i drugih koja su u to vrijeme izvodili značajne radove na izgradnji i razvoju Iraka. Vođeni razgovori i sa našim radnicima u Iraku.

Kazastan, delegacija Izvršnog vijeća BiH i predstavnika Privredne komore BiH na otvaranju Izložbe Bosne i Hercegovine o njenim mogućnostima izvoza – vodio Mirko Šimić, potpresjednik Izvršnog vijeća Razgovori vođeni sa kazastanskim privrednicima. Uspostavljeni odgovarajući kontakti za tekuće aranžmane.

Italija, delegacija prestavnika bosansko-hercegovačkih preduzeća, vodio Salko Selimović. Pregovori vođeni sa Privrednom komorom Italije i pojedinačno sa italijanskim preduzećima o mogućnostima izvoza i uvoza.

Francuska, delegacija Komore, UPI i Privredne banke – vodio Hakija Muftić – poziv Francuske pokrajine Lion kao zahvala za uspostavljenu plodnu saradnju, posebno u izvozu stočne hrane u teškoj sušnoj godini ove pokrajine. Dogovoreni aražmani za proširenje privredne saradnje sa UPI-jem.

Austrija, delegacija Centotransa i Privredne komore Sarajeva, vodio Hakija Muftić. Jednodnevna posjeta Privrednoj komori Graca i pregovori i traženje angažovanja tamošnje Komore da se uspješno riješe problemi uspostavljanja autobuskog saobraćaja Sarajevo – Grac, što je riješeno.

Bugarska, delegacija preduzeća i Privredne komore BiH, vodio Salko Selimović, predsjednik PK BiH. Razgovori u Privrednoj komori Bugarske, a zatim prema ranije izraženim potrebama u preduzećima neposredno vođeni razgovori o konkretnim aražmanima za povećanje postojeće razmjene i ostvarenje novih mogućnosti izvoza i uvoza.

Njemačka, delegacija privrednika Bosne i Hercegovine vodio Stanko Tomić, predsjednik PK BiH. Išli smo u Istočnu Njemačku (tad je bilo još podijeljena) radi razgovora u Privrednoj komori Njemačke i konkretnih aranžmana sa direktorima njemačkih i bosansko-hercegovačkih preduzeća gdje su sagledavane mogućnosti povećanja postojeće razmjene i uspostavljanja poslovne saradnje sa budućim partnerima, što je i ostvareno.


Za sve ove privredne delegacije u kojima sam i ja učestvovao bili su pripremljeni materijali i predhodno su sagledavane mogućnosti saradnje kako bi se članovi delegacija što bolje pripremili za konkretne razgovore o proširenju postojećih privrednih aražmana, otklanjanju ispoljenih teškoća i davate su procjene mogućnosti uspostavljanja saradnje naših preduzeća sa novim partnerima u toj zemlji. Tokom pregovora nastojalo se razgovarati i o novoj saradnji i konkretnim aražmanima. Komore su insistirale da se koliko je god moguće postojeće, najčešće, administrativne procedure u poslovnoj saradnji privrednih preduzeća ubrzaju i skrate. O svemu tome što se dogovaralo rađeni su protokoli i drugi pisani dokumenti u kojima su bile konkretizovane međusobne obaveze. Većina dogovorenog je realizovana i saradnja proširivana.


NACIONALNE STRANKE


Pojava nacionalnih političkih stranaka i nacionalističko iskazivanje koje je sve više uzimalo maha, a u 1991. godini i otvoreni ispadi, zahtjevi i oblici raznog manifestovanja upozoravali su da sve što se na političkom planu radi nije dobro i da nas to vodi u neizvjesnost i nesigurnost „Oni koji su preuzeli vlast nisu bili dovoljno sposobni da upravljaju državom i izgrađuju međusobne odnose i dogovore na ustrojstvu vlasti u BiH koja bi izgrađivala međusobne odnose saradnje, tolerancije i svega drugog što bi osiguralo stabilnost i dalji napredak svih građana koji u njoj žive.

Postajao sam sve zabrinutiji tražeči odgovor na pitanje, koje se stalno nametalo – šta je ovo i šta će biti? Strah i neizvjesnost sve su se više nametali svaki dan, svaki sahat, svaki tren, čim čuješ novu vijest. Nijedno saznanje nije prihvatljivo, sve gore od goreg, kao da se takmiče koja će više straha i neizvjesnosti donijeti. Svi smo zatečeni i iznenađeni ovim, što se događa, izuzev onih koji ovo kreiraju, koji razvaljuju sve što je bilo dobro i prihvatljivo, što je osiguravalo razvoj, posao, obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, život, napredak, zajednički i pojedinačni uz punu toleranciju i razumjevanje da možemo opstati jedni pored drugih, kao što je to bilo u proteklih pedeset i više godina, kada se Evropa i Svijet divio i uvažavao ono što Titova Jugoslavija ostvaruje i čemu teži – blagostanju za sve.

Još dok su telefoni radili i avionske linije nekako održavane iz Beograda me zvao prijatelj Branko Jovičić, rodom iz bosanske Krajine, radi u Privrednoj komori Jugoslavije i to nudi mi da dođem u Beograd kod njega dok se stanje ne popravi. Prijateljska ponuda proizašla iz njegove brige. Godinama se porodično znamo, dolazio nama više puta u Sarajevo, dugo bio predstavnik PKJ u Aziskim zemljama i zvao nas u goste, ali zbog Maidine bolesti nismo otišli. Zahvalio sam na njegovoj brizi i pozivu, rekao sam telefonom:

- Hvala, dirnut sam tvojom brigom i pažnjom. Branko, ja sam Bosanac i pripadam ovdje. Tu mi je domovina, za nju sam se borio, šta bude sa njom biće i samnom. Ja tebe kao drug molim ne gledaj samo TV Beograd, pogledaj i TV Sarajevo da bi znao stvarnu istinu šta se ovdje događa, šta rade sa nama?

Više me nije zvao, još koji dan su radile telefonske veze. Nije ni u ratu, a ni poslije kad su veze uspostavljene. Nisam ni ja zvao. Sarajevo je granatirano i ubijano, ovdje se preživljavalo, da se što desilo Beogradu, ja bih zvao bezbroj puta, a ne jednom, da čujem za druga, prijatelja, ako to jesmo?


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 16th, 2012, 6:34 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
POČETAK RATA


U toj neizvjesnosti i nesigurnosti, a i zbog bola za Maidom koji sam dosta osjećao tražio sam samoću, mir, pa sam više boravio na Ugorskom. Rad u voćnjaku i oko pčela me dosta okupira, pa mi je mnogo prihvatljivije. Krajem aprila devedesedruge godine otišao sam na Ugorsko na više dana, bilo je završnih priprema pčelinjih društava za medonosje. To je temeljit pregled sa svim intervencijama: novo saće, prihrana, jakim društvima nastavci, utvrđivanje potrebe za novim maticama i drugo. Svaki dan sam radio po više sati, bila su 34 pčelinja društva. Došao je 1. maj, otišao sam Maidi na groblje, to je dan kada smo se vjenčali. Kad sam se vraćo kroz Ugorsko zasretali su me i pitali šta se ovo događa? Strah, briga, neizvjesnost sve više je prisutna kod mještana. Neke komšije dolaze da pitaju znam li šta više, svi smo zabrinuti.

Edo me zove i kaže da na Sarajevo pucaju, da budem oprezan. Razgovaram sa sestrom Hadžirom i bratom Fuadom u Rogatici, kod njih stanje još gore, otvoreni napadi. Zovem da svi idu meni u Sarajevo, ali iz Rogatice se ne može izaći, muslimanima nedaju iz grada, prekinut svaki javni saobraćaj. Neki građani pojedinačno preko Ljuna izlaze iz Rogatice, ali neizvjesno kud i kako dalje.


PRVE IZBJEGLICE U VIKENDICI


Poslije podne prekinute su sve telefonske veze iz Ugorskog. Došla je noć zapaljene su kuće Merdžanovića na početku u Ugorsko od Vogošće, kod Željezničke škole. Prva kolona izbjeglica od Vogošće i donjeg dijela stiže u Ugorsko. Ja sam odmah otvorio kuću, upustio izbjeglice. Počeli su i puščani meci da dolaze. Podrum je ispod cijele kuće, koja je većim dijelom u zemlji, pa su izbjeglice radi sigurnosti sišle. Sve je puno, dajemo prednost djeci i ženama. Neke izbjeglice seoskim putem izpod Grahovišta produžavaju za Sarajevo. Prvi meci su u moju radnu sobu i dnevni boravak uletjeli razbijajući stakla. Nikog srećom nisu ni okrznuli, ali su sada svi sišli u sigurniji podrum.

Sutradan nedaleko od moje kuće četnici sa Grahovišta ranili su Ismeta Kadrića. Uspostavlja se i linija odbrane od mještana i svakim danom sve se više širi i jača. Vrše se dogovori i za druge zahvate u odbrani. Sve što imam hrane stavio sam na raspolaganje izbjeglicama. Sve više izbjeglica preko brda idu preko Kobilje glave za Sarajevo.

Petog i šestog maja Adila i Hasan Feriz, kuća im nedaleko od moje vikendice, šalje mi poruku da odmah dođem do njih. Otišao sam i oni mi savjetuju da idem za Sarajevo, jer se ovo sve više zaoštrava i postaje sve teže i nesigurnije. Taksista Asim Mešanović došao iz Sarajeva po svoju djevojku. Sabinu Mešić preko Hotonja i Barica da je vozi, a dobra i brižna Adila ga pitala da i mene poveze za Sarajevo. On pristao. Asimu kažem da imam ovdje u Ugorskom dva auta, svoj i sinovljev, mogu li ja jedan auto potjerati i ići za njim, a da on malo sporije vozi. Dogovorili smo se i pokret je za 30 minuta. Sjetio sam se i mojih prijatelja i dragih komšija. Šejtama predložim da im povučem Alijinog sina, mog imenjaka Hakiju dječaka od 14 godina. Kad sam ja sa Maidom doselio u Ugorsko Zejna Šejta, nakon koju godinu rodila je sina. Alija je došao do mene, već smo se dobro pazili, i pitao me imam li šta protiv da sinu dade moje ime jer sam mu ja drag, a cijeni i da sam dobar čovjek. Rekao sam naprotiv, da me to raduje. Alija, Zejna i hadžija Hasan su se složili i dječak Hakija je došao da ide sa nama. Kod auta je došao i Salko Šejto i njegov drug, ne sjećam se imena. U Reno sjeli smo nas četvero, drugo ništa nisam vukao sa vikendice. Bila je velika žurba, mnogo kandidata da ide sa nama pa se nisam sjetio da ono što sam imao napisano i druge zabilješke ponesem. Tako je to, žurba, to je već bio rat. Niz livadu Smajla Kadrića krenuli za taksijem, pa iznad groblja, preko Bara i izađemo u Hotonj na cestu, gledamo nigdje taksija, odjurio. Dok razgovaramo jeli taksi otišao starom cestom, mi smo prošli skretanje i idemo kud nebi trebali na veliku okuku gdje četnici tuku sa Orahova brijega ko god naiđe. Okretanje nije bilo moguće jer smo već bili na meti, uzdali smo se u brzinu i što je moglo brže krenuli naprijed. Imali smo sreće projurili smo brzo i vjerovatno kako niko tuda ne prolazi, već nekoliko dana, svi idu starom cestom, mi smo sa autom umakli i stigli na Kobilju glavu. Naša straža, koja je tu na cesti, bila je iznenađena da smo preko velike okuke prošli. Mi nismo ni bili u poziciji da predhodno razmišljamo u kakvoj smo se opasnosti nalazili.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 17th, 2012, 10:21 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
POVRATAK SA UGORSKOG


Došli smo u naselje Ciglane. Edo i Dragana su se obradovali da sam uspio da se vratim, u ovako teškoj situaciji iz Ugorskog. Tada se već nije mnogo kretalo po gradu, ali se izlazilo pred svoje stambene zgrade. Ćaskalo se o stanju i iščekivale nove vijesti. U zgradi našeg naselja Ciglane, gdje je ranije bio smješten Štab narodne odbrane, sada je tu Komanda odbrane Sarajeva, pa je ispred naše stambene zgrade bilo dosta živo, a na početku ulice bila je postavljena straža.

Nakon nekoliko dana kod nas u stan došle su izbjeglice. Pored dječaka Hakije Šejte koji je sa mnom došao, stigla je Senada Čengić sa dvoje djece, iza toga stigli su Hasan i Adila Feriz, Hasan Kadrić, a onda su dolazile Šejte. Jedno vrijeme bilo nas je u stanu šesnaestero, ali su poslije rješavali adekvatnije svoj stambeni smještaj u stanovima koji su bili tada prazni.

Bio sam veoma zabrinut za stanje u Rogatici za Hadžiru, Derviša, Amelu, za Fuada, Behiju, Jasnu, Samira, za Midhata, Muaza, njihove i za ostale Muftiće, a takođe i za drugu rodbinu i Rogatičane. Brinuo sam se i pokušavao da šta saznam za Đemu, Ismetu, njihovu djecu, o dr. Mahiri i dr. Avdi Suljević i njihovoj djeci. Ništa pouzdano da čuješ samo su razne pretpostavke.


SNAHA I SVEKRVA SPAŠAVAJU DJECU


Kada je Meho Balić, činovnik Šumske uprave u Foči mlad sa 38 godina umro 1940. godina iza njega je ostala supruga Rabija sa petero djece, njegov otac Suljaga preko osamdeset godina starosti i njegova sedamdesetgodišnja mati Jakuta. Rabija se kao mlada djevojka iz porodice Arslanagića iz Trebinja udala za voljenog Mehu Balića u Foču. Sretno su i dobro živjeli, narodili djecu, a evo sada, kao majka, iznenada našla se pred velikim teško rješivim životnim problemom. Valja ishraniti petero male nejake djece, odgajati i izvesti na životni put od kojih je najstarija Maida imala 8, Hasan 6, Huso 4, Đemo 2 godine i Ferida tek 6 mjeseci. Brzo je došao rat 1941. godine i još je više povećao probleme i izazvao nove teškoće. Sada moraju još i bježati iz vlastitih domova i ostavljati ono što imaš i od čega živiš. Pomjerali su se, sklanjali, krili i po šumama, preživljavali. Došla je 1943. godina, četnici su pojačali progone i ubijanje. Na ovom području došlo je do opšteg egzodusa i progona muslimanskog življa.

Ubijen je i djed Suljaga Balić, starac preko 85 godina. Krenula je i Mama Rabija sa petero male djece i starica Baba koja je sa naporom hodala. Bilo je teško za neke i nesavladivo. Trenutci i dileme kad su se morala nositi nejaka mala djeca i bježiš pred četnicima. One koje stignu ubijaju, žene, djecu, starce, sve. Strah vlada, a dileme koje su tada neminovne, razaraju do samouništenja. Majčinstvo je nadjačalo i odlučnost što je krasilo ovu hrabru Mamu Rabiju cijelog života, i ovdje je došlo do izražaja – ostaće svi na okupu jedni s drugim i boriti se sa opstankom. Stigli su svi u Sarajevo. U potrazi za smještajem i drugim produžili su po preporukama u Doboj. Tamošnji predstavnici „Merhameta“ nude samo jedno rješenje, da djecu koja mogu šta raditi upute u seoska domaćinstva da tamo žive i rade seoske poslove prema uzrastu. Šta sad?

Mama Rabija i Baba Jakuta ne prihvataju ponudu otuđivanja svoje djece, svojih unučadi. Nedaju oni svoje najmilije od sebe, od svojih očiju, od svojih osjećaja. Mama i Baba razumno postupaju i kažu predstavnicima „Merhameta“:

- Ne možemo svoju djecu, svoje najmilije odvojiti od sebe, oni će kao i do sada svi ostati sa nama a mi sa njima. Borićemo se za njih i dalje protiv teškoća i svih nedaća, dok života imamo.

Svi se vraćaju vozom za Sarajevo, a zatim do Ustiprače. Daljeg prevoza tada nije bilo i kreću pješice putujući dan i noć, noseći najmlađu djecu. U zoru stižu u Filipoviće kod Ustikoline gdje im je imanje. Novo veliko razočarenje, kuća spaljena. Smještaju se u sobu kod komšije Šaćira Ikovića. Vraća im se misao da ima još dobrih ljudi.

Sutradan je mještanka iz Roda domaćica Vasovića vratila njihovu kravu i neke stvari koje je bila poslije njihovog napuštanja Filipovića, odnijela. Ljeto je proteklo u uzgoju svega što je hrana, radilo se od zore do večeri. Godina rodna, jesen stigla a s njom i berba plodova. Sve je rodilo, kao rijetko kada: kukuruz, krompir, repa, povrće, jabuke, šljive, kruške, orasi i drugo. Nešto se voća u pušnicama osušilo. Kad pušnice u jesen rade nejma iduće godine gladi. Voće u ovim krajevima ima značajnu ulogu u ishrani stanovništva, a posebno kad se na jesen osuši u pušnicama. Djeca koja oskudjevaše i tolko toga prepatiše sad imaju izobilja i uz to porodičnu toplinu uz svoju Mamu i Babu, svi su na okupu, nisu gladna.

Tako su preživjeli i dočekali oslobođenje. Djeca zdrava, vesela, rastu za školu pristižu. Baba i Mama postižu dogovor da Baba sa djecom koja su uzrasla za školu idu u porodičnu kuću u Foču i počnu ići u školu a Mama i najmlađi Đemo i Ferida koji nisu još za školu ostanu na imaju da brinu o stoci i rade na poljoprivrednoj proizvodnji hrane i voća za sve. Mama Rabija došla je iz Hercegovine sa značajnim iskustvom u uzgoju duhana koji dobro ide u državnom otkupu, a bila je veoma vješta i u proizvodnji raznog povrća. Sad to uzgaja i druge uči.

Ova podjela obaveza je dobro funkcionisala. Rijtekost je da ovakva saradnja, razumjevanje, međusobna ispomoć i sve drugo, teče u najboljem redu između svekrve i snahe kao što je to ovdje bilo. Djeca – unučad bila su čvrsta spona, a razum i mudrost ovih dviju hrabrih i vrijednih žena je održavala ovu uspješnu i na dobrobit svih plemenitu saradnju i brigu za ishranu, odgoj i školovanje djece, koju su građani Foče cijenili. Odlično su djeca učila i što su više rasla sve su više Mami i Babi uzvraćali ispomaganjem u radu, pažnjom i svemu što ovu porodicu čini složnom i jakom. Na vrijeme su školovanje završavali i odmah stupali na posao pa su i finansijski porodicu pomagali.

Baba i Mama doživjele su da Maidu, uz radost i veselje, isprate u udaji, a dočekali su i prvu unučad Tarika i Edu. Poslije Mama je dočekala drugog zeta i snahe od tri sina. Sve je to Mami i Babi bila velika radost i nagrada za uloženi ogroman napor, brigu, istrajnost, često puta i mnogo odricanja da bi djeca imala, da bi ih dobro odgojili i školovali.

Uloženi rad, briga, napor Mame i Babe u odgoju djece uzvraćen je najbolje što je moguće postići, djeca, unučad cijelo vrijeme narastanja, školovanja, a i poslije, pa i sada svojim ponašanjem, radom i odnosom prema drugim su primjer dobrote kojom čovjek može biti oplemenjen. I danas bi se Mama i Baba, da su žive mogle ponositi svojom djecom i unucima.

Od onih petoro djece, nekad izbjeglica, kojim je u Doboju nuđeno da idu u seoska domaćinstva da tamo žive i rade, školovanjem su postigli:

- Maida, nastavnik
- Hasan, doktor pravnih nauka
- Husein, profesor fizike i matematike
- Đemo, komercijalista,
- Ferida, ekonomski tehničar


HASAN, HUSEIN I ĐEMO BALIĆ


Hasan Balić je moj šura, stariji Maidin brat. Hasan je oženjen Fadilom Omerbašić iz Ustikoline. Imaju kćerku Amelu. Cijeli radni vijek Hasan je proveo u pravosuđu radeći uspješno od sudije opštinskog suda i završio je na dužnosti sudije Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine. Penzionisan je sa radnog mjesta univerzitetskog profesora. Cijenjen je kao znan i stručan pravnik pa ga u struci i sada angažuju. U ratu je, cijelo vrijeme, bio angažovan i vodio akcije da se našim borcima i jedinicama što više pomogne i osigura bar ono najnužnije. Išao je i obilazio borce na borbenim linijama, brinuo o njihovim porodicama i drugom. Poslije oslobođenja, a i danas znatan dio svoje društvene aktivnosti usmjerio je prema povratnicima fočanskog područja i pomaže što može. Hasan je bio veoma aktivan i ranije, a i sada u većini rasprava o Bosni i Hercegovini, a posebno o njenom ustavno-pravnom uređenju. Bio je poslanik u Skupštini Republike Srpske u prvom mandatu.

Husein Balić je mlađi brat Maide, odnosno moj šura. Oženjen je Vahidom Filipović iz Foče. Imaju sina Selena i kćerku Selmu. Skoro sav svoj radni vijek Husein je proveo u prosvjeti, profesor fizike i matematike, a zatim je bio direktor Prve matematske gimnazije u BiH.

Husein je penzionisan sa dužnosti direktora Centra za stručno obrazovanje i školovanje policije Ministarstva unutrašnjih poslova biH.

Selen Balić je direktor Predstavništva „Plive“ za Bosnu i Hercegovinu. Oženjen je Almom Alispahić, imaju sina Beniana. Selen ima iz prvog braka kćerku Bernu.

Selma je udata za Adnana Paloša, iz veoma harmoničnog sretnog braka imaju sinove Adia i Alena. Selma i Adnan su uspješni u radu, bankarstvu i menadžerskim poslovima.

Đemo Balić je živio i radio u Foči.Vodio je komercijalne poslove u trgovinskom preduzeću „Ozren“. On je treći Maidin brat, moj šura. Oženjen je Ismetom Bajraktarević. Imaju kćerku Aidu i sina Adnana, koji imaju svoje formirane porodice. Aida je udata za Jasmina Mekovića, imaju kćerku Jasminu i sina Asafa. Adnan je oženjen Sanelom Seferović i imaju kćerku Hanu i sina Ajmana.

Đemu Balića su maja 1992. godine četnici odveli iz porodične kuće u Foči bez ikakvog povoda. Bio je poslovan, susretljiv, odgovoran i uvažavan građanin. Gajio je dobre odnose sa svima sugrađanima, komšijama i drugim. Đemo je bio spreman da pomogne drugim i da se druži. Odkako je odveden vršeni su pokušaji kod nadležnih organa, da se sazna bilo šta o njemu, ali mu se gubi svaki trag poslije odvođenja. Nije nikad od organa vlasti prijavljen Crvenom krstu. Brat mu Hasan još uvijek traga za odvođenjem i njegovim nestankom.

Na početku rata Hasan je obilazio izbjeglice koje stižu u Sarajevo da što sazna o Foči. On je bio veoma aktivan oko formiranja brigade i pomoći našim jedinicama koje se spremaju da idu u Istočnu Bosnu, da se probiju za Goražde. I mene je uključio pa smo sakupljali ono najnužnije za borce. Jedinica se spremala, bila je smještena u zgradi u centru grada. To su sve mladi, odlučni ljudi, spremni da brane svoju domovinu. Razgovarao sa sa njima, jedva su čekali da krenu, ima i Rogatičana. Nisam sklon vojnim pitanjima, ali me brinulo kako će sa tolikom opremom pješačiti i probijati se. Poslije se uspostavilo da nisu ti odlučni momci otišli za Istočnu Bosnu nego su na drugu stranu poslani.


HUSO BALIĆ ZAROBLJEN


Husein Balić na početku rata zarobljen je u Školi unutrašnjih poslova na Vracama, gdje je bio direktor i nije htio da napusti svoje đake i da se izvuče pa su ga zarobili. Odveden je na Pale, zatvoren, maltretiran i mlaćen. Nikad ni do danas nije se oporavio od toga i zdravlje mu je ugroženo. Brat mu Hasan obilazi institucije, pojedince koji mogu bilo šta učiniti da se Huso spašava razmjenom zarobljenika. Traži da ga Izetbegović primi. Žao mi što mu ne mogu pomoći. Ove nove u vlasti ne znam, a nas iz ranijeg sistema mnogo ne podnose, a pogotovo nedaju da se u bilo što miješamo i angažujemo. Hasan nejma mira, ranog jutra naiđe i ode u Predsjedništvo, u Vladu i drugdje da vidi za razmjenu. Rijetko je ko sa toliko upornosti i brige radio na spašavanju brata. Istrajao je Huso na Palama u zatvoru i nakon bezdušnog maltretiranja i tuče razmjenjen. Došao je kući bolestan, isprebijan sa povredama, trajnim posljedicama.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: FRAGMENTI ŽIVOTA - HAKIJA MUFTIĆ
TekstNapisano: Oktobar 18th, 2012, 8:12 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13163
FERIDA I SADIK


Maidina sestra Ferida udata je za Sadika Ćmančanina, imaju sina Aldina i kćerku Aminu, student sociologije. Oni su imali i sina Aldina koji je poginuo 1984. godine. Sadik je profesor psihologije i pedagogije, a radio je u Saobraćajnom školskom centru u Sarajevu i Centru za obrazovanje kadrova u preduzeću „Unioininvest“ odakle je otišao u penziju. Stanovali su kod bivšeg Trga „Pero Kosorić“ u Hrasnom uz Miljacku. Nije rat bio zvanično ni počeo, četnici su već bili zaposjeli „Strojorad“ i odatle borbeno dejstvovali. Da bi izbjegli blizinu četnika i njihovih dejstava, a i zbog male Amine koja je tad imala nepune tri godine Sadik i Ferida odlučuju i sa autom odlaze uz teškoće u vikendicu u selo Solakoviće koje se tada nalazilo na slobodnoj teritoriji. U vikendici ostali su do 15. avgusta kad je počelo intenzivno četničko granatiranje ovog područja. Krenuli su preko brda i šumom krijući se u Taračindol pa Orahovo i stigli u selo Trtoriće na domak Breze, tu se smjestili i ostali do kraja 1992. godine.

Početkom 1993. godine silaze Ferida, Sadik i mala Amina u Brezu u kuću Zahida Čolana, koju im je stavio na raspolaganje. Iz Saobraćajnog školskog centra iz Sarajeva gdje je Sadik ranije radio traže da dođe da drži nastavu jer Školski centar počinje raditi i u ratnim uslovima. Odlazi iz Breze preko Visokog – Moštra – Bilalovca – Fojnice – Tarčina – Bjelašnice – Igmana – Hrasnice. Pokušava preko piste pretrčati i uz teškoće, napor i upornost uspijeva aprila 1993. godine stići u Dobrinju pa Sarajevo. Odmah je počeo raditi u Saobraćajnom školskom centru. U oktobru iz Sarajeva pretrčavanjem piste pa dalje istim putem kud je ušao u grad pješačeći pet dana dolazi u Brezu porodici. Pošto je porodici obezbjedio ogrijev za zimu ponovo nesigurnim, rizičnim i teškim putem ide u Sarajevo držati nastavu u Školskom centru. Upornost ga nije napuštala, kad je bio školski raspust iz Sarajeva je otišao u Brezu po porodicu jer je uspio da svoj stan, koji mu je bio bespravno uzurpiran, dobije nazad. Sadik, Ferida i mala Amina avgusta 1994. godine sa Umproforom preko Visokog takozvanim plavim putem dolaze kući u Sarajevo. Sadik nastavlja sa držanjem nastave u Saobraćajnom školskom centru, a Ferida odgajati Aminu.


MUSTAFA MUFTIĆ


Brat Mustafa i njegova supruga Munira do rata su stanovali na Ilidži. Zadnji čas su uspjeli da dođu u Sarajevo. Kao i većina drugih ostavili su sve u stanu bježeći i skrivajući se da ih četnici ne uhvate, bez ičega pobjegli za Sarajevo. Javio se kad je stigao i mnogo me obradovao. Pozvao sam ga da dođe da mu dam gardarobu. Kad je došao pričao mi je o ponašanju agresora na Ilidži prema muslimanima. On i Munira su uspjeli da dođu do Sarajeva. Počeo je da oblači i da vidi šta mu od moje odjeće odgovara. Probao i kompletirao gardarobu.

Mustafa i Munira smjestili su se u stan Munirine sestre na Bjelavama Munevere Buljubašić, koja je tada bila u Kanadi. Uz dosta teškoća i nestašica uspjeli su da prežive. Najveći problem je bio u nedostatku lijekova, jer su oboje u godinama i bolesni. Brigu i strahovanja imali su za sina Emira koji je cijelo vrijeme rata neprekidno proveo na borbenim linijama u Armiji BiH braneći svoju domovinu i kraj rata dočekao na položaju na planini Treskavici.


EMIR 44 MJESECA U ODBRANI GRADA


Mustafin sin Emir proveo je neprekidno preko 44 mjeseca u oružanim snagama Bosne i Hercegovine i nekoliko mjeseci u rezervnom sastavu policije, braneći domovinu BiH. Skoro sve ovo vrijeme Emir je proveo na borbenim linijama Desete brdske brigade koja je držala položaj prema Trebeviću od Popovog gaja pa sve do Jevrejskog groblja. Položaj se držao uz maksimalnu spremnost odupiranju agresoru. Borci ove brigade istrajavali su svakodnevno, svih 24 časa. Budno pratili kretanja agresora i da svaki pokušaj bilo šta učine odmah energično kažnjavali. U tome su i uspjevali.

Pored Trebevićkog ratiša Emir je sa svojom brigadom, odnosno njenim dijelovima išao na ispomoći u borbama na Igmanu 1993. a 1994. godine bio je na terenu Nišića – plato Moševačko brdo gdje je vođena čuvena bitka sa agresorom. Pred kraj rata premješten je u inženjerisku četu pa je 1995. godine upućen na Treskavicu gdje je Dejtonski sporazum dočekao.

Sve je to Emir disciplinovano i istrajno izvršavao. Poslije demobilizacije vratio se na rad u „Bosna-auto“ gdje je ranije radio. Dok je bio na odbrani BiH od agresora, vrijedna supruga Suada, profesor bosanskog jezika, brinula je o kćerki Amri i sinu Nedimu koji su sada studenti i đaci srednje škole.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 81 posts ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 14 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group