Oslobodjenje 09.12.2009.
Godišnjica smrti Mirze DelibašićaDan kada je otišao KinđeBojan Tončić
Valjda je normalnom svetu u Srbiji te 1992. najteže palo to što je srbijanska državna televizija Mirzi pripisala vlasništvo javne kuće sa srpkinjama, maloletnicama. I mnogo toga još. Normalni ljudi su ga voleli više nego ikad i pamtili kako je bio - tada se to tako nazivalo - treći bek, u nezaboravnom manilskom finalu protiv Sovjeta. Bila je teška patnja slušati gnusobe o Mirzi, još teže čuti da neko u to veruje. Većina, nažalostKada bismo ga, tih sedamdesetih i osamdesetih, videli na terenu, u dresu Bosne ili reprezentacije Jugoslavije, imali smo, nekako, utisak da ne može da izgubi i da će da ubaci taman kol'ko treba, i da za njega nemaju leka ni pukovnik Gomeljski, ni Dino Menegin, Belostenji, Brabender, niko. Da, svetski, olimpijski, evropski i jugoslovenski šampion Mirza Delibašić - Kinđe, čovek koga su volele Jugoslavija i Evropa, a stručnjaci ga uvrstili u 50 najboljih evropskih košarkaša svih vremena. Umro je pre osam godina. Rođen je u Tuzli 9. januara 1954, bio je republički prvak u tenisu, a u košarci je osvojio sve što se osvojiti da. U jugoslovenskoj košarkaškoj ligi za Bosnu je odigrao 700 utakmica i postigao 14 hiljada koševa. U madridskom Realu bio je najbolji igrač u istoriji kluba. Njemu to nije bilo teško.
Bosna je sa Mirzom 1979. bila prva ekipa bez Amerikanaca koja je osvojila titulu prvaka Evrope, a bio je i prvi i"neamerikanac" koga je Real pozvao. Sa Realom je osvojio Interkontinentalni kup.
Šampion sveta postao je u Manili, sa nezaboravnom reprezentacijom koju je vodio Aleksandar Nikolić (Ćosa, Kića, Praja, Moka...). Nije postigao najviše koševa, ali je bio nezamenljiv. Ulivao je poverenje, a njegov skok-šut je remetio naučna dostignuća u anatomiji. Znao je da usred Beograda Partizanu kojeg je predvodio Kićanović zabije 53 koša, Italijanima 22 u finalu Olimpijskih igara u Moskvi, Emersonu „dovoljnih“ 45, za titulu evropskog šampiona...
A nikada nismo videli da se raduje. Bio je tih, skroman i veliki.
Preživeo je moždani udar, a na vest o tome njegov kolega Peter Vilfan je rekao: "Znaš li šta je taj organizam sve podneo? Trenira, igra, ostaje do kasno navečer, puši. Znaš, on je išao preko granice ljudskog. I uvek se vraćao."
Valjda je normalnom svetu u Srbiji te 1992. najteže palo to što je srbijanska državna televizija Mirzi pripisala vlasništvo javne kuće sa Srpkinjama, maloletnicama. I mnogo toga još. Normalni ljudi su ga voleli više nego ikad i pamtili kako je bio - tada se to tako nazivalo - treći bek, u nezaboravnom manilskom finalu protiv Sovjeta. Bila je teška patnja slušati gnusobe o Mirzi, još teže čuti da neko u to veruje. Većina, nažalost.
Fakat, vratio se; nama koji smo imali tu sreću da ga vidimo delovao je nasmejano. Prvi put. Sava centar oktobar 1998, koncert Indeksa, Davorin peva prvu „Predaj se srce“, a u bekstejdžu - Kinđe. Radost.
Pamtimo Mirzu, on se, jednostavno, ne može zaboraviti.
http://www.e-novine.com/sport/sport-kosarka/33003-Dan-kada-otiao-Kine.html