www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 18th, 2021, 12:46 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 20 posts ]  Stranica 1, 2  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:09 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
GENOCID U ZEPI - ni herojski otpor nije sprijecio zlocin

Jedini dio opcine Rogatica koji je uspio ostati slobodan sve do pred sam kraj rata, do kraja jula 1995. godine, jeste Zepa, odnosno tih 10-tak sela koja sacinjavaju ovu mjesnu zajednicu. Zahvaljujuci cinjenici da su imali hrabrosti i smjelosti da se organiziraju i pruze otpor najvecem rogatickom zlocincu Rajku Kusicu, njegovim jedinicama i jedinicama JNA, mjestani Zepe nisu pretrpjeli mnogo civilnih, a ni vojnih zrtava tokom rata, nije bilo silovanja, puno mucenja i sl. Tako je od pocetka rata, pa sve do njegovog kraja, ukljucujuci i pad Zepe u ruke agresora, stradalo nekih 345 ljudi, od toga 145 vojnika i 200 civila.
Za to vrijeme u napadima na Zepu u prvim mjesecima rata, dok Zepa nije proglasena zasticenom zonom UN-a na proljece 1993. godine, te u napadima u julu 1995. godine kada je pala u zlocinacke ruke, na ovom podrucju poginulo je oko 1.800 cetnika.


Napadi cetnika i organiziranje odbrane

U vremenu izmedju dva svjetska rata Zepa je bila opcina sa 22.000 stanovnika. Tako je bilo sve do 1957. godine kada je rasparcana na cetiri dijela, od kojih je jedan pripao opcini Han-Pijesak, drugi opcini Visegrad, treci Srebrenici, a cetvrti Rogatici. Ovaj cjelokupni kraj dao je veliki broj visokoobrazovanih ljudi cak 1.100, od kojih 210 ima zvanje doktora nauka. Na podrucju koje sacinjava Zepu, ovaj rogaticki dio, prema popisu iz 1991. godine, zivjelo je 2.183 ljudi. Obuka koju je Rajko Kusic vrsio sa svojim cetnicima na Borikama, mjestu izmedju Zepe i Rogatice, te zlocini koje je poceo ciniti jos od 2. marta 1992. godine, kada je ubio Veliju Kadrica, cuvara poljoprivrednog dobra na Borikama, koji je ocigledno puno vidio i znao, te ubistvo Dzevada Parnice koji je isao iz Zepe za Rogaticu, bio je znak Bosnjacima tog kraja da se trebaju vojno organizirati. Bila su to pojedinacna okupljanja, pripreme i razgovori, a jedinica je oformljena tek 12. maja, do kada je Rajko Kusic vec pocinio niz zlocina po Rogatici i njenim selima, a bio je 23. aprila ugasio struju i dao ultimatum Zepljacima da predaju oruzje.

Medjutim, Rajku Kusicu je ocigledno bilo vise stalo da pokori samu Rogaticu i bliza sela, tako da ozbiljnog napada na Zepu nije bilo sve do 4. juna kada je po naredjenju general-majora Manojla Milovanovica JNA, sa dobrovoljcima sa Pala, Han-Pijeska, Sokoca, Foce, Rogatice, pa cak i Niksica, pokusala da se dokopa polozaja na Zlovrhu, gdje im je bio istureni objekat. Tada su ogroman otpor u zepskom kanjonu pruzile jedinice odbrane Zepe, likvidirale nekoliko desetina neprijateljskih vojnika i zaustavile njihov prodor u Zepu i na Zlovrh. Ova uspjesna akcija ohrabrila je, ali i uozbiljila odbranu Zepe. Sada se Bosnjaci iz dijelova Zepe koji su 1957. godine pripali Han-Pijesku, prikljucuju jedinicama u Zepi i prave zajednicku Teritorijalnu odbranu.


Avdo Palic spasava Zepu

Tokom jula 1992. godine agresor opkoljava Zepu, ovaj prostor bombardiraju cak i avioni JNA, a ogroman broj izbjeglica iz Han-Pijeska, Vlasenice, Visegrada slijeva se u Zepu. Tako u ovom kraju u tom periodu boravi 32.000 ljudi. Veliki problem za odbranu je bio manjak naoruzanja, ali ipak 9. avgusta 1992. godine jedinice odbrane Zepe na celu sa Avdom Palicem osvajaju Zlovrh, i onda 16. avgusta krece velika cetnicka ofanziva koja traje sve do 26. septembra. Tada je veci dio Zepske regije bio osvojen, 32.000 ljudi bilo je sabijeno na jedan skuceni prostor. Gotovo je bila izgubljena svaka nada, ljudi su se pripremali na proboj prema Srebrenici i Gorazdu, pa ko prezivi, kada je Avdo Palic zaustavio neprijatelja i krenuo u protiv-napad i do 9. oktobra vratio cetnike na ranije polozaje. U periodu od 26. septembra do 9. oktobra 1992. godine zajedno sa snagama iz Srebrenice napravljen je koridor prema ovom gradu gdje je presao veliki broj izbjeglica, a jedan broj je preko Sjemeca prebjegao u Gorazde.

U Zepi je ostalo oko 6.500 ljudi koji su tu ostali do pada u julu 1995. godine. Sa 9. oktobrom 1992. godine zavrsene su sve ozbiljne oruzane akcije u Zepi. Do ovog datuma ubijeno je nekoliko desetina boraca i civila. Dakle, nije bilo nekih vecih, masovnijih stradanja, a kao jedno od vecih stratista moze se navesti Kalimanica selo u opcini Han-Pijesak gdje je ubijeno 15-tak ljudi. Bilo je, naravno, stradanja ljudi tokom proboja iz Zepe, ali posto se tu uglavnom radi o ljudima iz drugih gradova, o tim stradanjima govorit cemo kada budemo pisali o zlocinima u tim gradovima. Neprijatelj je od 9. oktobra 1992. godine povremeno granatirao Zepu, a krenuo je u drugi oblik borbe, a to je izgladnjivanje Zepljaka, sto je trajalo mjesecima sve dok Zepa u maju 1993. godine nije proglasena zasticenom zonom UN-a.
Izdaja UN-a


U julu 1995. godine krece velika cetnicka ofanziva na zasticene zone UN-a Srebrenicu i Zepu. Kao sto je poznato Srebrenica pada 11. jula, a cetnici na celu sa Ratkom Mladicem nastavljaju prema Zepi. Uz Mladica napade na Zepu vodili su general Zdravko Tolimir, pukovnik Rajko Kusic, general Milan Gvero i Radivoje Miletic. UN, iako se radilo prakticno o njihovoj teritoriji, bukvalno njihovoj zemlji, nisu pruzile zastitu ni Srebrenici ni Zepi. Jednostavno su dozvolile i saucestvovale u zlocinu. Posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za bivsu Jugoslaviju Jasusi Akasi 19. jula 1995. godine, sedam dana prije pada Zepe, rekao je novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN "nisu u poziciji fizicki zastititi enklave" i dodao:"Zao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Zepe". Da li on tada kao personalizacija UN-a nije trazio NATO intervenciju, ili NATO nije bio spreman za nju, ostat ce tajna, ali i svjedocanstvo da je medjunarodna zajednica dobrim dijelom kriva za pad i stradanje Srebrenice i Zepe.

Pad Zepe


Dakle, napad cetnika na enklavu Zepa krenuo je 7. jula 1995. godine. U samom pocetku to su bili napadi slabog intenziteta. Medjutim, sa padom Srebrenice napadi se intenziviraju. Prvi pregovori odbrane Zepe i cetnika obavljeni su 13. jula u bazi UN-a kada je general Zdravko Tolimir ponudio predaju i evakuaciju. Odbrana Zepe je to odbila i 14. jula su cetnici krenuli u napad velikih razmjera, poceli su osvajati i paliti neka sela. Od tada do 24. jula trajali su napadi i jos nekoliko pregovora, ali sve do tog dana nije nadjeno nikakvo rjesenje. Na tim pregovorima uhapseni su i likvidirani Mehmed Hajric i Amir Imamovic, a Hamdija Torlak je razmjenjen. Dan kasnije krenula je evakuacija zena, djece i staraca prema Kladnju. U dva dana biva evakuirano skoro cjelokupno stanovnistvo, ostaje 803 ljudi. Oni krecu 27. jula u evakuaciju, istog dana kada biva zarobljen komadant odbrane Zepe pukovnik Avdo Palic koji nestaje nakon sto je otisao na pregovore u bazu UN-a. Prilikom evakuacije poslednje grupe od 803 ljudi, njih 37 biva skinuto i odvedeno u logor u Rogaticu.

Tamo su proveli 3 mjeseca u teskim uvjetima, tuceni, maltretirani, ponizavani. Nakon 3 mjeseca su razmjenjeni. Istovremeno, u tim danima, 26. i 27. jula, pocinje raspadanje odbrane i patnja za vojnike. Neki se uspjevaju kao civili prebaciti sa evakuiranim u Kladanj. Jedan broj, njih 50-tak, uspjeva se domoci Gorazda. Njih 203 kriju se po sumama i uspjevaju se u manjim grupama u pet navrata u periodu od 27. jula do 26. oktobra prebaciti na slobodnu teritoriju. Jednja manja grupa uspjela je da se prebaci preko Rudog i Priboja do Novog Pazara, gdje ih hapsi MUP Srbije i vraca zlocincima u Bosnu, licno u ruke Milanu Lukicu koji ubija trojicu Arukovica: Fadila, Dinu i Semsu, a o cemu svjedoci prezivjeli Jasmin Kulovac. Takodje, jedna manja grupa od osam ljudi uhapsena je na putu izvlacenja prema Kladnju. Oni su tri mjeseca drzani po logorima u Han-Pijesku i Foci, a onda razmijenjeni.

Logori u Srbiji


Najveca grupa od 850 boraca presvlaci se u civilnu odjecu i krece preko Drine u Srbiju. Njima je, kao i ostalima u Zepi, umnogome pomogao Becir Heljic, koji je bio u Sarajevu, u koga su Zepljaci imali puno povjerenja i koji im je bio desna ruka i veza sa Armijom BiH, Predsjednistvom, Vladom. On je umnogome pomogao da 850 boraca koji su presli u Srbiju ne budu odmah pobijeni, iliti vraceni Ratku Mladicu da ih on likvidira. Heljic je uspio brzo alarmirati medjunarodni Crveni krst koji je registrirao prebjegle tako da nije bilo velikih zlocina nad ovim ljudima. Iako je tih zlocina bilo. Naime, 850 zarobljenih Zepljaka MUP Srbije smjestio je u dva logora: Sljivovica na Zlatiboru i Mitrovo Polje na Gocu, gdje su proveli sest mjeseci. Zoran Carkic, pomocnik komadanta Rogaticke brigade, odnosno pomocnik Rajka Kusica, zaduzen za bezbjednost u toj brigadi isljedjivao je zarobljene i u tom isljedjivanju osam ljudi je ubijeno, a 35 njih su ostali trajni invalidi. Nakon sest mjeseci Crveni krst prebacuje ove ljude u zemlje zapada, a najvise u Australiju i SAD, uz obavezu da isplate Crvenom krstu novac za karte. Tako je ovim ljudima prakticno onemogucen povratak iako je za tim bilo zelje, sto svedoce i pisma koja su upucivali ovi Zepljaci vlastima i raznim organizacijama i pojedincima u BiH, trazeci pomoc da mogu da se vrate. Nakon sto te pomoci nije bilo, oni su za sobom povukli i svoje porodice i familije, sto je vise hiljada ljudi.


Gdje je Avdo Palic?


U ovom periodu od pada Srebrenice 11. jula, pa preko pada Zepe, egzodusa, logora po Rogatici, Foci, Han-Pijesku, Srbiji, do zadnjih razmjena zarobljenih, poginulo je 53 ljudi, ako medju njih svrstamo i Avdu Palica, ciji misteriozni nestanak jos nije razjasnjen. Visoki predstavnik Pedi Esdaun obavezao je Vladu RS-a da oformi komisiju i do aprila ove godine podnese izvjestaj o sudbini Avde Palica, koji je nakon pregovora u bazi UN-a u Zepi nasilno odveden 27. jula u Stab Ratka Mladica. Od tada mu se gubi svaki trag sve do 1. septembra te 1995. godine kada ga je vidio Abdurahman Malkic u bijeljinskom logoru "Vanekov mlin". Sta se desavalo sa Palicem, ne zna se. U dokumentaciji VRS-a spominje se da je odveden u noci 4. na 5. septembar iz "Vanekovog mlina" u Han-Pijesak, i da ga je odveo Dragomir Pecanac, Mladicev bezbjednjak. Pecanac danas zivi u Srbiji, ali nasa drzava, nase Tuzilastvo ga ne trazi.

O tome sta se dalje desavalo postoji vise varijanti. Po jednoj verziji u novembru 1995. godine Rajko Kusic i Milan Lukic odvode Palica sa Han-Pijeska i tada mu se gubi trag. Druga varijanta kaze da je vidjen 1996. u zatvoru u Foci, a izvor od kojeg je Saff dobio sve ove informacije kaze da je 1998. godine imao telefonski poziv od covjeka koji se zove Sabrija Omanovic i koji je tvrdio da je vidio Palica u rudniku u Aleksincu. Medjutim, Esma Palic, Avdina supruga, vjeruje da bi on mogao biti ziv, sto kaze i nas izvor smatrajuci da ga Mladic ili Karadzic drze kao taoca, kao posljednji adut.


http://www.armijabih.com/index-zepa.html


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:16 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Priča sa trećeg internacionalnog natječaja na temu Logor, objavljena u knjizi "Logor" u izdavaštvu Bošnjaci.net 2007. (Str. 187-193)

SUŠICA - POKRETNI LOGOR JEZE

Autor: Enver ALIĆ, Kalesija (BiH)
„Nastupio je tajac... Krenuli smo da vidimo šta se dogodilo. Na putu naiđoh na mrtvog djeda, ležao je nedaleko od Salkine kuće. Idući tako dalje, naišao sam na desetine mrtvih rođaka i komšija, puno njih je bilo na kaldrmi kod Ibiševe kuće. U Ibiševoj avliji vidjeh majku Hatu; ležala je mrtva i pored nje tetka Vahida i moj brat Salih. Imao je samo sedam godina. Srce mi je bilo puno tuge. Nisam vrištao, niti govorio, onako nijem krenuo sam dalje(...) Hvala Bogu, nisu me poslali u logor ''Sušicu'', što su sa ostalima radili, nego su moju grupu autobusom dovezli do ispred Šekovića, gdje su nas pustili, a mi smo pješice otišli dalje u Kladanj.''

HAMIL HODŽIĆ, siroče genocida 1992. g.
Na vrhovima brda i bregova Vlasenice linije čiste, prozirne i pitomina od pamtivjeka. Mustafa Zulfin: neopisivo iščekivanje i dug, neizrecivo dug rastanak sa ukućanima, posebice sa ocem Zulfom. U svježini mjeseca maja, u darovima prirode što se nižu u maju, u izvoru Tišće, u vlasima travki raznoraznih i ocvalosti svakovrsnoj na njivama i merajama vlaseničkim, u čekanju da se pojave mili i dragi rođaci i prijatelji, u duši ranjenoj...
Opet nadođe doba čudno. Progone sve. Nikom, ama baš nikom koje imalo na muslimana nalik, ne daju mira. Savršeni bolesnici sa velikom upalom uljuđenosti. Bez milosti. Potpuno ogoljeni od milosti. Slijede im tragove. Ima ih mnogo. Na stotine. Na stotine ih dobro reklamiraju svoju barbarsku narav. Ideali svakog Božijeg stvora najbolje se prosude po reklami. Preteško je znati kada u ljudima mogu oživjeti vukovi. A svi se vukovi probude. I vlasenički kurjaci se pomamiše.
Po vlaseničkoj čaršiji i okolnim selima, četnici, ti čudni vukodlaci i hijene od posebnog formata, traže svakog neskrivenog i skrivenog Bošnjaka. Kada u šumi na nekog naiđu, slavodobitno uzvikuju: ''Vidi, evo još balije izlaze!'' U vlaseničkoj čaršiji još borave samo ludo hrabri i odvažni Bošnjaci i Bošnjakinje. Od pedeset i tri procenta Bošnjaka, ostao je još poneki. Vrijeme je lova na bošnjačke insane kao na kakvu opasnu divljač. A dojučerašnje komšije, opijeni svirepošću masovnog izgona i uništenja, izgubili su osjećaj za plemenitost vremena i prostora.
Mustafa je veliki odlazak u surgunluk, dugo rastajanje od pitomine, golema strepnja da ona tanka linija koja dijeli život od smrti ne dođe u tom kobnom i zlom času. On je dobro znao da je mivka od srca Zulfina otpala. Otud ta snažna kopča sa ocem koji neće da napusti Vlasenicu. Neće da ju napusti jer kaže da je on ''svoj na svome'' i da nikog i nikada u svom životu nije ''ujeo''.
Na opranom kamenu vlaseničkog brijega Mustafa Zulfin sjaji kao zvijezda, svjetluca kao misao o nečemu što je jače od čovjeka i svih dana koji su mu dodijeljeni za bivstvovanje, i često, kad mislim o oblicima traganja mimo tog zemana jedno samo znam: on će biti za me estetska bošnjačka prisutnost i intimna muslimanska duševnost, uvijek tu, u vijencima brda Viselca, u dovršenim i započetim poslovima dunjaluka i u prihvatu Bogom danog života kao unutrašnjeg instikta.
Veliko rastajanje, golemi sabur, golema prostranost brige za ocem Zulfom: prisni i krjeposni Mustafa! Dani, poslovi i samo surgunlučke brige u Kladnju. Svi dani, sve hefte, sva godišnja doba ispunjena su velikim i olovno teškim brigama za babom Zulfom, što ga u Sušicu odvedoše da ga prisaberu u ''sabirni centar'', kroz koji je prošlo najmanje osam hiljada žena, djece i odraslih muškaraca i kojeg je, kasnije, Mustafa uvijek nazivao logorom strave i užasa bošnjačkog. Zrelost je to Mustafinog postojanja, poimanja stvari i ljudi zvijeri oko sebe, sazrijevanje u obrtanju vakta i doraslost zahtjevima zemana! Zrelost kladanjskog muhadžirluka u kome se čupa iz labirinta ustaljenog bošnjačkog sistematskog nehaja, ogluhe, zaborava, šifriranih sjećanja i pogrešno kodiranog bratstva i jedinstva, pažnje i ljubavi. On, iz nužde u Kladnju nastanjen, potpuno svjesno se odriče naše magle i života maglenog, on više ne haje šifre i tajanstvenost; on sa velikim vlaseničkim kalauzom hoće otključati sva vrata Vlasenice pred kojima se obavezno izuva obuća da bi se moglo ući unutra. I dokučiti silina zlikovačka nad njegovim babom i najdražim Vlaseničanima. Potomci sotone kada su ulazili u vlaseničke avlije nisu kucali na avlijske kapije kao dobronamjerni putnici. Oni, kukavice jadne i duhovna bijeda teška, ne znaju izbliza kucati i zvekir upotrijebiti. Izdaleka su to junaci. Iza brjegova vlaseničkih, a iz oružja teških! A kada do zuba naoružani skole i opkole - na stotine bošnjačkih duša uzimaju. Svi masovni mezarluci, sve bošnjačke kosti po šumarcima Ogradice i vrletnom Debelom Brdu, što se uzdiže nadomak Vlasenice, sve te kosti koje su na stotine puta kišom izmivene a još ne pokopane, jesu cijelom rodu ljudskom lekcija iz koje se uči da su mjeseci maj, juni, juli, avgust... i mjeseci unedogled te bolne 1992.godine, krvavo ogledalo četničja i crna rupa vasione. Mnoge Zulfine komšije, koje je on u džamijskim safovima upoznao, mjeseca augusta, 1992.godine, strijeljani su na Debelom Brdu. Teški jauci su se od srca otkidali iz te, na stratište izvedene, muslimanske gomile. Sprva je Zulfo jaukao od siline udaraca, a na mnogobrojne njegove komšije, na oči Zulfine, silovoto kidisaše i pobiše ih mučki, i to bijahu posljednji njihovi bolni životni nefesi. Mrzili su ih manje nego Zulfu, pa su ih pobili ranije. Zulfo još ostaje na četničkom mučilištu i ''intenzivnoj istrazi'', da bar bilo kome doturi crni haber o fašizmu na srpski način i sveukupnom usudu svome crnom. U bivšem armijskom depou, u toj Sušici, u toj dolini baraka, u tom neopisivom džehennemskom loncu načičkanih muslimanskih žena, djece, muškaraca iz grada Vlasenice i mnogih vlaseničkih, kalesijskih, brčanskih, bratunačkih i zvorničkih sela, čuju se povici najozloglašenijih ubica: ''Birajte, braćo Srbi, za uživanje koju hoćete!'' ili, pak, vide upereni četnički prsti: '' Ti, i taj, i taj do tebe, izlazite napolje!''

Logor Sušica


Manje grupe muslimana i muslimanki ubijani su odmah iza hangara u Sušici, a svirepa pogubljenja širih razmjera na Han Ploči. Mnogi su zbog torture i mučenja umirali u hangarima Sušice, a preko tri hiljade ih je ubijeno izvan hangara u Lukama, na Han Ploči i još nepoznat broj u ravnoj Semberiji. Sa Zulfom su koljači i dželati zbunjeni. Već su ga natanane izmrcvarili. Još ne žele da mu skrate muke, da ga likvidiraju. Njega i njegovog komšiju, Redžu Hatunića, tretiraju na najgrublji fašistički način. Našle zvijeri čavle, pa im zabijaju pod nokte, i usput im rebra ''prebiraju'', lome. Na kraju, donose odluku da Zulfi naprave pokretni logor. Ubacuju ga, sa ostalim, u kamion i hinjski mu kažu:
''Ne žali, bre, za Sušicom! Imamo mi i pokretnu Sušicu i Vlasenicu.''
Koljači su iznenađeni brzim saznanjem da u Sušici postoji skriveni logor kroz koji je već prošlo oko osam hiljada muslimanskih duša, pa su odlučili skloniti Sušicu u kamione i autobuse. Nisu imali kad ni postrijeljati hiljade patnika na Han Ploči. Stiglo im hitno naređenje:
''Pravac Batković!'' Zulfo, onako žigosan i ispremlaćivan, bio je, za javnost koja ''nadgleda'' logore, jako opasan dokaz. Njegova ranija čehra je neprepoznatljiva. Valja Zulfu fantomski dokusuriti. I počeše nova premlaćivanja. Sve udarac za udarcem. Prava intenzivna ''istraga'', stručno i zarazno kidisanje. Pao je zaključak da Zulfo do Batkovića mora izdahnuti. U kamionu prenapučenom muslimanskim dušama, Zulfo se stropoštao na odavno krvavi patos kamiona. Ostao u čučećem stavu. I sam to ne želeći, kada je na trenutak pridrijemao, počeo je, u jadu golemom, da sanja ''Glavonju'', ''Gocu'', ''Gajana'', ''Bajagu''. U snu je vidio svirepe aktivnosti i ''Zenge'', i ''Ljubiše'', i ''Ace',' i ''Nine'', a kao najveći zlikovci u prikazaše mu se ''Vjetar'', ''Jenki'' i ''Car''.
''Bajaga'' mu veli:'' 'Oćeš, Zulfo, da ti novu kapu francuzicu obezbedim?''
''Bil' mog'o, Zulfo, malo ramazanske 'alve?'', cinički mu ''Zenga'' dobacuje.
''Ljubiša'': ''Oćeš li malo - kreveljeći mu se napadno i zarazno u lice - u Hajrija-džamiju? 'Ajde, Zulfo, eno 'odža riče sa munare!''
''Aco'', pravi pravcati zevzek, ljudski izrod i originalni iver četničke ravnogorske klade, slavodobitno dobacuje: ''Bogme, Zulfo, nema više te tvoje 'Ajrije. Poravnali su je naši junaci. Sad nam je pred Domom kulture pukla srpska kultura do Viselca. Od 'Ajrije dosad se nije ni vidjela naša srpska kultura, naše čojstvo i junaštvo. E, što mi Srbi eksploziv imamo!''
''Jenki'', svojim krištavim glasom podvikuje: ''Šta želiš, bre, Zulfo, da ti radim? Hoćeš li da te mlatim sada ili da prvo idem dokusuriti Safeta, Fadila, Mevlu i onog Saliha ''Kondžu''? Reci, balijo, šta da ti radim, samo reci! Hoćeš li da malo nad tobom odgodim tlačenje? Znaj, dobro znaj, da kod ''Kondže'' nećeš više nikad kafu popiti, jer ja ti sada kanim krv piti, piti, piti... i neće te, tako mi svetog Vasilija, među nebeskim ljudima biti. Među ljudima? Hm... Ti mi neki čovjek?- ama, nisi ti čovjek, ne, ne, nisi! Ti si samo jedna mrska balija!!! Ti si, bre, primjerak u zoološkom vrtu.''

Sasvim iznenada, njegov san je postao jeziva java. Zlo Logora Sušica je jako obdareno i svim i svačim dosmišljeno. Ono traje, produžava se. Igralište za zadovoljstvo monstruma. Scena užasa! Tup i snažan udarac u prsa Zulfina. Drugi u glavu, treći u vilicu, još snažniji. I ne došavši sebi iz jezivog sna, Zulfo se obalijesti. Kroz maglu vidi ko ga to tako dušmanski ugoni u srpski red. Zlikovac zvani ''Car'', udara ga neprestance vojničkom čizmom u rebra, i sve nožem prijeti da će mu isukati crijeva, i to na ''carski rez''. Hoće ''Car'' preko svezanog Zulfe da dokuči srpsko carstvo nebesko. Fascinira ga tuđa nevolja, sviđaju mu se Zulfine grozne i otvorene rane. Omalehni, krhki i vječno tihi Zulfo, mora, po svaku cijenu, biti sklonjen od ''međunarodnih konvencija''. Valja, po ''Caru'' i njegovom carstvu, koji stalno asocira na crnogorskog lažnog cara Šćepana Malog, da četničje ispadne humano u očima bjelosvjetskih bilježnika i humanih vagabunda. Jer, ono što oni ne ubilježe - tako to oni misle - isto je kao da se i nije dogodilo. A tako i bjelosvjetski crvenokrstaši misle. Oni su se uvijek samo čudili što su logoraši mršavi i iznureni. Nikad se oni nisu čudili zbog čega i u ime kojih ciljeva su ti ljudi u logorima. Zulfo je kriv samo zato što mora biti smaknut i što zlikovci imaju hobi uživati u krvavim kapima već ranjene žrtve. U ime oca, sina i duha svetoga! U ime ćudi i duha četničkog! U ime kvasanja na poganim vrijednostima, koje svakog Božijeg stvora vode truhleži brzog uspjeha!
Tako i na takav način je Zulfo imao patnje džehennemske ambijentalnosti. Kada su Zulfi sve to zlo radili - sleđeno je šutio. Od tih njihovih udaraca svaki jauk i krik malaksava. Njegovo naricanje ne može spriječiti bilo čije izdisaje. E, kad bi kojim slučajem ugledao kakvog dobrog čovjeka među četnicima - posigurno bi zaplakao. A nije plakao nikada. Ne, nije! Zulfo u svom životu nikad nije ovarisao na dobrog četnika. Takvih kandidata za dobrotu, jednostavno, nije bilo. Zulfom je ovladala šutnja i slušanje teške jeke svojih zgurdumljenih sapatnika u kamionu, u pokretnoj Sušici. Svi u toj ''pokretnoj Sušici'' vide dželate bez ijedne trunke pravog svetog trojstva: života, dobrote i ljubavi. Niko ne umije ni da zapomaže. Znaju, svi, savršeno tačno kako im je. Svi su izjednačeni u bespomoćnosti. Samo Zulfo kao da uglas reče:
''Birindži domovino! Otvori mi svoja plemenita i nježna njedra. Bosno moja, volim te svojim unakaženim tijelom, dušom, srcem, mislima...! Daj mi kabura kakvog da mi patnja, grozota i čemer stanu u duši! Allahu moj, pošalji mi meleka smrti. Ja sam ovdje i još me samo trun ima. ''
Melek smrti uslišao Zulfin zov. Pri izdisaju od teškog mučenja Zulfo je vidio više svjetla u kaburu negoli u četničkim poganim i mračnim dušama. Oni, tlačitelji i koljači, osramotili su život, dobrotu i ljubav.
Zulfina ponornica i njegovih sapatnika, u Batkoviću je završila svoje poniranje. Negdje u Batkoviću. Gdje? Negdje u nekom još neotkrivenom mezaristanu završio je svoj put pokretni vlasenički Logor Sušica. Katili zatrpaše i njega i njegove sjene a lopate im pjevahu tužne zvuke mezarske, od sipke zemlje semberske, i prosuše katili želju da ga niko nikad ne nađe.
A u morama noćnim, Mustafa babine patnje prebire. Prebire trenutke kad je jeka bila jaka. I jeziva! Bez pauze! To Mustafa Zulfin nikad zaboraviti neće! Mustafa sve dobro pamti šta su mu šahidi kazivali. A mržnja ga prema egzekutorima još pogubila nije. I neće. Mustafa ne može ni mravu zamisliti ono što četničje može uradit njegovom plemenitom, krhkom i tihom babi Zulfi. I hiljadama zatočenih sugrađana Vlasenice. Stav vjere koju nosi u grudima nikad ga ne može nagnati na mržnju i osvetu. Svaki čovjek za Mustafu je veličanstveno djelo Božije i još tvrdi da je jadan onaj ko oskrnavi vrijednost Božijeg djela. Često uzdahne i kaže: ''Četnici - jadnici!'' On zna da kada je babo Zulfo izdisao u Batkoviću, za zlikovce i dželate nije ubrajan u ljude. Zvijeri nemaju obzira prema najvećoj vrijednosti Božijoj. Takav rezon ima Mustafa Zulfin. A sve zbog života, ljepote življenja i priznanja prava na život svakog Božijeg insana.
U Mustafine nepotrošene snove i nezgaslu ljubav prema primarnom vlaseničkom topraku često dođe da kalauzom otvara i porušeno, i popaljeno i barbarstvom uprljano. Često mu u san dođe da, mahsuzli vlaseničkim kalauzom, otvara masovne mezaristane u kojima svoga babe Zulfe kosti prepoznaje. On ima i snove jave, snove goleme. Snovi iz njegove jave nisu završeni. Mustafa još ništa nije dovršio. On često kaže: ''Volim Vlasenicu!'' Te dvije riječi su Mustafino turbe Vlasenici.
Susretanje i sama Mustafina pojava iz koje isijava vedrina i veselost bili su uvijek nekontrolisani doživljaj. Svjetla tačka dunjalučka i nur Vlasenice koji sjene nema. Babo ga za života naučio da uvijek pazi na svoje misli, jer one postaju riječi. Od dobrog Zulfe mu ostalo uklesano u svijest da stalno mora misliti na svoju riječ, jer riječi postaju djela. Taj fini i tihi Zulfo neprestance ga je upozoravao da pazi na svoja djela, jer ona, često je govorio Zulfo, postaju neizlječiva navika. Od rahmetli babe je navakat naučio da pazi i na svoje navike, jer navike postaju ljudski karakter. Po saznanju da mu je babo mučki stradao u pokretnom logoru, Mustafa je pouzdano doznao da ''Car'' nikada nije učen da pazi na svoju primisao, pa su mu prljave riječi postale prljava i gnjusna djela. Kao da ga je rodila Ilza Koh, uživajući u komediji rađanja monstruma, fantoma. Kao da ga je u prvom osnovne učio učitelj Kaligula, u drugom Neron, u trećem Atila, u četvrtom Staljin, u petom Vlad Cerpeš Drakula... Kurs za uništenje drugih je savršeno završen. Podrakuliti se: to je cijena genobarbarizma! Znao je Mustafa da ''Car'' svoja djela pretvara u četničke navike, a navike u svirepi četnički karakter. Hej, babi njegovom zabijati eksere ispod noktiju?! Hej, i opet hej! To može samo onaj ko je ilzekohovski odgojen i u ranoj mladosti pripreman za kompleksaša, kasapina. Da ga kao takvog sistem ''nebeske'' vlasti usisa. Da samo užas generira! I da samo stravu u duše nevinih učitava!
I opet Mustafu Zulfinog mržnja nije pogubila. Takav mu je sav bošnjački karakter. A ''Car'' se Vlasenicom i dalje šepuri. K'o oholi paun. I zakrvavljenih očiju gleda u patnička bošnjačka lica. Onako serbes! U vremenu prokletom, nepravda, uistinu, šeta ovom planetom Zemljom, planetom nekarakternom.
Stalno promišljam razna stanja Mustafina raspoloženja i zgusnuto se bavim atmosferom njegove duše i uhvatljivih sanja. Duša njegova: golubija je duša, duša koja stalno Vlasenicu nadlijeće. Zbog velikog broja svirepo mučenih i ubijenih u njoj. Zbog vlaseničke goleme tragedije. Zbog Zulfe Hadžiomerovića, koji u životu nikad nikoga nije ''ujeo''!
U Vlasenicu se može doći i vidjeti sva razvalina od nekadašnje vlaseničke ljepote.
U istoj toj Vlasenici se može naći i Mustafa, prava golubija duša, mivka od srca babinog otpala, kojeg mržnja nije uništila i pogubila. Mustafa se samouzdiže i odgaja svoj evlad da u epohi goleme oskudice duha, daje otpor svim ''carevima'' kojima bezrazložno kidisanje na druge i drugačije postaje zanat.
Na opranom kamenu vlaseničkog brijega Mustafa Zulfin sjaji kao zvijezda, svjetluca kao misao o nečemu što je jače od čovjeka i svih dana koji su mu dodijeljeni za bivstvovanje, i često, kad mislim o oblicima traganja mimo tog zemana, jedno samo znam: on će biti za me estetska bošnjačka prisutnost i intimna muslimanska duševnost, uvijek tu, u vijencima brda Viselca, u dovršenim i započetim poslovima dunjaluka i u prihvatu Bogom danog života kao unutrašnjeg instikta.
I drugi preživjeli Mustafini ukućani imaju veliko pospremanje da se svojoj vlaseničkoj pitomini vrate. Hoće da se vrate i traže kosti oca i djeda Zulfe. Jer, odlasci nevinih bole najviše. Odlasci prerani. Zvukom flaute unuka Zulfina često djedovu dušu doziva. I suzom svojom vrijeme dijeli na ''nekada'', ''sada'' i nova čekanja. Mada sjećanje na vlaseničke minule trenutke još uvijek krvari u njoj, ona, baštinica budućnosti, zvucima flaute pokušava razbiti krike pokretnog logora. Iz ljubavi i nade za sretnije dane koji dolaze.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:18 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Sudski postupci protiv Srbije zbog logora

Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda pokrenuo je četiri sudska postupka protiv države Srbije...


Fond je postupke pokrenuo za naknadu štete uime 11 Bošnjaka koji su bili zatočeni u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje, a priprema još dva postupka uime deset Bošnjaka, izjavila je za Fenu članica Fonda Sandra Orlović.

Uz pomoć beogradskog Fonda za humanitarno pravo grupa Bošnjaka je pokrenula sudski postupak zbog zatočenja, mučenja i ponižavanja kojima su bili izloženi u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje.

Prve tužbe su podnesene u novembru i decembru prošle godine, a Fond poziva državne institucije u Srbiji da programom reparacija obeštete žrtve kršenja ljudskih prava u prošlosti koje su izvršili pripadnici srpske vojske i policije.

“Fond je došao u kontakt sa Savezom logoraša BiH i saznao da su na teritoriji Srbije postojala dva logora za Bošnjake koji su nakon pada Srebrenice i Žepe utočište potražili u Srbiji. Nažalost, ti ljudi nisu dobili utočište, nego stravično postupanje srpske vojske i policije, prije svega srpske policije koja je čuvala te logore”, kazala je Orlović.

Prema njenim riječima, radi se o približno 800 Bošnjaka, uglavnom iz Žepe, koji su prešli Drinu u augustu 1995. godine, te prebačeni u logore Šljivovica i Mitrovo Polje i tamo podvrgnuti “užasnoj, brutalnoj torturi, a bilo je i nekoliko slučajeva ubistava, seksualnog zlostavljanja, prinudnog rada i izgladnjivanja”.

“Mi smo za proteklu godinu intervjuirali oko 60 logoraša koji su boravili u ta dva logora. Sudski postupak smo pokrenuli uime onih koji su tu proveli četiri i više mjeseci i koji, zbog toga, imaju ozbiljne posljedice po fizičko i psihičko zdravlje. Teško će biti zbog toga što je država Srbija i zakonski ograničila mogućnost dobijanja naknade štete i što ti ljudi od Srbije još nisu priznati kao žrtve. Mi se borimo i nadamo se da ćemo u tim presudama koje dođu dokazati nešto što će, čini mi se, biti iznenađenje za sve, a to je da su na teritoriji Srbije postojali logori u kojima su bošnjaci BiH mučeni”, naglasila je Orlović.

Krajem jula 1995. godine u Srbiji su formirani prihvatni centri u Šljivovici (općina Čajetina) i Mitrovom Polju (općina Aleksandrovac) za Bošnjake iz BiH koji su, nakon pada enklava Srebrenica (11. jula 1995.) i Žepa (30. jula 1995.) prebjegli na teritoriju Srbije.

Izbjegli Bošnjaci su na obali Drine presretani od srbijanske vojske, odvođeni na informativne razgovore i predavani lokalnoj policiji iz Malog Zvornika ili Bajine Bašte.

Kamionima i autobusima su sprovedeni u Šljivovicu i Mitrovo Polje.

Navodne prihvatne centre su osiguravali pripadnici specijalnih policijskih jedinica Republike Srbije.

Sredinom augusta 1995. zatvorenike je registrirao Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK).


Autor: FENA
31.03.2008.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:19 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Rasprava po tužbi Saveza logoraša Bosne i Hercegovine


Krajem jula 1995. godine u Srbiji su formirani prihvatni centri u Šljivovici (općina Čajetina) i Mitrovom Polju (općina Aleksandrovac) za Bošnjake iz BiH koji su, nakon pada enklava Srebrenica (11. jula 1995.) i Žepa (30. jula 1995.), prebjegli na teritoriju Srbije.

Na Drugom općinskom sudu u Beogradu 18. juna počela je prva rasprava po tužbi koju je Savez logoraša Bosne i Hercegovine pokrenuo protiv Srbije radi dokazivanja postojanja logora na njenom prostoru i nadoknade nematerijalne štete za Bošnjake i Hrvate koji su tamo bili zatočeni, izjavio je za Fenu predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović.

Krajem jula 1995. godine u Srbiji su formirani prihvatni centri u Šljivovici (općina Čajetina) i Mitrovom Polju (općina Aleksandrovac) za Bošnjake iz BiH koji su, nakon pada enklava Srebrenica (11. jula 1995.) i Žepa (30. jula 1995.), prebjegli na teritoriju Srbije. Izbjegli Bošnjaci su na obali Drine presretani od srbijanske vojske, odvođeni na informativne razgovore i predavani lokalnoj policiji iz Malog Zvornika ili Bajine Bašte. Kamionima i autobusima su provedeni u Šljivovicu i Mitrovo Polje. Navodne prihvatne centre su osiguravali pripadnici specijalnih policijskih jedinica Republike Srbije. Sredinom augusta 1995. zatvorenike je registrirao Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK).

Početak rasprave po tužbi Saveza logoraša BiH zakazan je za 10 sati. Prvi svjedok je Selim Nuhanović, koji je iz Han-Pijeska odveden u logor Mitrovo Polje.

Pored njega svjedočit će i policajci koji su bili na osiguranju logora. Oni će ispričati o onome šta se tamo dešavalo. Suđenju će prisustvovati predstavnici Saveza logoraša BiH (pokretač tužbe) i predstavnici Fonda za humanitarno pravo Beograd (zastupnik Saveza logoraša BiH pred sudovima u Srbiji).

"Naš cilj je da dokažemo postojanje logora u Srbiji, a Fond želi dokazati da su ti objekti bili pod nadzorom policije“, kazao je Tahirović.

Savez logoraša BiH je prihvatio prijedlog Fonda za humanitarno pravo Beograd i u ovom slučaju krenuo manjim brojem pojedinačnih tužbi. Tužbe je za sada podnijelo petnaestak bivših logoraša, da bi se prije svega dokazalo postojanje logora u Srbiji.

"Kad taj postupak završimo, onda ćemo ići na nematerijalnu štetu za osobe koje su bile u tim logorima“, kazao je Tahirović.

On je izrazio očekivanje da će kompletan proces ići još dalje.

Ukoliko se dokaže postojanje logora u Srbiji u navedenom periodu, onda bi iz toga moglo proisteći obnavljanje procesa protiv Srbije za agresiju i njeno učešće u genocidu u BiH.

FENA


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:26 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
IZGLADNJIVANJE

Broj dosjea:2496
Logor:Sušica
Općina:Vlasenica

Mustafa Jašarević, naš komšija, je unesen, jer nije mogao ući od udaraca, a onda su nakon sat vremena ušla dva vojnika i odveli ga i više se nije vratio. Ujutro u 8 h su došli i odveli Mustafinog sina Admira i zeta. Njima od tada nema traga.
Bilo je u logoru puno svijeta, žena i djece sa flašicama. U jednom ćošku su bila tri čovjeka, a iznad njih je po zidu bila sve krv.
Pitala sam šta je s njima one koje sam zatekla, rekli su mi da je to ćošak smrti i da je te Dragan-jenki osuduo na smrt. Bili su to Ismet Dedić, Galib Musić i čovjek kojeg su zvali Ćiće. Oni su bili kažnjeni glađu, tako da je Ismet umro nakon pet-šest dana, a Galib dva dana kasnije. Mene je izvodio nekoliko puta i postavljao mi razna pitanja. Stavljao mi je pištolj na sljepočnicu i nožem porezao po vratu. Rekao mi je da ću odatle izići preko njega mrtvog, da će me naši ljudi silovati, a muža...
Uvjeti u logoru su bili jako loši. U desnoj prostoriji smo spavali i vršili nuždu u kante, spavali smo na betonu. Za hranu su nam donosili ostatke od njihove vojske. 27.07.192 došao je u logor JENKI-DRAGAN NIKOLIĆ, upravnik „Sušice“ i rekao da izađem. Poslušala sam ga i izašla. Tada mi je naredio da idem na teritoriju koju je kontrolirala Armija BiH. Djecu su mi ostavili u logoru i rekli kad im posao odradim da će me pustiti sa djecom da izađem iz logora. Tada sam otišla sa jednim muškim djetetom do odredišta, gdje sam, navodno, trebala tražiti brata od Jenkija koji je prethodno poginuo na liniji. Ja sam došla na teritoriju i javila se našima. Kada sam rekla što sam tu, oni su rekli da je taj poginuo i da mi više ne daju nazad. Djeca su mi ostala u logoru još osam dana kada su oslobođeni i otišli u Kladanj. Za svoju djecu nisam znala tri godine, tačnije do pada Srebrenice, kada sam se sastala sa njima.
Nikada neću zaboraviti to maltretiranje od strane četnika. Pola moje familije nema, ne znam gdje su im grobovi. Muža mi nema. Danas, nakon toliko godina, tražimo svoje. Zbog čega, samo zato što smo muslimani...

---------------
Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. "Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice", svjedoči Nuko u sarajevskim Danima...

Bježeći od Mladićevih ratnika koji su, tokom etničkog čišćenja zaštićenih enklava Srebrenice i Žepe, nemilosrdno ubijali dječake i odrasle muškarce, stotine Bošnjaka u očaju je odlučilo da prepliva Drinu i spas potraži - u Srbiji. S druge strane rijeke, s oružjem na gotovs, dočekivali su ih Miloševićevi graničari, vojska i policija. Nakon hapšenja, većina je odvedena u logore u okolini Užica i Bajine Bašte, drugi su vraćeni nazad u Bosnu, u Karadžićeve i Mladićeve čeljusti, dok su treći ubijeni usred Srbije.

Osamnaestogodišnji Sinan Isaković nije se ni domogao Srbije. Nakon gotovo tromjesečnog lutanja i skrivanja po Bosni, jugoslovenski graničari su ga uhvatili kod karaule Rogačica kako iz krvave Bosne pokušava da uđe u Srbiju. Sa trojicom drugova uhapšen je 10. avgusta 1995. godine, pola sata iza ponoći. Nisu pružali otpor. Iako je od tada prošlo gotovo deset godina nema mu ni traga ni glasa

Ostao je samo dobro skrivani "Sprovodni list" jugoslovenskih graničara koji govori o njegovom slučaju, do kojeg je Monitor uspio doći. "Sprovodni list za prekršioce graničnog režima" ustvari je dokument kojim su tadašnje jugoslovenske vlasti evidentirale ilegalne ulaske u zemlju.
Nakon hapšenja, "Sprovodni list" je "dobio" i Sinan Isaković. Taj krucijelni dokument o umiješanosti Srbije u etničkom čišćenju Srebrenice sačuvao je jedan Srbin, koji je svojevremno radio u jugoslovenskim graničnim službama.
Za razliku od Sinana Isakovića, Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. "Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice", svjedoči Nuko u sarajevskim Danima.
Tog 3. augusta 1995. godine, nesrećni ljudi su od dasaka napravili primitivni splav kako bi preko rijeke prebacili i one koji nijesu mogli da je preplivaju. No, čim su stigli na drugu stranu rijeke 110 bošnjačkih izbjeglica pali su u ruke graničara Vojske Jugoslavije. Sa nepunih 17 godina Nuko Krlić je smrti gledao u oči:
"Došli su pripadnici Vojne policije, koji su nam kazali da će nas odvesti u Jagošticu i predati policiji. Međutim, kad smo stigli tamo, nije bilo nikakve policije. Kod škole nas je dočekalo preko stotinu vojnika u različitim uniformama - zelenim i plavim maskirnim, kakve su nosili policijski rezervisti. Oni su nas podijelili u grupe po 10, koje su zatim vodili na 'pregledanje'. Mi koji smo čekali u redu morali smo držati pognute glave, a neki su čak ležali na zemlji. Došao je red i na nas. Otac je išao naprijed, ja za njim. Za dvadeset sekundi smo se morali skinuti do gole kože. Onda su nas ispitivali: 'Koliko si ubio srpske dece? Koliko si žena silovao? Koliko si ubio srpskih vojnika?' I sve tako. Tukli su nas. Nekima su lomili prste na ruci... Jedan je čovjek - ne znam kako se zove, ali znam da je iz Laze, sela nedaleko od Žepe - ne mogavši da izdrži strašno batinanje, 'priznao' da je u Rujištima zaklao srpskog vojnika. Ležao je preda mnom, sav krvav. Nakon toga su ga gazili i udarali kundacima u lice, sve dok nije izdahnuo. Leš su bacili u trnje. To smo svi vidjeli.
Kad smo stigli u Jagošticu, bilo je deset sati ujutru i tu smo bili sve do šest popodne, kad su nas natovarili u tri ceradom pokrivena kamiona. Ne znam kojim smo putem išli, ali znam da smo oko četiri ujutru stigli u logor Šljivovicu. U kamionima je bilo nesnosno, nije se moglo disati, bili smo bukvalno jedni preko drugih. U toj gomili se ugušio izvjesni Džebo, postariji čovjek, nisam siguran kako se tačno zvao, ali znam da je bio mrtav kad smo stigli", svjedoči Nuko.
Nuko Krlić kaže da su ih stražari svakodnevno maltretirali. Kada bi saznali da neko od logoraša ima tu bliskog rođaka slijedili su rituali nad kojima se normalnim ljudima diže kosa na glavi:
"Obojici bi dali po palicu i tjerali ih da se tuku. Ako bi to odbili, onda bi ih stražari brutalno premlaćivali. To se desilo meni i mom ocu, jer nismo htjeli udariti jedan drugoga", svjedoči Nuko, kojem je otac, u 52. godini umro u logoru u Šljivovici, 26 novembra 1995. godine. Tri dana kasnije sahranjen je na groblju "Goduša", nadomak Priboja na Limu.
Nuko je u Šljivovici ostao sve do 19. februara 1996. godine. Sada živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.

Bosanski istražitelji smatraju da se nesrećni čovjek, kojeg su logorski stražari prvo natjerali da prizna da je zaklao srpskog vojnika, kako bi ga potom tukli do smrti, zvao Edhem Torlak (50). Sahranjen je na groblju Goduša kod Priboja, a srpski zvanični organi naveli su kao uzrok smrti - infarkt srca.
Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za traženje nestalih, kaže za Monitor da se pouzdano ne zna koliko je Bošnjaka tokom Mladićeve ofanzive prešlo preko Drine i koliko ih je tom prilikom ubijeno.
"Samo pouzdano znamo da je tokom jula i avgusta 1995. godine u srbijanskim logorima u Šljivovicu i Mitrovo Polje sprovedeno više od 800 bosanakih izbjeglica", kaže Mašović.
Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, za Monitor objašnjava da nije bilo moguće taj slučaj istraživati tokom same tragedije. "Ali, Fond ima spisak od 39 ljudi koji su tada pobjegli iz Srebrenice i koje je srbijanska policija uhapsila i nezakonito isporučila policiji Republike Srpske".
Istina o umiješanosti Srbije u zločine počinjene na području BiH polako izlazi na vidjelo i preko ovog slučaja. Porodice nastradalih ljudi pripremaju tužbu protiv države Srbije koja je nazakonito isporučila njihove najbliže koljačima Radovana Karadžića. Čovjek koji je sačuvao dokumentaciju o tom zločinu spreman je javno da svjedoči i otkrije identitet odgovornih.
Svjedočenje, pisani tragovi i probuđena savjest nekadašnjih Miloševićevih dželata vode do rasvjetljavanja i ovog zločina.

Monitor / IslamBosna

http://www.islambosna.ba/forum/index.ph ... 108753#new


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:42 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Slika

Slika


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:45 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Slika


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 3:48 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Tužilaštvo ne odustaje od uvrštavanja slučaja "Sušica" u optužnicu

Sudsko vijeće je u svojoj odluci ipak naglasilo da će se o ovome moći raspravljati i na statusnoj konferenciji 20. februara...

Sudsko vijeće Međunarodnoga krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) odbilo je prijedlog Tužilaštva da ponovno razmotri odluku kojom su zbog nedostatka dokaza iz optužnice protiv Radovana Karadžića izbačena ubistva oko 140 zatočenika u logoru Sušica.

Karadžić, koji je tokom rata kao predsjednik Republike srpske bio i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RS-a (VRS), optužen je za genocid počinjen u 10 bh. općina, te u Srebrenici, kao i za mnogobrojne zločine počinjene u 27 općina.

Nakon što je ICTY u utorak 17. februara djelimično prihvatio optužnicu protiv Karadžića i naložio, zbog nedostatka dokaza, izbacivanje određenih “incidenata”, Tužilaštvo je zatražilo dodatno vrijeme kako bi te dokaze dostavilo.

U haškom tužilaštvu navode kako ove dokaze nisu dostavili zbog “činovničke greške”, ističući da je “incident” u Sušici značajan dio slučaja za Tužilaštvo, te da bi im zbog toga Sud trebao dozvoliti da “isprave ovaj previd kako bi se spriječila nepravda”.

- Incident u Sušici je značajan primjer planiranih ubistava. Uz veliki broj žrtava, što pokazuju dodatni materijali, ova masovna ubistva su izvršena nekoliko sati nakon što je optuženi držao govor na sahrani u Vlasenici ispred ‘ogorčenog’ i ‘emotivnog’ skupa - navodi se u prijedlogu Tužilaštva.

Ranije je Sud donio odluku da Tužilaštvo do 18. februara treba podnijeti novu izmijenjenu optužnicu, iz koje će izbaciti navode o ubistvima 11 muškaraca u Osnovnoj školi “Petar Kočić”, općina Bosanska Krupa, ubistvima 37 muškaraca iz Kasindolske ulice u Sarajevu, kao i ubistva oko 140 zatvorenika iz logora Sušica, u općini Vlasenica, jer za to nisu pruženi “adekvatni dokazi”.

- Dopuštanje Tužilaštvu da ispravi ovu grešku spriječilo bi nepravdu prema mnogim žrtvama ovog incidenta, koje zaslužuju određenje odgovornosti optuženog ukoliko ona postoji - smatra Tužilaštvo.

Po nalogu Suda, Tužilaštvo je u srijedu 18. februara dostavilo izmijenjenu optužnicu, koja ne sadrži navode o ubistvima oko 140 osoba u Sušici.

Autor: FENA

----------

17. godišnjica stradanja Bošnjaka u logoru Sušica

Manifestacije obilježavanja 17. godišnjice stradanja Bošnjaka u logoru "Sušica" održat će se 26. septembra u Vlasenici.
Cilj manifestacija je odavanje počasti žrtvama i podsjećanje na zločine koji su počinjeni od Vojske RS-a i Policije RS-a nad Bošnjacima Vlasenice, te animiranje svih meritornih aktera za brže privođenje i procesuiranje svih osoba odgovornih za počinjeni zločin radi zadovoljavanja pravde kao preduvjeta za izgradnju povjerenja i toleranicije među narodoma u BiH.

Planirani program manifestacije će se održavati na sljedećim lokacijama: Trasa puta od 20-ak kilometara "Marš povratka - putem spasa" od naselja Turalića općina Kladanj - Debelo brdo - Sušica (posjeta lokaciji ekshumirane sekundarne masovne grobnice Ogradice) - plato ispred i prostorije Hajrija džamije u Vlasenici - vjerski dio - Vlasenica ulice Svetosavska i Svetog Petra i Pavla, putem prema Sušici, kroz koju će proći povorka učesnika mirnom šetnjom od Hajrija džamije do Sušice - prostor i prostorije logora "Sušica" - gdje će se održati centralni dio manifestacije uz prigodan program - Kompleks "Šehidsko mezarje Rakita" u Vlasenici

Očekuje se dolazak najviših zvaničnika iz političkog i vjerskog života iz BiH i inostranstva.

Procjenjuje se da će manifestaciji prisustvovati veliki broj preživjelih zatočenika logora "Sušica", članova porodica ubijenih žrtava, predstavnici udruženja i organizacija koje okupljaju i pružaju pomoć porodicama žrtava iz cijele BiH, humanitarne i druge organizacije iz BiH i inozemstva.

Fena

-------

Za ratne zločine u ´Sušici´ osuđena samo jedna osoba


Pedesetak Vlaseničana, među kojima i jedan broj nekadašnjih logoraša, nakon što su prepješačili više od dvadeset kilometara marša simbolično nazvanog „Marš povratka -putem spasa", jučer poslijepodne u krugu nekadašnjeg logora „Sušica" učenjem Fatihe i prigodnim obraćanjima obilježilo je 17. godišnjicu od zatvaranja ovog zloglasnog logora.

- Odveli su mi najprije muža, a onda i mene i troje djece. Najmlađem sinu nije bilo ni tri godine. U logoru sam bila desetak dana, a onda su mene sa kćerkicom i jednim sinom poslali u razmjenu, a sina Jasmina od 16 godina i muža Hilmu ostavili u logoru - u grču se prisjetila Šemsa Turić pokušavajući da s mužem Hilmom i najmlađim sinom Šemsom otvori vrata hale u kojoj je posljednji put vidjela svog Jasmina.

Prema riječima Dževada Bektaševića, predsjednika Udruženja nestalih Vlaseničana, kroz logor "Sušica", prema evidencijama, do njegovog zatvaranja 27. septembra 1992. godine prošlo je oko osam hiljada Bošnjaka iz Vlasenice te susjednih podrinjskih općina. Smrt u logoru našlo je više od hiljadu zarobljenika, a do danas za ovaj i druge strašne zločine u Vlasenici Haški tribunal osudio je samo Dragana Nikolića Jenkija, dok se pred Sudom BiH vodi postupak protiv još dvije osobe. Vlasenica je, inače, jedno od rijetkih mjesta u BiH u kojem se među stradalima nalazi veliki broj žena i djece.

Avaz, 27.09.2009.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 4:01 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Nakon svjedočenja Esme Palić u Haškom tribunalu:

Slika


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 4:04 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Slika

Slika

Slika


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 4:43 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Kongresmen Christopher Smith u Američkom kongreseu zatražio prisjećanje na pad Žepe, jedne od šest "zaštićenih zona" UN-a u Bosni

PODIJELIMO BOLNA SJEĆANJA NA UŽAS KOJI JE ZADESIO ŽEPU

Prema informaciji koju smo dobili iz ureda Bošnjačko-američkog Savjetodavnog vijeća za BiH sa sjedištem u Washingtonu, u povodu 13.-to godišnjice od pada i okupacije Žepe "zaštićene zone" UN-a i genocida koji su počinili pripadnici srbijasnke vojske i policije, te Vojske i policije Republike srpske, prošlog petka (25. juli 2008.), predsjedavajućoj i članovima Američkog kongresa obratio se kongresmen Christopher Smith, koji je zatražio da ‘podijele među sobom bolna sjećanja na užas koji je zadesio Žepu’. Kongresmen Smith u obraćanju je naglasio:

Gospođo predsjedavajuća, na današnji dan, jula 1995. godine, Vojska Republike Srpske zauzela je Žepu, jednu od šest "zaštićenih zona" UN-a tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Pad Žepe dogodio se dvije sedmice nakon što su snage UN-a prepustile "zaštićenu zonu" Srebrenica toj istoj vojsci koja je izvršila genocid masakrirajući 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka i silovanjem nepoznatog broja bošnjačkih žena, rekao je Smith.

Kongresemen Smith također govorio o položaju Žepe prije i nakon rata u BiH: “Gospođo predsjedavajuća, Žepa je prije rata bila selo izuzetne prirodne ljepote. Tri hiljade ljudi je živjelo tamo i 750 djece je pohađalo osnovnu školu. Danas je to selo spomenik zločinačkoj historiji etničkog čišćenja: samo 500 povratnika živi tamo dok je većina njih nezaposlena”.

On je podsjetio na obilježaanje godišnjice genocida u Srebrenici: “11. jula ove godine, stotine diplomata i članova međunarodne zajednice je zajedno sa hiljadama ožalošćenih Bosanaca obilježilo 13. godišnjicu pada Srebrenice”, rekao je Smith, i pozvao da se obilježi 25. juli i sjećanje na sve žrtve Žepe: “Gospođo predsjedavajuća, sjetimo se i obilježimo 25. juli sa istom počašću i prisjetimo se žrtava Žepe. Podijelimo među sobom bolna sjećanja na užas koji je zadesio Žepu prije 13 godina i ne zaboravimo da će samo pravda i demokratija voditi Bosnu i Hercegovinu ka stabilnoj i prosperitetnoj budućnosti”, - zaključio je kongresmen Smith.

(Objavljeno: 28. Jul 2008. - Bosnjaci net)

------

U povodu 13. godišnjice pada Žepe I hapšenja pukovnika Avde Palića, Američkog kongresu se obratio Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu

PODRŽIMO NAPORE PORODICA UBIJENIH U NJIHOVOJ POTRAZI ZA PRAVDOM

U povodu 25. jula; obilježavanja 13. godišnjice pada istočno-bosanskog gradića Žepe i počinjenog zločina genocida i progona Bošnjaka, nakon prošlonedjeljnog obraćanja kongresmena Christopher Smitha, u utorak 29. jula 2008. godine, predsjedavajućoj i članovima Američkog kongresa obratio se Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu Američkog kongresa, izvještava nas Bošnjačko-američko Savjetodavno vijeće za BiH iz Washingtona. Braley je u obraćanju posebno istakao da se obraća u ime Amerikanaca bosanskog porijkla, koji obilježavaju godišnjicu pada Žepe, sa posebnim akcentom na hapšenje i nestanak pukovnika Avde Palića, komadanta odbrane Žepe. U obraćanju Bruce Braley je istako:

Gospođo predsjedavajuća, prošlog petaka 25. jula, obilježena je 13. godišnjica pada Žepe, "zaštićene zone" Ujedinjenih nacija, pred Vojskom Republike Srpske. Danas bih u ime hiljada Amerikanaca bosanskog porijekla koji žive u mom distriktu - prvom distriktu savezne države Iowa, želio obilježiti godišnjicu pada Žepe.

Žepa je gradić u istočnoj Bosni koji je proglašen "zaštićenom zonom" u maju 1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Ovaj status je trebao garantovati sigurnost stanovnika Žepe, ali je opsada Žepe koja je počela u ljeto 1992. godine trajala do pada enklave u julu 1995. godine. Tokom ovog perioda, stanovnici Žepe su bili izloženi zlostavljanju, glađu uz neprestano granatiranje dok mnogi Žepljani i izbjeglice iz okolnih mjesta nisu preživjeli opsadu.

Nakon pada Žepe, nepoznati broj bošnjačkih muškaraca odveden je u nepoznato i od tada im se gubi svaki trag, uključujući i komandanta odbrane Žepe pukovnika Avdu Palića. Hiljade drugih su postali žrtve "etničkog čišćenja".

Ova 13. godišnjica je obilježena u istoj sedmice kada je uhapšen Radovan Karadžić kojeg je Tribunal Ujedinjenih nacija u Hagu optužio za genocid i druge zločine. Vjerujem da je sada jako važno sjetiti se tragedije koja je zadesila Žepu i života koji su izgubljeni. Također je vrlo bitno da podržimo napore porodica nestalih kako bi saznali sudbinu svojih najmilijih, te da podržimo napore porodica ubijenih u njihovoj potrazi za pravdom. Stabilna i prosperitetna Bosna i Hercegovina može biti građena samo sa demokratskom vlašću na istini, pravdi i pomirenju, istakao je u obraćanju Bruce Braley iz Iowa-e, član u Predstavničkom domu Američkog kongresa.

(03.Aug.2008 - Bosnjaci.net)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Sjecanja, svjedocenja o Zepi i uzasu koji je zadesio
TekstNapisano: Novembar 1st, 2009, 4:59 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 1:58 am
Tekstovi: 3246
Lokacija: Dunjaluk
Osam stotina Žepljaka bilo je zatočeno u logorima na teritoriji Srbije. Bili su to civili koji su pokušali preći preko Srbije za makedoniju. U tom pokušaju nisu uspjeli. Bili su zarobljeni od strane Srbijanske vojske i zatočeni u logore Šljivovica i Mitrovo Polje nedaleko od Užica.


Video snimak o Žepljacima u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje na teritoriji Srbije.
http://www.youtube.com/watch?v=ty4sMj75DNQ


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 20 posts ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 2 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group