www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: April 13th, 2021, 5:27 am.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 84 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 7  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 8th, 2008, 12:33 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Godine prolaze, a istinski heroji odbrane Bosne i Hercegovine polako se zaboravljaju. Istovremeno domaci izdajnici i cetnicki jataci polako su se izmigoljili iz svojih rupa.
Ali srecom, istina se zna. Jer nema nijedne maske koja to moze sakriti. Niti ce kad moci sakriti.

Za pocetak prica o dvojici heroja sa sarajevskog ratista, o rahmetli Enveru Sehovicu i rahmetli Safetu Zajki.

Quote:
Narodni heroji Safet Zajko i Enver Sehovic

Kad Enver i ja pogledamo odavde, sa Žuči, sve ono što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodnu sarajevsku teritoriju.“

Ovo je rekao safet Zajko kada smo dočekivali Novu 1993.godinu među njegovim borcima na ovom legendarnom brdu. A prva ratna godina bila je godina njihovih velijih pobjeda. Obojica, i Zajko i Šehović, su već bili slavni, legendarni komandanti. I to samo za osam mjeseci. Naravno, oni će bitke na Žuči nastaviti i kasnije, sve do 17.juna 1993. godine kada je poginuo Zajko i 27.jula iste godine kada je poginuo Šehović.

Bila je sretna okolnost da su se na čelu tih mudrih i hrabrih ratnika Prve mehanizovane i Druge motorizovane, koji su najzaslužniji za oslobađanje Žuči, našli baš njih dvojica-Šehović i Zajko. Njihovi borci i starješine su besprijekorno izvršavali zadatke, zadivljujuće su se snalazili na terenu i, kao kruna svega, oslobađali, i to odozdo, stopu po stopu zlatne sarajevske zemlje na sada već legendarnoj Žuči.

Njihove jedinice su bile komšije na terenu, a njihove komande, baš komšijske, udaljene jedna od druge stotinjak metara. Zato su i njih dvojica svakog dana bili zajedno-i na Žuči, i u komandama. Također su redovno odlazili na sastanke i kod predsjednika Izetbegovića i tako učestvovali u donošenju ključnih odluka za odbranu zemlje.
Idealno su se slagali, jer su bili potpuno različiti. Zajko je tipičan primjer komandanta, bolje reći epskog junaka, koji je iznikao iz naroda. A Šehović je, opet, lik legendarnog komandanta, koji je izrastao iz reda školovanih oficira. Doduše, i Zajko je završio školu rezervnih oficira u bivšoj JNA, i to kao najbolji u klasi i imao je čin rezervnog kapetana. Ali, ipak, njegov posao, od koga je živio, bio je metalski zanat u preduzeću „Zrak“.

Zajko se već 1991.godine uključio u ilegalni rad PL. On je stajao na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buća potoka, koji su se 2.januara 1992.godine postrojili pred džamijom u Boljakovom potoku. U tom stroju su bili kasnije hrabri ratnici, kao rahmetli Smajo Šikalo, pa Sejo Čardaklija, braća Spahići i mnogi drugi. To će biti i okosnica brigade, kojom će kasnije, sve do smrti, komandovati Safet Zajko.

Neporedno pred agresiju i prvih dana agresije njemu i njegovim saborcima priključit će se oficiri koji će bježati iz bivše JNA: britki i hrabri Safet Isović, srce brigade, pa odmjereni i mudri Huso Imamović, Salko Muratspahić, te još neki. Ipak, neprikosnoveni autoritet Druge motorizovane bio je njezin komandant-Safet Zajko. Jedna od prvih velikih pobjeda boraca, kojima je komandovao Safet Zajko, bila je blokada i oslobođenje kasarne „Jusuf Džonlić“. Tada sam ga upoznao. Nosio je automatsku pušku, blok, a na sebi je imao odjeću koja je više podsjećala na narodnu nošnju. Tada je bio nepoznat široj javnosti. A već je bio neprikosnoveni komandant boraca u podnožju Žuči.


Enver Šehović imao je drugačiji ratnički početak. Kao mlad poručnik, zadužen za vojnu muziku u kasarni „Maršal Tito“ u Sarajevu, namjeravao je da se 5. i 6. aprila1992.godine, s kompletnom vojnom muzikom priključi narodu pred Skupštinom. Zbog toga je dobio- malo zatvora.Ipak, sa svojim prijateljom Alijom Ismetom, u aprilu, bježi iz kasarne i priključuje se braniocima Sarajeva. Prvi ratni zadatak mu je bio da blokira svoju dojučerašnju kasarnu.
U Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992.godine obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13.,a Zajko 15.brigadom. Od 1.septembra 1992.godine te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke 8.juna 1992.godine, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, Kotu 850 i Golo brdo.

Safet Zajko je i u ratu ostao dosljedan ilegali i konspiraciji iz vremena PL. Pripremao je operacije sa najbližim saradnicima „krijući i od sebe“, kako bi govorio. Zato su njegovi borci izvodili munjevite akcije i postizali munjevite pobjede. Bili su to, zapravo, diverzantske akcije. Za manje od jednog sata njegovi vitezovi su oslobodili i Vis i Mijatovića stranu.

Zajko je, također, zahtijevao od svojih boraca da naliježu na leđa četnicima. „Oni ne vole našu blizinu“ govorio je. Tako su se borci Druge motorizovane brigade polako primicali, a četnici polako uzmicali i kad borbi nije bilo. Četnici su se čak povlačili i u kasarni Nedžarići, prepuštajući Zajkinim borcima dio kruga kasarne. Diverzijama, i stalnim pritiskom, njegovi borci su mnogo belaja zadavali četnicima i u kasarni u Rajlovcu.

Zajko je maštao da oslobodi obje kasarne, posebno onu u Rajlovcu. „Imam dosta oficira iz ove kasarne, pa im se žuri da se vrate na posao“ govorio je u šali. Nažalost, oslobođenja ovih kasarni poslije Dejtonskog sporazuma nisu dočekali ni bivši oficiri iz Rajlovca:Isović, Imamović i još neki.

Dok je Zajko, koji je imao 33 godine kad je izbio rat, nastupao donekle oprezno, 25-godišnji Enver Šehović je ratovao-prsa u prsa. Cilj mu je bio da potuče neprijatelja i zato su njegovo bitke trajale i po više dana. Npr, za Golo brdo čak četiri dana. Javno je najavio bitku za Vogošću početkom 1993.godine. Sad se zna da je to imalo efekta i da su četnici već, u strahu, bili otpisali dio sarajeva. Ali, naši nisu ušli u Vogošću, jer je pucala prva linija u Doglodima i Azićima, pa je dio snaga na Žuči prebačen na ovaj pravac. Šehović je tada nekoliko dana komandovao svojim borcima na ovom pravcu odakle je neočekivano zaprijetila velika opasnost sarajevu. Na taj pravac dio snaga je prebacio i Zajko, a njegovi artiljerci uništili su nekoliko četničkih tenkova, što je presudno uticalo na zaustavljanje četničke ofanzive.

Zajko je volio da ide sa borcima u diverzije, a Šehović da komanduje i djejstvuje iz ZIS-a. Ni jedan ni drugi se nisu čuvali. Obojica su komandovali u blizini prve linije....I jedan i drugi su danonoćno bili na ratištu ili u komandama. Ponekad bi ih od premora hvatao san u hodu. Šehović je, čekajući da se digne magla i da otpočne bitka za Vogošću, slatko zaspao na smrznutoj zemlji, a po njemu je padao snijeg. A kada su Zajko, Šehović, Ajandžić i Osman Džamalija otišli u posjetu ranjenom Ismetu Hadžiću, Zajko je od premora izgubio svijest. Kada su ga ljekari vratili u život, rekao je: “Kako sam slatko spavao.“ I otišao je na Žuč.

Smrti se nisu plašili. Uostalom kao i njihovi borci. Djeluje gotovo nestvarno, ali na Žuči sam prve dvije godine vidio samo pet-šest boraca kako im blijede usne i kako se plaše dok isčekuju bitku ili u toku bitke. Takvo je bilo to vrijeme. Uoči bitke za Perivoj, 20.decembra 1992.godine, gledajući kako diverzanti Juke Gojaka počinju bitku, Šehović je rekao:“ Ovdje je šansa da se preživi svega 20%“.

To je rekao mirno, kao da se na njega ne odnosi. A oko nas je od granata i metaka svih kalibara gorjela zemlja. Šehovića su rijetko uspijevali utjerati u kakav rov dok je komandovao. Vjerovao je da će preživjeti i da će ići u lov. Zajko je, opet, očekivao smrt.
„Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu“ rekao je u onoj novogodišnjoj noći 1993.godine, dok smo bili na Žuči.
Zajkinoj smrti prethodila je pogibija njegovog prijatelja i duše Druge motorizovane Safeta Isovića. Teško je primio smrt svog odanog i sposobnog saborca. Isović je poginuo 12.juna 1993.godine kada je oslobađana Mijatovića strana, a Zajko pet dana kasnije, također na Mijatovića strani. Išao je na izviđanje zajedno sa Asimom Džambasovićem, Ibrom Derviševićem i Alijom Ismetom. Završili su izviđanje i krenuli nazad.

Ali, Zajku je „pozvala smrt“ i on je rekao Džambasoviću da se vrate na osmatračnicu i još nešto da vide. Dok je dvogledom ponovo osmatrao teren, četnički snajperista ga je uhvatio na nišan. Odmah je izdahnuo. Bez riječi.
Šehović je bliskost smrti osjetio dan uoči pogibije. Sanjao je ružan san i protumačio ga da bi mogao poginuti.I na dan pogibije se također „osjećao čudno“, predosjećajući smrt. I poginuo je 27.jula 1993.godine, a zajedno sa njima i braća Panjeta.Tačno 40 dana poslije Zajke. Našla ga je granata na otvorenom na Žuči, dok je komandovao odbranom Golog brda.
Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni, u kratkom razmaku otišli u legendu i jedan kraj drugog, sada i zauvijek, leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.

Patriotski blog ''BOSNAE''


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 9th, 2008, 1:19 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Izet Nanic

Rahmetli Izet Nanic, brigadir Armije RBiH, spada u grupu najboljih sinova BiH. Jedan je od osnivaca 105 Buzimske udarne krajiske brigade, ciji je bio i komandant. Pocetkom 1992 godine, sa cinom porucnika napustio je JNA i dosao u rodni Buzim. Sve ostalo je legenda.
Evo i jedan lijep tekst o Izetu Nanicu.

Quote:
Zapis o legendi

IGMANE, CRNI JE...

Želim da ovo ostane kao autentičan zapis. Zapis o legendi bošnjačkog naroda za sva buduća pokoljenja. Zapis o pogibiji čovjeka – heroja Bosne – Komandanta 505. viteške brigade, brigadira Izeta Nanića.

O velikim ljudima teško je pisati. Neka nam ovaj dokument ostane kao jedna u nizu lekcija kako se brani Bosna.

O brigadiru Izetu Naniću bilo šta da se napiše malo je, nikakve riječi ne mogu dočarati njegovu veličinu, ostaju njegova djela.

Ćorkovača (k-603), rano jutro 5. augusta 1995. godine. Vitezovi su krenuli na borbeni zadatak , zadatak spajanja sa vojskom R Hrvatske. I pred samo kretanje, najveći Vitez bošnjačkog naroda obraća se svojim borcima: „ Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se sa hrvatskom vojskom u Dvoru, ali ako Hrvata ne bude u Dvoru mi idemo u Kostajnicu, uglavnom, spojit ćemo se – SRETNO." Još je zora. „Hamze" kreću. Dobili su zadatak da izvrše proboj četničke linije. Idemo za njima. Nakon nekoliko minuta ispred nas čuje se jaka vatra, sve gori, začuli su se tekbiri, odzvanja „ALLAHU EKBER" – uspjeli su!

- Igmane, proboj izvršen, šalji i ostale jedinice! – javljaju „Hamze".

Upućuju se i ostale jedinice na zadatak. I dok ovo sve traje, četnička artiljerija bukvalno sasipa Ćorkovaču najrazornijim projektilima. Takvi su očajnici kad gube. Mi zaliježemo, sklonjamo se u bunkere.

- Igmane ima dosta mrtvih četnika, ubrzaj naše.

- Dobro, samo polako krenite dalje.

Stižemo do mjesta planiranog za komandovanje ovom operacijom. Sve teče po planu. Uspostavljene su sve vrste veza. Igman traži Generala, predlaže da mu se jedinice 511. slavne brdske brigade uvedu na ovom pravcu. General odobrava. Razgovara se sa 511. slavnom brdskom brigadom, prijedlog je isti. 511. slavna brigada će se uvezati na našem pravcu.

- Igmane – Oganj (Ago). Imamo zarobljenih četnika!

Saopštava Igmanu podatke o neprijatelju. Bitka traje, intenzitet četničkog granatiranja se pojačava...

Ponovo zaliježemo...

- Igmane – Oganj. I ovaj zadatak u potpunosti izvršen.

- Ago, izvrši konsolidaciju, dobićeš dalje upute.

Pravog „Hamzu", Lovca i Galeba, Igman je uputio prema Agi sa detaljnim uputama za daljni tok.

- Uredu, čuvaj ljude.

Ostajemo u KM-u On, vidik i ja. I dalje četnički projektili razaraju sve oko nas. Sve teče po planu, uvodimo novu jedinicu. Borci prolaze pored nas.

- „Momci čuvajte se, razmak, razmak veći, čuvajte se granata." – govori Igman.

Stiže Šeki. Igman mu daje zadatak kuda da uputi jedinice 511. slavne. Javlja se Sultan:

- Igmane, ovdje je sve uredu, stigli smo do Age i sve je po planu.

- Sultan, treba li šta?

- Ne, sve je uredu. Da li da krenemo dalje?

- Ne, sačekajte, javit ću ja.

- Kod Metala ide sve po planu. Izašao je na granicu. I kod Občaka će uskoro biti uredu.

- Dobro. Ja moram to da vidim tamo. Crni, ti i ja idemo. Ponesi uređaje. Vidik, i ti ideš s nama. Povedi i tu jedinicu.

- Uredu.

Krećemo. Uskom stazom kroz sječu i uz put preskačemo oborena stabla. Sječa prestaje. Izlazimo na put. Na putu je puno izvađenih tenkovskih i pješadijskih mina. S obje strane puta je izuzetno gusta šuma. Dok idemo Igman mi pokazuje gdje se otprilike nalazi spomenik kralju Petru i objašnjava da je tu izvršena smotra prvih četničkih jedinica Dvorske brigade.

Ispred nas putem ide grupa izviđača, pazimo na mine. Igman me upozorava da pazim lijevi dio šume do puta, on će pratiti desni dio.

Iza nas ide Vidik na čelu jedne od svojih četa. Dok idemo vlada mukla tišina, sva je pucnjava utihnula.

Nailazimo na tek osvojeni četnički bunker. Okolo razbacane četničke stvari. Idemo dalje. Čitav put prelazimo izuzetno brzo. Prešli smo oko 2,5 km.

Čuju se jedinačni pucnji iz pušaka. Zastajemo. Rukom Igmana vučem u šumu s lijeve strane puta. Okrećem se u pravcu iz kojeg se čuju pucnji. Čujem dovikivanja naše prethodnice. Jednim korakom izlazim na put. Okrećem se u pravcu Igmana. Nema ga. Već je na putu s moje desne strane. Vatra. Igman puca. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. Zaliježem i vidim kako se Igman panterski baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir. Ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Vatra je sve žešća i žešća. Četnici su na dvadesetak metara ispred nas. Gledam u pravcu Igmana. Pogođen je. Pada na leđa. S desne strane puta najbliži Igmanu je bio Makić. Dozivam ga i rukom pokazujem na Igmana. On pretrčava i vuče ga u zaklon. Traje žestoka vatra. Pretrčavam put. Makić i još jedan borac pokušavaju da ga previju. Kleknuo sam pored Igmana.

Rekao je: „Crni..."

„Reci Igmane, Crni je."

Moje riječi ovaj put nije čuo.

Osmanovic Alija
http://izetnanic.blogger.ba/


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 10th, 2008, 2:17 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Dragan Vikic

Jos jedan od heroja odbrane BiH. Za njega nije bilo dileme, bio je na pravoj strani i podrzavao je BiH. A to bas i nije bio slucaj sa mnogim drugim......

Jedan kratak video o Vikicu uz pjesmu Ponesi zastavu

http://www.youtube.com/watch?v=7GNh-8BDIPg

Evo sta je Vikic govorio u Aprilu 1992 godine.

http://www.youtube.com/watch?v=U1v2SVCsoGg&feature=related


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 11th, 2008, 2:48 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
MIDHAT HUJDUR HUJKA

Midhat Hujdur zvani Hujka (28. decembar 1953. - 30. juni 1993. godine) je bio legendarni bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH.

Kad se 19. decembra 1991. godine rezervni policajac Midhat Hujdur Hujka javio u Stanicu policije Luka I u Mostaru, trebalo je da zaduži pušku. Ali, on je tražio i dobio puškomitraljez. Od tog puškomitraljeza nije se odvajao. Ponio ga je i 30. juna 1993. godine, kada je vođena bitka života za Mostar, u kojoj je Hujka poginuo. U bitku za odbranu BiH krenuo je kao kondukter mostarskog „Autoprevoza“. Žene su ga zvale „kondukter sa lijepim očima“. Za nepune dvije godine ratovanja Hujka je izrastao u legendarnog junaka i postao jednim od simbola mostarskog i bosanskog otpora.

I prije „zvanične“ agresije na BiH, Hujka se mjesecima „nosao“ po Hercegovini sa srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima, te Karadžićevim „SAO-policajcima“. Jednom su ga i uhapsili na Buni, ali ga je spasio prijatelj Safet Memić. Iz tog predratnog Hujkinog ratovanja, valja spomenuti događaj kada je 250 Karadžićevih policajaca krenulo na Mostar. U Dračevicama su ih zaustavili mostarski policajci na čelu sa Hujkom.

Hujka je napustio policiju 6.aprila 1992.godine i u svojoj mahali-Luka I počeo da okuplja dobrovoljce. Tada se, zapravo, uključio u TO, odnosno AbiH. Zajedno s njim bila su i njegova dva brata-Jasmin i Mirsad. Hujka je volio da ističe to „okupljanje po mahalam“ i organizovanje mostarskog otpora na taj način. Borci, kojima je on komandovao od prvih dana bili su udarna snaga odbrane Mostara.

U Prvoj mostarskoj brigadi, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Hujka je komandovao bataljonom koji je imao 1200 boraca. Kada je Pašlić postavljen za komandanta IV korpusa, Hujka je preuzeo komandu nad brigadom, koja će kasnije postati 41.slavna brigada.

Iz prve faze rat, kada su vođene borbe samo protiv četnika, Hujka je učestvovao u svim mostarskim bitkama. A najveća je bila ona 11.juna 1992.godine kada su mostarski borci forsirali Neretvu i istjerali četnike iz istočnog dijela grada. Pa, onda, tjerali do Podveležja. Hujka je u toj bici vodio svoje borce prema Južnom logoru koji je i oslobođen dva dana kasnije.

Bilo je to vrijeme kada su se u Mostar slijevale rijeke izbjeglih Bošnjaka. Hujka se trudio da niko od njih ne ostane bez hrane i smještaja.

A onda su izbili sukobi sa HVO-om.Devetog maja 1993.godine, kada je dosta komandanata i boraca IV korpusa palo u zarobljeništvo HVO-a, Mithat Hujdur Hujka i najveći dio njegove jedinice bio je na istočnoj strani. To je bio i dan kada je otpočela žestoka borba sa ekstremistima HVO-a. Bile su to borbe koje su trajale danonoćno. Sabijeni u istočnom dijelu Mostara i uskom prostoru oko njega, odsječeni sa svih strana četnicima i ekstremistima HVO-a, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru. Uporedo, Hujka i njegovi saborci su nabavljali oružje i tajnim kanalima ga dopremali u Mostar.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja i blokade jedinica Armije BiH i stanovništva ovog dijela grada, komandant IV korpusa Arif Pašlić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Šoagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade Mostara, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline. Priprema plana deblokade Mostara i priprema jedinica vršeni su u strogoj tajnosti. Posebna grupa izviđača svakodnevno je provjeravala obavještajne podatke. Bitka je planirana tako da je postojala rezervna varijanta-šta ako ne uspije?

U toj bici života Hujka je komandovao jedinicama koje su imale zadatak da oslobode gradsko jezgro-kasarnu Sjeverni logor i poligon kasarne prema Sutini. Dragan Malkoč i Šerif Špago su se nalazili u sklopu komandne grupe koja je vodila akciju oslobađanja Vrapčića i bjelopoljske kotline. Oružja i municije su imali-koliko su imali. Dragocjen je bio konvoj municije koji je iz Bjelimića, preko četničke teritorije, tajnim kanalima, u Mostar doveo hećim Demirović sa svojom grupom. Mostarci su imali i svoje „tajno naoružanje“- „bosanski lonac“. Mostarski stručnjaci su, u nevolji, konstruisali improvizirano oružje, pa i taj „bosanski lonac“.

Pašalić je izdao zapovijest da bitka počne 30.juna 1993.godine u tri ujutro. Hujka je naredio da tri ispaljena „bosanska lonca“ budu signal za početak napada na Sjeverni logor.

Za komandno mjesto Hujka je odabrao jednu zgradu,odmah na prvoj liniji-uz ogradu Sjevernog logora. Bilo je tačno tri sata ujutro, 30.juna 1993.godine. Na Sjeverni logor ispaljena su tri „bosanska lonca“. Eksplodirao je samo jedan. Zabuna je trajala kratko. Jer, Hujka je izdao naredbu da se krene u juriš. Brzo su jedinice kojim je komandovao Hujka oslobodile najveći dio Sjevernog logora. Ali, Komanda jedinice HVO u logoru još se držala, iako se nalazila u okruženju. Mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Da bi i zgrada Komande HVO bila oslobođena, valjalo je angažovati i pojačanje. Hujka je tražio da hitno u logor stignu novi borci. A, zatim, zajedno sa Esadom Humom, preskače ogradu i ulazi u logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO u logoru.

Oko njih su odjekivale granate. Zalijegali su, pa se dizali i trčali preko čistine. Preskočili si jednu ogradu i nastavili da trče. Ali, Hujku je tada zauvijek zaustavila jedna granata,a Humo je teško ranjen. Njegovi borci ubrzo su oslobodili Sjeverni logor, a oslobođeno je Bijelo Polje.Hujka nije doživio onu ljepotu pobjede koju samo mogu doživjeti ratnici. Njegova smrt u zoru 30.juna 1993 godine pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života. Dva dana kasnije, Mithatu Hujduru Hujki je bila dženaza na Šehitlucima, gdje je takođe ukopan veliki broj njegovih saboraca.

Iza Hujke su ostali supruga Ramiza i kćerke Elvina, Edita i Enita

wikipedia


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 12th, 2008, 4:45 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Quote:
IMAMOVIC, Zaim - Komandant

Rodjen je u selu Poratak kod Ilovace (oko 15 kilometara od Gorazda uz rijeku Drinu ). Ljubav prema zavicaju, odmah na pocetku rata u BiH, vraca ga njegovim istocnobosanskim vrletima. Jedan je od glavnih ljudi koji su omogucili radjanje Armije Bosne i Hercegovine na ovim prostorima.

Jugoslovensku Narodnu Armiju napustio je u cinu kapetana prve klase. Sluzbovao je u Sloveniji, koju cista obraza napusta, onih dana kada je tamo zapoceo rat. Prekomandovan je u Sarajevo. Kada je doznao za strahote koje se zbivaju u focanskom kraju ni trena nije oklijeveo, iskrao se iz kasarne sa istomisljenicima i posao u pomoc napadnutom narodu.
Hrabrost Strucnost i ogromno zalaganje u borbi dovode Zaima Imamovica u januaru 1995 godine na odgovornu duznost komandanta 14 divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do tada 4 puta ranjavan u borbi, on ce i na ovoj duznosti stati hrabro i odlucno na celo svojih saboraca. Zaim Imamovic je uvijek bitke dobijao tamo gdje je to najteze, na prvoj borbenoj liniji.

Legendarni komandant Zaim Imamovic poginu je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj borbennoj liniji. A dani ispred njegove pogibije obiljezeni su blistavom pobijedom jedinaca Bosansko- hercegovacke Armije na padinama Treskavice i visovima ispred Trnova. Smioni plan napada podrazumijevao je i da se Zaim sa jedinicam ubaci u neprijeteljsku dubinu. Herojski kao i uvijek on izvrsava i ovaj smjeli zadatak. Rezultat je jedna od najblistavih pobijeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u oslobodilackom ratu protiv srpsko-crnogosrkog agresora. Ovom pobijedom konacno je nasa armija izbila na istocne padine Treskavice i zaustavila se nad samim ulazom u Trnovo.

Znaš, život ima, smrt ima…

Na treskavickom visu Celina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki covjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilackog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina.

Pocetak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradicu Vipava u Sloveniji, s cinom kapetana. Prozreo je majere srbocetnicke JNA, ali i gotovo karikutaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozaca kamiona negoli vojnika. Povlacenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihac, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešicem, takodjer poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do pocetka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovacu, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od cetnickih kolega.

Sa prvim pucnjima u Foci, krece prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovicem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da ce Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima ce skoncati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su cetnici zauzeli Focu, sa namjerom da sprijeci napredovanje cetnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu goražda organizirao je u rejonu Preljuce, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postace najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju cetnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.

Vec 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na cijem celu je bio rahmetli Zaim Imamovic. Bio je vojskovodja posebnog kova (Zaim i znaci vodja) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni nacin ratovanja i ne ceka poteze dušmana, vec organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Redjaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabuckom sedlu, Trovrhu, ... Redjaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja... Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, licno izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobadjanje Ustikoline (na cemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašicem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno ce se proucavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme ce pokazati.
Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta.

Pocetkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašicem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritorij BiH, kako bi pomogao da se obruc probije izvana.
Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarcinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlaci prema Foci i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, cetnici gube Malu cabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajacice, Klanac, Hum, Lupoc ... U trenucima kad je lomio icposljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale cetnicke granate. Baš kao što mi je znao reci:

-Znaš, život ima, smrt ima…

Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije cekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Ðuderiji i otišao na prvu liniju, medju svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjecao. Nije docekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brifade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovica. U znak sjecanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazaricu, u kojoj je trenutno smještena prva akademija vojske federacije BiH, nsiæe njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovaci...
Legenda sa Drine ostace vjecno u srcima svih Bošnjaka Podrinja.

www.bosnjaci.net


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 16th, 2008, 3:32 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
Kapetan Hajro MEŠIĆ

Rođen je u Srednjoj Trnovi, opština Ugljevik. Otac Meho, majka Zejfa, rođena Bećirović, rodom iz sela Šepak, općina Zvornik.
Imao je dva brata i dvije sestre.

On je bio drugo dijete po redu. Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i završio podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana. Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Poslije prvih višestranačkih izbora u BiH, stranka SDA ukazuje mu povjerenje i nagovara ga da prihvati mjesto komandira stanice policije u općini Ugljevik. Nerado je prihvatio to radno mjesto, ali samo na kratko vrijeme, jer je vrlo brzo shvatio šta se sprema i kakva je situacija bila na terenu.

Demonstrativno napušta Ugljevik i stanicu policije sa još par drugova i odlazi u mjesto Teočak, gdje je u daljem toku događanja bio glavni organizator onoga što je što je slijedilo.Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije prihvatio zaraznu srbizaciju svega i svačega, te nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je ići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje Trnave obreo se u Teočaku. Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje. A dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije kose - za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale - pa do Vitinice.

U ovoj sredini Hajro i njegovih dvadesetak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi. Pošto je dao upustva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničke “Kule”. Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumjevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema sapanjskim selima, a zatim pohod prema Zvorniku - niz sapanjsku dolinu.

Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumjevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.
Sa “Kule” su stizale vijesti o sve jačim najezdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. Hajro i momci spuštajući se preko Debeljaka, Nezuka, zaseoka, Klise i Brane crvenog mulja na Đulićima do Dardagana gdje su postavljene barikade i time zapriječena komunikacija prema Sapni. Četnici su započeli djejstva sa svojih položaja na Ćirilovom brdu i Kovačevcu. Nakon smrti prvog našeg borca prihvaćena je borba. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci razbijaju neprijateljske položaje i stižu do mosta u Ceru.

U saradnji sa Hasetom Tirićem i njegovim specijalcima iz Bijeljine, te kapetanom Senadom komandirom Pariotske lige, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz muslimanskih sela - Đulića i Klise. Tada stiže i teška vijest da je “Kula” pala. Uslijedili su dogovori - šta dalje. Hajro i dalje ispoljava ratobornost i zalaže se za nastavak borbi, revoltiran četničkim porukama: Pala je Kula, sutra ćete i vi!
Ipak, uvažio je rezon kapetana Senada, da moraju izbjeći četničko okruženje, jer bi došlo do sloma tadašnjeg ustaničkog i vojničkog jezgra Sjeveroistočne Bosne sa posljedicama pogubnim za čitavu regiju. Tako su odlučili da izvuku snage prema sapanjskom kraju. Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemail Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četnižkih snaga. u nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija u Teočak i organizuje odbranu koja do danas uspješno odolijeva elitnim jedinicama SAO Semberije i Majevice prekinuvši važnu komunikaciju Bijeljina - Priboj. Uviđajući snagu ustaničkog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja.

I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku “Majevičku oluju” oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vsiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.
Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna. Autoru ovih redova, koji je jedini puna četiri mjeseca u sredstvima informisanja govorio o ovom nenadmašnom vojskovođi i čovjeku, koji ga je nazvao “umjetnikom rata” - u nekoliko je navrata pominjao svoju ogorčenost zbog toga što su mu neki “foteljaši” iz regionalne komande pripisivali da je sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi neki svoj rat. Bio je to veliki moralni grijeh “birokrata” koji su u rat ušli, ako su uopšte ušli, kad je Hajro već iza sebe imao odbranjena i oslobođena prostranstva.

On je vodi svoj rat onoliko koliko je morao, jer da je čekao nekakav “zajednički rat” ne bi bile spašene desetine hiljada ljudi sapanjskog i teočanskog kraja, ne bi bilo slobodnih teritorija bez kojih se ne bi odbranila ni Sprečanska dolina, a može se pretpostaviti kakav bi to bio dodatni teret za branitelje Tuzle. Srećom, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta. A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne.

Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom - Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Kažu da ju je ponavljao bar deset puta. I imao je pravo da je pjeva, jer se u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.

www.armijabih.com


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 17th, 2008, 2:27 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
General Mehmed Alagic

General Mehmed Alagic (08.07.1947 - 07.03.2003) zasigurno spada u sami vrh onoga sto obicno nazivamo legendarnim u oslobodilackom bosanskom ratu. Za razliku od mnogih drugih, svoj ulazak u legendu Alagic je stekao mukotrpnim radom.

Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otisao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treci, zasluzno, jos nose epitet heroja. Do Alagica su mediji dosli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvecih u Bosni i Hercegovini. Medija nije bilo kada je buduci general kao obican borac stupao u redove 17. krajiske brigade, kada je ustrojavao vojsku, ili kao komandant OG "Bosanska krajina", na obicnom kljusetu, obilazio linije 1993. godine. Mehmed Alagic je, uz generala Dudakovica, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruzenu cjelinu. Sedmi korpus, sada se to moze reci, napravljen "od nade".

Skupa sa nekoliko krajiskih komandanata (prije svega Fikretom Cuskicem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koricicem, Rasimom Imamovicem), Alagic je "pozajmio" nekoliko brigada iz vec postojecih korpusa, i uz jezgro, 17. krajisku, oformio nekoliko novih. Korpus je ubrzo dobio naziv "krajiski", mada u njemu Krajisnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna zelja Mehmeda Alagica, Cuskica, i svih drugih Krajisnika da se krene prema Krajini. S druge strane, Alagic je geografiju okrenuo tumbe, i pretvorio je u strategiju. Do Bosanske krajine se, logicno, dolazilo blize svuda nego iz Travnika, ali je, u Alagicevoj izrnutoj logici, bilo bas najblize preko Vlasica! Ta Alagiceva logika je toliko bila ubjedljiva da je svakom Bosnjaku bila jedina moguca! Strateski, medjutim, bilo je potpune tacnosti u svemu tome. Prostor Travnika je bio nemjerljivo strateski znacajan, na njemu su se presijecale silnice zelja Tudjmana i Milosevica.

Alagic im nikad nije dopustio da ostvare svoje zelje! Zaokruzivanje Sedmog korpusa kao cjeline Alagic je izveo brzo i energicno. Sedmi korpus jeste imao tzv. svoju zonu odgovornosti. Ali, Sedmi korpus je imao i "zaokruzenu svoju teritoriju koja je njemu odgovorna". Alagic se vodio logikom: sve za odbranu. On nije polagao racune ni opcinskim ni regionalnim ni drzavnim organima, oni su racune polagali njemu. Svi privredni resursi u regionu bili su u sluzbi i "pri ruci" Sedmom korpusu. Gotovo da nije bilo vojnosposobnog covjeka koji nije bio mobiliziran. Svaki covjek, po Alagicu, ima svoje mjesto u odbrani zemlje. U vrijeme velikih operacija, kakva je na primjer bila "Vlasic" cjelokupno stanovnistvo Travnika je bilo u sluzbi Sedmog korpusa: od vojnika, preko radnih vodova, do zena koje su spremale hranu za borce (poznata je cinjenica da je, cak , i muftija travnicki, Nusret ef. Abdibegovic, na Vlasicu posvunoc ucio dove za uspjeh). Alagic je sve utjeravao u suru, tj. u vojnicki stroj.

Sistem vlastite logistike koji je Alagic uveo u Sedmi korpus vjerovatno je kamen-temeljac svih njegovih uspjeha. Bez vlastite logistike moguca je, mozda, odbrana, ali napad - ne! Osim do utancine razraoene logistike unutar Korpusa, Alagic je, jedini u Armiji RBiH, razradio do detalja i logistiku u dijaspori. Njegovi logisticari su stizali u najmanja evropska mjestasca, i otud u Travnik dovlacili sve sto je bilo potrebno. Po unutarnjoj strukturi, Sedmi korpus je bio najustrojeniji u Armiji RBiH. Tacno profilirane jedinice, opremljeni i obuceni vojnici, razradjen sistem komandiranja, izgradjen informativni sistem, itd, itd. On je znao koje jedinice koliko mogu, u kojem vremenu, i na kojem mjestu. Od nekoliko izrazito "stojeciih" jedinica, "domobranskog tipa", Alagic je, uvodjenjem u borbu, i davanjem primjerenih zadataka, napravio jurisne jedinice spremne za izvrsavanje svakog zadatka.

General Alagic sve je to uspijevao, jer je posjedovao nekoliko osobina koje su imanentne samo vojskovodjama. Prije svega, on je par exelans - vojnik. U prijevodu to bi znacilo: spreman izvrsiti svaki zadatak, a spreman i narediti. Od vojnika u vojskovodju gradile su ga njegove osobne karakteristike: hrabrost i ustrajnost. Alagic je medju prvim komandantima pokazao da se ne plasi velike cetnicke sile. A ustrajnost mu se granicila sa tvrdoglavoscu. Sve to, medjutim, ostalo bi u jednoj vojnickoj ljusturi, da Alagic nije bio - vizionar. Njegova vizija nije bila tlapnja o "ovakvoj ili onakvoj Bosni; njegova vizija je bila konkretna: zavicaj. (Nije bez poruke bila slika vodopada Blihe u njegovoj generalskoj sobi.) Zavicaj je, medjutim, "globalna slika svijeta", u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i drzava i drzavno okruzenje. Slika zavicaja je slika zivota koju nastojis zivjeti...

Na kraju, da bi se bilo vizionarem treba imati cehru "golubijeg srca". Alagic je Krajisnik, u bosnjackom smislu rijeci, ispod cije robusnosti treperi elementarna emocija: za zavicaj, za kucni prag, za zivot iza toga praga prepun sklada i sigurnosti.

www.armijabih.com


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 21st, 2008, 7:24 pm 

Pridružen: Septembar 27th, 2008, 9:26 pm
Tekstovi: 7
Sarajevo je trebalo pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana


Kerim Lucarevic Doktor, jedan od najpoznatijih ratnih komandanata i najistaknutijih poratnih privrednika.

U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straže i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obilježja i da im dolazi naoružanje. I to samo u selima sa srpskim življem. Bio sam siguran da je rat sasvim izvjestan. Sa te distance, šta Vi, kao heroj odbrane Bosne i Hercegovine i Sarajeva, mislite o tome kako se Bosna branila i je li se mogla bolje odbraniti?


Lucarevic: Bosna se mogla mnogo bolje odbraniti i sa mnogo manje žrtava. Odbrana se morala znatno bolje organizirati. Mogli smo znatno spremniji docekati to stanje. Mnogi koji su bili na pozicijama vlasti mogli su više doprinijeti u pripremanju naroda, da se na pravi nacin pruži slika o svemu što se moglo ocekivati te da se poduzmu odgovarajuci koraci koji bi to onemogucili. Djelovali su tako da nisu bili ubijedeni u ono što je bilo evidentno da ce se dogoditi, posebno nakon naznaka tadašnjeg predsjednika Amerike da Amerika nece dozvoliti bilo kakvo narušavanje mira i reda u Bosni i Hercegovini. Javno iznošenje ocjena srpskih politicara smatrano je zavaravanjem i njihovim dobivanjem na politickoj težini. Preskupo je placena cijena takvih, pogrešnih odluka. Zahvaljujuci patriotima, ogromnoj hrabrosti bošnjackog naroda i ostalih gradana Bosne i Hercegovine koji su bili, a i sada su, za Bosnu i Hercegovinu, uspio se zaustaviti totalni fašizam, koji je, ne birajuci sredstva, prouzrokovao ogromne materijalne štete i odnio 200.000 ljudskih života, ponovivši na ovim prostorima krajem 20. stoljeca barbarska dogadanja nezamisliva normalnom covjeku.


Sve je bilo pripremljeno da Bosna nestane
Koji su momenti bili posebno bitni u tom mucnom vremenu?


Lucarevic: Na protivnickoj strani je organizirano radeno nekoliko godina prije, posebno zadnje godine pred agresiju. To je politika koju je vodio SDS, u saradnji sa JNA i Srpskom akademijom iz Beograda, kao intelektualnim tvorcem fašistickog projekta. Ništa nije bilo preko noci. Oni su postepeno servirali pricu koja je trebala ujediniti srpski narod, a JNA je podijelila naoružanje i ljudima koji cak to i nisu htjeli i koji nisu prihvatali te ideje, ali su takvi i silom ukljuceni u taj proces. Oni su to radili još pocetkom 1991. godine. Posebno su politicki krugovi, koji su tada bili u izvršnoj vlasti, svojim mjerama sprjecavali donošenje bilo kakvih odluka koje su bile u interesu Bosne i Hercegovine i iskljucivo radili na opstrukciji i razjedinjavanju Bosne i Hercegovine. Tako su paralizirali rad organa MUP-a, kasnije TO-a i vojnih institucija, SDB-a itd. Poenta je bila na destrukciji izvršne vlasti. Potom su srpski kadrovi napustili vlast, a formirani paralelni organi vlasti. Isto su uradili i hrvatski kadrovi te su se raspali Predsjedništvo, Vlada, Skupština. Samo natcovjecanskim naporima gradana koji su bili patriotski orijentirani i svjesni toga šta se sprema, uspjelo se izboriti da se ne realizira potpuni scenarij. Pronašli smo planove kod srpskog generala Kukanjca da Sarajevo treba pasti za tri, a cijela Bosna za 14 dana. Poslije toga, nema više Bosne - ona bi nestala. Sve je bilo pripremljeno za taj cilj.


Preotimanje 163 šlepera oružja


Tome je vodio i sporazum potpisan u Makedoniji da se sve kasarne iz Sarajeva isele u Lukavicu i druga podrucja koja je odredila JNA, a da ce se pregovori nastaviti. To bi bilo pogubno i ja sam onemogucio to iseljavanje. Uradio sam ono što je bilo u interesu naroda. Da tako nismo došli do oružja, ne bismo se imali cime odbraniti.


Kako ste došli do toga oružja?


Lucarevic: Oteli smo 163 šlepera oružja iz kasarne "Jusuf Džonlic" u Sarajevu. To je bio kljucni moment odbrane Sarajeva. Dotad nismo imali ni pet granata za rucni bacac, tako da bismo, da je krenulo pet tenkova, imali velike gubitke da to zaustavimo. Sa momcima sam oteo tone granata za rucne bacace, šlepere mitraljeza i municije, šlepere minobacaca od 125 mm, šlepere granata za ZIS-ove i topove. To nam je omogucilo da, iz defanzivnog stanja, krenemo u ofanzivu i oslobodimo Dobrinju i znacajan dio Nedžarica koji granice sa Dobrinjom 5. Sa tim naoružanjem smo osvojili više drugog naoružanja; kad bismo zauzeli jednu teritoriju, zarobljavali smo i materijalna sredstva koja su oni imali u velikim kolicinama. Na srpskoj televiziji su bili svjesni gubitka i dramaticno govorili o tome… I ne samo naoržanje, nego je JNA imala samo takva tri centra veze. Tu je bila oprema i uredaji za prisluškivanje i ometanje ovih svih vojnih komunikacija. Samo jedan pult na jednom šleperu je vrijedio cetiri miliona maraka. Sa tom opremom su moji ljudi snimili i Mladica, koji je izdao naredbu da se gadaju "Velušici". Svi njihovi razgovori koji su snimani u to vrijeme, snimani su tom opremom. Desetine i desetine miliona dolara su koštali ta 163 šlepera koja smo mi oteli, što je, zapravo, bila neprocjenjiva vrijednost.

Kako je to izvedeno?


Lucarevic: Sekunde su odlucivale. Da sam ja to tada pustio, mi se ne bismo imali cime braniti. Meni je prijeceno zatvorom što opstruiram naredbe Predsjedništva, da ce ministar Doko pokrenuti protiv mene proces itd. Ja sam emisarima povukao crtu ispred nogu i rekao mojim ljudima da ih sve pobiju ako prestupe. Otjerao sam i Talijana, Doku, Pušinu i Boškovica iz JNA, koji je bio general avijacije i koji je došao da bi pregovarao o mirnoj predaji te kasarne.


Kako se ponio taj Boškovic?


Lucarevic: Bilo je to u maju. On je tada rekao da ce dici avijaciju i da ce sravniti Sarajevo, a ja njemu: "Ti radi svoj posao, a ja cu svoj! Avionska bomba je malo veca od granate haubice 152 mm. Naš narod je naucio na granate, pa ti diži avijaciju! A ovo je narod kupio i ovo ce oružje ostati narodu!" On je tu noc proveo kod Doke. Sefer Halilovic mi je poslije pricao da mu je Boškovic rekao da nikad nije vidio hladnokrvnijeg covjeka i da se izgubio kad sam ja rekao to o avionima.


Nukleus Patriotske lige
Da se vratimo vremenu priprema za odbranu od ocekivane oružane agresije. O tome se premalo zna…

Lucarevic: Sticajem okolnosti, mi smo vec 1991. godine vidjeli kako se neke stvari odvijaju, pratili smo ta zbivanja i obavještavali nadležne i institucije i ljude. Nisu imali razumijevanja i smatrali su da se ne može dogoditi to što predvidamo. Nije bilo konkretnih aktivnosti da se to onemoguci. Recimo, cesto sam, sa svojim prijateljima, na Vracama, kod studentskih domova, gledao kako navecer dolaze šleperi puni naoružanja i istovaraju se. Centar njihove logistike je bio taj studentski centar na Vracama, a preko puta je bila kafana "Bard". I, ja nazovem policijsku stanicu i kažem da se na tom mjestu istovara naoružanje i municija, i zatražim da se to neutralizira… Policija dode, rukuju se sa onima koji istovaraju, smiju se, i s njima odu u tu kafanu na pice.


Zovem opet stanicu i kažu mi da su poslali patrolu, ali da je dojava bila lažna. Ja kažem da nije, jer policija sa njima sjedi u kafani i pije, a i dalje se istovara šleper od 20 tona. Znaci, policija je bila u funkciji njihove zaštite. Tada je ministar policije bio Alija Delimustafic. Bezbroj puta sam tražio da se smijeni taj covjek koji je radio takve stvari. Smatralo se da je on radio za KOS. Sve se definitivno potvrdilo ovih dana, kad je on - poslije kriminalnih aktivnosti - pobjegao u Beograd… Zna se ko ga je štitio i hodao sa njim pod ruku i omogucavao mu da radi poslove koje je radio... Mi, dakle, u pocetku nismo nailazili na razumijevanje, dok mi nije došao Braco Berberovic i zamolio me da se upoznam sa Mustafom Stocevicem Žutim...


Tako je krenulo. Bio je maj 1991., i mi smo, kao istomišljenici, odradili ogroman posao i povezali moje prijatelje, koje sam imao po cijelom Podrinju. To je bio Fadil Turkovic iz Vlasenice, Zijo Subašic iz Višegrada, Mahir Muftic iz Rogatice, Kemo Celik iz Goražda, Ramiz Salcin iz Sarajeva, Smajo Šikalo iz Buljakovog Potoka, Mirza Lipovaca, Raif Džigal iz Sarajeva, Muriz Ðelkic, Asim Hadžic iz Zvornika. Kasnije se proširila ta ekipa patriota koji nisu žalili truda za svoju zemlju.


Ona ce biti nukleus za stvaranje i jacanje Patriotske lige. U Sarajevu smo imali 2.600 naoružanih i spremnih.
O Sarajevu se još i zna. A kako je bilo izvan?

Lucarevic: Svaki od naših ljudi po Bosni i Hercegovini bio je spreman aktivirati po 50 ili 100 ljudi. Naprimjer, našu grupu iz Višegrada je vodio Zijo Subašic. Oni su presreli Užicki korpus JNA na Dobrunu i zarobili 40 "bijelih orlova". Pet dana cetnici nisu mogli proci. To je omogucilo da se ljudi povuku iz grada, ali su oni kasnije zvani da se vrate, garantirano je da ce im JNA omoguciti mir i red. I, 3.000 Bošnjaka se vratilo cak i zahvaljujuci nekim izjavama iz bh. vlasti. Nakon 15 dana je pocelo klanje i ubijanje u Višegradu. Zijo je teško ranjen i prebacen u Focu. Kad je pala Foca, njega su zarobili i zaklali na mostu. Moji ljudi iz Višegrada su, pak, u Goraždu ojacali linije odbrane…


Zanimljiv je nacin vašeg uvezivanja po Bosni…


Lucarevic: Nismo imali materijalnih sredstava i došli smo na ideju da, pod izgovorom da ide na remont, od Hidrometeorološkog zavoda BiH pokupimo rezervnu opremu za vezu i da je razdijelimo sve do Drine. Mirsad Hujdur je preuzeo 16 radiostanica i sve ih montirali po opcinama. Imali smo bežicnu komunikaciju još prije prvih barikada i tacno znali šta se gdje dogada. Sefer Halilovic je time bio oduševljen…


Kako je teklo naoružavanje?

Lucarevic: Uspjeli smo naoružati 3.200 ljudi po Bosni, a u Sarajevu 2.600. Sve su to bili disciplinirani ljudi, koji ništa nisu zloupotrijebili. Željeli smo biti koliko-toliko spremni, da nas ne zatekne fašizam najgore vrste koji se valjao iza brda.


Kad vašim grupama biva jasno da je rat na pragu?


Lucarevic: U oktobru 1991. godine moji saradnici su mi pokazali da se, u selima oko Rogatice sa vecinskim srpskim stanovništvom, cuvaju straže i pale vatre javljanke, da se pokazuju cetnicka obilježja i da im dolazi naoružanje. I to samo u selima sa srpskim življem. Bio sam siguran da je rat izvjestan.


(Izvor: http://www.armijabih.com/index-lucarevic.html )


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Decembar 25th, 2008, 6:15 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
JOVAN DIVJAK

Jovan Divjak, rodjen je 1937. godine kako sam kaže, slucajno u Beogradu, otac mu je bio ucitelj, Bosanac, iz Bosanske Krajine i u to vrijeme se nalazio u Srbiji na službi. Od samog pocetka agresije angažovan u odbrani BiH od srpskog agresora.Clan Vrhovne komande Armije RBiH. Nakon okoncanja agresije postaje predsjednik udruženja “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”. Primio je mnoga ratna priznanja ukljucujuci i orden “Legije Casti”. Kako sam kaže ponosan je što je Bosanac.

Brigadir general Jovan Divjak, zamjenik zapovjednika Glavne komande Armije BiH, završio je dvanaestu klasu Akademije kopnene vojske na Banjiri, kurs za zapovjednika bataljona, Komandno-štabnu akademiju i ratnu školu, a zatim i Štabnu školu francuske vojske, najugledniju vojnu školu operative u Evropi.Bosanski Srbi Radovana Karadžica proglasili generala Divjaka ratnim zlocincem i izdajnikom. Optužbe da radi kao srpski špijun kolale su i sarajevskom caršijom. Više od hiljadu dana proveo je u opkoljenom glavnom gradu BiH i na najžešcim tackama sukoba: Žuc, Zlatište, Dobrinja, Otes. Za Srbe je taj rodjeni Beogradjanin na visokoj dužnosti u Armiji BiH zaista nepodnošljiv, uz ostalo i zato što je Branko Copic u svom poznatom djecijem romanu Magarece godine kao model za jedan od glavnih likova uzeo upravo generalova oca, koji danas živi u Rumi, a ima 83 godine.
• Postoji li mogucnost da sadašnje primirje u BiH preraste u trajni prekid rata i da se tako zamrzne postojece stanje na terenu koje odgovara Srbima?

DIVJAK: Cinjenica je da i sada agresor ne prihvaca sporazum o primirju u zoni odgovornosti Petog korpusa BiH, a jedan od razloga zbog kojih je Armija BiH potpisala ovo primirje jest sprecavanje daljnjeg ubijanja civila u bihackoj enklavi. Sagledamo li stanje na svim ratištima u Bosni, Armija BiH imala je svuda odredjenu takticku prednost, osim kod Bihaca. Srbijansko-crnogorski agresor zajedno s hrvatskim Srbima iz UNPA - podrucja i paravojnim formacijama Fikreta Abdica produžava borbena djelovanja protiv Petog korpusa. To potvrdjuje procjenu Armije BiH da su oni htjeli iskoristiti prekid vatre kako bi zaštitili druge teritorije i istodobono dovršili posao kod Bihaca. Ne vjerujem da ce se u iduca cetiri mjeseca dovršiti politicki pregovori koji bi produljili primirje. Ono ne odgovara ni Vladi ni Armiji BiH. Primirje zamrzava stanje na linijama dodira. Napokon, nisam siguran da ce se Srbi držati dogovora o
primirju.

• Smatrate li da ce Mladiceve i Marticeve trupe poceti napadati Bihac?

DIVJAK; Oni ne žele samo uništiti Peti korpus Armije BiH. Srbi su posebno zainteresirani za strateški važnu komunikaciju, željeznicku i cestovnu, Beograd - Bijeljina - Banja Luka - Bihac - Benkovac, koja je prekinuta u dolini rijeke Une kod Bihaca. Podsjecam da su još prije godinu i po dana najavili otvaranje
"željeznice buducnosti", koja je trebala spojiti Beograd i Benkovac.

• U posljednje vrijeme spominje se da Armija BiH ima od 150 do 200 tisuca vojnika pod oružjem. Je li to tacno?

DIVJAK: Pod oružjem stalno imamo 50 hiljada ljudi. No, Armija BiH ukupno broji više od 200 hiljada vojnika. Cinjenica je da od tog broja nije naoružana jedna trecina. Niti jedna naša jedinka nije u cijelosti naoružana zbog embarga na uvoz oružja. U ovom trenutku Srbi imaju otprilike 400 do 450 tenkova, a Armija BiH nema više od 50. Srpsko-crnogorski agresor u BiH ima izmedju 1.600 i 1.800 artiljerijskih oruza, a Armija BiH oko 450. Takvo stanje je i u drugim vrstama naoružanja. Mi uopce nemamo protuzracne raketne sustave. Samo u vrijeme bihacke bitke iz Srbije je došlo oko 40 tenkova i stotinjak transportnih vozila. Zrakoplovstvo NATO-a odustalo je od borbenog djelovanja zbog moguceg aktiviranja srpskih raketnih sustava uvezenih iz Rusije, što dokazuje da Rusija otvoreno pomaže srpsko-crnogorskom agresoru. Nije, dakle, problem u brojnosti ljudstva, nego u kolicini i vrstama naoružanja. Posebno se to odnosi na tešku artiljeriju, te na protuzrakoplovna i protuoklopna sredstva kojih nemamo dovoljno da zaustavimo agresora.

• Neki americki komentatori smatraju da bi, u slucaju ukidanja embarga na uvoz oružja, Armiji BiH trebalo od šest mjeseci do godinu dana za uvodjenje u upotrebu teškoga naoružanja. Kakve su vaše procjene?

DIVJAK: Tim procjenama Amerikanci i drugi vojni strucnjaci samo pokušavaju opravdati sadašnje stanje. Da bi, dakle, pred svojom javnosti opravdali to što je embargo još na snazi, oni tvrde da se mi ionako ne bismo znali koristiti suvremenim oružjem. To nije istina! Oružani sustavi vrlo su slicni. Uostalom,
najveci dio naših boraca prošao je kvalitetnu obuku za vojnog roka u JNA. Vojnici Armije BiH vrlo brzo bi usvojili slicne borbene sustave. Naprimjer, protuoklopna oružja prije deset godina, kao maljutke ili sadašnji protuoklopni raketni sustavi, u nacinu upotrebe gotovo su identicni suvremenoj protuoklopnoj raketi fagot. Dapace, taj suvremeniji sustav jednostavniji je za upotrebu od maljutke.

• Tokom prošle godine Armija BiH održavala je takticku inicijativu nizom manjih akcija. No, osim Kupreških vrata, koja su oslobodjena u zajednickom djelovanju Armije BiH i HVO-a, nije osvojen niti jedan operativno važan cilj. Zbog cega?

DIVJAK: Rekao sam vam vec zato što nemamo tehniku i streljivo. Naprimjer, 1.000 boraca može ispucati 300 tisuca metaka u samo pet minuta! Osim što ne možemo kupovati oružje, nemamo ni odgovarajucu proizvodnju, a ono što se uzme od ratnoga plijena nije dovoljno za preokret na ratištu. Kupres je bio više politicki nego vojnicki pothvat. Za nas je znacajnije to što smo zauzeli neke dijelove na Majevici, što kontroliramo uzvisine oko Doboja... Osnovni uspjeh kupreške akcije jeste u tome što su HVO i Armija BiH prvi put skupa djelovali u jednoj operaciji prema zajednickom planu i pod zajednickom komandom. Pokazalo se, dakle da Armija BiH i HVO mogu postici zavidne rezultate kada imaju zajednicki cilj. Nažalost, predstavnici HVO-a cesto isticu da su zainteresirani samo za prostore gdje su Hrvati u vecini. To nije dobro: HVO i Armija BiH trebaju biti zainteresirani za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

• Snage zenickog i tuzlanskog korpusa poduzele su jesenas opširnije akcije kod Doboja, a cetvrti korpus u podrucju Veleža i Prenja. Prema nama dostupnim podacima, kod Doboja je bilo oko 200 mrtvih, a u istocnoj Hercegovini 92 poginula vojnika Armije BiH. Zašto se poduzimaju takve rizicne akcije
s velikim gubicima?

DIVJAK: Takve procjene o gubicima obicna su propaganda onih ljudi koji tvrde da Armija BiH kontrolira samo 30 posto bosanskohercegovackog teritorija. Zajedno s HVO-om Armija kontrolira oko 40 posto teritorija. Naši gubici u pojedinacnim akcijama doista nisu tako veliki. Medjutim, znacajniji uspjesi nisu postignuti zato što nemamo dovoljno teškog naoružanja kojim bismo zadržali oslobodjeni prostor. Mi možemo zauzeti odredjeni položaj, ali je taj položaj teško zadržati jer u protunapadu agresor upotrebljava tenkove i oklopne transportere, uz artiljerijsku potporu koja traje i po 24 sata. Znamo da prema ratnoj teoriji artiljerijska priprema traje pola sata do sat.To samo dokazuje da agresor još ima neogranicene kolicine artijerijskog streljiva. S artiljerijskom pripremom osiguravaju prostor da bi ga onda vratili. Naši gubici relativno su veliki i zato što nemamo odgovarajucu zaštitu tenkova i transportera. I zbog toga, osobito u zoni odgovornosti cetvrtog mostarskog korpusa, još postoji opasnost da Srbi izbiju na lijevu obalu Neretve. Agresor je imao ukupno šest ratnih ciljeva. Jedan od srpskih ratnih ciljeva bio je izbijanje na lijevu obalu Neretve, te na more, i to u dvije moguce varijante. Po jednoj kod Neuma, a po drugoj istocno od Molunta. U više navrata agresor je
pokušavao izbiti na lijevu obalu Neretve. Da bi se to sprijecilo, moralo se preventivno ofanzivno djelovati i odbaciti agresora dalje od obale Neretve. Zbog toga cetvrti korpus izvodi aktivnu odbranu prema istocnoj Hercegovini.

• Tko je donio odluku o jesenskoj ofanzivi Petog korpusa Armije BiH? Predsjedništvo, Glavna komanda Armije BiH, ili samostalna odluka generala Atifa Dudakovica?

DIVJAK: Glavna komanda dala je uputu da se poštuje plan Kontaktne grupe. Medjutim, ako agresor nastavi borbeno djelovati, zapovjednici imaju pravo poduzimati kontranapade. Dudakovic je u pocetku postupio u skladu s uputom Glavne komande. Nažalost, nije dovoljno dobro procijenio ukupno situaciju, ponajprije zato što nije imao dovoljno rezervi i materijalno-tehnickih sredstava. Proširio je front, nije osigurao odbranu po dubini, pa je izgubio dio teritorija, cak i sada Peti korpus kontrolira više podrucja nego što je kontrolirao prije jesenske ofanzive. I dalje kontroliramo vojni objekt na Grabežu i najveci dio Grabeške visoravni.

* Kolika je razlika u vojnoj snazi Armije BiH i srpskih trupa?

DIVJAK: To vec zadire u strategijske procjene, koje su državna tajna. Mogu ipak reci da Armija BiH sada nema snage da znacajnije promijeni stanje na ratištu. Razlog je, ponavljam, nedostatak tehnike. Agresor koristi svu raspoloživu tehniku, ne samo za vatrenu potporu nego i za manevar snaga. U
prošlogodišnjim borbama na Igmanu i Bjelašnici agresor je masovno koristio transportne borbene helikoptere. Sam je Mladic naocigled UNPROFOR-a, usprkos odluci o zabrani letenja, iz helikoptera zapovijedao akcijama.

• Na prostorima BiH bilo je oko 42 posto kapaciteta ukupne vojne industrije bivše SFRJ. Koliko naoružanja ti kapaciteti sada proizvode?

DIVJAK: Minimalno, i to zato što su i komponente za proizvodnju naoružanja pod embargom. Kapaciteti zato nisu ni približno iskorišteni u odnosu prema stvarnim mogucnostima, Primjerice, jedna naša tvornica proizvodila je prije rata 300.000 metaka na dan, a sada istu kolicinu proizvodi tek za za nedjelju dana.

• Na vec objavljenim fotografijama vidi se da Armija BiH u svojem naoružanju ima i višecijevni bacac raketa tipa orkan, dometa 50 kilometara. No, nigdje nije uoceno njegovo djelovanje. Zašto?

DIVJAK: Nemamo dovoljno raketa za masovnu upotrebu orkana. Orkani su zasad moralna podrška borcima Armije i prijetnja agresoru. Kad je rijec o raketama, nedostaju odredjene vrste celika za pocetak masovne proizvodnje, za koju imamo potpunu tehnologiju.

• Ministar odbrane "republike srpske" izjavio je da onaj ko drži Brcko i Doboj, drži cijelu Bosnu. Postoje li zajednicki planovi Armije BiH i HVO-a o djelovanju prema tim ciljevima, ponajprije prema posavskom koridoru? Može li Armija BiH samostalnim djelovanjem presjeci i zadržati koridor?

DIVJAK: Prvo, ja smatram da onaj ko drži Sarajevo, drži Bosnu. Zato agresor vec 1.000 dana pokušava staviti Sarajevo pod svoju kontrolu. Doista postoje procjene da bi se zauzimanjem Brckog i Doboja promijenila i operativno-strategijska situacija. Ali, mi nemamo odgovarajucu vatrenu podršku da bismo oslobodili te gradove. Želja za zajednickim djelovanjem u Posavini postoji, ali još nema konkretnog dogovora i plana izmedju HVO-a u Orašju i Armije BiH o presijecanju komunikacija koje vode koridorom. Zajednickom akcijom Zbornog podrucja HVO-a iz Orašja i Armije BiH mogla bi se presjeci komunikacija koja od Bijeljine preko Brckog vodi ka Modrici. Iako Srbi izmedju Bijeljine i Brckog imaju oko 80 tenkova, tenkovima i topovima koje HVO ima u Orašju, i
sadašnjim potencijalom Armije BiH, tvrdim da se koridor može uspješno prekinuti. Medjutim, zasad HVO nije pokazao veci interes za zajednic;ko djelovanje.

• Koliko bi oružja Armiji BiH trebalo da preokrene strategijsku situaciju na cjelokupnom bosanskom ratištu u svoju korist?

DIVJAK: Prema sadašnjem odnosu snaga, rijec je o približno 1.000 artiljerijskih cijevi i oko 250 do 300 tenkova.

• Koje su to najslabije vojne tacke agresora?

DIVJAK: Srbima nije osnovni problem ljudstvo, jer imaju goleme rezerve u maticnoj državi. Kad je Karadžicu zagustilo kod Krupe i Bihaca, iz Srbije je došlo oko 8.000 dobrovoljaca. Takodjer, u ovome ratu, na srpskoj strani ratovalo je više od 2.000 dobrovoljaca iz Rusije, Ukrajine, Rumunjske i Grcke. Najveci srpski problem jesu prostori i linija fronta duga oko 1.600 km. Kod njih su svi muškarci na frontu. Njihova je pozadina potpuno prazna od vojnosposobnog stanovništva. Moral je, takodj;er, jedna od najslabijih tacaka srpske vojske. Imaju velikih problema i s dezerterstvom. 'Vojska republike srpske", prema našim procjenama, broji izmedju 60 i 70 hiljada vojnika. Oni na oruzima koje treba opsluživati 7 do 8 osoba, drže trojicu ili cetvericu vojnika. Medjutim, to nadoknadjuju velikim utroškom municije i velikim brojem oruza. Cinjenica daje agresor oko Sarajeva imao 35 komada oruza kalibra preko 12,7 mm po jednom kilometru fronta, najbolje govori o vatrenoj snazi protivnicke strane.Taj broj potvrdio je i UNPROFOR, kad je nakon ultimatuma NATO-a sarajevski korpus morao pod kontrolu staviti svoje teško naoružanje. Usporedbe radi,
najvecu koncentraciju artiljerije u Drugom svjetskom ratu ostvarili su Rusi kod Berlina, kad su imali 25 artiljerijskih oruza na jedan kilometar fronta.

• Je li tolika koncentracija naoružanja jedini razlog zbog kojeg se Sarajevo ne može deblokirati?

DIVJAK: Sigurno jedan od osnovnih razloga. Mi u gradu nikad nismo imali više od cetiri tenka i 50 artiljerijskih oruca. U Sarajevu imamo ukupno 10 brigada, od kojih neke nemaju cak ni minobacace od 120 mm. Cinjenica da smo sprijecili pad i podjelu Sarajeva i prošiliri unutarnji prsten opsade sa 45 na 65 km linije fronta, izuzetan je uspjeh s obzirom na realan odnos snaga i stanje pocetkom rata.

• Srbi tvrde da su do kolovoza 1994. u borbama izgubili 14.000 ljudi. Mislite li da je to tacan podatak? Kolike je gubitke imala Armija BiH?

DIVJAK: O gubicima Armije BiH ne mogu govoriti jer ne raspolažem tacnim podacima. No, znam sigurno da srpska procjena koju ste spomenuli nije tacna. Pretpostavljamo da je poginulo od 40.000 do 45.000 srpskih vojnika. Oni su gubili po citave klase svojih regruta. Pouzdano znam da su samo
1993., kod Celica na Majevici, izgubili njih 500.

www.armijabih.com


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Januar 8th, 2009, 3:34 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
O Atifu Dudakovicu se zan vec dosta. Legendardni komandant, heroj, Bosanac, Krajisnik....

Quote:
Atif Dudaković

Biografija
Rođen je 2. 12. 1954. u Orahovi, selu između Bosanske Dubice i Bosanske Gradiške. 1972. je završio srednju vojnu školu u Zadru, a 1976. vojnu akademiju KOV JNA, smjer artiljerija. Do 1991. radio je u Artiljerijskom školskom centru u Zadaru.

Kao nepodoban Dudaković je premješten za predavača u na Komandno-štabnu akademiju Beograd.

Dudaković je došao u Bihać u aprilu 1992 i pristupio budućoj Armiji Republike Bosne i Hercegovine. U novembru 1993. preuzima komandu 5. korpusa od Ramiza Dreković.

Čin
Jugoslavenska narodna armija
1988 - Major
Armija Republike Bosne i Hercegovine

Brigadir
21.8. 1994 - Brigadni general
7.8. 1995 - Divizijski general
General pukovnik

Odlikovanja
Orden Zlatnog grba sa mačevima


Dužnosti


Jugoslavenska narodna armija

komandant voda

komandant diviziona

komandant artiljerske brigade

Armija Republike Bosne i Hercegovine

April 1992 - načelnik Općinskog štaba TO Bihać
19.7. 1992 - komandant 2. bihaćke hrvatsko-muslimanske pješačke brigade
1.11. 1993 do 28.11. 1997. - komandant Petog korpusa Armije RBiH
komandant Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine


www.vojska.net


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Januar 12th, 2009, 4:12 am 
Avatar

Pridružen: Septembar 21st, 2008, 2:11 am
Tekstovi: 4128
Negdje '95.-'96. dosao sam u posjed nekih cetnickih novina u kojim je kriminalac, lopov i ratni profiter, arkan, dao intervju. Nejse, izmedju ostalog (naravno, tema je bila, rat u BiH) za Generala Atifa Dudakovica je od prilike, rekao "Jedini vojskovodja u cijeloj BiH, kojem ja skidam kapu i koji zna sve, to je General Atif Dudakovic. Teska srca, ali to moram da priznam, ni kod nas nema mu ravnog".
PS
Slazem se sa harkanom. ;) :mrgreen:


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: Oni su branili BiH - HEROJI
TekstNapisano: Januar 12th, 2009, 5:20 pm 
Avatar

Pridružen: Septembar 20th, 2008, 2:51 am
Tekstovi: 2099
A ja sam ubijedjen da je djubre zvano Arkan zivo. Tijelo nakon ubistva nije niko vidio, a i sve se je nekako zavrsilo prebrzo oko istrage.

A Dudakovic je posebna prica, ali nazalost u samom komandnom vrhu Armije BiH ih i nije bilo bas previse slicnih njemu. Uglavnom karijeristi i pijuni kao sto je Rasim Delic.
Koji je navodno zarobljen na Osmicama na pocetku rata, a ta prica nikad i nije cini mi se demantovana. A kasnije je eto postao Armijski general. Svasta je moguce kod nas.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 84 posts ]  Stranica 1, 2, 3, 4, 5 ... 7  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 2 onih sto citaju, a nece da se registruju.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group