Dan kada nije došao Ramiz (Konaković)

Tog dana Ramiza nje bilo u razredu. Ni tog, ni idućeg, ni ikada više. Babo Konaković je došao iz Njemačke, gdje je bio na “privremenom radu”, i uzeo sina iz škole da ga odvede sa sobom. U budućnost, o kojoj mi tada nismo znali puno.

Kako je samo smio da nam uzme Ramiza iz razreda. Nedolazak u školu je tada kotirao tu negdje pri vrhu, odmah nakon smaka svijeta. Bar u nekim dječijim glavicama. Prazna Ramizova klupa nas je podsjećala da je tu nekada sjedio najvisočiji dječak u razredu, sa kojim niko nije baš imao želju da se svađa. Podsjećala nas je na njegovu kosu i figuru, njegove odgovore i nestašluke koji ni po čemu nisu odskakali i isticali se nešto previše. Možda nam je jednom uspio malo više zaokupiti pažnju tokom zadaće o TV releju na Tmoru i problemima zbog čestog nestajanja struje, a time i TV signala što je značilo da nećemo moći gledati omiljeni TV program. Ramiz je imao đedu i nenu u Tmornom Dolu ne toliko daleko od releja i išao im je često u posjete, čini mi se nekad ostajući i po čitavo ljeto dok je Babo mukotrpno skupljao Njemačke marke negdje daleko. Zapriča se Ramiz kako je bio kod TV releja, ulazio i obilazio, a jednom je vidio i međede (mečku i mečiće) kako “igraju” oko releja, nedaleko ispred njega. To je rekao mirnim i normalnim glasom kao da je rekao da je brao jagode, vjerovatno ne očekujući da će čitav razred utihnuti i načuljiti uši da malo bolje čuje šta je još bilo.

Nedugo nakon Ramizovog odlaska i premještanja učenika ko sa kime sjedi, izgubilo se i izbrisalo mjesto gdje je on sjedio kao kad gumica izbriše pogrešno napisano slovo pa preko toga se napiše novo. Njegov list u Dnevniku je prekrižen po jednom dijagonalnom linijom iz donjeg lijevog ka gornjem desnom uglu, na obje stranice. Šta je bilo sa do tada skupljenim ocjenama, nije poznato da li ih je Babo ponio u Njemačku i da li su im trebale.

Pričali su mi 2-3 godine poslije da su Ramiza vidjeli – promijenio se, udebljo, dobio brkove i izgledao kao odrastao čovjek u odnosu na nas, bosansku dječicu koju je ostavio iza sebe. Malo se čulo šta radi ili bilo kakve druge novosti u vezi njega. Mislili smo, vjerovatno sa Babom skuplja marke po privremenom radu u Njemačkoj.

Na Ramiza sam bio potpuno zaboravio sve dok nisam nedavno čuo da nije više među živima. Zastao sam na trenutak i zapitao se – zašto, kako, zbog čega, pa mlad je on. Je li to Ramiz pokušavao da promijeni Njemačku ili možda ona njega, pa su se naduravali. Je li bilo to da se malo bosansko dijete nije moglo nositi sa drugačijim načinom života i tempa dovoljno dugo i doživjeti normalnu starost?

Odgovor ne znam ali znam da mi bi žao jednog nevinog dječijeg osmijeha i prerano prekinutog života, života sa kojim svi mi imamo puno više sličnosti nego što se to naizgled čini.

Bunar

Ramiz naslov

Leave a Reply