Stara je to prica, oni stariji znaju o cemu se radi, pa znaju da nije rijec ni o kakvoj Mici, nego… Eh, sad. A otprilike neka je mlada pozeljela ici na vasar za Veliku gospojinu u Cajnice, pa je pokisla i dobro smrzla i onda pokazala maloj Cajnice.
Cajnice je lijep gradic, bar bio do zadnjeg rata, na granici Bosne i Crne Gore pod obroncima Metaljke i Stakorine i starog grada Samobora koji podize Sandalj Hranic, mjesto “opasno, veselo i strasno” kako ga je opisao svjetski putnik Evlija Celebija. Mi Rogaticani s vremena na vrijeme odrzavali smo veze s tom varosi, bilo da smo doveli poneku snahu, jali usrecili kakvog cajnickog hairliju, a starijima je Cajnice ostalo poznato po soferu Djokovicu koji je na lokalnim festivalima pjevaca amatera redovito pobjedjivao sa “Haliskom” dok nisu stasali mladjahni Rogaticani i Gorazdaci, a poznato je bilo i po fudbalskom klubu “Stakorina” u kome je receni Djoko bio centarfor.
Cajnice je imalo i kulturno-umjetnicko drustvo koje je, jedne prilike zbog velikog snijega, produzilo svoje gostovanje u Rogatici za cijela tri dana, pa je valjda i nastala ona prica iz naslova. A i nas KUD je znao za Veliku gospojinu u Cajnicu upriliciti kulturno-umjetnicki program pa su tamo prve aplauze dobili Piksi i Abeda, a zbog tvistova koje je pjevao Dzevad Jahic (valjda prvi i jedini put) bili smo se svrstali u siritelja moderne glazbe na brdovitoj Istocnoj Bosni.
Inace, u Cajnicu je formirana Druga proleterska brigada narodno-oslobodilacke vojske Jugoslavije, pa je zbog tih zasluga tamo podignut prelijep Dom kulture, a koncem sedamdesetih i krasan motel na obroncima Stakorine sa dobrim narodnim specijalitetima. U Cajnicu je sluzbovao i Rogaticanin dr.zubar Munir Kazic zvani Tajzo kogaa smo cesto obilazili kad bi nam rogaticke mehane bile tijesne, a on je znao biti hvale vrijedan domacin.
Ima i jedna posebna prica, a ima i Cajnica u njoj.
Zapili se mi kod Tea u bifeu “Lovac”, snijeg i mraz napolju, ledi, a fajront, a stari hotel “Sloboda” vise od kilometar daleko, a valja ici jer guza trazi jos, a u Teufika kad je fajront mora se ici da ne bi slusao onu:”Molimo Vas,napustite lokal!”. Mi se ususkamo nekako, pa kontra sjeverca odosmo traziti “Jal belaja, jal provoda”. I tek se mi raskravili, onaj veliki ventilator vis’ glave samo sto je iskljucen, kad eto ti Muje Kurbe, koji je ostao da pravi drustvo konobarici dok ona svede racune i pocisti radnju, sav unezvijeren, a mala pored njega blijeda ko krpa i veli nam:”Ljudi, ubio sam covjeka!”. Na nase zaprepastenje samo prozbori:”Idite, eno ga dole lezi na cesti kod Cicinog hana”. Nasko naprijed, mi za njim, i zaista, kod one ulicne cesme lezi covjek, opruzio se ko narodni heroj. Pridjemo blize, ziv je, dise, razbudimo ga, a on nama veli:”Je li ovo Cajnice?”. “Jeste” – velimo mi, podignemo ga na noge junacke i upravimo niz Oprkanj.
A sta je bilo. Posto je Kurbo, u drustvu mladjahne konobarice, pozurio da stigne prije fajronta nije ni vidio kad mu je malu zaustavio pijanac i kabadahija, ucitelj Veso. Mujo ga je samo dlanom odvojio, a dlan ko kovacki, i covjek se opruzio nit romori, nit govori. Vratimo se mi u hotel, Mujo sara ocima, veli – sta ima, kazemo, ziv je, otiso je.”Gdje”-pita vidno raspolozeniji Mujo. “U Cajnice”. I naravno zove se Ibro “Ja molim” Tantas (a da bude prica kompletna cajnicki zet), zove se rakija i malo meze i narucuje pjesma za veselo drustvo ispod ventilatora.
I na kraju, neka ova prica bude i u spomen nedavno rano preminulog Mustafe Muje Kurbagica u raji poznatijeg kao Kurbo, jednog vrijednog radnika, i jarana i cestitog sugradjanina. I neka bude podsjecanje na jedan divan gradic sa prelijepom dzamijom u kojem su Bosnjaci dozivjeli nevidjen masakr i etnicko ciscenje, i gdje su dvojica Kornjaca bili gospodari zivota i smrti, i gdje pravda skoro nikog nije dohvatila.
Sele
