www.rogaticani.com

OD DANAS ĆE TE NA NAŠOJ STRANICI MOĆI ČITATI KNJIGU FRAGMENTI ŽIVOTA AUTORA HAKIJE MUFTIĆA NAŠEG STAROG ROGATIČANINA.
PA UŽIVAJTE!

RIJEČI AUTORA


Pedesetih godina prošlog stoljeća, kad sam radio u Redakciji „Oslobođenja“, bio sam obuzet željom da napišem porodičnu hroniku o Muftićima. Koristeći novinarsko iskustvo prikupljao sam podatke i pravio bilješke. Kadrovska usmjeravanja uputila su me na druge poslove u privredu, a i nedostatak vremena za pisanje doprinijeli su da hronika o Muftićima čeka bolju priliku. Poslije su na moje pisanje uticale značajne okolnosti, Maidina bolest, a zatim smrt i drugo. Ne, dugo iza toga izvršena je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine u kojoj su mi sve zabilješke i podaci o hronici uništeni. Nisam odustao, pouzdao sam se u svoja sjećanja. Neminovno, pisanje me najviše zadržalo na onome što sam ja doživio, od mladosti pa do ovih dana i zato moje djelo ima autobiografski karakter – ispovjest o mom životnom putu, o roditeljima, porodici, prijateljima, Rogatici gdje sam rođen i gdje sam živio nepunih dvadeset godina i Sarajevu gdje sam sve ostale godine živio, radio, starost dočekao.

Mladenačke, bezbrižne, radosne godine proveo sam radeći kod oca u trgovačkoj tekstilnoj radnji, aktivno učestvujući u životu i događajima rogatičke čaršije. To me i postaklo da posebnu pažnju posvetim prestavljanju stare rogatičke čaršije, koja je poznata po mnogim uspjesima i bila značajan oslonac života i razvoja Rogatice i njenog kraja. Svoja sjećanja provjerio sam u razgovorima sa Rogatičanima koji su u to vrijeme poslovali u čaršiji. Tako sam uradio rekonstrukciju rogatičke čaršije kada je bila najrazvijenija i onakva kako su je građani upamtili. Sada imamo prvi cjelovitiji pisani dokument o čaršiji kakva je uistinu bila.

U knjizi sam naveo najvažnije događaje koji su se dešavali u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. godine, a odražavali na Rogaticu i život njenih građana. Bila su to teška, zla vremena rata gdje smo se stalno nalazili u vrtlogu patnji, stradanja, izbjeglištva, borbe za opstanak.

Ono što se meni i mojoj rodbini dešavalo, torture i nedaće kroz koje smo prošli, preživljavali su i mnogi Rogatičani. Nažalost, dosta ih je stradalo, nisu mogli da se spase. Pišući o tim strahobalnim događajima i neljudskom ponašanju sjetio sam se i mnogih nevinih žrtava sa beskrajnom željom da se to nikom i nikada i ništa od toga ne desi, da svi živimo u miru, razumjevanju i slozi.

Čini me veoma zadovoljnim i ponosnim, a to me uvjeren sam i dovelo u duboku starost, što sam se u teškim, kritičnim vremenima opredijelio na stranu patriota, antifašista i kao omladinac pristupio Narodno-oslobodilačkom pokretu, pomogao pravednu borbu i učestvovao u oslobađanju zemlje, a zatim aktivno radio na njenoj obnovi i svestranoj izgradnji. Taj period najbolje pamtim i kao mnogi drugi rado se toga sjećam. To je Titovo vrijeme u kojem je bila obezbjeđena sigurnost, sloboda, zapošljavanje, besplatno obrazovanje i liječenje, redovan odmor, socijalno zbrinjavanje, puna briga o čovjeku-građaninu, imali uspjeha i svi se radovali napretku i svemu drugom što nas je činilo zadovoljnim i davalo nadu u još bolje sutra. Svakako, moglo je toga biti više i bolje. Nažalost ni taj dostignuti nivo napretka nije sačuvan. Evo niz godina vidno stagniramo u svim vidovima razvoja i života u Bosni i Hercegovini. Živimo u neizvjesnosti bez dovoljno sigurnosti i nade za bolju budućnost.

Napisao sam u knjizi i o stradanju mojih najbližih, rodbine i prijatelja u ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine: maltretiranja, progoni, zatvaranja u logore, pljačku i ubijanje. Četnici su 1992. godine ubili mog brata Fuada, nastavnika u Rogatici, njegovog sina Samira koji je imao samo 18 godina, zeta ing. Derviša Pašića, najmlađeg brata moje supruge Maide, Đemu Balića, a u logor u Rogatici su zatvorili sestru Hadžiru, snahu Behiju i njenu kćerku Jasnu koja je imala samo 13 godina. Progone su izvršili i nad ostalom rodbinom i građanima koji su živjeli u Rogatici. Brat Mustafa sa suprugom Munirom protjeran je iz svog stana sa Ilidže i jedva su se uspjeli spasiti da ih ne ubiju. Tako se dešavalo i sa ostalom rodbinom, prijateljima i drugim Rogatičanima i ne samo njima.

Mada sam dosta napisao o mojoj majci i ocu osjećam potrebu da i uvodu iskažem veliku zahvalnost mojim dragim roditeljima, prvenstveno u brižnom i znanom odgoju koji me doveo da izrastem u razumnog čovjeka i da to budem u svim prilikama složenog življenja u zamršenim društvenim odnosima, da poštujem druge i da ih koliko mogu pomognem da i oni ostvare svoje potrebe prihvatljivog života.

Za moje dječačko izrastanje i ljudsko formiranje značajnu ulogu su imali i moja braća Mustafa i Fuad, sestre Rabija i Hadžira. Tokom zajedničkog života u porodičnom krugu mi smo izgradili među sobom čvrste odnose, bliskost i uvažavanje što nikada ničim nije poremećeno ni prekidano. Naprotiv, razvijalo se i sve te ljudske vrijednosti prenosile su se na naše porodice, supruge, muževe i djecu. Takvi odnosi su održavani i sa ostalom familijom, što nas sviju raduje.

Mojoj supruzi Maidi zahvalnost upućujem sjećanjima svaki dan na naš zajednički život u kom smo veoma radosno, zadovoljno živili odgajajući i školujući našu djecu spremajući njih da samostalno koračaju. Istovremeno smo brižno svakodnevno razvijali dobre odnose sa rodbinom, prijateljima i drugim, što nam je i uzvraćeno. Mnogo žalim što Maida kao majka nije stigla da dočeka životni i poslovni uspjeh naših sinova Tarika i Ede, bila bi neizmjerno ponosna na njih, na sve što ih tako snažno oplemenje, kao što sam ja sretan i sa njima zadovoljan.

Beskrajno sam zahvalan Maidinim i mojim sinovima Tariku i Edinu-Edi, njihovim suprugama Emiri i Dragani, unucima Sanjinu, Maji, Maku i Ivoru na iskazanoj pažnji i svemu drugom što mi doprinosi da sam zadovoljan i sretan u ovim staračkim danima gdje samotinja čini svoje, kao i nesigurnost i neprihvatljivost vremena u kom sada moramo da živimo.

Radostan sam što i pored odmakle starosti – stariji deda imam dosta dragih prijatelja koje volim susresti, razgovarati, šaliti se, kad je prilika i zajedno kafu popiti. Mene ispunjava zadovoljstvo što im mogu uputiti iskreni osmjeh i želju za njihovo dobro zdravlje, a to prihvatiti, obradovan, i od njih. Topao prijateljski osmjeh upućen drugome može biti drag poklon, od srca je upućen, a tako i prihvaćen.

Čovjek rađanjem, pored ostalog trebalo bi da preuzima šest ljudskih obaveza i da ih tokom života izvršava, da formira svoju porodicu, da omogući odgovarajuće obrazovanje djece, da ih znano odgoji i u život uputi da budu korisni sebi i društvu u kom žive, da pomogne drugim da i oni ostvare svoje potrebe, da zasadi bar jednu voćku, i na kraju ako može napiše prihvatljivu knjigu.

U proteklih 86 godina života mnogo sam toga ljudskog doživio – preturio: čuo, vidio, raspravljao, odgovarao onim koji su se obraćali, pitali, čitao, pa ponovno čitao da bih bolje shvatio, razumio i konačno saznao – da bih mogao o tome svoje mišljenje reći, a jedno je od njih, po mnogo čemu na prvom mjestu je p o r o d i c a.

Mudri su rekli: porodica je osnovna ćelija društva. Može se i više reći: i ničim zamjenjiv oblik samo organizovanja čovjekovog skladnog, dostojnog života i stvaranja, a istovremeno i uživanja u blagodatima ljudskih dostignuća.

Mislim da je dovoljno ovo reći da opravdam moje emotivno pisanje o porodici tom ljudskom ne zamjenjivom dostignuću.

Zadnjih nekoliko godina pravim zabilješke o dogodovštinama koje su se desile rodbini i prijateljima, a vrijedi ih sačuvati. Prema tim bilješkama pišem kratke priče da se to interesantno iz našeg življenja ne zaboravi. Neke od tih priča uvrstio sam na kraju knjige. Na vama je da napisano vi cijenite, činit će me sretnim ako ih prihvatite.

ROGATICA

Prvo spominjanje Rogatice datira iz davne 1425 godine. U ugovoru iz te godine Kramar Hlapac Stanković obavezao se da će Andriji Babaljeviću prevesti 11 tovara tkanine i druge robe do Rogatice. To potvrđuje da je Rogatica već tada poznato mjesto karavanske trgovine. U to vrijeme na položaj gospodara Pavlovića zemlje nalazi se Mehmed Čelebija, sin osnivača Sarajeva Isa-bega Isakovića. Za rani razvoj Rogatice zaslužan je, Mehmed Čelebija i po njemu Rogaticu prozvaše Čelebi Pazar – što znači Čelebijin trg.

Za prvu džamiju i mahalu oko nje, može se reći, da se nalazila tamo gdje su sada ostaci Tekijske džamije. Druga mahala nastala je u Gračanici između 1529 i 1558 godine. Tih godina izgrađena je još jedna mahala i džamija koju je podigao Husejbeg. Narod ga nazva Arnautović, a tako i njegovu izgrađenu džamiju.

Do kraja XVI stoljeća, može se reći za tadašnje prilike, Rogatica je bila u osnovi izgrađena, već je imala glavne mahale, dva kupatila, vodovod, dva karavan – saraja, radionicu kože, stupu, valjaonicu, tri mlina, pet džamija.

Od prvih dana kada je bila Pazar, mjesto razmjene dobara, susret prodavaca i kupaca roba, prošlo je dosta vremena, bilo je značajnih događaja i uslova koji su uticali na njen razvoj. Najveću ulogu u njenom razvoju, naročito u vrijeme Osmanske države bio je put koji iz Sarajeva, preko Višegrada vodio u Istambul.

Kasnije, u vrijeme Austrijske uprave 1878-1918. godine zabilježen je napredak u razvoju, a izgrađeno je i nekoliko značajnih objekata za grad, posebno komunalnih: put Rogatica – Mesići, kaptirano vrelo u Seljanima, postavljena vodovodna mreža i dovedena voda u grad, izgrađena kanalizacija, bolnica i drugo.

Tokom daljeg razvoja Rogatice i povećanja stanovništva došlo je i do izgradnje drugih objekata od šireg značaja. Izgrađena je 1886. godine pravoslavna crkva, a u periodu između dva rata podignuta je i katolička crkva i jevrejska sinagoga.

Period vladavine Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. godine izvjesnu stagnaciju, posebno u privredi i zapošljavanju građana, a nije bilo ni značajnijeg napretka u ukupnom razvoju.

U Titovoj Socijalističkoj Jugoslaviji Rogatica je postigla najveći napredak u razvoju privrede a i ostalih društvenih djelatnosti. Formirano je niz značajnih preduzeća koja su uspješno proslavila: ŠIP „Sjemeć“ - Pilana, Tvornica namještaja i stolarija, TPR – Tvornica prečistača, Metalna industrija Alpo-Unis, Tekstilna – Roteks, „Jasna“ – dječija konfekcija, Agrokombinat, Hidrocentrala Mesići, Ciglana, Standard – građevinsko preduzeće, „Promet“ – trgovinsko preduzeće, „Sloboda“ – ugostiteljsko preduzeće, „Tehnotrans“ – saobraćajno preduzeće, Štamparija, „UPI-trans“ – prevoz tereta i još druga preduzeća i organizacije. Zaposlenost je povećavana iz godine u godinu i dostigla visoki stepen, kao malo koji gradovi u BiH. Ovakav dosta širok i brz razvoj privrede uticao je na značajan napredak školstva, zdravstva, socijalnog zbrinjavanja i drugog.

Rogatica se nalazi u kotlini na nadmorskoj visini od 525 metara. Kroz grad prolazi saobraćajnica koja ide iz Sarajeva prema Višegradu, a na izlazu iz Rogatica odvaja se krak za Goražde – Foču. Svi putevi koji sa šireg područja dolaze u grad idu u centar u čaršiju: Glasinac – Han Stjenice – Rogatica, Gučevo – Kovanj – Rogatica, Rakitnica – Bukrići – Rogatica, Sjemeć – Borike – Seljani – Rogatica, Šljedovići – Pašić Kula – Rogatica, Mesići – Kukavice – Rogatica.

Ovom plodnom kotlinom protiče rijeka Rakitnica koja izvire blizu isto imenog sela, a ulijeva se u rijeku Praču kod Mesića. Grad je imao 8.916 stanovnika prema popisu iz 1991. godine.

Rogatica je bila prihvatljiva za život u mnogo čemu. Bila je čista, uredna, sa odgovarajućim komunalijama, tiha, mirna, sa odličnom hladnom pitkom vodom iz izvorišta u prirodi u Seljanima. Kud god kreneš za tren si u prirodi sa mnogo zelenila na: Ljunu, Malici, Hapsanu, Zlatnom dolu, Gradcu, a malo dalje Pašić kula, Seljani, Kovanj, Gučevo, Bukrići i sve drugo što je priroda izdašno obogatila i gdje se može uživati uz istinsko zadovoljstvo.

Putnici i namjernici koji su dolazili u Rogaticu isticali su da su mještani, a i oni sa šireg područja Rogatice, dobro namjerni, blagi, susretljivi i radini, pa se dosta njih usmjerilo na školovanje i učenje raznih zanata. Posebna je vrlina briga i pažnja prema gostima i svim dobronamjernicima. Oni koji su došli raditi i živjeti u Rogatici prijateljski su primljeni i uvažavani. Neki i ostaju živjeti, udomaće se, postaju ovdašnji zetovi, a oni koji po isteku službe odlaze, ponovo se vraćaju u grad gdje su stekli svoje prijatelje.

Blizina Sarajeva, svega 63 kilometra, pozitivno se odražavala na razvoj Rogatice, njene privrede, kao i na ostale društvene oblasti rada i života.

MUFTIĆI

Muftići su starosjedioci Rogatice. U pisanim dokumentima stoji da je Rogatica bila sjedište muftije – bio je muftiluk ovog kraja i da ovdje živi obitelj Muftića, čiji je pradjed bio u ovom mjestu muftija prve polovine devetnaestog stoljeća. Pretpostavlja se da je preuzime izvedeno iz muftiluka posjeda koje je muftija imao i da su potomci nazvani Muftići, odnosno da je iz toga izvedeno ovo preuzime. Pozdano se zna da je porodica Muftića, pored muftija davala redovno kadije, imame i druge obrazovne ličnosti. Tradicionalno je bilo da su više generacija Muftići bili imami u Carevoj džamiji u Rogatici. Od Muftića zadnji imam je bio Mustafaj efendija do tridesetih godina prošlog stoljeća. Obrazovanih Muftića bilo je i sada ima u raznim strukama i zvanjima. Zapisano je da je u vrijeme Austriske uprave „Menafik sandukom“ u Rogatici raspolagalo, odnosno odobravali kredit-zajam ugledni građani Mehmed Muftić i Aleksa Kojić. Neposrednu kontrolu rada „Menafik sanduka“ – Opštinske pripomoćne zaklade vršio je Kotarski predstojnik.

U pisanim dokumentima se pominje da su Muftići pored ostalog, doprinijeli razvoju privrede u Rogatici kao zanatlije i esnafi. Bavili su se i trgovinom pa su doprinosili bržem povezivanju Rogatice sa trgovcima u Dubrovniku, Sarajevu i drugim gradovima, što se odražavalo na ukupan razvoj ovog područja.

U prošlom stoljeću bile su poznate prodavnice: dosta velika trgovina tekstila Sejfulah efendije Muftića, zatim Rasim efendija i Ferid efendija trgovina metalnom robom, a bilo je Muftića i zanatlija stolara, građevinara Huso i Ahmet, kafedžija Sulejman efendija, obućara Hasan. .

Bilo je Muftića koji su se školovali ranije u Istanbulu, ali su po završetku obrazovanja ostajali tamo, kao što je Ibrahim efendija, Halid efendija, Mehmed efendija. Nastavili su da se bave naukom i poslovima struke u Istanbulu. Jedino se Rasim efendija vratio u Rogaticu.

Muftići su završavali fakultete pa su sada sa raznim zanimanjima. Najviše je ekonomista, a ima inženjera, finansijera, bankara, režisera i drugih. Uskoro će biti ljekara, energetičara, informatičara itd. Ima ih na većini kontinenata: Africi, Aziji, Evropi, Americi gdje uspješno rade, a najviše je Muftića u Sarajevu.

DALI SU MI DJEDOVO IME


Kada sam ja rođen decembra 1922. godine, koji mjesec ranije, umro je moj djed, očev otac Hake-efendija i meni su dali ime Hakija. Očeva porodica je imala 4 sina: Ibrahim, Rasim, Sejfo, Ferid i kćeri Emsa i Ferida. Porodica Muftića je nešto boljeg imovnog stanja, otac je držao dobru trgovinsku tekstilnu radnju, a Rasim i Ferid trgovinu željeznom robom. Četvrti brat Ibrahim ranije je otišao, kao mladić, u Tursku na školovanje i dostigao čin pukovnika u vojsci Kemala Ataturka. Moji su imali i dosta zemlje koja je obrađivana uz stalno angažovanje radne snage. Vršeno je i tovljenje stoke koja je isporučivana dubrovačkim trgovcima. U ovako radno složenu porodicu moja je mati došla za oca iz činovničke porodice Šahinpašića. Njen otac Idriz-beg završio je karijeru i penzionisan kao visoki finansijski činovnik austrijskih vlasti. Mada je mati imala kućne pomoćnice nije joj bilo lahko. Veće porodične zajednice su tradicionalno nasleđivane, ali sve teže i teže su se održavale. To je i moj otac primjećivao i čim se pružila prilika iskoristio je. Kupio je lijepu kuću sa dosta velikom baštom pored rijeke Rakitnice u ulici Zakula 4 i mi smo se preselili. Radovao sam se i ja gledajući majku veseliju i sa toliko želje da svoju kuću uredi i održava po svom ukusu i svojim potrebama. Zato sam poslije, kada su moji sinovi stasali i ženili se podržavao njihovo formiranje porodice i potpuno osamostaljivanje.

Novoj sredini svi smo se radovali. Uz kuću bile su dvije avlije, ljetna kuhinja na ulazu u baštu, saloš, hambar, štala, šupa za drva, ostava i drugo. Majka nas je od radosti grlila i ljubila, sad smo svoji na svome. Otac i majka su se voljeli, brak je bio harmoničan, čvrst uz obostrano poštivanje i razumjevanje, čak protkan i sa svakodnevnim umjesnim šalama. Radovali smo se bajramima, ramazanu, porodičnim svečanostima i drugim susretima. Dosta su nam dolazili rodbina i drugi, a i mi smo išli u posjete. Meni je najdraže bilo ići kod djeda Idriz-bega i mame majkine matere, tako smo je svi zvali. Bila je to draga starica sa neizmjernom dobrotom. Redovno petkom kod mame bilo je okupljanje Šahinpašića, tetke i drugi. Veselio sam se kad sam sa majkom išao tetki Munira-hanumi i staroj Rife-hanumi Šahinpašić. Obadvije su znale lijepo da kazuju razne priče. Rifa-hanuma je imala dosta knjiga od svojih sinova.

U osnovnu školu koja nije bila daleko od kuće pošao sam u sedmoj godini. Učitelji su bili Hasan Kikić, Mara Živković i drugi. Nekih se đaka sjećam, Ibre Zolote, Dževada Eminagića, Zdravka Vukovića ... Svi smo se radovali velikom odmoru, puštali su nas u dvorište da se igramo.

Nekako u isto vrijeme kad sam pošao u prvi razred Srednje građanske škole u Rogatici počeo sam i svaki dan ići ocu u dućan, koji je bio veliki sa rafovima, pultovima, ulazima, velikom željeznom kasom, drugom opremom i magacinom. Trgovina je bila puna raznom tekstilnom robom. Tad su dominirali cicevi, basme, glotovi, bezovi, pamuk za kućno tkanje i drugo. Kako je otac vidio da sam susretljiv i uslužan prema mušterijama, počeo je iz dana u dan sve više da me uvodi u posao. Završio sam redovno građansku školu, ne kao odličan, nego vrlodobar đak, pa mi je bilo krivo. Mati me odmah utješila činjenicom da je za razliku od drugih đaka, radim kod oca u dućanu. Sjećam se đaka iz građanske škole: Muhidina Šahinpašića, Vehbije Akšamije, Pašića, Danona, Teskeredžića, Pape i Vukovića.

Otac je napravio dobar potez, da me što više stimuliše za rad i uozbilji u poslu, jedno jutro dao mi je ključeve od radnje rekavši da ću ja od danas ići ranije, prvi u radnju, otvoriti i pripremiti za rad. Očito radostan i raspoložen rekao je:

- Imat ćeš zaradu svake sedmice, a isplata ponedeljakom za protekli period i zarada će zavisiti od toga kako si bio susretljiv i uslužan prema mušteriji, koliki je promet – prodaje bila, kako trgovinu uredno održavaš.

Bio sam veseo i sretan da idem sam i da radnju otvaram. Znatiželjno sam očekivao prvi ponedeljak (to je pazarni dan u Rogatici) i sav sam se predao tome da što bolje obavim posao. Iznenadio sam se koliko sam postao vezan za trgovinu i težnjom za što većom prodajom. Došao je i radosni ponedeljak. Promet je bio dobar, naročito pamukom za tkanje beza. Ocjena je bila vrlodobra, dobio sam koliko se sjećam 25 dinara, tada veliko i drago. Kad sam stavljao pare u laticu da zaključam i da tu držim i štedim, sjetio sam se da bih trebao da ponesem Majki dio moje zarade, ne sjećam se koliko. Bolji potez nisam mogao tada napraviti. I danas mi suze radosnice naviru na oči kad se sjetim tih trenutaka kada sam pare dao Majci, njene radosti, njenog pogleda, suza, zagrljaja i njene želje iskazane riječima da ja i moji imamo svega dosta. Od tada pa sve dok je majka bila živa ja nisam zaboravljao svoju intimnu želju da je redovno obradujem, a sebi pričinim neizmjerljivo zadovoljstvo. Njene su se želje ispunila, nisam rasipao, pomogao sam druge, pa i u najtežim danima rata, kada sam u stan primio dvanaest izbjeglica. Nisam se mnogo napatio, uštedio sam od sebe, a pomagao druge.

I danas, u penzionerskom življenju kad me ko pita kako izlazim na kraj sa troškovima života, ja odgovorim dobro. Onaj ko me nezna čudi se. Objasnim da uz zarađenu penziju, imam dva sina koji su veoma brižni prema meni. Racionalno živim, mogu malo da uštedim i od toga jednom uspješnom studentu Elektro-tehničkog fakulteta Nihadu dajem mjesečnu stipendiju. To činim sa velikim zadovoljstvom i volio bih ako uspijem da još jednom talentovanom studentu dam stipendiju. Učenje je naša budućnost, bez toga nećemo moći naprijed.

Beskrajno sam zahvalan Majci i Ocu što su mene, moju braću Mustafu i Fuada, sestre Rabiju i Hadžiru tako odgojili da nikad nikom nismo učinili što nebi željeli da neko nama učini, nismo drugom ništa nažao uradili. Čestitost i pomoć drugim, kako su nas roditelji učili, bio nam je sastavni dio svakodnevnog življenja. Slijedili smo i njihovu želju da se obrazujemo, da učimo jer samo tako možemo sigurno koračati i ići naprijed, uporedo sa drugim. Na sve što je kod nas, što smo do sada radili, što činimo danas, da su naši dragi roditelji živi mogli bi se mnogo ponositi nama.

RAD U TRGOVINI


Rad u očevoj trgovinskoj radnji bila je za mene velika životna škola. Otac je imao dobre mušterije, prave domaćine, a dolazili su i ugledni građani. Imao je i dosta prijatelja obrazovanih i afirmisanih. Priče među njima bile su životne, razložne i poučne. Isticano je pozitivno, onog što čovjeku treba da koristi. Kad bi ostali sami otac bi mi dodatno što šta pojasnio, posebno o vremenu i okolnostima kad i zašto se to dogodilo. Kad se to dogodilo otac je mnogo polagao na porodični odgoj i pripremi djece da izrastu u čestite ljude, korisnim sebi, svojim i društvu.

Ja sam se brzo snašao u trgovini, a i u čaršiji, što je bitno. Tu je konkurencija, ona utiče na tvoj rad, na tvoj opstanak. Treba stalno da tragaš kako mušteriju privući, kako posao proširiti. Tada sam čuo za priču da pravi trgovac stalno nešto kupuje, prodaje i sagledava šta njemu ostaje. Volio sam znati šta se dešava u čaršiji. Imao sam nekoliko svojih dobrih drugova, koji su kao i ja, radili kod svojih očeva u trgovini: Jusić Suljeman, Hadžiahmetović Nurudin, Teskeredžić Mustafa, Akšamija Jusuf koji je radio u brijačnici. Razmjenjivali smo informacije, znali šta ima u čaršiji i šire. Koju godinu pred rat zapazili smo da se povećao otkup suhog voća, naročito krušaka na seoskoj pijaci, da su i cijene porasle, sve što dođe otkupi se i ide u Njemačku. Kasnije se uspostavilo, da te tvrde suhe kruške koje mogu dugo stajati, Nijemci melju i miješaju sa brašnom i prave hljebove.

Takođe smo zapazili da ima potražnje za starim željezom i tekstilnim otpadcima. Ja se opredjelim za otkup starog željeza. Otac je imao u čaršiji dvije velike magaze sa dobrim prilazima i utovarnim prostorom ispred njih. On nije bio zato da to radimo. Pošto je vidio da sam se ja tako zagrijao i da nepopuštam, pristao je da ja to radim isključivo u svojoj režiji, bez njega. Dao mi je jednu magazu koja je bila prazna, veliku vagu za mjerenje i bezkamatni kretid – gotov novac. Tu veče kad smo se dogovorili od dragosti ja jesam preležao cijelu noć, ali nisam spavao, jedva sam čekao jutro da idem obaviti pripreme i početi otkup. Jutro je došlo i ja sam velikim slovima na kartonu napisao – Otkupna stanica – za staro željezo. Nisam stizao sam sve uraditi uzeo sam radnika za ispomoć.

Kad sam otkupio izvjesnu količinu željeza vukla me je želja da znam koliko ću zarađivati i kako će to ići. Saznam da u Sarajevu firma „Terek“ otkupljuje i najbolje plaća. Napišem pismo i navedem da imam veće količine starog željeza na lageru i molim da mi pismom jave svoju cijenu kupovine, što prije. Učinilo im se primamljivo moje interesovanje, posebno da imam velike količine, a bojeći se da njihova konkurencija otkupa na veliko dođe u Rogaticu i naprave posao, jedan dan se pojave u gradu i dođu u moj otkupni magacin. Ja iznenađen njihovu dolasku, pravdao sam se da ih nisam zvao nego tražio pismeni odgovor za cijene. Oni, trgovački maheri, insistiraju da im priznam trošak dolaska u Rogaticu. Srećom sa njima dvojicom došao je i rogatički trgovac Ibrahim Džananović koji se od ranije sa njima poznaje i objasni da ih ja nisam zvao, da sam tražio samo cijene, te da sam ja sin jednog od najuglednijih građana i trgovaca u Rogatici i da nisam imao loše namjere, a da je najbolje da daju meni najpovoljnije cijene otkupa pa mogu računati na isporuku kad budu odgovarajuće količine. Obostrano smo to prihvatili, oni otišli za Sarajevo, a ja nastavio sa otkupom sa još većim elanom, jer sam saznao da će se uloženo isplatiti, biće zarade.

Staro željezo sam otkupio, isporučio, naplatio, bilo je zarade. Otac nije ništa htio da primi od te zarade, smatrajući da je to moje. Ja sam od zarade kupio bicikl „Štajer“, dao koju paru Majci, a ostalo je još meni za dalje poslovanje. Nastavio sam sa otkupom željeza i otkupio izvjesne količine. Od ove zarade kupio sam dobru harmoniku preko kataloga iz Zagreba i počeo učiti svirati.

U čaršiji redovno sam se družio sa mojim vršanjcima pa i malo starijim. Kako smo mi mlađi rasli malo po malo smo počeli poslije posla naveče da izlazimo. U određene dane išao sam u Sokolanu – salu za gimnastiku gdje smo vježbali, a prednjaci – voditelji su bili: Mustafa Akšamija, Mustafa Šahinpašić, Avdo Karić i drugi. To smo voljeli, jačalo nas je. Uključivao sam se i u druge aktivnosti. Kad je geometar Jusuf Gorušanin pokrenuo formiranje trezvenost i izabran za predsjednika Društva trezvenost u Rogatici mene su izabrali za sekretara.

U to vrijeme grupa momaka iz čaršije: Ismet Šahinpašić, Mustafa Akšamija, Asim Agić i ja, kao najmlađi, pokrenuli smo 1938. godine izdavanje džepnih novina „Među nama“, koje su donosile što se događa u mahalama i razne životne dogodovšine među mladima. Ova grupa je organizovala i redovan godišnji izbor najljepše djevojke – Mis Rogatice. Ostao mi je u sjećaju izbor Nafije Dajdžić za Mis Rogatice.

Omladina se sakupljala u zanatliskom udruženju gdje je bila i biblioteka pa su se mogle podići knjige na čitanje. Preko ljeta u bašti zanatliskog udruženja igrao se stoni tenis. Naveče, malo kasnije, kad je bilo vrijeme, momci bi išli u mahale da zagledaju djevojke i ašikuju sa njima, a kad je zima išli su i na pravljenje četenija djevojkama. I ja sam povremeno dolazio u Zanatlijsko udruženje. Nas jedna grupa mladića bi ponekada išla sa momcima u obilazak mahala. To su bili naši prvi početci momkovanja.

U to vrijeme pokazivao sam interesovanje i za skijanje pa sam kao Sokolski naraštaj sa rođakom Munirom Jamakovićem išao početkom 1941. godine u Školu skijanja na Jahorinu. Sarajlija Salem Jajatović je vodio Školu i nas dobro naučio u savlađivanju osnova skijanja. To su bili najljepši dani moje mladosti. Bez dileme ovo je za mene najbolji i najzdraviji sport. Poslije sam svoje sinove rado podsticao da skijaju. Moja Maida mi je jednom prilikom rekla: - Kad sinovi zatraže novac za skijanje ti bez pitanja vadiš odmah novčanik.

OTAC SEJFULAH EFENDIJA


Moj otac je bio oplemenjen dobrotom, tih, blag, temeljit i mudar. Savjete i prigovore bi davao pričajući o životnom iskustvu. Ako je neko zapeo u svojoj huji i naglosti, polako je, pričom i argumentima, razoružavao prisutnog, vodeći računa da ga ne uvrijedi i ponizi. Bilo je dosta slučajeva, sjećam se dobro jednom u ljeto 1939. godine dođe i sjede pored oca, mušterija Mujaga, gdje njegovi ahbabi inače sjede. Ja sam javio kafedžiji da dvije kafe donese. Mujaga je odmah počeo: - Sejfulahefendija treba mi velika namira. To znači ženi sina pa treba mnogo toga nabaviti, veselje je. Meni drago radi prodaje, a otac čestita i pita koji se sin ženi i jel' mlada s mjesta, a onda polahko biranim riječima reče:

- Mujaga jesi li mladencima našao kakve kuće, bar kljetaru (to je najobičnija kućica) nek budu sami i nek se kuće.

- Neka ih sa nama, nek je jača družina – veli Mujaga.

Otac je svoj stav sa činjenicom i iskustvo drugih pažljivo objasnio, a stavljajući Mujagi da razmisli i završio.

- Kad budu sami biće zadovoljniji i oni i tvoji u kući. Možete se u radu i drugom ispomagati, a kad god poželite jedno drugom možete doći u posjetu. Znam ja vi ćete to u dogovoru uraditi kako je najbolje – veli moj otac, a ja nastavih pripremati namiru.

Takav je bio i ostao do kraja život moj otac. Odgovarao je pričom koja ima svrhu savjeta i dogovora.

Evo još jednog primjera ljudskog odnosa mog oca prema drugim. Ahmet Rađo iz Rađevića kraj Kalimanića zemljoradnik, poznat po proizvodnji kvalitetnog krompira i drugog dobivao je više puta nagrade na poljoprivrednim izložbama, koje su organizovane u Rogatici i na nivou tadašnje Banovine. Sreska pripomoćna zaklada za razvoj poljoprivrede koja je kreditiranjem i drugim vidovima pomagala poljoprivrednu proizvodnju i unapređenje sela 1938. godine organizovala je izložbu u Rogatici. Bili su izloženi poljoprivredni proizvodi proizvođača sa ovog područja. Rogatički srez je u to vrijeme, bio među najvećim srezovima u tadašnje Jugoslaviji po površini i po zastupljenosti poljoprivrednih proizvođača. U sastavu sreza tada je bilo i područje Sokolca, Han Pijeska, Međeđe, Ustriprače, Prače i druga. Na toj izložbi u Rogatici, pored ostalog, zemljoradnik Ahmet Rađo iz Rađevića izložio je nekoliko vreća krompira proizvedenog na svom zemljištu, a čija krupnoća je izazvala pažnju pa i čuđenje posjetilaca, a i stručnjaka – agronoma Banovine.
Poznavao sam Ahmeta Rađu, dolazio je ocu u dućan, bio je dosta dobra mušterija. Sjećam se snažan, veseo, rječit i što bi se reklo bistar, stamen seljak. Moj ga je otac cijenio i kao čovjeka i kao mušteriju. Kad se poljoprivredna izložba završila u Rogatici Rađo dovuče dvije vreće onog krupnog krompira i veli mom ocu:

- Evo ti ovaj krupni krompir da vidiš kako je dobar, plati mi kao i obični, njegova krupnoća mi je plaćena u nagradi koju sam dobio za ovakvu proizvodnju.

- Rađo, drago mi je da su te nagradili zaslužio si, a fala ti što si meni donio pa ću te i ja dobro nagraditi za ovaj krompir koji nikad veći nisam vidio.

Stavili su vreće na vagu koja je pokazala da je težina nešto više od 100 kilograma. Otac i Rađo pili su kafe, a ja sam u dućanu iz vreća prebacivao u sanduke i brojao komade. Nabrojao sam 93 krompira, što znači da je svaki krompir bio težak preko kilograma u prosjeku, rijetki slučajevi, zato pamtim. Najviše se radovala moja majka, krompir jedan dovoljan za pitu, ako dodaš još meso, ništa bolje od takve pite.
Biba i Ahmet Rađo su imali sedmero djece. Ja sam bio u prilici da upoznam sina Selima. Završio je karijeru uspješnog direktora Molerskog preduzeća u Sarajevu. Ponekad bi i kafu popili i razgovarali o rogatičkom kraju, o našim očevima i njihovim težnjama, još od ranije da se naša omladina koja pristiže školuje, o stradanjima nevinog muslimanskog stanovništva, a i o drugim pitanjima.
Jedne prilike ispričao mi je o zavjetu, obavezi koju je dao svom ocu. U njihovom selu, a i šire dosta rano u ljeto 1941. godine prvo su ubijani ugledni domaćini muslimani. Rat je. Njegov otac, sina Selima zadužio je da ako preživi rat izmiri dug za kupljenu robu na veresiju (priček) Sejfulah-efendiji Muftiću iz Rogatice. Rađo je te godine sa većinom mještana sela Rađevića ubijen. Selim, njegova braća i sestre su rat proveli po izbjeglištima, a onda poslije oslobođenja, školovanje i tek posao. Trebalo je i nekoliko godina da uštedi pa da dug izmiri. Kad je bio spreman otišao je u Rogaticu i rekli mu da će Sejfulah-efendiju naći kad izlazi iz čaršiske džamije. To je učinio, raspitao se i upoznao. Otišli su u obližnju kafanu kod Alije i mom ocu rekao:

- Mene moj otac Ahmet Rađo još 1941. godine zadužio da izmirim njegov dug za uzetu robu prije rata. Evo ja sam tek sada u mogućnosti da to platim pa sam zbog toga došao. Izvinjavam se što toliko čekate na svoje.

- Ništa platiti nećeš, a ništa tvoj pošteni dobri rahmetli otac meni ne duguje. Ja sam na početku rata odmah svima mojim dužnicima sve halalio. Knjige dužnika više ne postoje. Nisam želio da se bilo koja moja mušterija vodi kao dužnik, ja sam svima dužnicima oprostio dug – halalio. Dirnut sam i obradovan tvojom brigom i željom da uzetu obavezu očevu izvršiš, smatraj da si je časno izvršio i od mene ti hvala.
Selim mi je nastavio detaljnije pričati kako je dalje tekao razgovor, kako mu je moj otac rekao da je još bilo dužnika koji su dolazili da plate dug, ali da on nije ni od jednog htio primiti i ako je svu svoju imovinu u ratu izgubio. Zahvalan je da je ostao živ i on i njegova djeca koja su brižna prema njemu. Moj otac je tada na Selima ostavio snažan utisak čovjeka koji svojim odnosom prema drugim, svojom pažnjom i dobrotom oplemenjuje ljude, budi njihovu želju i težnju da čovjek, prije svega treba da bude čovjek.
Na sva moja uporna traženja pa i molbu da primi novac, da je to njegovo, da je to on mom ocu dao, Sejfulah-efendija je odlučno odbio, jer kako je rekao, time bi pogazio svoje životne principe, svoj odgoj čega se cijelog života držao i ponašao – sa ovim je Selim završio svoju priču.
Može se reći da takvog mog oca građani znaju, takvog su ga susretali, cijenili i poštovali rogatičani, a i drugi. Mnogi ga se ranijih generacija i sjećaju.
U neko kasnije vrijeme, pričala mi je sestra Hadžire, da je prigodom razgovora sa ocem o nečem što je trebalo na kući uraditi on rekao:

- Nek stoji, doći će Hakija preko vikenda pa ćemo se s njim dogovoriti.

- Nije hića, čekaćemo oče. Hoću da te pitam, a evo i povoda i prilike. Od svih nas mislim da Hakiju najviše voliš – pita Hadžira.

- Smireno otac odgovara:

- E, moja kćeri, mislio sam da si pametnija. Evo vidiš 5 prstiju na ruci, toliko vas imam. Uzmi nož i probaj se porezati po bilo kojem prstu jednako će biti i isto će boljeti. Djeca se, ako su hairli, jednako vole. Hakija je najiskusniji, proveo je tolike godine sa mnom u dućanu, nije me nikad ni kasnije razočarao, ima više iskustva pa treba njega konsultovati.
Politikom se nije nikada bavio, ali se dosta angažovao u mlađim danima u udruženjima i društvima koja su radila na unapređenju obrazovanja i kulturnom napretku muslimana. Bio je sa svojim prijateljima organizator u formiranju, a poslije i predsjednik Dobrotvornog društva za školovanje omladine koja je pokazivala veći interes u učenju i bilježila rezultate. Sakupljana su, od bolje stojećih građana, novčana sredstva i redovno davate mjesečne stipendije đacima i studentima. U ovome su postizani zapaženi rezultati. Rogatica je sa stanovišta veličine grada i brojnosti življa imala znatno više đaka i studenata u odnosu na veće gradove. Bio je dosta aktivan u „Uzdanici“, „Muslimanskoj čitaonici“, Udruženju trgovaca i drugim dobrotvornim organizacijama.
Bio je uporan pobornik obrazovanja. Sjećam se žučnih rasprava sa svojim prijateljima koji su bili neodlučni u slanju svoje djece na školovanje u Sarajevo i druge gradove. Očeva mušterija Smaić iz Kalimanića pravdao se da nezna kako bi sina Sabriju upisao u Medresu. Otac je otišao u Sarajevo i to obavio. Sabrija je bio odličak đak, a poslije priznati finansijski stručnjak, direktor računovodstva u Bosna autu. Kada su moji sinovi stasali na fakultet interesovao se i radovao što dobro uče. Stariji sin Tarik kada se zaposlio i počeo raditi kao znak pažnje kupio je ocu od prve plate fini štap koji mu je, i kad je otac bio bolestan, stajao uz krevet sve do smrti. To mu je bio ponos na unuka Tarika.
I meni je jednog dana pred vrijeme upisa u škole rekao da možda i ja idem u Sarajevo u trgovačku akademiju. Moje radovanje je kratko trajalo. Malo duže je objasnio kako sam se ja dobro snašao u trgovini, kako znam sa kupcima, umijem da im predstavim robu i prodam, a da on stari, pa je sa majkom razgovorao i da je najbolje, da ja ostanem u trgovini, a mlađi brat Mustafa koji je takođe bio dobar đak ide dalje na školovanje. U kući moga oca i majke riječ starijeg se nije mnogo komentarisala, nego poštovala. I ja sam tako postupio. Od tada otac je redovno, sa sobom, mene vodio u Sarajevo radi kupovine robe kod veletrgovaca. Uvodio me u posao i detaljnije upoznavao, da prvo, treba obići sve značajnije trgovce, a onda tek kupovati. Jevreji su u to vrijeme u Sarajevu držali preko 90% trgovačke mreže na veliko Danoni, Pape, Altarci, Baruh i drugi. Otac je bio siguran kod onih gdje godinama kupuje, a oni su ga poštovali i izlazili u susret kod izbora i kvaliteta robe. Imali su povjerenja u njega, a on je na vrijeme plaćao račune. Ja sam bio iznenađen prvim susretom sa sarajevskim trgovcima, njihovom vještinom faljenja robe, njihovom brigom da budeš zadovoljan da dođeš ponovo. Dobio sam na poklon od Danona zimski kaput. Mnogo mi se svidio, imao je veliku kragnu za podići, kose đepove, što ja dotad nisam imao prilike vidjeti. Da je moglo ja ga nebi ni skidao, nosio sam ga do rata.
Od muslimana veletrgovaca bio je najpoznatiji Muhamedaga Šabić i Mahmut Nakaš. Bila je velika i dobra njihova tekstilna radnja u Čurčiliku. Imali su kvalitetnu robu i otac je kupovao kod njih ono što su imali. Sa Muhamedagom Šabićem otac je bio od ranije dobar prijatelj. Muhamed-aga je oca zvao svakog ramazana u goste na nekoliko dana da zajedno poste i obave vjerske obrede.
Moj otac je ujutru ranije išao u čaršiju i među prvim otvorio dućan. Jedno od nas djece nosili smo u tasovima (meterizima) ručak. Kući je dolazio tek predveče. Dućan je bio dosta velik sa tri pulta i tri strane rafova (polica) popunjene tekstilnom robom, stolice i klupa za mušterije, većom prostorijom za ostavu pamuka i druge robe koja nije još ni raspakovana. Imao je dosta stalne mušterije, dobrih bogatijih domaćina sa sela. Kako je moj otac bio dosta aktivan u društvenom radu, imao i funkcije: predsjednik Dobrotvornog društva za školovanje omladine, koja dobro uče, a nemaju finansijskih sredstava, zatim član Izvršnog odbora Narodne uzdanice, Udruženja trgovaca i drugih organizacija, imao je često goste, pa je zato u uglu dućana, bio prilagođen odgovarajući prostor.
Kad bi predveče došao kući, ako je ljeto, radio bi malo u bašti gdje je bilo posijano povrće, a dosta je bilo raznog voća. Išao bi u obližnju Arnautovića džamiju na akšam i na jaciju. Donosio je novine kući pa bi čitao ili učio. Išao bi sa Majkom na sijela rodbini, prijateljima, a oni bi nama dolazili. Tokom dana majka je mogla ići ženama na sijelo, ali naveče kad je otac kući, volio je da je ona tu.
Evo jedne porodične dogodovštine iz tog vremena. Jednu veče majka sa Hadžirom otišla na sijelo očevoj sestri Ferida-hanumi Hafizović uz njegovu saglasnost. Sutradan naveče je novo sijelo kod rodice Fat-hanume Sokolović gdje je predviđeno pravljenje ćetenije. Pozvata i majka i Hadžira, pa dok još nije otac došao dogovaraju se kako će ga pitati jer će biti da dvije noći jednu za drugom idu na sijelo. Pita otac moju Majku kako vam je bilo sinoć na sijelu.

- Dobro, samo neznamo kako ćemo i večeras smo pozvani kod Fat-hanume Sokolović. Dvije večeri na sijelima, ne znamo je li nam mnogo?

- Idite, žena vas zvala, ja ću i večeras ostati kod kuće.

Majka i sestra Hadžira na samku komentarišu, kako se otac podobrio i pušta na sijelo, evo dvije večeri i veli da idu.

Još juče kad su iz Zenice sestra Rabija i zet Šaćir najavili da u subotu dolaze, Mati je skuhala tepsiju hurmadžika. Zimsko je doba, može u hladnom stajati. Vidio je otac tepsiju i hurmadžike gore na spratu u sobi. On je dobrog apetita, slatko drago, a hurmadžike ne broji kad jede. Načeo je prvu noć tepsiju i pojeo dva put po nekoliko komada, dok su Majka i Hadžira bile na sijelu. Zato kad traže neka idu i na ćeteniju, otac ima još hurmadžika u tepsiji.

Došla je majka i Hadžira sa sijela, donijeli su i ocu ćetenije. Malo je uzeo i nastavio čitati. Majka ga pita:

- Što ne jedeš, nije ti dobra?

- Uzeo sam, probao dobra je ćetenija nek stoji sutra ću. Večeras nisam od apetita.

Mati razmišlja – nikad slatko nije odbijao, uvijek je za to imao apetit. Njene sumnje odvedoše je gore na sprat u sobu. Tepsija na ormaru pokrivena, stoji kao što je i ostavila. Podiže i iznenadi se, tepsija skoro prazna samo su na kraju dva hurmadžika. Sad odmah Mati shvati što je on slao na sijela. Noseći tepsiju dole Mati zavika:

- Šta si ovo uradio, kako si mogao toliko pojesti, kćer i zet dolaze?

Moj otac blagim, umiljatim i po malo molećivim glasom, kao neko ko je pogriješio reče:

- Nazo moja, ne brini sve ćemo ispraviti. Da ti kažem kako je bilo. Uzmem ja tepsiju predase, hurmadžici samo što ne pitaju – hoćemo li se jesti. Ja probam, jednu odlična, pa druga, dalje nisam brojao, išao sam po čašu vode. Ne možeš vake rumene, sa dobrim zalivom, puterom, pa vidiš i pokoji orah i sve to da gledaš a da ne jedeš. Kad sam pomislio na tebe Nazo tek onda viđoh da sam na drugom kraju tepsije. Dabogda ti se ruke pozlatile, kako si ih dobro napravila, nikad bolje. Ostavio sam dva hurmadžika da probate.

Vidi Mati da on sve okreće na šalu, pa i ona popusti i uzvraća.

- Nek Hadžira odmah ide po ljekara, toliko pojesti hurmadžika, moraće ti pozliti, šta ću ja bez tebe. Slatko nemoj ni malo jesti do bajrama. Šećera nabavi malo više, hoću i ja da organizujm sijela i ćeteniju dok su zimski dani.

- Šećer ću nabaviti, biće ti i za ćetenije, ali nemoj ni rodbini i drugim pričati da sam pojeo tepsiju hurmadžika. Dva su ostala, a ima i većih tepsija od ove. Doktor mi ne treba sa mnom je sve u redu, ako treba da se uvjeriš daj tu ćeteniju poješću, ima mjesta i za nju.

Mati je sutradan napravila novu tepsiju hurmadžika i kakav je običaj zet i kćerka su dočekani. U porodici se uz šale, dogodovštine i druge priče pominjala tepsija i nestanak hurmadžika.

DANONI


U ratnom događaju moj otac je pokazao izuzetnu hrabrost, ljudski odnos i brigu prema žrtvama. U toku Druge neprijateljske njemačke ofanzive na partizanske oslobođene teritorije u Bosni i Hercegovini početkom 1942. godine okupacione jedinice ponovno su zauzele Rogaticu. Uveli su nemilostrdnu vojnu torturu nad stanovništvom i ubijali nevine, mirne građane. Ubili su i dvojicu mladića, sinove Avrama Danona rogatičkog trgovca Sadu i Judu. Njihova tijela ležala su na snijegu u Lukama Zakulom iza mosta. Nijemci su oglasili da se jevreji nesmiju pokopati – sahraniti. Ko i pokuša to učiniti biće javno strijeljan. Ovim neciviliziranim, neljudskim postupkom, ispoljavanje sile i drskosti Nijemci su plašili građane najavljujući šta ih čeka.

Tokom svakog dana njemačke vojne patrole kretale su se Zakulom i Lukama pa se nije moglo ništa učiniti, niti je ko od građana smio bilo šta pokušati, slijedila je smrtna kazna. Tijela mladića počeli su i psi lutalice da razvlače.

Moj otac Sefulah ef. Muftić nije se mirio sa ovim šta se u Rogatici dešava, sinovima njihovog sugrađanina Danona pa je prijateljima sa kojima se svaki dan susretao na vjerskim obredima u džamiji o tome razgovarao. Građani su među sobom osuđivali postupak Nijemaca prema ubijanju i zabrani ukopa tijela, ali su u tim prilikama bili nemoćni da šta urade. Otac nije odustajao. Stalno je bio zaokupljen da treba što prije pokopati tijela ubijenih.

Njemu se kao čovjeku nametalo pitanje:

- Zar je moguće da se tako šta dešava, da psi razvlače mrtva tijela naših sugrađana, nedužnih jevreja, a da se ništa ne čini za njihov ukop?

Mom ocu prijetnja smrtne kazne Nijemaca nije bio razlog da ništa ne uradi. Potražio je radnike Refika Šehića i uz obavezu da o tome nesmije niko da bilo šta zna, i da otac Refiku isplati odgovarajuću naknadu za ovaj rad i obavezu, dogovorili su kako će sve obaviti. Otac je bio svjestan kakvoj se opasnosti izlaže i šta ga čeka ako ih njemačka patrola otkrije i uhvati – javno strijeljanje. Jače od toga bila je očeva čvrsta namjera da izvrši građansku dužnost da se sahrane, ukopaju tijela mladića Rogatičana.

Njemački vojnici su ih ubili i likuju gledajući kako ih psi po snijegu razvlače.

Moj otac i radnik Refik čekali su mrklu noć kad se slabije vidi i kad nejma kretanja građanima. Oni su pod okriljem noći oprezno došli na Luke pokupili i u bijele čaršafe, zamotali tijela Sade i Jude, stavili na drvene saonice i krenuli. Da bi zavarali njemačke patrole krenuli su u suprotnom pravcu Lukama prema Ptičijaku ostavljajući u snijegu vidan trag saonica. Kad su izašli na put gdje je snijeg utaban i gdje tragovi saonica nestaju krenuli su putem nazad i preko mosta na rijeci Rakitnici došli u Zakulu. Sa ulice su skrenuli u bašću Hamida Hadžiahmetovića, izbjegavajući njemačke patrole, saonice su dalje vukli sporednim prilazima i rogatičkim baštama, ne izlazeći na ulice i vidna mjesta. Kad bi čuli njemačke patrole odmah bi legli u snijeg ili se krili. Ograda po baštama nije više bilo, potrošene su u ogrijev tokom zime.

Uz stalan oprez, izviđanje terena kada su se kretali, te i veliki napor dovukli su na jevrejsko groblje na Hapasanu tijela Sade i Jude. Hladnoća i smrzla zemlja otežavali su ukop, ali su do svanuća uspjeli da to urade. Na grob su navukli granje, a u žbunje su sakrili krampe i lopate. Čekali su da istekne zabrana kretanja u gradu. Razdvojili su se u povratku kućama. Refik je sakupio drva i natovario na saonice da se vidi, da je bio u drvima i da se niz Hapsan vraća kući kao i predhodnih dana.

Sejfulah efendija je otišao ispod Hrida, niz Podlipu, Serhatom, a zatim Kruščicom kući. Moja majka je već bila ustala, vidjela da oca nejma u kući. Slutila je gdje bi mogao otići. Naložila je vatru u kuhinji, tu se najbolje zagrije. Po povratku otac je tiho ušao u kuću, majka je krila nemir i samo ga je pitala jeli mu hladno. On je teško govorio, hladnoća je učinila svoje, hodao je u toploj kuhinji da se što prije zagrije. Toliko provedeno vrijeme na hladnoći fizički napor i strah koji ga je neminovno obuzimao dok je tu noć obavio humanu, ali tešku obavezu, što od njega niko nije zahtjevao, sada se toga svega polako oslobađa. Na njegovom licu javljaju se znaci zadovoljstva što je uspio da uradi da tijela ubijenih mladića nađu svoj mir u zemlji što pripada svakom ljudskom biću. Otac je sjedio uz šporet, mati je grijala peškire i njima trljala izmrzle ruke i noge očeve da ožive. Kad se malo ugrijao počeo je da priča ali ništa o protekloj noći. Mati je mudro šutila, pustila djecu da duže spavaju, da se otac odmori.

Nije izlazio iz kuće, nije išao ni u džamiju. Poručio je prijateljima da je bolestan. Sulejman efendija Muftić, Alaga Nalbantić, Avdibeg Holučlić i drugi dolazili su da ga posjete, da vide kako je. Njihovim razgovorima niko od nas ukućana nije prisustvovao. Jedan dan je otac mojoj majci rekao da se kamioni koji su dovukli hranu u Rogaticu vraćaju za Sarajevo pa će i on ići. Tamo ima sestru Feridu Hafizović i hoće da je posjeti. Mene je otac pozvao u svoju sobu upozorivši me da ne idem po gradu, da se povučem i čuvam, opasno je. Znao je da sam po odlasku partizana iz Rogatice nastavio da ilegalno radim za Narodno-oslobodilačku borbu. Otišao je u Sarajevo obavezujući nas sviju da majku dobro slušamo. Ona je bila veoma zabrinuta.

Kasnije sam shvatio da je očev odlazak u Sarajevo i njegovo upozorenje meni bila mjera opreza prema onom šta bi njemački vojni organi prema ocu i njegovoj porodici preduzeli ako saznaju za njegovo angažovanje na ukopu ubijenih mladića.

Njemačke vojne vlasti su poduzimale istragu da saznaju kud su nestala tijela ubijenih jevreja. Prvo su pratili trag saonica na Lukama koji ih je vodio prema Ptičijaku, a ispitivali su i neke građane. Odgovor je bio da nisu ništa vidjeli i da ne znaju. Rogatičani su šutnjom nosili u sebi bol za ubijenim mladićima, a tajnu kao osudu na njemačke vojne vlasti na njihove zločinačke postupke.

Ne dugo iza ovog događaja Nijemci su se povukli iz Rogatice, što je bilo znatno olakšanje.

Moj otac se nije zadržao kod sestre u Sarajevu. Rođak Mustafaga Hadžiahmetović živio je u to vrijeme u Orašju pa kad je čuo da je otac u Sarajevu odveoga je sebi u Posavinu gdje je ostao više mjeseci. U Rogaticu se vratio tek poslije oslobođenja.

Avram Danon, otac ubijenih mladića je jedan od rijetkih jevreja iz Rogatice koje je preživio rat. Došao je po završetku rata u Rogaticu i neizmjerno se zahvalio hrabrim građanima Sejfulah ef. Muftiću i Refiku Šehiću.

GRADONAČELNICI ROGATICE


Rogatica je imala dosta dugu tradiciju u izboru gradonačelnika koji su svojim radom opravdavali povjerenje birača. To su bili ugledni građani koji su za sobom imali rezultate u radu općine i razvoja grada. U tome je prednjačio gradonačelnik Ahmet-beg Bukvica. Ovaj čestiti, znameni gradonačelnik sa velikim iskustvom, svojom mudrošću i poštenjem uspješno je vodio općinu Rogatica u kojoj je neprekidno bio 37 godina gradonačelnik od 1889. do 1926. godine, preko devet uzastupnih mandata. U to vrijeme, dešavali su se mnogi složeni i teški događaji u svijetu, koji su se dosta odražavali i zahvatili ovo područje. On se u poslu dobro snalazio uz stalnu brigu da građanima koliko se može, olakša i pomogne da se sve to preživi.

Držao je Bukvica puno do svog ugleda i dostojanstva, kao i do uvažavanja njegovih građana. Poslije Prvog svjetskog rata, vlast iz Beograda, preko Banovine iz Sarajeva, poslala je u Rogaticu prvog Sreskog načelnika. Kad je stigao u Rogaticu, on posla kurira Adila da rekne gradonačleniku Bukvici da odmah dođe. Kurir je prenio poruku, ali Bukvica ne ode, nego veli Adilu:

- Vrati se i reci Sreskom gradonačelniku, ako mu trebam nek on dođe kod mene. Kad ja budem trebao njega, onda ću ja ići njemu. Takav je običaj u Rogatici i to se ne mijenja.

Bukvica je uporno zagovarao potrebu obrazovanja građana, naročito mlađih. Svoja tri sina posalo je na studije koje su uspješno završili i pokazao svojim primjerom kako treba školovati mlađe, one koji dolaze.

Poslije smrti Bukvice za gradonačlenika je biran Hasan-beg Šahinpašić 1926-1928. godine. Od 1928. do 1933. godine za načelnika biran je Ahmed-beg Daidžić. Ova dva gradonačelnika bila su iz poznatih rogatičkih familija i afimirmisani građani u doprinosu razvoja grada, gdje su stekli povjerenje građana. Oni su nastavili raditi i brinuti o razvoju grada kao što je to gradonačelnik Bukvica započeo i istrajao da Rogatica bude prihvatljiva za sve građane.

Na izborima za gradonačelnika 1933. godine bila su dva kandidata. Stariji je Osmanaga Akšamija, posjednik i trgovac i mlađi Galib Čapljić posjednik. Građani su se opredjelili za mlađeg Čapljića koji je u predizbornoj obećao konkretne zahvate na uređenju grada i komunalija. Ranije je imenovan za bilježnika općine Edhem-beg Branković koji uspješnim radom bio već poznat u gradu i šire.

Gradonačelnik Čapljić i bilježnik Branković pristupili su odmah značajnim zahvatima u oblasti komunalija i zadovoljenju svakodnevnih potreba građana, uređenje puteva, izradi trotoara za pješake, poboljšanje vodosnabdijevanja, postavljanje javnih česmi u gradu, rekonsturkciji i proširenje stočne i pijace poljoprivrednim proizvodima, sadnje zelenila i cvijeća, izrada javnog kupatila na rijeci Rakitnici sa kabinama i bazenom, polijevanje ulica u ljetnim danima i drugo. Radi unapređenja voćarstva i obezbjeđenja kvalitetnih sadnica, tada je podignut uz finansiranje općine voćarski rasadnik u blizini Rogatice. To je doprinijelo većoj sadnji voća na širem području.

Građani su posticani da urede i brinu o površinama ispred i oko svojih kuća i drugih zgrada, da sade cvijeće i drugo bilje, kako bi ulice, mahale i drugi slobodni prostori bili uređeni, a grad kao cjelina bio znatno ljepši i prihvatljiviji za življenje građana. Nije trebalo puno vremena, novine u gradu i napredak u uređenju iz dana u dan sve se bolje zapažao, a građani sve više bili zadovoljniji. To je zapazila i Banska uprava u Sarajevu pa je za sve općine Banovine organizovala u Rogatici savjetovanje o uređenju gradova i savremenijem organizovanju komunalija. Učesnicima savjetovanja je pokazano ono što je Rogatica u tom pogledu uradila i postigla.

ŽIVOT U ROGATICI 1918-1941.


U tom periodu, do početka rata, život u Rogatici, odvijao se u mirnoj tekućoj svakodnevnici. Društvene i druge povremene manifestacije doprinijele su burnijem, zanimljivijem i prihvatljivijem gradskom životu, kao što su: teferiči, priredbe, sportska takmičenja, aktivnost đaka, studenata i drugo. Teferiči su održavani ljeti na Ptičijaku sa zabavnim programom, muzikom, pjesmom i takmičenjima. Veselja na teferičima trajala su do kasno u noć i bila su dobro posjećena.

Zimi bi razna udruženja „Zanatlisko“, „Uzdanica“, „Gajret“ i druga davala dobro pripremljene zabave sa kulturno-umjetničkim programom u sali hotela. U ugostiteljskom objektu Forcan održavne su igranke omladine, plesalo se i igralo. Za početnike održavani su tečajevi plesa. Povremeno bi, kod Forcana, bile priredbe sa programom.

Česte svadbe, ženidbe i udaje doprinosile su radovanju, veselju i ugođajima koja su trajala po nekoliko dana. Po dugogodišnjoj tradiciji, smatralo se obaveznim da svatovi prođu ispod velikog stabla kruške takiše, koja je bila do puta na kraju grada više zgrade tadašnjeg Sreskog načelstva. Svatovi koji ne prođu ispod grana takiše nisu uvažavani i građani su tražili da se to obavi.

Rivalitet nogometnih klubova „Rošk“ i „Behar“ i njihovi navijači doprinosili su živosti klubske atmosfere i ugođaj navijanja i proslavljanja pobjede, ali sve u domenu prihvatljivog. „Soko“ je povremeno organizovao takmičenja tjelesnog odgoja, a nastupima na sletovima bili su veoma značajni i dobro posjećeni.

Udruženje zanatlija imalo je svoj tamburaški orkestar kojeg je vodio Behlulović. Orkestar je imao 12-15 članova sa odgovarajućim muzičkim instrumentima. Redovno su tamburaši nastupali u Udruženju zanatlija i na različitim manifestacijama u gradu i šire. Mlađe zanatlije imali su priliku da završe muzičku obuku i da se uključe u sastav orkestra.

Rudnik uglja u Kukavicama imao je svoj tamburaški orkestar sa 10-12 svirača i odgovarajućim muzičkim instrumentima. Nastupali su na svim radničkim manifestacijama, a i na zabavama i veseljima.

Ljeti bi se zabavna i sportska aktivnost preselila na gradsko kupatilo na rijeci Rakitnici, gdje je bio bazen. Tu i na bentu kod Građanske škole, najviše se okupljala omladina koja je uz skakanje u vodu, plivanje, igralo nogometa i odbojke. Omladina je dosta koristila ove pogodnosti.

Na atraktivnoj lokaciji uz rijeku Rakitnicu nalazila se kafana „Musala“ sa kuglanom i velikom ljetnom bašćom za odmor, gdje se najviše okupljala omladina. U toku godine u ovom objektu održavani su tečajevi za žensku populaciju o savremenom vođenju domaćinstva, ishrani, uređenju stana i drugo, a vršena je i praktična vježba kuhanja jela i serviranja. U programu obuke bila je uključena i kućna radinost: šivanje, vezenje, pletenje, heklanje i drugi vidovi obrade tekstila i drugih materijala. Držata su predavanja iz oblasti zdravstva i preventivne higijene. Sva ova predavanja, tečajevi i druga obuka žena i djevojaka odvijala se uz veliko interesovanje. Sve je to doprinosilo i općem obrazovanju i uključivanju ženske omladine u društvene aktivnosti.

Kad počnu školski raspusti Rogatica bi oživila, bila veselija kao da su u grad došli brojni gosti. Tada su đaci i studenti došli iz Sarajeva i iz drugih većih gradova, gdje uče i studiraju, svojim roditeljima i svojoj Rogatici. Oni su donosili razne novine iz kulturno zabavnog života, sporta i drugog. Zanatlisko udruženje izgrališta, mahale i druga mjesta za omladinu bila su puna: vježbalo se igralo, razgovaralo, sviralo, pjevalo do kasno u noć. Sjećam se, mi mladi koji smo tada živjeli i radili u Rogatici išli smo u veliku salu hotela gdje je đak Rusmir Gorušanin igrao-stepovao veoma vješto i atraktivno, čemu smo se mi divili i uživali u njegovoj igri. On je tada bio vodeći u Sarajevu u igri stepovanja.

Rogatičani su i planinarili. Na Sjemeću, na lijepom proplanku, okruženom šumom četinara, gdje je bilo i dosta livade, izgrađen je planinarski dom – kuća koja je bila potpuno opremljena. U ovu planinarsku kuću moglo se po dogovoru porodično ili grupno društvo ići na određen broj dana.

To su preko ljeta rogatičke porodice i družine dosta koristile. Kada je išao moj tetak Vehbija Jesenković ili tetak Fetah Tanković sa porodicama išao sam i ja. Pamtim, bilo je veoma lijepo, borova šuma, šetnja, branje cvijeća i šišarika, igranje nogometa na livadi, nepregledno zelenilo šuma. Naveče bi ložili vatre, a onda gitara, pjesme do kasno u noć. Mi mlađi, bez razloga, bojali smo se mraka i međusobno se plašili vukom i međedom.

Uslovi za lov i ribolov su bili znatno veći i svestraniji nego što je bila iskorištenost pogotovo u komercijalne svrhe. Uslovi su bili raznovrsni i za lov i ribolov, ali je nedostjala organizacija za bolji razvoj i lova divljači i ribarenja. Dosta su tada otkupljivana krzna divljači koja su išla u izvoz.

Svakog ponedeljka bio je pazarni dan. Tada bi radila pijaca poljoprivrednih proizvoda i stočna pijaca, koja je bila nadaleko poznata sa velikim dogonom, ponudom kvalitetne krupne i sitne stoke. Posebno je bila po kvalitetu poznata i tražena rogatička janjetina sa brojnih pašnjaka ovog kraja: Sjemeća, Borika, Žepe, Prodole, Sočica i drugih. Stoka, goveda i bravi su otkupljivani u velikim količinama jer je u rogatičkom području stočarstvo bilo vodeća grana proizvodnje, većina stanovnika područja se time bavila. Stoka je isporučivana uglavnom sarajevskom tržištu, a išla je i za Dubrovnik

Na pijaci poljoprivrednih proizvoda kupovao se krompir, grah, bijeli mrs: sir, kajmak, maslo, voće sirovo i suho, ljekovito bilje i drugo. Rogatička poljoprivredna proizvodnja bila je poznata po kvalitetnom bijelom grahu, planinskom krompiru, siru i maslu. Dolazili su kupci iz Sarajeva i drugih mjesta i otkupljivali ove proizvode.

Na jesen u Rogatici bi se stvorio poseban ambijent nastao od mnoštva konja, njihovih uzgajivača i znatno više posmatrača koji nisu propuštali priliku da vide ovu ljepotu kojoj se čovjek divi. Tu je tradicionalna godišnja smotra bosansko-brdskog konja, čija kolona od preko hiljadu grla kreće u krug ulicama Rogatice. Duga kolona konja ide satima i vrši se eliminacija. Iz svakog kruga kretanja konja izdvajaju se ona grla koja ne ispunjavaju kriterije da bi na kraju ostao krug od dvadesetak najkvalitetnijih konja ljepotana, da se oči nagledaju. Svi konji iz zadnjeg kruga su otkupljivani i za tadašnje vrijeme, dosta dobro plaćeni, jer je to stimulisalo uzgajivače da drže po pet-šest pa i više konja i da uzgajaju posvete posebnu pažnju. Otkupljeni najkvalitetniji konji davati su ponovno na selo za priplod i dalji individualni uzgoj, a određeni broj konja otkupljivala je vojska, preko svojih prestavnika za svoje potrebe.

Ramazan, bajrami, božići, uskrsi i druge vjerske svetkovine su na svoj način doprinosile prijatnoj atmosferi i životu grada: susretima građana, čestitanja, želje, uvažavanja jednih prema drugim i obratno. Tih dana je grad, ulice, mahale bile veselije, radost na svakom koraku. Išli su jedni drugim, čestitalo se, častilo, a ako je od ranije bilo kakvih nesporazuma oni su ovim susretima prevaziđeni, vraćali se međusobna srdačnost i obostrano uvažavanje i razumjevanje. Ramazan i post nisu značile samo izvršavanje jedne od vjerskih obaveza. To su bili dani mirnoće, razmišljanja, blagosti, vrijeme sagledavanja i ispitivanja sebe i odnosa prema drugim, što valja, što ne valja i kako sve to savladati da čovjek u istinu bude čovjek. Tokom razamazana slijedili su pozivi na iftar na zajedničko druženje.

Za početak posta – sehur grupa svirača Salke Perveze sa zurlom, ćemanetom i bubnjem išla je ulicama i mahalama grada i muzikom budila građane da ustanu na ručak i započnu post. Pred veće kad dođe vrijeme iftara Bećir Lihić je pucnjem iz topa, javljao vrijeme isteka posta.

Nekad davno familija Muftića uzela je obavezu da tokom ramazana svaku veče pred Arnautovića džamijom za iftar dijeli taine – somune učesnicima akšam – namaza, da se, kad bude vrijeme iftaru mogu omrsiti. Ja sam bio zadužen da od pekara Salih-age Čauševića preuzmem somune i da ih kao taine podjelim u haremu džamije. U prigodnim svečanim danima 27 noć ramazana dijeljena je uz somun i halva. Tokom ramazana, povremeno su dijeljeni somuni i u mahalama svima.

Iz pravca Sarajeva doletio je 19. avgusta 1935. godine avion i kružio iznad Rogatice. U drugom – trećem krugu počeo je da baca predizborne letke. Te jeseni održavali su se izbori za poslanika u Skupštini stare Jugoslavije. Leteći dosta nisko zapeo je telefonske žice u blizini pravoslavne crkve i srušio se. U to vrijeme održavala se svetkovina Preobraženje. Vjernici su bili iznenađeni i nastalo je komešanje i ispoljavanje revolta od strane vjernika u dvorištu crkve. Predvođeni ekstremno orjentisanim pojedinicima, grupa seljaka krenula je ispred crkve u čaršiju, gdje su odmah počeli da demoliraju i pljačkaju dućane mirnih i poslovnih građana. Intervencijom žandara i policije spriječilo je veće demoliranje i pljačka. Tome je značajno doprinijela prisebnost trgovaca i ostalih građana koji nisu ničim uzvraćali niti ulazili u bilo kakav sukob. Brzo su zatvorili radnje ne osvrćući se što jedan dio robe ostaje pred dućanima i to je opljačkano.

Ovaj mučan i uznemirujući događaj negativno se odrazio na ukupne odnose dotadašnje dobre saradnje i međusobnu harmoniju rada i života u gradu.

ULAZAK NJEMAČKE VOJSKE U ROGATICU


Nastala su nemirna vremena. Rat se širio u Evropi. Stanovništvo je sve više zabrinuto. U sjećanjima starijih ljudi još uvijek nisu bila zaboravljena stradanja u Prvom svjestkom ratu, kada je znatan broj građana ostao bez svoje imovine, a mnogi su izgubili i svoje živote. Neprijateljske snage bile su već na granicama, čekali su trenutak objave rata da krenu na Jugoslaviju.

To se ubrzo dogodilo. Dvanaestog aprila 1941. godine u zoru Njemačke oružane snage, bez otpora Jugoslovenske vojske koja je u znatnom broju bila stacionirana u gradu, iz pravca Višegrada ušle su u Rogaticu sa brojnim tenkovima, topovima i drugim ratnim naoružanjem. Stanovništvo je bilo uplašeno. Jugoslovenski vojnici u velikom broju zatečeni u gradu panično su se ponašali. Mnogi od njih ulazili su u kuće u gradu u kojima su uz pomoć građana skidali vojnu uniformu i oblačili civilna odijela, nastojeći da što prije napuste grad i stignu u mjesta svojih porodica, strahujući od upućivanja u Njemačke logore.

Glavnina Njemačke vojske ubrzano je nastavila kretanje u pravcu Sarajeva. U gradu je ostala manja jedinica Njemačke vojske smještena u takozvanom Lageru koji je izgrađen u vrijeme dolaska Austrougarskih vojnih snaga u ove krajeve.

Jugoslovenska vojska, u rasulu, na ulicama Rogatice ostavila je tenkove, topove, mnoštvo kamiona i raznih eksplozivnih sredstava. Tih dana bilo je i smrtnih slučajeva i ranjavanja djece koja su iz radoznalosti u igri aktivirala mine i druga oružana sredstva.

FORMIRANJE USTAŠKE VLASTI


U kratskom vremenu poslije okupacije zemlje, pod pokriviteljstvom Nijemaca, u Rogatici je formirana ustaška vlast od malog broja ljudi koji su u gradu bili poznati kao besposličari. U početku ustaška vlast naročito se okomila na desetak jevrejskih porodica od kojih je većina imala trgovinske radnje. U jevrejskim radnjama ustaše su odmah postavile svoje povjerenike kako bi kontrolisali njihov rad i istovremeno vršili pljačkanje njihove imovine. Osim toga, na očigled građana Rogatice svakodnevno su prisiljavali Jevreje na obavljanje fizičkih poslova, pri čemu su ih malteretirali.

Teror ustaša nad stanovništvom sve više je dolazio do izražaja. Uskoro je ustaška vlast počela i sa pljačkom i maltretiranjem pravoslavnog stanovništva u gradu i selima, pri čemu su u prvom redu bili na meti viđeniji ljudi. Tako su već u junu 1941. godine, ustaše protjerale jedan broj uglednijih i imućnijih građana srpske nacionalnosti, koje su otpremile u logore gdje su likvidirani.

U junu 1941. godine, ulaskom Njemačke i Italije u rat sa Sovjetskim savezom, njemačka jedinica koja je bila stacionirana u Rogatici naglo je povučena, a u gradu je ostala domobranska posada i ustaše koji su i dalje nastavili svoju stahovladu.

Velika većina građana Rogatice osuđivala je nasilje, zlodjela i više puta su pokušavali da utiču i tražili od tadašnje NDH vlasti da se njeni organi dovedu pod kontrolu i da svi građani mogu mirno živjeti i slobodno se kretati.

Primjer bezvlašća i terora je i slučaj ubistava Općinskog komandira policije Ćamila Barakovića. On se krajem juna 1941. godine energično suprostavio maltretiranju dvojice građana srpske nacionalnosti od nekoliko ustaša u centru grada. Komandir Baraković, uvjeren da se radi o nevinim ljudima, pred okupljenim građanima suprostavio se ustašama i tražio da se nevini ljudi oslobode. Jedan od ustaša je u tom trenutku iz pištolja sasuo čitav rafal u čestitog Barakovića, koji je sav u krvi, pao mrtav. Prisutni građani bili su prestrašeni i zbunjeni od tog ubilačkog postupka ustaša, a jedan broj građana u strahu se razbježao. Taj jezivi prizor ustaškog terora duboko se usjekao u sjećanja Rogatičana.


ŠIRENJE USTANIČKOG POKRETA


Početkom ljeta 1941. godine u Rogatičkom kraju sve se češće govorilo o ustanicima u šumama, što se odnosilo na partizane čiji se broj iz dana u dan povećavao, naročito na Romanijskom području i okolnim selima Rogatice. Među ustanicima u prvo vrijeme bilo je i četnika pod komandom Aćima Babića, koji su se najčešće kretali oko Han Pijeska u dijelu romanijskog područja.

Muslimansko stanovništvo u Rogatici i okolnim selima bilo je uplašeno, jer su se često prenosile vijesti o četnicima i njihovom teroru u muslimanskim selima.

U septembru 1941. godine, partizani iz romanijskog odreda, zajedno sa četnicima, izvršili su opkoljavanje Rogatice u kojoj se nalazila domobranska posada i manji broj ustaša.

Napad ustanika trajao je kratko. Ustanici su unišli u Rogaticu 6. septembra 1941. godine, nakon povlačenja domobranske posade i ustaša u pravcu Mesića. Ustanici su se u gradu zadržali kratko vrijeme, oko dva sata. Domobranskoj jedinici stigla je pomoć iz pravca Mesića pa su se ustanici ubrzo povukli u pravcu Romanije i okolnih sela. Nakon kratkog vremena, u Rogaticu je stigla domobranska jedinica sa zloglasnim oficirom Vrkljanom.

Polovinom oktobra 1941. godine, partizanski borci uglavnom iz Romanijskog odreda i okolnih sela (Gučevo, Šatorovići i dr.), a izvjestan broj četnika sa kojima su u to vrijeme sarađivali partizani, ponovo su opkolili Rogaticu. Borba je neprekidno trajala od 12. do 24. oktobra 1941. godine, nakon čega se domobranska posada i ustaše povukli u pravcu Goražda, a grad su zauzeli ustanici.

Te noći Rogaticu je napustio i jedan broj građana, koji su se uz gubitke povukli u pravcu Goražda. Osnovni razlog napuštanja Rogatice jednog broja stanovništva bio je strah od četnika koji su pljačkali, palili domove i ubijali muslimansko stanovništvo.

Po ulasku ustanika u Rogaticu stanovništvo je bilo veoma uplašeno. Većina četnika bila je pod dejstvom alkohola. U manjima grupama odmah su počeli pljačkati muslimanske kuće u gradu pod izgovorom da traže neprijatelja. Međutim, osnovni motiv bio je pljačkanje imovine građana. Pri tome su se veoma drsko ponašali, a neke građane su nemilosrdno tukli, tražeći da im se preda zlato i druge vrednije stvari. U gradu je nastalo bezvlašće.

Partizani koji su sa četnicima unišli u grad, uspjeli su za nekoliko dana da u Rogatici zavedu red hrabro se suprostavljajući četnicima, pri čemu je dolazilo i do upotrebe oružja.

Iako u teškim uslovima partizani su uspjeli da koliko-toliko normalizuju stanje. Osnovan je Narodno oslobodilački odbor Sreza Rogatičkog, na čelu sa prvoborcem Jankom Jolovićem. U odbor su izabrani ugledniji građani Rogatice: prvoborac Šahin Šahinpašić, profesor; Risto Milinković, nadzornik puteva; Sinan Branković, sudija; Malkan Karišik, zemljoradnik; Rasim Murftić, trgovac; Aleksa Kojić, gostioničar.

Formiran je i Općinski narodnooslobodilački odbor, predsjednik je bio Nikola Maksimović, a članovi Rašid Kazić, Milan Vuković i drugi. Osnovan je i Narodni sud koji je sudio onim koji su se ogriješili o narodne interese.

Na sređivanju stanja u Rogatici posebnu ulogu imala je Partizanska četa iz Seljana, čiji je hrabri komandir bio prvoborac Drago Racković, a komesar Veso Rasković. Njihov doprinos u tako teškom vremenu bio je od izuzetnog značaja, jer se Seljanska partizanska četa hrabro suprostavljala četnicima koji su pravili nered, često pljačkajući i maltretirajući nedužne ljude, ne prezajući i od ubistava. U tim teškim uslovima tih dana četnici su bezrazložno ubili uglednog građanina Ahmed-bega Sokolovića, Avdagu Jamaka, a zvjerski su lišili života i prvoborca Sejdaliju Sućesku.

Posebnu ulogu u to vrijeme u Rogatici je imao i prvoborac Janko Jolović sa Romanije sa svojim ugledom i borbenošću, bez obzira na svakodnevne prijetnje četnika, hrabro angažovao se na uspostavljanju reda i normalizovanja stanja u gradu. To je bio veoma hrabar čovjek, koji je Rogatičanima ostao u trajnoj uspomeni. Četnici su mu često prijetili i na kraju kao istaknutog partizanskog rukovodioca, u tim teškim uslovima u 1941. godini na zvjerski način lišili života. Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su poslije rata na čijem je ispraćaju bio prisutan i veliki broj građana Muslimana iz Rogatice, naročito starijih ljudi koji nisu zaboravili njegovu hrabrost i dobra djela za vrijeme vršenja odgovorne funkcije partizanskog rukovodioca u Rogatici.

U IZBJEGLIŠTVU U FOČI


Kada je kolona građana Rogatice krenula preko brda prema Goraždu ja sam išao sa ocem i još nekoliko mladića Jusuf Akšamija, Čaldarevići i drugi. Negdje iznad Brčigova pucnjava iz pušaka na nas je učestala. Meci su pored nas fijukali. Otac nije mogao brzo ići pa smo zastajali. Ja sam mojim drugovima rekao da mene i Oca ne čekaju. Stisnuli su mi ruke, pozdravili se i rekli da ćemo se naći u Goraždu. Išli smo još par stotina metara naprijed, a onda su iznenada iskočili iz grmova četnici. Ja sam se prepao, Otac je pogledao desno bilo je duboko točilo kuda je niz strminu voda tekla, dolje prema rijeci Prači. Potegao me naglo za ruku i mi smo se više plazali nego hodali i to velikom brzinom niz uvalu potoka. Kad više nismo čuli puščane metke već smo bili u potoku pored pruge i rijeke Prače. Otac je bio veoma iscrpljen pa smo malo sjeli, a onda krenuli uvalom prema Ustiprači. Tamo smo se nekako provukli kroz bašče i zabiti, da ne budemo primjećeni. Stigli smo u Kopače gdje su ostale izbjeglice već bile došle. Otac je želio da idemo odmah vozom koji je još saobraćao na liniji Goražde – Foča i obratno. Došli smo u Foču, smjestili se kod rođaka Selimovića gdje je od ranije, dok je još radio saobraćaj, bila stigla Majka, mlađa braća i sestra. Poslije nekoliko dana Otac je našao praznu kuću u Šerifage Hadžialića i mi smo preselili. Prolazili su dani, izbjeglice su se iskupljale u kafani nedaleko od Čehotine u Donjem polju (tako se to područje Foče zove). Razne su informacije dolazile, ali ništa pouzdano o Rogatici. U Foči su bile Italijanske oružane okupacione snage. Život se odvijao u strahu, nas izbjeglica, a vjerovatno i ostalih građana. Meni je bilo dosadno, ništa ne radim pa sam molio oca da pita Šerifagu da radim kod njega u magacinu, on otkupljuje orahe, suho voće i druge poljoprivredne proizvode. Sutradan ja sam bio u magacinu, skidao vreće sa konjskih tovara i nosio na vagu, a zatim istresao. Šerifaga je bio zadovoljan i iznenađen kako svojski radim. Drago mu je bilo što sam ja tražio posao, a tako mlad. Nije škrt bio u nagrađivanju.

Sve je teklo, moglo bi se reći normalno, ili blizu toga. Jednog dana krajem novembra počelo se pričati da su četnici okupirali Goražde, a bilo je i drugih informacija o zlodjelima četnika. Fočaci, zabrinuti i u strahu, nisu sigurni koliko se mogu uzdati u prevrtljive Italijane, hoće li njihov garnizon braniti Foču. Izbjeglice pristižu iz Goražda, Mravinjca, Osanice, Ustikoline. Otac među njima nalazi rođake Avdu Šiljka, Beću Teskeredžića i Mehagu Akšamiju. U drugoj koloni izbjeglica našao je i svog brata Ferida i sviju je doveo kući koja je oskudnog prostora i opreme, ali izbjeglice treba prihvatiti i smjestiti. Njima, a i svima nama veli moj otac:

- Evo što mi imamo, od sad i vi imate. Smjestićemo se kako može, svi smo izbjeglice. Osjećajte se kao u svojoj kući.

Nakon nekoliko dana jedne noći, bez najave i obavijesti građana Italijanske okupacione snage koje su u gradu imale svoj garnizon pustili su četnike da uđu u Foču, a oni se svi bez borbe povukli iz Foče. Nastalo je siledžistvo, pljačka, zatvaranje, mučenje i ubijanje nevinih muslimana. Građani su u velikom strahu, ne izlaze iz kuće, ni od kud nejma bilo kakve zaštite, niti se može gdje krenuti i spas tražiti, da se samo preživi. Teški, nepodnošljivi dani i noći su bili. Ekipe i ekipe četnika po noći su iznenada navaljivali u kuće pljačkali i mučili, odvodili i ubijali prestrašene nevine građane. Nisu se obazirali na pol i dob starosti. Nekoliko puta amidža Ferid je pokušavao da izađe i vidi imali ko od Srba iz Rogatice da nas zaštiti i odvede kući. Mnogo naivnosti je tada bilo, još se nije znalo šta su četnici i da im se nemože ništa vjerovati. Ferid je iskoristio jedno jutro priliku dok je Otac i ostali spavali i neopažen izišao iz kuće. Nije daleko stigao, kod Aladže džamije, četnici su ga zasreli i pored Čehotine ubili. Kako je beznačajan ljudski život kad zločinci odlučuju i djeluju. Svima nam je bilo mnogo žao. Ferid je bio drag, omiljen, znao da se šali i da u tome uživa. Mlad je poginuo pun snage i želje za životom. Kasnije je pokopan u haremu Aladža džamije. Ostala mu je žena Bahrija, sin Midhat i kćerka Fadila.