BERBER – BERBO

Sunet ili kako to medicina zove obrezivanje je vjerski obred kod muslimana, pa se od kada se pamti to činilo i u Rogatici. Ljudi koji su obavljali ovaj posao u naredu se zvaše BERBERI.

Ne znam zašto, ali ni u jednom do sada zapisu o Rogatici nikada ne nađoh i ne pročitah o onima koji bješe berberi u Rogatici. Ne mislim na berbere koji su brijali i šišali narod, već na one što sunetiše Rogatičane, pa ću ovu nepravdu prema njima pokušati ispraviti.


S početka vremena koje upamtih u Rogatici, nije bilo berbera, već to obavljaše oni koji povremeno dolaziše, pa u dan-dva pola grada osunete. Izgledalo bi tad kao da je neka epidemija zavladala pa muškarčići šetaju u suknjicama. Od svih onih koji navračaše najpoznatiji je bio stari Skaka. Kasnije je i obučio sina koji je prvo s njim skupa dolazio, a kasnije sam bi mladi Skaka.

Kada u Dom Zdravlja Rogatica poče svake sedmice dolaziti dr. Memo Šehović, hirurg po profesiji, a radi pregleda pacijenata, poče i ovim da se zanima. Kao asistent pri svemu, uz njega je bio Fuad Fudo Sijerčić. Ovaj rentgentski tehničar, kakvog više nikada u Rogatici neće biti i koji je namještao lomove kao vrsni ortoped, brzo svješti i ovo, i Rogatica po prvi put poslije II sv. rata dobi svog BERBERINA.

Mada ga se djeca plašiše, ipak mu kao tepaše, pa ga zvaše BERBO. Obzirom da su dotadašnji otfikarili što treba otfikariti i odlazili, način kako se Fudo odnosio prema svojim “pacijentima” bio je nešto izvanredno. Fudo je svoje mališane koje je sunetio obilazio, previjao i sve ostalo do ozdravljenja i mnogim roditeljima pružio nemjerljivu pomoć.

I ne samo to. Fudo je ovom mubareču u kući davao posebnu draž. Kako adet bi ova ceremonija se uvijek završavala dobrim sijelom, pjesmom, pričom i smjehom. Kako naš Fudo imade specifičan smijeh koji je i najtužnije nasmijavao tako su svi bili veseli.


Inače, za razliku od drugih berbera koji su prolazili kroz Rogaticu i koji su sami obavljali sve tako što bi mališana uzeli i previli preko leđa i preko svog koljena, a onda macare, Fudo je to uvijek radio sa dva pomoćnika i na stolu. Jedan od pomagača bi mališana držao za nadkoljenice, a drugi bi mu ispružio ruke, a onda pritisnuo plećke uz sto. Tako skoro da nije bilo šanse da se mališan ozlijedi, bilo što bi rukom otimao ili bi se otimao što se u drugih dešavalo. Kojaje svrha obreda, koje su majke dječaka činili izvan kuće, dok je trajalo sunećenje, ne mogu sa sigurnošću reći. Naime, njihov zadatak se sastojao u tome da uzmu oklagiju i između dlanova da je vrte.
Fudo, koji eto bi jedini berber Rogatički, imade mnoge priče i zgode koje je doživio i koje je rado kod Frnde pričao prisutnim.

A onaj smijeh koji pomenuh i koji bih sada volio da mogu čuti, svemu dade još veće uživanje.

Zele

Be the first to comment

Leave a Reply