www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 13th, 2021, 7:17 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 6 posts ] 
Autor Poruka
 Naslov: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Novembar 22nd, 2009, 2:19 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
U Sarajevu preminuo Saudin Bećirević

Juče u 18 sati u Sarajevu je preminuo Saudin Bećirević, jedan od najpoznatijih blogera u Bosni i Hercegovini.
Bećirević je preminuo nakon kratke i teške bolesti u 37 godini života.

Bosanskohercegovačkoj javnosti je bio poznat po knjizi "Bore oko očiju - dnevnik bosanskog vojnika", a veliku popularnost je stekao upravo objavljujući dijelove tekstova iz te knjige na blogu "Bore oko očiju" koji je bio jedan od najposjećenijih sa čak više od 750.000 jedinstvenih posjetilaca (na bh. blog servisu blogger.ba).

Saudin Bećirević je rođen 1973. u Humu kod Foče. Osnovnu školu je završio u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu. Za vrijeme rata bio je vojnik Armije BiH, a po okončanju ratnih dejstava u našoj zemlji odlazi na privremeni rad u Libiju.

Blog "Bore oko očiju", na kojem objavljuje priče iz svog ratnog dnevnika, pokreće 2005. godine i u kratkom vremenskom roku taj blog biva jedan od najposjećenijih u Bosni i Hercegovini.

Nedugo zatim, Bećirević se odlučuje objaviti knjigu "Bore oko očiju - dnevnik bosanskog vojnika" koja je autentičan prepis njegovih dnevnika, upravo ta knjiga postaje najprodavanija knjiga u BiH u 2007. godini, te najtraženija knjiga domaćih autora u BiH na Sajmu knjige i učila 2007. godine u Sarajevu.

Naime, Saudina je početak rata zatekao u školskoj klupi. Bez igdje ikoga, jer je od porodice bio odvojen, a prijatelji se rasuli, tada 18-godišnji Saudin razmišlja o tome da li da i on pobjegne ili ostane u Sarajevu. Odlučuje ostati i boriti se za svoju domovinu, te se priključuje Armiji BiH i postaje jedan od najistaknutijih boraca.

Upravo o svim tim ratnim dešavanjima Saudin je pisao na svom blogu neprestano ističući da je sudbina poput njegove bilo na hiljade, te da on nije nikakav izuzetak ili heroj.

Saudin je za života uspio završiti i drugu knjigu (nastavak prve) "Na putu u nepoznato", kako se sada zove njegov blog.

Vijest o preranoj smrti ovog velikog čovjeka pogodila je brojne građane Bosne i Hercegovine.

Dženaza i posljednji ispraćaj Saudinu Bećireviću planirana je za ponedjeljak (23. 11. 2009. godine) u 14 sati na mezarju Ravne Bakije u Sarajevu.

(Sarajevo-x.com)


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Decembar 2nd, 2009, 3:20 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
16.03.2005.

NIKADA VISE

Petak, 03.04.1992 god.
Ucionica Opstenarodne Odbrane i Zastite, zvonilo je i posljednje zvono koje je oznacilo kraj casa, zvono koje je ujedno oznacilo i kraj jednog zivota, kojeg je do tog trenutka vodila generacija kojoj sam i sam pripadao. Profesor je izasao a mi smo ostali u ucionici. Zeljko momak iz razreda je otvorio ormar u kome je stajalo maskirna uniforma, uzeo je uniformu i rekao, "sutra pocinje rat, ovo ce dobro doci". Posto sam bio jedan od "opasnijih" faca u razredu, uzeo sam mu odijelo iz ruku i ni sam ne znam zasto isto ponio sa sobom kuci. Nisam mogao ni sanjati da ce mi ta uniforma biti skoro pa jedina odjeca naredne 4 godine zivota.
Nakon toga, vise nikada nisam vidio Zeljka, nikada nisam cuo vise nista o njemu, nikada vise nisam vidio mnoge osobe iz svoga razreda, iz skole, nikada vise nisam vidio mnoge profesore, prijatelje, rodbinu, svoj rodni grad, svoju rodnu kucu... Od tog dana recenica NIKADA VISE je bila jedna od prisutnijih u mome zivotu...

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2005/03/16


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Decembar 2nd, 2009, 3:22 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
17.03.2005.

OPROSTAJ OD MIRA

Svaki prvi petak u mjesecu je bio rezervisan za trosenje novca koji je preostao raji koja su zivjela u Sarajevu a kojima su roditelji radili negdje vani. Tako da smo poslije skole i tog 03.04.'92 krenuli u prvi kafic, na Ilidzi, zvao se "Kappa", bio je pun, pa smo produzili dalje, sljedeca destinacija je bila kafic "Boss" tu smo se nekako smjestili unutra, posto nas je bilo deset u grupi kao i uvijek U 5h sam otpratio djevojku do autobuske stanice na Ilidzi, oprostili smo se i automatski izustili frazu koju smo do tada ko zna koliko puta izrekli a koja je glasila "vidimo se u ponedeljak". Nakon toga sam se vratio u “Boss”. Zanimljiv je bio sastav te raje, tronacionalni, sa primjesom djece iz mjesanih brakova. Na kraju su svi bili pijani osim mene, koji nikada nije bio u dobrim odnosima sa tom vrstom tecnosti. To mi je bila velika mana, jer sam uvijek na kraju morao da budem taj koji ce se pobrinuti da svako stigne na svoju adresu. U 10h navece smo se razisli, na Ilidzi na tranvajskoj stanici, pozdravljajuci se kao i obicno, nekim samo nama poznatim i dobro uvjezbanim pokretima tijela. Svako je tog trenutka otisao svojim putem, putem koji ce nas zauvijek rastaviti. To je bio ustvari i oprostaj od mira, jer sa mnom u tramvaju je bila i jedna prijateljica koja je stanovala u istom dijelu grada kao i ja. Kada se sjetim nje, uvijek mi je pred ocima njen pad ispred zgrade Svjetlosti u Sarajevu na onim skliskim mermernim plocicama. Eli (kako sam je samo ja zvao) je bila predivna osoba, jedna od onih koje covjek moze pozeljeti da ima za prijatelja. Pricala mi je u tramvaju polu pijana da se boji rata, da ce zato sutra ujutro ici kod svojih, da ne smije ostati tu, jer ce u Sarajevu da izbije rat. Pokusavao sam je utjesiti, i objasniti da je Sarajevo najsigurnije od rata, ali nisam uspio u tome, da sam pridavao tome malo vise vaznosti mozda bih i uspio, tako se nisam bas ni trudio, jer mi je sve to izgledalo kao mahalska prica, koja se tih dana sirila Bosnom kao virus kuge… Dosao sam sam do kombi stanice na Kovacima, stao sam slucajno na peron odakle je polazio kombi za Vuciju Luku, tu mi je zaparala uho jedna rijec "Seseljevci" tada sam se priblizio malo blize dvojici starijih ljudi, u pokusaju da cujem njihov razgovor. Starac koji je imao preko sesdeset godina je glasno govorio drugome " u Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Pomalo uplasen a jos vise zbunjen sam otisao na svoj peron na kome sam se nekako osjecao puno sigurnije, kao da sam bio u drugoj drzavi a ne samo par metara dalje. Tog trenutka sam bio siguran da sam se i sam zarazio virusom koji se tih dana sirio Bosnom…

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2005/03/17


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Decembar 7th, 2009, 1:35 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
18.03.2005.

PRVI PUCANJ

Kuci sam dosao oko 10:00, uzeo telefon i poceo da zovem prijatelje prvo sam nazvao Eli, njena rodica mi je rekla da je otisla u svoj rodni kraj. Otisla je da se spasi. Tada niko od nas nije mogao naslutiti da ce joj bas ta odluka zivot pretvoriti u pakao. Nakon toga sam nazvao jos par brojeva, svi koji nisu bili iz Sarajeva su otisli svojim kucama. Nasao sam samo jednog prijatelja koji je ostao u gradu, on je bio iz Hrvatske Kostajnice, kaze vidjet ce, ako mogne da se prebaci do kuce.
Sutra je ponedeljak i nikome nije padalo na pamet da bi isao u skolu, vec su pocele lagano da pucaju veze medu nama, gubio sam kontakt sa ljudima sa kojim sam do juce provodio svaki slobodni trenutak svoga zivota.

U 12:00 05.04.’92 stigao je i prvi ultimatum od strane cetnika. Predaja oruzja do 14:00, inace ce napasti i poceti sa granatiranjem Vasinog Hana (sadasnji Gazin Han). U 12:45 je doslo do panike, moglo se vidjeti kako auta ucestalo prolaze prema Vratniku, situacija je svakim trenutkom postajala napetija, u 13:00 sam vidio vecu kolonu ljudi koja se pjeske kretala u pravcu grada, Sa tom kolonom sam ispratio, svoju sestru sa njenim dijetetom koje je tek napunilo godinu dana. Zet je otisao sa njima, ja sam odbio da idem bilo gdje, sestru sam tesko uvjerio u to ali je na kraju pristala da ide zbog dijeteta, uzeo sam pusku i municiju od zeta i ostao tu na ulici, cekajuci da se nesto desi.

U 14:00 je isteklo vrijeme za predaju. Prosao sam kroz ulicu, nasao jos 5 osoba koje su tu ostale, medu njima je bio jos jedan momak, sa automatskom puskom, bio je iz Zivinica, ozenjen iz Sarajeva, njegovi su isto otisli, zanimljivo da je i on dobio pusku od svoga zeta koji je u meduvremenu otisao sa porodicom prema gradu. Za nekih pola sata se sabralo oko 40 ljudi, (prije rata zivjelo je oko 5000 stanovnika u tom reonu) svi koji su ostali imali su naoruzanje, cak je bio i jedan mitraljez. Jedan momak je imao PASP (polu automatsku snajpersku pusku) Poslije sam saznao da je bio pripadnik specijalne jedinice. On nas je organizovao i rasporedio na prozore u meduvremenu napustenih kuca, izdao nam je naredbu da pucamo samo ako budemo u prilici da nekoga mozemo i pogoditi, jer je municije bilo nedovoljno, u slucaju da nas napadnu i da se budemo morali povuci da ne idemo cestom, nego kroz Skaljinu Bascu prema Sedreniku. Cetnici su krenuli u 3h prema dijelu naselja u kome smo se mi nalazili, podrsku im je davao mitraljez kojeg su postavili u mlin u kamenolomu, koji je dominirao nad naseljem, pucao je nasumce, po naselju.

Cetnici su napravili veliku gresku, jer su krenuli cestom, u grupama, ne nadajuci se otporu, isli su sasvim normalno, dvije grupe su brojala oko 60 ljudi, ispaljujuci po neki rafal iz puske, tek toliko da se dize neka buka. Momak koji je imao snajper, ispalio je prvi metak, vidio sam cetnika koji je pao, i ostao da lezi na cesti, ostali su poceli da bjeze, , taj bjeg cetnika mi je dao hrabrosti, tada sam i ja poceo da pucam, prestao sam kada je nestalo metaka u okviru, ostali su isto ucinili, poceli smo da vristimo od srece i da galamimo, to je izgleda preplasilo cetnike tako da je cak i mitraljez prestao da puca, vidjeli smo dvojicu kako su izasli iz mlina u kamenolomu i poceli da bjeze nazad prema Brusuljama (dio naselja u kome su zivjeli vecinom srbi). To smijenso puskaranje je ustvari bila velika pobjeda, jer do sljedeceg cetnickog pokusaja da zauzmu taj dio grada je proslo citavih mjesec dana, mjesec koji nam je omogucio da se puno bolje organizujemo.

Taj dan moja vjera u Zelene Beretke, Patriotsku ligu i slicne organizacije je pala u vodu, vidio sam da je to ustvari samo prazna prica, nigdje nije bilo nikoga, svako se borio sam za svoj goli zivot, jedino sto mi je dalo moral je to da su i cetnici strasivi, i da nisu tako hrabri kako nas je propaganda pokusavala da uvjeri, moja sreca je da su oni bili ti koji su u mome prvom ratnom susretu sa njima bjezali. Predvece su krenuli ponovni pregovori sa cetnicima, ali vise nije bilo ultimatuma o predaji oruzja, srecom da su stvorili krivu sliku o nasoj snazi i organizovanosti, inace bi nas pregazili ko mrave…

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2005/03/18


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Decembar 22nd, 2009, 5:25 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
18.03.2005.

OGRADA U BASCI

Dosao sam kuci i rekao svojima da ce biti rata, tu sam docekan kao neprijatelj No.1 pocela je prepirka, sestra i brat njenog muza su me nazvali nacionalistom. Pricali su mi price kako je nemoguce da dode do rata u Sarajevu. Navodili su mi primjere njihovih prijatelja druge nacionalnosti, za koje bi oni dali svoj zivot i ti drugi naravno za njih. Cak su mi rekli da idem u svoje rodno mjesto, da tamo pricam takve price jer tamo zive ljudi koji se pale na takve stvari. Vidio sam da nema fajde pricati sa njima te sam usutio. Otisao sam u svoju sobu na spavanje. Te noci san nije dolazio na oci, jedino mi je odzvanjalo u usima jedno te isto " U Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Glas starca koji je ovo izgovorio i sada bih prepoznao jer se duboko urezao u moje mozdane vijuge. Taman kada sam mislio da sam uspio da zaspem, probudila me pucnjava, znao sam da je Bajram, ali nikada do tada nisam cuo takvu pucnjavu. Nakon 20 min, sve se stisalo, ponovo je sve bilo mirno. Ustao sam izasao na ulicu, koja je bila pusta, uzeo sam kosarkasku loptu i pokusao da je ubacim u kos koji smo postavili vrlo nevjesto, bilo je skoro nemoguce ubaciti loptu u njega. Kako je dan odmicao, tako su dolazile razne vijesti o mogucnosti napada cetnika na grad. Pred vece sam obukao uniformu koju sam predhodnog dana donio iz skole, izasao sam na ulicu, tada sam se jedva izvukao ziv jer su htjeli da me ubiju, nazivali su me seljacinom i budalom, jedan od njih je prednjacio i pokusao je da me udari ali sam uspio da se odmaknem, govorili su mi da ce zbog mene cetnici da ih gadaju i da ce se zaratiti zbog moje uniforme. Posto sam vidio da ce doci do vecih problema, odlucio sam da se povucem u kucu, tako da su se strasti na ulici smirile.
Kada je pala noc, pocela je pucnjava iz pravca Lapisnice prema starom gradu, izasao sam iz kuce, jer je neko trazio da se organizujemo da se drze straze, tada sam vidio zbunjene ljude, koji nisu imali nikakvo oruzje, samo jednu lovacku pusku,par pistolja i automatsku pusku koju je moj zet imao kao pripadnik rezervnog sastava milicije. Sastanak je odrzan u podrumu jedne kuce, na njemu je dogovoreno gdje ce biti strazarska mjesta. Sve je licilo na djeciju igru, jer je su tako i strazarska mjesta organizovana. Tu noc, mislim da niko nije spavao u starom gradu. Tu noc su cetnici pucali vecinom pamom, koristeci svjetlecu municiju, tako da je efekat zastrasivanja bio puno veci. Gledao sam ljude pored sebe koji povracaju, strah je bio jaci od njih. Svanuo je konacno i dan, sa puskom u ruci sam zaspao, pored ograde koja je do tada dijelila dvije basce, a od te noci dijelila je dvije vojske, dva naroda, dvije sudbine…

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2005/03/18


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: IN Memoriam - Saudin Becirevic 1973 - 2009
TekstNapisano: Januar 14th, 2010, 2:24 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
POTRAGA ZA SVOJIMA

Posto se situacija u mom dijelu grada smirila, vise nije bilo pucnjave, tu noc se ponovo pregovaralo sa srbima, sljedeci dan su dogovorene mjesovite patrole. Tu za mene vise nije bilo mjesta, jer ja sam bio stranac, kome niko nije vjerovao. Obukao sam uniformu i krenuo prema Vratniku, nadao sam se da cu dolje naci neku organizovanu jedinicu, kojoj bih mogao pristupiti, ujedno sam zelio da potrazim sestru i zeta, da im kazem da se mogu vratiti nazad. Na Vratnik sam dosao u ponedeljak oko 17:00 dosao sam prvo u Skolu bila je puna naroda, rekli su da su sa Obhodze, nakon toga sam nasao isto pun podrum samoposluge, tu su bili vecinom ljudi iz Faletica, posto nisam ni tu nasao sestru, otisao sam u dom na Vratniku, tu sam ih nasao, tu je bilo puno ljudi koji su se sklonili od granatiranja, jer se nisu osjecali sigurno u kucama, koje su na vratniku stare i nisu davale nikakvu zastitu od granata koje su padalu cijelu noc na taj dio grada. Tada sam svojima rekao da se mogu vratiti nazad, da je situacija sada ok, i da je je dogovoreno primirje sa srbima. Ipak su odlucili da ostanu do jutra, jer je bilo opasno da se krecu po noci, sve je bilo puno straza, koje je svako postavljao ispred svoje kuce. Narod u domu je bio gladan, ja sam sa jos jednim momkom otisao da trazim hranu, dosli smo u Merhamet, nisu imali nista, osim par kutija mlijeka u prahu. Nakon toga sam otisao u stab koji je tada djelovao na Vratniku. Tu sam imao i svoj prvi susret sa Ramizom Delalicem – Celom Celo je istog momenta reagovao, uzeo je auto, rekao nam je da krenemo sa njim, svjetla se nisu palila, bilo je totalno zamracenje, naglo je krenuo u rikverc i udario u nesto, hladno je rekao “ko ga jebe, sto ga je tu parkirao” izasao sam iz auta i vidio da smo udarili u zid, a ne u neko od auta. Krenuli smo dalje, trazeci neku prodavnicu da bi nasli hranu, prva je bila samoposluga na vratniku, tu smo napunili auto sa dvije vrece konzervi i keksa, natovarili smo sve to u auto i odvukli u Dom, podijelili smo sve narodu, tada je nastala frka jer nije bilo hljeba, spustili smo se autom do pekare na kovacima, staklo je vec bilo polomljeno, jer je pala granata na cestu ispred, usli smo unutra i nasli samo 3 hljeba, odnijeli smo ih i predali covjeku koji je cuvao strazu na ulazu u Dom. Celo je otisao nazad u Stab a ja sam ostao u domu, nakon par sati su dosli i pripadnici jedinice Crvene Beretke, svi su imali puske pretezno poluautomatske, patrolirali su Vratnikom, kroz pricu sam saznao da nadgledaju kasarnu Jajce u kojoj je smjestena JNA. Ponasali su se kao neki specijalci, bili su u civilu, jedino po cemu su se prepoznavali su bile crvene beretke. Pitao sam ih da im se pridruzim, rekao sam da imam pusku, da imam uniformu. Ispricao sam im da sam proslog ljeta prosao vojnu diverzantsku obuku, zahvaljujuci djecijoj radoznalosti i jednom pomalo luckastom momku koji je bio diverzant u generalstabu JNA. On je svu djecurliju u selu okupio oko sebe tako da smo 20 dana bili jedna mala vojska, pod komandom tog momka, cak smo morali proci i kurs prezivljavanja, jeduci gustere i zmije. Kada su za to roditelji saznali, prekinulo se sa obukom, ali na svu srecu do tada smo prosli puno toga, (zanimljivo da niko od te djece nije poginuo u ratu, a svi su bili angazovani u diverzantima). Saslusali su me i na kraju rekli da nema potrebe za novim ljudima, oni drze stvar pod “kontrolom”. Ponovo sam sa jednim momkom zvali su ga Munja krenuo prema samoposluzi, jer sam htio da vidim da li je tu smjestena jedna djevojka koju sam poznavao. Na putu prema samoposluzi ispred nas na nekih 15 metara pala je minobacacka granata, prasak je bio jak, zalegao sam, kada se sve stisalo, cuo sam covjeka koji jauce, kada smo dosli do njega, bio je sav u krvi, imao je vise rana od gelera na sebi. Dozivao sam svom snagom pomoc, na svu srecu ubrzo je stiglo auto i odvucen je u bolnicu. Tada sam vidio da su nas dvojicu spasile vrece koje su bile napunjene pijeskom, koje su bile postavljene na sred ulice, izgleda da je njihova jedina svrha bila da zastite bas u tom momentu nas dvojicu od gelera, jer neke konkretne primjene nisu mogle imati na tom mjestu. Posto nismo nasli djevojku koju sam trazio vratili smo se nazad u Dom. Tu sam upoznao dvije djevojke, ispostavilo se da imamo slicna porijekla, to mi je bilo zanimljivo. Bile su svjetla tacka u tom mraku koji se nadvio na Bosnom, pune optimizma i na sve sto se desavalo oko nas gledale su sa dozom humora. Tu noc sam ko zna koliko puta ispricao svoju verziju, nase prve bitke sa cetnicima, stalno je neko dolazio do mene da me pita kako je bilo, mislim da sam tada sve uvelicavao, cak mislim da je prica isla dotle da sam ispricao cak i verziju u kojoj smo se borili prsa u prsa sa cetnicima. Ali istina je ovo sto sam sada napisao, ne izgleda kao neko junacko dijelo, ali je tog aprila ’92 bila puno vise od toga…

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2005/03/19


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 6 posts ] 

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 2 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group