Povodom sjecanja na djurdjevdanska, jurjevska jutra u Rogatici
Preneseno s facebooka, da se otrgne od zaborava i da svjedoci o tome kako je bila jednom jedna carsija…
Preneseno s facebooka, da se otrgne od zaborava i da svjedoci o tome kako je bila jednom jedna carsija…
Vrijeme – dvadestdrugi april 1992.godine.Sjedim s rahmetli Naskom, najboljim drugom, i velim mu:”Ja cu, Nazife (tako sam ga zvao kad su vodjeni ozbiljni, teski razgovori), mozda danas otici da obezbjedim porodicu.
Ako je Nego Kozić bio najbolji rok-gitarista, ako je Nedo najbolje svirao klavijature, onda je Teufik Behlulović – Tale, zacijelo bio najbolji bubnjar koji je lupao u bubnjeve u Rogatici. Samouk, ali sa istančanim sluhom, jednostavno, on je udarao po dobošima i činelama kao što dokoni kuckaju po kafanskim stolovima iščekujući susret sa nepoznatom osobom. Teufik je uvijek bio brz u životu, brz na bubnjevima (što je tolerantno), prečesto brz…
Došao je. Da za život zaradi. Ili da plati danak svojim životnim izborima? Možda ga tu dovela nemogućnost prevazilaženja sirotinjskih korijena? Saznati neću. I ne moram. Početak je ljeta, već vrućina. Rad na zemlji je težak a možda je dobro kad ga ima i što je gazda izbabrao njega. Iako nije bilo nikoga sa njim, predanost poslu i trud da se uradi pošten posao su bili uočljivi. Oko podneva je…
Priča sandžačke književnice o majci koja je izgubila šestoricu sinova. Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz.
Valja rerci da je ovu binu i sadrvan projektovao Fehim Hurem. Pricao mi je da je onaj stari sadrvan uradio njegov otac izmedju dva svjetska rata.