|
Ovo su djelovi svjedočenja Bošnjakinje koju je na perverzan način iskoristio kanadski general Luis Mekenzi komandant mirovnih snaga umprofora u BiH. Poslije ovoga svaki komentar je suvišan, samo se postavlja pitanje, kako smo ikako preživjeli i održali se sa ovakvom međunarodnom pomoći koja je u velikoj mjeri bila pomagač srpskim pretenzijama i genocidnoj politici. Svjedočanstvo je zabilježeno i dokumentovano u „Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza Logoraša BiH“ a izdato u knjizi „Molila sam ih da me ubiju – Zločin nad ženom BiH“, u Sarajevu 1999. str.183.
(...) „Ujutro sam se probudila oko 6 sati, zbunjena, ne znajući šta se događa, šta mi je sa bebom, gdje se nalazi, da li ima potrebnu njegu, da li ću je ikada vidjeti. Oko 13 sati jedan vojni policajac unio mi je jelo. Cijeli taj dan sam u sobi bila sama. Navečer, oko 20-21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila poveo me je do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojcom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu. Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prpstrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioapart. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom. Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam kanadskog generala Luisa Mekenzija, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa „gospođice“ (na engleskom jeziku). U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretnoj utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata.
General Mekenzi me pitao kako se zovem, odakle sam... Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Sljegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je general Mekenzi nije rekao na engleskom jeziku: „Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav.“ Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena i odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bih se, borila, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio. Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženjei fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je praznio svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba, stisnuta srca... To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset dana. General me je posjetio 7-8 puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode. Uvjek je govorio: „Sutra, sutra, strpi se...“ Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojca vojnika i predala majoru Vladi. (...)
(...) Nije me general Mekenzi na seksuali odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćniu zatočenicu. Dok je izigravao oficirskog džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička, vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenzijem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči, u oči velikog prijatelja četničko – srpskih ratnih zločinaca.“
|
Prijava
Registracija
FAQ
Pretraživač
)