• Galib Šehić – Čorbica
  • EEEEE
  • Kolika je u Prijedoru čaršija
  • Dan kada nije došao Ramiz (Konaković)
  • Sjećanje na kameni Počitelj
corbica naslov

Galib Šehić – Čorbica

Vozio je autobus na relaciji, Žepa – Rogatica. Pri povratku u Rogaticu, autobus je bio prepun naroda. Pazarni dan, ponedjeljak. Negdje oko Seljana, vozilo se niz jednu od nizbrdica, počne Čorbica rondati na mehaničare i udarati nogom po pedalama. Ustaje iza volana, okreće se prema putnicima i “zabrinuto” govori: “Ljudi, spašavaj se ko može. Nemam više kočnica”. Kad je to rek’o, otvara svoja vrata i izlazi iz autobusa, ali samo…

pročitajte više >>
eeee naslov

EEEEE

Kad bi se u Rogatici odgovorilo sa “eeee”, stavljalo se do znanja vrlom pitcu nekom da odgovor nije baš tako jednostavan niti jednoznačan. Poznavao sam dvojicu partizana u Rogatici koji baš nisu puno marili za taj svoj dio životnog puta, ali su njihove priče znakovite. Mene, kao mladog i zanesenog revolucionarnom propagandom (umislio da sam dio svjetske revolucije koja će izgraditi bolji, vrli svijet) interesovala me priča dvojice naoko običnih…

pročitajte više >>
prijedor

Kolika je u Prijedoru čaršija

Prijedor sam najbolje upoznao u Kelnu gdje, evo već petnaest godina, susrećem se, družim se, tugujem i ispijam pive sa mnogim Prijedorčanima, bilo da su iz same čaršije, ili iz Čarakova, Rakovčana, Ćele, Zecova, Hambarina, Rizvanovića, Kozarca, bilo da su logoraši, pobjegulje, papiraši, ali dobri ljudi i ponosni Bosanci i Hercegovci, a iznad svega Krajišnici ili kako bi rekao rahmetli general Mehmed Alagić: “Krajišnicima i kad su najpijaniji ne diraj…

pročitajte više >>
Ramiz naslov

Dan kada nije došao Ramiz (Konaković)

Tog dana Ramiza nje bilo u razredu. Ni tog, ni idućeg, ni ikada više. Babo Konaković je došao iz Njemačke, gdje je bio na “privremenom radu”, i uzeo sina iz škole da ga odvede sa sobom. U budućnost, o kojoj mi tada nismo znali puno. Kako je samo smio da nam uzme Ramiza iz razreda. Nedolazak u školu je tada kotirao tu negdje pri vrhu, odmah nakon smaka svijeta. Bar…

pročitajte više >>
pocitelj_grad5

Sjećanje na kameni Počitelj

Davno sam ja čuo za Počitelj, meščini prije nego se rodih. Im’o sam ti ja tetku Hanku, najstarija babina sestra. E moja tetka je bila udata za Hercegovca (meščini baš iz Počitelja), a zvao se Fejzo Fatić. Oni su živili u Sarajevu sa još svoja dva sina, Meho i Adnan-Ado. Svo četvero više nisu medju živima, nek’ him je rahmet duši. Fejzo, moj tetak, je imao radnju, zanatsku, u Sarajevu,…

pročitajte više >>
grk naslov

GRK

Poslije okončanja drugog svjetskog rata Rogatica se suočila, pored ogromnog broja žrtava, sa mnogim postratnim teškoćama, ali, svakako jedan od najprečih zadataka bilo je zbrinjavanje djece koja su u proteklom ratu ostala bez roditelja. U bivšem Crkvenom domu bio je uspostavljen Internat za tu djecu koje smo mi zvali “domci”. Bili su jedinstveno obučeni, s nama su išli u školu, imali su svoju ekipu s kojom smo često vodili “žestoke…

pročitajte više >>
naslov ekonomska

Ekonomska škola

Prva srednja škola u istoriji Rogatice upisala je đake školske 1960/61 godine. Smještena je u staroj austrougarskoj zgradi u centru grada i za početak su krenula dva odjelenja. Prvi direktor bio je profesor geografije Teufik Hodžić, a prvi profesori bili su Fahrija Urošević, Jovanka Jovičić, Ljilja Ćorić, Omer Muftić, Ilija Krunić, Božo Kuveljić, Nada Puhalac, Ibrahim Hadžiahmetović, Radomir Bogdanović, Milojko Janković, Božo Bulatović, Vojo Golubović, Milan Đerković, Dragomir Šekularac, Sofija…

pročitajte više >>
saveds

Rogatica u putopisu engleskog putnika iz 19 stoljeća

Rogatica je zaista jedno od najljepših mjesta u zemlji jer leži, kao što bi se moglo i očekivati od jednog gotovo potpuno muslimanskog grada, u zelenoj dolini navodnjavanoj bujnim rijekama. Od stanovništva koje broji 3.300 ljudi, samo 300 su hrišćani, pa je tako Rogatica jedan od najkonzervativnijih gradova u Bosni. Ovdašnji muslimani gorljivo su se opirali tome da im kćeri idu u školu sa pravoslavnim djevojčicama i suprostavljali su se…

pročitajte više >>
Naslov dzemal

Kemino sjećanje na Džemala Bijedića

Meščini da bi 1972., naš šofer Srce, u modernu autobusu, nas nekako (Srce nikad nije vozio na onoj strani Bosne đe su brda i okuke) dopelja do iza Vijećnice, parkira na proširenju i veli da dalje ne vozi. “Od Brčkog pa do na kraj svijeta mogu, al ove planine nisu za mene. Ja dalje ne mogu. Izginućemo!” Bijaše nas tridesetak u autobusu. Što fudbalera, što pratioca – uprave FK “Jedinstvo….

pročitajte više >>