Bilo je to sedamdesetih godina kada je TPR izgradio novu halu i radio na “osamostaljenju”. Raniji “vratar” Ibrahimbeg Hadžihasanović, koji je lupao u trokut od metala i time označavao početak radnog vremena, vrijeme za početak i kraj doručka, i na kraju vrijeme završetka smjene – otišao je u penziju. Na njegovom mjestu, u novoj hali, zamijenio ga je njegov brat Muratbeg. E, sada su se prilike izmijenile, Muratbeg je imao…
Kad je Stevo Obradovic, mladi inzinjer i novopostavljeni direktor “Agrokombinata” odlucio da Rogaticu “malo oplemeni”, najprije je iza zgrade kina, gdje je nekad bila stanica za otkup sekundarnih sirovina i gradsko smetljiste, uredio savremenu ugostiteljsku bastu sa plesnom plocom, terasom i savremenim restoranom.
“Zeleee telefon”…galamio je poslovodja druge smjene Jupi. S druge strane cujem Ibricu hasecica kog mi blizi mu zvasmo Dujka.
Teskeredžić Jakupa prozvaše Jupi, jer je iz poštovanja prema svom ocu krio da pije, pa je kad bi konobarima davao narudžbu govorio “Meni Jupi”. Naravno da su konobari po ranijem dogovoru znali šta treba donijeti, jer je umjesto Jupija sipano alkoholno piće. Rogatički šereti brzo prokužiše Jakupov dogovor sa konobarima i odmah mu dadoše drugo ime. Od tada do smrti Jakupu u raji osta ime Jupi. Ja sam Jakupa od svog…
Tako se zvala zgrada na vrh Rogatice, pored starog igrališta “Mladosti“, gdje je poslije rata dugo bila stanica milicije sa pripadajućim zatvorom. A i bila je fakat žuta. Nama, ondašnjoj dječurliji, na spomen žute (“vodiću te u žutu”) strah bi se salijevao u noge i istog trenutka se odustajalo od bilo kakvog šejtanluka ja li sitnog lopovluka. A još kad se spomeni strašni namrgođeni pripadnici “narodne milicije” Bekteš, Ešef, Vojin….
Mescini da bi 1972. Nas sofer Srce, u modernu autobusu, nas nekako (Srce nikad nije vozio na onoj strani Bosne dje su brda i okuke) dopelja do iza Vijecnice, parkira na prosirenju i veli da dalje ne vozi.
Prve sladolede u Rogatici proizvodio je izvjesni Raif sa suprugom Bademom. Bili su Kosovari, a radnju su iznajmili od vakufa u kojoj je kasnije bila kancelarija IVZ. Bilo je to vrijeme kad u Rogatici, a Boga mi, i u ponajvećem dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo frižidera ili zamrzivača, pa su se sladoledari dovijeli na razno razne načine. Najčešće se u toku zime odsijecale povelike sante leda, zapakivale u slamu,…
U podrumu zgrade Suda, nekadašnje prostorije Saveza Izviđača uspjede dobiti Ole, predsjednik Planinarskog Društva, i njegovi članovi očistiše i osposobiše ih za korištenje. Nedugo poslije toga, na jednom druženju rodi se ideja da se jedna od prostorija preuredi i stvore se uslovi i za primanje gostiju, a ne samo članova. Muberis Holučlić u ovoj nakani bio najuporniji, pa uz pomoć nekih od članova, a i moju vlastitu, ova ideja se…
Muhamed Mešić, poznatiji kao Abeda na izvjestan način obilježio je podosta vremena u Rogatici, negdje između šezdesetih i osamdesetih godina. Poznati brico iz još poznatije frizerske familije (otac Galib, majka Nedila i sestra Vesna) svoje vrijeme je obilježio kao vrstan pjevač sevdalinki. Svjedokom sam bio kad su ljudi u Beranama (Ivangradu), Pljevljima (Taslidži), Prijepolju i Novoj Varoši skidali sakoe i bacali ih, u oduševljenju, u zrak. A Abeda je nizao…
