www.rogaticani.com

Sefer Halilovic
General Armije Bosne i Hercegovine

KAKO SE DJELILA BOSNA

(nastavak)

Svi smo izasli iz Izetbegovicevog kabineta. Ganic ode na jednu stranu, ja na drugu, i tek kad sam izasao iz zgrade shvatio sam da Predsjednik i ja nismo obavili nikakav razgovor. Dakle, zbog ovog su me zvali. Bio je to moj prvi direktni susret sa mogucnoscu podjele Bosne. Sve sto se do tada desavalo, a bilo je na tom fonu, shvatao sam kao "tehnicke greske" u pristupu razlicitim pitanjima. Uistinu nisam niti sam mogao pomisliti, a kamoli povjerovati da se na taj nacin, na temu podjele Bosne, ozbiljno, da ne kazem zvanicno, razmislja. Jos samo jednom smo otvoreno i direktno razgovarali na istu temu: u avionu, kada smo se vracali iz Zeneve.

Bio je to i inace poseban put. Iz Sarajeva smo krenuli 1. januara, 1993. godine. Vec u Splitu smo imali zestok okrsaj. Na aerodrom smo stigli prvi, dakle, nasa delegacija iz BiH, a poslije nas je dosla delegacija HVO-a. Vojnu delegaciju BiH smo cinili Siber, Zoranovic i ja. Sa Siberom je bio pratilac, a sa mnom pratilac i prevodilac. Niko mi nista nije rekao, nikakvih posebnih uputstava niti dogovora nije bilo. Sjedili smo u restoranu u aerodromskoj zgradi kada je dosla delegacija HVO-a. Tada sam upoznao Petkovica. Rucali smo, pili kahvu i racunali koliko je vremena ostalo do polijetanja. Nekih pola sata nas je dijelilo od ulaska u avion. U tom casu stigli su Safa Orucevic, Zijo Demirovic, u to vrijeme predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu, i Jasmin Jaganjac. Kad smo se ispozdravljali, ja sam saznao da idemo malim avionom sa desetak sjedista i da moramo napraviti izbor ko ce ici. Zovne mene Alija i kaze: "Delegacija HVO mora ici u punom sastavu. I Jasmin Jaganjac ide." "Sta ce nam on?", pitam. Kaze: "On je moj savjetnik za vojna pitanja" "Sta sam ja tu, sta smo svi mi?", pitam. On samo ponovi: "On je savjetnik."

Ponovo pitam: "Sta cemo s vojnom delegacijom?" "Neka idu redovnom linijom", odgovori mi. "Predsjednice, ja makar bez Sibera i pratioca ne idem. Siber je moj zamjenik." Pocinje natezanje, jer jednostavno ne mozemo svi stati u avion. Predsjednik mi predlozi: "Koristi mog prevodioca, a dat cu ti ja jednog pratioca." "Imam ja svog pratioca", kazem. Ali, kako se god izracuna, tri covjeka su visak. Onda ja predlozim: "Ako mi ne trebamo, da se vratimo u Sarajevo. Ionako gubimo vrijeme." Predsjednik pocinje da broji na prste: "Ja, Jaganjac, Bakir (Izetbegovic, op. a.), Sabina (Izetbegovic, op. a.), Osmica (Izetbegovicev pratilac, op. a.), Haris (Lukavac, op. a.), Amira (Kapetanovic, op. a.)." Kad doda delegaciju HVO, mi smo visak. Kazem: "Da se mi vratimo u Sarajevo, Predsjednice?"

Sefer Halilovic
General Armije Bosne i Hercegovine

KAKO SE DJELILA BOSNA

(nastavak)

Razgovori i prebrojavanja se nastavljaju u grupicama. Kazem Siberu i ostalima da postoji mogucnost da nas vrate u Sarajevo. U neko doba, zove me Predsjednik. Kaze: "Evo, nekako smo nasli rjesenje. Ides ti i pratilac, a Siber neka povede ostatak delegacije redovnim saobracajem." I Tunjo je sa nama: i on je Ijut ko puska sto treba ici redovnom linijom. Buni se kao da ga neko dere. Trnka suti. Strasti se polako stisavaju, gotovo svi idu redovnom linijom. Pratilac i ja, zajedno s najuzim Predsjednikovim krugom, smo u avionu. Kad smo dosli u Zenevu, dijelimo se na dvije grupe. U hotelu "Presidente" je Izetbegovic sa Sabinom, Bakirom i trojicom pratilaca, prekoputa njegovog apartmana je moja soba, a do mene je smjesten Jaganjac. Moj pratilac je, sa ostatkom delegacije, u nekom hotelu na drugom kraju grada.

Prva plenarna sjednica je slijedeceg jutra, u 11 sati. Odmah iza deset je dosao moj pratilac i nas dvojica smo izasli u hodnik. Udem u Predsjednikov apartman i vidim: on klanja. Jos je u ogrtacu. Kazem Lukavcu: "Da ne cekam na hodniku, kad krenete kucni mi, molim te, na vrata". Vratimo se Mido i ja u moju sobu i cekamo. Pogledam na sat: deset minuta do jedanaest. Cudim se, niko ne kuca. Izadem iz sobe: pred vratirna je svajcarska policija i policajac mi pokazuje rukom da su oni vec otisli. Ja ne vjerujem, uzmem za kvaku i vidim: vrata zakljucana Pitam Midu: "Znas li engleski?" Kaze: "Little". To sam little zapamtio za citav zivot. Izademo iz hotela, sjednemo u taxi i dodemo do palate Ujedinjenih naroda. Naravno, obojica govorimo engleski rukama. Trazimo bosansku delegaciju. Ali... bosanskaje delegacija i Karadzic, bosanska je delegacija i Boban. Na pregovorima ucestvuje i jugoslovenska delegacija: Cosic, Milosevic, Bulatovic sa ostalom ekipom u kojoj je samo obezbjedenje brojalo oko 200 ljudi. Dakle, palata UN je puna cetnika i ustasa Jedva smo mi nabasali na pravu bosanskohercegovacku delegaciju. Portir nas je prvo poslao Karadzicu.

Nasli smo nase sve na okupu. Ja, iziritiran svime, pridjem i kazem: "Predsjednice, ako nisam trebao, sto sam uopste ovdje?" On se okrenu i pratiocu vrlo ostro rece: "Kako se moglo dogoditi da zaboravimo komandanta?" Covjek otsuti. I nista. Tako je pocela prva runda zenevskih razgovora koja je trajala desetak dana. Poslije toga, imali smo pauzu od nekih cetiri pet dana pa onda nastavak pregovora. Nisam znao gdje je ko proveo dane pauze, ali ja sam putovao prvo u Njemacku, a potom u Tursku.

Na aerodromu u Bonnu iz aviona izlazi prvo Silajdzic, potom moj pratilac i na kraju, ja. U pitanju je zvanicna posjeta i protokolom je odredeno da mene saceka njemacki pukovnik. Stariji covjek, u uniformi, propusti Silajdzica i pita mog pratioca: "Ko je general?" On mu pokaze rukom prema meni. Onda nailazim ja i pukovnik postavlja isto pitanje. Kad sam rekao da vjerovatno mene ceka, imao sam dojam da ce se onesvijestiti. Bilo je to nekoliko dana nakon mog 41. rodendana. Poslije smo isli na veceru i pukovnik se sve vrijeme izvinjavao cudeci se mojim godinama. Ja sam objasnjavao: "Znate, kod nas je rat". Tu noc sam spavao u Genscherovoj vili. Na put u Tursku sa mnom su isli Jaganjac, Salem Sabic i Bakir Izetbegovic. U turskom Generalstabu Jaganjac je napravio incident: nakon mog izlaganja, nastupio je ovako: "Nacelnik je ovdje bio u pravu, ovdje nije bio u pravu..." Turski generali su se gledali, ja sam malo mijenjao boje, ali kad smo se vratili u Zenevu rekao sam Predsjedniku: "lli on, ili ja." U nastavku pregovora, Jaganjac nije ucestvovao.

Ja sam vec pominjao nejasnocu kombinacije Izetbegovic-Jaganjac.Da upotijebim najlazio oblik rekao bih da je malo cudno da je vojni savjetnik predsjednika covjek koji je zabo noz u ledza Armiji BiH.

Ako je dio ovoga ovako, a mnogo pročitanih stvari pokazuje da jeste, onda je Izetbegović 'najgora moguća kombinacija' koju je BiH mogla da dobije.

U ostalom, čovjek ne smije zatvarati oči kod onolikih grešaka, koje su naprijed nabrojane ili ih bar niko ne može nijekati, tako da zlo ostaje zlo, ono se
već desilo. Dakle, prozivati sve druge lažovima ili ne/imenima, da se spasi 'ime i djelo' Alije Izetbegovića, veće je zlo i od njega samog! Sin mu nije ništa
drugačiji, pa prema tome nekakav vojni savjetnik nije 'kriv' ako mu je dozvoljeno da napravi nešto 'u svoje ime'. Ja ne znam tačno, šta je taj Jaganjac
napravio, ali ako jeste, omogućeno mu je! Sistem mu je to omogućio. Izvlačenje da je rat, samo je izbjegavanje od odgovornosti, jer i rat ima svoja
pravila, kao i svako drugo 'vanredno' stanje. Sama pomisao da se država 'dijeli' dovoljna je optužba za izdaju države, to stoji u Ustavu BiH, a rahmetli
Alija Izetbegović je bio, ako sam dobro obaviješten diplomirani pravnik! Dakle, zabuna, neznanje, svaka slučajnost je isključena.

Na žalost, ono će doći ratne 1993. godine, jeste veliko zlo koje je mnoge izbacio iz redova Armije BiH, ali - to trebna da govore i govore oni, koji su
zaslužniji da o tom vremenu govore, da ne bi bilo, "poslije bitke, svi su generali!"

Pa dovoljno je vidjeti sta u zadnje vrijeme radi klempo i njegova partija.Ko god misli da babin sin nije dovoljno jak u toj partiji i da ga nemoze smijeniti i skloniti da ga nigdje vise ne bude grdno se vara.
Onim koji sumnjaju u ovu tvrdnju predlazem da razmisle sta to klempo zna i cime balu drzi u saci.

Ama, izgleda da tu svako svakoga drži , mada se šuška i priča da i RS,
poslije onog zatvora, drži i zna nešto u vezi klempe, prema tome..ko zna!

Jedoga dana, sve će to izaći na vidjelo, do tada, osta Ti bez j...a!

Sefer Halilovic
General Armije Bosne i Hercegovine

KAKO SE DJELILA BOSNA

(nastavak)


Na povratku u Sarajevo, opet smo u malom avionu, ali sada je nasa delegacija sama i ima dovoljno mjesta. Predsjednik i ja sjedimo jedan prekoputa drugog, noge nam se dodiruju. Usko je. Tu su sve nase stvari, a medu njima nesto poput daske upakovane u najobicniji karton i zavezano kanapom. Uzgred pitam: "Sta Vam je ovo, Predsjednice?" "E", kaze, "bas da ti pokazem." Uze onu dasku, dugu mozda 80, a siroku recimo 50-tak centimetara, i poce da je odmotava. "Nemojte se", kazem, "zamarati." "Neka", odgovori i odmota izuzetno lijepu sliku dzamije u Palestini, radenu u sedefu. U dnu slike nesto pise na arapskom jeziku. Pitam: "Znate li Vi da citate arapsko pismo?" "Ne znam", veli, "ali znam ovu dovu napamet". Prstom mi pokazuje i uci: "Bismillah irahman...". Kada je sve proucio, kaze mi: "Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugacak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slicna nasoj sudbini." Nisam se slozio: "Sudbina naseg naroda je slicna Jevrejima, jer Palestinac, kad ga protjeraju, stavi kaput preko ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje." "To je tema za drugi put, ali vidjet ces da nisi u pravu", odgovori mi Predsjednik i nastavi: "Nego, da ti ispricam sta mi kaze Arafat. Pita me: 'Alija, nude li oni tebi sta? Ja mu kazem: 'Nude, nude, i to dobar komad.' I Arafat kaze: 'Uzmi, Alija. I meni su nudili, pa ja nisam htio, nego hocu sve. Na kraju sam ostao b,ez ista. Uzmi, Alija, dok ti nude, jer ces i ti na kraju ostati bez ista'." Kad je sve ispricao, pogleda ravno u mene i nastavi: "Ti si u opasnoj zabludi. Mi, covjece, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek' se vrati narod, sredi stanje i napravi drzava. Ovako cemo i mi ostati bez ista."

Tu je onda nastala rasprava. Poceo sam obrazlagati "Mi necemo sve. Mi hocemo da zivimo ravnopravno sa onima koji su uvijek zivjeli u Bosni, ne uskracujuci nikom ko postuje bosansku drzavu nikakvo pravo. Mi samo hocemo da zivimo na cijelom prostoru BiH, jer smo zivjeli na 94% njene teritorije. Niko ne spori pravo bosanskim Hrvatima i Srbima da budu suvereni i ravnopravni, a ako uzmemo komad Bosne - to je onda unistavanje bosanske drzave sa neizvjesnom sudbinom sta ce dalje biti. I konacno, na taj komad zemlje koji nama sada nude, ne mogu stati Muslimani, jer ce, u tom slucaju po zakonu spojenih sudova, Muslimani sa ostalih prostora Balkana teziti ka toj bosanskoj drzavici." Predsjednik kaze: "Nama treba komad na koji ce stati jedno dva miliona stanovnika. Neki ce doci, neki ce otici i taman." Zacutismo obojica.

ABDIC I NJEGOVI PODUHVATI

Na nivou Predsjednistva RBiH bila je fommirana ekipa u sastavu: Fikret Abdic, clan Predsjednistva; Jure Pelivan, predsjednik Vlade; dr. Munir Jahic, ministar prostomog uredenja; dr. Resad Bektic, ministar privrede; Alija Delimustafic, ministar MUP-a; dr. Hasan Muratovic, ministar sumarstva i Tomislav Krsticevic, ministar saobracaja i veza. Njihov je zadatak bio da prodaju robu koja se zatekla na teritoriji Slovenije i Hrvatske i da sredstva stave na raspolaganje TO-u, odnosno da se ta sredstva usmjere za pomoc odbrani.

Za postojanje ove ekipe saznao sam tek kada su izbile prve afere: zakljucivanje stetnog ugovora i falsifikovanje za koje je CSB Sarajevo podnio krivicnu prijavu protiv Hasana Muratovica i Tomislava Krsticevica. Razlog je bila prodaja 2.400 kubika drvne grade. Ista ekipa je realizovala posao oko preuzimanja automobila "maruti", u koji je ukljucila Vladana Jugovica, rodom iz Visokog, a navodno biznismena u Njemackoj. Garant posla je bila Vlada BiH, a rezultati posla su bili: materijalna steta od nekoliko miliona maraka.

Zbog suzenog prostora djelovanja, radi prekida veza i blokade Sarajeva, prvo su sredinom augusta 1992. iz grada izasli ministri Delimustafic, Jahic, Bektic, neki kadrovi MUP-a, Mirsad Srebrenikovic, a ubrzo i Fikret Abdic. U jesen 1992. ekipi se pridruzuje ministar MUP-a Jusuf Pusina i nacelnik CSB Sarajevo Bakir Alispahic. Namjera im je bila da, pored ostalog, dva helikoptera MUP-a RBiH koja su se nalazila u Sloveniji prebace u BiH i stave na raspolaganje Armiji. Tako je trebalo da se realizuju sredstva od nekoliko miliona maraka koja su bila na racunu PBSa u Zagrebu.

Nakon dva mjeseca su se vratili i izvijestili da je prethodna ekipa podigla kredit na racun helikoptera, koji su opet zadrzani kao hipoteka, a oni su, pak, uspjeli da ugovore stampanje bosanskohercegovackih dokumenata. Uskoro je opet izbila afera o prodaji bh. pasosa u zemljama zapadne Evrope u sumama od nekoliko hiljada maraka po komadu, ali detalje niko nije nudio. Niti je ko trazio odgovonnost. Ni za helikoptere ni za pare koje su jednostavno nestale. Dr. Hasan Muratovic vratio se u zimu 1993. Saznali smo samo o prosirenju poslova u Becu i Ljubljani, ali od sve te aktivnosti Armija nije profitirala. Nijednim metkom.

(nastavak)

Nekako u isto vrijeme kada i prva komisija, fonmirana je i ekipa za pregovore sa JNA oko iseljavanja kasarni. Tu su bili: Fikret Abdic, Jerko Doko, Alija Delimustafic i Jusuf Pusina. Nakon drugog majamoj otporprema Abdicu i Delimustaficu bio je razumljiv. Tim vise sto sam tada trazio smjenu Delimustafica. Abdic je redovno burno reagovao. Sudjelujuci u radu Predsjednistva RBiH, vrlo cesto sam vodio zucne dijaloge sa Abdicem. Gledajuci ga izbliza, jedino poredenje koje mi se nametalo bilo je porazno: u njemu sam mogao vidjeti samo neku verziju Hitlera, Mussolinija ili Milosevica. On je mene smatrao Alijinim covjekom i jednom me je upitao: "Kada cemo nas dvojica pribliziti stavove?"

"Kada javno osudis agresiju i ove domace cetnike", odgovorio sam. Razgovor je poceo na hodniku, a nastavio se u njegovom kabinetu. Tesko je s njim voditi dijalog. On je covjek-monolog. Rasprica se, uziva u zvuku svoga glasa, a prica koju je meni ponudio toga dana jeste: etika sarajevske carsije i njena zelja da dominira Bosnom. "Nece to ni Srbi ni Hrvati trpjeti", kaze mi on. Nasmijao sam se na to i odgovorio mu: "To je shvatanje uvrijedenog provincijalca. Pa vidis li, covjece, da u citavom drzavnom vrhu imas samo jednog rodjenog Sarajliju? Nazalost, i njegov je uticaj minimalan. No, kod tebe ocito vazi ona 'bolje biti prvi u selu, nego drugi u gradu'. Ti hoces svoju republiku u Bihacu." Eksplodirao je. Setao je po kancelariji zustro, a onda nastavio urlati. Nisam ga vise mogao slusati, uljudno sam pozdravio i napustio njegovu kancelariju. U nju vise nikad nisarn ni krocio.

Izetbegovic je sve posmatrao sa strane: nije se mijesao. Dobro pamtim, kada sam mu prezentirao kompletan zbir dogadaja od drugog maja - samo je sutio. Tek krajem 1993. optuzio je Abdica za pokusaj drzavnog udara dok je on bio kidnapovan i zatvoren u Lukavici. Tada je javno rekao notornu istinu da je Abdic htio iskoristiti njegovo zatocenistvo kako bi preuzeo vlast. Kada sam doznao da se Abdic spremio za put u Krajinu, otisao sam Izetbegovicu i rekao: "Predsjednice, ja mu ne bih dozvolio da ide bez odluke Predsjednisiva. A ona se moze i pricekati. Zaboljet ce nas sve glava." Nisam gajio iluzije o Abdicu: bilo mi je jasno da mu je vlast iznad svega. "Neka ide, ovdje nam smeta", odgovorio mi je Predsjednik, "on je politicki mrtvac." I Bilajac je pokusao objasniti Predsjedniku tezinu Abdicevog odlaska u Krajinu, no nije uspio.

(nastavak)

U Krajini se Abdic brzo snasao. Prvo je napravio haos u policiji: podrzao je novopostavljenog nacelnika CSB Bihac Irfana Saracevica Zileta kada jos stari nacelnik Zijo Kadic nije bio razrijesen duznosti. Uz pomoc Abdica, Kadic je blokiran, a Saracevic je intenzivno radio na stvaranju Fikretove vojske. Linija fronta od Cazina prema Krupi potpuno je smirena i to dogovorom Abdica sa cetnicima.

Drekovic je svakodnevno vapio trazeci pomoc i saljuci upozorenja: "Oruzani sukob visi u zraku, pitanje je ko ce prvi povuci obarac." Upitao sam jednom Drekovica ima li snage da to rijesi izolacijom Abdica i njegovog najuzeg staba ukoliko se barem u bihackoj regiji realizuje Odluka Predsjednistva o pretpocinjavanju rezervnog sastava MUP-a Armiji BiH. On je odgovorio: "Imam snage. Molim vas, posaljite mi takvu naredbu. Sve ce biti uredu."

Otisao sam Predsjedniku. Predocio sam mu izvjestaj o stanju u zoni odgovornosti Petog korpusa i dao prijedlog mjera kojim bi Abdic dospio u izolaciju. To je podrazumijevalo i pretpocinjavanje dijela CSB Bihac, dok se ne zatvori krug oko Abdica. Bilajac je, kada je vidio plan, podrzao ga, ali je Pusina odbio i da razgovara o tome. Najavio je da ce on srediti stanje u Bihacu tako sto ce tamo poslati ekipu koju ce predvoditi Avdo Hebib i Nijaz Skenderagic. Kasnije se ispostavilo da je u Bihac otisao portparol MUP-a Zoran Milanovic i postao Abdiceva desna ruka. A onda je poceo rat...

Ja bih se ovdje opet 'umiješao'. Jednosatvno iz razloga, jer mi tu nešto nije jasno?!

Koliko nalazim, svugdje stoji jedno te isto : « Krajem 1990. godine predsjednik Alija Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.»

Da li iko zna, zašto bi g. Izetbegović optuživao Abdića „za pokušaj državnog udara“, ako se zna, da je g. Abdić dobio najveći broj glasova nakon prvih izbora??
I, šta se to desilo?!

Nigdje se ne može u javnosti saznati, kako je došlo 'do zamjene' da je g. Izetbegović postao odjednom Predsjednik??? Gdje su detalji?

Šta se zapravo desilo, da se 'uloge zamijene'?

POSLIJE TOGA!!! (ako sam dobro informisan o našoj najnovijoj historiji!) - odjednom, ispada ovo -
da Abdić poslije, nazovimo ga, 'nevjerovatnog ustupka', želi još da izvrši još nevjerovatniji "državni udar!"

Naime, tu fali jedna debela 'sekvenca' u cijelom filmu?! Stvarno, debela, ali i debelo objašnjenje!

Da li je Abdić 'odbio izbor' (i kako je to moguće ?!), tj. je li prepustio Predsjedničko mjesto Izetbegoviću (i kako je to moguće ?!)?
Je li Abdić sam 'abdicirao', odrekao se, bio isplaćen, odvraćen, šta se desilo da on 'odbije izbornu pobjedu'? U tom grmu leži plijen.

Gdje su javni ili protokalarni dokumenti za 'izvršenu zamjenu uloga', jer očito u cijeloj toj priči fali taj 'dio' !